U nastavku Vizkulturine serije o Zagrebu, o pristupima obnovi u potresu oštećenom Zagrebu, pojedinim aspektima tretiranja historicističkih zgrada i povijesnih ambijenata grada, govore povjesničar umjetnosti i konzervator dr.sc. Petar Puhmajer te arhitekt i konzervator Boris Dundović.
*Etnografski muzej / foto: Boris Dundović
► Primjeri obnova teško stradalih gradova, osobito nakon Drugog svjetskog rata, su brojni. Primjerice, Budimpešta je imala ogroman postotak građevnog fonda uništenog za rata. Tu je i primjer Dubrovnika, stradalog u potresu 1979. Ta iskustva, u drugačijem političkom okviru i vremenu, svakako su dragocjena, ali i pokazuju mogućnosti struke. Što je po vama najveći izazov za Zagreb u kontekstu obnove nakon potresa 2020.? Postoje li pritom neke lokalne specifičnosti koje bi istaknuli?
Boris Dundović: U učenju iz iskustava u obnovi drugih zemalja često zanemarujemo mađarski pristup zaštiti i obnovi graditeljskog naslijeđa, bilo zbog jezične barijere u čitanju stručne literature, bilo iz drugih razloga. Teorija i zaštita graditeljskog naslijeđa na mađarskom tlu razvijana je paralelno s našom, austrijskom i talijanskom, i to još od 19. stoljeća. U Budimpešti nakon Drugog svjetskog rata ne samo da je 80 posto gradskoga tkiva razoreno, već je i po završetku rata 1945. u gradu ostalo i gotovo upola manje stanovnika. Ipak, ondje je već tri godine nakon rata bilo obnovljeno čak 26 000 kuća i zgrada, a tada su već u potpunosti rekonstruirani Most slobode i Margaretin most, dok je u sljedećih godinu dana ponovno podignut i Lančani most koji je jedan od najvećih simbola grada. Kraljevska palača je iz gotovo potpune ruševine ponovno podignuta tijekom pedesetih i šezdesetih godina, uz nastavak arheoloških istraživanja od sedamdesetih do danas.
I Dubrovnik je nakon potresa 1979. godine pokazao važnost velikih nacionalnih programa obnove, jer Hrvatska je tada osnovala središnju javnu ustanovu koja provodi i koordinira program obnove – Zavod za obnovu Dubrovnika. Osnivanje toga Zavoda temeljilo se na posebnom zakonu, a financijska sredstva je u najvećoj mjeri osiguravala država. Zavod je svojim djelovanjem u preko četrdeset godina uspio ne samo cjelovito obnoviti većinu graditeljskog naslijeđa povijesne jezgre Dubrovnika, koja je i upisana na UNESCO-vu listu svjetske baštine, već je svojim znanjem i spoznajama uvelike doprinio evidentiranju i sanaciji ratnih šteta u cijelom dubrovačkom području i drugdje nakon rata 1990-ih. Vrijedi istaknuti kako je i kod Vukovara nakon rata, a i kod Petrinje nakon potresa, ali na kraju i samoga zagrebačkoga Donjeg grada, evidentno da je nasušno potrebna i demografska revitalizacija koja bi osigurala aktivno korištenje i održavanje povijesnoga grada, a ne samo njegovu fizičku obnovu. To ovisi prvenstveno o stalnim stanovnicima, koji se privlače isključivo dobrim životnim uvjetima, visokim društvenim standardom i kvalitetnim sadržajima u povijesnim predjelima grada, a odbijaju npr. pretežitošću sadržaja namijenjenih turistima.
Petar Puhmajer: Većina iskustava rušenja i obnove europskih gradova od Zagreba su udaljeni protokom vremena, geografski ili kulturalno pa zasigurno nijedan dosad primijenjen model nije u cijelosti idealan za Zagreb. Ne samo da se tehnološke mogućnosti mijenjaju iz desetljeća u desetljeće, mijenja se i sustav zaštite graditeljske baštine, u zakonskoj regulativi i metodama obnove. I što mi se čini najvažnije, mijenja se i javna svijest o potrebi očuvanja povijesnih jezgri. Osamdesetih godina, dakle, u vremenu kad se obnavljao Dubrovnik, dobra je regulativa doprinijela sustavnom i stručnom pristupu obnovi, no, s današnjeg aspekta, neke metode, poput prekomjerne upotrebe betona, nisu sasvim prihvatljive. Korištenje torkreta ili mlaznog betona, kod povijesnih je građevina naročito invazivan i teško reverzibilan postupak. Sedamdesetih se godina, u skladu s tadašnjim tehničkim znanjima, torkretirala crkva sv. Marka, da bismo 30 godina kasnije morali torkret uklanjati, i to uz nesagledivu štetu. Torkretiranje se izvodi na goli očišćeni zid. Na građevinama koje imaju žbukana pročelja s ornamentima od štukature, kamena ili terakote, kakva su u Zagrebu većinom, to nije moguće raditi jer bi to značilo sve to ukloniti, odnosno uništiti. Većina tih elemenata se ne može skinuti a da se pritom ne uništi. Oni, osim toga, imaju umjetničku i zanatsku vrijednost. Neke od njih radili su istaknuti onodobni kipari. Postavlja se pitanje što onda točno čuvamo, goli zid ili ono što ga čini vrijednim. Kada bismo sve tako otukli i iznova napravili, suočili bismo se s velikim pitanjem autentičnosti. Izazov za Zagreb, po mom mišljenju, bit će usvojiti novije metode konstruktivne sanacije kojima se ostvaruje bolje očuvanje povijesne supstance.
*foto: Boris Dundović
► Koje su suvremene metode obnove zgrada povijesnih gradskih blokova i njihovih pročelja?
Boris Dundović: Kod promišljanja pristupa povijesnim stambenim zgradama u blokovima – kojima je glavna značajka uglavnom ta što čine povijesno tkivo, a svojim fasadama i oblikovanjem bitno doprinose ambijentu javnog prostora, dok same po sebi nisu pojedinačno kulturno dobro – javljaju se najčešći prijepori u struci. Često se radi o stoljetnim ili starijim zgradama koje su loše podnijele potres, pa mnogi arhitekti zagovaraju suvremene interpolacije jer su uvjereni da postojeće građevine nije moguće učinkovito obnoviti. No, to je krivo i ne možemo imati takav poguban stav, već zgrade revalorizirati i bolje promisliti kriterije, posebno za pitanja konstrukcije, a posebno za oblikovanje i izgled. Još je 1963. Cesare Brandi, talijanski stručnjak za konzervatorsko-restauratorska pitanja, za zgradu urušenu i oštećenu potresom piše kako takvu zgradu treba rekonstruirati ne tako da se sve tehnike i materijali dosljedno ponove i u strukturi, već da se unutrašnji građevni slojevi i nosivi elementi osuvremene kako bi se zgrada osigurala od budućih opasnosti. To je, dakako, poželjno samo ako zahvat poboljšanja strukture ne poremeti čitanje povijesnog vanjskog oblikovanja zgrade. Upravo kod blokovskih zgrada, konstruktivno poboljšanje je ključna stavka obnove. Prihvatljiva je suvremena metoda sanacije konstrukcije gdje se u obnovi koriste materijali i tehnike poboljšanja nosivosti kojima je kroz dulje razdoblje već dokazana učinkovitost i metode koje olakšavaju buduće statičke ili restauratorske zahvate.
