Ivan Martinović, diplomirani inženjer građevine, bio je od 1970. do 1982. glavni inženjer u zagrebačkoj Hidroelektri, da bi u razdoblju od 1986. do 1989. godine radio kao glavni inženjer Hidroelektre na velikim investicijskim projektima u Alžiru. Kasnije je postao i tehnički direktor Hidroelektre, do 1991. godine kada prelazi u Ingru koja je također značajno djelovala u toj najvećoj afričkoj zemlji. U ovom intrevjuu govori o Hidroelektrinim projektima u Alžiru.

Intervju donosi i stručnoj i kulturnoj javnosti do sada nepoznatu informaciju o dva realizirana spomenika zagrebačkog arhitekta Vahida Hodžića u Alžiru.

Intervju je dio serije projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.

*Grad Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Kada je Hidroelektra počela raditi u Alžiru?

Ivan Martinović: Prvi Hidroelektrin projekt u Alžiru bila je cesta Chiffa – Berrouaghia u dužini 52 kilometra, čija je izgradnja započela 1980. godine. Taj je projekt uspješno završen i bio je ulaznica u daljnje projekte u Alžiru. Prije mog dolaska Hidroelektra je još izgradila branu Sidi Yacoub i Istočni izlaz iz grada Alžira.

► Kako je došlo do vašeg angažmana u Alžiru?

Ivan Martinović: Nakon posla u SSSR-u gdje sam radio na izgradnji plinovoda „Urengoj-Užgorod“ od Sibira do Zapadne Europe koji je bio završen, tadašnji direktor Hidroelektre Žarko Čikara me zamolio da se angažiram u Alžiru gdje je započela izgradnja velikih projekata. Naravno, pristao sam i praktički odmah poslije rada u Rusiji otišao u Alžir. Bilo je to 1986. godine.

► Na kojim ste točno projektima radili u Alžiru?

Ivan Martinović: U to vrijeme Hidroelektra je gradila čak šest paralelnih projekata u Alžiru. Bio sam angažiran na svima, a posebno na projektu SPIK (Sistem Potable Isser – Keddara). Radilo se o vodoopskrbnom sustavu glavnog grada Alžira pitkom vodom. Taj projekt je bio velik i složen tako da je trebalo angažirati najbolje kadrove u Hidroelektri da bi se izgradio.

Hidroelektra je u periodu od 1980. do 1990. u jednom desetljeću, realizirala projekte u Alžiru u vrijednosti milijardu i dvjestoosamdeset milijuna dolara.

Sam SPIK je vrijedio 550 milijuna dolara, tj. polovinu ukupne vrijednosti realiziranih radova u Alžiru. SPIK je bio i najveći Hidroelektrin projekt u Alžiru, pa je i moj angažman bio značajniji u tom projektu.

Osim toga, od velikih projekata radili smo još dva hidrosustava, aerodrom Boufarik i lukobran u Arzewu, a naručitelji su bila tri ministarstva: vojni aerodrom Boufarik gradili smo za Ministarstvo obrane; SPIK, Minu, Chiffa-Habril, Sidi Yacoub i Zeraldu za Ministarstvo hidraulike, a za Ministarstvo javnih radova izgradili smo cestu Chiffa – Berrouaghia, Istočni izlaz iz grada Alžira i lukobran u luci Arzew.

► Za što se vi bili zaduženi na projektima?

Ivan Martinović: Radio sam na izradi dinamičkih planova i izgradnje objekata, organizaciji izvođenja radova u zadanim rokovima. Koordinirao sam radove između izvođača i podizvođača i vodio pregovore sa glavnim podizvođačima kao što su firma Pfeiffer, Zinkon International, Casagrande.

► Što je SPIK, najveći Hidroelektrin projekt u Alžiru, podrazumijevao?

Ivan Martinović: SPIK je počeo 1985., a završen je 1989. godine. Svrha tog sistema je da voda iz saharskih rijeka Isser, Keddara i Hamis dođe do distribucijske mreže po cijelom gradu Alžiru.

Sistem SPIK-a sastoji se od brana Keddara i Beni Amrane s pumpom stanicom Beni Amrane; stanice za pročišćavanje/tretman vode Boudouaou; rezervoara Gue de Constantine i Sidi Garidi s pumpnim stanicama; vanjskog cjevovoda od betonskih prednapregnutih vakuumiranih i čeličnih cijevi s dvjema galerijama Thenija koje su dužine 1538 metara i Keddara od 280 metara te gradskog cjevovoda od betonskih prednapregnutih vakuumiranih i daktil cijevi s galerijom Telemly dužine 250 metara, oknom dubine 42 m i promjera 6 m. To smo sve izgradili.

► Kako je to teklo?

Ivan Martinović: Brana Keddara je već bila završena kada sam ja došao u Alžir, a gradila ju je beogradska firma Hidrotehnika. Brana je stvorila veliko akumulaciono jezero, ali to nije bilo dovoljno za tako veliki grad, pa je u sklopu SPIKA bila ugovorena i druga brana, Beni Amrane. Višak vode iz Beni Amrane putem pumpne stanice prepumpavan je u Keddaru gdje se voda iz ta dva jezera objedinjuje i distribuira u grad. U gradu Alžiru bio je postojeći vodovod, napravljen od Francuza, kapacitiran za grad od 800 000 stanovnika, i osiguravao je četiri metra kubna u sekundi. S našim projektom, kapacitet akumulacije osigurao je dodatnih šest metara kubnih u sekundi za potrebe grada. Grad Alžir danas ima četiri milijuna stanovnika.

*Grad Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Koji su bili najveći izazovi i problemi prilikom izgradnje SPIK-a?

Ivan Martinović: Proizvesti i ugraditi cijevi u vanjski cjevovod i gradski cjevovod.  Samo vanjski cjevovod sastojao se od prednapetih betonskih i čeličnih cijevi u dužini od 215 kilometara.

Za izradu cijevi je trebalo napraviti dvije tvornice. Jedna za prednapete betonske cijevi, a druga za čelične cijevi. Tvornice su izgrađene u Rouibi, pored grada Alžira. Tvornica armirano-betonskih prednapetih cijevi u Rouibi napravljena je za šest mjeseci po projektu njemačke firme Pfeiffer, a tvornicu čeličnih cijevi projektirao je i izveo Union Invest iz Sarajeva.

Najveći problem je bio izvesti cijevi. Planirana proizvodnja je bila 66 prednapetih armiranobetonskih cijevi na dan. Cijevi su dužine 6 metara od 500 mm do 2000 mm, težine od 4 do 24 tone. Trebalo je proizvesti 26.660 komada takvih cijevi tijekom 18 mjeseci.

Problem je bio postići proizvodnju od 60 cijevi na dan i trebalo je proći vremena da se to postigne, a i kvaliteta. To je bio mukotrpan posao. Cijevi su građene s raznim aditivima dok nije postignuto optimalno rješenje. Tu sam ja bio angažiran i postigli smo tih 60 cijevi, budući da se njihova proizvodnja nalazila na kritičnom putu, i to je bio uvjet da se projekt uopće dovrši. Uhodavanje u prizvodnji cijevi trajalo je dva i pol mjeseca. Kada smo proizveli prvu pravu cijev to je bilo takvo veselje da ne možete zamisliti.

Cjevovod je imao i dva hidraulička tunela, Thenija dužine 1538 m i Keddara dužine 280 metara.

Bio je to ogroman projekt i veliki izazov.

► Kako je tekla sama izgradnja?

Ivan Martinović: Radilo se 24 sata u dvije ili tri smjene. Poseban režim vladao je kod iskopa i polaganja cijevi u samom gradu. Radove smo izvodili od ulice do ulice, tj. zatvorili bismo dio ulice i u kratkim rokovima završili bi poslove. Imali smo dobar odnos s alžirskom policijom, pa je suradnja oko zatvaranja prometa bila odlična. Po mom mišljenju, na SPIK-u smo proveli najbolju organizaciju u izvođenju radova.

► Kao kooperante na SPIKU ste imali i druga poduzeća, uglavnom iz Jugoslavije. Koja?

Ivan Martinović: Koperanti su bili Union Invest iz Sarajeva, Elektromehanika, Domoinvest i Građevinski institut iz Zagreba, Gradnja iz Osijeka, a od stranih firmi Tate iz Engleske, Pfeiffer iz Njemačke i alžirska firma Sider.

► Jedan od Hidroelektrinih projekata bio je i sustav navodnjavanja Mina. O čemu se tu radilo?

Ivan Martinović: U periodu od 1985.-1987. trebalo je izgraditi sistem za navodnjavanje u dolini rijeke Mine koristeći postojeću vodnu akumulaciju Bakhada-Saada za navodnjavanje 8.500 ha i opskrbu gradova Tiaret i Relizane pitkom vodom.

Od postojeće brane Es Saada vodozahvatom i kanalom od armiranog betona dužine 5,5 kilometara, tunelom promjera 3,2 metra dužine 1055 metara, akvaduktom Mina dužine 522 metra dovodi se voda do razdjelnog uređaja. Od razdjelnog uređaja trasom dužine 35 kilometara na lijevoj, a 35 kilometara na desnoj obali rijeke Mine voda teče trapeznim kanalima na kojima su izgrađeni mnogobrojni objekti, sifoni, akvadukti.

Na desnoj obali, za navodnjavanje spomenutih 8.500 ha, izgrađen je armirano betonski kanal od montažnih kanalica paraboličnog oblika u dužini od 19,5 kilometara, sa opremom talijanske firme Casagrande. Na ovaj sistem navodnjavanja priključuje se postojeći sistem, te sistem detaljne mreže kanala i cijevi u dužini 372 kilometara, kojeg je još trebalo izgraditi.

Na ovom projektu su kao kooperanti radili UMEL iz Tuzle i Vodny Stavby iz Praga. U intenzivnom periodu gradnje na gradilištu je radilo 300 naših i 1000 alžirskih radnika. Taj velik broj uvjetovan je velikom površinom gradnje sa dužinama kanala od 80 km.

Vrijednost izvedenih radova je bila 59 mlijuna dolara. I nije pokrila troškove izgradnje.

► Koji su tu bili najveći izazovi?

Ivan Martinović: Objekti koje smo mi napravili bili su izvanredni međutim teškoće su bile velike. To su brda Atlasa gdje hvatate vodu na golom terenu bez raslinja. A taj goli teren su obično pijesak i pjeskovita  glina. Znalo se dogodit da sve pripremite za betoniranje trapeznog kanala koji se radi betonskim finišerom, i dođete ujutro i nestalo je 50 metara zemljane podloge jer je pala kiša i bujica je sve odnijela.

► Još jedan veliki projekt koji je uzvodila Hidroelektra bio je vezan uz vodu, a radilo se o hidrosistemu Chiffa – Harbil. To je dijelom ostalo nedovršeno, a Hidrolektra zbog terorizma napustila Alžir i više se nisu vratili. Kakav je to bio projekt?

Ivan Martinović: Ugovor za radove je potpisan u 11. mjesecu 1984. godine sa rokom izgradnje od pedeset mjeseci, a 1990. potpisan je aneks ugovora sa produljenjem roka izgradnje.

Devijacijom rijeka Chiffa i Harbil dovodi se voda do postojeće akumulacije Bou Roumi za povećanje kapaciteta. Projekt se sastoji od nasipnih brana s betonskim preljevima i ulaznim uređajima, vodozahvatima i pjeskolovima, te glavnim objektima, tunelima Chiffa dužine 15.500 metara i dijametra 2,5 metra i Harbil 4.600 metara, dijametra 2,5 metra.

Tunel Harbil sa branom je završen 1980. godine, a tunel Chiffa nije završen. Radovi su prekinuti, izvršeno je 62 posto od radova u trenutku prekida. Razlog prekida radova je smrtno stradanje dvanaest radnika Hidroelektre u 12. mjesecu 1993. godine od strane alžirskih ekstremista.

Vrijednost ugovorenih radova iznosila je 104 milijuna dolara. Na gradilištu je radilo naših 160, te 300 alžirskih radnika.

Nakon stradavanja naših radnika Hidroelektra je napustila radove u Alžiru.

► Hidrolektra je izgradila i manju branu u sklopu jedne od državnih rezidencija. Možete li reći nešto o tom projektu?

Ivan Martinović: Izgrađena je brana Zeralda za predsjedničku rezidenciju u mjestu Zeralda, blizu grada Alžira. To je posjed sa tropskim nasadima i zelenilom. Branu je isprojektirao Elektroprojekt Zagreb u svrhu stvaranja dva akumulaciona jezera za rekreaciju, a sve u sklopu područja rezidencije.

U doba izgradnje predsjednik Alžira je bio Chadli Bendjedid. U toku gradnje često je obilazio gradilište, a zaustavio bi se i razgovarao sa radnicima koji su rekli da je to uvijek bio ugodan razgovor.

► Koliko su bili kompleksni Hidroelektrini projekti prije vašeg dolaska? Spomenuli ste još jednu branu, Sidi Yacoub.

Ivan Martinović: Izgrađena je nasuta brana, duga 400 metara, visoka 92, s akumulacijom od 30 milijuna metara kubnih. Građena je između 1981. i 1985. godine, na izgradnji je sudjelovalo 400 naših i 1200 alžirskih radnika. Vrijednost investicije je iznosila 157 milijuna dolara. Kooperanti su bili Elektroprojekt iz Zagreba, Metalna iz Maribora i Vodny Stavby iz Praga.

► Prije vašega dolaska izgrađen je i Istočni izlaz iz grada Alžira. Postoji anegdota da su radnici na otvorenju ceste u gradu Alžiru direktora Čikaru nosili na ramenima po toj cesti.  

Ivan Martinović: Izgradnjom istočnog izlaza tj. autoceste učinjena je velika korist za Alžir, jer se povećala propusna moć. Promet se odvijao normalno, što ranije nije bio slučaj. Velike simpatije građana dobio je direktor Čikara; bio je rado viđen u Alžiru. Cesta je rađena 1983., a završena 1984.

*Grad Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Paralelno s velikim projektima, neki Hidroelektrini stručnjaci bili su angažirani i na manjim projektima, poput izgradnje spomenika u Alžiru. Za koje vi znate?

Ivan Martinović: U dogovoru sa lokalnim vlastima, u Vilaji (ekvivalent županije, op.S.Š.), naš šef poslovnice, arhitekt Vahid Hodžić sa svojim je suradnicima isprojektirao dva spomenika, od kojih je jedan izgrađen u Medeji.

► Jedan od značajnijih projekata bio je aerodrom Boufarik u istoimenom gradiću u blizini grada Alžira. Što je sve taj projekt uključivao?

Ivan Martinović: Gradnja Boufarika je počela 1986, a završena 1988. Objekt je građen za Ministarstvo obrane Alžira. Ugovarač radova i naš investitor bila je Savezna direkcija (SDPR) pri Ministarstvu obrane Jugoslavije koja je posao ugovorila s Alžirom.

Radilo se po posebnom režimu zbog specifičnosti projekta koji je bio vojni aerodrom. Izvodila se armiranobetonska pista i stajanke za avione sa svim potrebnim instalacijama, za dovod goriva direktno do aviona na stajanci. U to vrijeme to je bio najveći aerodrom u Alžiru sa pistom velike dužine dimenzionirane za velike transportne avione, za najveće terete. Radili smo i simulator letenja i adaptaciju postojećih objekata visokogradnje, te pomoćne objekte. Vodotoranj je izgradila Tehnika iz Zagreba, koji je dovršen kada smo mi otpočinjali radove. Glavni kooperant bila je Ingra Zagreb, sa svojim podizvođačima: Montmontaža, TPK (Tvornica parnih kotlova) i Domoinvest iz Zagreba. Vrijednost radova iznosila je 150 milijuna dolara. Na projektu je radilo 400 naših i 600 alžirskih radnika.

► Sudjelovali ste i u rekonstrukciji lukobrana u gradu Arzewu pored Orana, drugog najvećeg alžirskog grada. O kakvom se tu projektu radilo?

Ivan Martinović: Arzew je luka za izvoz plina i nafte, do koje se plin dovodi plinovodom i tu se ukapljuje pa transportira.

Taj je postojeći  lukobran dužine dva kilometra izgradila njemačka firma, ali je oštećen od velikih olujnih valova. Oštećeni lukobran postao je opasnost za luku Arzew i naš je zadatak bio sanirati i dograditi lukobran da osigura luku. Radove smo otpočeli 1985, a završili 1990. godine – u produženom roku, jer je bilo zastoja. Vijednost radova na lukobranu iznosila je 85 milijuna dolara.

*Luka Arzew

► Do kakvih je problema došlo? Koliko je veliki lukobran bio kompleksni zadatak?

Ivan Martinović: Za taj posao trebalo je proizvesti određenu količinu kamenih blokova različite veličine. Posebno je trebalo proizvesti betonske elemente težine 40 i 60 tona. Oblik tih blokova bio je krnja piramida. Upotrebljena je ruda barit kao agregat zbog povećanja težine bloka, umjesto kamenog agregata. Barit se vadio u bližoj i daljoj okolici luke Arzew. Polaganje svih blokova izvodila je nizozemska firma Zinkon International, specijalizirana za takve poslove. Kako je lukobran bio oštećen, blokovi od ranije bili su razasuti po dnu mora i van gabarita lukobrana. Holanđani su sa velikom preciznošću, blok po blok, komad po komad vadili pomoću kompjutora i slagali u trup lukobrana. Nas je to oduševilo.

Podlogu za nadogradnju lukobrana trebalo je posebno izgraditi putem specijalne folije na kontaktu pješčanog dna i novog dograđenog lukobrana na dubini od 24 m. Za ovu foliju tražila se garancija od 200 godina u ime projekta kako ne bi došlo do ispiranja pješčanog dna u fazi eksploatacije starog i novog lukobrana.

Zinkon je 1987. obustavio radove jer je došlo do problema s plaćanjem izvedenih radova. Garancije nismo mogli dobiti, a Zinkon je tražio naplatu svojih radova. Hidroelektru je u to vrijeme financirala Jugobanka, što se odrazilo na plaćanje. Problem je bio u tome što mi nismo mogli realizirati naplatu kursnih razlika, i to je riješeno tek 1989. Razgovori sa Zinkonom su bili su dugotrajni i teški, no lukobran je nastavljen i projekt je završen.

► Spomenuli ste da je neke od poslova Hidroelektra dobila preko Savezne direkcije koja je ugovarala poslove u inozemstvu. Koliko je vanjska politika Jugoslavije utjecala na dobivanje poslova?

Ivan Martinović: Ako se ne varam, prvi veliki posao koji je jugoslavenska firma radila u inozemstvu bila je izgradnja luke u Latakiji. To je radio Pomgrad iz Splita, a radove su izvodili uz pomoć Jugoslavenske ratne mornarice koja je osigurala Pomgradu dio opreme za radove u moru.

Poslove smo dobivali iz dva razloga. Prvi je da je država utjecala na dobivanje poslova, često putem Nesvrstanih. Tako je bilo i za prvi posao u Alžiru, za cestu Chiffa-Berrouaghia. To se može reći i za izgradnju vojnog aerodroma Boufarik. A drugi razlog je bio to što su naše ponude bile za investitore najniže. Kod takvih projekata je bio problem što nismo uvijek poslovali s dobiti.

► Kakav je bio odnos prema radnicima iz Jugoslavije s obzirom na tada prisne političke odnose dvije prijateljske, nesvrstane, zemlje?

Ivan Martinović: U početku su odnosi bili odlični. Suradnja s Alžircima je bila jako dobra. U početku kad dobijete avanse za objekte, plaćanja radnicima su bila uredna i nije bilo nikakvih poroblema. Međutim, kako je vrijeme išlo, poteškoće su rasle, uslijedile su i borbe za rokove, veliki vantroškovnički radovi i naknadni radovi, problemi sa kursnim razlikama, nastale iz odnosa ugovorenog kursa 3,7 alžirskih dinara za jedan američki dolar, a završio na 5 alžirskih dinara za 1 američki dolar. Tako smo samo na SPIK-u iz kursnih razlika imali razliku 80 milijuna dolara potraživanja i taj nam je novac nedostajao. Kada uzmete sve te projekte u Alžiru, taj iznos se povećava i nedostaje na projektima za opremu, gorivo, plaće radnika, što ima za posljedicu kašnjenje radova.

Imali smo i štrajkove radnika koji su trajali mjesecima. Štrajkali su i naši i alžirski radnici. Tada se raspoloženje pomalo mijenja. To ne znači da je odnos prema investitoru i državi bio loš, ali je nama bilo teško.

► Kako je i je li u takvim situacijama pomagala država?

Ivan Martinović: Kad je cijeli projekt došao u pitanje, država je reagirala. Ante Marković, tada u svojstvu predsjednika predsjedništva Hrvatske, vodio je delegaciju – Hidroelektra je bila dio te delegacije – u Alžir sa svrhom pomoći Hidroelektri u rješavanju zahtjeva.

Zajedno samo radili tri dana u delegaciji u Zagrebu. U pripremi je Ante Marković aktivno sudjelovao i detaljno se upoznao sa svakim od navedenih problema. Delegacija je došla u Alžir, obavila razgovore sa alžirskom stranom i dio ovih zahtjeva je bio pozitivno riješen tako da su se mogli nastaviti radovi. Politika nas je na neki način uvela u taj posao i u određenoj mjeri i slijedila.

► Koliko je Hidroelektrinih radnika radilo u Alžiru?  

Ivan Martinović: U periodu od 1985. do 1988. istovremeno se radilo na šest različitih objekata u Alžiru, a radna snaga je bila 2 700 naših i 4 300 alžirskih radnika. Ukupno oko 7 000 u tom intenzivnom periodu. Samo na SPIK-u je radilo oko 1 500 naših i 2 000 alžirskih radnika.

► Kakav je bio omjer radnika iz Hrvatske u odnosu na druge republike SFRJ?

Ivan Martinović: Hrvatska je imala jaku operativu, rukovodeći kadar je bio iz Hrvatske, ali gro radne snage je bila bosanska radna snaga. To su jako dobri radnici, posebno tesari, zidari, armirač, betonirci…  Podizvođači su imali svoju radnu snagu.

► Jesu li im plaće bile bolje nego u Jugoslaviji?

Ivan Martinović: Plaće su bile jako dobre tijekom izgradnje prva tri objekta u Alžiru,  i to je motiviralo ljude da idu raditi u Alžir. U završnom periodu izgradnje plaće su kasnile, po više mjeseci, i bile su umanjene.

► Gdje je bilo sjedište Hidroelektre u Alžiru?

Ivan Martinović: Upravnu zgradu za sve objekte imali smo u naselju Hydra, rezidencijalnomu dijelu grada Alžira, baš u blizini jugoslavenske ambasade. Na svakom projektu postojala je uprava gradilišta sa svojim rukovodstvom.

► Gdje ste vi stanovali?

Ivan Martinović: U hotelima El Djazair i El Aurassi. Ja sam povremeno dolazio u Zagreb jer sam imao i obaveze u Zagrebu. Avio veze sa Alžirom su bile dobre. Postojala je direktna veza Zagreb – Alžir tri puta tjedno, a druge dane preko Zuricha.

*Hotel El Aurassi, arhitekt Luigi Moretti, 1973., Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Kakav je vaš dojam o Alžiru?

Ivan Martinović: Alžir je lijepa zemlja. Pojas uz Sredozemno more je najgušće naseljen. Gradovi sa lukama izgledaju kao europski gradovi na Mediteranu. Izdvojio bih gradove Alžir i Oran koji odskaču po ljepoti. Poljoprivredna imanja sa haciendama organizirana su pod francuskom upravom i izgledaju predivno. Nasadi voćnjaka, posebno mandarina, naranača, te vinogradi oduševljavaju. Kada su donijeli zakon da se zabranjuje alkohol, većina tih vinograda je nestala.

Ljudi su bili ljubazni i susretljivi prema nama. U 1989. godini počele su se osjećati određene promjene u odnosima među njima, ali ne i prema nama. Sjećam se da smo kolega i ja, vraćajući se automobilom sa gradilišta, na vijaduktu iznad nas vidjeli poredane ljude. Osjećali smo se nelagodno ali smo ispod vijadukta prošli slobodno. Poslije, u novinama smo pročitali da su bacali kamenje na vozila ispod u prolazu.

► Kakav vam je bio grad Alžir?

Ivan Martinović: Francuzi su isprojektirali Alžir za 800 000 stanovnika i mogli ste ga vidjeti samo noću kako sjaji u svojoj ljepoti. Međutim, po danu, grad je to koji vrvi ljudima i koji je naseljen sa četiri milijuna stanovnika. Glavnim ulicama i trgovima teško se kretati zbog gužve. Sva vaša pažnja je usredotočena na kretanje, a manje na uživanje u ljepoti grada Alžira.

*Grad Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Možete li ispričati neku anegdotu iz Alžira?

Ivan Martinović: Engleska firma Tate je radila cementnu izolaciju čeličnih cijevi iznutra. Te cijevi promjera 500 mm do 2000 mm iznutra su izolirane sa 12 mm izolacije. Oni su radili izolaciju nakon što je cjevovod montiran. Njihov radnik je ležeći unutra upravljao kolicima radeći cementnu izolaciju i tako je prolazio kroz montirani cjevovod od početka do kraja. Taj čovjek je bio Škot. Radio je izolaciju ispod rijeke El Harrach u cijevi promjera 500 mm. Ušao je u cjevovod i obavio vrlo težak posao jer je prolazio kroz cijev položenu u dno korita vrlo prljave rijeke. Možete mislit kako je on izgledao kad je izašao. Poslije takvog napornog rada sličio je na krticu, a uvečer se on pojavio na večeri sređen i obučen kao škotski grof. Mi svi smo se oduševili tom transformacijom.

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Fotografije: Saša Šimpraga

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir / Mediteranske mreže modernizma.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
https://vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/

The post Politika je omogućila projekte appeared first on vizkultura.hr.

Teško pristupačan i nesiguran pogranični prostor Plitvičkih jezera u prvim zapisima, “zahvaljujući zastrašujućem dojmu prirode, nazivan je Hortus diaboli, tj. Vražji vrt. Putnik namjernik nosio je glavu u torbi zbog brojnih razbojnika”. Jedan od kroničara 1835. opisuje ga i kao austrijski Sibir. Ljepota prirode ipak nije mogla ostati netaknuta pa već krajem 19. stoljeća započinje turistički razvoj onoga što će 1949. godine postati i prvi formalni Nacionalni park u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, vrijeme koje će označiti znatnije pretvaranje prirodnog okoliša u kultivirani krajolik obilježen i – arhitekturom. Plitvička jezera – Stoljeće izgradnje (izdavač UPI-2M) knjiga je dr. sc. Martine Ivanuš koja donosi iscrpan i pionirski pregled izgradnje od kraja 19. do kraja 20. stoljeća na prostoru današnjeg Nacionalnog parka Plitvička jezera. Intervju je dio serije u suradnji Vizkulture i projekta Motel Trogir.

*Martina Ivanuš

► Prije koju godinu pojavila se na prvu nekome možda simpatična, no u osnovi suluda ideja da se plitvički slapovi noću osvijetle. Srećom, takva devastacija prirode nije prošla. U stoljetnoj praksi turizmom motivirane izgradnje na Plitvičkim jezerima, koji i što su bili najveći promašaji?

Martina Ivanuš: Čini se da su predlagači ostali dosljedni inicijativama Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Tada je gradska gospoda uživala u noćnim vožnjama s bakljama osvijetljenim slapovima. Što se tiče mogućeg svjetlosnog onečišćenja, baklje su bile prihvatljivije rješenje osvjetljenja. Upravo je pregled povijesti direktnog i indirektnog utjecaja čovjeka na okoliš i tema knjige. Među najveće promašaje svakako spada apartmanizacija potaknuta odredbama Prostornog plana Nacionalnog parka Plitvička jezera iz 1986. godine. Kandidat za najveći promašaj sasvim sigurno je i neadekvatna komunalna infrastruktura. Je li promašaj korištenje betona i dinamita za uređenje parka u međuratnom razdoblju, iako zbog tih materijala i metoda danas imamo šetnice i pristupe špiljama Parka, je već tema za diskusiju.

► Svaki doživljaj parka danas, dakle, uključuje i ono što je izgradio čovjek, sve ono čime je oblikovan krajolik. Kada na Plitvicama okoliš postaje krajolik, odnosno kada bi sažeto definirali neka osnovna razdoblja planerskog i arhitektonskog pristupa prostoru Plitvica, od početaka turizma do sveobuhvatnih planova, koja bi to bila razdoblja?

Martina Ivanuš: Glavna razdoblja razvoja prostora korespondiraju s razdobljima mira, a ključni povijesni događaji koji određuju faze izgradnje  svakako su Prvi i Drugi svjetski rat, ali i Domovinski rat. Prvi posjetitelji su istraživači koji obilaze Vojno krajiški prostor u čijem su sklopu i Plitvice. Turisti dolaze s razvojačenjem Vojne krajine. Tada je u Zagrebu osnovano Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i njihove okolice, čiji su članovi doživljavali i željeli prezentirati Plitvice kao ekskluzivnu turističku destinaciju pa grade prvi hotel Plitvice. Druga faza je nakon Prvog svjetskog rata kada u Park dolazi šumar Ante Premužić i koristi spomenute beton – dinamit metode, već tada kritizirane u periodici. Turizam je dobro razvijen što uzrokuje građevinski boom ali i bespravnu gradnju. To je vrijeme i megalomanskih planova izgradnje. Arhitekt Vlatko Vidmar i Ante Premužić izrađuju gotovo ekspresionističke prijedloge prostornih planova.  Nakon Drugog svjetskog rata kreće ponovna izgradnja, odnosno izgradnja u novoosnovanom Nacionalnom parku. To je današnja turistička infrastruktura – hoteli, restorani, ulazni prostor, upravni objekti, odmorišta i vidikovci. Druga polovica 20. stoljeća svakako je obilježena i planerskim intervencijama.

*Plitvička jezera, detalj / foto: Ante Bionda

► U kontekstu izgradnje, postoji li neke korelacije sa stranim nacionalnim parkovima? 

Martina Ivanuš: U pokušaju shvaćanja lokalnih procesa u knjizi koristim komparativne primjere modela izgradnje i planiranja razvoja nacionalnih parkova u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Naglasak je na planinskim područjima, budući da su Plitvička jezera geografski i klimatološki planinski kraj, a turizam razvijan u parku, svojom infrastrukturom i aktivnostima podudara se s razvojem i tipologijom turizma u Alpama. Zanimljivo je pratiti razvoj parkovne infrastrukture pa je primjerice na Plitvicama objekt centra za posjetitelje/visitor centra arhitekt Zdenko Strižić zamislio deset godina prije nego je „stvoren“ u Americi. Nažalost, na Plitvicama tada nije realiziran. Možemo pratiti i paralele u oblikovanju arhitekture, odnosno kako graditi u prirodi. Tako u Americi suvremena arhitektura dolazi u parkove tek 1960-ih godina što je puno kasnije nego u Europi i na Plitvicama, gdje je prisutna još od međuratnog razdoblja.

► Restoran hotela Plitvice možda je najmarkantniji element arhitekture u okviru parka. Sadašnji hotel i nije prvi na tome mjestu, a ovaj postojeći je nakon rata 1990-ih obnovljen i radi, no terasa s restoranom nije u funkciji još od rata. U čemu je sve osobitost te arhitekture? Hoće li biti obnovljena?

Martina Ivanuš: Prvi hotel Plitvice je izgrađen 1896. prema projektu arhitekta Josipa Dryaka, nadograđen je 1922. prema projektu Vjekoslava Bastla, no izgorio je 1939. godine. Sadašnji hotel, kojega je projektirao Marijan Haberle, izgrađen je 1958. godine. Izgrađen je u sklopu velikog zamaha poslijeratne obnove u Parku. Haberle je projektirao i realizirao više objekata pa je i u hotelu Plitvice vješto spojio lokalne danosti konfiguracije terena i prirodnog okruženja, s tradicijskim materijalima, ali uz korištenje suvremenog arhitektonskog vokabulara. Hotel je integriran u pejzaž, meko položen na livadu i poduprt kamenom stijenom. Unatoč veličini i naglašenim horizontalama, a zahvaljujući razbijenoj masi volumena i lebdećoj terasi restorana, hotel se ne nameće prirodi nego se s njome diskretno prožima. Haberleov organski pristup, mekoća oblikovanja i integracija prirodnih elemenata u strukturu objekta, konceptom i senzibilitetom približavaju ga majstorima gradnje u prirodi, Alvaru Aaltu i Carlu Mollinu. Nakon Domovinskog rata hotel je obnovljen, no bio je problem s radovima na velikoj terasi koji su imali dugogodišnji sudski epilog. Za vrijeme trajanja sudskog procesa radovi su obustavljeni, ali bit će obnovljena budući da je u planu kompletna obnova hotela.

*Hotel Plitvice / foto: Saša Šimpraga

► Tko su još neki od istaknutijih arhitekata i arhitektica koji imaju realizacije na prostoru Nacionalnog parka Plitvička jezera?

Martina Ivanuš: U sklopu spomenutog zamaha poslijeratne obnove Parka uključeni su bili i Zdenko Strižić, Aleksandar Freudenreich, Stjepan Planić, Mladen Kauzlarić, Kazimir Ostrogović, Ivan Vitić, Zoja Dumengjić, Rikard Marasović, Marijan Haberle i Vladimir Antolić uz stručnjake iz drugih sektora. Svi su radili na projektima i većina ima realizacije u Parku.  Freudenreich je radio istraživanja tradicijske arhitekture, a Planić je savjetodavno sudjelovao u stručnoj komisiji za gradnju. Rikard Marasović je sa Zvonimorm Marohnićem projektirao vilu Izvor, rezidencijalni objekt predsjednika Tita. Ivan Vitić je projektirao lugarnicu u Čorkovoj Uvali. Svi su radili na studijama turističkih objekata. Bila je to svojevrsna arhitektonska radionica u organizaciji Zdenka Strižića. Na primjer, nakon što su izradili prijedloge za veliki hotel, došli su do zaključka da na Velikoj Poljani nikako ne bi trebalo graditi velike hotele. Ubrzo je ipak izgrađen hotel Plitvice, što je uzrokovalo velike kontroverze. Haberle je imao dosta realizacija, adaptaciju malog restorana, objekte u kampu, smještajni paviljon i na koncu hotel Plitvice. Drugu fazu poslijeratne izgradnje obilježio je arhitekt Zdravko Bregovac koji je po broju očuvanih objekata koji su i danas u funkciji, najprisutniji arhitekt od svih koji su bili angažirani na izgradnji kapitalnih turističkih objekata nacionalnog parka.

► Interijer hotela Jezero imao je radove Borisa Dogana i Aleksandra Srneca, u vili Izvor bili su radovi umjetnika kao što su Hegedušić, Detoni itd. Područje nacionalnog parka bilo je poprište ratnih zbivanja 1990-ih, a dio objekata uništen je tada, ali i nebrigom godinama nakon rata. Što je od opreme ovoga tipa, umjetničkih djela, sačuvano, a što je od najvrjednijih djela nestalo?

Martina Ivanuš: U ratu su teško stradali stambeni objekti stanovništva, a zbog neodržavanja stradali su i drveni mostići, staze i ostala infrastruktura namijenjena posjetiteljima. Kao posljedica neodržavanja oštećeni su i upravni, gospodarski i ugostiteljski objekti parka, a lugarnica u Poljanku je srušena. Hoteli nisu pretrpjeli veća oštećenja, o čemu svjedoče godišnji izvještaji UNESCO-a, čiji su predstavnici imali pristup Parku u vrijeme okupacije. Zanimljivo je da izvještaj UNESCO-a iz 1996. navodi zaključak misije da se priroda dobro oporavila od posljedica razvoja turizma u zadnjih 20-ak godina i njegovog utjecaja na okoliš. Premda hoteli nisu stradali, zbog višegodišnjeg neodržavanja morali su biti obnovljeni, modernizirani i pripremljeni za ponovni prihvat gostiju. Obnova je bila kontroverzna jer su planirane adaptacije svih hotela i nadogradnja hotela Plitvice – tada već upisanog u Registar kulturnih dobara RH. Konzervatori su uspjeli obraniti volumen i gabarite hotela Plitvice, ali je izgubljen vrijedan interijer. Sličan postupak adaptacije interijera zadesio je i hotele Bellevue i Jezero. Nije mi poznato gdje su završile umjetnine iz hotela Jezero. Iz vile Izvor su neke slike završile kod privatnih kolekcionara, a dio opreme je pospremljen u Parku. Propast, pljačka i devastacija vile Izvor je uznapredovala kada je Sabor Republike Hrvatske prepustio vilu Republici Hrvatskoj, to je bilo u razdoblju između 2000. i 2004. godine.

*Restoran Kozjak, arh. Zdenko Strižić, 1949. Na fotografiji je navodno arhitekt Zdenko Strižić.

► Plitvice karakterizira i arhitektura malog mjerila, od drvenih staza do manjih objekta. Što bi od toga izdvojili? 

Martina Ivanuš: Arhitektura malog mjerila, paviljonskog tipa je bila Strižićeva vizija za gradnju u Parku. U poslijeratnoj obnovi su i građeni upravo takvi objekti – stambeni paviljoni arhitekata Zdenka Strižića, bračnog para Ostrogović i Marijana Haberlea. Po dimenzijama, koncepciji, upotrijebljenom materijalu i oblikovanju, restoran Kozjak je manifestacija Strižićeve misli o gradnji u Parku. Bio je prizemni longitudinalni objekt s dubokim jednostrešnim krovom, gotovo utopljen u pejzaž. Strižić je stvorio objekt skulpturalne kvalitete. No, izdvojila bi i objekte koje je izgradio Projektni biro Nacionalnog parka u kojem je zaposlen ženski arhitektonski dvojac Ilona Böhm i Milena Drpić, a one su zaslužne za današnju vizuru i oblikovanje ulaznih punktova u park. To su ugostiteljski, servisni i pomoćni objekti, te stambeno naselje Jezerce. I tu je riječ o arhitekturi malog mjerila, ali za razliku od prethodnog razdoblja, u kojem su arhitekti demonstrirali regionalizam putem suvremenih tendencija, Böhm i Drpić se opredjeljuju za izravnu interpretaciju tradicijske arhitekture plitvičkog kraja. Iz njihovih projekata razabire se razumijevanje i utjecaj studijâ Aleksandra Freudenreicha.

► Arhitekturu na Plitvicama osobito je obilježilo razdoblje modernizma. Značajni segment pritom je nastajao za potrebe turizma koji je i glavni poticaj izgradnje. No, kakva je moderna arhitektura koja nastaje za lokalno stanovništvo?

Martina Ivanuš: Prioritet uprave parka bilo je stambeno zbrinjavanje zaposlenika, ali i lokalnog stanovništva. Veća naselja izgrađena su na padini brda Mukinje i u selu Jezerce. Lavoslav Horvat 1954. planira osnovu naselja Mukinje i prema njegovom su nacrtu izgrađene 4 višestambene kuće za zaposlenike parka, mjesni ured, zgrada s trgovinom i restoranom, te prateći gospodarski i tehnički objekti Parka. Horvat koristi moderne materijale ali kombinacijom malog mjerila i tradicijskih elementa izgradio je skladan urbanistički sklop, prilagođen ambijentu, jedini realiziran u njegovu opusu. Naselje je i danas u funkciji, a 1970-ih je prema projektima APZ-a izgrađeno više višestambenih zgrada. Projektni biro Parka projektira i gradi naselje Jezerce u 1980-ima ali oni imaju mekši pristup, grade kuće u nizu i  obiteljske kuće. U početku su građeni drveni objekti, no pokazalo se da to nije najbolje rješenje za hladno i vlažno plitvičko podneblje, pa su kasnije izgrađeni objekti od čvrstih materijala.

*Mukinje / foto: Saša Šimpraga

► Radili ste u Konzervatorskom odjelu u Gospiću, što je i potaknulo vaše istraživanje ali i konkretne  inicijative da se pojedini objekti i formalno zaštite, a knjiga je temeljena na vašoj doktorskoj disertaciji. Koliko je ono najbolje od arhitektonske baštine na Plitivicama prepoznato i danas ima status kulturnoga dobra?

Martina Ivanuš: Posao me i odveo na Plitvička jezera u namjeri pregleda terena, odnosno evidencije kulturne baštine kao pripreme za upis u Registar kulturnih dobara. Hotel Plitvice je već imao preventivnu zaštitu, pa je trebalo odlučiti što dalje činiti. Tada sam “otkrila” naselje i objekte Lavoslava Horvata u Mukinju, ostala očarana Strižićevim restoranom Kozjak, hotelom Plitvice, Vitićevom lugarnicom, Bregovčevim hotelima. Imala sam dojam da šetam kroz muzej arhitekture in situ. Ubrzo sam pripremila svu dokumentaciju za upis u Registar kulturnih dobara za navedene objekte. U toj fazi nisu zaštićeni Bregovčevi hoteli Jezero i Bellevue, a potonji je 1963. godine nagrađen Saveznom Nagradom za arhitekturu. U međuvremenu sam i otišla iz Konzervatorskog odjela. Nažalost, sam status kulturnog dobra ne garantira očuvanje i brigu o kulturnim dobrima.

*Obilazak za studente uz stručno vodstvo Martine Ivanuš u sklopu projekta Motel Trogir / foto: Saša Šimpraga

► Što je od važnih realizacija, s potencijalnim statusom kulturnog dobra, izgubljeno? Što je od toga uputno vratiti?

Martina Ivanuš: Tragedija je da je srušen restoran Kozjak koji je imao status kulturnog dobra. To je bio posljednji objekt javne namjene Zdenka Strižića u Hrvatskoj, a 2016. je potpuno uklonjen jer je zbog loše obnovljenog krovišta i sustavnog neodržavanja postao ruševan i opasan za prolaznike. Da je izveden manji popravak na krovištu, na što su konzervatori upozoravali, i danas bi krasio Veliku Poljanu. Za restoran je izrađena snimka postojećeg stanja i konzervatorski elaborat pa bi ga se moglo rekonstruirati. Međutim, skeptična sam jer je za izvedbu stropnih greda, streha i potpornih stupova, Strižić koristio crnogorična debla s očuvanim prirodnim izbojcima grana ii pitanje je kako bi to bilo izvedeno. Takvu organsku gradnju je bilo i teško uklopiti u točnu arhitektonsku snimku, npr. izračun promjera debla. Korištena debla su bila iz Parka i svako je bilo obrađeno na licu mjesta. Danas je vrlo teško za očekivati da bi građa mogla biti iz Parka. Kada bi i krenula rekonstrukcija trebali bi se okupiti senzibilizirani i vješti arhitekti za izradu projekta, a jednako tako i izvođači. A pitanje je i namjene objekta.

*Restoran Kozjak, arh. Zdenko Strižić, 1949. / foto: Martina Ivanuš

► Najveća prijetnja čovječanstvu i planeti danas su klimatske promjene. Kada to svedemo na jednostoljetnu praksu podvođenja prirode čovjeku kroz definiranje krajolika na Plitvicama, koje razdoblje ili imena, timovi, su pokazali najveću osviještenost, najveći stupanj poštovanja prema prirodi, pa i najveću viziju održive budućnosti?

Martina Ivanuš: Na primjeru arhitekture i prostornih planova Plitvica, što realiziranih, što nerealiziranih, lijepo možemo pratiti promjene odnosa struke ali i društva prema percepciji prirode te definiciji i zadaći nacionalnih parkova.  To je konstantna težnja pripitomljavanja prirode i prilagođavanja prirode potrebama čovjeka. Najnižu amplitudu te borbe predstavljaju ideje Zdenka Strižića i arhitekata okupljenih u komisijama za prvu poslijeratnu obnovu te prijedlog prostornog plana Ante Marinović-Uzelca. Oboje imaju suptilan pristup prostoru, tada progresivan, te pomno analiziraju stvarne potrebe i programe za pojedine objekte, što je karakteristika modela održivog razvoja i sustava planiranja i gradnje današnjice. Međutim, ondašnja politika nije prihvatila predloženi diskurs, za koji društvo još nije dovoljno sazrelo, a tendencije brzog razvoja turizma i težnja za profitom zaustavile su vizionarsku sliku izgradnje, odnosno upravljanja Parkom.

► Koji su izazovi kada govorimo o upravljanju prostorom parka, pa i njegove arhitekture danas?

Martina Ivanuš: Danas je područje parka preopterećen individualnom gradnjom koja je eskalirala zahvaljujući odredbama Prostornog plana Nacionalnog parka Plitvička jezera iz 1986. godine. Najveći pritisak je na Plitvica Selo koje je locirano neposredno uz Veliki slap, glavnu atrakciju u parku, ugrožavajući je zbog povećane potrošnje i zagađenja vode. Nevjerojatno je da govorimo o prostoru na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Nadalje, problematično je i oblikovanje objekata koji su zbog odredbi prostornog plana, ali i ne/inventivnosti projektanata, preplavili park pseudotradicijskom arhitekturom neorustikalnog stila, sada već raširenog i domicilnog hibrida. Što se tiče objekata Nacionalnog parka, hoteli, restorani, lugarnice, one najvrjednije objekte, uz adekvatnu obnovu i prezentaciju, moguće je predstaviti posjetiteljima i kao dodatnu ponudu i atrakciju, odnosno kao muzej arhitekture na otvorenom. Park je u tom smjeru i krenuo, na mrežnim stranicama su objavili informacije o tim objektima i arhitektura je prepoznata kao važan segment kulturne baštine Nacionalnog parka.

*Hotel Plitvice / foto: Saša Šimpraga

► Vaša knjiga do sada je najopsežniji pregled izgradnje na Plitvicama. Možete li navesti neki od istraživačkih izazova s kojima ste se suočavali u nastanku?