Petar Puhmajer: Neke od metoda koje je razvila struka, kao što su npr. ugradnja karbonskih vlakana, štapnih sidara i zatega, ono su što bi trebalo koristiti i pri obnovi Zagreba. Korištenje betona ne može se u potpunosti izbjeći, no pristup i mjeru svakako valja nadograditi suvremenim spoznajama.
*Izvorni izgled kuće Poppović
► Potres nije uvijek bio uzrok, ali može biti prilika. Naime, mnoge su kuće s vremenom ostale bez bogatih dekoracija, primjerice kuća Poppović na uglu trga i Splavnice. Ta je zgrada obnovljena recentnije, ali ne (!) u izvornom obliku, a potom stradala u potresu. Očito da postoje različita gledanja i unutar struke, a tu su i različite okolnosti obnove. Osim na ovom primjeru, možete li navesti još neke primjere s kojima se najčešće susrećete, no ne one oko kojih postoji suglasje za obnovu, već one primjere gdje su mišljenja unutar struke bitno različita, a učestalije se pojavljuju? Ima li takvih zagrebačkih primjera?
Boris Dundović: Kuća Poppović jedna je od zgrada gdje bi restituiranje povijesnih elemenata pročelja vratilo dignitet zgradi ali i obogatilo ambijentalnu sliku glavnog trga. Ne nalazim značajniji razlog da se to ne učini. Ona je u svom izvornom oblikovanju iz 1907. godine bila primjerom arhitekture koja se, najčešće putem inozemnih arhitektonskih publikacija, naučila i primijenila u Zagrebu. U svoje je vrijeme bila i odrazom prosperiteta modernog građanskog sloja, koji je svojom naručiteljskom aktivnošću oblikovao sliku Donjega grada. Arhitekt Aladár Baranyai je duh bečke moderne uspješno prenosio u našu sredinu – iako se školovao isključivo u Zagrebu – te je uspio na Trg bana Jelačića uklopiti zgradu na kojoj je moderno arhitektonsko oblikovanje uskladio s dekorativnim slogom secesije, u njega ugradio Meštrovićev reljef, uskladio sve s raznolikim materijalima, ali i prostornim datostima poput Splavnice koja s trga vodi u najstariju jezgru grada. Metalne zakovice, stilizirani metalni vijenci i drugi metalni dijelovi pročelja kuće Poppović bili pritom su tipični secesijski elementi koji prenose poruku društvenog i tehnološkog napretka. Takvo oblikovanje od cjeline prema najsitnijim detaljima ne čudi, jer Baranyai je osim kao arhitekt, djelovao i kao vrsni dizajner.
Uklanjanje secesijskoga dekorativnog sloja izvršeno je 1932. godine u jeku uobičajenih purifikacija dobrog dijela onoga što je podsjećalo na austrougarski Zagreb. No u tom zahvatu kuća Poppović i njena pročelja nisu projektantski dodatno promišljena, već su ostavljena ogoljena i nedorečena. Zadržan je tek Meštrovićev alegorijski reljef koji simbolizira trgovinu, no on je s očišćenim pročeljem ostao bez svog značenjskog konteksta. Povrat oblikovnog jezika kuće Poppović, kojim bi se ponovno uspostavo njen izvorno jak ambijentalni i semiotički naboj, tema je koja u struci postoji već dulje vrijeme, a vrijedi napomenuti da postoji i projekt Dubravke Kisić temeljem kojega bi restitucija mogla biti ostvarena, budući da nije pri prethodnoj obnovi.
Razmišljanje o pročeljima kuće Poppović vrijedi usporediti i s ljekarnom K Svetom Trojstvu u Ilici 43, zgrade kojom je arhitekt Vjekoslav Bastl inaugurirao bečku secesiju u Zagreb, a kojoj očišćeno pročelje također nije doseglo vrijednost izvornoga. No, problem vraćanja izvornoga valjalo suprotstaviti i problematici kuće Feller-Stern na uglu Jurišićeve i Trga, za koju mi se nameće potpuno suprotan zaključak – da pročelje u purificiranom obliku treba zadržati. Također se radilo o izvorno Bastlovoj zgradi, secesijskoj građanskoj uglovnici projektiranoj 1904. godine, a koja je za nešto više od dva desetljeća očišćena od svojih mnogih dekoracija. No čišćenje je učinjeno prema zamisli arhitekta Petera Behrensa, koji je 1928. godine tim zahvatom po prvi puta u zagrebačko urbano tkivo uveo internacionalni stil, što je bitan moment u današnjem pluralizmu pojedinih vremenskih iskaza izgradnje trga i grada. K tomu, on je zgradu i arhitektonski preoblikovao te ponovno projektantski promislio njenu plastiku i pročelja, čime joj je dodao novi arhitektonsko-formalni sloj. Danas je kao takva odraz modernističke urbane kulture međuratnog Zagreba i vrijedan prostorni dokument koji valja zadržati. Tu je vrednovanje kulturnoga značaja iznimno bitno; odnosno, da parafraziram riječi konzervatora Gustava Giovannonija iz 1913., ono uključuje poštivanje čitavog arhitektonskog i umjetničkog života spomenika, ne samo njegove prve faze.
Dodao bih da, s obzirom na današnje mogućnosti, mislim kako imamo mogućnost te bi bilo važno rekonstruirati i izvornu Bastlovu secesijsku zgradu Feller – ali u kakvoj proširenoj ili virtualnoj stvarnosti. To nam današnja tehnologija omogućuje i možemo je koristiti i u znanstveno-istraživačke, i u prezentacijske svrhe. To je uputno i za druge objekte kojih više nema, npr. zagrebačku sinagogu.
Petar Puhmajer: Rekao bih da konzervatorska struka na neki način prati razvoj i ideje u znanstveno-istraživačkoj sferi i stavu prema povijesnim razdobljima. Sve do devedesetih godina 20. stoljeća, historicizam se smatrao manje vrijednim, a poslijeratna moderna sve do 2000-ih, pa je bilo manje istraživača, a sukladno tome je među konzervatorima bilo manje volje da se ulože napori u obnovu takvih zgrada. To nije nešto tipično za nas, već i za mnoge druge, razvijenije sredine.