Martina Ivanuš: Veliki izazov je bio doći do dokumentacije o objektima. Riječ je o prvoj faza istraživanja još u sklopu pisanja doktorata. Istraživački rad je i općenito bio pun izazova, ali bila sam uporna i uspjela sam. U vrijeme pisanja knjige promijenili su se neki rukovodeći ljudi po institucijama pa je i oprema knjige bogatija za scanove dokumentacije koja mi u toj kvaliteti nije bila dostupna za doktorat.

► Recentno su dijelovi RH pogođeni potresima sa znatnim posljedicama po arhitektonski baštinu i graditeljski fond općenito. Plitvice su prije koje desetljeće prošle rat i obnovu. Mogu li se povući neke paralele s obnovom onda i onom koja će tek uslijediti nakon potresa?

Martina Ivanuš: Djelomično se mogu povući paralele. Kao i na Baniji poslijeratnu obnovu vodilo je Ministarstvo razvitka i obnove, na temelju Zakona o obnovi. Zahvaljujući upozorenju i inzistiranju konzervatora, obiteljske kuće u Nacionalnom parku nisu obnavljane po generalnim odredbama nego prema posebnim kriterijima i individualnom pristupu projektiranju svake kuće. Strogi konzervatorski pristup bio je moguć jer se radilo o obnovi objekata u zoni zaštite UNESCO-a, te zbog inzistiranja na očuvanju krajolika, što je uvelike odredilo smjer daljnje izgradnje obiteljskih kuća u parku. Ključnu ulogu imale su konzervatorice Ksenija Petrić i Ana Mlinar, koje su odredile smjernice izgradnje kako bi očuvale tipologiju i oblik naselja te u arhitektonsko oblikovnom smislu osigurale prijenos graditeljske tradicije. Ovaj pristup svakako može biti putokaz za obnovu Banije.

► Koje arhitektonsko rješenje smatrate najuspješnijim u stoljetnoj povijesti izgradnje na Plitvicama? Postoje li, po vašoj ocjeni, neka ostvarenja koja u povijesti arhitekture nadilaze lokalno i nacionalno značenje?

Martina Ivanuš: Svakako bi izdvojila doprinose odnosno, vizije razvoja Nacionalnog parka Zdenka Strižića i Ante Marinović-Uzelca. Od izgrađenih objekata mislim da hotel Plitvice nadilazi lokalno i nacionalno značenje, a u tu kategoriju je spadao i Strižićev restoran Kozjak.

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Fotografije: Ante Bionda, Martina Ivanuš, Jovan Kliska, Saša Šimpraga

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir / Mediteranske mreže modernizma.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
https://vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
https://vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/

The post Arhitektura je važan segment baštine parka appeared first on vizkultura.hr.

*Luciano restoran & bar – vizualni identitet i dizajn menua

*Dani hrvatskog filma 2020. – vizualni identitet i dizajn postera

Studio klasja&zita mladi je dizajnerski duo kojeg čine Klasja Habjan i Zita Nakić. Suradnju su započele još tokom studija, a diplomirale su na zagrebačkom Studiju dizajna 2016. godine. Zajedno oblikuju razne grafičke materijale, od vizualnih indetiteta, plakata i publikacija do web stranica. Posebnu pažnju pridaju ilustraciji i tipografiji, a kada zadatak to omogućuje, trude se već od idejne faze projektu pridati prepoznatljivu osobnost ili estetiku. Surađuju s domaćim i inozemnim klijentima iz širokog spektra područja i struka, a posebno ih veseli oblikovanje za kulturne sadržaje i institucije.

klasjazita.com

*Zita Nakić i Klasja Habjan / foto: Marija Gašparović

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet

Intervju priredila: Maja Flajsig

Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.

The post Povratak likovnom u dizajnu appeared first on vizkultura.hr.

KANA / ko ako ne arhitekt je udruga sa sjedištem u Podgorici formirana 2015. godine kao aktivistička i baštinska organizacija udružena oko nastojanja sprečavanja devastacije arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti u Crnoj Gori. Grupa je nazvana po crnogorskoj i jugoslavenskoj arhitektici Svetlani Kani Radević, inače jedinoj ženi dobitnici Borbine nagrade, najvažnije jugoslavenske nagrade za arhitekturu.

KANA/ ko ako ne arhitekt se od svog nastanka do danas premetnula u jednu od najvažnijih organizacija za prostornu pravdu u Crnoj Gori, a između ostaloga, zalagali su se i za uspostavljanje statusa kulturnog dobra za hotel Podgoricu, djelo arhitektice Radević, koji je zeleno svjetlo za taj status dobio početkom ove godine, što je i povod ovom razgovoru s članicama organizacije: Ružicom Draganić, Sonjom Dragović, Jelenom Rabrenović i Milicom Vujošević. Članice KANA-e istupaju kao kolektiv i u odgovorima se međusobno nadopunjavaju.

Intervju je dio serije u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.

*KANA: Milica Vujošević, Sonja Dragović, Jelena Rabrenović, Ružica Kračković

► Još 2015. započeli ste aktivnosti oko hotela Podgorica. Kako bi saželi tih šest godina aktivističkog rada na spašavanju hotela? Koji su bili ključni momenti?

KANA: Proteklih šest godina bile su veoma uzbudljive na arhitektonsko-urbanističkoj sceni u Crnoj Gori, a posebno na polju aktivizma. Mnogo toga se pokrenulo, i smatramo da danas građani imaju mnogo višu svijest o prostoru nego što je to bilo ranije. To nas posebno raduje.

Kada je riječ o hotelu Podgorica, tu priču bismo mogli sažeti u jednu riječ – neuspjeh. Neuspjeh jer nismo uspjeli da zaustavimo gradnju solitera pored hotela, zbog kojeg je naša borba počela. Međutim nećemo to reći. Usprkos činjenici da je pokraj hotela izgrađen jedan stakleni, arhitektonski siromašan i urbanistički neotesan neboder, ipak se može reći da je tih šest godina borbe donijelo i nekoliko pozitivnih pomaka.

U prvom redu – javnost se zainteresirala, pa danas i stručnjaci i laici znaju o arhitektonskim vrijednostima i nasljeđu Moderne mnogo više nego prije šest godina. Ista ta javnost je učinila i nešto što je do prije šest godina bilo nezamislivo, barem u Crnoj Gori – izašla je na ulicu u protest protiv devastacije jednog objekta koji pri tome nije bio ni zaštićen kao kulturno dobro niti je više bio u vlasništvu države.

Javnosti manje važan doprinos, ali nama kao organizaciji svakako najvažniji jeste i taj da smo i kao pojedinci i kao kolektiv naučili jako mnogo o legislativi i politikama vezanim za planiranje, projektiranje i zaštitu prostora. Tijekom ovog dugog procesa napisali smo i objavili niz istraživačkih i aktivističkih tekstova i bili smo konstantno prisutni u javnom razgovoru kroz brojna obraćanja, dopise, žalbe, krivične prijave itd. Javnost je taj naš trud i znanje prepoznala, pa nas danas kontaktiraju za savjetovanje na razne teme, od rješavanja individualnih problema građana do učešća u pisanju strateških državnih dokumenata.

Iako nismo uspjeli da spriječimo izgradnju objekta koji je sporan – ne samo arhitektonski i urbanistički, već i zakonski – ipak želimo da vjerujemo da je ovaj proces proizveo jednu jako važnu pouku za sve sudionike u planiranju i korištenju prostora: drugi prostor nemamo i moramo ga daleko pažljivije koristiti. Staklena dvanaestokatnica danas stoji na obali rijeke Morače u jednom od najljepših gradskih ambijenata, prilijepljena za ekonomski ulaz skladnog u pejzaž uklopljenog niskog hotela Podgorica, stršeći ružno u skoro svim gradskim vizurama i podsjećajući nas sve na grešku koju smo dopustili. Ostaje nam da se nadamo da će osjećaj krivice i nelagode uticati na način kojim ćemo ubuduće pristupati značajnim prostornim intervencijama.

*Hotel Podgorica, arh. Kana Radević, 1967.; terasa hotela Podgorica

► Izgradnja tog nebodera neposredno uz hotel primjer je gradnje bez poštivanja konteksta, odnosno danas predstavlja i direktnu degradaciju kulturnog dobra. Možete li reći nešto o odnosu starog i novog na tome primjeru? 

KANA: Bez velike želje da pričamo stručnu priču o komparativnoj analizi arhitekture tog vremena i onoga što se arhitekturom naziva danas – možemo narativ svesti u dva okvira: pravila igre i kvaliteta.

Prvi se odnosi na sistem u smislu zakonske regulative, licenciranja, planske dokumentacije i svega onoga što država poduzima u cilju kontrole bavljenja planiranjem i projektiranjem u ovom malom i izazovnom prostoru kojim, makar deklarativno, raspolažemo kao politička zajednica. Naime, Crna Gora je u posljednjih petnaestak godina više puta mijenjala, dopunjavala, pa i donosila potpuno nove zakone koji se tiču planiranja prostora i izgradnje objekata. Svima njima je zajednička evidentna tendencija privatizacije procesa, zaštite interesa privatnog krupnog kapitala, gubitak javnih prostora, degradacija i uklanjanje mehanizama kontrole i postupno brisanje pravila čovjekomjerne arhitekture iz kolektivnog sjećanja. Uz ove zvanične procese svjedoci smo i tzv. nezvanične institucionalne podrške i potpomaganja privatnih na štetu javnih interesa, pa čak i u vidu direktnih kršenja zakona od strane predstavnika institucija i nosilaca moći na različitim pozicijama i nivoima, o čemu svjedoče i sporadična privođenja, ostavke, suđenja i potjernice. Da navedemo samo nekoliko primjera: nekadašnji čelnik DPS-a Svetozar Marović je 2016. godine osuđen zbog korupcije u slučaju rezidencijalnog projekta Zavala u Budvi; ministar održivog razvoja i turizma u prethodnoj Vladi, Pavle Radulović, povukao se sa te pozicije krajem 2019. godine, kada je u javnost dospio snimak na kom građevinski inspektori pokušavaju da iznude novac od investitora, a od prije nepunih mjesec dana u bjekstvu je direktor Uprave za nekretnine, Dragan Kovačević, osumnjičen da je organizirao kriminalnu grupu koja je državno zemljište u zoni morskog dobra nezakonito upisivala na fizička i pravna lica.

Drugi okvir tiče se kvaliteta arhitekture, odnosno mogućnosti da on izbije na površinu – tj. u vidljivi izgrađeni prostor. Za razliku od Kaninog vremena, kada je ona, osvojivši prestižnu Borbinu nagradu za projekt i uz tehničku podršku državnih poduzeća realizirala hotel Podgorica, javni objekti u Crnoj Gori se danas projektiraju preko tendera, odnosno po principu najniže ponude. Ovakav pristup u arhitekturi i urbanizmu jednostavno nije održiv. Relativno nedavno je zbog ovog problema zakon definirao tzv. instituciju konkursa, koji bi bili javno nadmetanje arhitekata za najbolje rješenje objekata i lokacija od izvanrednog značaja. Međutim, svjedoci smo i da u našim uvjetima definicija “najboljeg rješenja” zapravo predstavlja novi problem. Stručne komisije koje o konkursima odlučuju najčešće i nemaju odgovarajuće reference, a pojedini članovi nisu čak ni arhitekti. Proces je banaliziran do toga da se, bez obzira na kvalitetu, isti lokalni arhitekti – zvijezde scene – uporno smjenjuju na prvim trima nagrađenim pozicijama, dok manje “poznati” – bolje reći: povezani – studenti i autsajderi mogu se utješiti otkupom ili specijalnim priznanjem ukoliko su imali baš dobra rješenja. Rezultati, koji su javno dostupni, navode i na preispitivanje anonimnosti konkursa, pa tako imamo i neka pobjednička rješenja koja potpisuju zvučna imena svjetske scene, a koja i neistreniranom oku djeluju kao da su “prilagođena” balkanskom tržištu. Na primjer, nedavno je na konkursu izabrano rješenje za glavni podgorički trg, Trg nezavisnosti. Ovdje treba napomenuti i to da se konkursi za te lokacije od izuzetnog značaja najčešće raspisuju na osnovu vrlo površno pripremljenih, slabo definiranih i nestručno obrazloženih projektnih zadataka, pa nezadovoljavajuća kvaliteta ishoda zapravo i nije iznenađujuća.

*Hotel Podgorica / foto: Lazar Pejović

► Dakle, problem novog solitera uz hotel je podjednako arhitektonsko-urbanistički, koliko i pravno-politički. Koliko je upravo takva situacija uobičajena, odnosno na primjeru nebodera koliko je stručna i kulturna javnost bila ta koja je imala, ili nije imala, utjecaja na njegovu izgradnju?

KANA: Ni kulturna ni stručna javnost suštinski nije imala nikakav utjecaj na izgradnju, pa je tako objekt izgrađen, useljen i trenutno u korištenju iako je, nakon inicijalnog protesta nevladinog sektora i javnosti – peticiju protiv izgradnje nebodera je krajem 2015. godine za nekoliko dana potpisalo gotovo 1.500 građana – građevinsko-urbanistički inspektor konstatirao nepravilnosti u izdavanju građevinske dozvole, kao i u legalnosti samog planskog dokumenta u čijem je zahvatu sporni objekat, a Inženjerska komora je takođe uložila žalbu s navedenim nepravilnostima. U epilogu ni nadležni općinski sekretarijat, ni čelnici glavnog grada, ni nadležno ministarstvo, ni Uprava za zaštitu kulturnih dobara, pa čak ni sud kojem je upućena krivična prijava nisu reagirali ni jednim pravnim korakom. Dakle, sistem je zakazao, kako u okvirima svojih zakonskih obaveza, tako i u osnovama komunikacije s građanima u čijem interesu i za čiji račun bi trebalo da radi. Takav sistem služi upravo ovakvom sprovođenju nasilja u prostoru. Pravno-politički govoreći, Crna Gora se trenutno nalazi na prekretnici koja nudi šansu da ovakve prakse ostanu u prošlosti, odakle će biti udžbenički primjer toga kako ne treba postupati. I sistem koji je iznjedrio te prakse mora biti promijenjen, koliko god teško, sporo i bolno to zvučalo. U tom smislu, rušenje tog objekta simboliziralo bi rušenje sistema koji je omogućio njegov nastanak. Svjesni smo da u ovom trenutku i objekt i sistem, mada pogrešni, djeluju vrlo stabilno. To je izazov za cijelo društvo.

*Labud

► Hotel Podgorica nalazi se uz rijeku Moraču, u samom središtu grada. Čitav prostor uz rijeke je osobita vrijednost Podgorice. Kako se tretira?

KANA: Interesantno je da je Podgorica možda i jedini evropski glavni grad smješten na rijekama, pritom njih pet, a koji s rijekom nema nikakav odnos u urbanom smislu. Izuzev nekoliko rijetkih građevina, među kojima je i hotel Podgorica, komunikacije sa rijekom Moračom skoro da i nema, niti su građani na bilo koji urbanistički način upućeni na nju. Nekada su bili, o čemu svjedoče stare fotografije s kupališta u centru grada, ali i izvanredno oblikovana plaža “Labud” na obali Morače, djelo arhitekte Vukote Tupe Vukotića iz 1960. godine.

Danas je iz urbane memorije riječna obala skoro potpuno izbrisana. Potez Nemanjine obale tj. lijeve obale Morače, naspram hotela Podgorica, starija je urbana cjelina obilježena ostacima kamene utvrde Depadogen, kamenim mostom na ušću Ribnice u Moraču i pješačkom stazom koja silazi iz Stare varoši na samu vodu, odakle se pruža veličanstven pogled na hotel Podgorica i njegove terase s druge strane Morače. Ovo je jedno od dva mjesta u urbanoj matrici grada koje ostvaruje kontakt s rijekom. U zahtjevu upućenom Upravi za zaštitu kulturnih  dobara (UZKD) još 2015. godine naveli smo da postoji jak razlog da se uz zaštitu hotela zaštiti kompletan taj potez, kao uspješan primjer integracije rijeke u jednu intimnu komunikaciju hotela i kamenih ostataka tvrđave u starom gradu, upravo zato što je projektantica hotela zidovima elegantno transponirala oblik i materijalizaciju tvrđave Depadogen na koju gleda, povezavši na taj način dvije obale, dva vremena, dva konteksta, dvije kulture mostom od pažljivog promišljanja konteksta. Uprava za zaštitu kulturnih dobara ni tada kao ni danas ovu važnu karakteristiku nije uzela u obzir, a sljepilo stručnih institucija u ovoj stvari nam daje do znanja da pored nedostatka volje iste pate i od ozbiljnog nedostatka stručnog znanja i osnovnog osjećaja za arhitekturu.

*Podgorica

► Kada bi opisali Podgoricu u pet zgrada, koje bi to bile i zašto?

KANA: Zgrada društveno-političkih organizacija, poznatija kao “Stara Vlada”, hotel Podgorica, zgrada Radio-televizije Crne Gore, zgrada Tehničkih fakulteta kao dobri primjeri, i onda zgrada tržnog centra Delta City kao vapaj da se tim nizom dočara jedan oštar rez i zaokret u pravcu razvoja kvaliteta arhitekture i prioriteta urbanizma, i potencira glavno dostignuće tog zaokreta.

*“Stara Vlada”

► Osobito ste angažirani na problemu izgradnje naselja uz park (brdo) Ljubović. Tamošnju betonsku džunglu nastalu zadnjih nekoliko godina, a radi se o čitavom kvartu ispod Ljubovića, čine objekti koji su već na prvi pogled nelegalni budući da takva izgradnja jednostavno nije mogla biti legalna. Primjer je to zone izrazito gustog i nekvalitetnog stanovanja, bez popratne infrastrukture, zapravo mjesta bez kvaliteta, a s problemima. Što sve karakterizira taj slučaj? 

KANA: Taj slučaj karakterizira činjenica da su stanovnici jednog od novoizgrađenih podgoričkih kvartova konačno javno reagirali i požalili se na uvjete u kojima žive, a koji su direktna posljedica lošeg urbanističkog planiranja. Inicijativa je, dakle, došla od građana, koji su se početkom 2019. godine prvi put požalili na otvaranje novog gradilišta tik uz postojeće stambene zgrade. Izgradnja nove višekatnice na tom prostoru je za one koji već žive u tom kvartu značila gubitak svjetlosti i javnog prostora – oni su se, naime, nadali da će na toj parceli biti uređen park – ali i pogoršanje postojećih komunalnih problema kao što su konstantne prometne gužve i nedostatak parkinga. Gradonačelnik im je na žalbu odgovorio tako što ih je uputio na važeći urbanistički plan, i konstatirao da je nemoguće bilo što uraditi ako se radi o uredno planiranoj gradnji. Građani su zatim nastavili da svoj problem predstavljaju u medijima, a nedugo potom su kontaktirali i nas – KANA je inače organizacija prepoznata po tome što se rado uključuje u javne debate koje se tiču planiranja prostora, naročito kada je građanima potrebna stručna pomoć da razumiju urbanističke planove, planerske procese, i svoja prava u tom kontekstu.

Nakon analize detaljnog urbanističkog plana (DUP) i idejnog rješenja za spornu stambenu zgradu, identificirali smo niz nepravilnosti na koje smo odmah ukazali nadležnima. Međutim, nakon uvida u plan postalo nam je jasno da nije problem samo u toj jednoj zgradi – golim okom se moglo vidjeti da i okolni objekti, neki završeni a neki u izgradnji, krše planski dokument: negdje je prekoračena dozvoljena katnost, negdje parking nije uređen u okviru parcele, negdje su oko zgrada podignute nedozvoljene ograde. Zato smo nasumično izabrali nekoliko objekata, usporedili izvedeno stanje s planom, i u svakom primjeru našli značajne nepravilnosti. Ovaj svojevrsni elaborat smo stavili na uvid javnosti i medijima i proslijedili nadležnima, koji su nas nekoliko mjeseci kasnije obavijestili o tome da su, prateći naše nalaze, pokrenuli nekoliko prekršajnih i krivičnih postupaka. Istovremeno sa radom na ovoj analizi sproveli smo anketu među građanima koji žive u naselju ispod Ljubovića, u kojoj je sudjelovalo 254 ispitanika. Anketa je pokazala da je 70% ispitanih u potpunosti nezadovoljno kvalitetom javnih i zajedničkih prostora u naselju, dok je potpuno zadovoljnih bilo samo 1%. Uz to, anketa je pokazala da 72% ispitanih živi u svom stanu za koji i dalje otplaćuje kredit, dok 24% živi u stanu za koji su kredit već otplatili. Dakle, imamo zajednicu od koje se može očekivati da bude dugoročno zainteresirana za razvoj ovog kvarta i posvećena njegovom unapređenju. Angažiranost te zajednice u procesu sprečavanja nastavka gradnje loše za kvalitetu života u kvartu ispod Ljubovića potvrdila je riješenost građana da se ne mire s prvobitnom ravnodušnošću nadležnih, i to nas itekako raduje – pokazuje da su građani spremni da aktivno sudjeluju u borbi za svoja prava na kvalitetan životni prostor.

► Vaš je angažman tamo uzrokovao i konkretne pomake. Što se dogodilo? 

KANA: Nakon brojnih analiza, nastupa u medijima i zahtjeva upućenih Glavnom gradu, pronađeno je rješenje: zgrada zbog čije izgradnje su se građani bunili biće izgrađena na drugoj parceli, u drugom dijelu grada, nakon razmjene parcela između Glavnog grada i investitora, dok će parcela ispod Ljubovića – prvobitno predviđena za gradnju – biti pretvorena u park. Osim toga, ovaj slučaj i javna diskusija koju je otpor prema spornoj gradnji ispod Ljubovića pokrenuo doveli su do toga da Glavni grad čitav DUP za ovo područje stavi van snage, jer je postalo očigledno koliko je gusta stanogradnja predviđena tim planom neadekvatna i koliko loše stambene i životne uvjete proizvodi. Ovako direktna veza između angažirane javnosti i promjene zvanične prostorne politike je nešto što očekujemo da ćemo viđati sve češće, jer građani počinju shvaćati da mogu da utječu na to kako se prostor u kojem žive planira i razvija. Borba u naselju ispod Ljubovića traje i danas, samo se njeno žarište preselilo na susjednu parcelu na kojoj je investitor bespravno sagradio objekt od sedam nadzemnih etaža. I u ovom slučaju podržavamo građane stručnim savjetima, komuniciramo s nadležnima, i čekamo epilog.

*City Kvart, u kojem ne postoje čak ni nogostupi / foto: Srđa Dragović

► Koliko i jesu li takve prostorne devastacije učestale, a ne iznimka u Podgorici? Koje su još najveće pojedinačne devastacije u Podgorici od neovisnosti? 

KANA: Budući da tek sada isplivavaju problemi nastali još u periodu donošenja planske dokumentacije za ove problematične zahvate, a to je otprilike period od 2008. do 2012. godine, mi tek sad shvaćamo razmjere nestručnog, zlonamjernog i lošeg planiranja, a s tim povezane i loše prostorne politike naročito usmjerene na srozavanje kvalitete u arhitekturi u korist privatnog kapitala. Šteta je nemjerljiva čak i kada bi ovo bili izuzeci od pravila, a ne rak koji se nekontrolirano raširio po cijelom urbanom tkivu. Nažalost, osim solitera kod hotela Podgorica i zahvata plana u kojem se on nalazi, imamo neslavno velik broj kandidata za najgori arhitektonsko-urbanistički potez. Tu je tržni centar Delta City, uz koji je na nekadašnjem industrijskom zemljištu nikao i City Kvart koji, osim što je naselje bez uvjeta koje se parazitski kači na postojeću infrastrukturu, nudi slab kvalitet u arhitektonskom i građevinskom smislu i negativno utječe na širi urbani kontekst tvoreći policentričnost bez pokrića u smislu infrastrukture, pratećih javnih i kulturnih sadržaja, zelenih površina i bilo kakve razvojne ideje osim stihijskog dodavanja stambenih zgrada bez kraja i konca.

Zatim je uz isti, dokazano loš potez po planskom dokumentu nastalom u istom periodu, uz Delta City izgrađen još jedan betonski kvart – Central Point, koji se od City Kvarta razlikuje jedino po skoro duplo većoj visini, dakle po gustini izgrađenosti i naseljenosti. Po ovom modelu na drugom kraju grada, u naselju Zagorič, između rijeke Morače i brda Gorice, uglavljen je još jedan gusto izgrađen kvart nakačen na postojeću infrastrukturu, maštovitog naziva City Key, što je dosta ironično ako znamo što je zapravo kej. Ovo su samo neki primjeri izgradnje kompletnih blokova betonskih zatvora čije jedinice uglavnom nemaju kome da budu prodate, naročito uzevši u obzir nerazumne cijene kvadrata i vještačku inflaciju tržišta nekretnina koju su u Podgorici, naročito u navedenim kvartovima koji su promovirani kao “ekskluzivni”, stvorili trgovci nekretninama. Za sve ove kvartove zajedničko je to da su nastali na lokacijama nekadašnjih tvornica koje su prvo privatizirane pa zatvorene kroz stečajne postupke, ili na privatiziranim prostorima vojnih kasarni koje su nekada bile u vlasništvu Ministarstva odbrane. Osim ove generalne prenamjene negrađevinskog zemljišta u prostor za sasvim nove stambene kvartove, planska dokumentacija donesena u istom periodu predviđa i izgradnju novih objekata usred već izgrađenih kvartova, u dvorištima postojećih zgrada, na zelenim površinama namijenjenim tim zgradama još prije nekoliko decenija, otimajući ionako nedostatan parking prostor, zelene površine, opterećujući škole, vrtiće i zdravstvene ustanove, a nerijetko zaklanjajući i sunce i pogled na nebo.

*Blok V., primjer izgradnje u vremenu socijalističke Jugoslavije / foto: Sonja Dragović

► Stanogradnja očito dominira izgradnjom. Kakve su brojke?

KANA: Po tome kako je gradnja u Podgorici planirana i izvođena u posljednjih petnaestak godina, reklo bi se da odgovornima nije jasno da zelene, javne i zajedničke površine u gradu moraju da postoje, da budu njegovane i da se razvijaju – da nijesu puko neizgrađeno zemljište koje čeka “valorizaciju”. Sve ovo dovelo je do toga da u važećem Prostorno-urbanističkom planu Podgorice, usvojenom 2014. za period do 2025. godine, bude naznačeno da je u planskoj dokumentaciji usvojenoj do 2014. godine planirano oko 110.000 stanova, što je za oko 35.000 stanova više nego što bi, na osnovu demografskih projekcija, bilo potrebno izgraditi u Podgorici do 2025. godine. Prema preporukama iz ovog planskog dokumenta, kojim bi svi planovi nižeg reda trebalo da budu usuglašeni, u periodu nakon 2014. gradnja stanova trebalo je da bude jako selektivna, a postojeći planski dokumenti revidirani. Ove smjernice, pogađate, nisu poštivane – ekspanzija stambene izgradnje je nastavljena, na uštrb zaštite životne sredine, razvoja javnih usluga i sadržaja i kvaliteta života građana.

*Podgorica se zvala Titograd od 1946. do 1992. godine.

► Podgorica je moderan grad. Koliko se taj zapravo utemeljiteljski sloj i svi drugi danas vide i osjete? 

KANA: Nakon užasnih razaranja koja je pretrpjela u Drugom svjetskom ratu, Podgorica je praktično nanovo izgrađena u drugoj polovini dvadesetog vijeka, što se lako može pročitati iz njene ortogonalne urbane matrice i – na žalost, sve manje – dominantne arhitektonske forme.

Naselja koja su formirana u tom periodu, među kojima je vjerojatno najpoznatije Blok V arhitekte Milete Bojovića i urbaniste Vukote Tupe Vukotića, i dalje predstavljaju idealan balans između funkcije stanovanja, zelenih površina, javnih usluga i komercijalnih sadržaja. Tome u prilog govori i podatak da bi, prema anketi koju smo lani sprovodili u novom naselju ispod Ljubovića, više od pola žitelja tog naselja voljelo da živi u jednom od modernističkih kvartova, pri čemu kao razloge za to navode bolje isplaniran prostor, više zelenila, uređene javne površine i adekvatno rastojanje između stambenih objekata. Međutim, utjecaj modernističkog perioda zapravo se najviše ogleda u javnim prostorima i objektima koji su tada formirani i izgrađeni: javni parkovi, uključujući park-šumu Gorica, sportski centar Morača, Kliničko-bolnički centar, niz prostora posvećenih kulturi i umjetnosti.

Mjeru u kojoj se i danas oslanjamo na ove prostore oslikava podatak da je u Podgorici nakon 1990. vrlo malo uloženo u razvoj novih objekata kulture. Ovdje je zanimljivo pomenuti da je zgrada Gradskog kazališta trenutno u izgradnji, započetoj prije par godina i to po projektu koji nije pobijedio ni na kakvom konkursu, već je u Glavni grad pristigao kao “poklon” jednog lokalnog arhitektonskog biroa. To adekvatno ilustrira neozbiljan, ad-hoc pristup objektima od javnog značaja, koji gradske vlasti prakticiraju tokom posljednjih nekoliko desetljeća. O transparentnosti procesa i uključivanju zajednice da i ne govorimo.

*Kvart Preko Morače / foto: Balša Strugar

► Podgorica prolazi značajnu transformaciju. Najavljena je i skora rekonstrukcija glavnog gradskog trga. Što sve taj primjer govori o načinu funkcioniranja sustava?

KANA: Glavni gradski trg je kao dragocjen prostor u samom epicentru grada predložen za rješavanje konkursom, kao što je i red. Međutim, u samom startu se pojavio prvi dokaz suštinske nezainteresiranosti i nestručnosti raspisivača konkursa – projektni zadatak je izrađen na nivou neke manje bitne vježbe za studente arhitekture. Ovim traljavo urađenim poslom raspisivač je pokazao potpunu nespremnost da se načini iskorak i da se konačno ozbiljno pristupi analizi i rješavanju bilo kojeg od mnogih problema zadate lokacije. Uz to, čelnici Glavnog grada su dotični trg zamislili da adaptiraju u okviru javno-privatnog partnerstva, nudeći investitoru u zamjenu za investiciju u javni prostor trga nekoliko nivoa podzemnih garaža i poslovne prostore ispod kompletne površine trga. Dakle, investitor dobiva basnoslovno vrijednu kvadraturu u samom centru grada, a općina i građani dobivaju ono što su i imali – trg. Nećemo ulaziti u analizu kvalitete pobjedničkog rješenja – mada su građani već javno i glasno izrazili svoje mišljenje – samo ćemo reći da je zamišljeni trg ispao manji od postojećeg, a vizualno i komunikacijski je “okrenuo leđa” postojećim objektima i ulicama, te na taj način ograničio i kretanje i vizure, zatvorio se u sebe. Nakon objavljivanja pobjedničkog rješenja saznali smo da ga, između ostalih, potpisuje i arhitekta zaposlen u čuvenom birou OMA. U kontekstu niza, blago rečeno, neadekvatnih konkursnih rješenja koja su u posljednje vrijeme ponudila zvučna imena svjetske arhitektonske scene u konkursima za zapadni Balkan, to nas navodi da se zapitamo o ozbiljnosti pristupa u projektiranju za “naše prostore”, o načinu na koji današnji odnos centra i periferije biva fiksiran kroz neadekvatne a skupe arhitektonske projekte koje ne samo da nije poželjno preispitivati, nego bi još trebalo da na njima budemo ponizno zahvalni. Kao kad nam proizvođači Nutelle kažu da u recept za naše tržiste stavljaju manje lješnjaka a više šećera jer su, eto, njihova istraživanja pokazala da mi volimo slatko.

*Trg nezavisnosti, aktualno stanje i projekt

► U kojoj mjeri civilno društvo, bilo neformalne inicijative, bilo nevladine organizacije, danas imaju uspjeha vezano uz prostorne probleme u Crnoj Gori? Osim vašeg rada,  postoje li neki primjeri koje bi izdvojili, i postoje li neke lokalne specifičnosti u pristupima nekih od tih lokalnih borbi za javni interes?

KANA: Civilno društvo dokazano postaje sve više svjesno važnosti prostora i posvećeno prostornim borbama. Tijekom prethodne godine svjedočili smo upornosti i istrajnosti protesta protiv formiranja vojnog poligona na planini Sinjajevini, čiji je epilog bilo 50 dana i 50 noći neprekidne straže mještana koji svoj položaj nijesu napustili ni kada su temperature pale daleko ispod nule, i koji su prekinuli protest tek kada im je iz Ministarstva odbrane obećano da do najavljenih vojnih aktivnosti neće doći. Odličan primjer je i borba protiv izgradnje malih hidroelektrana koja je i u Crnoj Gori izuzetno aktivna, a u posljednje vrijeme i sve više umrežena s regionalnim nastojanjima da se ova vrsta eksploatacije prirodnih resursa konačno zaustavi. Što se tiče urbanih prostora, postoji niz važnih organizacija i zanimljivih inicijativa, od NVO Expeditio iz Kotora koja postoji od 1990-ih i za sve to vrijeme aktivno radi na osnaživanju lokalnih zajednica, prepoznavanju njihovih prostornih potencijala i usmjeravanju tih potencijala ka održivom razvoju, preko Mediteranskog vrta u Podgorici kojim upravlja lokalna zajednica stručnjaka i volontera, do “Čempres revolucije” u Baru koja je pokrenula hiljade ljudi na protest protiv nasilnog odnosa vlasti prema urbanom zelenilu i isključivanja građana iz procesa donošenja odluka o prostornom razvoju. Prošle godine je u izdanju Instituta za urbane politike iz Beograda iz štampe izašla knjiga na ovu temu, Spaces of Commoning (“Prostori zajedničkog”), u kojoj je obrađeno nekoliko zanimljivih primjera urbanih borbi za zajedničke prostore u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu. Slučajeve iz Crne Gore analizirale su Tatjana Rajić iz NVO Expeditio i naša Sonja Dragović, pa je ovom prilikom preporučujemo vašim čitaocima.

*Poluotok Zavala u Budvi / foto: Marianne van Twillert-Wenneke

► Crna Gora, kao i Hrvatska, uvelike ovisi o turizmu. To prate i teške devastacije obale, primjer čega je npr. skupa favelizacija poluotoka Zavala u Budvi. Kako vidite da će izgledati crnogorska obala za 25 godina?

KANA: Zavala je, nažalost, jedan od mnogih primjera. Boka Kotorska je godinama pod velikim pritiskom – imamo, recimo, slučaj Kostanjice, gdje je zbog gradnje apartmanskog naselja kojom su devastirani i prostor i pejzaž reagirao i UNESCO. Tu je i gradnja na poluotoku Luštica, čiji je rezultat to da Luštica sada izgleda onako kako Mediteran zamišlja netko tko nikada nije bio na Mediteranu – i tko se uz to ne razumije u arhitekturu i urbanizam. Vjerojatno je suvišno i reći da sve ove projekte prate sumnjivi procesi planiranja i dobivanja dozvola za gradnju i neodgovoran odnos prema životnoj sredini; npr. nedavno je otkriveno da je u procesu izgradnje umjetnih plaža na Luštici trajno uništeno nekoliko podvodnih pećina, vrijednih staništa endemske flore i faune. Najnovije vijesti s crnogorskog primorja tiču se početka ispitivanja potencijalnih nalazišta nafte i gasa, za što tek ne znamo kakve posljedice može imati – znamo samo da Crna Gora nema resurse, ni financijske ni ljudske, da se izbori s bilo čime što bi u tom procesu pošlo po zlu. Znamo i to da je i taj poduhvat potrage za naftom samo posljednji u nizu pokušaja da se dođe do novog prirodnog resursa, novog izvora brze zarade, nakon što je prethodni izvor – prostor – tako grubo devastiran i potrošen tijekom protekle tri dekade. Sve čime bi planeri i građevinari trebali baviti u narednom periodu na primorju jest sanacija učinjene štete. Ako bi bili optimistični, čak bismo mogli reći da nam je pandemija dala priliku da razmotrimo opasnosti pretjeranog oslanjanja na turizam i da napravimo zaokret k održivijim granama primorske privrede. Ali, nismo optimistični… No ipak, uvjerenje da je moguće pametnije i održivije planiranje prostora i upravljanje prostornim razvojem nas ne napušta. Borba se nastavlja.

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Fotografije: Sonja Dragović, Srđa Dragović, Lazara Pejović, Balša Strugar, Marianne van Twillert-Wenneke, arhivske i drugi slobodni izvori

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
https://vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
https://vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
https://vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/

The post Drugi prostor nemamo appeared first on vizkultura.hr.

Aktualna izložba fotografkinje Nine Đurđević naziva Odlučna, koja se održava u Galeriji Kranjčar do 10. travnja, povod je našeg razgovora s ovom umjetnicom. Serija fotografija progovara o temi suicida, o kojoj se malo govori, a podrška za članove obitelji koji trebaju nastaviti živjeti u novonastalim okolnostima skoro da ni ne postoji. Autorica je portretirala osobe koje su pokušale počiniti samoubojstvo. Dok smo razgovarale ispred galerije, Nini su prilazili posjetitelji, s prijedlogom i pozivom na kavu i kratki razgovor. Nakon što je odgovorila da će vrlo rado izdvojiti vrijeme za razgovor, Nina je konstatirala da je dobila već puno poruka i poziva, da joj se ljudi javljaju sa sličnim pričama: ili su doživjeli taj moment želje da počine samoubojstvo ili su njihove drage osobe otišle tim putem. Iako nije dobila pozitivan odgovor iz institucija i udruga s kojima je je pokušala surađivati, primjetno je da je izložba uspjela otvoriti dijalog i postati mjestom za sve one koji žele podijeliti svoju priču.

*Nina Đurđević, autoportret iz serije “Odlučna”

Nina je diplomirala na Odsjeku za snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a nakon toga je završila i diplomski studij fotografije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Bila je u užem izboru nagrade za umjetnički koncept i dobitnica je više nagrada za dokumentarnu fotografiju; kustosica je nekoliko projekata, a aktivno je sudjelovala i na panelima u organizaciji Organa Vida. Iza sebe ima velik broj ostvarenih samostalnih i grupnih izložbi. S obzirom na aktualne promjene, sve češće meditira i boravi na zraku, pomalo samuje, malo trenira i druži se, a kad se ukaže prilika, odradi i kakav kućanski poslić poput košenja, farbanja, krečenja i sl., što je zabavlja. Za sebe kaže da radi “kao fotić”.

Razgovor smo počele pogledom na izložbu.

*Postav izložbe u Galeriji Kranjčar / foto: Nina Đurđević

► Nalazimo se u Galeriji Kranjčar gdje je trenutno aktualna tvoja izložba naziva Odlučna koja se bavi temom suicida, tj. pokušaja suicida. Bazu rada čini osobno iskustvo gubitka oca i brata koji su počinili samoubojstvo. Koliko je dugo trajao proces rada na projektu i kakva je bila priprema i produkcija same fotografske serije? Uz izložene fotografije, u galeriji se nalazi i audio materijal koji pripovijeda o iskustvima portretiranih osoba, tako da rad djeluje vrlo opsežno.

Nina Đurđević: Rad je opsežan i drago mi je da se to vidi. Sve je počelo prije četiri godine, a sigurno sam godinu-dvije razmišljala što ću i kako. Znala sam da želim pričati o temi suicida i izbaciti to van, ali nisam znala kako. U procesu mi je svašta palo na pamet. Razmišljala sam o tome kako bi bilo dobro razgovarati s ljudima koji su pokušali počiniti samoubojstvo, jer mi je zanimljiv moment te odluke, tog klika. Ne dok razmišljaš, nego kad kreneš nešto napraviti, dignuti ruku na sebe. To mi je ključan moment, kada si odlučio otići, odnosno ostati. Moment čina mi je važan zbog odvažnosti da ideš skončati život. Kasnije tijekom procesa razmišljanja, privuklo me stanje u kojem se nađeš i ne vidiš nijednu drugu opciju. Bez obzira koliko na nekom nivou mogu razumjeti samoubojstvo koje su počinili moj otac i brat, zanimalo me je stanje u kojem se nađeš kad ne vidiš ništa drugo. Čini mi se da sam to pokušavala ovdje. Puno toga mi se događalo na nesvjesnom nivou, nisam to znala… Samo sam imala potrebu malo proširiti temu i pokušala sam se smjestiti negdje unutar toga. Imam bolno iskustvo koje nosim sa sobom i ne znam kako bih ga drugačije racionalizirala, pa je ovo bio neki dublji i čišći način da to prihvatim. Iako sam mislila da sam to i učinila, tijekom procesa rada ispostavilo se da imam još nerazriješenih stvari s njima, što mi je bilo interesantno vidjeti. Čini mi se da sam tek sada, kada je izložba postavljena i cijeli produkcijski proces završen, završila s tim poglavljem. Na energetskom nivou.

Za produkcijski dio sam angažirala producenticu koja mi je trebala naći sredstva i pomoći pronaći ljude. Ona je išla preko službenih kanala (udruge, psihijatri i sl.) i ispostavilo se da to nije dobar smjer jer su sustavi zatvoreni. Nije uspjela doći ni do jedne osobe. Kad sam definirala što želim postići, usmenim sam putem počela tražiti nekoga tko se pokušao ubiti, a htio bi popričao sa mnom. Prijatelji bi prenosili upite i tako bih upoznavala nove ljude, razmjenjivali bi iskustvo… Bila sam transparentna jer mislim da drugačije ne bi išlo.

Nisam imala kontakt s psiholozima i psihoterapeutima jer me nisu zanimale nikakve kognitivne pripreme, zato što me to na neki način odvlači. Meni treba emocija. Ako kognitivno pristupam, često se zablokiram. Ništa nisam ni čitala, nisam se konzultirala, i radila sam na nivou iskustva i međusobnog povjerenja.

U početku sam se susrela s 30-ak osoba, a samo je ovih devet, čiji su portreti izloženi, pristalo. Bilo je ljudi koji su pristali pa odustali putem, ali i onih koji uopće nisu pristali. Neki portreti su napravljeni u Milanu, Dubrovniku, Splitu, nekoliko u Zagrebu.

Nevjerojatna mi je pozicija u kojoj sam se našla sada, a to je da imam što za reći, da imam neko iskustvo koje mogu podijeliti s nekim, i time imam što za dati. To mi je neočekivano i iznenađujuće.

*Iz serije “Odlučna”

► Ovoga puta si svoje osobno iskustvo, vrlo intimno i teško, podijelila s publikom. Naziv izložbe se nadovezuje i na tvoje prethodne izložbe u smislu pridjeva koji koristiš: Poslov(ič)na, Objekt(iv)na, a sada Odlučna. Zašto odlučna?

Nina Đurđević: Odlučna je upravo zbog onog momenta koji sam ranije spominjala. Trenutka kada si odlučio otići i kada si odlučio ostati, zbog tog klika. Volim da su mi naslovi višesmjerni. Poslovična je i poslovna, objektivna ili objektna, odlučna ili odvažna – kako je bila u jednom trenutku. Ali je ostalo na odlučna jer je termin precizniji.

*Iz serije “Odlučna”

► Ako se osvrnemo u na tvoje fotografske projekte, vrlo brzo možemo uočiti da na svakom od njih krećeš od sebe. Godine 2017. realizirala si izložbu Poslov(ič)na koja je bila predstavljena u galeriji Greta. U toj seriji fotografija bilježiš sebe na različitim radnim mjestima. Kako je tekao proces?

Nina Đurđević: Uh… Tu sam bila iživcirana.  U toj seriji radova mi je bilo zanimljivo predstaviti kroz koje sam sve poslove prošla i kako se ne libim posla. Zapitala sam se kako drugi ljudi egzistiraju, koji je njihov put. Činilo mi se kao da je neugodno pričati o tome. Meni nije problem što sam dostavljala pizze i radila raznorazne poslove da se financiram u periodu oko faksa, prije i nakon. Zanimalo me što stoji iza toga i osjećala sam sram u tim momentima, i često neuspjeh. Stalna preispitivanja o tome da sam fotografkinja, pa onda dileme zašto ne mogu normalno živjeti. Osjećala sam se baš neuspješno te sam išla istraživati taj segment svoga života.

Proces nastanka radova išao je tako da sam se za neke poslove snimala in situ, dok su se oni odvijali, a neke sam kasnije rekonstruirala. Na primjer, Ledo me nije pustio unutra jer je to Agrokor i ne možeš doći do osobe preko emaila i objasniti nekome što želim napraviti.

*Iz serije “Poslov(ič)na” / seriju smo predstavili ovdje

► Paradoks je da je izložba postavljena mnogo kasnije, kada si afirmirana umjetnica koja živi od svog fotografskog rada.

Nina Đurđević: Moglo bi se reći da je proces trajao dugo, i spora sam jer paralelno radim više stvari.

*Iz serije “Objekt(iv)na” / seriju smo predstavili ovdje

► Izložba Objekt(iv)na u Galeriji Muzeja Moslavine, održana u okviru festivala Djevojke su čudne u Kutini, serija je aktova: žena kao objekt/tijelo. Postavljaš vlastito tijelo u pseudoerotične poze, čime oponašaš fotografije iz modnih i erotskih časopisa i autoironično izazivaš dominantnu društvenu percepciju ideala ženske ljepote. Čini se kao apsolutno zabavan projekt za izvođenje. Koja su tvoja dublja promišljanja o njemu, polazišta i sl.?

Nina Đurđević: Objekt(iv)na je serija fotografija iz 2013. godine s kojom sam diplomirala, tj. završila master studije na Univerzitetu u Novom Sadu, na temu autoportreta. Objektivna je odmah izložena te godine, a našla se i u užem izboru na Photodays u Rovinju i tu je dobila neku pažnju, a kasnije je imala više gostovanja. Ironizirana su predstavljanja žena iz erotskih magazina.