Ključno je prilikom svake obnove zgrade provesti konzervatorska istraživanja i izraditi konzervatorski elaborat, te na temelju toga donijeti adekvatnu valorizaciju i utvrditi mogućnosti obnove. Izrada takvog elaborata dugo nije bila zakonska obveza. Osim toga, postojali su stavovi unutar struke, osobito arhitektonskim krugovima, da je vraćanje povijesnih pročelja „fasaderstvo“ jer se kao ne sagledava cijela zgrada nego samo pročelje. Međutim, često je projektni zadatak samo pročelje, a ne cijela zgrada, zbog raznih okolnosti. Za pitanje restitucije povijesnih pročelja presudne su odluke, znanje i kompetencije sudionika obnove, što je bio slučaj bio i s kućom Popović. Naravno da zgrade koje su tako dominantne u vizuri grada izazivaju polemike, i to s pravom. Od Univerzijade, kada je provedena prva takva obnova u Zagrebu, na kući Gavella na Jelačićevu trgu 6, što je radio tadašnji Restauratorski zavod Hrvatske, takav pristup nije bio čest. Nekim je baroknim pročeljima na Gornjem gradu i Kaptolu vraćeno izvorno oblikovanje. Dogodila se 2007. i rekonstrukcija pročelja nekadašnje vojarne u Petrinjskoj 18, a u novije vrijeme i vrlo uspješna obnova Etnografskog muzeja.
*Kuća Elsa Fluid/Feller, prije i poslije rekonstrukcije
► Bogatu plastiku imao je svojevremeno i Starčevićev dom. Krovne skulpture nekad je imala i palača Vranyczany, današnji Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Činjenica je da od kad su ti elementi uklonjeni, iz ovih ili onih razloga, više nikad nisu vraćeni, a obnove zgrada su se u međuvremenu dogodile. Kako se tu postaviti kod eventualne obnove? Ako ovako lokacijski važne palače nisu obnovljene cjelovito, kako uopće očekivati da će se fasadni ukrasi vraćati na one manje važne ili nepoznatije? Zašto je važno vratiti ih?
Boris Dundović: Plastika pročelja svakako jest bitan dio izgubljenih povijesnih značajki građevine kao i ambijentalne vrijednosti javnoga prostora pred tim pročeljem, koji se nekada može, a nekada ne može vratiti. Kada govorimo o stilsko-dekorativnim i umjetničkim elementima pročelja, valja naglasiti da postoji stanovita razlika između plastike koja je dio obrtne umjetnosti i one koja je dio likovne umjetnosti. Za djelo likovne umjetnosti – kao što su, primjerice, bile skulpture koje je 1894./95. godine umjetnički izradio kipar Dragutin Morak za Starčevićev dom, a koje danas ondje ne postoje – moramo biti svjesni da su one neponovljiva umjetnička djela koja bi se, tek pod uvjetom da su negdje sačuvana, mogla ili ponovno postaviti na zgradu ili bi se postavila vjerna replika, a izvornik bi se mogao izložiti u zaštićenom prostoru – što je zagovarao još 1893. i Camillo Boito, otac talijanskog konzervatorskog pokreta. Često su se i kod purifikacija tijekom 20. stoljeća upravo ti elementi zadržavali, primjerice spomenute skulpture Rudolfa Valdeca na Etnografskom muzeju ili reljef Ivana Meštrovića na kući Poppović. Kod arhitektonskih skulptura i reljefa koji su izgubljeni ili uništeni, svaki pokušaj izrade replike s fotografija zapravo je interpretativan i bio bi svojevrstan falsifikat povijesnoga stanja. Ovdje možda leži odgovor zašto pojedine dijelove pročelja više nije bilo moguće ponovno izvesti prilikom restitucije povijesnoga stanja.
Petar Puhmajer: Pročelje je iznimno važno u urbanističkom smislu kao dio vizure i ambijenta. Ako rekonstruiramo njegov povijesni izgled, onaj kakvog je zamislio projektant, onda moramo vratiti i sve detalje, uključujući dekorativnu plastiku, žbukanu obradu i obojenje. To mi se čini vjerodostojno, sve drugo je interpretacija. Htio bih naglasiti da je interpretacija ponekad moguća i prihvatljiva, primjerice, kada izgled povijesnih elemenata nije poznat, ili kada je od svake obnove sačuvan jedan fragment pa je pročelje danas rezultat višekratnih zahvata od kojih nijedan nije posebno vrijedan. No upravo je svrha konzervatorskih istraživanja da se utvrdi stanje i mogućnosti. Povijesne zgrade bi se u načelu trebale obnavljati sa što manje interpretacija.
*Starčevićev dom s krovnim skulpturama (razglednica, oko 1910.)
*Kuća Gavella
► Treba li potresna obnova biti prilika za vraćanje nekih povijesnih, arhitektonski značajnih, objekata u izvorno stanje, konkretno kuću Siebenschein arhitekta Franje Kleina na uglu Preradovićeva i Cvjetnog trga koja je modernizacijom izgubila izvorno pročelje, a kvalitetom novoga zapravo nije nadmašila staro? Ta je kuća, kad je izgrađena, postavila novi standard za taj dio grada. Prvi primjer restitucije povijesnog pročelja u Zagrebu je kuća Gavella na glavnom trgu, kojoj je prilikom obnove trga vraćena izborna fasada. Taj potez tada nije prošao bez kritika. Radovan Ivančević govorio je o nedostatku senzibiliteta za kvalitetu kontrapunkta i polifone kompozicije naglašene smjenom stilova zgrada. Situacija na Cvjetnom je ponešto drugačija. Kako se postaviti kod obnove i eventualne restitucije fasade objekta na Cvjetnom? Koji su argumenti i kontraargumenti za takav potez?
Boris Dundović: Pitanje vraćanja davnoga povijesnoga stanja vanjštine neke zgrade uvijek treba sagledati iz više motrišta. Smjena stilova zgrada, o kojoj je Ivančević pisao i govorio, zapravo je zabilješka povijesne izmjene različitih konteksta nakon kojih nas je zgrada danas dočekala u nekom stanju, pa se ona tako može čitati i kao svojevrsni prostorni ili fizički dokument tih promjena. Kući Siebenschein, izgrađenoj 1874. godine prema projektu arhitekta Franje Kleina, kao jednoj od prvih reprezentativnih građanskih najamnih kuća Donjega grada, nedvojbeno pripada istaknuto mjesto u kulturnoj i arhitektonskoj povijesti Zagreba. Ona je kao dvokatnica unijela novo mjerilo među dotadašnjim prizemnicama, ali i novi standard u projektiranju reprezentativnih pročeljâ javnoga prostora koji će postati Preradovićevim trgom. Ujedno je i vrijedan dokument židovske prisutnosti i njihova značaja za stvaranje donjogradskog urbanog tkiva, njegovoga identiteta i ambijenta. Kuća Siebenschein je, nažalost, također bila žrtvom međuratnog čišćenja i „moderniziranja“ pročelja, a do danas je i taj sloj (poglavito u zoni najviše etaže) dodatno preoblikovan. Slučaj je sličan kao i kod kuće Poppović, gdje pročelne intervencije tijekom 20. stoljeća nisu uspjele doseći kvalitetu izvornika, pogotovo ne u današnjem obliku. Samo je kod kuće Poppović prizemna zona bila i ostala pristupačnija od poprilično zatvorenoga prizemlja izvorne kuće Siebenschein. Valja stoga i pri obnovi iznaći projektantski kompromis između prezentacije povijesnoga stanja i suvremenih funkcija. Općenito kod odluka o prezentaciji pojedinih faza građevina gradskih trgova, ukoliko je povijesno stanje po ocjeni stručnjaka vrjednije od današnjega, ne vidim zašto se ne bi uključilo i mišljenje javnosti, odnosno stavilo prijedloge inačica na neki oblik javne, ili barem stručne, rasprave ili glasanja.
Petar Puhmajer: Postpotresna obnova je idealna prilika za rekonstrukciju izgubljenih povijesnih pročelja. Zgrade kojima su purificirana pročelja je relativno mnogo u Zagrebu. Većinom se to zbivalo između dva svjetska rata, no i kasnije. Skinuta je dekoracija sa zgrade Oktogona, zatim nekadašnje ljekarne Pečić u Ilici 43, a na Jelačićevu trgu u nepovrat je otišao i slavni Elsa-fluid dom, sve istaknuta djela secesije, očito smatrana nedovoljno „modernima“ u to vrijeme. Takvi su se stavovi zadržali relativno dugo pa su i doveli do teorija o „stilskih kontrapunktima“ i do promatranja prostora i vizura trga kao gotovog artefakta, kroz nekakvu estetsku prosudbu, a ne vrijednosti i izvornosti same arhitekture koje su te zgrade svaka pojedinačno imale. Nije svaka obnova ili popravak građevine vrijedan, kao ni stanje u kojem je ona danas. Nužno je sagledati ono što je u prostornom i oblikovnom smislu bitno te to istaknuti ili restituirati, a ono što nije, neutralizirati ili poboljšati. Kuća Gavella na Trgu također je bila žrtvom purifikatorskog zahvata, pri kojem nije došlo do nekog kreativnog pomaka, već su zadržani izvorni gabariti, volumenski istaci, pa čak i proporcije otvora, samo je ukras „očišćen“. Vrlo slično kao i kuća Siebenschein na Cvjetnom trgu koja je bila prava palača, izvanredno djelo stambene arhitekture, pa i u tehnološkom smislu, kao jedan od ranih primjera upotrebe fasadne opeke kod nas. Činjenica da i danas stoji tako degradirana bez ikakve oblikovne vrijednosti, upravo zaziva da se razmotre mogućnosti njene rekonstrukcije.
*Kuća Siebenschein (desno: kolorizirana fotografija iz 1930-ih)
► Boris, vi ste bili dio tima na obnovi pročelja Etnografskog muzeja. Što su tamo bili najveći izazovi?
Boris Dundović: Projekt povrata elemenata izvornog secesijskog pročelja, ali i obnove kupole na zgradi Etnografskog muzeja radio sam zajedno s arhitekticom i konzervatoricom Blandom Maticom, koja je program vodila u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Zadatak je bio ponovno uspostaviti oblikovnu sintaksu pročelja da ono sudjeluje u ambijentalnoj slici javnoga prostora. Još prije negoli smo pristupili tom zadatku, određeno je da će se pročelje rekonstruirati u svoju prvu oblikovnu fazu, koju je projektirao Vjekoslav Bastl 1902.–04. godine. Uz postojeći osnovni arhitektonski oblik pročelja s tri rizalita i kupolom, od izvornoga stilskoga sloga i dekorativnih elemenata bile su očuvane samo arhitektonska skulptura i reljefi Rudolfa Valdeca, pojedini modelirani elementi pod krovnim vijencem, bravarija ulaznoga portala, stolarija i donji dekorativni dio bakrenoga tambura kupole. Kasnije smo otkrili da su pojedini elementi (ili barem njihovi tragovi) zakriveni dodatnim nanosima materijala pri izravnavanju pročelja prilikom purifikacije. Dobar dio izvornih vučenih profilacija vijenaca i okvira više nije postojao, kao gotovo nijedan od štuko elemenata mnogih dekoracija.
Da stvar bude još zamršenija, nisu postojali ni nacrti svih detalja. U arhivskoj je građi bila dostupna većinom samo ona građa na temelju kojih su dobivane dozvole, dok su tek neke promjene u projektu tijekom izgradnje zabilježene. Mnogi elementi morali su bili rekonstruirani preko povijesnih fotografija i Bastlovih skica, fotogrametrijom i rektifikacijom te usporedbom s elementima koje je Bastl koristio na drugim svojim projektima (poglavito onim iz godina izgradnje muzeja), ali i elementima koje su koristili drugi učenici Otta Wagnera. Više sam puta tijekom projektiranja odlazio u Beč i proučavao materijale, proporcije te oblikovne značajke elemenata koje su koristili Wagner i njegovi učenici.
Ni nosiva konstrukcija tih elemenata nije bila u potpunosti očuvana. Dijelovi od opeke, koji su nosili određene slojeve i elemente pročelja, bili su prilikom purifikacije otkrhnuti pa tako danas i neadekvatni za tu funkciju. Snašli smo se dodatnim konzolama i ankerima. Štoviše, dobar dio izvornoga pročelja bio je namjerno oštećen prilikom izvedbe purificiranog stanja – rekli bismo ispiketan – kako bi se novi nanos iznimno čvrste hirofe dobro zadržao, pa ga je tako bilo veoma teško ukloniti.
Razdoblje prijeloma 19. i 20. stoljeća je vrijeme u kojemu su se konstantno spajali povijesni uzori i nova tehnološka rješenja, a naše vrijeme nudi nam mogućnost ponovnog vrednovanja tih metoda. Iako moram napomenuti da su pojedina rješenja Wagnerove škole tehnički napredna i za današnje pojmove, mnogi elementi izvedeni tada tradicionalnim metodama danas su neadekvatni ili preskupi i mogu se izvesti upotrebom pristupačnijih materijala i modernih tehnika. Jedan od tih elemenata bile su dvije žare koje flankiraju kupolu. One su pri obnovi morale biti izvedene kao šuplje i od cinkotita, jer je izvedba punih elemenata od bakra preskupa, a element bi bio pretežak. Glavni uvjet bila je fina izvedba, da se čitaju kao da su sastavljene od punih elemenata. Ovdje moram napomenuti da se javio problem pronalaska izvođača tog elementa, jer u Hrvatskoj nasušno nedostaje pojedinih obrtnika, kao što su u ovom slučaju kovinopojasari, a preostali rijetko kada imaju priliku raditi na kulturnom dobru ili posjeduju dopuštenje za to.