Godinama sam se sramila svoga tijela, čak i kad je to bila istina i kada nije. Uvijek sam se osjećala većom i jačom, ne ženstvenom, ne prilagođenom… Zbog okoline, ali i zbog slike koja je dominantna u medijima. Onda je došlo vrijeme da se time pozabavim i da sa sobom riješim neke nesigurnosti. Inicijalno je nastala iz moje veze na daljinu, kada sam počela slati gole fotke. Prvo što mi je palo na pamet bilo je: “Koga ću pitati da me fotka?”. I u sljedećem trenutku shvatila sam da, iako znam toliko fotografa, zapravo mogu fotkati sebe samu. Dakle, sve sam to počela raditi kako bih poslala fotke toj mojoj vezi na daljinu, i ubrzo sam shvatila da ja to više ne radim samo zbog toga, već osmišljavam nove situacije. Skužila sam da se u meni nešto događa. I tek kada sam se osvrnula, vidjela sam što sam napravila. Svojim kolegama sam stidljivo pokazivala fotografije da čujem njihovo mišljenje i nije mi bilo svejedno: gola, u nekakvim pozicijama… Ali uz mentorstvo Ivane Tomljenović, koja mi je predavala u Novom Sadu, to se nekako pročistilo.

Od osobe koja svojim partnerima/cama tada nije dala da ju vide golu, do toga da sam te fotke stavila na Internet, mislim da sam to poglavlje odlično završila. Skroz je terapeutski jer je išlo iz mene. Da, ima socijalnu konotaciju, ali sve je to došlo kasnije. Ja sam se najprije sa sobom suočila i nije bilo lako vidjeti sebe golu na fotografijama.

Odlučna je prva serija koja je dosta promišljena i zaokružena u startu. Prekompleksna.

*Iz serije “Odlučna”

► Objektivizacija ženskog tijela česta je u povijesti, od likovnih do književnih narativa. Zahvaljujući feminističkim aktivistkinjama poput Guerilla Girls, koje se bore protiv seksizma i rasizma u umjetničkom svijetu, danas se ovakve politike i jasno očituju u brojkama. Pretpostavljam da i ti krećeš iz aktivističke pozicije, pa me zanima koje je tvoje polazište, a što bi bilo mjesto koje želiš dostići?

Nina Đurđević: Dugo godina sam o svom radu razmišljala intimistički, da je to nešto osobno, moje, da dolazi iz mene, a manje aktivistički. U jednom trenutku sam razgovarala s prijateljicom i shvatila da mogu “brijati” da imam intimističku priču, ali da sam istovremeno i produkt ovog društva. To što sam mislila da društvo na mene ne utječe, već da dolazi samo iz mene, nije potpuno točno, jer živim u ovom društvu… Ipak, moje djelovanje u tom smislu je nekakva reakcija. Što se tiče aktivizma, jesam feministički nastrojena, ali ne mogu se pohvaliti nekim aktivnim aktivističkim momentima, niti onima na svjesnom nivou, jer je moj drive individualno orijentiran.

Čini mi se da je jedino serija fotografija Pet i petnaest došla svjesno kroz taj aktivistički moment, a ostali radovi došli su spontano.

*Iz serije “Pet i petnaest”

► Kroz svoj umjetnički rad komuniciraš LGBTQ tematiku, ona je i u srži projekta Pet i petnaest koji u fokus stavlja portrete trans osoba fotografiranih svakodnevno u isto vrijeme: u pet i petnaest. Tradicionalni diskurs koji insistira na homogenosti identiteta i njegovoj rodnoj uvjetovanosti spolom sva druga iskustva negativno označuje i getoizira ih – ti naprotiv, nastojiš iskustva transrodnih osoba prikazati kroz njihovu svakodnevicu. Možemo li u suvremenom hrvatskom društvu govoriti o pomacima i jednakosti, ili se to čini prije kao neka vrsta utopije?

Nina Đurđević: Ne bih rekla da je stvar utopije. Mislim da su pomaci vidljivi i da smo na putu da se ostvaruje jednakost. Samo zaboravljamo da promjena pretpostavlja trajanje i ništa ne možeš promijeniti od danas do sutra. To su sve procesi koji u nekom trenutku sazriju. Promjena je vidljiva ako pogledamo, recimo, na Pride prije 20 godina i danas. Promjene se dešavaju i svijet je u promjeni.

Što se tiče serije Pet i petnaest, koja možda na najevidentniji način problematizira ili predstavlja život trans osoba, užasno mi je nelagodno što sam u poziciji da trans osobe uopće moram spuštati na “normalan” nivo. To mi je poražavajuće. Željela sam ih prikazati tijekom dana na mjestima gdje su se nalazili u pet i petnaest. Na tom nivou mi je bilo poražavajuće da moram naglašavati da su oni obični ljudi. Daleko od toga da je situacija idealna, ali se ide k pozitivnim promjenama.

Moj je dojam, kao osobe koja koketira s aktivizmom preko osoba s kojima se družim, da se unutar zajednice, koja je sama po sebi mala (dobro, nije toliko mala), ponekad događaju razilaženja u mišljenjima uslijed doživljavanja i prihvaćanja cijele palete identifikacija koje su danas dostupne. Jednoj podskupini je nešto prihvatljivo, drugoj nije, što je zapravo dosta velik problem. Normalno je da ljudi imaju različita mišljenja, no čini mi se kako bi se u fokus trebao staviti viši cilj, ravnopravnost svih osoba, bez obzira kako se identificiraju ili kojoj LGBTQ grupaciji pripadaju, a taj je cilj svima zajednički, usudila bih se reći. Iz te pozicije, hajmo reći, višeg cilja – znam da je ovo malo pojednostavljeno – neslaganja u mišljenjima bi mogla i dalje živjeti uz malo veću dozu razumijevanja i prihvaćanja. Jer se za to i zalažu, zar ne.

*Iz serije “Odlučna”

► Kakav je tvoj pogled na suvremenu poziciju umjetnika u smislu neprestane promocije svog rada na društvenim mrežama i gdje vidiš sebe u tom kontekstu? Jesu li ti društvene mreže (npr. Instagram) mjesto inspiracije ili prezentacije vlastitog rada?

Nina Đurđević: Danas mnogo toga počiva na promociji i to, baš kako kažeš, neprestanoj. Okolnosti su takve da bismo stalno trebali biti prisutni, nešto objavljivati, komunicirati, imati otvorene sve mreže koje su dostupne. Mislim, imam i ja i Facebook i Instagram i web stranicu, no nisam pretjerano aktivna i ne provodim puno vremena na socijalnim mrežama. Puno se više bavim onime što mi je u srcu i u glavi. A danas je takva vrsta aktivnosti jako važna. To je novi način komuniciranja. Iako, puno je tu svega, čini mi se preopsežnim, lako izgubljujućim, počesto i obmanjujućim. Danas je situacija takva da moraš naučiti sam sebi biti i menadžer jer tvoja vidljivost počesto ovisi samo o tebi. A nekima koji su introvertiranije (da ne upotrijebim uvriježeni epitet – umjetnički) nastrojeni, to teže pada, nemaju takvih sklonosti niti imperativa. U tom kontekstu, iako je sve dostupnije, ispada da će bolje prolaziti one osobe koje su bolje u samoprezentaciji, što baca mali obol neravnopravnosti. No, isto tako možemo reći da se vremena mijenjaju i da treba ići u  korak s promjenama.

Tješi me pomisao da nisam jedina koja se teže snalazi u viralnim morima.

*Iz serije “Odlučna”

► Koje te umjetnice/i inspiriraju kada je riječ o fotografiji?

Nina Đurđević: Inspirira me emocija. Ono što sam primijetila jest da na 90% izložbi koje posjetim u zadnje vrijeme, ništa mi se ne dogodi. Dođem, pogledam i izađem jednako prazna kao što sam ušla. Fali mi emocije i iskrenosti ponekad.

Prije nešto manje od dvadesetak godina bila sam u Bratislavi na Mjesecu fotografije na kojem sam imala prilike vidjeti izložbu jednog američko-finskog fotografa koji me razoružao svojom neposrednošću, jednostavnošću i upornošću. O njemu sam željela pisati i diplomski rad, no nisam uspjela nabaviti dovoljno literature, u ono vrijeme online kupovine nisu bile tako proaktivne. Riječ je o Arnu Rafaelu Minkkinenu koji već 40 godina, ako ne i više, radi autoportrete. Fascinirana sam inspiracijom i originalnošću koju je godinama uspijevao pronaći unutar samo jednog izričaja, koristeći svoje nago tijelo i prirodu. Dugo mi je on bio taj jedan. Danas nemam nekih uzora, sklonija sam nekim vizualnim jezicima, no čini mi se kako me u zadnje vrijeme više dotiču određeni projekti umjesto samo jedne osobe i njenog stila.

Priznajem, suvremenu umjetnost ne razumijem dovoljno, često mi djeluje nepotrebno komplicirana, namjerno nejasna i nedovoljno iskrena, no ne smijem tako nešto izjaviti.

Što se tiče hrvatskih fotografskih tekovina, a volim pogledati i studentske radove, mislim da Katedra fotografije pri ADU odrađuje jako lijep posao sa studentima, njihovom vidljivošću i načinima razmišljanja o temama i o prezentacijama, iznjedrila je i neke zanimljive pojedince. Jedino mi se sada čini da bi im dobro došlo malo proširiti tim suradnika, prije svega zbog novih i drugačijih pristupa, no to, naravno, ovisi o financijama i mogućnostima. Spominjem Akademiju jer je meni nedostajala jedna takva katedra prilikom studiranja. Naše su studentske grupe uvijek bile malo podijeljene, ovisno o interesu – studirali smo snimanje, pri čemu je fotografija uvijek bila malo podređena, imala je nerečeni atribut filmske fotografije, no dobro se znalo tko više naginje fotografiji, a tko snimanju. Nadam se da su današnji studenti svjesniji većih mogućnosti koje imaju; ako ništa drugo, barem imaju vlastitu galeriju!

*Iz serije “Odlučna”

► Stanje u kulturi i umjetnosti se dosta promijenilo od protekle godine, s pojavom COVID-19, izolacijom… Mnogi sadržaji su prebačeni u online format, mnogi otkazani. Kakvo je tvoje iskustvo?

Nina Đurđević: Obujam posla jako se smanjio. Najviše sam radila u kulturi, gdje sam fotkala i snimala događaje. Apropos toga, pitali su me želim li Odlučnu staviti u virtualnu galeriju na Internet i još uvijek razmišljam što da odgovorim. Mislim da su se ljudi snašli na jedini način na koji su mogli. Stanje u kulturi je jako loše, ni prije nije bilo sjajno. Također, pored dobre produkcije ove izložbe, moram naglasiti da dio moga tima nije plaćen. Morali smo birati između honorara za suradnike i opreme izložbe.

Čini mi se da se s pandemijom promijenio stav prema kulturi jer su svi skužili da im treba tog sadržaja. Shvatili su što im znači otići na koncert, pogledati dobar film, izložbu, a sada su lišeni toga (djelomično). Kultura doprinosi kvaliteti života i nadam se da će ta slika porasti u očima ljudi. Super je da smo se uspjeli snaći. Gledala sam jednu predstavu preko Zooma, ali nije to ta koncentracija, zazvonit će mi telefon, javit ću se… Nije to to. Čini mi se da je pojačano korištenje online servisa, u bilo kojem smjeru, djelovalo dvojako. Neke je još više udaljio od ekrana i uputio na žive susrete i doživljaje, neki su pak oplemenjeni količinom dostupnosti raznoraznih materijala u kojima mogu uživati iz blagodati svoga doma.

Moja godina u izolaciji je bila dobra, ali ujedno i bolna. Imala sam prekid veze, često su mi isplivavale neke stvari vezane uz Odlučnu, opseg posla je pao… No, unatoč svemu tome, imala sam dobru godinu sa samom sobom. Preselila sam se kod frendice izvan Zagreba, da ne moram plaćati stanarinu. Meditirala sam, bavila sam se sobom, bivala sam u trenutku, u “sada”, i ovo je bio odličan period za introspekciju.

I ranije sam često bila sama, pa mi izolacija kao takva nije bila problem. Čini mi se da sam u najboljem periodu svoga života. Zatvorila sam neka poglavlja, zacijelila i konačno osjećam da mogu slobodnije živjeti.

*Iz serije “Odlučna”

Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Nini Đurđević na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Pomaci u društvu nisu stvar utopije appeared first on vizkultura.hr.

Fotografkinja SofijaSilvia, koja živi i radi na relaciji Pula-Pariz, zagrebačkoj se publici trenutno predstavlja izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti, otvorenoj do 11. travnja. Studije fotografije SofijaSilvia završila je na FAMU u Pragu, a MA studij na Central Saint Martin School of Art and Design u Londonu. U Parizu, između ostalog, predaje na Paris College of Art, gdje koristi laboratorije u kojima može kvalitetno razviti filmove, napraviti povećanja fotografija, “nahraniti se” muzejima, galerijama, i ostalim kulturnim sadržajima. Više od jednog desetljeća provela je u inozemstvu, ali njen je rad često vezan za Istru, za prostor gdje se rodila i kome se konstantno vraća. Tom prostoru posvećuje više fotografskih ciklusa vezanih za prirodu i nasljeđe krajobrazne arhitekture. Prvi je bio Tihi otoci, Brijuni, zatim dva ciklusa vezana za rovinjski arhipelag, Auric Garden i Forest of Eden, a potom Dust to Dust u Kubertonu. Kroz razgovor smo se osvrnule na njena umjetnička razmišljanja, inspiraciju, galeriju Singular koju je pet godina vodila u Puli, kao i o internacionalnim iskustvima.

*SofijaSilvia

► U odnosu na veliko međunarodno iskustvo – studije fotografije u Pragu i kasnije u Londonu – zašto si odlučila vratiti se u Hrvatsku? Jesi li ikad željela ostati u inozemstvu?

SofijaSilvia: Mnoge su stvari utjecale na to da se vratim, ali postaje to preduga priča ako uđemo u detalje. Najbitnije je reći da sam, nakon 12 godina provedenih u inozemstvu, osjećala da ne poznajem prostor odakle dolazim. Otišla sam mlada, školovala se u stranim državama, okružena stranim kulturama, osjećala sam potrebu suočiti se sama sa sobom, odnosno prostorom kojeg sam znala uglavnom po sjećanjima iz djetinjstva. Kad napustiš svoju zemlju, imaš tendenciju idealizirati stvari za kojima si nostalgičan. Kad sam došla u London nakon Praga, doživjela sam nekako puni krug, zadovoljila sam potrebu za iskustvom velikog grada. Odjednom se činilo izazovnije vratiti se tamo odakle sam krenula. Tako sam započela projekt na Brijunima. To je bilo to moje suočavanje, promatranje nečega što istovremeno poznajem i ne poznajem.

Ostati u inozemstvu, ili bilo gdje? Gdje god sam bila, nebitno koliko dugo, nikada nisam imala osjećaj da je to trajno, a još sam manje tako nešto odlučila. Ne znamo što nam život sprema i kamo će nas odvesti, barem ja tako osjećam. Svako malo počinjem ispočetka, negdje drugdje. S vremenom to postane iscrpljujuće, iako, čim stvari oko mene postanu skoro pa rutina, postanem nervozna kao zvijer u kavezu.

*”Survivor”, 2015., 3 fotografije, 60 x 90 cm

► Tvoja aktualna samostalna izložba u MSU-u, Equilibrium / Ekvilibrij, upućuje na traganje za ravnotežom, a sastoji se od tvojih recentnih i nekih ranijih radova. Što je ekvilibrij za tebe i gdje nas fotografije, ovako koncipirane na izložbi, mogu odvesti?

SofijaSilvia: Naziv i koncept Equilibrium nastao je još prije nego je izložba uopće bila u planu. Odnos čovjeka s prirodom kao tema odavno je prisutna u mom radu. Razmišljajući o raznim ciklusima, o onima koji se bave ukroćenom prirodom, zoološkim vrtovima, staklenicima, do onih u kojima promatram divljinu, počela sam razmišljati i o tome kakve reakcije, osjećaje i stanja fotografije izazivaju u ljudima. Nerijetko ljudi podijele sa mnom doživljaj susreta s mojim fotografijama; ne mislim samo na kolege iz struke, već na vrlo širok spektar publike. Često su najdragocjeniji utisci ljudi koji nemaju direktne veze s umjetničkim svijetom, a dovoljno su slobodni da iskreno podijele svoje iskustvo pri susretu s radovima. Također, jedan me projekt posebno potakao na razmišljanje u tom smjeru, Forest of Eden, koji sam realizirala za Maistrin hotel Eden u Rovinju. Reakcije osoblja i gostiju hotela su bile inspirativne za mene, jednako kao što su fotografije bile za njih. Naime, ranije je osoblje pokušavalo zainteresirati goste da posjete park-šumu Punta corrente, no prilično neuspješno – u Rovinj svi dolaze zbog plaža. Onda se situacija preokrenula, gosti sami dolaze i pitaju za lokacije s lightboxeva u sobama i fotografija na hodnicima. Žele posjetiti to divno mjesto, promatrati krošnje stoljetnih stabala. Povremeno mi stigne pokoji email gosta hotela. Veliko je zadovoljstvo kad radovi dodirnu ljude na takav način, kad im pomaknu i promjene senzibilitet, svijest, kad ih pokrenu. Pogotovo zatto što to nije publika koja inače pohodi galerije i muzeje. Za sobe hotela bilo je potrebno snimiti fotografije koje će isključivo pozitivno djelovati na ljude, da budu sretni svaki put kada se vrate u svoju sobu i kad se sretnu s velikim lighboxom koji izgleda poput prozora s pogledom na šumu. Efekt koji radovi imaju na ljude potakao me na razmišljanje; uspjeh je kad se pokaže da radovi djeluju na ljude upravo tako kako ste se nadali da hoće.

*Fotografije iz ciklusa “Forrest of Eden” u hotelu Eden u Rovinju

Ekvilibrij je o suprotstavljanju radova i osjećaja u jednoj (ili više) izložbi; htjela sam da se ljudi konfrontiraju s pojedinim radom ili manjom cjelinom i imaju dovoljno prostora i vremena da ih dožive, da se prepuste svojoj percepciji. Da pokušaju shvatiti zašto ih neka fotografija ili ciklus možda uznemiri, dok neki drugi radovi djeluju na suprotan način. I u tome svemu potražiti ravnotežu, i van izložbe, naravno.

A kamo vas tako koncipirane fotografije mogu odvesti? To treba pitati one koji su izložbu pogledali. Zaista ne želim dati odgovor na to pitanje, ne želim da ljudi ulaze na izložbu s jasnim očekivanjem i gledaju radove kroz nekakvu zadanu prizmu. Radovi su tamo da ih oni dožive, naravno da iza svega postoji neka moja priča, ali ne želim ju nametati. Volim povratno čuti njihovo iskustvo. To je to što ja dobijem na kraju, što mi se vraća. Pročitajte tekst Marka Goluba pisan za knjigu koja će popratiti izložbu, a koju dizajnira Lana Cavar: kad dođete do kraja teksta, vidjet ćete da su njega radovi nekamo odveli.

*”Pulsations – Contemplation”, 2015., 31 x 47 cm

*”Pulsations – Awake”, 2015., 31 x 47 cm

*”Pulsations – Flight”, 2015., 31 x 47 cm

► U fotografskom ciklusu, a kasnije i umjetničkoj knjizi Dust to Dust (2019.) govoriš o mjestu, onom specifičnom, ali i generalno, o vremenu koje ne možemo mjeriti prema satu ni prema kalendaru. O čemu je knjiga zapravo?

SofijaSilvia: Sve je počelo od poziva za artist-in-residence program koji se održava u Kubertonu, u istarskoj divljini. Ovaj se program odvija u organizaciji Muzeja-Museo Lapidarium Novigrad-Cittanova i Krinzinger projekte iz Beča. Poziv sam najprije dobila godinu dana ranije, ali tada sam bila na artist-in-residence programu Institut français u Parizu. Kad je poziv ponovo stigao godinu dana kasnije, 2018., bio je dobar trenutak, osjećala sam se spremnom za izolaciju u divljini jer sam godine prije toga velikim dijelom provela u Parizu, baveći se temama u urbanoj sredini. Osjećala sam potrebu otisnuti se u nešto sasvim suprotno. Usto, rodom sam iz Istre, a nikad nisam imala priliku doživjeti istarsku divljinu na taj način. Kada sam tamo stigla, bila sam vrlo predana radu i boravku u izolaciji. Odbijala sam u tih mjesec dana boravka odlaziti iz divljine u civilizaciju i bila sam vrlo disciplinirana, ustajala sam u rano jutro kako bih išla fotografirati, fotografirala sam i predvečer, u vrijeme kad sunce nije bilo prejako — bila sam tamo u lipnju — provodila sam vrijeme uglavnom sama sa svojim mislima, knjigom i psom. Po povrće sam išla kod lokalnih poljoprivrednika, dolje u selu. Imala sam sasvim drugačiji ritam od kolega umjetnika koji su tada ondje boravili, pa smo se uglavnom mimoilazili. To su bili umjetnici iz Austrije, došli su autom pa su često odlazili posjećivati razna mjesta u Istri. Meni je bilo dragocjeno na mjesec dana odvojiti se od uobičajene svakodnevice, i bila sam vrlo odlučna to maksimalno iskoristiti. Provodila sam gotovo asketski život. Volim samoću, potrebna mi je, tako da sam tamošnje uvjete stvarno maksimalno iskoristila. Fotografije koje su nastale, a potom i knjiga, moje su prepuštanje prirodi, njenim ciklusima, prolaznosti, regeneraciji, životu i smrti, govore o plodnosti, gubitku i ekologiji. Naziv ciklusa, Dust to Dust, u prijevodu Prah prahu, svakako prvo asocira na biblijske tekstove i pogrebne obrede i sugerira cikličnost života i smrti, no danas ima i ekološki značaj, odnosi se na cjelokupni utjecaj proizvoda na okoliš, od izvlačenja sirovina iz zemlje do zbrinjavanja na odlagalištu.

*”Dust to Dust   ̶ Cotinus Coggygria #1“, 2018., 200 x 73 cm

*”Dust to Dust   ̶ Cotinus Coggygria #2“, 2018., 200 x 73 cm

► Komunikacija s prirodom, biti u prirodi… Ove ideje pojavljuju se kao izuzetno važan i značajan segment tvog umjetničkog procesa, a utiske s Brijuna, mjesta sa značajnom poviješću, smjestila si u više fotografskih serija. Možeš li nam dočarati svoj odnos s ovim mjestom i reći nešto više o radovima koji su nastali?

SofijaSilvia: Priroda je vrlo važna u mom životu od samog početka, pa se to pretočilo i u umjetnost, kako živim, tako stvaram. Brijune sam počela fotografirati 2009. godine, nakon povratka iz Londona, kada sam osjetila potrebu sagledati prostor odakle potječem. Dugo vremena, u svojim formativnim godinama, promatrala sam strane prostore, kulture, a onda sam shvatila da ne poznajem prostor gdje sam se rodila. Fotografirati Brijune bio je intuitivni poriv. Odrasla sam u Puli, Brijuni su uvijek bili entitet velikog značaja, ali misteriozni i zabranjeni. Kad sam ih počela fotografirati 2009. godine, bio je pravi trenutak, nisu još bili pod tako velikim pritiskom razvoja masovnog turizma, europskih projekata. Zapravo to je tada vrijedilo za hrvatski prostor uopće, sve je tek trebalo započeti, a ja sam naivno pomislila da smo u prednosti u odnosu na Zapad, zato što možemo izbjeći pokretanja svih tih procesa, donošenja odluka koje su se potvrdile pogrešnima. No, bila sam naivna, sve je krenulo upravo tim utabanim putem, nekako glavom bez obzira i pameti. Mnogo toga što se meni činilo dragocjenim za čuvanje i korištenje od tada je uništeno i, nažalost, ne prestajemo s razaranjem.

No, vratimo se na Brijune. Dobila sam tada neograničen pristup otočju, i provela sam na otocima jako, jako puno vremena, bila sam vrlo priviligirana. Tadašnji ravnatelj, Eduard Kolić, imao je razumijevanja za to što radim. Nastao je jedan jako opsežan, studiozan ciklus sastavljen od nekoliko serija koje čine cjelinu. Brijuni su vrlo slojevit svijet pa se ta slojevitost odrazila i na ciklus. To je projekt uz koji sam sazrijela kao autorica. Knjige još uvijek nema. Projekt je toliko opširan da se još nije našao način za cjelovitu prezentaciju, niti su se našla sredstva da se jedna tako velika knjiga napravi ili isproducira takva izložba. Bilo je nekoliko trenutaka u kojima je bilo naznaka da bi se moglo dogoditi, a onda ipak nije. Posljednje nam je Covid-19 stao na put. Brijuni i dalje čekaju, ja čekam s njima. Prezentirani su samo mali fragmenti onoga što sam tamo snimila. Knjiga bi bila idealan format, no tako velika knjiga je financijski vrlo velik zalogaj, pa se zasad još nije dogodila.

To je projekt o povezanosti čovjeka i prirode, u biološkom ali i filozofskom i poetičnom smislu. Isprepliću se tu mnoge priče, naša povijest, ona recentnija, ali seže i do vremena antike, a i dalje, kao i politika; projekt govori o vremenskom kontinuumu koji je na otočju vidljiv i opipljiv, o vrlo posebnom i specifičnom mjestu koje se održava kroz stoljeća i odolijeva raznim vladavinama, političkim prilikama, ratovima, turizmu…

*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Imaginarni krajolik #1″

*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Imaginarni krajolik #2″

*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Pinije”

► U tvom radu ne vidimo dominaciju fotografskog medija nad prirodom, već upravo suprotno, ne objektiviziraš prirodu već pratiš njene ritmove i oblike. Kako u tom kontekstu razumiješ pojam antroprocena i na koji način se tvoji radovi opiru antroprocentričnoj logici društva?

SofijaSilvia: Od djetinjstva doživljavam prirodu suprotno logici antropocentričnog društva, oduvijek joj se prilagođavam, u dijalogu sam s njom, nikad njome ne dominiram. Prestala sam jesti meso kad mi je bilo 16. Nije to bilo zbog nekog trenda, tada se o tome nije pričalo, barem do mene, u tim godinama, nije dopiralo. Provela sam djetinjstvo spašavajući životinje, radim to i danas. Sjećam se slike iz djetinjstva, kad sam spasila leptira. Zvuči smiješno, ali to je jedna od najljepših slika koje nosim kroz život. Bio je to pokisao lastin rep, kojeg sam našla u travi ispred zgrade. Ponijela sam ga kući, stavila u veliku staklenku u koju sam ubacila cvijeće. Kad se razvedrilo i kad su mu krila bila suha, odnijela sam ga na balkon da ga pustim da odleti. Izvadila sam ga nježno iz staklenke, a on je, prije nego je odletio, neko vrijeme, tako, samo stajao na mom prstu.  Ja sam ga promatrala i čekala. Konačno je odletio, a ja sam zamišljala da su ti trenuci zadržavanja na mom prstu bili znak zahvalnosti.

Biti osjetljiv i suosjećajan prema životinjama i biljkama ranije se tumačilo kao mana, ljudi su na to gledali kao na slabost, neozbiljnost. Kao na nešto što će te sputati u životu, zbog čega nećeš prosperirati, uspjeti. Sada su se stvari preokrenule, pokazalo se da je to upravo neophodno za preživljavanje — ne pojedinca, već vrste, a nažalost i mnogih drugih vrsta koje su kolateralne štete naše bešćutnosti i potpune nepovezanosti s prirodom, našeg neshvaćanja. Mislim da bi danas svatko tko želi doći na neko rukovodeće mjesto trebao položiti nekakav ispit iz senzibiliteta. Ako nisi primijetio da su krošnje upravo izbacile pupove, ako dok si hodao ulicom nisi vidio onu travku koja je izbila iz pukotine u asfaltu i na vrhu napravila sasvim mali cvjetić, ako nisi primijetio onu pticu koja je upravo sletjela nedaleko tebe, onda stvarno nisi netko tko može niti smije odlučivati o tuđim životima. Sad već provjereno znamo da su ljudi bez senzibiliteta apsolutno razarajući za društvo, planet, civilizaciju, za apsolutno sve, i ne može se to više tolerirati.

*”Urban Animal – Gorila and Boy – Prague Zoo”, 2004., 60 x 90 cm

*”Urban Animal – Tiger #2 – Prague Zoo”, 2011., 80 x 120 cm

► Dobitnica si rezidencijalnog boravka u okviru EU Japan Fest-a koji je organiziran u kolaboraciji s EPK Rijeka 2020. Možeš li nam reći malo više o toj suradnji? Gdje se tvoj rad mogao vidjeti?

SofijaSilvia: EU-Japan Fest Japan Committee surađuje s Europskim prijestolnicama kulture od 1993. Iz svake zemlje prijestolnice odabiru fotografa koji će otputovati u Japan na mjesec dana i fotografirati u jednoj od japanskih prefektura. Mogla sam poslati prijedlog projekta za Osaku ili Mie, ili pak obje lokacije, pa bi oni odlučili, no mene je zanimalo otići upravo u Mie. U Mieu se nalaze neki od najstarijih i najsvetijih šintoističkih svetišta; naime, Ise-City, gdje sam živjela, “prijestolnica” je šintoizma, tamo se nalaze dva najveća svetišta Geku i Naiku, a u i oko grada ima preko stotinu svetišta. Ise-City dio je nacionalnog parka Ise-Shima. Šintoistička svetišta su sačuvala stare šume sve do 2. svjetskog rata, kada su velikim dijelom stradale, jer je drvo bilo potrebno. Zato je većina današnjih japanskih šuma artificijelna, homogena po pitanju vrsta stabala i vrlo pravilno posađena. Tako sam poslala prijedlog projekta samo za prefekturu Mie, i bila privilegirana što je kustosica Mikiko Kikuta odabrala moj rad i prihvatila projekt.

Shinto govori o jedinstvu ljudskih bića i njihove okoline, stavu i svijesti koji su danas presudni jer se naša percepcija prirode treba promijeniti u svrhu preživljavanja. To je bila moja polazna točka za projekt.  Shinto nisam dokumentirala izravno, ali se provlači kroz projekt. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se to odražava na živote ljudi i ponašanje, s obzirom na to da u svom radu istražujem i pokušavam razumjeti položaj čovjeka u odnosu na prirodu. Ekološka kriza kroz koju prolazimo, ogroman broj požara širom svijeta u proteklim godinama, kao i trenutna kriza s koronavirusom, potvrđuju da je potrebna nova svijest kako bismo preživjeli.

Izložba je trebala biti u Rijeci, ali pandemija je poremetila program pa izložbe nije bilo. No sada, tijekom travnja, mjeseca zatvaranja Rijeke 2020, projekt The Sound of Water će se moći pogledati online u formi filma.  EU-Japan fest Japan Committee će objaviti i knjigu, kao što to uvijek čine; ovo će biti “volume 22”, no čekamo da i irski fotograf uspije otići u Japan.

► Godine 2013. osnovala si galeriju Singular u Puli, koja je imala izložbeni i rezidencijalni program. Dovodila si umjetnike/ce iz inozemstva i kreirala poseban koncept tog izložbenog prostora. Kako je došlo do osnivanja galerije i koji su bili prijelomni trenuci za prestanak njezina djelovanja?

SofijaSilvia: Do osnivanja galerije je došlo tako da smo bivši partner, umjetnik Ilija ILIA Smiljanić, i ja imali potrebu u Puli stvoriti nama zanimljiv sadržaj. Dovesti zanimljive ljude, stvoriti prostor za međunarodni dijalog. Preselili smo se u Pulu iz velikih gradova (živjeli prije toga između Praga i Londona) i željeli smo stvoriti nešto što će zadovoljiti sva naša očekivanja kad su u pitanju umjetničke izložbe i međunarodni program. Kako to učiniti u jednoj maloj Puli? Kako dovesti dobre inozemne umjetnike? Kako producirati izložbe koje će razinom produkcije i konceptom zadovoljiti razinu kvalitete koju očekujemo, bez kompromisa, tako da svaka izložba bude realizirana tako da je svejedno je li ona u Puli, New Yorku, Berlinu ili usred pustinje? Također, htjeli smo biti otvoreni, privući novu, svježu publiku. Iz svih tih pitanja i želja proizašao je koncept za galeriju i program. Jedan umjetnik – jedan rad. Također, izložbe su se prvenstveno promatrale kroz veliki prozor galerije, s ulice, tako da je naše izložbe vidio svaki prolaznik. Prostor galerije podijelili smo na galerijski dio i napravili malu rezidenciju u stražnjem dijelu, pa smo tako izbjegli troškove smještaja za umjetnike.

Zašto je došlo do zatvaranja Singulara? Zato što smo nakon pet godina rada shvatili da nemamo kuda dalje, iskoristili smo lokalni potencijal. Budžeti su uvijek isti, tržišta za umjetnost nema. Zapostavljala sam vlastiti umjetnički rad radi galerije, a nije bilo više izazova pred nama, shvatili smo da smo dodirnuli plafon. Simbolično, zadnja izložba u Singularu bila je sahrana. Performans Dragane Sapanjoš pod nazivom Come un cammello in una grondaia. Glumice Olivera Baljak i Aleksandra Stojaković 2-3 sata su jecale i plakale nad papirnatim vijencima u praznom galerijskom prostoru. Plakale su nad stanjem u kulturi, za Singularom… Bila je to je jedna vrlo neobična, jeziva, nadrealna večer u Singularu.

Osim izložbi i rezidencijalnih boravaka, organizirali smo i portfolio reviews programe za studente s gostujućim umjetnicima, uključivali ih u postavljanje izložbi, realizacije instalacija, kao što je to bila instalacija Flow 2 Baptistea Debombourga — kad smo imali gotovo tonu stakla u galeriji — i tehnološka mandala Leonarda Uliana, ali bilo je tu puno zaista kvalitetnih umjetnika: Abdelkader Benchama, Brett Amory, Aleksej Titarenko, Markéta Othová… Bili smo okrenuti prema mlađoj generaciji i oni su to prepoznali, to je prvenstveno bila naša publika. Mislim da su osjećali da je ono što radimo iskreno i bez kompromisa.

Dokazali smo si da je moguće stvoriti nešto beskompromisno kvalitetno bilo gdje, ako se dobro i pametno postavi stvar. To je vrlo ispunjavajuće. Singular mi je promijenio život na mnogim razinama i otvorio vrata mnogim suradnjama. No, otišli smo dalje sa svojim životima.

*”Dust to Dust – Inside the House”, 2018., 120 x 80 cm (lijevo); “Dust to Dust – Viscera”, 2018., 120 x 80 cm

► Imaš iskustvo izlaganja u Europskom parlamentu u Brusselsu, upravo u periodu Hrvatskog predsjedavanja EU. Koliko takvo iskustvo može doprinijeti vidljivosti za umjetnike/ce s našeg prostora?

SofijaSilvia: Ubrzo nakon postavljanja izložbe, nastupio je lockdown, tako da uopće ne znam koliko je ljudi vidjelo tu izložbu, sigurno ne mnogo. Takvi uvjeti sigurno ne doprinose vidljivosti. Živimo u specifičnom vremenu, prilagođavamo mu se, ali se i teško snalazimo jer primjenjujemo načine rada koje vučemo od ranije. Osobito su problematični programi/izložbe/projekti koji su se održali u prvoj godini pandemije, s obzirom na to da smo bili potpuno nespremni. Tako da je teško govoriti o tome u tim okvirima.

► Već je godinu dana prošlo od prvog lockdowna, kada smo svi otpočeli život u “novoj normalnosti”. Mnogi kulturni sadržaji prešli su u online format, a pokazalo se da se bez kulture i umjetnosti ne može. Kako bi opisala svoju godinu – postoje li nove stvari koje si naučila, što ti je nedostajalo i kakva je tvoja percepcija kulturnih sadržaja tijekom ovih izvanrednih uvjeta za produkciju i prezentiranje umjetnosti?

SofijaSilvia: Moja godina bila je vrlo specifična jer mi se rodio sin. Tako da me to, kako možeš i zamisliti, jako okupiralo i ispunilo. Gotovo da nisam imala vremena razmišljati o “novoj normalnosti”. Iako, početak 2020. djelovao je vrlo obećavajuće na profesionalnom planu, a onda su se projekti odgodili, neki otkazali. Uz bebu nisam uopće imala vremena za frustraciju i zapravo sam dobila vrijeme koje mi je trebalo da mu se posvetim. Ono što mi najviše nedostaje je sloboda kretanja, putovanja. Živim između Pule i Pariza, i ovaj posljednji put iz Pule u Pariz bio je prava ekspedicija, kao da putujemo na drugi kraj planeta. U Zagreb nisam ni došla na vlastitu izložbu budući da Hrvatska traži PCR testove i za bebe, koje u Francuskoj na maloj djeci ni ne rade jer je prebolno i preriskantno da ih se ne ozlijedi. Ne znam, valjda bi bebu trebalo uspavati. A isproducirati izložbu bilo je vrlo naporno. Produkcija je prvo bila zaustavljena zbog lockdowna koji se dogodio u studenom 2020., pa se izložba odgodila, a kasnije je bilo svakojakih problema, od nemogućnosti nabavke materijala do problema oko transporta. Bilo je zaista mukotrpno i zapravo je neprepričljivo. Kako mi je jedna suradnica nedavno rekla, kad sam se ispričavala što kasnim s obećanim: “ne brini, cijeli svijet kasni”.

*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Tajni prolaz”

*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Valovi”

*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Vjeverice”

► Uvijek mi je drago saznati što kreativce inspirira – pa ako možeš podijeliti s nama stvari koje te inspiriraju na tvom umjetničkom putu: umjetnice/ke, knjige, filmovi, glazba, teorija..

SofijaSilvia: Sakamotove skladbe, filmovi Andreja Tarkovskog, Akire Kurosawe, Davida Lyncha, Miyazaki, Sescapes Hiroshija Sugimota, Bachove suite za cello, sofisticiranost prirode, trenuci tišine, Brijuni.

► Na čemu trenutno radiš i koji su planovi za buduće projekte?

SofijaSilvia: Nakon duže pauze, počela sam raditi na portretima, ali projekt je tek u začetku. Ima još nekoliko stvari koje su u povojima, ali ne bih pričala o tome. Vidjet ćete kad bude.

Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo SofijiSilviji na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Odnos prema prirodi treba mijenjati appeared first on vizkultura.hr.

Klimatski izazovi nisu ozbiljno shvaćena tema u suvremenom Zagrebu, odnosno prostorne i druge politike ne odražavaju u dovoljnoj mjeri poteze koji bi imali direktni učinak na smanjenje utjecaja klimatskih promjena. Odraz je to nazadnih politika koje nužno traže obrat i odmicanje od standarda 20. stoljeća i približavanje onima 21. U nastavku Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba, arhitektica Cvijeta Biščević govori o mogućnostima održivih i klimatskih aspekata javnog i drugog prostora glavnoga grada Hrvatske.

*Cvijeta Biščević

► Strateški najvažnija pojedinačna točaka razvoja Zagreba u 21. stoljeću je prostor Gredelja (iako se tako uopće ne tretira). Koliko i kako to buduće suvremeno središte grada treba biti „zeleno“ tj. planirano održivo, osobito kada govorimo o javnim prostorima, ali i općenito?

Cvijeta Biščević: Danas je sasvim jasno da planiranje grada treba zasnivati na rješenjima koja se hvataju u koštac s izazovima klimatskih promjena, sigurnosti vode i hrane, gubitka bioraznolikosti, zagađenja, ljudskog zdravlja i kvalitete života, nejednakosti, intergeneracijske pravde itd, te da urbani razvoj zahtijeva integrirano prostorno planiranje zasnovano na participativnom procesu koji se bazira na sedmogeneracijskoj održivosti (Seven Generation Sustainability).

Grad budućnosti treba biti prilagođen klimatskim ekstremima, koji će se u urbanoj sredini već do polovice stoljeća najviše odraziti porastom broja vrućih dana, a time i na pojavnost toplinskih stresova te sve izraženije toplinske otoke koji u ljetnim mjesecima mogu blokirati dnevno-noćni režim izmjene toplog i hladnog zraka između riječne doline i Medvednice. Toplinski stres znatno utječe na zdravlje stanovništva i kvalitetu života, kao i na kvalitetu zraka, te kvalitetu i trajnost građevnog materijala, a naravno i na potrošnju energije za hlađenje. K tome se očekuje i porast opasnosti od poplava, klizišta i općenito erozije tla uslijed promjena u režimu oborina koje mahom postaju nepredvidive i intenzivnije. Istovremeno se očekuje ukupno smanjenje količine oborina na godišnjoj razini. To će uzrokovati češća i dulja sušna razdoblja, što će utjecati na kvalitetu i dostupnost vodnih resursa, te uzrokovati smanjenu vlažnost tla, probleme u vodoopskrbi i poljoprivrednoj proizvodnji koja se odvija na periferiji grada.

Važno je napomenuti kako upravo količina vlage u tlu utječe na temperaturu i vlažnost okolnog zraka, što zauzvrat utječe na pojavnost toplinskih otoka i toplinskog stresa. No još je važnije znati da vlaga u tlu utječe na smanjeni kapacitet biljaka da sintetiziraju i pohranjuju atmosferski ugljik, a poznato je kako je upravo pohranjivanje atmosferskog ugljika u biomasu i tlo jedan od ključnih alata za ublažavanje posljedica klimatskih promjena i dostizanje postavljenih ciljeva smanjenja ukupnih emisija. Dakle, izrazito je važno imati na umu da upravo oborine treba 100% uhvatiti in situ te usporiti kretanje vode i apsorbirati je čim više u krajolik. Na taj se način potpomaže biološka otpornost ekosustava i prijenos toplinske energije iz okolnog zraka na vodenu paru.

Akcijskim planom za energetski održivi razvitak i prilagodbu klimatskim promjenama grada Zagreba predviđene su opće mjere iz područja prilagodbe klimatskim promjenama, te mjere smanjenja emisija CO₂ iz sektora zgradarstva, prometa, javne rasvjete i centraliziranog toplinskog sustava. Postavljeni cilj je mjerama postići smanjenje emisija CO₂ za više od 40% do 2030. godine. No, predloženih konkretnih rješenja tu je malo – jedna takva bi moglo biti npr. povećanje površina na kojima se provode aktivnosti urbanog vrtlarenja – dok se prirodna rješenja (Nature Based Solutions) mogu samo naslutiti u općim smjernicama o analizama i konkretnim mjerama koje tek treba izraditi. To implicira da ćemo morati pričekati još nekoliko godina, ako ne i desetljeće (!), dok se konkretna rješenja ne ugrade u zakonske odredbe prostornog planiranja i upravljanja zemljištem, a to automatski znači da je postavljeni cilj nedostižan, odnosno da smanjenje emisije CO₂ za više od 40% možemo očekivati možda 2050. godine.

U kontekstu navedenih izazova, upravo bi razvoj prostora Gredelja, kao suvremenog središta i strateški važnog prostora grada, trebalo uvjetovati implementacijom prirodnih rješenja kao što su zeleni krovovi i zeleni zidovi, vertikalne šume, ozelenjavanje prometne infrastrukture, te formiranje (Studijom revitalizacije zone Gredelj i predloženog) zelenog koridora koji spaja Zelenu potkovu s Trgom kralja Petra Krešimira, kao i sakupljanje oborina i izgradnja odvojenog sustava javne odvodnje oborinskih voda. Oborinsku vodu treba usmjeriti u kišne vrtove, filter trake, propusne površine, upojne bunare, odnosno u neko od prikladnih rješenja za ponovno korištenje vodnih resursa i obnovu prirodne infiltracije podzemnih voda. Novoplanirano gradsko središte treba poslužiti kao primjer razvoja i prilagodbe ostalih gradskih četvrti u tome kako se i koja rješenja za energetsku i klimatsku prilagodbu mogu i moraju implementirati u ostalim kvartovima, četvrtima ili naseljima. Sustavi energetske decentralizacije, hidrološka rješenja povezana u funkcionalnu mrežu riječnog sliva, kružno gospodarenje krutim i tekućim otpadom, te održiva komunikacijska povezanost s ostalim sadržajima i dijelovima grada, a to znači ugodna i funkcionalna pješačka i biciklistička infrastruktura, pametna mreža javnog prijevoza i tek na kraju cestovni promet i promet u mirovanju, mogli bi se demonstrirati upravo kroz ovakav jedan gradski projekt gdje se, tako reći, počinje od nule.

*Gredelj, foto: Katarina Zlatec

► Promjena o kojoj govorite, a uključuje zaokret u načinu upravljanja prostornim i drugim resursima Zagreba, vjerojatno će se ipak dogoditi u budućnosti, samo ćemo na nju nepotrebno dugo čekati i time puno izgubiti. Kako se poželjno ta promjena ima odraziti na javni prostor grada?

Cvijeta Biščević: Budućnost upravljanja prostornim i drugim resursima oslanja se na proces suodlučivanja u kojem političke elite imaju povjerenja u svoje građane, te zajedno s njima promišljaju potrebe koje treba ugraditi u planiranje grada. U participativno urbanističko planiranje uključene su različite razine vlasti i gradske strukture, civilno društvo i privatni sektor, akademske i filantropske institucije, kao i zainteresirana javnost. Kroz proces se usklađuju suprotstavljeni stavovi, te iznalaze dodirne točke i rješenja na svačije zadovoljstvo. Tako se sprečavaju sukobi i gradi kultura suradnje (Sociocracy), a rezultat je osjećaj odgovornosti i kontrole kod građana. Sudjelovanje u procesu gradi obostrano povjerenje, što je ključan faktor zamišljanja bilo kakve zajedničke budućnosti.