Na pojedinim je mjestima bilo potrebno dodatno zaštititi pojedine elemente od daljnjeg propadanja, što izvornim stanjem nije bilo izvedeno. Primjerice, pomno smo promišljali zaštitu svih padalinama izloženih površina, a da ni na koji način ne ugrozimo elemente oblikovanja. Veći odmak od izvornoga stanja javio se pritom samo na kupoli, koja nije izvedena od bitumeniziranoga kartona kao original, već je u ovoj obnovi projektirana kao bakrena. U taj smo medij interpretirali izvorne pozlaćene dekorativne trake i medaljone kako bismo vratili astrološku simboliku koju je projektant u kupolu utkao.
*Etnografski muzej / foto: Boris Dundović
Secesiju, koja pokazuje plejadu oblikovnih i tehnoloških dostignuća, uvijek je pratio raskošni tretman završne obloge pročelja, pa se tu često i stručnjaci znaju razići u mišljenju, a to je i kod Etnografskog muzeja također bio slučaj. Mišljenja sam da je završni tretman pročelja Etnografskog trebao biti raskošniji, ali ipak decentan. I restauratorska su istraživanja pokazala da su zidne plohe bile mliječnožute boje koja se može vidjeti danas, ali i da je većina dekoracija, traka i vijenaca bila za ton svjetlija. Također, površine prvoga kata, koje su završno prikazane kao grubo žbukane, izvorno su imale granuliranu strukturu od sitnih kamenčića, kao svojevrsni kulir, blago toniranu kako bi pristajala žbukanom dijelu. No, prilikom izvedbe sve je izvedeno u istoj završnoj boji, čime su se stilsko-oblikovni elementi dobrano utopili u plohu, umjesto da se istaknu. No, ipak, uz veliku pomoć Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, te uz sjajno istraživanje i rekonstruiranje štuko modeliranih elemenata koje su izveli restauratori Nena Brkić i Zoran Petkov, veliki poduhvat obnove pročelja Etnografskog muzeja je priveden uspješnom završetku krajem 2019. godine. Danas imamo restituirano glavno pročelje koje ponovno sudjeluje u slici grada i javnoga prostora na način kako je Bastl to zamislio, a koje je oba potresa preživjelo bez imalo štete.
*Etnografski muzej / foto: Boris Dundović
► Možete li reći nešto o problemu boje pri obnovi povijesnih zgrada? Koje su najčešće dvojbe?
Petar Puhmajer: Boja na povijesnim zgradama može se utvrditi jedino konzervatorskim istraživanjima. No, budući da se za donjogradsku arhitekturu desetljećima nisu radili konzervatorski elaborati, boje su se odabirale proizvoljno, a ne prema tome kakve su izvorno bile. Svako povijesno razdoblje imalo je drukčije trendove boje u arhitekturi. U 19. i početkom 20. stoljeća pročelja su većinom monokromna, dakle, bez isticanja dekorativnih elemenata u drugoj boji ili nijansi, a tek stolarija i bravarija mogu biti u drugoj boji ili boji materijala. Iako je već tada bio dosta širok raspon boja, a u Zagrebu su bile popularne nijanse okera, žute, narančaste, smeđe ili pak bijele, sive ili zelene. Primjerice, zgrada Muzeja za umjetnost i obrt i Muzej Mimara bile su izvorno monokromne, u oker boji pijeska, za razliku od današnjih intenzivnih i vizualno „teških“ boja 20. stoljeća. Na Jelačićevu trgu je izvorna boja vraćena samo kući Rado na kbr. 5 koja je u blijedo-smeđem okeru, te na kući Kolmar na kućnom broju 7 koja ima smeđe-bijelu kombinaciju s naslikanim kvadrima. HNK i Umjetnički paviljon su bili žuti otprilike kao i danas, dok je recimo zgrada Glavnog kolodvora bila izvorno crvene boje, no nažalost takva nije vraćena u zadnjoj obnovi. U kasnom historicizmu i secesiji se primjenjivala i obrada pročelja nebojenom žbukom, npr. kuća Feller na Tomislavovu trgu 4, Hönigsberga i Deutscha, koja ima zaglađenu žbuku sive teksture, ali bez boje.
Tehnologije obrade i obojenja povijesnih pročelja vrlo često odudaraju od današnje estetike. U javnosti, pa i u samoj struci, postoje različita mišljenja o tome kako treba bojati povijesne zgrade, da li prema nečijem ukusu ili prema tome kakva je izvorno bila. Za konzervatore ne bi trebalo biti dvojbe. Ako restauriramo povijesno pročelje sa svim njegovim oblikovnim detaljima iz nekog vremena, onda iz istog vremena treba vratiti i boju kojom su ti detalji bili bojani.
► Mnoge zagrebačke kupole teško su stradale u potresu, a neke posljedično i uklonjene. Koliko je kompleksna njihova obnova? Postoji li neka osnovna klasifikacija kupola na zagrebačkim primjerima? Što bi bio grad bez svojih kupola?
Petar Puhmajer: Kupole, tornjići i erkeri snažne su urbanističke točke u vizuri Donjeg grada, ne samo u razini ulice, već i iz povišene perspektive, s Gornjeg grada, itd. One su svojevrsno identitetsko obilježje i grad bi bio znatno siromašniji bez njih. Kupole i kupolasti krovovi slabo su istražen segment graditeljske baštine, ali u vremenu svog nastanka, odražavale su suvremene trendove, bilo da je riječ o tehničkim rješenjima, npr. kombinaciji željeza i stakla, ili pak dekorativnim oblicima, s upotrebom glaziranog i toniranog crijepa, salonitnih ploča ili raznovrsnih, kiparski oblikovanih detalja od lima. Zanimljivo je da u vremenu kada se stvarao taj novi identitet Zagreba, početkom 20. stoljeća, kritika, kao ni danas, nije bila blagonaklona. Đuro Szabo je ironično komentirao kako je postao običaj u Donjem gradu da svaka „kućerda“ na uglu mora imati kupolu. Naravno, odnos prema toj arhitekturi se značajno promijenio i ona se danas percipira kao vrijedna.
U prošlogodišnjim su potresima uklonjene tri kupole. U travnju je uz velike napore i logistiku skinuta golema limena kupola kuće Hönigsberg u Frankopanskoj 2, zajedno s drvenom krovnom konstrukcijom, čemu sam imao prilike osobno svjedočiti i pratiti tijek radova. Zahvat se sastojao od opasivanja remenjem i ugradnje čeličnih traverzi koje su poslužile kao potkonstrukcija, koja je onda, zajedno s kupolom, sajlama podignuta u zrak i spuštena na pločnik u Ilici. Istom metodom je skinuta i nešto manja kupola kuće Spitzer u Jurišićevoj 9, a ove godine i na kući Tassotti-Mandić u Jurišićevoj 18. Njihova će obnova biti kompleksna utoliko što je nužno sačuvati što više izvornog materijala, a osobito elemenata koji su dekorativno obrađeni. No to je i veliki tehnički izazov jer je riječ o materijalima koji su više od stotinu godina izravno izloženi atmosferilijama. To je uzrokovalo da su oni na izvjestan način „skoreni“ odnosno petrificirani, što ih je očuvalo i očvrsnulo, pa će njihovo rastavljanje neminovno značiti daljnje oštećivanje. Nisam siguran hoće li biti moguće vratiti originalne kupole na njihova mjesta ili će se morati raditi nove.
*Kupola kuće Hönigsberg u Frankopanskoj 2 / foto: Goran Kerić (Grupa Krenimo)
► Obnova otvara velika i mala pitanja. Kako se postaviti prema činjenici da je dio pročelja pošte u Jurišićevoj, na središnjem zabatu, nekad ukrašavao grb, čija je svrha, dakako, izgubljena i s promjenom političkog sustava pa je i opravdano maknut, i s preinakama zgrade, ali prostor na fasadi i dalje je primjeren za neku takvu intervenciju? To pitanje otvara se sada kod obnove zgrade koja predstoji. U ovom slučaju nešto je bilo, pa nestalo i izvorno je činilo sastavni dio fasade objekta. Ima i niz slučajeva zgrada gdje niše za skulpture nisu ispunjene, a čine sastavni dio fasade. Koja su vaša razmišljanja o tome?
Boris Dundović: Zgrada Glavne pošte u Jurišićevoj je od dovršetka izgradnje 1904. godine pa sve do danas periodično dobivala manje i veće izmjene koje su sve redom svjedocima njenog bogatog životnog vijeka, značaja i prisutnosti u donjogradskom urbanom tkivu. Štoviše, čak je i prvotna inačica projekta, gdje su ponad lijevog rizalita ulaznoga dijela pročelja projektanti Ernő Foerk i Gyula Sándy zamislili 50-metarski telegrafski toranj, ostala neizvedena. Po izgradnji, Glavna pošta je bila zgrada simetričnog glavnog pročelja, ali s krovom koji je udvostručavao njenu visinu i koji se isticao u slici grada dvama velikim krovnim tornjevima. Među njima, u središnjem dijelu pročelja, postavljena su tri dekorativna zabata od kojih je središnji sadržavao majolički grb Ugarske proizveden u cijenjenoj tvornici Zsolnay u Pečuhu. Taj je grb uklonjen već 1. studenog 1918., samo tri dana nakon raspada Austrougarske Monarhije i stvaranja Države SHS na našim prostorima. Godine 1920. počeli su pristizati i idejna rješenja za nadogradnju Glavne pošte još jednom etažom, što je 1929. i učinjeno prema projektu Stanka Kliske. Time je zgrada izgubila svoj impozantan krov, a arhitektonsko-dekorativni elementi dotadašnje atike podignuti su za etažu više.
Nakon svega, bilo bi besmisleno vraćati ugarski grb u postojeće kružno polje gdje je bio, u prvom redu zato što ni to polje nije na mjestu gdje je bilo. Reintegriranje elemenata pročelja može se u ovakvom slučaju učiniti i novim umjetničkim zahvatom ili umjetničkom interpretacijom koja ne bi negirala povijesni tijek već bi jasno ukazivala da je rezultat suvremenog promišljanja likovne cjelovitosti pročelja. Čuo sam da je još donedavno, a možda još i uvijek, izvorni ugarski grb sačuvan u potkrovlju. Ako je to slučaj, njega bi trebalo spasiti, restaurirati i uključiti u kakvu zbirku takvih predmeta obrtne umjetnosti, primjerice Muzeja za umjetnost i obrt. Napokon, nestalo je tijekom povijesti i grubo tesano kamenje dekoracije oko prozora drugoga kata, zatvoreni su i nestala je većina umjetnički izvedene kovane bravarije istočnog i zapadnog ulaza za korisnike, a ni glavni ulaz više nije izvorni neogotički portal, već je rezultat modernističkoga proširenja arhitekta Marijana Haberlea iz 1955. Svi ti elementi čine jedinstven povijesni dokument, čiji je zapis sadržan u mediju arhitekture.
S druge strane, unatoč svim fizičkim i oblikovnim promjenama i adaptacijama, zgrada Glavne pošte je od svoje izgradnje pa sve do potresa 2020. godine služila istoj namjeni – poštanskog ureda. Taj kontinuitet korištenja vrijedna je značajka koju bi svakako trebalo očuvati. U samoj zgradi smješten je i HT muzej koji je dio te povijesti prezentirao. Velika bi šteta bila kad bi impozantna i vrijedna građevina poput Glavne pošte – koja je stilski, simbolički, tehnološki i materijalom specifična za naš grad – izgubila svoju do danas nepromijenjenu ulogu i postala samo dekorativnom ljuskom kakve nove funkcije, primjerice hotela.
*Izvorni izgled Glavne pošte u Jurišićevoj ulici (lijevo); foto: Boris Dundović (desno)
► Petar, vi ste sudjelovali u obnovi Banskih dvora čija je svečana dvorana ponovo dobila zidne slike. Zidne slike postoje npr. i u palači Grlečić-Jelačić na Markovom trgu broj 9. Radi se o prikazima gradova vezanih uz život bana Gyulaya. Palača je u očajnom stanju i od prije potresa. Možete li reći nešto o procesu obnove teško oštećenih interijera?
Petar Puhmajer: Zagrebački povijesni interijeri su vrlo slabo istraženi, upravo kao posljedica toga što se konzervatorska istraživanja nisu provodila sustavno sve do prije dvadesetak godina. No, i struka se polako mijenja, i sve ono što je dotad bilo nezamislivo, danas je uobičajena praksa. Zadnjih se godina otkrivaju interijeri gornjogradskih pa čak i donjogradskih kuća i palača koji su nekad bili vrlo raskošni, sa zidnim oslicima, štukaturom, dekorativnom stolarijom i bravarijom. Nedavno smo prilikom istraživanja kina Europa pronašli da su sve zidne plohe dvorane i predvorja bile izvorno bogato kolorirane u štukaturi i štuko-mramoru, za razliku od bijele monokromije koja je dosad prevladavala. Problem s kućom Grlečić-Jelačić nije stručan već birokratski. S obzirom na težinu oštećenja, nužna je hitna obnova, no inicijativu mora pokrenuti vlasnik. U Banskim dvorima bila je sretna okolnost da je vlasnik zgrade želio sačuvati i prezentirati oslik, što nije uvijek slučaj.