Primjera ovakve prakse, putem koje se razvijaju čitave strategije razvoja gradova, kao i razvoj ulica, kvartova, četvrti, naselja i budžeta, ima sve više diljem svijeta (npr. Toronto’s First Resiliendy Strategy). U Zagrebu, pa tako i u većem dijelu Hrvatske, zamjetan je kroničan nedostatak povjerenja građana prema strukturama vlasti – što je opravdano – kao i nepovjerljiv tj. patronizirajući odnos vlasti prema građanima. Dvosmjerni nedostatak povjerenja odražava se pat pozicijama i statusom quo, a to utječe na planiranje javnih prostora, kao i na njihovo korištenje. Tu je svakako i neobuzdani utjecaj kapitala i partikularnih interesa koji diktiraju nedostatak izgradnje i korištenja prostora solidarnosti, te kulturne i svjetonazorske razmjene.

U budućnosti očekujem vidjeti najveće promjene u tom smjeru – primjere transparentnih, inkluzivnih i facilitiranih participativnih procesa kroz koje se iskazuje zajednička vizija budućnosti ulice, kvarta, četvrti, naselja, pa i čitavog grada, a na kojoj se temelji planiranje, izgradnja, korištenje i upravljanje javnim prostorom i gradskim budžetom.

*Gredelj, foto: Katarina Zlatec

► Jednom kada dođe do proširenja donjogradske pješačke zone, i stvaranja drugih takvih zona, npr. u Tratinskoj, koliko takvi površinski manji, ali društveno izuzetno bitni prostori, mogu doprinijeti održivosti? Zašto su te pješačke zone važne? Ne samo kao mjesta susreta, već i doprinosa borbi protiv klimatskih promjena?  

Cvijeta Biščević: Javni prostor nije luksuz u urbanom tkivu, već nasušna potreba svakodnevnog života. Tako su i pješačke zone neodvojivi dio urbane otpornosti, odnosno sposobnosti grada da se prilagodi političkim, gospodarskim, društvenim, kulturnim i inim promjenama. Grad koji živi kroz izazove i krize je grad koji se neprestano mijenja, a kako bi zadržao sposobnost prilagodbe uvijek koristi provjerenu strategiju namirivanja intrinzične ljudske potrebe za kontaktom i dijalogom s drugim ljudima i kontaktom s prirodom, stoga javne i zelene površine ugrađuje u urbanu matricu.

Globalna pandemija je podsjetila na nužnu fleksibilnost izgrađenog prostora, pa su tako mnogi gradovi diljem svijeta u posljednjih godinu dana preuredili i/ili prenamijenili svoje javne prostore, ponajviše ulice, kako bi ugostili sadržaje koji su ljudima u ovom trenutku najpotrebniji – novi pješački i biciklistički koridori, terase i odmorišta na mjestima parkirališta, otvoreni prostori okupljanja, nove rekreativne zelene zone i sl. Smanjena potreba za putovanjem i rad na daljinu katapultirali su u prvi plan koncept 15-minutnog grada u kojem svi stanovnici mogu zadovoljiti većinu svojih potreba u kratkoj šetnji ili vožnji biciklom. Lokalizacija neophodnih sadržaja svakodnevice građana, kroz mreže pješačke i biciklističke infrastrukture, te povećanje javnih zelenih površina, nepobitno doprinose klimatskoj otpornosti gradova, no jednako tako i psihofizičkoj dobrobiti pojedinca.

Znanstvena istraživanja u polju psiho-neuro-endokrino-imunologije (PNEI) potvrđuju ono što mnogi odavno naslućuju, a to je da razine stresa koje organizam fizički, fiziološki i emotivno doživljava u prostoru kojeg nastanjuje i u kojem često obitava –  kroz organizaciju posla, društva i osobnog života –  izravno utječe na razvoj bolesti. Razvoj industrijskog društva nedvojbeno je doprinio povećanju opće dobrobiti pojedinca i društva kroz npr. distribuciju hrane i smanjenje gladi, sanitarne uvjete i manji broj zaraznih bolesti i sl., no stres urbanizacije stvorio je i brojne druge pritiske na organizam, čak i za one koji se ne bore za osnovne životne potrebe kao što su hrana, odjeća i obuća i krov nad glavom. Stres suvremenog urbanog života uzimamo zdravo za gotovo iako je jasno da blagodati napretka imaju skrivene troškove fiziološke ravnoteže, emocionalnog i duhovnog zadovoljstva, gubitka povezanosti s prirodom, nestanak društveno-organizacijskih struktura koje gradskog stanovnika integriraju u zajednicu itd. Uzmemo li u obzir i projekciju rasta urbanog stanovništva do 2050., broj ljudi koji pate ili će patiti od bolesti i simptoma povezanih sa stresom samo će rasti do polovice i u drugoj polovici stoljeća. Pribrojimo li tome još i temperaturne stresove izazvane klimatskim promjenama, postaje očito koliko je važno grad utopiti u zelenilo i omogućiti građanima boravak na otvorenom te otvoren i lagan pristup sadržajima kojima se služe u svakodnevnom životu. Mreža pješačkih zona je svakako dio takve poželjne infrastrukture grada.

*Tratinska / foto: Saša Šimpraga

► Bili ste dio tima Parkticipacije, inicijative, kasnije udruge, koja je zagovarala uspostavu mreže društvenih vrtova u Zagrebu. Upravo zahvaljujući toj incijativi – a ne gradskim uredima koji to samoincijativno nisu bili u stanju lansirati, štoviše isprva su se i protivili da bi na kraju podržali i dijelom preuzeli elaborate nastale radom i kroz ekspertizu volontera – to se i dogodilo, pa je Zagreb, po prvi put u povijesti, 2013. godine dobio mrežu gradskih vrtova. Ta je mreža u međuvremenu i narasla te se pokazala kao izuzetno popularan i koristan sadržaj za grad, a slični su sadržaji posljedično potaknuti i ostvareni i u niz drugih gradova u Hrvatskoj. Zagrebački gradski vrtovi najčešće su smješteni na prazne zelene površine koje su planirane za neke buduće namjene, a u međuvremenu se koriste za vrtove. Parkticipacija je paralelno s inicijativom predlagala da se kategorija društvenog vrta unese u GUP, odnosno da se neke površine u gradu rezerviraju upravo za te namjene. Možete li to pobliže objasniti?

Cvijeta Biščević: Tijekom jednogodišnjeg aktivnog zagovaranja, u suradnji s mnogim drugim inicijativama (1postozagrad, Goethe Guerilla Zagreb, inicijativa Prostor za vrt, Udruga za promicanje inkluzije – podružnica Zagreb, Zelena akcija, Slatki kao šećer) te uz podršku mnogih pojedinaca, putem dopisa gradskoj upravi, organiziranjem javnih događanja, medijskim nastupima i javnim akcijama, čini mi se da smo uspjeli podići temu uzgoja hrane u gradu na jedan sasvim novi nivo, senzibilizirati javnost i zainteresirati ne samo građane i gradske vlasti Zagreba, već i cijele Hrvatske, da se angažiraju u pokretanju različitih projekata vezanih uz urbanu poljoprivredu. U određenom trenutku smo dobili i poziv za sastanak s nadležnim gradskim strukturama kako bismo podijelili svoja razmišljanja i ideje, te smo na zahtjev raspisali projektni prijedlog za uređenje prvog zagrebačkog društvenog vrta. No nakon toga, sva komunikacija s gradom je prestala, te smo tek iz medija saznali da se pokreće projekt „Gradski vrtovi“ – top-down model u kojem korisnici pojedinačno potpisuju ugovor o najmu s Gradom.

Nažalost, Zagreb je pokretanjem projekta kroz jednosmjerno odlučivanje i neinkluzivnu provedbu  propustio odličnu priliku za uvježbavanje i podizanje kapaciteta gradske uprave i građana za participativno planiranje i suodlučivanje. Naša ideja je bila pokrenuti ne samo urbani vrt, već društveni vrt gdje korisnici kroz participativno odlučivanje grade i vrt i zajednicu, a time i društvo i kulturu, putem uvježbavajući kulturu suradnje. Pritom bi uzgajali ne samo jednogodišnje biljne kulture, već i trajnice, drveće i grmlje, kao metaforu ulaganja pažnje, energije i strpljenja u vrijednost nečeg trajnog – trajne kulture za buduće generacije.

Ipak, može se reći da je projekt „Gradskih vrtova“ uspješan jer interes za korištenjem vrtova i osam godina kasnije ne jenjava, makar je bilo potrebno određeno vrijeme da se razjasne uloge i odgovornosti korisnika i Grada. S obzirom na razne polaritete i nejednakosti u društvu, možemo reći i „bolje išta, nego ništa“ jer su građani dobili barem prostor za psihofizičko relaksiranje, uz naravno i mogućnost uzgoja hrane za vlastite potrebe, ako već ne i priliku za participativnim planiranjem i upravljanjem javnim prostorom.

Međutim, ne postoji nikakva garancija da će vrtovi opstati u budućnosti kao sadržaj, ili na trenutnim lokacijama, a bilo bi sasvim logično da se razvoj tog izrazito korisnog sadržaja, u koji je sada već uloženo jako puno energije, financija, emocija i nade, planski promišlja i uvrštava u viziju razvoja grada budućnosti. Upravo iz tog razloga što niti trenutna mreža vrtova, kao ni „divlji vrtovi“ do tada, pa ni sada, nisu prostorno definirani kroz korištenje i namjenu površina ili kategorizirani kao neki oblik javne zelene površine ili rekreacijske površine u prostorno-planskoj dokumentaciji, htjeli smo ukazati na uvjetnu narav gradskog projekta urbanih vrtova koji se može vrlo lako ukinuti u bilo kojem trenutku kao posljedica promjene politike, pritiska građevinskog sektora ili mešetarenja gradskim zemljištem. Iz tog razloga smo predlagali uvrštavanje pojma „urbani vrt“ u GUP Grada Zagreba, kao i prilikom izrade UPU-a Studentskog kampusa Borongaj u čijem je idejnom projektu i Odluci o izradi ionako bila postavljena odrednica urbane poljoprivrede. Između ostalog i zato da bi se „ozakonili“, tamo gdje je to moguće, i „divlji vrtovi“ na gradskom zemljištu, te postavila mogućnost planiranja urbanih vrtova kao sadržaja prilikom razvoja budućih naselja. Nažalost, s obzirom na dobro poznatu boljku kratkovidnog planiranja gradskog prostora u posljednja dva-tri desetljeća, utemeljenog na partikularnim interesima i proizvodnji profita, ti prijedlozi, za sada, nisu uvaženi.

*Dubrava / foto: Saša Šimpraga

► Gdje u gradu planirati takve sadržaje?

Cvijeta Biščević: Zamislimo potencijal uređenja budućih parkova Lakun (između Sopota i Sloboštine, op.S.Š.) i Bračak (između Sigeta i Podbrežja, op.S.Š.) u Novom Zagrebu, ili možda zonu uz potok iznad ulice Mate Lovraka u Dubravi, kao prostore nove mreže uređenih gradskih parkova u sklopu kojih se nalaze različiti sadržaji, a među njima i gradski vrtovi  te jestiva park-šuma. Ti prostori, okruženi stambenom izgradnjom bez dovoljno kulturnih i društvenih sadržaja, obilježeni su relativnom biološkom raznolikošću. Na prostoru parka Lakun već se nalazi i gradski vrt i „divlji vrtovi“. Ne bi li daljnje sadržajno kultiviranje ovog zelenog prostranstva moglo uvažiti postojeću raznolikost i povijesni kontekst uzgoja hrane na periferiji grada, koji je svojim širenjem zauzeo poljoprivredne površine koje su ga hranile, te ih učiniti polaznim točkama promišljanja krajobraznog uređenja?

Intervencije zasnovane na reinterpretaciji duge tradicije uzgoja hrane u dijelu grada gdje i dan-danas nailazimo na autonomne i institucionalne prehrambene mikro-sustave, mogu se suvremeno interpretirati u urbanom kontekstu pružajući višestruke dobiti stanovnicima grada. Pristup koji uzima u obzir suvremeni ritam života vlastitih stanovnika i koristi urbanu poljoprivredu za promišljanje tematike parkova, osim doprinosa održivom razvoju, jačanju ekosustava i ublažavanja utjecaja klimatskih promjena, može doprinijeti i društvenom okupljanju, druženju, edukaciji, zbližavanju, međugeneracijskoj solidarnosti i integraciji otuđenog gradskog stanovništva, te njihovom kontaktu s prirodom, rekreaciji, identifikaciji s prostorom, kao i kulturnoj razmjeni. Ključna promjena paradigme u planiranju grada bilo bi viđenje urbane poljoprivrede i jestivog krajolika kao glavnog sastojka zelene infrastrukture grada, urbane otpornosti i zdravlja građana.

U svakom slučaju, kroz suradnju i razmjenu informacija s drugim inicijativama u nekim gradovima Hrvatske u kojima su postojala, ili još uvijek postoje, ista nastojanja za uspostavu urbanih vrtova i njihovo uvrštavanje u promišljanje prostornog razvoja grada, a tu prvenstveno mislim na udrugu Gredica iz Varaždina čiji su Čudesni vrtovi odličan primjer dobre praske suradnje građana i gradske uprave, pojam „urbani vrt“ uvršten je u GUP Grada Varaždina. Nedavno je to učinio i Grad Pula. Stoga, na neki način, napore građana koji su uloženi da pojam „urbani vrt“ uđe u jezik prostornog planiranja smatram uspješnima jer sada gradovi i općine koje žele krenuti putem suvremenog promišljanja razvoja prostora imaju predložak koji mogu kopirati.

*Novozagrebačka Plava potkova

► Postoje li još neke stavke koje smatrate poželjnima za uključivanje u neki novi GUP?

Cvijeta Biščević: Tu je cijeli niz prirodnih rješenja koja trebaju pronaći svoje mjesto pri planiranju gradskog okoliša, te postati sastavni dio prostornoplanske dokumentacije, projektiranja i infrastrukture grada. Osim nekih već navedenih rješenja, poput zelenih krovova i zelenih zidova, urbanih šuma i zelenih koridora, nužno je planski propisati i prostorno predvidjeti rješenja kao što su infiltracijski bazeni, retencijski bazeni i jezera, naturalizacija korita potoka, obnova i održavanje močvarnih područja, šumski obalni puferi i poplavna područja.

► Inicijativa za javni park na Kajzerici, u Bencekovićevoj ulici, koju je 2015. godine pokrenulo pet organizacija civilnog društva (a ne gradski ured čiji je to posao), uključivala je i prijedlog da taj budući park sadrži i prvi zagrebački urbani, javni, voćnjak. Bila bi to novina za Zagreb. Taj se park do danas nije dogodio, s izuzetkom novog malog igrališta na jednom njegovom dijelu. Otkupu nekoliko privatnih parcela izostaje, no u budućnosti, s nekom drugom gradskom upravom, bi se mogao dogoditi. Iako je vrlo važno da Kajzerica dobije svoj park, manje je važno hoće li Zagreb svoj prvi javni voćnjak dobiti na Kajzerici ili negdje drugdje, no zašto je dobro da ga dobije?    

Cvijeta Biščević: Kajzerica još uvijek nema svoj park, a Zagreb još uvijek nema svoj urbani voćnjak, no zato je Varaždin upravo ove godine podigao svoj urbani voćnjak na 6400 četvornih metara, pa se ostali gradovi, kao i u slučaju urbanih vrtova, ponovno mogu ugledati na taj primjer.

Svakako, urbani voćnjaci su, kao i svaki javni park ili šuma, prvenstveno namijenjeni za odmor i rekreaciju građana. Uz ostale stablašice, tu se nalaze i jestive trajne kulture koje doprinose povećanju biološke raznolikosti grada pružajući hranu i stanište različitim životinjskim vrstama čija je životna sredina ugrožena urbanom ekspanzijom i upravljanjem prostorom. Nadalje, urbani voćnjaci doprinose većoj otpornosti grada na klimatske ekstreme, a pored toga i ljepšoj slici grada, te lokalnoj prepoznatljivosti. Ujedno podižu svijest o uzgoju hrane i zdravim prehrambenim navikama. Ovakav oblik uređenja javnih zelenih površina može poslužiti i u edukativne svrhe, te pobuditi interes za voćarstvom, tradicijskim sortama, obnovom znanja i vještina kultiviranja voćaka i drugih trajnica, no i za razvoj urbanog pčelarstva. Urbani voćnjak je mjesto gdje su stanovnici izloženi jednom drugačijem iskustvu koje omogućava praćenje prirodnih ciklusa rasta, razvoja, sazrijevanja, propadanja i razgradnje. Pritom, naravno, drveće općenito poboljšava kvalitetu zraka otpuštajući kisik dok se pohranjuje ugljik, djeluje kao rashladni uređaj snižavanjem okolne temperature zraka te pruža brojne koristi psihološkom i fiziološkom blagostanju čovjeka.

O ovom obliku javnog prostora mogu brinuti komunalna društva koja i tako upravljaju javnim zelenim površinama, a novi oblici krajobraznog uređenja mogu samo povećati potrebu za stvaranjem novih radnih mjesta i zapošljavanjem agronomskih stručnjaka. Brigu o voćnjaku može preuzeti i lokalna zajednica, nevladina organizacija i sl., no to mogu biti čak i komercijalni voćnjaci koji zapošljavaju marginalizirane i ranjive skupine građana.

S obzirom na to da grad zorno odražava kulturu nekog vremena i odnos društva prema živom svijetu, vrijeme je da se povećanjem javnih zelenih površina, njihovom sadržajnom i hortikulturnom diverzifikacijom te novim oblicima korištenja urbanog zelenila aktivira deklarirana gradska politika prilagodbe klimatskim promjenama.

*Novi park Clichy-Batignolles u Parizu sadrži i urbani voćnjak / foto: Ville de Paris

► Nestanak gradskih šuma odražava se i na npr. razinu Save i dostupnost rezervi pitke vode na područjima uz rijeku. Jedna od najvećih zagrebačkih nizinskih šuma je Resnički gaj. Kako tretirati taj prostor pod planiranom ekspanzijom grada?

Cvijeta Biščević: Suvremeni grad si ne može priuštiti da prilagodbu klimatskoj krizi ne stavi u prvi plan planiranja budućnosti, stoga si ne može priuštiti niti gubitak preostalih vrijednih ekoloških cjelina, kao što je Resnički gaj. Uostalom, ekološko naslijeđe Zagreba, šumoviti masiv Medvednice i aluvijalna riječna nizina s poplavnim šumama, riječnim rukavcima, jezercima i močvarama, trebali bi biti okosnica prostornog razvoja grada koji želi biti zelen, održiv i zdrav, ali i turistički privlačan. Šume, šumarci, potoci i jezera koja se nalaz u i oko Zagreba doprinose povećanju usluga ekosustava i otpornosti grada na predstojeće klimatske ugroze. Vrijedne zelene i plave koridore, fragmente nekadašnjeg bioma, moglo bi se po uzoru na pokret gradova kao nacionalnih parkova (National Park Cities) planski povezani u urbanu i peri-urbanu zeleno-plavu mrežu funkcionalne hidrologije i bioraznolikosti. Jačanje prirodnog kapitala kroz upravljanje živim krajolikom kao da se radi o nacionalnom parku može samo unaprijediti kvalitetu života, zraka, vode i tla, te ublažiti utjecaj klimatskih ekstrema. Od izrazite je važnosti čim više očuvati prirodna staništa i potaknuti građane da ih koriste rekreativno na način kako bi to činili da se nalaze u parku prirode ili nacionalnom parku. Vrijednost ovakvih prostora je neprocjenjiva. Točnije, ekonomski je nemjerljiv doprinos šuma kvaliteti i zdravlju ljudi, grada, krajolika i voda. U tom smislu bi Resnički gaj valjalo zaštititi od izgradnje, a planirane cestovne koridore ponovno promisliti kroz prizmu nove ekološke i klimatske paradigme umjesto da se rješenje oslanja na plan od prije nekoliko desetljeća.

► Prirodni vodotokovi u gradu važni su i s miroklimatskog aspekta. Nedvojbeno doprinose npr. smanjenju toplinskih otoka za vrućih ljeta. U urbanističkom, okolišnom i urbanološkom smislu, što vidite kao poželjni odnos prema tim gradskim vodama?

Cvijeta Biščević: Koncepti koji informiraju upravljanje vodnim resursima u Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, mahom su zastarjeli. U posljednja se dva desetljeća Europa, kao i mnogi svjetski gradovi, sve više okreće vraćanju vodnih tokova, jezera i močvara u njihovo prirodno stanje. Prepoznavanje vrijednosti i dobrobiti vodenih ekosustava apsolutno je nužno kako bi se osiguralo stanište i hrana za različite vrste biljaka i životinja čija je brojnost ljudskim djelovanjem drastično reducirana u posljednjih nekoliko desetljeća. Promjene i varijacije u režimu oborina, u kombinaciji s antropogenim zahvatima, mogu utjecati na pojavu poplava i suša. Stoga su planske retencijske površine i infiltracijski bazeni uz prirodne tokove vode važni kako bi se omogućilo usporavanje toka i prirodna infiltracija ekstremnih oborina, što je pak posebno značajno za ublažavanje pojave poplava, kao i punjene vodonosnika, a time i za vodoopskrbu grada. Naturalizacija vodenog toka, uz infiltracijske i retencijske intervencije, nužna je i zbog sve izraženijeg brtvljenje tla npr. asfalt, izgradnja i sl. uslijed urbanizacije prostora.

Zagreb ima odličan potencijal za unapređenje postojeće mreže potoka koji se s Medvednice slijevaju prema Savi, neke od kojih bi mogao ponovno i otkopati. Svakako, kanaliziranje ili zatvaranje potoka danas se smatra velikim ekološkim problemom i nikako se ne smije dopustiti daljnja devastacija izuzetno vrijednih vodnih resursa. Uređenje šetnica i biciklističkih staza uz potoke, te njihovo povezivanje u funkcionalnu rekreativnu mrežu koja povezuje parkove, sportske sadržaje, prirodne šume i ostale sadržaje u različitim predjelima grada, dodatno bi afirmiralo vrijednost vodenih ekosustava grada Zagreba.

*Stotine prosvjednika u šetnji s Darkom Rundekom za spas potoka Črnomerca / foto: Grupa Krenimo

► Kada govorimo o javnom prostoru Zagreba, konkretnim i odmah izvedivim zahvatima koji mogu poboljšati održivost, što biste vi prvo popravili ili napravili?

Cvijeta Biščević: Maksimalno ozelenjavanje prometnica i ostalih javnih površina je svakako nešto što je lako i brzo izvedivo, a u sadnju stabala može se uključiti i građane. Kapaciteti za to postoje, i na razini gradske podružnice Zrinjevac, i od strane aktivnih građana. Doista nije potrebno puno više od volje. Dakle, čim prije opremiti grad zelenom infrastrukturom, ali i na drugačiji način održavati zelene površine – sadnjom trajnih jestivih kultura, organskim pristupom brizi o gradskom zelenilu, većom primjenom komposta u održavanju zelenih površina itd.

Zatim bih predložila poboljšanje sustava gospodarenja otpadom. Prvenstveno stimuliranjem građana manjim iznosom računa za što veće odvajanje oporabljivih komponenti otpada (staklo, papir, metal, plastika, biootpad), tj. naplatom odvoza otpada prema količini. Također, promovirala bih promjene životnog stila koje podupiru koncept nula otpada.

S obzirom na to da nema nikakvog poticaja za smanjenje korištenja automobila i da se infrastrukturne promjene vjerojatno neće provesti uskoro, promocija korištenja i sufinanciranje kupnje bicikala moglo bi doprinijeti rasterećenju prometnica, destimulaciji nepotrebne vožnje, održivoj mobilnosti stanovništva, većem pritisku na uređenje biciklističke infrastrukture, te naravno smanjenju emisija.

Kroz projektno financiranje inzistirala bih da se čim prije izgrade kapaciteti javne uprave i civilnog društva za participativno planiranje i odlučivanje kako bi se potakle strukturne promjene za dugoročnu održivost i otpornost.

*Prosvjed “Savica za park”

► Možete li navesti neki mikro-primjer doprinosa održivosti i klimatskoj pravdi u Zagrebu?

Cvijeta Biščević: Iako se Zagreb strateški, barem na papiru, opredijelio za unapređenje i održivo upravljanje prirodnom baštinom u urbanom i periurbanom prostoru (Zeleni grad), te zelenu infrastrukturu koja deklarativno  potiče održivi razvoj i osigurava veću kvalitetu življenja (Održivi grad), kao i zelenu infrastrukturu koja će osigurati ublažavanje posljedica klimatskih promjena (Zdravi grad), u trenutnoj praksi upravljanja gradom te odrednice nisu vidljive. Upravo suprotno – stalno svjedočimo uklanjanju starijeg drveća, koje se često ni ne zamjenjuje novim, te pritiscima na fragmente javnih zelenih površina.

S druge strane, stvarne potrebe građana vidljive su u nebrojenim aktivnostima i borbama neformalnih i formalnih inicijativa nastalih u proteklih desetak i više godina koje se bore za poboljšanje javne, zelene, društvene i kulturne infrastrukture svojih kvartova. Trenutni je dojam da budućnost Zagreba leži upravo na tim inicijativama građana koje, mahom volonterski, djeluju kako bi grad učinile boljim mjestom za život, kako danas tako i u budućnosti. Aktivni građani rade posao institucija – predlažu akcije sadnje stabala; ukazuju na mjesta gdje treba zasaditi posjećena stabla; predlažu mrežu javnih česmi kako bi se omogućila besplatna pitka voda i smanjila potrošnja plastične ambalaže; zagovaraju uspostavu parkova u kvartovima s nedostatnom (zelenom) infrastrukturom i društveno-kulturnim sadržajima; uključuju se u javne rasprave kako bi pokušali utjecati na izmjene zakona, pravilnika i planova; predlažu poboljšanja za biciklistički i javni promet; štite zelene površine, potoke, šume, igrališta i parkove od izgradnje, itd. Popis građanskih inicijativa u Zagrebu je iznimno velik. Upravo je njihov doprinos zajednici i gradu kamen temeljac klimatske pravde koji pomaže izgradnji održivosti Zagreba.

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Fotografije: Grupa Krenimo, Savica za park, Saša Šimpraga, Ville de Paris, Katarina Zlatec

Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić, Suzana Dobrić Žaja, Nikša Božić, Marijo Spajić, Janko Večerina, Krešimir Ivaniš

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Za planiranje je potreban dijalog appeared first on vizkultura.hr.

Valentina Radoš kustosica je osječkog Muzeja likovnih umjetnosti u kojem je organizirala niz značajnih izložbi suvremene umjetnosti. Osim što radi na istraživanju umjetničkih praksi 20. i 21. stoljeća kao i radova iz područja vizualnih komunikacija,  surađuje s prestižnim umjetničkim imenima, dugi niz godina sudjeluje i u organizaciji Slavonskog biennala koji je uspješno realiziran i ove godine. O recepciji spomenute manifestacije, izazovima i kompromisima u njezinoj izvedbi kao i o najavama novih projekata razgovarali smo s kustosicom koja i dalje ustrajno promiče društvenu vidljivost intrigantnih i provokativnih umjetničkih koncepata.

*Valentina Radoš

► Razgovaramo mjesec dana nakon što je službeno zatvorena izložba Slavonski biennale koja je otvorena u prosincu prošle godine  kao posljednje izdanje sada već dugovječne, možda i središnje likovne manifestacije na ovim prostorima. Možete li se sada osvrnuti na nju s odmakom i komentirati koliko ste zadovoljni ovim, 27. izdanjem?

Valentina Radoš: Odmah na početku mogu reći kako sam izuzetno zadovoljna posljednjim izdanjem Slavonskog biennala jer mi se čini kako je on kvalitativno dosegnuo razinu kojoj smo težili u prethodnim izdanjima. Mislim da je izložba postavljena na način na koji smo ju zamislili i izuzetno sam zadovoljna suradnjom s umjetnicima koja mi je inače vrlo bitna u poslu kojim se bavim. Ovo je izdanje ponudilo zaokružen i odličan koncept koji je na neki način stvorilo dobar vjetar u leđa sljedećem biennalu na kojemu već radim. Dakle, s nekom dobrom energijom krećem u pripremu novoga izdanja.

Što se tiče kritičke recepcije, moram se osvrnuti na činjenicu kako je likovna kritika u Hrvatskoj vrlo oskudna, ali unatoč tome Slavonski biennale dobro je popraćen i dobio je svoje mjesto u medijima. Ne pamtim nijednu lošu kritiku i zbog toga sam također vrlo zadovoljna.

► Izložba je otvorena u skladu s epidemiološkim preporukama, virtualno, s brojnim ograničenjima, no unatoč tome izazvala je veliko zanimanje i posjećenost. S kojim ste se problemima susreli prilikom njezina postavljanja i produkcije?

Valentina Radoš: U postavljanju izložbe kompromisi postoje uvijek, čak i kada nisu na snazi pandemijske mjere. To je normalna pojava, posebno kod ovakvog tipa izložbe koja je opširna i podrazumijeva veliki organizacijski posao. Srećom, vrijeme prijava na natječaj i samog žiriranja održano je u onom dijelu godine kada mjere nisu bile toliko ograničavajuće, a kada sam krenula u ozbiljnije pripreme tijekom jeseni zahvatio nas je tzv. drugi val. Određene probleme predstavljao mi je smjenski rad koji je započeo u studenome, a on je značio da sam u Muzeju boravila svakoga drugoga tjedna te je utjecao na dinamiku postavljanja, dostave radova i slično. Osim toga, umjetnici nisu mogli fizički sudjelovati u postavljanju (osim osječkih sudionika) što je bilo problematično. No, nekako smo koordinirali aktivnosti i prilagodili ih mjestu rada (rad na katalogu, promociji i pripremi virtualnih sadržaja koje smo prezentirali putem naših platformi obavljala sam kod kuće). Nažalost, dva rada nismo uspjeli fizički dobaviti, ali su bili virtualno predstavljeni na našoj stranici. Jedan rad nije stigao iz Sarajeva zbog ograničenja prelaska granice, a rad iz Južne Koreje nismo mogli prevesti zbog prevelike cijene koja nije bila ostvariva unutar budžeta.

Otvorenje je bilo virtualno, ali dobro popraćeno, a kako smo znali da nam slijedi nekoliko mjeseci takvog načina rada, više smo se potrudili oko online prezentacije. Imali smo virtualna vodstva (koja još uvijek izgledaju malo amaterski jer nemamo odgovarajuću tehnologiju kojom bismo to izveli), prezentacije pojedinih umjetnika i radova. Bez obzira na sve, izložba se mogla i fizički posjetiti jer je Muzej bio otvoren iako nismo mogli primiti grupe posjetitelja. Ono što je meni osobno nedostajalo bila su vodstva jer ih smatram izuzetno važnima, posebno kada se radi o suvremenoj umjetnosti. Bez obzira na opširne legende s QR kodovima koje su posjetiteljima davali brojne informacije i mogućnost daljnjeg istraživanja, smatram kako je ipak drugačije kada vam umjetničko djelo objasni kustos tijekom vodstva.

Mi smo program tjednih besplatnih vođenih izložbi pokrenuli prije dosta godina i otvorili smo ih za javnost, a danas su vrlo popularna među posjetiteljima. Kada su se posljednjega mjeseca trajanja izložbe ublažile mjere, uspjeli smo održati nekoliko javnih vodstava u manjim grupama.

Posjeta je bilo daleko više no što sam očekivala; možda zbog toga što su muzeji jedini bili otvoreni, no jasno je kako Slavonsko biennale ima svoju publiku.

*Otvorenje 27. izdanja Slavonskog biennala (govori Krešimir Purgar) / foto: Ivana Škvorčević 

► Krovna tema bila je Slika kao virus, no već ste u inicijalnim pozivima naznačili kako to nije isključiva i uska referenca na pandemiju, već i šira kontekstualizacija umjetničke „inficiranosti“, odnosno komunikacije u kontekstu ugroženosti, vidljivosti i nevidljivosti pa i samog umjetničkog čina. Kako biste ocijenili spektar umjetničkih odgovora na zadanu temu, odnosno stilski nazivnik izabranih radova?

Valentina Radoš: To je dosta dugačka priča; otkad radim na organizaciji Slavonskog biennala nastojim odabrati naslove izložbi koji su na neki način vezani uz suvremenu teoriju jer mi se to čini konstruktivno i zanimljivo. Osim toga, preferiram naslove širokog spektra pod koje se mnogo toga može smjestiti, a ne one koji su uski i koncentrirani. Dugogodišnja sam čitateljica Mitchellovih tekstova, još iz fakultetskih dana u Švedskoj, iz njih sam učila znanost (a ne povijest) umjetnosti i vizualne komunikacije. Kada sam razmišljala o ovom izdanju, pozvala sam Krešimira Purgara kao predsjednika žirija i tražila da odredi temu upravo iz Mitchellovih teorijskih tekstova. Tema je odabrana i dogovorena prije pandemije, 2019. godine, a kada se sljedeće godine dogodila pandemija učinilo nam se kako je naslov presavršen i svakako smo ga željeli iskoristiti. No, Purgar je u svom tekstu jasno objasnio što podrazumijeva taj naslov i koliko široko on može biti tumačen.

Kada su radovi počeli pristizati, a bilo ih je zaista mnogo, učinilo nam se kako je naslov prvoloptaški privukao mnogo ljudi. Prilikom žiriranja uočili smo da radove možemo podijeliti u dvije skupine; one koji su nastali prije pandemije i bave se slikom kao infiltracijskom snagom u ljudskoj kulturi i one svježe koji su nastali tijekom pandemije. Nismo to željeli segregirati niti jedne nagraditi, a druge ne, već smo im odlučili pristupati na jednak način. Ja sam i u postavu nastojala izbalansirati te dvije „vrste“ radova, a opet mi se čini kako bi ih pažljiviji posjetitelj mogao raspoznati i uočiti koliko su zapravo slični jedni drugima.

*Žiri 27. slavonskog biennala: Jasminka Babić, Krešimir Purgar, Valentina Radoš, Matija Debeljuh, Nataša Lah / foto: Viktor Popović

► Spomenuta je manifestacija u ovom izdanju, više no posljednjih godina, dobila snažan međunarodni prefiks, a i rad koji je nagrađen Grand Prixom dolazi iz Izraela. Kako tumačite taj internacionalni interes? Možete li komentirati i brojkama potkrijepiti udio međunarodnih sudionika u ovoj žiriranoj manifestaciji?

Valentina Radoš: Iskreno, bila sam iznenađena kada smo počeli primati prijave međunarodnih umjetnika i to se dogodilo tako naglo i brzo; svi su se prijavili tijekom srpnja kada je natječaj i objavljen. To je posljedica jedne jedine objave na Facebook stranici koja je specijalizirana upravo za promociju međunarodnih natječajnih izložbi. Feedback je bio brz i sjajan, a vidjela sam kako je među prijavljenima petnaestak nacija, od Australije, Koreje, Indije preko Grčke, Izraela, Njemačke pa sve do susjednih zemalja poput Italije, Srbije i Bosne i Hercegovine. Međunarodni umjetnici čine oko 20% zastupljenih autora na ovogodišnjem Biennalu, a postotak prijavljenih bio je još veći. Čini mi se kako ovdje, u Osijeku nismo svjesni potencijala društvenih mreža te nikako ne bismo smjeli minorizirati ulogu platformi. Ja godinama aktivno objavljujem sadržaje vezane uz MLU na društvenim mrežama, radim to i kao privatna osoba jer volim čitati, informirati se i istraživati iz tih izvora. Mislim da smo postigli dobru vidljivost što prije nije bio slučaj.

► Sličan udio autora čine i osječki autori koji su zastupljeni uistinu različitim radovima. Je li to promišljena odluka ili je pokazatelj kvalitete osječke likovne scene?

Valentina Radoš: To je bilo često pitanje tijekom Biennala i ja uvijek naglašavam kako osječki umjetnici nemaju povlastice ili drugačiji tretman u okviru ove manifestacije. Članovi žirija dolaze iz različitih hrvatskih gradova i često uopće ne poznaju osječku likovnu scenu. Prilikom žiriranja svi nastojimo biti objektivni iako je to, kada je umjetnost u pitanju, vrlo osjetljivo pitanje. Dapače, posljednjih sam godina čula prigovore nekih osoba vezane uz to kako se Slavonski biennale „oteo od Slavonaca“ i „nije više naša izložba“. Ja na te pritužbe odgovaram argumentom kako Osijek nije gradić i on može biti jednako vrijedna arena za izložbe i umjetnost kao i New York, Tokio, Pariz. Upravo je to vidljivo u činjenici koliko osječkih umjetnika sudjeluje u Biennalu. I da, to jest dokaz da je osječka likovna scena jako kvalitetna. Osječanin Miran Blažek dobio je važnu nagradu za rad koji stoji uz bok s bilo kojim drugim radom svjetski renomiranog umjetnika.

*Miran Blažek; “Izložbeni zid”, 2020., 27. slavonski biennale / foto: Ivana Škvorčević

► Kako biste ocijenili likovnu scenu našeg zajedničkog grada; njegovu perspektivu, dinamiku, kvalitetu?

Valentina Radoš: Ja sam fan osječkih umjetnika i zaista nastojim pratiti što se na sceni događa jer je poznato kako Muzej ne može i ne treba biti jedino izlagačko mjesto i jedini prostor likovne dinamike. Jako me veseli otvorenje Galerije Knifer i perspektiva za buduće umjetnike koju ona pruža. Nastojim pratiti i gostovanja osječkih umjetnika u drugim hrvatskih gradovima jer je riječ o sjajnim i kvalitetnim imenima. Osijek ima odlične mlade umjetnike koji čine obećavajući potencijal, naravno ukoliko im se osiguraju uvjeti i mogućnosti poput financiranja i prostora za izlaganje. Mislim da je važno i na nacionalnoj razini propagirati lokalne umjetnike, a to se najvećim dijelom odnosi na nas koji smo na određenoj poziciji i imamo mogućnost i priliku preporučiti i izdvojiti kvalitetna umjetnička imena.

► Kako biste ocijenili lokalni, a zatim i nacionalni likovni odgovor/reakciju na trenutnu situaciju; restriktivnu, varijabilnu, egzistencijalno i egzistencijalistički nesigurnu?

Valentina Radoš: Situacija je jednako teška za umjetnike u bilo kojem gradu, a čini mi se kako se krećemo prema sve nepovoljnijim uvjetima za umjetnost i kulturu općenito. Očito je trenutak takav ne samo kod nas, već u cijelome svijetu. Mislim da je to jedna široka i duboka priča o razlozima zbog kojih kultura neprestano klizi prema dolje na ljestvici prioriteta. Široko govoreći, živimo s prokletstvom društva koje ni umjetnost ni kulturu ne percipira kao nešto što je bitno i pri tome ne razmišljaju što je sve kultura i u kojim je oblicima ona prisutna. Suvremeni čovjek izgubio je širinu i dubinu znanja, otuđen je od drugih ljudi i znatiželje jer mu je sve na dlanu i svedeno na pritisak jedne tipke.

S druge strane, problem je i financiranje kulture. Postoje natječaji kojima umjetnici dolaze do sredstava, ali to nije stalan izvor i često je nesiguran. Ja govorim iz povlaštene pozicije i toga sam svjesna; imam sigurnost u obliku stalnoga posla i plaće te uživam blagodati toga. Bilo bi poželjno da smo toga više svjesni jer mnogi ljudi ustrajavaju u umjetničkom djelovanju unatoč svim lošim uvjetima i financijskim problemima. Jedan od konkretnih problema jest umjetnički honorar. Prilikom postavljanja izložbe postoji raspoloživi budžet iz kojega se isplaćuju sredstva za moju plaću, honorar dizajneru, tiskaru i fotografu, a umjetnik često dobije pedesetak kataloga kao autorske primjerke. Smatram kako bi prvo trebalo osigurati honorar upravo umjetniku jer mi raspolažemo javnim novcima i njihova raspodjela treba biti transparentna. Smeta mi floskula kako umjetnici rade i stvaraju iz ljubavi i to bi im trebala biti dovoljna nagrada. Pa zar i ja ne radim iz ljubavi? Svejedno što radim ovaj posao iz ljubavi, dobivam plaću za njega. Drago mi je što mi u Muzeju likovnih umjetnosti već dugi niz godina plaćamo umjetnike, odnosno njihovu suradnju (to se, ipak, ne odnosi na velike skupne izložbe poput Slavonskog biennala jer su troškovi produkcije preveliki). Ono što mi radimo i prezentiramo od javnog je interesa.

Pandemija nas je sve zatekla i svi smo morali napraviti neku vrstu ustupka ili kompromisa. Cijele smo se prošle godine susretali s ograničenjima, ali smo program MLU-a uspjeli realizirati i samo smo dvije izložbe odgodili. Plan za tekuću sezonu radili smo kao da restrikcijskih mjera nema, a ako dođe do promjena jednostavno ćemo im se morati prilagoditi. Kako su muzeji jedini bili otvoreni tijekom pandemije, smatram da je u takvom trenutku „ugroženosti“ naš program i bio potreban ljudima. Kulturne ustanove možda su i jedne od posljednjih „otvorenih“ javnih prostora u gradovima u koje ljudi mogu ući i uživati u sadržajima koji ih zaista ne koštaju mnogo, a često su i besplatni.

*Vodstvo za studente Akademije umjetnosti i kulture u Osijeku / foto: MLU

► Prošloga je mjeseca u Muzeju likovnih umjetnosti postavljena gostujuća izložba Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj. Kakve su reperkusije, posjećenost, interes za galerijske programe u ovim izazovnim vremenima?

Valentina Radoš: Kolegice Ivana Kancir i Jasna Jakšić iz MSU-a javile su mi se prošle godine, upravo u trenutku kada smo slagali program za ovu godinu i mi smo njihov prijedlog odmah usvojili na našem Stručnom vijeću. Strip nam se učinio kao zanimljiva i popularna tema, a poznato je kako Osijek i slavonski gradovi odavno imaju razvijenu strip scenu. Izložba (koju smo postavile Martina Gavran Španiček, Mateja Moser i ja) idealna je u ovim pandemijskim uvjetima jer je „samostojeća“ i pogodna za samostalan dolazak, obraća se širokoj publici od najmlađih do najstarijih i ima bogat sadržaj, a otvorena je do sredine lipnja. Ona je izvrsno posjećena i pun je pogodak u našem programu.

► Na određeni ste se način „specijalizirali“ za suvremenu umjetnost u Muzeju likovnih umjetnosti čija se „produkcija“ rapidno smanjila tijekom posljednje dvije godine. Što je razlog tomu i koju poziciju ima vaš „resor“ u toj programskoj strategiji?

Valentina Radoš: U Muzeju radi pet kustosa i podijeljeni smo po zbirkama našega fundusa; od najstarijih prema najmlađim umjetničkim radovima. Da, ja sam zadužena za zbirke (grafika, slikarstva i novih medija) nastale od 1950. do danas, a planiram osnovati u dogledno vrijeme i zbirku fotografija (otkupili smo neke radove i nastojat ćemo s tim nastaviti i u budućnosti). Program nastaje tako da svi kustosi predlože teme unutar svojih zbirki i osobno imam dosta izložbi, a istovremeno sam angažirana na projektima i u suradničkim konstelacijama. Uzimajući u obzir kako Muzej mora pratiti sve vidove umjetnosti, moramo paziti na zastupljenost svih stilskih razdoblja i materijala. Treba postojati ravnoteža između onoga što percipiramo kao tradicionalno i onoga što percipiramo kao suvremeno. Ono što uvijek osobno tvrdim, sva je umjetnost suvremena. Bez obzira na to kada je umjetničko djelo nastalo, mi ga gledamo očima čovjeka 21. stoljeća i u tome je ljepota bavljenja umjetnošću.

*Valentina Radoš

► Što možete najaviti u tekućoj izložbenoj godini Muzeja likovnih umjetnosti?

Valentina Radoš: Ovoga ljeta planiramo dvije izložbe koje će biti otvorene u sklopu Osječkog ljeta kulture tako da nastavljamo njegovati praksu suradnje s gradom Osijekom. U gornjem izložbenom prostoru na samom početku srpnja otvorit ćemo Istočni grijeh; skupnu izložbu sedmero osječkih autora, mahom predavača osječke Akademije za umjetnost i kulturu. Izložba je teoretskog karaktera, kustosice smo Blaženka Perica iz Splita i ja. Ona će, uz Krešimira Purgara, Igora Loinjaka i mene, napisati tekst, a sva bi četiri teksta iz različitih rakursa trebala tematizirati apstrakciju jer je to krovna tema njihovih radova. Ovu izložbu smatram prvom u nizu u kojemu bi se, pod različitim tematskim nazivima, nudio presjek osječke likovne scene. To je moj kustoski dugoročni plan; željela bih potaknuti okupljanje, grupiranje, dublje promišljanje umjetnika, spomenute bi izložbe trebale popratiti kvalitetni katalozi, a u planu je da nakon Osijeka gostuju i u drugim hrvatskim gradovima.

U isto vrijeme u donjem izložbenom prostoru imat ćemo izložbu iz Vojvodine; Barokne oltarne slike Matije Žeravića koju priprema kolega Ivan Roth. Meni je izuzetno zanimljiv taj kontrast između suvremene apstrakcije i baroknih oltarnih pala jer možemo povući neku interesantnu paralelu ili priču.

Početkom jeseni krećemo s novom sezonom i u planu su nam tri izložbe. Prva od njih su Akvizicije (2016. – 2021.) koje obuhvaćaju radove koji su donirani, otkupljeni i poklonjeni Muzeju, a njihov je broj već popriličan (samo iz mojih zbirki ima ih sedamdesetak). Na toj će izložbi biti predstavljen presjek svih zbirki iz fundusa pa će biti zanimljivo vidjeti politiku sakupljanja radova jedne muzejske ustanove i prezentirati kriterije odabira rada za muzejski fundus. Izložba koja se naslanja na Akvizicije, a koju ću postaviti izložba je Gorana Fruka čije smo radove dobili 2018. iz vlasništva njegove majke. Jako se tome veselim jer je riječ o izložbi koju dugo pripremamo, a sjajno je uvijek kada možemo predstaviti jedan zaokružen opus iz privatnog vlasništva.

Godinu ćemo završiti samostalnom slikarskom izložbom Petra Pjera Wiesza koju priprema kustosica Martina Gavran Španiček. Očekuje nas zanimljiva likovna i izlagačka godinina.

Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku

Zahvaljujemo Valentini Radoš na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Sva je umjetnost suvremena appeared first on vizkultura.hr.

U četvrtak, 22. travnja u 19 sati, u Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu otvara se izložba modne dizajnerice Mihaele Brajković pod nazivom CPR /9674/ MCT, na kojoj će autorica predstaviti istoimenu modnu kolekciju nastalu pod mentorstvom izv. prof. art. dr. sc. Jasminke Končić na studiju Modnog dizajna na Tekstilno-tehnoloskom fakultetu u Zagrebu. Naziv kolekcije sastavljen je od početnih slova Narodne Republike Kine na engleskom jeziku (People’s Republic of China), brojevi iz naziva kolekcije su preuzeti iz godina vladavine Mao Tse-Tunga 1949.-1976., a slova MCT su skraćenica od Mao Ce (fonetski) Tung. Ova kolekcija, naime, reinterpretacija je Mao odijela koje je popularnost steklo u okviru komunističkog režima u Kini.

“Riječ je o antimodnom odjevnom predmetu koji odražava fiksna, nepromjenjiva i kruta društvena okruženja sa strogo propisanim odjevnim kodovima. U Mao odijelu dominira funkcionalnost i nosivost, kroj je pojednostavljen, a ukrasi i boje izostaju. Međutim, Mihaela Brajković Mao odijelo promatra kao dio popularne kulture koja dopušta da se odjevni predmet predimenzionira, promjeni materijal i boju. Nudi nam ujedno i novu moguću vizualnu interpretaciju uniforme i drugačiji model discipline tijela. Njena Mao odijela gube primarnu utilitarnu funkciju, premašuju granice tijela i svojim volumenom ga u potpunosti preuzimaju i negiraju. Opterećena tijela istovremeno su i duhovita u svojoj nezgrapnoj i neuravnoteženoj pojavnosti”, piše u popratnom tekstu Lea Vene.

Jasminka Končić: U modnoj kolekciji CPR /9674/ MCT bavite se pop statusom Mao Tse Tunga. Kako objašnjavate njegov ikonički status i interes mnogih umjetnika za njegov lik? Tu prvenstveno mislim na Andy Warhola i kineskog umjetnika Sui Jianguo.

Mihaela Brajković: Ikonički status Mao Tse Tugna prvenstveno proizlazi iz kulta ličnosti koji se razvio za vrijeme njegove vladavine, čemu su posebno pridonijeli mediji političke propagande. Mao spada u 100 najpoznatijih ličnosti 20. stoljeća, a njegov lik je i danas u fokusu svaranja kineskih suvremenih umjetnika i plijeni pozornost širokih masa. Za oba spomenuta umjetnika zajedničko je da prikazuju duh vremena i političkih prilika. Andy Warhol prikazuje  vrijeme hladnoratovskog odnosa Kine i SAD-a, zaintrigiran je likom Mao Tse Tunga kao vođe totalitarnog režima i njegovim službenim portretima koji se tada prikazuju u američkim medijima. Andy Wrhol u estetici pop arta prikazuje seriju Maovih portreta u tehnici sitotiska  što je svojstveno za ovog umjetnika, a na isti nači prikazuje i portrete slavnih pop ikona zapda poput glumaca i glazbenika. Na taj način Warhol lik Mao Tse Tunga zapravo promiče u pop ikonu i tako ga približava publici zapadne popularne kulture. Umjetnik je uspio povezati politiku i popularnu kulturu, dok suvremeni kineski umjetnik Sui Jianguo svojim skulpturama Mao jakne u različitim dimenzijama i koloritu dočarava proživljenu maoističku prošlost kao izraz ideja i emocija. Odnosno, Sui Jianguo Mao jaknu doživljava kao ogrtač koji prekriva suvremenu Kinu i kao relikviju prošlosti jednog strogog totalitarnog režima. Umjetnik svoje skulpture vidi kao nasljedstvo iz prošlosti, ali i kao inspiraciju za suvremenu modu.

Jasminka Končić: Središnji dio postava izložbe pripada izlošcima ogrtača koji su inačica kultnog Maova odijela. Posežući za antimodnim Maovim odijelom bavite se pomodnjavanjemantimodne odjeće. Možete li nam pobliže objasniti kako ste pristupili Maovu odijelu i mislite li da u našoj percepciji Mao Tse Tunga Mao odijelo ima primarnu ulogu. Bi li Mao Tse Tung bio Mao da se u javnosti pojavljivao u nekom drugom odjevnom predznaku?

Mihaela Brajković: Mao odijelo kao antimodni totalitarni odjevni predmet jest simbol kolektivnog identiteta, odanosti režimu, poslušnosti Mao Tse Tungu kao vođi i instrument za kontrolu mase. Ovaj odjevni predmet je isto tako i simbol brisanja rodno-spolnog identiteta te je došlo do poistovjećivanja žena s muškarcima u izgledu i ponašanju. U ovom kontekstu pristupam odjevnom predmetu i nastaje kolekcija u kojoj su zastupljene i muške i ženske odjevne kombinacije. Odjevni predmeti u kolekciji su jednostavne i voluminozne forme.  Moje promišljanje u nastanku ove kolekcije bilo je kako taj  antimodni i totalitarni odjevni predmet približiti zapadnoj estetici i suvremenom izgledu. Ovo je postignuto kroz intenzivan kolorit i oversized formu. Namjera je bila omekšati mušku odjevnu siluetu koja je u Maovom totalitarnom režimu bila nametnuta kao jedina ispravna, a ženama je bila nametnuta kroz maskulizirani izgled. Zastupljen je intenzivan kolorit od roze, ljubičaste pa do crvene boje u muškim odjevnim siluetama,  dok su u ženskim zastupljene  plava, simbol radništva, i žuta boja kao simbol Kine. Da, Mao odijelo ima primarnu ulogu u percepcji Mao Tse Tunga, a isto tako mislim da je Mao Tse Tung gotovo nezamisliv u nekoj drugoj odjevnoj kombinaciji. Pogotovo ako ga zmislimo u zapadnjačkom poslovnm odijelu ili nekom ležernom izdanju.  Za njega je isključivo vezano ovo odijelo, može se zaključiti da Mao bez odijela ili odijelo bez Maa jednostavno ne funkcionira.

Jasminka Končić: Kolekcija djeluje izrazito skulptralno. Kaputi poput monumentalnih totalitarističkih skulptura sugeriraju kult ličnosti. U kakvoj su vezi skulpturalnost i oversized modni kontekst kolekcije?

Mihaela Brajković: Inspiraciju crpim iz rada umjetnika Sui Jiangua koji izrađuje skulpture Mao jakni u različitim dimenzijam, koloritu i mediju, a što je bila nit vodilja  da se izrade predimenzionirani odjevni predmeti u kolekciji. Zapravo nastaju oversized odjevni premeti kako bi se naglasio značaj totalitarnog nametnutog odjevnog predmeta, odnosno kolektivnog identiteta gdje pojedinac gubi vlastiti identitet i na taj način tijelo koje je uvučeno u voluminozno odjevno oplošje gotovo da je neprimjetno. U tom smislu je povezanost skulpturalnosti i oversizeda, odnosno spoj idelogije i umjetnosti.

Jasminka Končić: U oblikovanju odjevnih predmeta koristite nekonvencionalne tehnike preparacije tekstilija acetatnim silikonima. Koja je njihova uloga te kako oni utječu na nosivost i funkcionalnost odjevnih predmeta?

Mihaela Brajković: Koristim acetatni silikon kao premaz koji je ručno nanesen  na filc debljine 1 mm za izradu  muških i ženskih ogrtača. Kako sam već spomenula, inspiraciju crpim iz rada umjetnika Sui Jiangua, odnosno iz njegovih skulptura Mao jakne koje su izrađene u mediju stakloplastike, vrlo sjajne i glatke površine. Ovo me je potaknulo na promišljenje kako doraditi materijal, a pritom postići sličan efekt, zadobiti plastično sjajnu površinu. Moj eksperiment rezultirao je materijalom nove teksture, glatke sjajne i gumaste površine. U kontekstu teme kolekcije, ovim premazom se postigao materijal koji je znatno teži i pomalo gumiran, što pridonosi kompaktnijoj odjevnoj formi. Forma ogrtača je kompaktna i čvrsta, a budući da je predimenzionirana, tijelo je potpuno utopljeno u njen volumen. Materijal je podatan i savitljiv, nije krut, nije sklon pucanju na površini, silikonski premaz se zadržao na istoj. Ponajviše je istaknut pojačani kolorit i sjajna i glatka površina, što daje veću vrijednost materijalu, odnosno odjevnoj formi u estetskom smislu. Na ovaj način ne remeti se niti funkcionalnost niti nosivost odjevnog predmeta.

Jasminka Končić: Koje ste estetske, ideološke i sociološke elemente uvrstili u kolekciju i na koji ste ih način reinterpretirali u kolekciju suvremene modne odjeće?

Mihaela Brajković: Ova tri elementa reinterpretirana su u kolekciji kroz kolorit, jednostavnost forme i njenu voluminoznost i predimenzioniranost. Kolorit koji dominira u kolekciji crpim iz pop arta jer se referiram na rad Andya Warhola, naglašavajući estetiku vrlo jakih i ntenzivnih boja. Preuzimam s odijela elemente pout ovratnika i džepova koji imaju svoju simboličku vrijednost.  Na pojedinim odjevnim predmetima vidljivi su predimenzionirani džepovi. Ženski i muški odjevni predmeti u kolekciji gotvo su isti, a što prizlazi iz činjenice da je Mao odijelo nametnuto od strane režima gdje su i muškarci i žene trebali izgledati potpuno isto, lišeni bilo kakvog ukrašavanja što bi bio znak zapada i kapitalizma, a prepoznaje se kao ideološki element.  U sociološkom smislu to odijelo je simbol kolektivnog identiteta i velikog represivnog režima. Ovaj sociološki moment reinterpretiram u obliku oversized odjevne forme.

Mihaela Brajković živi u Zagrebu, završila diplomski studij modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Prije studija na Tekstilno tehnološkom fakultetu završila modnu školu Profokus Zagreb. Dobitnica je nagrade na području modnog i odjevnog dizjna Hrvatskog dizajnerskog društva HDD19/20 u studentskoj kategoriji. Dobitnica Dekanovih nagrada za postignut izvrstan uspjeh tijekom studija. Za vrijeme studija sudjeluje na skupnim izložbama  Zagreb design week 2015. godine i 2018. godine, u Galerija VN 2016. godine, u Galeriji Univerziteta u Mariboru 2017. godine i u Galeriji SC 2018.godine. Djeluje i radi  na polju modnog dizajna.

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet

Intervju priredila: Maja Flajsig

Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.

The post Odijelo kao antimodni totalitarni predmet appeared first on vizkultura.hr.

Izgrađen 1963. godine u sklopu tada vojnog odmarališta Kupari, hotel Pelegrin jedna je od najznačajnijih realizacija arhitekta Davida Fincija. Uz dvije rezidencijalne vile u susjednoj uvali od istog autora, Pelegrin predstavlja i najznačajniju arhitektonsku baštinu Kupara, a svojim dosezima nadilazi lokalno značenje. Zajednička inicijativa nekoliko strukovnih društava za status kulturnog dobra RH za Pelegrin pokrenuta je 2017. godine na poticaj Društva arhitekata Dubrovnik, ali i odbijena od nadležnog Ministarstva kulture.

O inicijativi i argumentima za spas Pelegrina govori arhitekt Božo Benić, predsjednik Društva arhitekata Dubrovnik.

Intervju je dio serije o modernističkoj baštini Hrvatske i Sredozemlja u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.

*Božo Benić

► Čini se da je pandemija bolesti Covid-19 privremeno zaustavila za 2020. godinu najavljeno rušenje kompleksa Kupari, pa tako i hotela Pelegrin arhitekta Davida Fincija. Objekt je to za koji su sva relevantna strukovna društva u Hrvatskoj podržala inicijativu Društva arhitekata Dubrovnik da se sačuva, odnosno proglasi zaštićenim kulturnim dobrom RH. Zašto ta inicijativa (još) nije uspjela?

Božo Benić: Ne bih rekao da su pandemijske okolnosti utjecale na početak radova u Kuparima, posebice jer na dubrovačkom području građevinski sektor još uvijek nije osjetio značajniju krizu. Godinama se već najavljuje reurbanizacija turističkog sklopa u Kuparima, a rokovi se neprestano pomiču. Dovoljno je samo pogledati recentne najave kojima je za ožujak 2021. bio najavljen početak geomehaničkih ispitivanja terena. Već smo u drugoj polovici travnja, a od svega toga još uvijek ništa. No to i ne iznenađuje ako znamo da se nisu poštovale čak niti neke ranije odluke. Primjerice, u Odluci o izradi Urbanističkog plana uređenja „Kupari I“ usvojenoj još u kolovozu 2016. godine stajalo je kako je planirani rok za izradu Plana najviše 8 mjeseci, no isti se naposljetku na javnoj raspravi pojavio tek krajem listopada 2019. Međutim, ono na što treba skrenuti pozornost jest kako je u toj istoj Odluci bilo navedeno da „za izradu UPU-a nije potrebno pribavljati posebne stručne podloge, s obzirom na to da se postupak izrade može provesti temeljem podataka, planskih smjernica i propisanih dokumenata, koja će dostaviti nadležna tijela i pravne osobe s javnim ovlastima iz svog djelokruga“. Drugim riječima, za područje Kuparske doline koje predstavlja vrijednu arheološku zonu na kojemu se početkom 20. stoljeća nalazio jedan od najvažnijih industrijskih pogona na dubrovačkom području – velika parna tvornica za proizvodnju opeke koju su kasnije kupili Česi i nakon Prvoga svjetskog rata na njezinu mjestu izgradili luksuznu turističku oazu – Odlukom o izradi UPU-a nije bila propisana prethodna izrada ama baš nikakve stručne podloge.

*Kupari 1958. godine / arhiva B. Benića

Skandalozno je i da Plan koji je predstavljen na javnoj raspravi uopće nije bio dobio pozitivno mišljenje nadležnog konzervatorskog odjela. Osim toga, zbog proceduralne pogreške nositelja izrade, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u prosincu 2019. zatražilo je ponavljanje javne rasprave. U međuvremenu, na samom kraju postupka promptno se izrađuje konzervatorska podloga. Premda ona nije uključila najnovija saznanja koja se tiču povijesnog pregleda i prostornog razvoja turističkog sklopa, ipak je ponudila kakvu-takvu evaluaciju kulturne baštine s prijedlogom konzervatorskih smjernica. Tako se za hotel Pelegrin kaže: „Svi navedeni parametri koji uključuju ikoničku vrijednost zgrade i njenu postavu u prostoru te stanje i održivost arhitektonskog sklopa hotela Pelegrin, ukazuju na potrebu sagledavanja odgovarajućeg pristupa investitora i projektanta u smislu uspostave kvalitetnog turističkog sadržaja na predmetnoj lokaciji. U slučaju bilo koje vrste zahvata vezanog za arhitektonski sklop, potrebno je izraditi detaljnu dokumentaciju što uključuje arhitektonsku snimku postojećeg stanja i foto dokumentaciju koja, osim nužnog dokumentiranja za potrebe zahvata, treba osigurati i mogućnost znanstvenih obrada i upoznavanja javnosti o vrijednostima i dosezima arhitekture 60-ih u Hrvatskoj.“

*Razglednica iz 1990. godine / arhiva B. Benića

U ponovljenoj javnoj raspravi koja je započela krajem prosinca 2019. godine, Konzervatorski odjel u Dubrovniku traži da se Plan uskladi s provedenom evaluacijom prostora i pojedinačnih građevina, te da se u tekst Plana unese sljedeći članak: „U skladu s odredbama Prostornog plana uređenja Dubrovačko-neretvanske županije i Prostornog plana uređenja Općine Župa dubrovačka, te visokom valorizacijom hotela Pelegrin u kontekstu ostvarenja moderne, nužno je prije početka bilo kakvih zahvata na hotelu Pelegrin izraditi detaljan arhitektonski snimak postojećeg stanja prema usvojenoj metodologiji dokumentiranja kulturnih dobara u mjerilu 1:50. Izrađena dokumentacija treba biti usvojena od strane nadležnog Konzervatorskog odjela“. Međutim, u tom trenutku stiže tumačenje iz vrha Ministarstva kulture, koje suprotno mišljenju Konzervatorskog odjela u Dubrovniku već izrađenu snimku hotela koja je sastavni dio projekta uklanjanja, prihvaća kao arhitektonsku snimku postojećeg stanja, iako ona nije izrađena prema spomenutoj metodologiji. Tako se odbacuje čak i onaj minimum koji bi omogućio bolje razumijevanje cjelokupnog puta razvoja naše arhitektonske misli. No u Ministarstvu se na tome ne zaustavljaju, već sve zainteresirane za istraživanje vrijednosti hotela Pelegrin upućuju samo na „znanstvenu analizu arhivske dokumentacije“. Očigledno je dakle da je jedini cilj od samoga početka bio što prije srušiti hotel i time okončati bilo kakve daljnje rasprave i nastojanja da ga se pokuša zaštititi kao kulturno dobro. Pelegrin je inače u godinama nakon Domovinskog rata bio u uporabi od strane Hrvatske vojske, a prava devastacija započela je tek njezinim povlačenjem početkom 2000-ih kada je cijeli kompleks u Kuparskoj dolini ostavljen bez ikakva nadzora i posljedično totalno devastiran. Zato bih rekao da se rušenjem hotela očigledno nastoji prikriti ne samo vlastita sramota i sve prepustiti brzom zaboravu, već se i pred interes kulturne baštine stavlja poslovni interes koji je poništava.

*Kupari danas / foto: B. Benić

► Što je aktualnim planom u Kuparima predviđeno?

Božo Benić: Nedugo nakon naše inicijative 2017. kada smo se prvi put javno očitovali o slučaju Pelegrin počeli su pritisci kako bismo se u budućnosti suzdržali od bilo kakvih javnih istupa na ovu temu. Bez obzira na to, mi smo ponovno reagirali i u ponovljenoj javnoj raspravi uputili svoje primjedbe i apel Općini Župa dubrovačka, Ministarstvu kulture, Ministarstvu državne imovine, Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, stručnom izrađivaču predmetnog plana, te investitoru. Primjedbe i apel su opet supotpisali Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske.

Na naše primjedbe odgovorio nam je tek nositelj izrade, što je uostalom njegova zakonska obveza, dok nam je Ministarstvo graditeljstva poručilo kako je „prostorno-planska valorizacija hotela Pelegrin rezultat samostalnog odlučivanja nositelja izrade, stručne valorizacije od strane stručnog izrađivača predmetnog prostornog plana i stručne valorizacije Ministarstva kulture“, te da „Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u okviru svoje nadležnosti ne može utjecati na navedeni dio postupka izrade i donošenja prostornog plana“.

Plan je naposljetku usvojen u veljači 2020. godine i od tog trenutka teče rok investitoru od dvije godine za izradu cjelokupne projektne dokumentacije i pet godina za realizaciju projekta. Ne bih se posebno  osvrtao na pritiske, neprimjerene telefonske pozive, koji su uslijedili nakon sjednice općinskog vijeća i kontinuirane pokušaje dezinformiranja javnosti i nastojanja da se naruši osobni integritet čelnih ljudi Društva samo zato što su se usudili javno izreći drugačije mišljenje i upozoriti na uporno zaobilaženje ne samo temeljnih strukovnih načela upravljanja prostorom, već i na odnos nadležnih službi prema vrijednoj kulturno-povijesnoj baštini. Stoga smo osobito zahvalni Udruženju hrvatskih arhitekata, Hrvatskoj komori arhitekata, Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske i nastavnicima Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu koji su se u zajedničkom očitovanju suprotstavili takvim istupima.

*Hotel Pelegrin / foto: Morana Rozić

Što se predmetnog Plana tiče, ovim putem još jednom treba ponoviti kako su sva strukovna društva i institucije koje prate razvoj situacije u Kuparima u svim svojim javnim istupima uvijek davali punu potporu nastojanjima da se zapuštena i devastirana zona nekadašnjega vojnog odmarališta konačno stavi u funkciju. To uključuje i nesmetano rušenje najvećega dijela građevina koje nemaju istaknutu vrijednost. No to ne znači da struka neće ne upozoravati na nepravilnosti koje uočava.

Koncept projekta Kupari I podrazumijeva gradnju dva hotela. Jedan se planira na mjestu gdje je danas Pelegrin, a on bi bio kategoriziran kao vrsta hotel iz skupine hotela prema Pravilniku o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine hoteli. Drugi hotel planira se na mjestu gdje je danas Goričina, a on bi bio kategoriziran kao vrsta turističko naselje iz skupine hoteli, također prema odredbama već spomenutog Pravilnika. Plan predviđa i obnovu hotela Grand, a u kojem bi se nalazili popratni sadržaji budućeg turističkog kompleksa.

► Koji su glavni argumenti u prilog spasa Pelegrina?

Božo Benić: Da bi se u potpunosti mogla razumjeti vrijednost hotela bila bi potrebna duža elaboracija, no ono što je vrlo važno istaknuti okolnosti su i kontekst unutar kojih dolazi do njegove izgradnje. Naime, razdoblje kraja pedesetih i početka šezdesetih godina doba je velikoga gospodarskog procvata, koji u stopu prati intenzivna izgradnja diljem Jugoslavije. Arhitektonski modernizam asimiliran je u glavne procese razvoja izgrađenog okoliša u cijelom svijetu, što posredstvom stranih arhitektonskih revija pomno prati i domaća scena, koja u povoljnim materijalno-ekonomskim uvjetima ostvaruje niz zapaženih projekata i vrijednih realizacija. Serija tih i takvih ostvarenja započinje i u turističkoj izgradnji, a otvaraju je upravo projekti u Kuparima koje potpisuje vrlo mladi, ali u to vrijeme već afirmirani sarajevski arhitekt David Finci.

Nedugo nakon što je diplomirao 1955. godine, Finci je kao projektant Sarajevske vojne oblasti počeo raditi na projektu obnove i modernizacije odmarališta u Kuparima kojim su sve do 1948. upravljali Česi. Godine 1958. Finci je konačno i predstavio Investicioni program za izgradnju Vojnog odmarališta „Plavi Jadran“ u Kuparima s popratnim urbanističko-arhitektonskim rješenjem i idejnim projektima za čak sedam građevina. Premda je taj plan naknadno izmijenjen i uvelike reduciran, pri čemu su se promijenile tj. proširile granice njegova obuhvata, na njegovim je postavkama 1962. izgrađen prvi Fincijev hotel s kavanom i lounge barom – hotel Goričina, a godinu dana kasnije i hotel Pelegrin. Ta dva hotela, zajedno s dvjema rezidencijalnim vilama u susjednoj uvali, jedine su Fincijeve realizacije na našim prostorima, budući da je on već 1966. otputovao na stručno usavršavanje u New York odakle se naposljetku nikada nije vratio. U SAD-u je ostvario blistavu karijeru, izgradivši diljem zemlje niz javnih, sportskih, turističkih, zdravstvenih, sveučilišnih i drugih kompleksa.

*Kupari 1963. godine / arhiva B. Benića

► Gdje je Pelegrin u njegovu opusu?

Božo Benić: Što se tiče hotela Pelegrin, on je jedinstveno i tipološki inovativno arhitektonsko djelo, čija je estetika nedvojbeno u rangu onodobnih internacionalnih tendencija. Riječ je o monumentalnom zdanju izvedenom u apstraktnoj formi obrnute krnje piramide i u potpuno novoj tipologiji otvorenoga jednotraktnoga galerijskog sustava s reprezentativnim atrijem. Dovoljno je razmotriti odnos čvrstog volumena zgrade i njezina unutarnjeg dvorišta kroz koje slobodno struji zrak kroz bočne otvore. Odmah se uočava kako je riječ o vrlo domišljatu odgovoru na lokalne klimatske uvjete, ali i na socijalni život velikog hotela. Te 1963. kada je izgrađen hotel je bio volumenom i kapacitetom najveći na Jadranu, a kritika ga je odmah opisala kao „rijetko arhitektonsko djelo koje od projekta do izvrsne izvedbe stoji daleko iznad jugoslavenskog prosjeka kao jedinstven suvremeni objekt po koncepciji, funkciji, materijalu i izrazu“. Zbog svega toga njegovu je autoru Društvo arhitekata Sarajeva dodijelilo godišnju nagradu.

Kada su prije nekoliko godina za mišljenje o Pelegrinu novinari upitali našega istaknutog arhitekta i kritičara arhitekture Maroja Mrduljaša, on je naglasio kako nije nužno štititi sve hotele i svaku modernističku arhitekturu, ali kako mi u Hrvatskoj imamo barem desetak kanonskih djela koja bi trebalo zaštititi više-manje u izvornom stanju. U ta djela ubrojio je i Pelegrin, za koji je izjavio kako je riječ o „herojskoj gesti kakvoj je teško naći pandana: obrnutoj piramidi dramatično postavljenoj na hridi“. Pritom je istaknuo kako je „upravo iz tog napetog, dinamičnog, kontrastnog, pa ipak skladnog odnosa prirode i arhitekture stvorena jedinstvena kulturno-urbana vrijednost“, potpuno ispravno zaključivši da Pelegrin ne smeta budućem razvoju Kupara kao turističkog resorta, budući da ondje ima sasvim dovoljno prostora za razne oblike novih intervencija. Mrduljaš je naposljetku u svom osvrtu sažeo i sve ono o čemu Društvo arhitekata Dubrovnik godinama govori – „hotel Pelegrin je arhitektonska ikona koje se i danas traže u arhitekturi, koje su nositelji modernih i suvremenih identiteta, zbog čega bi svaki suvisliji investitor, pa i projektant-urbanist, trebali spontano, čak i bez konzultacija stručnjaka osjetiti kakav je to kulturni i simbolički kapital, a o nadležnim službama da i ne govorimo“. Ja bih na to još dodao da je još jedno pitanje koje se ovdje postavlja koliko su uopće svijest i moral onih koji su u procese u Kuparima uključeni, bilo da su donositelji odluka bilo da su graditelji, sposobni i kadri shvatiti to kao etički čin i pozitivnu stvaralačku mogućnost.

*Hotel Pelegrin – razglednica iz 1969. godine / arhiva B. Benića

► Nedvojbeno je da znanstveni argumenti u prilog Pelegrina kao značajne arhitekture postoje. S druge strane, argument Ministarstva kulture koje odbacuje inicijativu s obrazloženjem da takvih argumenata nema, nedvojbeno ukazuje da znanstveni argumenti nisu ti koji o slučaju odlučuju, već samo i isključivo oni politički. Kako to komentirate?

Božo Benić: U pravu ste kada primjećujete kako znanstveni argumenti nisu ti koji o ovom slučaju odlučuju, unatoč tome što je u Zakonu o prostornom uređenju kao jedno od sedam temeljnih načela prostornog uređenja navedeno upravo uvažavanje znanstveno i stručno utvrđenih činjenica. Ponovno bih se na trenutak vratio na Odluku o izradi Urbanističkog plana uređenja „Kupari I“, u kojoj se kao pravna osnova za izradu i donošenje spomenutog plana uz ostalo navode tri važna dokumenta – Sporazum o utvrđivanju uvjeta i obveza za realizaciju projekta „Kupari I“ između Republike Hrvatske i Općine Župa dubrovačka iz studenog 2015. godine, zatim Odluka Vlade Republike Hrvatske o izboru investitora i davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja plaže na dijelu k.o. Brašina, a u svrhu realizacije turističkog razvojnog projekta Kupari na lokaciji Kupari I u Općini Župa dubrovačka iz iste godine, te konačno Ugovor o realizaciji projekta Kupari I između Republike Hrvatske i investitora, tvrtke Avenue ulaganja d.o.o. iz ožujka 2016. Već je spomenutim Sporazumom između RH i Općine Župa dubrovačka utvrđen kapacitet od 1500 ležaja, kao i obveza uklanjanja svih postojećih građevina osim hotela Grand. Pitanje koje se ovdje postavlja jest na čemu se predmetni Sporazum temelji, odnosno kako je moguće da takvoj jednoj strateški važnoj odluci nije prethodila adekvatna stručna i znanstvena evaluacija, tj. utvrđivanje kulturno-povijesne vrijednosti postojećega građevnog fonda. Umjesto toga, jednim se potezom pera nalaže uklanjanje svih postojećih građevina osim Granda, koji – uzgred budi rečeno – nema ama baš nikakvu graditeljsku, osim povijesnu vrijednost.

*Hotel Pelegrin danas / foto: Morana Rozić

Imajući sve ovo na umu, Društvo arhitekata Dubrovnik, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske u već spomenutom dopisu Ministarstvu kulture 2017. godine, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, šalju prijedlog za hitno donošenje akta o zaštiti hotela Pelegrin kao kulturnog dobra od nacionalnog značaja. Odbijenica Ministarstva stigla je u rekordnom roku, nakon svega tri dana. Pritom su odmah krenula prozivanja kako je struka zakasnila i da je zaštitu trebala tražiti kroz prostorno-plansku dokumentaciju, a ne samo rješenjem o zaštiti Ministarstva kulture. S druge strane, kada danas uspoređujete sva mišljenja koje je resorno Ministarstvo dalo na ovu temu uočavate da je godine 2017. stav bio jedan, a dvije godine kasnije bitno drugačiji, pri čemu je posebno znakovito kako se zaobilaze preporuke nadležnog Konzervatorskog odjela u Dubrovniku.

*Hotel Pelegrin danas / foto: Morana Rozić

Naravno, svima nama koji godinama pomno pratimo razvoj situacije u Kuparima od početka je jasno kako je ovdje riječ o velikome državnome poslu, te da je teško očekivati da će jedno ministarstvo kompromitirati proces prodaje državne imovine ili što jednostavnijeg davanja u koncesiju, a što jamči brz i jednostavan izvor državnog prihoda. No to jednako tako ne znači da takav modus operandi kakvome već dugi niz godina svjedočimo, i to ne samo na dubrovačkom području, već evo nedavno i u slučaju s hotelom Maestral u Brelima, može proći nezapaženo i bez reakcije stručnih krugova. Nažalost, kako je primijetio i kolega Mrduljaš, mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo državno tijelo koje bi autoritetom potvrđenih i javno prepoznatih stručnjaka, a osobito kontinuitetom svoga djelovanja, bilo relevantno za arhitektonsku problematiku. To posebice vrijedi za našu modernističku arhitekturu, zbog čega se država njome i bavi na krajnje birokratski način. Upravo zato o svemu ovome treba javno govoriti i na primjeru Pelegrina skrenuti pozornost na drugu vrijednu modernističku baštinu, osobito onu devastiranu, za koju možda još uvijek nije kasno i koja se može i mora pretvoriti i u ekonomsku vrijednost bez da se fizički briše iz prostora.

*Bazen u hotelu Kupari početkom 2000-ih / izvor: Dubrovački vjesnik br. 2769, 21.2.2004.; Bazen u hotelu Kupari danas / foto: B. Benić

► Spomenuli ste dvije rezidencijalne vile koje se nalaze u Kuparima susjednoj uvali, a koje je također projektirao David Finci. Riječ je o građevinama koje spadaju u sam vrh ladanjske arhitekture u Hrvatskoj sredine 20. stoljeća. Vilama i manjim hotelom uz njih danas upravlja Ministarstvo obrane. Vile su izuzete iz prodaje kompleksa, relativno su dobro očuvane i koristi ih državni protokol. Manje, uglavnom neukusne, intervencije izvedene su nakon rata. Koja je arhitektonska vrijednost tih vila, odnosno smatrate li da bi one trebale imati status zaštićenog kulturnog dobra i zašto?

Božo Benić: Svjedoci smo kako se cjelokupna graditeljska baština u Republici Hrvatskoj svakodnevno suočava s različitim izazovima i problemima, no arhitektura modernizma posebno je osjetljiva kategorija budući da se ona još uvijek nedovoljno percipira kao nasljeđe. Ipak, treba biti iskren i priznati da Hrvatska u tome nije izoliran slučaj jer su iskustva u zaštiti, očuvanju i obnovi modernističke arhitekture skromna i u međunarodnim razmjerima, odnosno da se sada nalazimo u vremenu koje značajnije započinje vrjednovanje i promjenu odnosa prema tom sloju koji je sastavni dio povijesti razvoja graditeljske misli. K tome, modernizam je na našoj obali i sloj koji je jednako važan ili čak važniji nego neka druga razdoblja.

Na dubrovačko područje internacionalni modernizam dolazi tridesetih godina, no svoj čisti izraz doseže u vrlo malom broju djela. Ladanjska kultura kao izrazito dominantan lokalni fenomen u to se doba nametnula kao svojevrsni poticaj modernom pokretu, pa na dubrovačkom području nastaje niz realizacija koje internacionalne tendencije isprepliću s lokalnom tradicijom i zatečenim graditeljskim principima. To se u Dubrovniku ponajprije očituje u izraženom senzibilitetu prema okolini i pejzažu, prostorno-funkcionalnoj organizaciji, stalnim referencama na arhitekturu renesansnih ljetnikovaca i slično. Sve te karakteristike imaju i dvije Fincijeve vile, koje su diskretno interpolirane usred borove šume na omanjem rtu u izdvojenoj zoni zapadno od Kuparskog zaljeva.

Za razliku od turističkog sklopa u Kuparskoj dolini, koji je nakon povlačenja Hrvatske vojske ostao bez nadzora, vile i hotel Galeb koji je izgrađen u njihovoj neposrednoj blizini, do danas su ostale pod upravom MORH-a, što ih je nedvojbeno zaštitilo od devastacije. Vile su svojedobno bile namijenjene smještaju visoko rangiranih vojnih dužnosnika te su bile vrlo luksuzno opremljene. Nažalost, vrijedna imovina i umjetnine otuđeni su neposredno prije i za vrijeme rata, a iako je izvorno oblikovanje interijera uvelike izmijenjeno naknadnim i kako ste dobro primijetili neukusnim intervencijama, obje su građevine u dobroj mjeri očuvale svoj izvorni vanjski izgled. Zato je važno na vrijeme na njih skrenuti pozornost i čim prije započeti sa znanstvenom evaluacijom, posebice jer su u kontekstu Dubrovnika i njegove okolice pritisci na prostor enormni. Zadataka je puno, a angažiranih stručnjaka jako malo, što je također jedan od problema s kojim se susreće sustav zaštite.

*Vila I (lijevo) i Vila II (desno) / foto: B. Benić

► Društvo arhitekata Dubrovnik 2018. godine započelo je s izdavanjem strukovnog časopisa Mjera, koji je u trenutku pokretanja, a i danas, jedini časopis takvog tipa u RH. Kakav je izazov izdavati časopis u okolnostima koje su sve samo ne jednostavne?

Božo Benić: Okolnosti su svakako izazovne, naročito zbog toga što cjelokupni posao, od pripreme koncepta i teme broja, definiranja sadržaja, autorskih priloga i stalne komunikacije sa svim suradnicima, pa sve do uredničke obrade materijala, osiguravanja financijske konstrukcije i komunikacije sa sponzorima, počiva na entuzijazmu svega troje članova uredništva, koji jedan broj pripremaju kroz cijelu godinu. Časopis je specifičan po tome što je koncentriran prvenstveno na kritičke eseje i problemske članke koji se bave najrazličitijim pojavama iz područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, prostora, kulturne baštine i njene zaštite, ali i dizajna, te likovnih i primijenjenih umjetnosti. Svaki broj ima zadanu temu koja se obrađuje multidisciplinarno, odnosno u svakom broju nastojimo objediniti znanja relevantnih stručnjaka na određenu temu. Tako smo prvi broj posvetili nasljeđu, u drugome smo pisali o javnom prostoru, a u nedavno objavljenom trećem broju o međuodnosu stanovanja i turizma.

*Hotel Pelegrin / arhiv Davida Fincija

► Zašto je još časopis važan?

Božo Benić: Časopis naravno nema samo zadaću dokumentiranja i kritičkog sagledavanja u svrhu znanstvenog i analitičko-kritičkog doprinosa, već je osobito usmjeren prema popularizaciji arhitektonske misli i širenju svijesti o njenoj važnosti u tvorbi kulturnog identiteta. UHA-ina nominacija za nagradu Neven Šegvić za najbolji publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture, kao i godišnja nagrada Hrvatske komore arhitekata za istaknuti profesionalni doprinos konceptualnom promišljanju koja je autorskom timu dodijeljena 2020. godine na Danima arhitekata u Šibeniku, velika su obveza i odgovornost za daljnji rad. Osim toga, posebno su vrijedne i značajne suradnje koje časopis tek otvara. Primjerice, prije nekoliko mjeseci akademik Nikola Bašić uputio je ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Znanstvenog vijeća za turizam i prostor poziv uredništvu na suradnju u pripremi i organizaciji znanstvenog kolokvija na kojem bi se razmotrila tema stanovanja i turizma. Kolokvij ćemo održati sredinom svibnja, a to će također biti prilika da na vrlo visokom, stručnom i znanstvenom nivou progovorimo i o nekim temama o kojima smo ovdje razgovarali.

*Časopis Mjera / foto: B. Katić

► Društvo arhitekata Dubrovnika je recentnije ostvarilo suradnju s Gradom Dubrovnikom na izradi izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije, odnosno Prostornog plana uređenja i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika. Kakva su iskustva?

Božo Benić: Moram istaknuti kako nakon dugo vremena u lokalnoj politici egzistira vrlo osviješteni stav o prostoru, čemu je zasigurno uvelike doprinio višegodišnji predani volonterski rad kolegica i kolega u DAD-u. Društvo arhitekata Dubrovnik se od najranijih početaka svoga djelovanja nametnulo kao glas stručne javnosti u zaštiti prostora, redovito upozoravajući na nepravilnosti u planiranju, odsutnost vizije i jasne strategije u gospodarenju prostorom, te na kontinuiranu devastaciju dubrovačkog okoliša. S vremenom je tako upravo DAD postao jedan od najrelevantnijih aktera u zaštiti javnog interesa, što i vidim kao jednu od uloga i smisla strukovnih društava.

Društvo arhitekata Dubrovnik više je puta ponavljalo kako želi pomoći gradskoj upravi da zaustavi daljnju eskalaciju urbanističkog kaosa, pri čemu smo isticali kako je u mnogim pitanjima potrebno postići široki društveni i politički konsenzus. Grad je to naposljetku i prepoznao i pozvao nas da se aktivno uključimo u procese prostornog planiranja, odnosno da pomognemo gradskoj upravi u aktivnostima oko izrade izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika. Na temelju Sporazuma o suradnji koji smo potpisali prošlo ljeto, predstavnici stručne javnosti po prvi su se put aktivno uključili u sve procese prostornog planiranja – od pripreme odgovarajućih odluka o pokretanju postupka izrade izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije za Gradsko vijeće, do vrlo uske suradnje sa stručnim izrađivačem i gradskim upravnim odjelima koji se bave prostorom. Suradnja se pokazala izrazito izazovnom za sve nas koji smo u njoj sudjelovali. Ipak, u DAD-u optimistično gledamo prema budućnosti i vjerujemo da je Grad Dubrovnik prepoznao kako i dalje u svakom trenutku može računati na našu stručnu, profesionalnu i neovisnu pomoć u svim aktivnostima koje se tiču prostorno-planerskih procesa, posebice jer smo svi zaključili kako Dubrovniku hitno trebaju novi prostorno-planski dokumenti razvojnoga usmjerenja, koji će kao takvi u sebi inkorporirati jasnu viziju grada za dugoročni period. Prvi koraci u tome smjeru već su napravljeni.

► Kako biste okarakterizirali izgradnju u Dubrovniku danas?

Božo Benić: Nedavno me jedan kolega podsjetio na misao akademika Borisa Magaša, koji je svojedobno ovako podučavao studente: Kad se dijete dere, to jest zvuk, ali nije glazba. Kad ljudi nešto pišu ili govore, to jest tekst, ali nije literatura. Pa tako i kad ljudi nešto grade, to ne mora nužno biti arhitektura. Nažalost, u slučaju Dubrovnika puno je izgradnje, a malo arhitekture, no to ne znači da nema sjajnih primjera. Primjerice, upravo se Dubrovnik ove godine na Godišnjoj izložbi ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata može pohvaliti da je privukao pozornost stručne javnosti. Arhitekt Ivan Prtenjak, koji je neka od svojih najznačajnijih djela ostvario upravo u Dubrovniku, dobitnik je nagrade za životno djelo, zgrada studentskog doma Sveučilišta u Dubrovniku u Lapadu nominirana je za nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u Hrvatskoj u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva (o čemu smo pisali ovdje, op. ur.), a Villa u pogledu na Svetom Jakovu za nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture. S druge strane, tu su i suprotni primjeri. Naime, hrvatski se prostor, naročito onaj priobalni, svakim danom sve više suočava s transformacijama koje brišu identitet i koje u lokalno ugrađuju generičke elemente i unificirane strukture, što je naročito vidljivo na površinama nekad razvijenih, a danas napuštenih i/ili neiskorištenih gradskih područja, koja se unatoč tome što predstavljaju veliki potencijal za daljnji razvoj i podizanje sveopće kvalitete života, sve više i sve brže eksploatiraju. Nedavno izgrađeni stambeno-poslovni kompleks u Gružu oko kojega su se posljednjih mjeseci lomila koplja samo je jedan od primjera. Međutim, sve ove spomenute građevine izgrađene su na temelju odredbi važećega prostornoga plana, ali s dijametralno suprotnim shvaćanjem lokacije, mogućnosti arhitekture, vrijednosti konteksta i prostora uopće. Zato ne bismo smjeli zaboraviti da je grad uvijek bio odraz društva, pa prema tome i stanje u njegovu prostoru govori upravo o temeljnim društvenim vrijednostima. Konačno, moj mi gotovo desetljetni angažman u DAD-u govori kako strukovna udruženja imaju ključnu ulogu u podizanju svijesti o vrijednosti prostora. I zato je osobito važna edukacija. Edukacija se mora provoditi na svim razinama strukovnog djelovanja i na što više različitih načina – izložbenim aktivnostima, tribinama, manifestacijama, predavanjima, inicijativama, javnim očitovanjima i medijskim istupima… Sve su to aktivnosti koje Društvo arhitekata Dubrovnik godinama provodi, a recentno uspostavljena suradnja s Gradom Dubrovnikom, baš kao i izdavanje časopisa Mjera, uz sve ovo ranije navedeno imaju krucijalnu važnost i ulogu.

Tekst Morane Rozić i Saše Šimprage koji je donio istraživanje i popis realizacija arhitekta Davida Fincija u svijetu pronađite ovdje.

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Fotografije: Arhiv Boža Benića, Arhiv Davida Fincija, B. Katić, Morana Rozić, Dubrovački vjesnik

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma moteltrogir.tumblr.com

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
vizkultura.hr/intervju-kana/

The post <font size="2,1">Strukovna udruženja trebaju štititi javni interes</font> appeared first on vizkultura.hr.

Bruna Kazinoti fotografkinja je koja spaja nespojivo: visoku modu sa sirovim dokumentarnim stilom, fotografirajući modele nekonvencionalnim pristupom u kojem oni djeluju prijeteće i mračno, gotovo uznemirujuće, dok se najčešće okreću, sklanjaju od objektiva. Bruna također spaja viziju sirovog svijeta s modnim editorijalima i kampanjama elitnih svjetskih brendova; i, konačno, Bruna spaja život u Splitu s prisutnošću na vrhu svjetske modne scene.

Ove naizgledne proturječnosti sugeriraju kako je Bruna u autorskom suglasju sa sobom i kako njen autentični stil – koji se gradio godinama, a nazirao od samog početka – izrasta iz odraza složene i proturječne stvarnosti kojom se inspirira. Tim više fascinira što je Bruna uspjela ostvariti autorsku prepoznatljivost u modnom svijetu koji se prosječnom gledatelju doima sterilnim i generičkim, a fotografija tek primijenjenom, lišenom autorstva. Brunin profesionalni uspjeh nije došao preko noći: plod je rada, upornosti, predanosti i dugog puta koji je počeo na studiju u Belgiji, a razvio se u karijeru vrsne modne fotografkinje koja surađuje s velikim imenima svjetske modne scene.

S Brunom Kazinoti razgovarali smo o širokom spektru tema, od njenih početaka na Kraljevskoj akademiji likovne umjetnosti u Antwerpenu do ulaska u modni svijet, fotografiranja za prve časopise, razvijanju fotografskog stila, vjernosti analognom mediju, te o trenutnom stanju u industriji uz neizbježan osvrt na lokalnu fotografsku scenu. Dotakli smo se također iskustva rada za eminentne svjetske brendove, a Bruna nam je približila brojne probleme i fenomene modne industrije, i što je najvažnije, podijelila je s nama kako shvaća medij fotografije i što se krije u suštini njenog fotografskog poziva, a tek onda i posla.

*Bruna Kazinoti

► Možeš li se prisjetiti svog ulaska u fotografski svijet i koliko je studij na Kraljevskoj akademiji likovne umjetnosti u Antwerpenu utjecao na tebe u tom smislu i usmjerio te u vidu onog s čime se sada baviš?

Bruna Kazinoti: Akademiju u Antwerpenu sam upisala odmah nakon gimnazije u Splitu i tu sam se prvi put ozbiljno susrela s fotografijom i ljudima koji se bave tim poslom. Najvažniji utjecaj koji su Akademija i boravak u Belgiji imali na mene bio je u tome što me to iskustvo gurnulo u komunikaciju s ljudima koji se bave fotografijom, što sam direktno upoznala njihov rad, pa mi se samim time otvorio cijeli jedan novi svijet izložbi i galerija. Tu sam došla u doticaj s časopisima koje drugačije ne bih mogla upoznati i izložbama koje ne bih mogla drugačije posjetiti. Također, to iskustvo omogućilo mi je da se upoznam i družim s brojnim umjetnicima od kojih su ti neki uzori, a ti ih imaš priliku upoznati u nekom izlasku ili na nekoj izložbi. Također, važan dio mog boravka na Akademiji bila su predavanja, dakle upoznavanje medija fotografije kako kroz teorijski, tako i kroz praktični dio.

Ako pogledam na taj period iz današnje perspektive, moram priznati kako na Akademiji ipak nisam naučila kako doći do određenih poslova i ući u svijet čiji sam sada dio. Zato smatram da mi je najdragocjenije iz tog perioda bilo ostvarivanje kontakta s mladim ljudima, studentima iz svih dijelova svijeta jer je to nešto što te obogati kao osobu i autora. To su sve za mene bile velike stvari, kao i sama činjenica da u svemu tome imam priliku aktivno sudjelovati i postati dijelom tog svijeta.

► Na koji si način ostvarila svoje prve profesionalne suradnje? Kako je do njih došlo i kako je iz tvoje, fotografske perspektive, izgledao ulazak u elitni modni svijet?

Bruna Kazinoti: Problem ulaska u profesionalni svijet je točka u kojoj se mnogi fotografi nađu. Kad se nalaziš na Akademiji radiš neke svoje fotografije, ali ne znaš kako taj proces dalje ide, ne znaš što bi trebao napraviti jer te nitko ne uputi i nitko ti ne pokaže kako stvari funkcioniraju. Tada mi je jedan kolega savjetovao da bih trebala slati fotografije raznim umjetničkim i modnim časopisima. Odlučila sam se za taj pristup i to je značilo da bih u početku provela tri do četiri sata dnevno šaljući mailove na razne adrese. Mislim da sam dnevno slala na stotine mailova, a od tih stotinjak dobila bih odgovor samo na jedan ili dva. To sam radila zaista dug period. Također, znala bih otići u galerije ili na mjesta gdje prodaju prestižne modne časopise da ih prelistam i uzmem kontakte ili mail urednika, samo da nabavim što više kontakata na koje mogu slati svoje radove.

To mi je upalilo prvi put kad je jedan časopis uzeo i objavio moje radove iako to tada nije bilo vezano za modu. Radilo se o nekim portretima koje sam uradila koristeći vlastitu odjeću. Najveći skok na početku moje karijere dogodio se kada su me kontaktirali iz časopisa Dazed & Confused. Vidjeli su moje fotografije u kojima sam koristila dugu ekspoziciju i jako su im se svidjele. To je tada bio moj eksperimentalni projekt kojim sam se bavila kombinirajući portrete i motive prirode, dva elementa koja su još uvijek prisutna u mojim fotografijama. Njima se svidio moj način fotografiranja i onda smo to uklopili s modelima na jednom novom snimanju s odjećom eminentnog dizajnera Yamamota. To snimanje je održano u Londonu i tu je zapravo sve krenulo. Od tog trenutka su me počeli zvati neki drugi časopisi i tako se zapravo zavrtjela cijela priča.

► Kako je došlo do toga da te zastupa 2DM agencija iz Milana i koje su prednosti takvog modela rada?

Bruna Kazinoti: Savjetovala bih svakom fotografu, pogotovo ako je na početku karijere ili u razvojnoj fazi, da nabavi agenta. Meni je to izuzetno važno jer živim u Splitu, a u pravilu radim vani. U ovom poslu važnu ulogu igraju druženja, poznanstva, kontakti i prisutnost na sceni, a ja sam zbog života u Splitu donekle izolirana. Zbog toga važnu ulogu igra moja agentica koja za mene obavlja sastanke, dogovara budžete, brine se za moja prava: da snimanja budu konkretno dogovorena i da se klijenti drže dogovora. Tu se radi o jednom poslovnom dijelu fotografskog zanimanja koji je meni jako teško odrađivati jer nisam isključivo poslovno u fotografiji, već sam dosta emotivno vezana uz nju. Zato je sjajno imati agenticu koja te štiti, zastupa u vezi većine stvari i to je veliko olakšanje. Također, tu je jako važno pitanje honorara. Kada si mladi fotograf na početku karijere dosta ti je neugodno pričati o honorarima, nezgodno je izustiti koliko tražiš i kakve uvjete želiš, a osim toga nisi upoznat sa svjetskim budžetima i pravilima igre u tom svijetu. U takvim slučajevima, agent se zauzima za tebe i pokriva cijeli taj dio, isto kao i pravni dio što je velika nepoznanica velikoj većini fotografa.

Također, treba imati na umu da se veliki klijenti obraćaju direktno agencijama za svaki pojedini aspekt snimanja, za fotografa, casting i produkciju, jer su onda po tom visoko profesionalnom principu svi zaštićeni i jamči se određeni nivo profesionalnosti jer kada agencija garantira za ljude koje predstavlja tada odnos postaje profesionalniji. Ipak, pretpostavljam da fotografska imena koja dosegnu jednu visoku razinu slave ne ovise nužno o agenciji. Ona je  vjerojatno i dalje dobrodošla kao zastupnik, ali je u takvom slučaju moguće djelovati i bez agencije jer je rad taj koji te može zastupati.

► Modna fotografija često nosi stigmu generičke, tipizirane fotografije, no ti si unutar tih okvira uspjela razviti autentičan i prepoznatljiv stil koji karakterizira ulična estetika, sirovost prisutna u gotovo dokumentarnoj formi, te modeli koji imaju u sebi nešto uznemirujuće, a poziraju s leđa, skrivajući lice, kao da se sklanjaju od same autorice. Kako je u tebi sazrio taj fotografski stil i koliko ti je autentičnost pomogla da stvoriš ime na svjetskoj modnoj sceni?

Bruna Kazinoti: Stil je nešto o čemu nikada nisam posebno razmišljala, jer je to način kako se izražavam i nešto što se u meni prirodno razvilo. Od drugih sam čula kako postoje neki estetski elementi koji me izdvajaju, a sada kada pogledam svoje fotografije vidim da je taj moj karakteristični stil bio prisutan od samih početaka, tako da je on plod mog fotografskog instinkta, osjećaja, interesa i zato mi ga je teško opisati riječima.

S jedne strane mi je u afirmaciji svakako pomogao stil, a onda opet, možda postoje neki kojima se ne dopada, kojima nije blizak. Ovdje je jako važno naglasiti kako mi modna fotografija nije bila primarni interes, već sam u modnu fotografiju bila pozvana zbog stila snimanja ljudi, zbog portreta, pa čak i zbog mrtve prirode. To su sve motivi koji su se sjajno uklopili u modnu fotografiju. Isprva me poziranje nije toliko zanimalo, već sam više željela taj dokumentarni ili poludokumentarni pristup uključiti u modnu fotografiju. Olakotna okolnost bila je ta što se upravo ranih 2000-ih godina, kada sam završila studij, moda počela otvarati prema novim estetskim rješenjima, pa su brojne nove stvari postale dio modne fotografije. Tako da danas imamo taj jedan miks u modnoj fotografiji i mogućnost da dokumentarna fotografija može na predivan način biti korištena u modne svrhe. Takve vrste fotografije postale su legitiman dio modnog svijeta i meni je ta sloboda omogućena na snimanjima vani. Tako sam razvila svoj stil i on je zaista naišao na prihvaćanje. U Hrvatskoj to nije bilo moguće jer su ovdje još postojala pravila kako se modna fotografija radi, nije bilo mogućnosti eksperimentiranja i bilo je jako malo prostora za rad za mene sa svega dva ili tri klijenta.

► Inspiriraju li te stvari iz suvremene umjetnosti, kulture, dizajna, fotografije, filma? Što te inspirira u radu, a da dolazi iz drugih medija? Jesi li otvorena za kolaboracije možda?

Bruna Kazinoti: Dosta me toga inspirira, gotovo sve grane umjetnosti: od kiparstva do nekih uličnih stvari jer je to sve dio moje percepcije i odnosa prema stvarima koje radim i sve to u nekoj mjeri utječe na moj rad. Teško mi je nešto izdvojiti jer bih mogla doslovno sve nabrojati, jer sve utječe na određeni aspekt mog rada ili promišljanja o radu, bilo da se  radi o figuri, osjećaju, atmosferi ili čak o nekoj rečenici koju pročitam. To je zato što je fotografija u prvom redu nešto čime se bavim iz potrebe, što je u mojoj prirodi i s emotivne strane sam jako vezana uz nju. Upravo zato, sve što integriram, sve što utječe na mene na svakodnevnoj bazi, ispoljava se kroz medij fotografije.

Što se tiče kolaboracija, istakla bih kako sam surađivala s Maurom Massarottijem za Startas. Napravili smo bili tu poznatu kampanju, a ja i dan danas surađujem s Maurom vezano uz njegovu poznatu liniju naočala Sheriff&Cherry, iako on sada živi u Barceloni. Također, radila sam kampanju s mladim dizajnerima iz Zagreba koji su utemeljili Klisab i zapravo sam uvijek otvorena za suradnju s mladim ljudima ako mi se projekt učini zanimljivim, a ja imam vremena.

► Koliko imaš autorske slobode na fotografskom setu? U kojoj mjeri možeš u svojoj viziji odraditi cijelo snimanje, te postoji li određeno miješanje u tvoj rad, ili pak određeni zahtjevi, umjetnička promišljanja koja ti se možda sugeriraju kroz koncepte kampanje? Jesi li prisiljena pristati na kompromise ponekad?

Bruna Kazinoti: U modnoj fotografiji postoje editorijali koji su neplaćeni i koje ja dan danas povremeno radim. Ta snimanja izgledaju ovako: otputujem negdje, rezerviram hotel, smještaj, studio, modele i cijelu produkciju platim sama, ali na takvim snimanjima imam potpunu slobodu, pa u dogovoru sa stilisticom biramo modele, a vizija koju imam se u potpunosti ostvari uz neke eventualne sugestije. To najčešće ide po principu da te neki časopis pozove da napraviš za njih editorijal. Oni ti onda daju prostor i slobodu da napraviš po svojoj viziji, a zauzvrat ti garantiraju da ćeš biti objavljen.

S druge strane, postoje komercijalna snimanja kao što su bila ova koja sam odradila za Versace i Carhartt i na takvim snimanjima autorska sloboda varira jer je to prije svega timski rad i tu je potrebno uskladiti potrebe i zadovoljiti traženja klijenta, stilista, te viziju samog brenda za koji radiš. Primjerice, Versace je izgrađena marka i ona ima svoju prepoznatljivu estetiku i tu možemo govoriti o primjeru dobre kombinacije raznovrsnih stilova uigranog tima kojeg čine stilist, fotograf, frizer, šminker, modeli i brojni drugi. Upravo na takvim snimanjima, ako se postigne balans između vizije i traženja, uz jedan kompatibilan tim, mogu se dobiti fantastične stvari.

► S kakvim modelima najviše voliš surađivati? Možeš li nam malo približiti kako izgleda casting za modele s kojima surađuješ za razne modne linije?

Bruna Kazinoti: Modeli su mi iznimno važni jer ja od njih izvlačim ono što želim dobiti na fotografijama, bilo da se radi o ekspresiji, osjećaju ili izgledu. Kada fotografiram editorijale, modele biram prema ideji i viziji koju imam znajući točno što želim prikazati. Također, kada govorimo o velikim snimanjima i velikim klijentima, opet moram naglasiti kako se trebaju zadovoljiti određeni standardi brenda, jer primjerice Versace ima određeni tip modela s kojima radi, određeni karakter i izgled, tako da s većim firmama modele biramo po dogovoru. Sam casting izgleda tako da modne agencije pošalju modele na dan kada je otvoren casting. Modeli se pogledaju i onda meni u Split pošalju fotografije, a ponekad čak i videe. Ja sam na takav model rada navikla i meni je to sasvim dovoljno da steknem viziju o snimanju i vidim što mogu od određenih modela dobiti.

► Interesantna je tvoja sklonost analognoj fotografiji. Iako je ogroman broj fotografa prigrlio digitalnu fotografiju i ona je zavladala planetom, od društvenih mreža, do ozbiljnih snimanja, ti si ostala vjerna “filmu”. Zašto analogna fotografija?

Bruna Kazinoti: Kada sam se krenula baviti fotografijom ranih 2000-ih godina, počela sam s analognom fotografijom jer je tada digitalna bila na samom početku. Dok sam studirala na Akademiji naučila sam razvijati analogne fotografije i provodila sam dane u crnoj komori što mi je omogućilo da u potpunosti shvatim taj proces. Moj način rada je puno bliži analognoj fotografiji jer ono što dobijem s njom, a pritom mislim na dubinu, teksturu i zrnatost, digitalna fotografija mi nikad nije uspjela dati. Osim toga, proces snimanja često zna biti naporan, a kod digitalnog fotografiranja postoji element kontrole mojih fotografija što produžuje snimanje jer svi imaju želju pregledati fotografije dok snimam, što doživljavam kao svojevrsno ulaženje u moju intimu. Kada snimam analognim aparatom, ponekad ispucam neke fotografije kako bih došla do onog što mi treba, što želim i što tražim. Kod digitalne fotografije to je drugačije jer svi imaju priliku ulaziti u tvoj prostor, nadgledati proces rada i zbog tog elementa kontrole se često osjećam izloženom, kao otvorena knjiga i nađem se u situaciji da moram objašnjavati na setu zašto nešto radim i pokazivati fotografije u procesu, dok još nisu gotove. Ne volim kada svi gledaju moj proces rada i kako dolazim do određenih stvari. To je dio koji volim zadržati za sebe. U radu sam dosta brza; kada snimam, znam što želim dobiti i kako ću nešto dobiti i to je moj prirodni ritam.

Ipak, na nekim snimanjima se potrebno prebaciti na digitalnu fotografiju. Naravno, sve velike kampanje, poput Versacea, snimane su digitalno i u takvim se slučajevima unaprijed pripremim jer već znam gdje se više trebam posvetiti i fokusirati i kako će to izgledati. Moj medij je definitivno analogna fotografija, iako u Splitu imam još jedno, jedno i pol mjesto gdje mogu razviti i skenirati analogne fotografije.

► Možeš li nam približiti kako izgledaju snimanja za elitne modne kuće za koje radiš? Koliko traju, kakva je atmosfera na njima i kako surađuješ s nizom ljudi (stilista, vizažista, modela) odgovornih uz tebe da sve prođe na najvišem nivou?

Bruna Kazinoti: Snimanja znaju biti raznolika. Mogu navesti primjer snimanja koje sam odradila za Carhartt WIP kada smo snimali njihov Lookbook koji je kasnije printan i objavljen u obliku zinea, jer nas je na tom snimanju bilo pet ili šest. Osim mene, tu je bio moj asistent, dva modela, stilist i još netko ako je potrebno. Dakle, snimali smo za veliku marku, analognim aparatom, a bilo je malo snimanje koje je proteklo sjajno, smireno i produktivno.

S druge strane, kada se radi o većim snimanjima, primjerice za Versace, tu bude trideset do četrdeset ljudi na setu, ali organizacija bude sjajna i sve u pravilu ide glatko bez gubitka vremena. Imam iskustva rada na setovima u kojima sudjeluje po pedeset ljudi, kada ne ide sve baš glatko i ne zna se tko što radi, tko je model, koga sam fotografirala, a koga ne. Pa se dogodi da je neki model otišao negdje i odlučio se ne vratiti i to su neki negativni primjeri kada produkcijske kuće nisu u stanju držati sve konce snimanja u rukama i onda se taj nered nažalost odrazi na svaki aspekt snimanja jer se ne može profesionalno raditi ako je kaos na setu, ako se ne znaju zaduženja i ljudi se počnu miješati drugima u posao. Znaju se događati sulude stvari, na primjer kada ti frizer savjetuje na koji bi način nekog modela trebala fotografirati. U takvim trenucima važno se smiriti i privesti snimanje kraju. Ali, generalno, mogu reći da ovakve stvari uvijek ovise o produkciji i dobroj organizaciji i, ako je to prisutno, manje je važno koliko je ljudi na setu.

► Kakva ti je bila ova “covid godina”? Jesi li imala angažmana i kako su izgledala snimanja u njoj?

Bruna Kazinoti: Definitivno sam osjetila posljedice ove “covid godine” u industriji, jer bih prije putovala po dva puta mjesečno na snimanja, a sada je toga dosta manje, pogotovo u periodu lock–downa. Ipak, nije da sam sada bez angažmana, jer sam se pripremila da bi stvari ovako mogle izgledati i sada posla ima, putujem i dalje, samo manje.

Na samim setovima vladaju strože mjere, ali industrija se vrlo brzo prilagodila novonastalim okolnostima. Ljudi se drže pravila i to je način u kojem sve prolazi profesionalnije, brzo i glatko. Godina je svakako teška, svima je tako, ali posla ima, iako u manjem obimu, stvari i dalje idu naprijed, najviše zbog odlične prilagodbe na novonastalo stanje.

► Volio bih se osvrnuti na jednu aktualnu problematiku. Svakodnevno svjedočimo kako u brojnim granama popularne globalne industrije (poput filma, glazbe, mode) izlaze prilično negativne priče o fizičkim i seksualnim zlostavljanjima i iskorištavanjima od strane moćnika na visokim pozicijama. Radi se o ružnim pričama koje otkrivaju što se krije iza blještavila i kako izgleda druga strana uspjeha. Kakav je modni svijet po tom pitanju? Jesi li kada svjedočila nekorektnim postupanjima bilo prema tebi, modelima ili mladim ljudima na ulasku u tu veliku industriju?

Bruna Kazinoti: Prvo moram istaknuti kako mi je jako drago da se o ovome priča jer je ovo jako bitna tema. Kao i u svim drugim granama, ovakvih stvari sigurno ima i u modnom svijetu. Ja ništa takvo nisam doživjela  i ne mogu o tome pričati iz svog iskustva, ali određene priče uvijek kruže. Ono što mogu reći i što mislim da je jako važno je da otkad se o ovim stvarima otvoreno priča i otkako je veća osjetljivost po pitanju ove teme, počelo se dosta više paziti na snimanjima. Veći je fokus na modelima, da im je dobro na setu, da se ugodno osjećaju, da nitko ne prelazi njihove granice. Posvjedočila sam na snimanjima kako su modeli dosta zaštićeniji i ta se razina brige svakako podigla. Ima li i dalje zlostavljanja, iskorištavanja? Sigurno da ima, ali situacija se mijenja i to je jako važno, jer ako pričamo o modelima, tu se često radi o mahom mlađim, neiskusnim ljudima koje treba zaštititi i zato je super da se podigla razina brige i svijesti i tako se mogućnost da ih se iskoristi, da budu izloženi krađi stvar ili nekom drugom vidu zlostavljanja, svela na minimum.

► Volio bih istaknuti jedan pozitivan primjer i zanimljiv fotografski angažman koji si nedavno imala, a vezan je uz projekt Pukotine (koji smo predstavili ovdje, op. ur.). Kakvo ti je bilo iskustvo rada na tom projektu s kojim si napravila odmak od modne fotografije?

Bruna Kazinoti: To je jedan od onih projekata za koji znate od prvog telefonskog poziva da želite sudjelovati u njemu, i da se po pitanju estetike i vizije vidite u njemu. Bila sam oduševljena samim pozivom jer je u našoj sredini veliki problem mentalnog zdravlja mladih ljudi, tako da mi je sudjelovanje u nečem što promiče pozitivan razvoj svakako bila jako draga prilika i jako sam sretna što se kod nas događaju stvari koje se bave tim osjetljivim i važnim temama. Znala sam već za projekt „Boli me“, pa mi je i ovo izgledalo kao korak naprijed u tom smislu. Što se tiče moje fotografije, mislim da se sa svojom sirovošću i direktnim, iskrenim pristupom sjajno uklopila po pitanju estetike u projekt Pukotine. Osim toga, snimam mlade ljude i to ne samo kroz portrete, jer sam radila i motive mrtve prirode koji su se savršeno uklopili u njihovu priču i, naravno, super mi je došao taj odmak od modne fotografije uz činjenicu da sam bila slobodna u svim segmentima rada na snimanju.

► Jesi li kada dobila potrebu da izađeš iz fotografskog medija, da se izraziš u filmu ili nekom drugom mediju?

Bruna Kazinoti: Vrlo često mi to padne na pamet. Na modnim snimanjima me često pitaju da snimim neki video ili nešto slično. Kada sam radila na kampanji za kolekciju Puma x Ader Error za njih sam napravila par filmića. Također, za bend Rolo, u kojem mi brat svira, režirala sam jedan spot zajedno s Rinom Barbirom koji je snimao i montirao. Kasnije sam za Rina napravila plakat za njegov film Druker. Snimili smo glavnog glumca filma s leđa. Imam izraženu želju da nešto snimim i pozabavim se medijem filma, jer često pomislim kako bi nešto bolje izgledalo na filmu nego na fotografiji. Htjela bih se tome više posvetiti, ali često znam biti pasivna po pitanju tih stvari, pa osjećam da bi me netko možda trebao gurnuti u to, kao da čekam poticaj.

► Unatoč tome što si postala neizostavno ime na svjetskoj karti modne fotografije i što bivaš angažirana za poslove diljem svijeta, odlučila si ostati živjeti u Splitu. U tom kontekstu me zanima kako Hrvatska po tebi stoji na karti modne fotografije, ali i fotografije općenito, te što fotografkinju može učiniti vidljivom na svjetskoj razini i tako joj olakšati da bude primijećena i angažirana od strane modnih kuća? Kako gledaš na lokalnu scenu?

Bruna Kazinoti: Prije svega mogu istaknuti kako u Hrvatskoj postoji i djeluje iznimno velik broj kvalitetnih fotografa i to ne samo na modnom polju. Ne bih mogla izdvojiti neka imena, ali posvjedočim to kada obiđem izložbe, kada ugledam njihove fotografije po društvenim mrežama i slično. Ipak, mislim da mnogim autorima, pogotovo onima u razvoju, nedostaje ono što sam ja možda dobila i osjetila u Belgiji, a to je šira slika fotografskog svijeta i razne mogućnosti koje ti se nude. Mislim da se zbog toga mnogi ne posvete razvoju i karijeri jer ovaj put dugo traje i u njega treba ulagati i to je neki moment koji prepoznam kod mnogih.

Nažalost, moguće je da neki od njih odustanu od svog puta, jer im treba mogućnost da idu dalje, razvijaju se. Ja sam se također susrela s ljudima koji su mi svašta govorili kada sam se počela baviti fotografijom: kako to nije za mene, da ne mogu ja to raditi i da ću propasti s tim. Ljudi su me pokopali i kada sam se vratila živjeti u Split i onda, ako nisi najsnažniji u tom trenutku u životu, lako je potonuti, pokolebati se i odustati. Unatoč tomu, ja sam našla svoj put i djelujem iz Splita koji mi je jako važan jer mi je tu obitelj, prijatelji i ovdje se dobro osjećam. Život vani ima svojih nebrojenih prednosti, ali s druge strane meni Split pruža neke kvalitete koje ne postoje vani i nisu mi bile zadovoljene dok sam živjela u Belgiji.

► Godine 2019. izašao ti je zine Offsprings u tiskanom izdanju s posterom. Je li to forma koja ti je zanimljiva i nešto što bi voljela opet raditi u budućnosti? Bi li možda voljela izdati knjigu svojih radova?

Bruna Kazinoti: Isprva nije postojala ideja da fotografije budu izdane kao zine, a radilo se o fotografijama napravljenima za Lookbook Carhartt Wip X Slam Jam. Svi su bili oduševljeni s tim fotografijama, no tek su me nakon nekoliko godina kontaktirali s idejom da uredimo i napravimo taj zine uz koji se dobije i poster, što je super jer je dosta ljudi kupovalo to radi postera, kako bi ga mogli uokviriti. Fotografije su bile prvo fotokopirane, pa skenirane, što je super tehnika koja dobro izgleda na papiru i onda kada dobiješ taj poster, to izgleda zaista savršeno. To je printani rad koji mi je odličan i na koji sam jako ponosna. Što se tiče knjige, svakako bih voljela izdati svoju knjigu. To mi je san, ali  i dokaz moje povremene pasivnosti jer ne znam kako iznijeti cijeli taj projekt. Taj produkcijski dio je velika nepoznanica jer ne znam zapravo kako doći do toga, ali knjiga mi svakako ostaje veliki san.

► Kada se osvrneš na svoju karijeru, što bi rekla da te najviše ispunjava? Jesu li to izložbe preko kojih prezentiraš svoj rad (poput značajne YOUth u Laubi iz 2016. godine), jesu li to pohvale i nagrade struke, priznanje kolega, možda osobno zadovoljstvo obavljenim radom na iznimnom nivou ili pak nešto drugo?

Bruna Kazinoti: Najbolji i najdraži osjećaj koji imam je kada poslije dugog i napornog snimanja, na kojem sam se istrošila i dala sve od sebe, umorna legnem u krevet s osjećajem zadovoljstva jer znam da je bilo sjajno, jer znam da sam dala sve od sebe i da će produkt biti odličan. To je najbolji osjećaj vezan uz moj rad. Naravno da me usreće izložbe, razna priznanja, ali takve stvari sa sobom nose cijeli jedan drugi dio u kojem se baš ne snalazim. Puno je ljudi oko tebe, osjećaš se izloženim i to mi predstavlja jako stresan dio posla. Ja kroz ovaj posao idem bez puno okretanja, sa željom da se dobro osjećam i da budem ispunjena dok ga radim i kad vidiš da su klijenti zadovoljni tobom, a ti si zadovoljan svojim radom, to je veliki vjetar u leđa pomoću kojeg prevladaš i sve one teške dane i osobne krize koje se prirodno pojave. Ali ako moram istaknuti nešto što me najviše ispunjava, onda je to baš taj osjećaj zadovoljstva nakon napornog snimanja koji osjetim kad sjajno odradim posao.

► Što bi opisala kao svoj karijerni vrhunac? Postoji li nešto čemu još uvijek stremiš, neki nedosanjani san ili tajni cilj?

Bruna Kazinoti: Ne postoji nešto konkretno, htjela bih samo da sve raste i da sam zadovoljna i sretna s ovim što radim jer, kad bi to nestalo, mislim da bih se prestala baviti fotografijom u svakom pogledu. Možda bih eventualno nešto privatno fotografirala u tom slučaju, ali najvažnije mi je da sam sretna i zadovoljna sa svojim radovima i procesom rada i taj osjećaj ispunjenja je nešto što bih svima preporučila, da rade nešto što ih ispunjava i što ih čini zadovoljnima. Tako da želim ovo raditi dok god osjećam zadovoljstvo, sreću i ispunjenje ovim poslom.

Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku

Zahvaljujemo Bruni Kazinoti na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Ispoljavanje kroz medij fotografije appeared first on vizkultura.hr.

Mario Matoković vizualni je umjetnik koji se više od desetljeća bavi umjetnošću iskušavajući potencijal različitih medija – od fotografije, grafike, instalacija i performansa – a tim je multimedijskim panoptikumom uspio izgraditi prepoznatljivu i dojmljivu autorsku poetiku. Rođeni Osječanin ujedno je i predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu, ali i inicijator brojnih projekata i aktivnosti. U privatnom ateljeu razgovarali smo o njegovu dosadašnjem umjetničkom i pedagoškom radu, društvenoj angažiranosti umjetničkih projekata, nagradama, budućim izložbama, kao i “solventnosti” kreativnog djelovanja u vremenu koje dijelimo.

*Mario Matoković / foto: Matej Florschutz

► Diplomirao si na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prije jedanaest godina, a tvoj umjetnički staž duži je od toga. Kada se danas osvrneš na svoje početke, ideje, umjetničke aspiracije i ambicije, možeš li nam reći što je od njih preživjelo i u kojem obliku?

Mario Matoković: Moje prvo izlagačko iskustvo vezano je uz zagrebačku Galeriju SC i fotografije nastale tijekom studentskog “ustanka” na Akademiji. Naime, mi tada nismo bili studenti Akademije, već smo se tijekom prvoga semestra nalazili u nekom međuprostoru, bez ikakvih prava. Tom sam prilikom fotografirao grafite koji su proizašli iz pobune protiv takvog stanja i uvjeta, a izradili su ih studenti s Kazališnog, Glazbenog i Likovnog odsjeka. Serija od šest fotografija prezentirana je te 2008. godine u sklopu izložbe Test!8 (Festival studentskog kazališta i multimedijalne umjetnosti) i to mogu smatrati svojim prvim izlagačkim iskustvom. Nakon toga završio sam studij Likovne kulture, modul grafike, ali od samoga početka moj je interes išao u intermedijalnom smjeru i čini mi se kako se nisam previše odmaknuo od toga ni danas. Možda sam zapravo, ovisno o kontekstu, samo nadograđivao ili oduzimao, ali teme kojima se bavim već su dugo vrlo slične. Unazad nekoliko godina to me pomalo i “smorilo” pa sam se pokušao prebaciti na nešto drugo. Entuzijazam koji sam osjećao na početku svoga studiranja postao je konstanta i to neprestano istraživanje, gledanje, promatranje i praćenje umjetnosti koja nastaje oko mene, kao i komunikacija koju smatram najbitnijom u svemu tome, nije se iscrpila ni prestala. Tijekom studiranja često sam odlazio na izložbe, pratio likovnu scenu, a projekt rezidencija koji sam pokrenuo u Osijeku samo je još jedan vid komunikacije koja mi je potrebna. Neophodna mi je potreba za interakcijom, što s kolegama s Akademije, što sa studentima; želja za komunikacijom trajna je i uvijek prisutna u mom bavljenju umjetnošću.

► Zvanjem si inicijalno vezan uz grafiku (nju i podučavaš), no tvoji radovi od samih početaka kreću se u umjetničkom panoptikumu fotografije, performansa, videa i instalacija. Koji umjetnički medij najjasnije osjećaš svojim? Ili se ne određuješ nomenklaturnim i drugim granicama?

Mario Matoković: “Podijeljenost u startu možemo smatrati mrtvom robom”, izjava je splitskog umjetnika Lorena Živkovića Kuljiša s kojom bih se složio. Čini mi se kako podjela na grafiku, slikarstvo i kiparstvo pripada nekom prošlom vremenu i mislim kako je kretanje unutar umjetničkog područja intermedijalno i interdisciplinarno. Kao umjetnik, volim se okušati u svemu, možda je to posljedica moje znatiželje, ali ne bih se isključivo odredio ni kao grafičar ni kao fotograf. Ne bih mogao ni jasno odabrati koji mi je medij “najdraži” jer tijekom rada nastojim što više uživati i promišljati o onome što radim, bez obzira na medij u kojemu radim. Volim kombinirati; nekad se slupam, nekada ne, ali sve je to pitanje osobnog izbora i hrabrosti.

► Na hrvatskoj umjetničkoj sceni poznat si ponajviše kao finalist Nagrade Radoslav Putar, ali primio si i međunarodnu nagradu na Biennalu suvremene umjetnosti u Rusiji. Što su ti spomenuta priznanja uistinu donijela; jesu li te potaknula, otvorila šire mogućnosti ili su možda ograničila tvoj umjetnički fokus?

Mario Matoković: Ulazak u finale za dodjelu Nagrade Radoslav Putar bio je jedinstvena i odlična prilika za početak komunikacije koju njegujem i danas. Do tada nisam imao takvo iskustvo, a posebice mi je dragocjeno bilo ono koje se ticalo javnog elaboriranja vlastitog rada na engleskom jeziku, a s čime se nisam susreo u obrazovnom sustavu. Mislim kako sam tada prvi put konkretno predstavio svoj rad, objasnio ga sebi i drugima. Je li sve ovo poslije na neki način rezultat toga? Ne znam, ali vjerujem kako sam sudjelovanjem u tom finalu ipak dobio na vidljivosti.

Nagrada koju sam primio u Rusiji na 5. Biennalu suvremene umjetnosti u Novorossiysku uistinu me iznenadila i danas mi je beskrajno žao što nisam mogao otići na svečano otvorenje. Ipak, godinu dana nakon “Putara” sudjelovao sam na 5. Biennalu suvremene umjetnosti u Odessi gdje sam izlagao seriju fotografija koje sam nazvao Domovina i to je također bilo sjajno iskustvo koje je “nahranilo” moju potrebu za komunikacijom i interakcijom.

*rad Marija Matokovića na izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar u riječkom MMSU-u 2016.

► Predaješ na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a svi su spomenuti projekti vezani za grad u kojemu si rođen i u kojem si odabrao raditi i živjeti. Što ti je ovaj grad pružio i što ti još uvijek pruža u osobnom i umjetničkom smislu?

Mario Matoković: Teško mi je jasno reći što mi je Osijek pružio, ali kada danas razmišljam o razlozima zbog kojih nisam otišao u Zagreb ili nekamo drugamo, jasno mi je kako mi je nedostajala hrabrost. Ne mogu reći da sam ikada požalio zbog ostanka jer smatram kako sam uspio mnogo toga napraviti i pokrenuti unatoč činjenici kako ne živim u Zagrebu, u “žiži” svega. U ovom sam gradu postavio neka bitna pitanja – i sam sebi, a onda i okolici koja o njima nije promišljala na taj način. Atelje u kojemu upravo razgovaramo nalazi se pored upravne zgrade tvornice Analit (koja trune i propada), a u kojemu sam izveo intiman i osoban performans To all od those people who destroyed my city koji ima korijenje u osobnoj povijesti moje obitelji. Bio je to prvi rad koji je izazvao brojne komentare (i to ne samo one ispod posta, vidljive svima) različitih ljudi, a posebno su me obradovali oni koji su došli od ljudi koje umjetnost inače uopće ne “dotiče”.

S druge strane, netom prije izvedbe spomenutog performansa boravio sam u Tallinnu kao predstavnik Akademije, u sklopu Erasmusa, i tamo sam vidio vrlo slične prostore prenamijenjene u ateljee, prostore za umjetnike i tzv. kreativnu industriju. Kod njih ti prostori žive, a kod nas oni i dalje zjape prazni.

Dakle, mogu reći da je moj rodni grad “udario temelje” mojoj neprestanoj potrebi za promatranjem, analiziranjem, a zatim i djelovanjem u određenom smjeru.  Sve je to rezultiralo umjetničkim radovima, pokretanjem umjetničkih rezidencija i nekim drugim angažmanima.

*performans “P(r)osipanje”

► Kako bi uopće predstavio osječku likovnu scenu pa i kulturnu dinamiku u kojoj živiš i djeluješ?

Mario Matoković: Usporedim li scenu koju sam pratio kao student i ovu današnju, na kojoj aktivno sudjelujem, čini mi se kako ipak ima više poboljšanja te je situacija u kojoj djeluju vizualni umjetnici generalno bolja. U gradu postoje četiri izložbena prostora (Kazamat, Galerija Knifer, Muzej likovnih umjetnosti i Galerija Waldinger), a scena povezuje različite priče što ju čini bogatom, stilski raznolikom i zanimljivom. Kada bi bilo više sluha lokalne samouprave (Grada i Županije), vjerujem kako bi Osijek mogao konkurirati jednoj Rijeci i njezinim likovnim programima osmišljenima u sklopu EPK-a.

► Kako svoj posao asistenta na Akademiji uravnotežuješ sa svojim umjetničkim djelovanjem? Pronalaziš li u njemu svrhovitost, možeš li usporediti sebe kao studenta i sebe kao predavača, odnosno generacije likovnjaka koje si i sam podučavao do sada?

Mario Matoković: Osvrnem li se na početke svoga studiranja na osječkoj Akademiji 2004. godine, sjećam se jedne učionice u kojoj smo zajedno sjedili, i budući likovni pedagozi i umjetnici. Danas su svi moji kolege uspješni predavači likovne kulture, a ja sam jedini ostao u tzv. umjetničkoj produkciji. Mi smo imali lošije uvjete, ali izvrsne gostujuće predavače s kojima smo odlično surađivali. Neprestano smo se selili po priručnim prostorima, a u prostore nekadašnje vojarne (u kojoj je smještena Akademija) ušli smo tek 2006. godine. Bilo je tada mnogo studentskih inicijativa i sve je nekako bilo homogenije unutar Akademije. Danas imam dojam kako su odsjeci rasplinuti i ne surađuju unatoč dobrim uvjetima i raspoloživoj opremi, a nekako mi se čini da im nedostaje i određeni elan.

U svojim predavanjima kombiniram teoriju i praksu, potičem ih da uče na svojim pogreškama. Mislim kako sam i u svom umjetničkom radu slično “posložen” i organiziran, a možda to proizlazi iz interne šale vezane uz grafičare (da grafika ne može funkcionirati u kaotičnom prostoru).

► Ukoliko bismo tvoju poetiku mogli obuhvatiti zajedničkim nazivnikom, onda bi on svakako uključivao razvijenu društvenu svijest, socijalnu dimenziju, kritičnost spram društvenih anomalija nacionalnog predznaka ili neku sličnu sintagmu koja naglašava kako se baviš vrlo konkretnim i aktualnim društvenim problemima. Smatraš li spomenuti nazivnik svojim umjetničkim credom ili ljudskom reakcijom na ono što te okružuje? Zanima me u kojoj je mjeri on promišljen, a u kojoj intuitivan.

Mario Matoković: Da, neki su prijatelji moje radove nazvali intuitivnima, a Klaudio Štefančić prepoznao je “potrebu da se gotovo instantno reagira na nepravdu” u predgovoru za samostalnu izložbu U potrazi za dobrom vladavinom u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici. Moram priznati da to i sam osjećam; drži me taj prvi dojam i prva ideja. Svoje radove u procesu stvaranja gotovo nikada ne mijenjam; ideja koja nastane prva iskristalizira se tijekom dana ili dva, nakon nje slijedi malo istraživanje u kontekstu terminologije ili autora sa sličnim radovima i tada krećem u realizaciju.

Društvena angažiranost mojih radova ima uporište u mojoj osobnoj priči; živio sam i dalje živim ono što imam potrebu kritizirati, a riječ je o svim društvenim “nepravilnostima” koje su se događale i mojim roditeljima, mojoj supruzi.

Što se tiče socijalne tematike, već sam rekao kako me ona pomalo i umorila, a u posljednje vrijeme imam dojam kako počinjem reciklirati vlastite ideje te bih se vjerojatno trebao odmaknuti od takvih koncepata. Zbog toga sam počeo promišljati na koji bih način mogao uključiti nekoga drugoga u svoj rad, a ne samo i jedino biti kritičan, tako da sada promišljam o svojoj umjetnosti u tom smjeru.

*”200000 koraka” / foto: Molly Stinchfield © Art Omi

► Prije dvije godine boravio si kao sudionik umjetničke rezidencije Art Omi u Ghentu, u SAD-u.  Kakva iskustva nosiš s tog boravka i čime su ona rezultirala?

Mario Matoković: Proveo sam mjesec dana na rezidenciji koja je zaista fantastično koncipirana. To je jedna od prestižnijih rezidencija u New Yorku na kojoj je sudjelovalo tridesetak umjetnika iz cijeloga svijeta, od Gruzije i Španjolske, preko Vijetnama i Konga, pa do Nigerije i Hondurasa. Meni je taj boravak poslužio kao određeni katalizator i prilika kojom sam se na neki način odmaknuo od onoga što sam do tada prakticirao u vlastitom radu. Kada mjesec dana boraviš u svojevrsnoj utopiji u kojoj susrećeš jelene, okružuje te zelena trava i cvijeće, osigurani su ti obroci i nemaš nikakvih briga jer je sve podređeno tvom umjetničkom radu, postaješ svjestan idealne situacije u kojoj potpuno slobodno radiš i razmišljaš. Tada su nastali obrisi rada koji sam planirao, a koji su uključivali prirodu. Kako se imanje na kojemu smo bili smješteni proteže na velikoj površini, odlučio sam intervenirati na livadi koja je bila poprilično zarasla. Svakoga sam dana hodao kroz tu visoku travu, krčio put kroz nju ostavljajući trag, zapravo vlastitim tijelom oblikovao crtež na toj lokaciji. Kako je vrijeme prolazilo, došao sam do ideje kako bi cilj te akcije trebao biti rezultat od 200000 koraka, što bi bilo prijeđenih 150 kilometara tijekom petnaest dana. To je divlji krajolik, pa su me upozoravali na otrovni bršljan i krpelje, ali sam uporno hodao i dosegnuo stanje mehaničke aktivnosti u kojoj ne razmišljam o mogućim opasnostima. Nakon boravka na rezidenciji, nastavio sam raditi na tome i rad upravo predstavljam na samostalnoj izložbi u Zagrebu.

*#svakidanjedanrad

► Nedavno si pokrenuo svojevrsnu cash&carry akciju #svakidanjedanrad kojom si putem društvenih mreža oglašavao prodaju svojih umjetničkih radova (po povoljnim cijenama), a odjeci i uspjeh spomenute akcije vrlo su te iznenadili. U kojoj je mjeri ona bila isplativa? Umanjuju li ovakve akcije vrijednost umjetničkog rada ili ga čine dostupnijim, vrjednijim, odnosno vidljivijim na široko shvaćenoj sceni?

Mario Matoković: Tijekom petnaest dana oglašavao sam prodaju jednog svog rada na društvenim mrežama, a inicijalna je ideja stvorena upravo na spomenutoj rezidenciji na kojoj sam s iznenađenjem otkrio kako mladi umjetnici iz drugih država žive od svoga rada. Svatko od njih izgradio je vlastiti svjetonazor i uvjerenja o tome od čega i kako treba živjeti kada si umjetnik. Tada sam se počeo preispitivati, a to je postalo intenzivnije kada sam prošle godine, tijekom pandemije, pregledavao svoju arhivu i zapitao se čemu ona zapravo služi. Na Instagramu sam se upoznao s primjerima takvih akcija (od kojih neki naši umjetnici doista žive) pa sam odlučio i sam probati. Od ponuđenih radova prodao sam ih 12 i to za desetinu cijenu jer sam svjestan toga da se nalazim tu gdje se nalazim, kao i činjenice da bi netko možda i želio posjedovati moj rad, a osjeća se nelagodno pitati me za cijenu. Akcija se pokazala dobrom, ja sam se nakon nje osjećao bolje jer sam shvatio kako će moj rad nekome oplemeniti prostor, možda ga uveseliti. Neki su ljudi upravo na taj način prvi put vidjeli moje radove i posjetili me u ateljeu. Čini mi se kako mnogi još uvijek gledaju na likovne umjetnike kao stereotipe, a tek povremeno shvate kako umjetnost nije samo hobi, već ona podrazumijeva i trud, uloženi novac, vrijeme kao i znanje. Ovom sam akcijom razriješio svoju dvojbu trebam li se upuštati u tržišne akcije, ali priskrbio sam financijska sredstva koja sam uložio u stvaranje novih radova, tako da je sve imalo smisla. Nemam ništa protiv toga, potaknuo bih i druge umjetnike da se okušaju u tome.

► U zagrebačkoj Galeriji VN upravo je otvorena tvoja nova izložba. Predstavi nam koncept izložbe i ono što njome obuhvaćaš.

Mario Matoković: Izložba je otvorena do 15. svibnja i ujedinjuje dva rada: već spomenutih 200000 koraka i Hu0Na1 (Human 0 Nature 1), a na natječaj smo je prijavili zajednički kustosica Tanja Špoljar i ja. Prvi se rad sastoji od dvokanalnog videa, serije crteža nastalih neposredno nakon hodanja i fotografskog poliptiha sačinjenog od analognih fotografija koje vizualiziraju nelagodne situacije u kojima sam se našao tijekom izvedbe rada. Drugi dio obuhvaća šest videa nastalih tijekom prošlogodišnjeg lockdowna, a vezani su uz moje odlaske u prirodu kada sam preispitivao odnos svoje snage i fragilnosti koju izaziva moć i veličina prirode.

*rad u studiju

► Projekt na kojemu već nekoliko godina radiš, a organski izrasta iz već spomenute društveno osviještene poetike, u “kratkim rezovima” mogli smo vidjeti na 8. hrvatskom trijenalu grafike pod nazivom Kontinuitet tišine. Njegov si koncept razradio i proširio, pa je u pripremi i izložba u Galeriji Prsten u Zagrebu koncem kolovoza. Možeš li nam najaviti izložbu i pojasniti njezin koncept?

Mario Matoković: Rad je prije svega proizišao iz moje obiteljske situacije, ali se zatim proširio. On polazi od izjava ljudi koji su na poziciji moći, a koji daju potpuno suvišne, irelevantne ili poprilično neugodne komentare potencijalnim zaposlenicima ili zaposlenima, na taj ih način obezvrjeđujući. Započeo sam s nekoliko izjava koje su mojoj supruzi izgovorili potencijalni poslodavci, a kada sam počeo istraživati tuđa iskustva, shvatio sam kako takve izjave nisu iznimka, već nažalost pravilo. One psihički utječu na stanje pojedinca, a problem je u tome što ljudi više na njih i ne reagiraju i doživljavaju ih normalnima. U nekoj drugoj državi takve bi izjave bile sankcionirane, netko bi zbog njih dobio opomenu ili otkaz. Imao sam, a i dalje imam potrebu, o tome progovoriti. Rad uključuje fotografske portrete ljudi koji su doživjeli takva iskustva, pa s kolegom Vjeranom Hrpkom, vrhunskim fotografom, radim na njima. Portreti bi, u sklopu spomenute izložbe, trebali biti izloženi u nišama pročelja Meštrovićeva paviljona. Neki od sudionika ovoga projekta nisu se željeli fotografirati s frontalne strane, niti sam ja to zahtijevao, jer svatko odlučuje sam koliko se želi izložiti. Radi tog su razloga neki od njih fotografirani s leđa, a u tome vidim određenu metaforu društva u kojemu se danas nalazimo. Nejasno nam je osjećamo li sramotu, trebamo li izjave poput “Dušo, za taj me posao netko treba nazvati” smatrati nebitnima ili smo do te mjere “oguglali” na njih, iako se one i dalje intenzivno izriču u sličnim situacijama. Dodatno me iznenadila činjenica što su mi se javili ljudi iz Istre i Dalmacije koji su željeli sudjelovati u ovom projektu, što pokazuje kako problem nije lokalne prirode, već je nacionalan. Međutim, financijska nas sredstva priječe da odemo u te gradove, fotografiramo i izradimo portrete i tih ljudi.

Osim spomenutih portreta, rad uključuje i grafike većih dimenzija koje se sastoje od crvene podloge kao simbola bijesa i ljutnje koji se kontinuirano javljaju nakon ovakvih situacija, a na dubokom tisku u tehnici suhe igle zlatnom bojom otisnute su rečenice u tehnici sitotiska (koja se referira na poznatu izjavu kako se njome otiskuje ono što je bitno). Kontrast podloge i zlatne boje vrlo je efektan. Treći dio same izložbe trebala bi biti radionica koja bi problematizirala odnos ljudi na pozicijama moći i onih nad kojima ti ljudi demonstriraju svoju moć. Upravo taj radionički model oblik je umjetničkog djelovanja koji me interesira u daljnjem radu jer smatram kako suradnički oblik može dokinuti taj, kod nas još uvijek stereotipni, pogled na umjetnost i umjetnički svijet.

*”Kontinuitet tišine” / foto: Matej Florschutz

Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku

Zahvaljujemo Mariju Matokoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Potreba za interakcijom je ključna appeared first on vizkultura.hr.

U sklopu serije intervjua o modernističkoj baštini Hrvatske i Sredozemlja, koja se stvara u suradnji s projektom Motel Trogir, ovog puta razgovarali smo o modernističkoj arhitekturi Siska, a naš je sugovornik dr. sc. Vlatko Čakširan, ravnatelj Gradskog muzeja Sisak.

*Modernistička vizija Siska iz 1969. godine, arh. Iskra Poljak i Fedor Wenzler

► Sisak je grad s tisućljetnim kontinuitetom. Koliko ga je obilježila izgradnja u drugoj polovici 20. stoljeća?

Vlatko Čakširan: Izgradnja Siska nakon Drugog svjetskog rata može se promatrati kroz dvije odrednice. Prva je nastavak njegova razvoja što podrazumijeva višestoljetni kontinuitet. Druga je proširenje njegova urbaniteta na prostore koji do tada nisu bili njegov dio. Time je Sisak ostao prostor kontinuiteta i nadgradnje. Poslijeratno razdoblje je u tom razvoju izuzetno bitno jer je došlo do značajne infrastrukturne i stambene izgradnje koje do tada nije bilo. Sisak se nakon rata razvija kao važno gospodarsko središte s naglaskom na industriju te je zbog toga privlačilo značajnu radnu snagu s prostora Banije, Korduna, Like, Zapadne Bosne, ali i drugih krajeva. Zbog toga je stambena izgradnja postala prioritet, te niz drugih elemenata koji su trebali dovesti do poboljšanja kvalitete života stanovnika grada. Pogotovo je to bilo aktualno od 1950-ih godina kada grad počinje naglo rasti.

*Modernistička vizija Siska iz 1969. godine, arh. Iskra Poljak i Fedor Wenzler

► Koja su najznačajnija ostvarenja, urbanistički zahvati i objekti, iz tog razdoblja?

Vlatko Čakširan: U tom razdoblju izgradnja je zahvatila sve segmente od komunalne infrastrukture poput vodovoda, preko javnih zgrada poput škola i vrtića do stambenih zgrada. Isto tako je izgradnja zahvatila sve dijelove grada što je izmijenilo njegovu fizionomiju. Iz prostora koji je primarno bio koncentriran na staru gradsku jezgru s višestoljetnim kontinuitetom počeli su se razvijati oni dijelovi grada koji su prije toga bili “rubni”. U početku je izgradnja ipak bila vezana uz strogi centar grada. Tu se mogu izdvojiti prve stambene zgrade u centru grada koje je projektirao arhitekt Ivo Bartolić i koje su se usjekle u prostor obilježen većinom obiteljskim kućama iz 19. i početka 20. stoljeća s dominantnim secesijskim elementima. Na taj je način modernistička arhitektura na simboličnoj i fizičkoj razini odredila prekid s prijašnjim stilovima i filozofijom života u urbanom prostoru te uvela nove, suvremenije elemente. Naglaska je bio na raskidu s prijašnjim sustavom i afirmacijom onog socijalističkog. U blizini centra grada, na njegovu istočnu rubu, razvija se od 1950-h godina naselje na Trgu Moše Pijade, koje se može smatrati prvim projektiranim višestambenim naseljem u gradu, a na njemu je također radio Ivo Bartolić.

To je bio prostor karakteristične modernističke vizure s kvalitetnim odnosom između stambenih zgrada i zelenih površina, čime je element zelenila u viziji budućeg razvoja grada dobio na još višem značenju. No, najvažniji projekt toga vremena bio je izgradnja radničkog naselja Željezare Sisak na južnom dijelu grada u industrijskoj zoni omeđenoj Željezarom, Rafinerijom i kasnije Termoelektranom. U taj “surovi” industrijski prostor, dolazi do značajne izgradnje i formiranje novog naselja koje do tada nije postojalo i koje je dobilo slične centralne funkcije kao i staro središte grada. Tu je čak javlja i dihotomija između starog i novog dijela grada, pa čak i do određene vrste animoziteta koji je izražen do današnjeg vremena. U tom novom naselju grade se veliki broj stambenih zgrada za radnike Željezare i njihove obitelji. Budući da je u blizini bilo velikih tvornica, smješteno je u stoljetnoj hrastovoj šumi koja je predstavljala ekološku barijeru u tom području gdje je opasnost od zagađenja bila velika. Ujedno se uređuje veliki broj zelenih površina koje se oplemenjuju fontanama, klupama, dječjim igralištima, sportskim terenima, a od 1970-ih godina i Parkom skulptura. U prizemljima dijela zgrada uređeni su prostori za uslužne djelatnosti, a posebno se vodila briga o zaposlenim ženama tako da su pojedini prostori poput perionice i glačaonice rublja zamišljeni tako da im olakšaju svakodnevne poslove. Usto je izgrađen i dječji vrtić koji je još više olakšavao svakodnevni život i rad. Od 1960. godine u tom naselju uređena je i prva robna kuća u gradu po sistemu samoposluživanja čime je osuvremenjena kupnja, ali je potican i konzumerizam. U naselju je također od 1960. godine izrađen i veliki sportski kompleks koji je uključivao otvoreni olimpijski bazen čime je Sisak dobio prvi takav prostor u svojoj povijesti, a bio je i među rijetkim gradovima u Hrvatskoj s takvim bazenom. Sve je to povećavalo kvalitetu života radnika i njihovih obitelji u tom radničkom kvartu, tako da bi se usudio reći kako je to i danas najbolje infrastrukturno uređen dio grada.

► Muzej grada Siska predstavio je 2016. godine izložbu, pionirsko istraživanje, posvećenu arhitektu Ivi Bartoliću koji je značajno djelovao u Sisku. Koja su njegova najznačajnija ostvarenja u gradu?

Vlatko Čakširan: Upravo je arhitekt Ivo Bartolić bio taj koji je nakon rata projektirao veći dio građevina. Već sam napomenuo kako je radio na prvim zgradama u centru grada, na naselju na Trgu Moše Pijade i u radničkom naselju Željezare Sisak. No ovdje bih izdvojio možda neke manje vidljive prostore, ali ne i manje interesantne. On je u radničkom naselju Željezare projektirao obiteljske kuće poznate i kao “inženjersko naselje” u kojem su bili smješteni rukovoditelji i inženjeri Željezare sa svojim obiteljima. Kuće su bile na tragu ideje o “vrtnim gradovima” iz prijeratnog razdoblja. Okružene zelenilom i skladno uklopljene u prostor naselja nisu odavale dojam ekskluzivnog kvarta u prostoru punom zgrada za radnike. Čini se da je upravo zelenilo “bajpasiralo” taj odnos i da se nije narušavao egalitaristički pristup koji je tada bio propagiran. Drugi objekt koji mogu navesti je autobusna stanica kod glavnog ulaza u tvornicu Željezara. Ona je bila građena u 1950-im godinama dok broj radnika u Željezari nije još uvijek bio značajan. Zanimljivo je kako je svoju manju formu zadržala sve vrijeme, čime je naglasila dinamiku razvoja jer je služila isključivo za što lakšu komunikaciju i transport, a ne za duži boravak na tom prostoru iako je tu postojao i jedan ugostiteljski objekt. Radnike je trebalo brzo prevoziti na posao i s posla kako se ne bi stvarale nepotrebne gužve, pogotovo kod izmjene pojedinih smjena. Minijaturni prostor je bio u neskladu s velikom tvornicom, no tu je u prvom planu bila funkcionalnost.

*Gradski muzej Sisak, arh. Ivo Bratolić, 1957.

Kao treći objekt koji se može izdvojiti iz Bartolićeva opusa je Hotel “Panonija” u strogom centru grada. On je nastao polovicom 1960-ih godina koje su za Bartolića označile prijelaz prema hotelskoj arhitekturi. Bila je to prva značajna izgradnja u strogom centru grada koja izlazila iz okvira dotadašnje stambene arhitekture. Ona je svojim dimenzijama nadmašila sve dotadašnje nove zgrade u tom dijelu grada. No svoj značaj ne duguje toliko svojem oblikovanju već funkciji koju je nudila. Ta zgrada postaje društveno središte grada, a omogućila je intenziviranje razvoja turizma na tom prostoru jer su do tada smještajni kapaciteti bili iznimno mali. Zgrada kao da je nastojala ukazati na drugačiji smjer grada jer se još od druge polovice 1950-ih godina radilo na njegovom intenzivnom uređenju pogotovo javnih površina i spomenika kulture poput utvrde Stari grad. Time se pokušao napraviti otklon od dotadašnje stroge industrijalizacije od koje je grad imao velike koristi. Gradu je hitno nedostajalo drugih sadržaja kojima bi se mogao oplemeniti svakodnevni život ljudi, ali i privući posjetitelje, turiste. Novi hotel je trebao doprinijeti upravo tome i postati simbol nove faze razvoja grada.

*Hotel Panonija

Četvrta zgrada koju bio spomenuo je aneks zgrade Gradskog muzeja Sisak iz 1957. godine koju je Bartolić projektirao za tadašnji Muzej i arhiv revolucije. On je na taj način spojio staru zgradu iz 19. stoljeća u kojoj se Josip Broz – Tito školovao za bravara, i koja je veća tada predstavljala memorijalni prostor, sa zgradom koja predstavljala otklon od one stare. Na taj je način tom prostoru dao potpuno novu vrijednost i dimenziju što je bilo u skladu i s modernističkim tendencijama toga vremena. On staru zgradu nije doveo u pitanje, jer je imala svoju memorijalnu vrijednost i politički kontekst, ali je arhitektonskim rješenjem povezao dva vremenska razdoblja i dao im na značaju. I danas je ta zgrada u izložbenoj funkciji.

► Željezara Sisak odigrala je značajnu ulogu u urbanizaciji grada. Što sve karakterizira gradogradnju kojoj je zajedničko da je vezana uz Željezaru?

Vlatko Čakširan: Radničko naselje Željezare Sisak od početka svoje izgradnje, početkom 1950-ih godina, predstavljalo je poligon za modernističke tendencije toga vremena. Naselje građeno od nule nudilo je iznimne mogućnosti za projektante. Prije svega je bilo moguće izvesti kvalitetnu infrastrukturu poput vodovoda, kanalizacije, odvodnje, toplovoda. Nakon toga su se mogli graditi stambeni objekti te formirati uslužni elementi koji su nedostajali da bi taj prostor normalno funkcionirao poput trgovine, pošte, praonice rublja, frizeraja, postolara, servisera… Taj je prostor bio idealan za formiranje kvalitetnih javnih prostora poput parkova, trgova, igrališta, sportskih terena. Iz toga je vidljivo kako je projekt bio zamišljen i usmjeren prema kvaliteti života radnika i njihovih obitelji. Ta ideja je funkcionirala i cijelo vrijeme dok se naselje širilo. Nije se izlazilo izvan tih okvira već je svako razdoblje razrađivalo “zacrtanu temu” te je davalo nove vrijednosti u prostoru naselja. Zbog toga je tu bio izgrađen veliki sportski kompleks s olimpijskim i dječjim bazenom, vrtić, osnovna i srednja škola, velika sportska dvorana, stadion, tržnica, ambulanta, ali i suvremeni trgovački centar, kino, društveni dom, knjižnica, park skulptura. Takvu dinamiku u razvoju nije imalo niti jedno sisačko naselje i po tome je ovaj dio grada specifičan i prepoznatljiv.

► Jedna od osobitosti Siska je i fundus skulptura u javnom prostoru nastao u okviru Likovne kolonije Željezare Sisak. Danas imaju i status kulturnog dobra, no dio je nestao ili neodržavan, a recentnije je počela i njihova etapna obnova. Obnova industrije, one koja je i omogućila uvjete da skulpture nastanu, odnosno sve ono što ste ranije naveli, nije izgledna. Koliko se industrijska baština, koja je značajno obilježila grad, promišlja u kontekstu neke nove uloge?

Vlatko Čakširan: Industrijska baština ne obuhvaća samo industrijske objekte već i industrijske krajolike, radnička stambena naselja, strojeve, arhivsku građu… Ona određuje stupanj razvoja određenog prostora i njegovu važnost u određenom povijesnom razdoblju. Ako danas promatramo povijesni razvoj grada Siska onda možemo ustvrditi kako je on, zahvaljujući svojoj industriji, u jednom dužem razdoblju svoga postojanja bio važno gospodarsko središte. Industrijska baština je stoga sastavni dio njegove povijesti.

Axel Föhl, poznati njemački stručnjak za industrijsku baštinu, izjavio je kako je moguće promatrati industrijske objekte kao dio kulturne i povijesne baštine, postavljajući “željezničke kolodvore i rudnike ugljena uz bok dvorcima kao svjedoke ljudskog genija”. Zanimljiv je njegov egalitaristički pristup koji zapravo proizlazi iz današnjeg odnosa prema baštini u zapadnom društvu. Razlika između baštinskih sklopova se toliko smanjila da je industrijska baština dobila status koji prije nije mogla ni pomišljati. “Ljudski genij”, kako ga naziva Föhl, nema granice koja se podvlači nakon nekog vremena, nema “kraja povijesti”, već se radi o neprekinutom kontinuitetu razvoja koji se nadovezuje jedan na drugi iz čega proizlaze brojna ostvarenja. Industrijska baština na takav način dobiva pravo na svoje “ponovno” otkrivanje, valorizaciju, prezentaciju, obnovu, odnosno svoje pravo na javnost. Tek kada se o tome počelo jače i ustrajnije govoriti, raspravljati, formulirati određena mišljenja, industrijska baština je došla u javnost kao ravnopravni sudionik povijesti. Iz takvih konstatacija možemo sagledati i mogućnosti Siska u kontekstu promocija i iskorištavanja industrijske baštine.

Sustav baštine, pokretne i nepokretne, materijalne i nematerijalne, predstavlja važnu komponentu u formiranju identiteta pojedinih zajednica, a isto tako predstavlja i odrednicu njihova razvoja. Ako se baštinski sklop koristi pravilno, stručno, planski, onda on postaje zamašnjak razvoja tih zajednica. Otvara mogućnosti daljnjeg razvoja i unutar zajednica postaje važno gospodarsko sredstvo. Smatram da je to smjer u kojem može ići i Sisak u budućem razdoblju. Ako se uzme u obzir da je Europa odavno prihvatila industrijsku baštinu kao dio svog identiteta i da su dijelovi te baštine ujedno i svjetska zaštićena baština, onda u ostacima industrijske prošlosti možemo i moramo tražiti nove mogućnosti razvoja. Industrijska baština doista može postati generator razvoja. One su u svakom pogledu dio našeg nasljeđa, nekadašnje povijesne zbilje koja je bila obilježena proizvodnjom, zaposlenošću, potrošnjom, zatim i realni atributi u gradskom tkivu koje nije jednostavno izbrisati i na njihovim razvalinama graditi koncepte razvoja uz pomoć trgovačkih centara i nekih drugih neproizvodnih grana.

Kako se industrijskom baštinom bavim od 2006. godine i to u kontekstu istraživanja i promocije, mogu reći kako je do danas u našem gradu napravljeno iznimno puno u njezinu očuvanju. Napravljeno je mapiranje industrijske baštine i objavljena karta koja ukazuje na njezinu prostornu komponentu, pokrenuta je manifestacija Dani industrijske baštine grada Siska koja od 2013. godine kontinuirano prezentira i promiče vrijednosti takvog tipa baštine. Također je iz ideje o očuvanju industrijske baštine realiziran i projekt Info centar industrijske baštine Holandska kuća kojim je sredstvima Grada Siska i Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova obnovljeno staro žitno skladište i stavljeno u funkciju njezine prezentacije. Ostvarena je odlična suradnja s lokalnom zajednicom koja donira sve više predmeta vezanih uz industrijsku prošlost grada. Time naglašavamo kako je industrijska baština dio našega identiteta i potencijal za daljnji razvoj.

_

Obilazak moderne arhitekture Siska uz stručno vodstvo dr. sc. Vlatka Čakširana dogodit će se u subotu, 12. lipnja 2021. Obilazak je organiziran u sklopu projekta Motel Trogir i u suradnji s Gradskim muzejom Sisak.

Detalje ove i drugih planiranih obilazaka modernističke baštine Hrvatske u sklopu projekta Motel Trogir potražite ovdje.

_

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Fotografije: Gradski muzej Sisak

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma moteltrogir.tumblr.com

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
vizkultura.hr/intervju-kana/
vizkultura.hr/intervju-bozo-benic/

The post Grad obilježen proizvodnjom appeared first on vizkultura.hr.

Unazad par godina, Gradska galerija Striegl u Sisku postala je jedno od relevantnijih mjesta na mapi kulturnih i umjetničkih sadržaja u Hrvatskoj, a i šire, zahvaljujući stručnom vodstvu aktualne ravnateljice Galerije, povjesničarke umjetnosti i kustosice Alme Trauber. Slijedom pandemije i potresa, rad Gradske galerije Striegl se izmijenio, ali nikako nije posustao, već se iznalaženjem novih strategija funkcioniranja i dalje razvija. O novim načinima djelovanja, kontekstu grada Siska njegovom identitetu, kao i identitetu Gradske galerije Striegl razgovarali smo s Almom Trauber, koja je na čelu Gradske galerije Striegl od svibnja 2018. godine. Kustosica je i autorica brojnih izložbi, kustoskih i istraživačko-publicističkih projekata iz područja suvremene umjetnosti. Od 2012. do 2016. bila je koordinatorica i voditeljica aktivnosti vezanih uz registraciju, očuvanje, prezentaciju i interpretaciju Parka skulptura Sisak (Zbirka skulptura na otvorenom nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak). Od 2016. godine jedna je od članica organizacijskog tima Festivala ulične umjetnosti “Re:Think Sisak”. U periodu od 2016. do 2018. godine radila je na mjestu voditeljice Galerije Krsto Hegedušić u Petrinji.

*Alma Trauber

► Tvojim dolaskom na mjesto ravnateljice Gradske galerije Striegl u Sisku kvaliteta sadržaja i profesionalnost produkcije značajno je porasla, kao i uopće vidljivost Siska na planu umjetnosti i kulture. Međutim, to je zahtijevalo rekonceptualizaciju Galerije i njenog lokalnog karaktera. Izgradnji novog identiteta Galerije prethodila je i promjena vizualnog identiteta koju potpisuje dizajner Sven Sorić. Kako se konstruirao taj novi identitet i kakve su bile reakcije publike?

Alma Trauber: Kad sam došla na mjesto ravnateljice ove galerije, možda sam bila u nekoj neobičnoj prednosti zato što sam poznavala tu ustanovu iznutra, budući da sam ondje radila i tijekom studija i kasnije kao kustosica. Poznavala sam ju kroz sve razine, sve njene nedostatke, ali i sve prednosti. Tako da sam već u samom početku znala što bih u tom smislu htjela napraviti. Imala sam tu sreću, i još uvijek imam tu sreću, da sam imala punu slobodu da radim što hoću, a to je neprocjenjivo. Bilo je tu nekih sugestija, ali nitko me nije ograničavao – do lokalne zajednice, tj. lokalne publike. Naime, kad sam došla u Galeriju bilo mi je jasno da je za galeriju važno da ima jasne, pročišćene vizualne smjernice, dakle vizualnu komunikaciju. Ako već imamo problem s prostorom – kad sam došla na poziciju bili smo u starom iznajmljenom prostoru – trebali bismo napraviti jasan vizualni identitet kojim ćemo komunicirati sve naše programe. Bitno je naglasiti da se u Sisku samo Gradska galerija Striegl bavi vizualnim umjetnostima te bi stoga trebala pokriti čitav spektar različitih umjetničkih djelovanja. Kako se borimo s tom dvojakošću našeg programskog koncepta, odnosno spajanjem Strieglove baštine, lokalnog konteksta i suvremene umjetničke produkcije, Sven Sorić je dobio uputu da u vizualnom identitetu pomiri te različitosti. Odmah smo stari logo galerije, identitet kojeg nije u pravilu niti bilo, odlučili izmijeniti. Navodno je taj logo uz pomoć dizajnera osmislio sisački slikar Slavo Striegl i kad sam odlučila maknuti taj logo, Siščanima je to značilo (govorimo o zaista maloj kritičnoj masi ljudi koji su inače dolazili u galeriju) potpuno uništenje Striegla i umjetničke tradicije ovog grada. Ono što se dogodilo je da je ta generacija jednostavno prestala dolaziti u galeriju, a ja sam u samom početku izgubila podršku tih ljudi. To je jako sklizak teren zbog što je Gradska galerija Striegl gradska institucija i ona bi morala biti institucija za sve, a ne samo za određene ljude. Siščanima je slikar Slavo Striegl jako bitan, on je okosnica s kojom se oni poistovjećuju, ali izložbe njegovih radova i nisu jako posjećene. Stoga sam išla na anticipaciju  Strieglovog opusa unutar lokalne zajednice s jedne strane i rad s Strieglom prema van. Na drugačiji sam način radila s fundusom i predstavljala izložbe u Sisku, a s programom Striegl u gostima htjela sam da zbirka proputuje raznoraznim institucijama, muzejima i galerijama po Hrvatskoj dok se radi memorijalna kuća Striegl u Sisku, rodna kuća Slave Striegla. Ne možemo svake godine raditi po dvije Strieglove izložbe u Sisku, niti je opcija trenutno napraviti stalni postav, jer je taj koncept predviđen kod adaptacije Kuće Striegl (gdje će stalni postav i biti). S obzirom na nedostatak kulturnih i umjetničkih programa ovdje, mislim da bi to bilo zastrašujuće. Iako sam doživjela otpor lokalne, domaće publike (publika je dala otpor, a s druge strane sam imala podršku osnivača, Grada Siska, za ovaj program) počeli su dolaziti neki mladi ljudi i ušli smo u jedan kontinuitet koji su pak zaustavili pandemija i potres. Da smo još napravili te neke sjajne stvari koje smo planirali, mislim da bi se možda publika još i bolje prilagodila tom novom identitetu.

*izložba “Tok” Nike Petković

► Kako gledaš na centralizaciju kulturnih politika, na odnos centra i periferije? Kakva je pozicija Siska i njegovog lokalnog konteksta?

Alma Trauber: Što se tiče lokalnog odnosa Siska i Zagreba i tih većih centara, mislim da je to bio ogroman problem. Kroz svoj program nastojala sam što više ljudi dovesti u Sisak i sve svoje produkcijske napore uložiti da umjetnicima pružimo ono maksimalno što možemo. Imamo nekakav kapacitet koji ipak nije prevelik. Na gradskom smo proračunu, dobivamo sredstva od Ministarstva kulture, ponekad i od županije, ali smo u nezavidnoj poziciju što se tiče sufinanciranja od strane zaklada i sličnih fondova, s obzirom da smo javna institucija. No, našli smo načine da se uključimo u suradničke platforme, gdje kao institucija možemo proći. Jedna takva suradnička platforma je Zajednički fotografski narativi, nastala na inicijativu Ureda za fotografiju koji je povezao Zagreb, Rijeku, Sisak, Koprivnicu i Križevce, gradove koji dijele taj nekakav postindustrijski i razvojni moment. Mislim da to izmicanje iz centra Zagreba nudi jako puno. Po meni to nudi jedan fini rad, jednu finu posvećenost, jer zaista možemo raditi sjajne stvari, nema te količine i zasićenosti. Jedino što je tu izostalo je medijska pažnja. Nekako su mediji, što se tiče kulture općenito, jako isključivi, usmjereni na mainstream, jako površni. Nije to ni kritika medijima, jednostavno je takvo stanje. Sisku ne ide u prilog ni ta loša slika, prikazani smo kao grad u kojemu nema ničega, nema ljudi, sve je loše i nema posla. S druge strane, iznutra cijelo vrijeme pronalazim mnoštvo mogućnosti. Blizu smo, Sisak je dobro povezan, grad nije umro, grad želi podržati svakakve sadržaje.

*publikacija “Abeceda Željezare” (o kojoj smo pisali ovdje)

► Kako ti vidiš identitet grada Siska naspram te uvriježene slike u medijima koja se sada, nakon potresa, još i više potencira? Kako funkcionira Gradska galerija Striegl kao reprezent grada i kao elementarni dio identiteta grada koji se bavi i društveno relevantnim pitanjima?

Alma Trauber: Uvijek propitujem tu svoju subjektivnost, jesam li previše subjektivna prema tom gradu u kojemu živim i djelujem, ali nekako mislim da ljudi idu linijom manjeg otpora i da su prestrogi prema tom gradu. Ipak, mislim da nije toliko loše i da je situacija Siska prisutna u svim našim gradovima jer je jednostavno situacija generalno takva u cijeloj Hrvatskoj. Zaista ne vidim razliku. Možemo ju vidjeti u površini, broju ljudi, broju institucija, broju programa i događanja, ali kad sve to svedemo na nekakvu primarnu razinu, uopće ne vidim razliku između Zagreba, Siska, Rijeke… Baze su nam takve i širi konteksti su kakvi jesu. A mislim da galerija u pogledu razvoja identiteta grada može puno napraviti. Možemo na to utjecati, moramo na to utjecati. Razmišljamo o tome kad razmišljamo o našim aktivnostima, o programima, o ljudima koje involviramo u svoj rad, o vremenu u kojem živimo. Mislim da to galerija danas i mora činiti i to mi je imperativ. Od početka nisam htjela programski ograničiti djelovanje galerije. Htjela sam u samom prostoru galerije, s našim umjetničkim programom i izložbenim, diskurzivnim, bilo kakvim drugim programima uložiti što više u podršku umjetnicima, da na kraju dobijemo neke sjajne radove, izložbe koje progovaraju o nekim nama danas važnim stvarima. Ali s druge sam strane programski htjela da se galerija pozicionira kao institucija koja ima određeni stav i koja u lokalnoj zajednici može progovarati o važnim stvarima. Mi možemo generirati ta nova znanja i možemo na njih ukazivati. Bez obzira na to što smo mi muzejska ustanova i što smo umjetnički orijentirani, mislim da se danas, u kontekstu Siska, više ne možemo ograničiti na usko polje djelovanja. To je bio i poticaj za suradnju galerije i volonterske platforme Sloga i kreiranje serije razgovora Nakon potresa: iskustva, saznanja i perspektive. U trenutku kad smo ostali bez prostora, jer se prostor Holandske kuće, u kojoj se nalazi Galerija, trenutno sanira, kad vani ništa nismo mogli raditi zbog situacije u kojoj sve pada sa svih strana, u kojoj su svi u nekom defetizmu, sve je pesimizam i sve je bilo loše, učinilo mi se izuzetno važnim da galerija, kad već postoji kao institucija s infrastrukturom i logistikom, treba biti baza za diseminaciju nekih novih znanja oko svih događanja na terenu. Znajući kakvo je stanje na cijelom terenu, da mi na prostoru cijele županije u pravilu nemamo neku instituciju koja će do te mjere artikulirati ta znanja, shvatila sam da je to potrebno. Radio Sisak nam je tu dao jako bitnu podršku. I doista galerija može tako funkcionirati, da ljudi koji nikad možda ne bi došli u galerijski prostor i koje ne zanimaju suvremena umjetnost ili problematika s kojom se suvremena umjetnička praksa susreće shvaćaju da se galerija može baviti i širim društvenim pitanjima. Zato mi je vizija bila da na taj način galerija djeluje, što više. Ovo je otvorilo neke nove kanale i razumijevanje da institucije više ne mogu biti usmjerene same sebi, da moramo funkcionirati s autonomnom nezavisnom scenom. Jer nezavisna scena u pravilu producira i ukazuje na izuzetno važne stvari i nikada ju nisam vidjela kao sferu djelovanja odvojenu od institucionalne. Tako da nastojim s jedne strane na sve gledati odozgo, iz te naše perspektive, ali nekako nastojim raditi odozdo na toj kritičnoj masi. Ali što se tiče identiteta grada i identiteta galerije, mislim da se tu treba još puno napraviti, da se mora i da se treba.

*izložba “Radical NoW”

► Što u ovoj situaciji kultura može činiti za grad i stanovnike grada Siska?

Alma Trauber: Mislim da je ovo što radimo, informiranje ljudi, produciranje, ukazivanje na neke stvari, na strategije djelovanja, izuzetno bitno i velik poticaj. S tom produkcijom umjetnosti ljudima nudimo neku komfor zonu, neku elementarnu podršku, da ljudi vide da zaista postoje druge stvari, drugi načini. Razmišljam čak i o onom najbanalnijem aspektu njegovanja optimizma. Ljudi su sad otišli ili daleko u prošlost ili razmišljaju previše o budućnosti. Zaboravljamo na sadašnjost. Stoga je uloga galerije stalno upućivati na važnost te prisutnosti danas, ovdje. Ljudi možda sad još ne uočavaju koliko bi im sad bilo bitno otići pogledati nešto u galeriji, neku projekciju, neku izložbu. Jer smatram da nema zacjeljenja i izlječenja – bilo emocionalnog, mentalnog, psihološkog, pa čak i egzistencijalnog – bez kulture i umjetnosti. Imamo puno umjetnika koji se bave takvim spektrom u kojem se nalazimo i mislim da je ovo savršeno okruženje za takav umjetnički rad. Tu bi trebalo dati podršku. Sad možemo puno toga napraviti, to bi bila ona uloga umjetnosti kojoj svi težimo. Ja zaista nisam još uvjerena u to da zaista samo umjetnost može potpuno mijenjati neke stvari, nisam čak potpuno uvjerena u taj aktivizam. Ali mislim da možemo ukazivati, informirati, educirati i da onda to sve zajednički dođe na onaj stupanj koji je nama svima potreban. A da bismo to mogli, ne možemo nestati. Ako nestanemo, onda će to sve izostati i svest ćemo se na onaj strašan segment ničega, čiste egzistencije.

*izložba “Re:Think Sisak”

Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku

Zahvaljujemo Almi Trauber na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Nema zacjeljenja bez kulture appeared first on vizkultura.hr.

Dizajnerski ured Clinica studio prvenstveno se bavi produkt dizajnom interaktivnih i interpretativnih izložbi. Barem tako oni skromno pišu o sebi na vlastitom webu. Zapravo, to je tim iza kojeg stoje Vedran Kasap i Ozana Ursić (nerijetko sa suradnicima iz drugih domena struke) i koji radi neke od najzanimljivijih projekata, tipološki negdje između interijera, produkt dizajna i dizajna interakcija. Taj specifičan pristup donio im je i nagradu BIG SEE za izložbu Od imaginacije do animacije: šest destljeća Zagreb filma. Dijapazon radova proteže se od izložbi, preko interpretativnih centara za Parkove Hrvatske, do spomenika Hajduku Za sva vrimena. O spomenutim projektima, kao i o počecima djelovanja i njihovoj specifičnoj metodologiji rada doznajte više iz razgovora koji smo vodili s Vedranom i Ozanom!

*Vedran Kasap i Ozana Ursić

► Možda najbolje za početak: kada Clinica počinje raditi u ovom sastavu i pod ovim imenom?

Clinica studio: Kako to valjda uvijek ide, naši prvi poslovi bili su u domeni dizajna izložbi, stalnih i privremenih postava; međutim, najkompleksniji dizajnerski posao bio je jedan sveobuhvatan i širok projekt na natječaju za nacionalne parkove i parkove prirode i na osnovu toga smo se isprofilirali kao ured sa specifičnim područjem djelovanja.

Clinica studio je već postojala kao tvrtka u vlasništvu naših kolega, Vanje Cuculića i Krešimira Đurića, koju su preuzeli Vedran Kasap i Domagoj Jović, a ubrzo im se priključuje Ozana Ursić. Imali smo, naravno, još suradnika koji su bili dio tima, ali Ozana je preživjela te tri intenzivne godine projekta za “parkove” i zadržala se sve do danas kao sastavni dio Clinice.

► Možete se prisjetiti tih početaka rada na natječajnom projektu?

Clinica studio: Riječ je o međunarodnom natječaju provedenom kada je Hrvatska postala članica EU. Cilj natječaja je bio uključivanje Parkova Hrvatske u mrežu zaštićenih područja EU NATURA 2000, ali i da se kroz jedinstveno promišljanje i vizualni jezik unificiraju i prezentiraju prirodne ljepote Hrvatske te se podigne svijest o važnosti zaštite ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. Projekt je rađen u suradnji sa studijima Šesnić&Turković, Cuculić, Muze, Revolucijadizajna te s Igorom Pauškom. Svaki od dionika imao je drugu domenu djelovanja: grafički dizajn, muzeologiju, IT&multimedija dizajn, rasvjetu te prostorni dizajn posjetiteljskih centara, što je bio zadatak Clinica studija, te je bila potrebna visoka razina interdisciplinarnosti da bi projekti zaživjeli kao jedinstvena, dobro usklađena cjelina.

Kako u samom početku nismo imali precizno definirane projektne zadatke, a u našoj želji da uspostavimo što kvalitetniju i primjenjiviju dokumentaciju za projekte koji su realno izvedivi, opseg posla je “malo nabujao” te se ispostavilo da moramo svakih pola godine isporučiti šest idejnih i izvedbenih projekata s troškovnicima za javnu nabavu. Plan koji smo dobili na početku djelovao nam je dohvatljiv, ali se kasnije pretvorio u tri “godine pakla” (smijeh).

► Vaši projekti posjetiteljskih centara jako su specifični jer se nalaze negdje između dizajna interakcija, arhitekture i produkt dizajna. U trenutku kad počinjete raditi prvi centar, koliko sličnih pristupa u svijetu postoji i kako razvijate taj specifičan jezik po kojem ste danas prepoznatljivi?

Clinica studio: Svatko se od nas ranije pojedinačno kroz svoj rad bavio aspektima koje si spomenuo; međutim, nikada ih nismo u ovakvom opsegu trebali objedinili u jedan, takoreći, proizvod. Iz tih specifičnosti proizlazili su problemi, a samim time i rješenja koja su oblikovala, kako kažeš, “prepoznatljivi jezik”. Imali smo razna iskustva na sličnim manjim projektima, ali kroz prve tri godine rada isprofilirali smo se na tom interdisciplinarnom pristupu koji je nevjerojatno zahtjevan. Svi ti projekti smješteni su u objektima koji su već bili arhitektonski definirani ili se radilo o starim građevinama koje su se trebale rekonstruirati uz brojna ograničenja. Često nam se događa da uđemo u prostor koji je projektiran prije ulaznih podataka o sadržaju koji bi se nalazio unutra, tako da smo se morali dosta prilagođavati izvedenim stanjima. Često su nam arhitekti ulazili u susret, pogotovo kad bi skužili što mi to točno radimo (smijeh).

Što se tiče samog pristupa projektu, puno smo istraživali i analizirali slične projekte po svijetu; međutim, naša je ideja bila da se odmaknemo od klasičnog projektiranja izložbenog prostora s panelima, fotografijama i tekstom na njemu. Jednostavno smo željeli podići posjetiteljske centre na jednu višu razinu, tako da posjetitelj na jednoj interaktivnoj, multisenzornoj razini može dobiti informacije, ali i osvijestiti koliko je očuvanje prirodne i kulturne baštine bitno.

Problem je kod tehnologije općenito, što jako brzo napreduje, odnosno zastarijeva, i u principu postaje nezanimljiva sama po sebi, stoga je uvijek pokušavamo integrirati u neku smislenu cjelinu s mehaničkim elementima i scenografijom prostora. Također, uzimajući u obzir koliko proces javne nabave traje, od početka planiranja projekta do njegove izgradnje i implementacije, predviđena oprema osjetno zastari. Primjerice, tri projekta koja ćemo izvoditi ove godine projektirani su 2015., pa sad ti zamisli da smo se u prezentaciji npr. parka prirode Učka bazirali isključivo na uređajima dostupnima prije šest ili sedam godina.

*Interpretacijski centar u Kopačkom ritu

*Lijevo: Centar za posjetitelje “Med dvemi vodami” (projekt smo predstavili ovdje) / foto: Nikola Zelmanović; Desno: Posjetiteljski centar “Podzemni grad Paklenice”

*Etnografski muzej Pazin

► Koliko su te birokratske zapreke i zahtjevi utjecali na oblikovanje?

Clinica studio: Iskreno, i nisu pretjerano utjecali. U početku smo se možda na teži način bavili tom problematikom, ali sada ih drugačije planiramo u projektiranju te oni ne utječu na dizajn rješenja po pitanju odabira opreme ili materijala. U jednom trenutku smo jednostavno našli načina kako birokraciju i pravne zahtjeve ispoštovati, a da nam to ne utječe na oblikovanje. S obzirom na iskustvo, sada već možemo procijeniti koji se proizvodi i oprema kroz vrijeme mogu mijenjati i kako ih opisati, a koje možemo preciznije definirati… U toj je situaciji jako bitna dobra komunikacija s klijentima koju mi na sreću imamo, tako da sve te birokratske zavrzlame zajedno riješimo.

► Koliko ostajete angažirani oko funkcioniranja posjetiteljskih centara i nakon same izvedbe?

Clinica studio: Nakon realizacije projekta nemamo pretjerano puno angažmana, što svakako smatramo pozitivnim jer znači da sve dobro funkcionira (smijeh). Ukoliko se radi o kompleksnijem proizvodu u sklopu posjetiteljskog centra koji zahtijeva neko posebno održavanje ili “updateanje”, uvijek smo klijentima na raspolaganju.

► S obzirom da se vaši projekti baziraju na interaktivnosti, za koji ste projekt mislite da je dobio najbolji feedback posjetitelja ali i stručne javnosti?

Clinica studio: Pa rekli bismo da su to općenito projekti za Parkove Hrvatske bez izdvajanja jednog pojedinačnog. Neke lokacije su jednostavno zanimljivije i razvikanije, pa su samim time i naši projekti bili prisutniji u medijima ili ih je više posjetitelja vidjelo. Recimo, Kuća za brodice na Brijunima je u jednom trenutku bila izrazito dobro publicirana, ali to je vjerojatno iz razloga što je taj nacionalni park tada bio puno posjećeniji od npr. Kopačkog rita, na koji smo jednako ponosni. Općenito, mi nismo razvikani ured niti patimo pretjerano od priznanja i nagrada, ali imamo veliki osjećaj odgovornosti prema korisnicima, bez obzira o koliko atraktivnoj lokaciji se radilo.

*Kuća za brodice na Brijunima

► Čini li vam se da stručna javnost vaše projekte percipira više kao dizajn ili arhitekturu?

Clinica studio: Ovo što mi radimo je dosta specifičan tip prostornog oblikovanja za koji mislimo da je dizajn, a ne arhitektura, jer je puno interaktivniji od klasičnog arhitektonskog uređenja. Ta interaktivnost je upravo ono što nas najviše razlikuje od ostalih sličnih projekata. Više ga percipiramo kao kompleksniji produkt dizajn. Kada kažemo “kompleksniji produkt dizajn”, mislimo na zbir uporabnih predmeta koji svi za cilj imaju nešto interpretirati kroz mehaničku ili kinetičku aktivnost, a ne samo rješavati prostorne probleme. To je na neki način i definicija dizajna interakcija.

► Pobijedili ste na natječaju za park Za sva vrimena koji je organizirao Naš Hajduk u suradnji s DAS-om. Možete nam malo više ispričati o samom projektu i kako se dogodio “skok” u projekte javnog prostora?

Clinica studio: Nije nam bilo lako donijeti odluku uključiti se u ovaj natječaj ili ne, s obzirom na značaj koji se veže uz Hajduk. Znali smo da, ukoliko projekt u očima javnosti ne bude prihvaćen, možemo odmah “staviti ključ u bravu” (smijeh). Brzo smo došli do rješenja koji ima element spomenika, urbane opreme, ali i instalacije i to nam se učinilo jako zanimljivim pristupom. Iako spomenik nije interaktivan sam po sebi, sama kompozicija volumena koji čine natpis “HAJDUK”, vidljiv iz jedne točke, može se istovremeno koristiti i kao urbana oprema, ali i kao neformalno dječje igralište. Zamislili smo da dijelove prostornih elemenata ispunimo natpisima imena ljudi koji su donirali novce za otkup dionica Hajduka kako bi se korisnici i emotivno povezali sa spomenikom. Pozitivan efekt koji je to pokrenulo nismo ni mogli zamisliti. Vjerujemo da je ta emocija na koncu razlog zašto se projekt nevjerojatno kvalitetno i brzo napravio. Strast i odgovornost koju je svatko imao u svojoj fazi projekta je bila jednostavno nevjerojatna, djelomično zbog emocije koju taj klub izaziva u javnosti, a i djelomično zbog očiju iste te javnosti koje su bile uprte u sve nas koji smo radili taj projekt: od dizajnera do izvođača.

*Spomenik Hajduku “Za sva vrimena” (rezultate natječaja potražite ovdje)

► Čini li vam se realno da u budućnosti radite nešto van kulturne namjene?

Clinica studio: Naravno. Svi javni prostori imaju potencijal analogne, a ponekad i digitalne interaktivnosti, s ciljem prilagodbe potrebama čovjeka. Što se tiče privatne namjene, nismo imali previše upita, vjerojatno iz razloga što naši projekti djeluju izrazito skupo (smijeh). To nam se događa kod upita o projektima postava izložbi, gdje je budžet za oblikovanje relativno skroman, pa klijenti misle da si takve projekte ne mogu priuštiti. To, nasreću, nije tako i imali smo priliku raditi zaista lijepe projekte s MSU-om, gdje smo uz profesionalan i odgovoran pristup svih koji tamo rade – od kustosa do majstora – realizirali zaista genijalne stvari. Takve kvalitetne i dobre suradnje koje ostvarujemo u svim fazama posla zaista su nam jedan od najvećih užitaka rada.

► Za kraj, imate li neki projekt koji bismo mogli posjetiti u bliskoj budućnosti?

Clinica studio: Definitivno Centar za posjetitelje Poklon u Parku prirode Učka – jako kompleksan i zahtjevan projekt na koji smo iznimno ponosni. Otvorenje očekujemo čim epidemiološka situacija to dozvoli i jedva čekamo reakcije prvih posjetitelja.

Osim toga, u završnoj fazi realizacije nam je i projekt posjetiteljskog centra Crna Roda u Parku prirode Lonjsko polje koji radimo u suradnji s  arhitektonskim studijem Roth&Čerina, Ivanom Fabrio i Nikom Mihaljevićem. To je jedan od rijetkih slučajeva gdje smo uključeni u projekt od samog početka, dakle od trenutka kada se razvijao arhitektonski projekt. To je primjer ispravne metodologije rada jer u startu surađuješ sa svim autorima prostora i sadržaja te ne postoji potreba za prilagodbama u kasnijoj fazi izvedbe, što svakako garantira veći uspjeh i bolju implementaciju ideje.

Razgovarao: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Zahvaljujemo Vedranu Kasapu i Ozani Ursić na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Dizajn prostornih interakcija appeared first on vizkultura.hr.

Udruga Culture Hub Croatia drugu godinu zaredom oživjela je staru jezgru grada Splita kulturnim i umjetničkim sadržajem u sklopu projekta Praznine2021. Ova “nomadska organizacija”, kako se naziva, Prazninama reagira na sablasno prazan uži centar grada lišen svakog potencijalnog sadržaja izvan sezone. Osnivačice CHC-a Marina Batinić, Jasmina Šarić i Kristina Tešija, s kojima smo razgovarali lani, nisu ni slutile kako će po završetku prvog izdanja projekta Praznine2020 ironijskom intervencijom svijet zadesiti prava praznina u obliku pandemijske krize, pa je tako njihov projekt bio posljednji koji se odigrao prije globalnog lock-downa. Netko bi se mogao našaliti kako su se iz ove lokalne jezgre, koincidirajući  sa svjetskom krizom, praznine proširile i zahvatile cijeli svijet. Ipak, mnogo je manje šale u činjenici da su u sklopu ovog projekta osnivačice CHC-a uspjele u Split dovesti eminentna umjetnička imena regionalnog i svjetskog dosega. Zasad posljednja u tom nizu priznata je umjetnica Tanja Ostojić koja je u Splitu gostovala s umjetničkim projektom Misplaced Women?, što nam je bila prilika za razgovor.

Tanja Ostojić umjetnica je svjetskog glasa koja kroz feminističku perspektivu progovara o problematici iseljeništva, migracije i identiteta, što je vidljivo kroz njene najpoznatije radove Tražim muža s putovnicom EU, Crossing Borders, Poslije Courbeta, Porijeklo svijeta., itd. Rođena je u Jugoslaviji, bazirana u Berlinu i Beogradu, a u Split je došla na poziv udruge CHC u sklopu Praznina2021 održati radionicu performansa u javnom prostoru Misplaced Women?. Radi se o kontinuiranom umjetničkom projektu koji je nastao 2009. godine, a sastoji se od performansa, serije performansa, radionica i delegiranih performansa s naglaskom na teme migracija, odnose moći i ranjivosti s obzirom na pokretno, naročito žensko tijelo. Kako CHC navodi na svojoj stranici: “Projekt Misplaced Women? uključuje raspakiranje kofera, plastične vrećice, torbice ili sličnog predmeta u javnoj sferi, pri čemu ovi predmeti predstavljaju raseljavanje, kao temu koja je česta u svakodnevnim iskustvima osoba s privremenim boravištem, migranata, beskućnika i izbjeglica iz područja pogođenih ratovima i katastrofama.”

Na radionicu su se prijavile sudionice različitih pozadina i životnih priča koje su potom zanimljivo uklopljene u koncept radionice. Alejandra Robles Sosa, porijeklom iz Meksika, izvela je performans pod nazivom Misplaced Latina? smjestivši ga u tranzitno područje trajektne luke, u blizini autobusnog i željezničkog kolodvora. Kroz svoj performans istraživala je ideju “kako se njeno žensko tijelo Latinoamerikanke tamnije puti čita u različitim kontekstima prilikom prelaska granica”. Ines Borovac je na lokaciji Peristila, ispred crkve Svetog Duje, izvela performans Feminizam oprašta noseći samo suknju i grudnjak ističući tako žensku ranjivost uz poznati biblijski simbol pranja nogu koji je u ovom kontekstu iskorišten u kontekstu feminizma, u skladu s natpisom na prsima performerice “feminizam oprašta”. Lissette Nicole Josseau održala je svoj performans na Rivi u ranim jutarnjim satima rezerviranim za tradicionalno ispijanje kave, sunčanje i šetnju. Lissettin performans naziva Nismo samo ukras bio je reakcija na “najveću modnu pistu na cijelom Balkanu” s potrebom da se propita položaj žena koje su često smatrane ukrasom na koji se “baca” odjeća, nakit, šminka, cipele i drugi predmeti. Katarina Duplančić izvela je performans na platou Doma mladih tematizirajući uvjete radnog okruženja i opterećenja kulturne radnice koja mora u kratko vrijeme odraditi fizičke, intelektualne i kreativne poslove, a pritom zadržati fizičko i mentalno zdravlje. Mia Bradić se na lokaciji autobusne stanice u centru grada, nasuprot crkve Svetog Frane, osvrnula na cirkularnu migraciju koja joj je bila nužnost veći dio života zbog nedostatka sadržaja u njenom gradu i zbog udaljenosti od kulturnih i drugih događanja. Sudionicama se priključila i Tanja Ostojić koja je u svom performansu govorila s povišenog mjesta ispred Vestibula, gdje je prema legendi car Dioklecijan držao govore, tematizirajući nasilje nad ženama, a zanimljivo je bilo vidjeti i organizatorice iz platforme CHC-a koje su izvele performans ispred dva neiskorištena prostora u užoj gradskoj jezgri referirajući se na činjenicu kako unatoč brojnim praznim prostorima njihova organizacija već četiri godine radi bez fizičkog prostora. Tim činom ukazale su na činjenicu kako ti prostori “nisu dostupni kreativnom sektoru, pojedincima, kolektivima ili organizacijama koje rade na polju umjetnosti i kulture, jer su prilično skupi ili je nemoguće pronaći više informacija o vlasnicima i pravnoj situaciji koja stoji iza prostora”. Performans je bio realiziran tako što su performerice postavile svoja tijela ispred prostora držeći natpis Misplaced Organization? sugerirajući kako im je kao udruzi dosta nomadskog života.

Iz navedenih primjera vidljiv je važan zajednički element, a to je korištenje javnih prostora koji simbolički odgovaraju sadržaju određenog performansa, tj. smještanje akcije na lokacije na kojima se na najbolji način može prenijeti poruka o određenoj temi. Kako bismo bolje razumjeli koncept projekta Misplaced Women?, važnost korištenja javnih prostora za slanje poruke, te kako bismo dobili jasniji uvid u to kako je prošla splitska radionica, kontaktirali smo voditeljicu projekta Tanju Ostojić koja nam je kroz razgovor pojasnila koncept i realizaciju projekta koji vodi već više od deset godina.

► Rođeni ste u Jugoslaviji, a živjeli ste i djelovali u Beogradu, Ljubljani, Francuskoj, Düsseldorfu i Berlinu. Vaši radovi mahom su vezani uz problematiku migracije, iseljeništva te identiteta, ali uvijek iz feminističke pozicije. Je li projekt Misplaced Women? izrastao iz osobnog iskustva i što vas je nagnalo da ga započnete 2009. godine?

Tanja Ostojić: Projekt Misplaced Women? počeo je 2009. godine, ali ga treba shvatiti kao nastavak mojih ranijih preokupacija temama migracije, iseljeništva i identiteta. Od 2000. godine bavim se temom migracije kroz projekte Crossing Borders i Politics of Migration i tu temu ne odvajam od drugih sociopolitičkih tema, jer se u sferi umjetnosti taj sadržaj i kontekst često izgubi u procesu umjetničke produkcije. Također, volim raditi dugoročne i kompleksne projekte kako bi se teme slojevitije sagledale, te u pravilu objavljujem knjige koje projekte i radove kontekstualiziraju u teorijskom i političko-ekonomskom kontekstu. Na tom tragu sam prvo krenula iz svoje pozicije: što znači imati jugoslavensku, pa srpsku putovnicu, a onda i što to znači biti negrađankom Europske unije, u tom prostoru stvarati i živjeti. Tom temom sam se bavila kroz ilegalne prelaske granica, a posebno kroz rad Tražim muža s putovnicom EU. Projekt Crossing Borders radila sam iz osobne pozicije, a onda sam prirodno tu poziciju proširila izvan europskog kontinenta i na nebijelu migraciju kroz razne druge projekte i dokumentarne filmove.

Projekt Misplaced Women? krenuo je 2009. godine u vrijeme kada nisam mogla putovati, jer sam imala malo dijete, pa sam ga zamislila kao delegirani performans. On nije tematski nov u odnosu na moje ranije radove, ali je u fokusu imao malo drugačiju formu jer se radilo o delegiranom performansu i autorstvu koje se širi na više osoba, na zajednicu. Zapravo sam radila partiture za izvođenje performansa s ciljem da potaknem nekog da ispriča priču. Prva dva Misplaced Women? događanja bila su na Performance Studies International konferenciji u Zagrebu 2009. godine. Kolektiv subRosa, koji me pozvao, zadužila sam za produkciju delegiranog performansa, a onda, kada sam došla, također sam izvela jedan mali performans. Drugi performans je bio u New Yorku na čuvenoj Performi, ali tu, nažalost, nisam mogla osobno sudjelovati. Na moju sugestiju, oni su pronašli umjetnicu Valentinu Meddu koja je u javnom prostoru izvela svoju verziju performansa, dok sam ja paralelno izvodila svoj performans na aerodromu Tegel u Berlinu.

► Kako se u ovih desetak godina projekt mijenjao i razvijao? Koliko su iskustva rada sa sudionicama iz cijelog svijeta utjecala na to i koliko je evoluirao od prvotne ideje?  

Tanja Ostojić: Radi se o vrlo kompleksnom projektu, tako da možemo govoriti o tematskom razvoju, razvoju u smislu kolektiva i razvoju u smislu produkcije. Svi aspekti su vrlo zanimljivi, a pogotovo jer radim no budget i low budget projekte, tako da se sam projekt razvijao postepeno, po različitim gradovima i festivalima. Netko bi me pozvao i ja bih vidjela što mogu napraviti, a onda bi organizator uputio javni poziv za studente, sudionice i volonterke da se uključe u realizaciju performansa. Projekt Misplaced Women? uvijek preispituje i istražuje što je javni prostor. Primjerice, u Marseilleu su se uključile cirkuske umjetnice u sklopu mog grupnog performansa koji uključuje raspakiravanje vlastite torbe, a lokalitet je bio jako značajan jer se radilo o velikom i divnom stepeništu Gare de Marseille Saint Charles. Ta lokacija je povijesno zanimljiva jer su niz to stepenište prolazili brojni Židovi koji su pobjegli iz Njemačke kroz Švicarsku, tako da je taj performans bio svojevrsni privremeni živi spomenik.

U Splitu smo također imali zanimljivu intervenciju u kojoj sam ja stajala i govorila svoju ispovijest o pokušajima silovanja, a dvije sudionice su bile podrška tako da je jedna vezla, a druga izvodila pokrete tijelom. U Tirolu, kada sam osvojila javni natječaj, dobila sam pristojni budžet, pa sam mogla pored svojih performansa realizirati i performanse drugih autorica, te sam raspisala javni natječaj za zainteresirane. Išli smo od lokacije do lokacije tijekom dva dana i na kraju smo imali javnu prezentaciju. To je situacija u kojoj ja nastupam kao producentica, što je model koji smo imali i u Splitu. Sudionice se jave na javni poziv, ja produciram njihove radove i takav oblik suradnje predstavlja čest format radionice. Također, postoji mogućnost za sudjelovanjem ako se preko interneta i moje stranice skinu upute za performans, a onda mi sudionice pošalju vizualne materijale i opis, te ja to onda objavim na službenoj stranici. Ovisno o iskustvu sudionica i kada se radionice realiziraju na fakultetu, svakako postoji i edukativni karakter ovog projekta.

► Je li se stvorila poveznica među sudionicama projekta Misplaced Women? u svijetu? Često sam nailazio na snažna, gotovo katarzična iskustva sudionica na Vašem blogu pa me zanima kako je projekt utjecao na njih, kakvi su im dojmovi tijekom radionica i poslije?

Tanja Ostojić: Koncept projekta Misplaced Women? – Bring the bag of your own – odnosi se na osobnu torbu, ali to nije samo torba, to je životno, obiteljsko i tradicijsko iskustvo. Ponekad ljudi prilaze ovom projektu s ozbiljnim traumama i temama koje ranije nisu uspjeli riješiti, tako da se tijekom radionice često dogodi jedan proces emancipacije od takvih iskustava i svojevrsni proces liječenja. Također, za neke sudionice ovo je i proces inicijacije u domenu performansa, pa kroz ovaj proces doživljavaju prvo estetsko iskustvo, a imamo i primjere iskusnih performerica koje se ranije nisu bavile temom migracije. Ta iskustva su vrlo dragocjena.

Moja draga kolegica i umjetnica iz Toronta Bojana Videkanić pozvala me prije nekoliko godina na festival performansa u Toronto da realiziram performans. Dočekala me na aerodromu držeći natpis Misplaced Women? što je praksa ovog projekta. Bojana je onda napisala svoj tekst i on je dostupan u stories kategoriji na blogu što je jako bitan aspekt. Tu je pisala priču iz vlastitog djetinjstva o iskustvu izbjeglištva iz Sarajeva o kojem nikada ranije nije pisala niti se na njega referirala, iako je spisateljica, umjetnica i performerica.

Poljakinja Marta Nitecka Barche, sada doktorandica u Aberdeenu, bila je dijelom radionice koju sam vodila na njenom fakultetu. Nakon radionice napisala je zanimljivu priču o vremenu kada je bila u zatvoru u SAD-u nakon što joj je istekla studentska viza i koliko je to iskustvo bilo traumatično za nju. Marta je kasnije u okviru Festival of politics organizirala još jednu Misplaced Women? radionicu u Aberdeenu i za tu je priliku napravila veliki banner na tekstilu. Ja sam kasnije izvezla taj banner i on je bio izložen u New Yorku zajedno s njenom pričom, pa je tako Marta doživjela svojevrsnu zadovoljštinu.

► Budući da se performansi u projektu izvode na javnim i tranzitnim mjestima, u kojoj je mjeri rizično izložiti se na takav način? Spominjete na nekoliko mjesta mogućnost dolaska policije ili zaštitara koji onda potjeraju ili možda privedu sudionice performansa. Ponekad javni prostor nije toliko javan, odnosno otvoren za različite vrste intervencija iako one ne ugrožavaju sigurnost drugih osoba, dapače, upravo suprotno, ukazuju na određene probleme. Također, kakve su reakcije javnosti, stupaju li u kontakt sa sudionicama tijekom performansa ili samo promatraju?

Tanja Ostojić: Ovdje je važno spomenuti da ja performanse ne prijavljujem policiji jer tako imamo priliku preispitati javni prostor i imamo više slobode pri organizaciji radionice. Tako spontanije i slobodnije možemo odabrati prostore za performans, a to vodi do različitih situacija i reakcija.

Primjerice u gradu Aix-en-Provence imali smo više sudionica koje su u poznatoj šoping ulici izvodile performans. Jedna je pred trgovinom kozmetike radila performans na temu konzumerizma tako što je vadila gomilu vrećica i tada se odmah stvorio čuvar koji joj je rekao da se odmakne dva metra od ulaza. Odmakla se i tamo nastavila performans. U istom gradu jedan je student obavio performans u medijskoj prodavaonici Fnac jedne velike robne kuće. To je bilo riskantno i dosta smo analizirali što se može dogoditi, ali mi uvijek idemo u grupi kako bi se sudionici osjećali sigurni i kako bismo stvorili sigurnu sredinu. On je istresao svoju torbu u sklopu performansa i tada su se također odmah pojavila dva čuvara kojima je rekao da samo traži USB stick. Tako smo se dogovorili, jer nije cilj da te policija uhvati.

Teresa Albor imala je božanstven rad koji se također odvijao u predbožićnoj šoping situaciji u najvećem shopping mallu u Londonu. Kako je ona ranije volontirala u izbjegličkim centrima imala je predmete koje su izbjeglice ostavile za sobom. Taj dan je te predmete donijela zapakirane kao poklone  u tzv. izbjegličkoj torbi, zatim je vadila jedan po jedan poklon čitajući imena nestalih, kao da su to pokloni za njih. Odmah je došao zaštitar s kojim sam popričala i rekla mu da ona samo prepakirava poklone. On je zvao šefa, pa mu objašnjavao situaciju. Razgovarala sam s njim sve dok performans nije bio gotov.

Osobno sam s policijom uglavnom imala ugodna iskustva. Kad sam na bergenskom aerodromu imala performans dugo sam se raspakiravala, a imala sam dva kofera. Kada su policajci došli, rekla sam im da imam jedno predavanje na fakultetu i da tražim USB stick i on me pustio da završim iako je to dugo trajalo jer sam sve jako dugo raspakiravala i uredno slagala. U Göteborgu smo imali zanimljivu situaciju jer nitko od bijelih Šveđana nije reagirao na performans, dok su se oni koji imaju neko imigrantsko iskustvo zaustavljali  i pitali što se događa.

Najgore iskustvo koje sam imala bilo je u Innsbrucku gdje sam gostovala u sklopu projekta Art in Public Space. U sklopu performansa sam ulazila u kufer i izlazila iz njega, te se presvlačila iz nekog tko je turist u putnika, pa u beskućnika. Kada sam isti performans održala na željezničkoj stanici, koja se percipirala kao opasna, nije bilo problema. Prolaznici su se brinuli o meni. Međutim, na najatraktivnijoj lokaciji u starom gradu, Goldenes Dachl, brojni turisti su me fotografirali, razgovarali sa mnom, ali tu su me prvo napale crkvene aktivistkinje, išamarale nekim flyerima i pitale što uopće radim, a onda je došla žena u tirolskoj narodnoj nošnji i fizički me je izgurala s ulice s opravdanjem da sam smetala skupu desničarske slobodarske partije Austrije FPO.

► Upravo ste održali radionicu u Splitu. Kakvi su vam dojmovi, te što biste posebno istaknuli? Čini mi se posebno zanimljivom činjenica da ste surađivali s CHC-om koje su same na neki način misplaced time što nemaju vlastiti prostor unatoč tome što gomila prostora u gradu stoji prazna i neupotrebljena.

Tanja Ostojić: Bilo je sjajno iskustvo, a sudionice su bile raznolike: čak dvije iz Južne Amerike i jedna koja studira u Nizozemskoj. Izuzetno mi je drago što su organizatorice iz Culture Hub Croatia sudjelovale u radionici. Napravile su sjajnu akciju u kojoj su tematizirale situaciju u kulturi koja je zaista loša, osvrnuvši se na činjenicu kako u Splitu ima puno praznih i neiskorištenih prostora u centru grada koji mogu poslužiti u kulturne svrhe, a one, koje već niz godina rade vrlo kvalitetan i kulturno relevantan posao, nemaju svoj stalni prostor.

► Na tom tragu, kako biste procijenili stanje u kulturi i odnos države prema kulturi u državama bivše Jugoslavije? Je li stanje bolje u Njemačkoj, odnosno u Berlinu?  

Tanja Ostojić: To je pitanje lokalne kulturne politike i svi imamo odgovornost da se time pozabavimo. Na nama umjetnicima, vama novinarima i na cijelom društvu je da propitujemo ove teme. Što se tiče ovog pitanja, razlika je vidljiva po gradovima i periodima. Slovenija je, primjerice, bila etablirana po pitanju svoje kulture kao samostalna država. Jako su ulagali u kulturu i ponosili se s njom, međutim, sada imaju desničarsku vlast koja čisti tu scenu, tako da se situacija drastično pogoršala.

U Berlinu, koji je zapravo grad-država, dosta se vodi računa o kulturnoj politici, ali to je tako jer postoji dosta umjetničkih organizacija koje lobiraju, vrše pritisak i savjetuju u kojem pravcu treba razvijati kulturnu politiku. Ja sam također uključena u jednu veliku aktivističku grupu i bavimo se temom dekolonizacije kulture, muzeja i javnih prostora u Berlinu.

Tema kulturne politike i politike javnih prostora je vrlo kompleksna tema. U Beogradu je, primjerice, situacija katastrofalna jer je tamošnja aktualna vlast ugrozila sve sektore djelovanja i poništila umjetničku i urbanističku stručnost instalirajući rusku spomeničku strukturu megalomanskih dimenzija što je problematično na svakoj razini, dok se uz to u pozadini, kroz njihovu gradnju i fantomske institucije u kulturi, događa pranje novca. Istovremeno, većina kulturnih organizacija je na rubu egzistencije i nije sigurna da će dobiti ikakvo financiranje od države, tako da je situacija u ovom trenutku loša i nesigurna.

► Javni prostor, kao da je po pitanju kulture i umjetnosti rezerviran za spomenike, kao da ne postoji živa, performativna akcija u njemu. Jako vam je bitan javni prostor i stavljate velik naglasak na to.

Tanja Ostojić: To je točno. Pri tome ne mislim na javni prostor generalno, nego konkretno na onaj koji određenom radu služi, koji rad tematizira i gdje ima smisla napraviti određeni rad. Kada se radi na određenoj lokaciji, onda se zapravo radi s tom lokacijom, tako da je svaki rad site specific work.

Sudionica iz Metkovića Ines Borovac, koja studira dizajn u Nizozemskoj, progovorila je iz pozicije mlade žene, feministkinje koja je odrasla kao katolička vjernica, pa se u performansu osvrnila na tu temu instrumentalizacije i stigmatizacije žene u kontekstu religije. Njen je performans izveden ispred katedrale Svetog Duje, dakle točno gdje se želi adresirati ta tema. Zatim imamo Lisette Nicole Josseau iz Chilea, švicarsko-hrvatskog porijekla, koja je bila šokirana da je splitska Riva zapravo modna pista, te je tematizirala taj fenomen pretjeranog dotjerivanja i pokazivanja, pa je na Rivi izvela svoj rad. Alejandra Robles Sosa iz Meksika progovorila je o svojoj poziciji migrantice kao Latinoamerikanke u balkanskom kontekstu uključivši probleme s vizom, kao i o kolonijalnom naslijeđu, pa je odlučila održati performans u trajektnoj luci preko puta glavne autobusne postaje. Mia Bradić iz Solina, koja ima 18 godina i uskoro seli u Francusku gdje će studirati cirkusku umjetnost, napravila je predivan rad. Kako je svakodnevno uključena u cirkularnu migraciju, Solin iz njene perspektive izgleda kao spavaonica s obzirom na to da je radi školovanja i za svaku kulturnu ili socijalnu aktivnost morala putovati u Split. Jako je puno vremena provela na autobusnim stanicama, pa je ona u centru grada, nasuprot crkve Svetog Frane na duhovit način raspakirala svoju torbu prepunu cirkusnih rekvizita i osobnih stvari izvodeći pritom cirkuske pokrete. Organizatorice iz CHC-a napravile su intervencije ispred dva prostora koja već godinama stoje prazna u užoj gradskoj jezgri. Moj performans tematizirao je nasilje nad ženama, pa sam stajala na mjestu na kojem je navodno Dioklecijan držao govore na Peristilu, ispred Vestibula.

► Kakvi su Vam daljnji projekti u planu?

Tanja Ostojić: Upravo se spremam za Istanbul gdje ću nastaviti produkciju i postprodukciju ovog projekta, a na jesen, u suradnji s tri izložbena prostora i uz potporu Goethe Instituta i IFA, u Beogradu spremamo prvu veliku izložbu Misplaced Women? projekta 2009. – 2021., performance weekend, okrugle stolove i community gathering na koji su najavile dolazak brojne sudionice širom svijeta. Mnoge koje ne mogu doći bit će uključene preko Zoom događaja. Možete nas pratiti na blogu projekta i Vimeo kanalu.

Radionica Misplaced Women? potaknula je neka vrlo osobna i društveno relevantna pitanja, dok je za same sudionice bila inicijacija u svijet umjetnosti, prilika da se izraze, oslobode neke traume ili dožive katarzu kroz čin performansa. Na širem planu, ovaj događaj bio je tek mali otkucaj na jednoličnom elektrokardiogramu uspavanog kulturnog srca grada Splita. Za kraj ove priče, zgodno je naglasiti kako je u međuvremenu, baš po završetku radionice, udruga CHC pronašla prostor te je nakon godina nomadstva dobila priliku da se stacionira i tako podigne svoju djelatnost na još višu razinu. Ipak, ne radi se o jednom od onih napuštenih, zaključanih gradskih prostora koje su mogli dobiti apliciranjem na javni natječaj preko kojih bi grad simbolično pokazao brigu za kulturu i odao priznanje ovoj udruzi za kvalitetan rad, već je udruga CHC prostor pronašla na svoju ruku. Tako njihov performans Misplaced organization? i dalje stoji kao upozorenje i znak za brojne druge kulturne i umjetničke udruge, kolektive i pojedince koji nisu bili te sreće, koji ostaju misplaced unutar vlastitog grada slijepog za njihov kulturni i umjetnički doprinos, kojima grad “performansom” zaključanih vrata, praznih prostora, birokratskih čvorova i mrtvih šansi poručuje kako umjetnički i intelektualni nomadi svoju sreću moraju potražiti drugdje gdje će se možda njihovi kapaciteti, vrijednosti i kvalitete – na koje nas je upravo karantena upozorila kao na krucijalne – ispravno valorizirati i nagraditi.

Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku

Zahvaljujemo Culture Hubu Croatia na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Ukazivanje na izmještene pozicije appeared first on vizkultura.hr.

O modernoj arhitekturi Ivanić-Grada govore Vlatka Berlan Vlahek, koautorica izložbe Arhitektura u Ivanić-Gradu 1960. – 1985., i Ana Gašparović, autorica Virtualnog muzeja industrijske baštine Ivanić-Grada. Intervju je dio serije o modernističkoj baštini Hrvatske i Sredozemlja, u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.

*Knjižnica s kinom dvoranom, 1965.

► Koliko je arhitektura 20. stoljeća, osobito ona nakon Drugog svjetskog rata, obilježila Ivanić-Grad?

Ana Gašparović: Područje Ivanić-Grada je do kraja Drugog svjetskog rata obilježavala tradicija obrtništva i rana industrijalizacija koju je potaknuo dolazak željeznice krajem 19. stoljeća. U tom periodu izgrađena je gradska vijećnica te kuća Kundek kao najreprezentativniji primjeri javne i stambene izgradnje. U prvoj polovici 20. stoljeća izgrađuje se Mlin Hubeny, a istoimena obitelj imala je i prvu električnu centralu u gradu. U okolici grada bilo je nekoliko ciglana. No, aktivacijom naftnog polja Ivanić 1963. godine počinje sustavna izgradnja javnih i stambenih objekata i Ivanić tada dobiva gradske vizure i sadržaje poput doma zdravlja, doma kulture, srednjoškolskog centra, učeničkog doma, banke. Naftna industrija je tada potakla razvoj i osnivanje drugih industrijskih sektora u gradu, poput kemijske industrije, industrije plastičnih masa, kartonaže, tekstilne industrije itd. Onda kad se grad najintenzivnije razvijao, u periodu od 1960-ih do 1980-ih, cijeli taj proces prati porast stanovništva s otprilike 3 500 stanovnika u 1950-ima na 7 500 stanovnika u 1980-ima. Danas Ivanić-Grad broji nešto manje od 15.000 stanovnika.

Vlatka Berlan Vlahek: Najdinamičnije razvojno razdoblje Ivanić-Grada bilježi se u razdoblju od 1950. do 1985. godine. Osim značajnog utjecaja industrije nafte i plina, na razvoj Ivanića je utjecala je i građevinska industrija uz koju je bila vezana aktivnost projektiranja. U djelatnostima projektiranja i gradnje najvažniju ulogu imali su Projektni biro Osnova i građevinska poduzeća Građevinar i Moslavina.  Značajan gospodarski rast prvenstveno je vezan uz dugogodišnju radnu aktivnost poduzeća INA Naftaplin, u iskorištavanju naftnih i plinskih izvora. Gradski prihodi ostvareni temeljem Naknade za proizvodnju mineralnih sirovina, tzv. „rudne rente“ od početka 50-tih godina, pa sve do danas, ulagani su u gradnju stambenih, javnih, poslovnih, sportskih i infrastrukturnih zgrada. Rast i razvoj industrije nafte i plina potaknuo je i razvoj građevinskog sektora i projektiranja. Najveći je broj stambenih, poslovnih, javnih i infrastrukturnih zgrada izgrađen u razdoblju od 1960. do 1985. godine. Iz niza zgrada, stilski se ističu zgrade izgrađene u Moslavačkoj ulici, ulici koja tangira centralni gradski trg i u kojoj su smješteni javni objekti. Taj niz započinje Administrativnom zgradom uz koju se nalazi Dom umirovljenika, nastavlja se poslovno-stambenom zgradom u kojoj je smještena Fina, zgradom Pučkog otvorenog učilišta, zgradom Visoke škole, upravnom zgradom INA-e i završava zgradom Suda.

Foto3

► Koja su najvažnija arhitektonska ostvarenja iz tog razdoblja?

Vlatka Berlan Vlahek: Tragom izjave arhitekta Krešimira Rubetića iz 1970: „U centru Ivanić-Grada izvedeno je nekoliko javnih objekata koji formiraju društveno-administrativno jezgro mjesta. Tu je uz Dom kulture s kino dvoranom, bibliotekom i narodnim sveučilištem smješten i objekt društveno političkih organizacija, kao i upravna zgrada „Naftaplina“. Objekti su međusobno arhitektonski usklađeni, a svojim mjerilom uklopili su se u gabarit Ivanić-Grada.“ Ivanić, dakle, poprima konture gradića. Razvojem gospodarstva, porastom broja stanovnika i životnog standarda, krajem 50-tih, početkom 60-tih godina počela je brza stambena izgradnja. Od ukupno 28 stambenih zgrada u Ivaniću, petnaest ih je izgrađeno u spomenutom razdoblju tj. 54 posto ukupnog stambenog fonda.  Prije toga izgrađeno je osam stambenih zgrada i to u razdoblju od 1945. do 1959. godine, što čini 28 posto, a njihovu izgradnju financirala je INA kako bi osigurala smještaj radnika koji su doseljavali u Ivanić. Unutar stambenog fonda, INA je izgradila 208 , uglavnom dvosobnih, stanova od 35 do 75 m². Uz izgradnju društvenih stanova,  vrlo brzo u Ivanić-Gradu, grade se i privatne obiteljske kuće. Od 1960. do 1975. godine izgrađeno je 2.730 obiteljskih kuća, što čini preko 250.000 m² stambenog prostora. Vrlo intenzivna stambena izgradnja bila je potaknuta povoljnim kreditima za stambenu izgradnju koje su svojim radnicima davali radni kolektivi. Tako se intenzivirala i individualna stambena izgradnja. Primjerice, potez obiteljskih kuća u ulici A. G. Matoša sastoji se od 25 tipskih kuća građenih od montažnih elemenata – siporex i taj se dio grada neslužbeno naziva Siporex. Kuće su prizemne s ravnim krovom, kvadratnog tlocrta, geometrijski jednostavnog ortogonalnog volumena s otvorima manjih površina, koloristički tretirane bijelom bojom. Potez obiteljskih kuća u Dubrovačkoj ulici, sastoji se od pet tipskih kuća s po dvije stambene jedinice i osamnaest tipskih kuća s jednom stambenom jedinicom, po dvije bočno spojene. Kuće su dvoetažne s ravnim krovom, izduženog pravokutnog tlocrta, također bijele boje. Navedeni stambeni objekti projektirani su u Projektnom birou Osnova.

*Dom narodnog zdravlja, 1960.

► Tko su arhitekti koji su gradili u Ivaniću?

Vlatka Berlan Vlahek: Rast i razvoj industrije nafte i plina potaknuo je i razvoj građevinskog sektora i projektiranja. Projektanti, djelatnici Osnove – biroa za projektiranje, autori su gotovo svih projekata u navedenom razdoblju, a radove su izvodile tvrtke Građevinar i Moslavina. U modernom duhu izgrađen je niz od osam zgrada u formi „kubusa“ u Moslavačkoj ulici. Često osporavane, navedene zgrade ipak su formirale suvremeni identitet Ivanića. Arhitekti koji su djelovali unutar ureda i imaju značajnije realizacije u Ivaniću su Anđelko Bilandžić, Krešimir Rubetić i Božidar Kolonić, a objekte su projektirali i inženjeri građevine Ivan Križ, Cvjetko Kralj i Vlado Vuk.

*Kuća Ilić

► Osim spomenute stambene, kakva je bila izgradnja popratne društvene infrastrukture?

Vlatka Berlan Vlahek: Sportske aktivnosti konstantno su prisutne i važan su dio gradskog identiteta. Urbanističko rješenje dijela Ivanić-Grada izradio je Projektni ured Osnova iz Kutine, 1968. godine, a temeljem kojeg je izgrađen nogometni stadion, kuglana i rukometno igralište. Periodika iz 1978. navodi da je “oblast fizičke kulture veoma je razvijena i provodi se u 36 organizacija u kojima djeluje preko 2.000 članova. U sportskim društvima radi 300 sportskih radnika na 21 objektu pod stručnim vodstvom 32 trenera. Fizička kultura razvija se u raznim sportskim aktivnostima; nogometu, rukometu, košarci, kuglanju, šahu, sportskom ribolovu, biciklizmu, stolnom tenisu, streljaštvu i lovu.”  Za sve te sportove izgrađena je infrastruktura.

► Osim naftne, koje su još industrijske grane, s pratećim objektima, bile ili još uvijek djeluju u Ivanić-Gradu i koliko je, ako je, važan njihov arhitektonski fundus?  

Ana Gašparović: Arhitektonski dosezi variraju, a među najistaknutijima ostaju hale Ivanićpasta, tvornica plastičnih masa, u centru grada. Taj tvornički areal s pripadajućim parkom u kojem su nekad obitavale i srne sigurno je najreprezentativniji u gradu i svojom arhitekturom pomalo podsjeća na AEG-ove pogone Petra Behrensa u Berlinu. Tekstilna industrija, odnosno zgrada tvornica zaštitne odjeće Antilop smještena na glavom gradskom raskrižju između Savske ulice i ulice kralja Tomislava. U toj je zgradi prvo djelovala tiskara 6. maj pa je kasnije izmještena u industrijsku zonu pod imenom Ivakarton, a u prostor bivše tiskare je ušla tvrtka Antilop. U tom prostoru danas djeluje studio za dizajn i tisak Linea. Svi ostali industrijski krugovi nalaze se u industrijskoj zoni. Osim arhitekture tvrtke Ivanićplast, najupečatljiviji podsjetnik na razvoj industrije u gradu su brojne naftne njihalice koje se nalaze na brojnim parcelama u strogom i u širem centru grada.

*INA – Hotel za smješta radnika, 1971.

► Virtualni muzej industrijske baštine Ivanić-Grada radi na istraživanju i senzibilizaciji javnosti industrijske baštine. Možete li ukratko predstaviti projekt i planove?

Ana Gašparović: Virtualni muzej industrijske baštine Ivanić-Grada projekt je udruge Prijatelji baštine koja aktivno djeluje na području popularizacije kulturno-povijesne i prirodne baštine Ivanić-Grada od 2005. godine. Proučavanjem industrijske baštine započeli smo skromno 2011. s predavanjima i podizanjem svijesti o važnosti ovog povijesnog razdoblja za naš grad. Međunarodnu volontersku radionicu „Mapiranje i dokumentacija industrijske baštine Ivanić-Grada“ suorganizirali smo u suradnji s Culture Hub Croatia i European Heritage Volunteers. Nakon radionice te prikupljenih arhivnih podataka krenuli smo s izradom virtualnog muzeja koji smo predstavili javnosti u prosincu 2019. godine. U online zbirci trenutno se nalazi 200-njak predmeta, fotografija i video materijala. Godina 2020. nam je usporila planove za daljnji razvoj, tako da s ponovnim aktivnostima krećemo od ove godine, a to uključuje intenzivnu komunikaciju s građanima radi prikupljanja predmeta industrijske baštine iz njihovih obiteljskih arhiva. Planiramo digitalizirati i sve brojeve časopisa 6. svibanj koji je izlazio u Ivanić-Gradu od 1970-tih do 1990-tih godina gdje se nalaze vrijedni podaci o tvrtkama i fotografije tog vremena. Arhiva HRT-a također čuva zanimljive video materijale o razvoju industrije u Ivanić-Gradu te bismo i te materijale rado uključili u fundus. Nadamo se da ćemo uspjeti nabaviti i računalo IVEL Ultra koji je u 1980-tima proizvodila tvrtka IVEL elektronika čime se Ivanić-Grad nakratko našao na mapi Jugoslavije u razvoju osobnih računala.

► Kada bi morale sažeti povijest Ivanić-Grada u pet zgrada, koje bi to bile i zašto?

Vlatka Berlan Vlahek: Među najvažnije zgrade ubrojila bi objekte javne i društvene namjene smještene oko igrališta, a koje se vežu uz administrativne zgrade u Moslavačkoj ulici. Set zgrada počinje zgradom Dječjeg vrtića, izgrađenog 1960. godine, nastavlja se zgradama Osnovne i Srednje škole  iz 1977. godine i završava zgradom Sportske dvorane koja je izgrađena 1974.  Odgojno – obrazovne zgrade, izgrađene u samom centru grada, spretno su povezne sa sportskim sadržajima rukometnog, košarkaškog i dječjeg igrališta.  Locirane pored gradskog parka i rijeke Lonje i ugodnim čine bitna životna razdoblja.

*Administrativna zgrada

Ana Gašparović: Među pet najdražih zgrada svakako bih ubrojila zgradu Sokolane, danas dio Pučkog otvorenog učilišta budući da je to prva zgrada u kojoj se početkom 20.stoljeća odvijao kulturni i sportski život grada. Zatim, svakako gradska vijećnica iz 19. stoljeća koja je 2010. godine kompletno obnovljena i naša je udruga povodom otvorenja postavila izložbu Obrtnici starog Ivanića. Od ostalih zgrada svakako na taj popis stavljam vatrogasni dom uz rijeku Lonju, pa pogon tvornice Ivanićplast i zgradu robne kuće s restoranom, Ivanićanka, na trgu Vladimira Nazora. Nisu sve navedene zgrade arhitektonski značajne, ali su odigrale važnu ulogu u društvenom razvoju grada. Od stambene arhitekture svakako bih izdvojila obiteljske kuće u Dubrovačkoj ulici s početka 1970-ih čija su dvorišta i vrtovi okrenuti prema rijeci Lonji i osobito dolaze do izražaja otkako je uređena gradska šetnica.

_

Obilazak moderne arhitektura Ivanić-Grada uz stručno vodstvo Vlatke Berlan Vlahek i Ane Gašparović planiran je za subotu, 19. lipnja 2021. u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i u suradnji s Udrugom prijatelja baštine.

Sve ture planirane u 2021. godini u sklopu projekta Motel Trogir potražite ovdje.

_

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma moteltrogir.tumblr.com

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
vizkultura.hr/intervju-kana/
vizkultura.hr/intervju-bozo-benic/
vizkultura.hr/intervju-vlatko-caksiran/

The post Grad nafte appeared first on vizkultura.hr.

Ove godine obilježava se 100. godišnjica rođenja Radoslava Putara (Varaždin, 20. 7. 1921. – Zagreb, 18. 7. 1994.), znamenitog povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara po kojem je nazvana nagrada Radoslav Putar. K tome obilježavamo i 20. godišnjicu nagrade koja nosi njegovo ime, a dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards. Nagradu je osnovao Institut za suvremenu umjetnost 2002. godine, a prva dobitnica bila je Tanja Dabo. Odabirom ovogodišnjeg stručnog žirija (Damir Sobota, Jasminka Babić, Michal Koleček, Neva Lukić i Chelsea Pierce), ovo najvažnije nacionalno priznanje mladim umjetnicima će se dodijeliti po 20. put jednom od četiri finalista. Osim priznanja za umjetničko stvaralaštvo i poticaja za nastavak rada, Nagradu čini i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku u organizaciji Residency Unlimited. Uz to, nagrađena umjetnica ili umjetnik steći će mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući Galeriji S iz Koprivnice, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu i mjesto u žiriju za dodjelu nagrade 2022. godine. Finalisti Nagrade Radoslav Putar za 2021. godinu su Vitar Drinković (1983., Zagreb), Jelena Lovrec (1989., Zagreb), Lana Stojićević (1989., Šibenik) i Ivana Tkalčić (1987., Sisak). Izložba finalista otvorit će se 17. lipnja u Salonu Galić u Splitu, gdje će nakon drugog kruga natjecanja i razgovora sa svakim pojedinim finalistom članovi žirija proglasiti dobitnika/cu Nagrade Radoslav Putar za 2021. godinu. Po uzoru prethodne godine, i ovog puta ususret izložbe u Splitu razgovarali s smo finalistima/icama nagrade. Intervjue donosimo u dva dijela, a naši su sugovornici u prvoj sekvenci Vitar Drinković i Ivana Tkalčić.

*”Vitar Drinković”

► Interaktivnost umjetničkih radova u kombinaciji s jednostavnim biološkim procesima čovjeka okosnica je tvog umjetničkog istraživanja koje se ponajviše bavi temama komunikativnosti i percepcije. Zašto ti je ta interaktivnost bitna pri stvaranju i dovršavanju umjetničkog rada? Postoji li rad nekog umjetnika ili umjetnice koji te tvojim vlastitim iskustvom interaktivnosti potaknuo na takvo promišljanje tvoje umjetničke prakse?

Vitar Drinković: Prvi interaktivni rad nastao je 2008. za vrijeme studija kiparstva. Mala brončana skulptura naziva skulptura za komunikaciju 1 u koju dvoje ljudi mogu umetnuti šake te su time povezani i stavljeni u međusobni odnos, nesvakidašnju poziciju za komunikaciju te sama skulptura služi kao posrednik- filter. Učinilo mi se zanimljivim da tako jednostavan objekt i radnja može stvoriti toliko neočekivana iskustva. Tijekom studija na Odsjeku novih medija počeo sam intenzivnije istraživati komunikaciju kroz umjetnost te njezinu povezanost s tijelom, percepcijom i svakodnevnim životom. Pokušao sam sabrati dosadašnja razmišljanja i interese te su rezultat bile konceptualne skulpture- aparature. Kao evolucija moje kiparske prakse, interesa za tijelo, psiho-fiziološke procese i njihove relacije s kolektivnim načinom života. Jedna od najinteresantnijih pojava u umjetnosti za mene je moment nepredvidivosti, iznenađenja, nove “pomaknute” percepcije svakodnevne stvarnosti, života. Kod interaktivne umjetnosti to se često dogodi jer veliki dio samog rada čine ljudi koji ga koriste te način kako na njega reagiraju. Radovima te tjelesnom angažiranosti u njihovom korištenju postavljaju se drugačiji uvjeti za komunikaciju, a time i percepciju. Proces nastanka za mene je uvijek nepredvidiv, a završni rezultat obično je zanimljiviji i drugačiji od onoga što sam početno zamislio. Moram priznati da mi sama interaktivnost nije cilj, nego radove koristim kao sredstvo za razmišljanje o životu te kako u njemu sudjelovati.

Do ideja i sadašnjeg smjera došao sam “organski” kroz rad, proučavanjem sebe i života kojem sam izložen, vodeći se onime što mi je najzanimljivije. Svaki novi projekt bi mi otvorio vrata za sljedeći rad u vidu ideja i razmišljanja. U djetinjstvu sam imao afinitet prema procesu gradnje (Lego, modelarstvo) te maštao o raznim izumima – recimo, kako napraviti avion od dedinog Stojadina, automobila Zastava 101. Pretpostavljam da se ti najraniji interesi uvijek na kraju nekako integriraju – isplivaju u poslu kojim se osoba bavi kada odraste. Ima puno umjetnika i umjetnica koji su mi zanimljivi i koje poštujem, ali ne bi mogao izdvojiti nekoga kao najjači utjecaj-uzor.

*”Emoji” / foto: Vitar Drinković

*”Zoom” / foto: Vitar Drinković

► Spajanjem tehnologije i umjetnosti ponekad stvaraš multidisciplinarne projekte koji uključuju i različite suradnike. Kako funkcionira umjetnički rad u takvom formatu i s kim surađuješ? Kakve su mogućnosti produkcije takve vrste umjetničkih radova, postoji li dovoljna financijska i druga potpora na lokalnom i globalnom planu?

Vitar Drinković: Sve ovisi o ideji koju imam ili istraživanju kojim se bavim. Ako radim na samostalnom projektu za koji, recimo, ne znam kako tehnički izvesti neki dio ili bi mi trebalo previše vremena da naučim sam, često surađujem s programerom Igorom Brkićem. Suradnje najviše ovise o suradnicima i, naravno, koliko jasno imate definiran rad/projekt. Ako su svi profesionalni, nema puno stresa. Nekoliko puta sam surađivao i s umjetnicima/umjetnicama na zajedničkim projektima, ali je tu dinamika drugačija jer zajedno stvarate rad u autorskom smislu. Mislim da su suradnje odlična stvar te bih ih volio imati više u budućnosti.

Mogućnosti ovakve produkcije su kod nas vrlo limitirane te zahtijevaju jako puno snalažljivosti, osobnog rada i vremena. Čini mi se da je situacija nešto bolja zadnjih godina s novim natječajima Ministarstva kulture i nakon što su galerije počele plaćati neki minimalni autorski i produkcijski honorar za izložbe, ali sve je to još daleko od nečeg što bi bilo održivo. Dobro bi došla institucionalna potpora i suradnja iz privatnog sektora,  tj. da postoje državni poticaji za institucije u tom smjeru. Nema ni tržišta umjetnosti osim za (koliko ja znam) stare majstore, slikarstvo i ilustraciju. Ima puno vrlo kvalitetnih mlađih umjetnika iz različitih umjetničkih disciplina, a otkup njihovih radova, stipendija ili novac za produkciju značili bi jako puno.

Također, i druge vrste potpore znaju biti nezadovoljavajuće, budući da nam je svima pažnja raštrkana u tisuću smjerova, a samostalna promocija i povratna informacija na društvenim mrežama je “pay to win”, ovisi o trendovima i algoritmima ili konstantnom površnom lajkanju sadržaja samo iz razloga da bi dobili lajk nazad. Naravno, ima iznimaka i stvori se neka zajednica, ali za “veće brojke” su potrebne strategije.

*”Heart tube” / foto: Zvonimir Ferina

► Nagrada Radoslav Putar, osim što je veliko priznanje za umjetnički rad, značajna je i zbog toga što osigurava rezidencijalni boravak u New Yorku, što za mnoge predstavlja prvo takvo američko u kontekstu umjetničkog djelovanja. Tijekom studija proveo si semestar u Americi, na