*Interijer palače Grlečić-Jelačić, foto: Abandoned Croatia
► Potres je neke stvari razotkrio, primjerice u katedrali su otkriveni dijelovi nadgrobne ploče biskupa Luka Baratina u crvenom mramoru iz 16. stoljeća koji su nekako završili u šuti kojom je niveliran pod, moguće nakon potresa 1880. Ima li još nekih primjera za koje znate? Prilika koje su se ne samo razotkrile, već i otvorile?
Petar Puhmajer: Istraživanjima se obično znaju pronaći zazidani otvori, oslici, katkad i sitni uporabni predmeti, a vrlo rijetko neki tako spektakularan nalaz. Još davno, prilikom obnove crkve sv. Marka 1930-ih godina, u otkopanoj kripti, pronađeni su bogato kolorirani drveni i limeni ljesovi. Oni se nisu sačuvali, no sličan je pronalazak bio i prije dvadesetak godina u Požegi, gdje su u kripti župne crkve u isto takvim ljesovima bili balzamirani pokojnici u izvrsno sačuvanoj odjeći iz 18. i 19. stoljeća. Uslijedila je restauracija tih predmeta i oni su danas izloženi u muzeju.
Nedavno je u Zagrebu, u zgradi Državnog hidrometeorološkog zavoda, pronađen veliki gotički prozor, koji je pripadao srednjovjekovnoj crkvi koja se tu nalazila, a zanimljiv nalaz su i klasicistički kameni stupovi jednog salona, iz vremena kada je to bila palača obitelji Jelačić, dakle početkom 19. stoljeća.
Boris Dundović: Žurne sanacije i obnove kako bi se život nakon razaranja i traumatskog iskustva što prije vratio u normalu, često su u povijesti prije 20. stoljeća jednostavno zatrpale stare slojeve i izgradile nove na njima. Katedrale su pritom česta mjesta pronalaska ranijih povijesti. Sjetimo se samo da se i u Dubrovniku na Bunićevoj poljani te pod današnjom dubrovačkom katedralom, izgrađenom u obnovi grada nakon razornoga potresa 1667. godine, i danas konstantno pronalaze novi ostaci i fragmenti ranijih bizantske i romaničke katedrale, kao i krstionicâ, groblja te ostaci obrambenih zidina cijelog tzv. „katedralnog kaštela“ pod poljanama i u okolnim blokovima. U takvim je slučajevima, kod arhitektonskih nalaza, bitno što bolje istražiti i dokumentirati te pravilno konzervirati pronađene elemente, a zatim se idealnim rekonstrukcijama baviti isključivo znanstveno-istraživački, a ne u prostoru gdje i ako postoje i kasniji vrijedni povijesni slojevi. Pokretne nalaze i vrijedne fragmente, kao što je ploča Luke Baratina, koji su izgubili svoj izvorni povijesni ambijent i kontekst pritom je potrebno, uz konzerviranje, i izložiti u zaštićenim uvjetima.
► Pri raščišćavanju nakon potresa, na društvenim mrežama pojavila se i proširila informacija o reljefu majmuna koji je odbačen s jednog iličkog tavana. Zahvaljujući alarmu javnosti, ali i vašem osobnom kopanju po šuti, što je sve bio mali poduhvat, reljef nije završio na glomaznom otpadu. Lik majmuna je neobičan za Zagreb. Koja bi mogla biti njegova priča?
Petar Puhmajer: Objavom na društvenim mrežama i zalaganjem platforme 1postozagrad, uspjeli smo spasiti reljef majmuna koji jede grožđe, no nažalost ne i druge reljefe, koji su bili dio niza lijevanih žbukanih ploča s prikazima vegetabilne ornamentike. Oni su bili odbačeni za odvoz na deponij prilikom čišćenja šute s tavana dvorišnog krila zgrade u Ilici 31, gdje se nalazio već ranije, a skinut je vjerojatno s pročelja neke od zgrada u tom sklopu. U tom se sklopu nalazi i zgrada nekadašnjeg kina Apolo, sada Kazalište Kerempuh, kojoj je u nekom vremenu skinut izvorni secesijski ukras. Baš za secesiju su inače karakteristični motivi egzotičnih životinja. Sklop je do danas neistražen, no bilo bi jako zanimljivo pozabaviti se njegovom poviješću i vidjeti otkuda je reljef.
*Zagrebački majmun ispred Ilice 31 u travnju 2020.
► Neke od u potresu teško stradalih objekata bez istaknute arhitektonske i druge vrijednosti moguće je zamijeniti novim, suvremenim zdanjima. Možda teže stradalu kuću na uglu Petrinjske i Đorđićeve. Kako na to gledate, ne samo na ovom primjeru? Takvih će zahtjeva sasvim sigurno biti.
Boris Dundović: Svako urbano tkivo je prostorni dokument povijesti i razvoja grada, pa tako i Zagreb u svojim povijesnim središtima ima prostora za suvremene zahvate i interpolacije. Mnogi su blokovi do danas ostali nedovršeni, a brojne su građevine zbog derutnoga stanja intenzivno propadale i prije potresa. Ocjena potrebe za suvremenom interpolacijom ili zamjenskom izgradnjom na bilo kojem mjestu povijesne cjeline mora se prvenstveno temeljiti na konzervatorskom elaboratu ili podlozi, koja nudi i vrednovanje postojećeg izgrađenog fonda i otvorenih prostora bloka ili zgrade, ali i prijedlog konzervatorskih i prostorno-planskih smjernica za dalje. Često podcjenjujemo potrebu takvih studija, a to onda omogućava novu izgradnju bez sagledavanja povijesno-prostornih i ambijentalnih motrišta.
Petar Puhmajer: Očuvanje povijesnih ambijenata treba biti apsolutni prioritet u obnovi Donjeg grada, osobito ondje gdje su sačuvani čitavi ulični nizovi povijesne arhitekture. Pri tome, to ne vidim kao prepreku u konstruktivnoj sanaciji zgrada pa ni u uređenju i suvremenom promišljanju dvorišta i unutrašnjosti blokova. Također, u zonama gdje je već došlo do jačih interpolacija, poput Petrinjske, gdje imamo i snažne kontraste između zgrada visoke urbane kvalitete i substandardne gradnje, držim da je nova suvremena arhitektura potrebna i poželjna. Problem je što se iste metode primjenjuju za sve zone jednako, bez prethodne valorizacije prostora i građevnog fonda koji ga čini, pa stradavaju povijesni ambijenti, ono najvrjednije u Zagrebu. To se dogodilo prije desetak godina gradnjom trgovačkog centra na Cvjetnom trgu.
► Povijesnu vrijednost jednako čine zgrade i ulice, odnosno pripadajući javni prostori i gradski ambijenti. Donjogradski javni prostori, osobito povijesni parkovi Zelene potkove, zadnjih se godina eksploatiraju komercijalno, ali na neprimjereni način. Kako gledate na takav odnos prema kultiviranom prostoru? I općenito na način upravljanja povijesnom cjelinom u kontekstu očuvanja povijesnih ambijenata?
Petar Puhmajer: Nemam ništa protiv komercijalne eksploatacije prostora sve dok ona ne narušava njegov karakter, posebno kad je riječ o kultiviranim prostorima i onima koji čine identitet grada. Žao mi je što se eksploatacija centra Zagreba odvija na taj način, a ne recimo korištenjem perifernih ili nedovoljno iskorištenih zona centra koje treba i stvarati kako bi odgovarali na potrebe našega vremena, npr. na prostoru Gredelja. Stvaranje novih pješačkih zona jako je važno ne samo u centru već u svim kvartovima.
Boris Dundović: Komercijalna eksploatacija jedinstvenih vrijednosti Zelene potkove je u posljednjih godina intenzivno porasla, a da pritom nije uopće doprinijela rješavanju općih problema održavanja povijesnoga ambijenta koji se iskorištava kao scenografija ili kulisa. Nevjerojatno je da se nakon svih ovih godina financijski prihod velikih manifestacija, kao što je popularni Advent, nije značajnije odrazio na stanje građevina, pročelja, trgova i perivoja, osim što nakon uklanjanja kućica i drugih elemenata opreme, ostavljaju pustoš. Manifestacija je i toliko da se između dvije ne uspijeva u potpunosti rekonstruirati i oporaviti povijesno stanje perivojnih partera. Nijedna druga srednjoeuropska metropola svoju najveću perivojnu vrijednost ne tretira kao javni prostor od ruba do ruba, ispunjen plitkim turističkim spektaklom.
S druge strane, u središtima razvijenih metropola, a poglavito tijekom posljednjih desetak godina, daje se velika prednost pješacima i biciklistima, a često i javnom prijevozu nauštrb kolnog prometa, pa se sve veći broj ulica pretvara u uređene pješačke poteze. Mariahilfer Strasse, ali i sâm uži centar Beča, odličan su primjer kako se uz dobru volju može na taj način obogatiti javni prostor grada i pritom ga oblikovati kao prepoznatljiv i ugodan ambijent. Mi u Zagrebu imamo iznimno malen broj takvih ulica, a potencijal je velik, primjerice već formiranjem promenade od HNK do Zrinjevca pješačkom Masarykovom i Teslinom. K tomu, glavni nam perivojni prostor Donjega grada presijecaju čak dvije intenzivno korištene velike prometnice, a sve zajedno drastično usporava i javni prijevoz. Rješavanje javnoga prostora u službi revitalizacije i poboljšanja kvalitete života u središtu grada je samo jedan aspekt ukupne urbane obnove u kojoj Zagreb za drugim europskim metropolama kasni više od četiri desetljeća.
*Strossmayerov trg, potpuno poništavanje perivojnih trgova Zelene potkove / foto: Saša Šimpraga
► Sa spomenika kralju Tomislavu svojevremeno su skinuti reljefi koji su u jednom trenutku zamijenjeni izvorno zamišljenima, od istog autora kao i sam spomenik. Skinuti reljefi od onda stoje pohranjeni u dvorištu kuće na Markovom trgu. Što mislite o ideji da se postave u npr. pothodnik prilaza peronima na Glavnom kolodvoru? Time bi bili iskorišteni, pothodnik dobio na atraktivnosti, a reljefi na neki način bili blizu mjesta gdje su desetljećima stajali. Njihova tema nije historiografski sporna.
Boris Dundović: Vraćanjem izvornih reljefa Roberta Frangeša Mihanovića 1991. godine ponovno je uspostavljeno autorsko jedinstvo i integritet ove bitne javne plastike. Ipak, reljefe umjetnika Želimira Janeša i Ivana Sabolića koji su preko četrdeset godina stajali na spomeniku, i tako se utkali u kulturno pamćenje stanovnika i grada, trebalo bi na neki način vratiti javnom prostoru. Oni svakako ne bi smjeli propadati u palači Grlečić-Jelačić gdje se čuvaju danas, a mislim da ni smještaj u Gliptoteku HAZU koji je bio dugo najavljivan nije najsretnije rješenje, jer tako više građanima nisu dostupni na način kao što su bili. Puno ih je bolje, nakon restauriranja i uz adekvatne mjere zaštite, izložiti ponovno u sklopu kakvog javnog prostora. Dio toga postava svakako bi trebao biti i opis izvornog smještaja i povijesti samih reljefnih ploča, a njima bi uz te uvjete umjetnički opremljen mogao biti koji od javnih prostora u neposrednoj blizini. Prijedlog da budu smješteni u pothodniku prilaza peronima Glavnoga kolodvora opet me podsjeća na srednjoeuropske metropole, gdje su podzemni prilazi stanicama metroa nerijetko obogaćeni likovnim djelima, vrhunskim dizajnom, pa čak i arheološkim predmetima i nalazima te drugim sličnim sadržajem, i gdje takvi javni prolazi nisu samo bezlična infrastruktura već točke trenutnog konzumiranja kulture.
Petar Puhmajer: Zgrada Glavnog kolodvora je nakon desetljeća zapuštenosti, teško oštećena u potresu i zahtijevat će kompletnu obnovu. No, ona mora biti rađena u sklopu temeljite infrastrukturne obnove cijelog kolodvorskog kompleksa, uključujući i pješačkih pothodnika. Ako se ne varam, postojeći nema čak ni dizalo pa ne odgovara ni minimalnim tehničkim standardima za javnu zgradu. Te reljefe bih radije vidio u reprezentativnom prostoru negdje unutar obnovljene zgrade kolodvora.
*Pješački pothodnik za prilaz peronima na Glavnom kolodvoru. Potencijalni zid za jedan od reljefa, dok bi drugi bio na drugom kraju pothodnika tj. nasuprot / foto: Saša Šimpraga (lijevo); Reljef “Hrvatska mornarica” sa spomenika kraju Tomislavu. Dva reljefa sa spomenika uskladišteni su u dvorištu palače Grlečić-Jelačić i bez namjene / foto: Wikipedia (desno)
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Abandoned Croatia, arhivske, Boris Dundović, Goran Kerić /Grupa Krenimo, Saša Šimpraga, Wikipedia/DobarSkroz
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić, Suzana Dobrić Žaja, Nikša Božić, Marijo Spajić, Janko Večerina, Krešimir Ivaniš, Cvijeta Biščević
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
The post Očuvanje povijesne supstance appeared first on vizkultura.hr.
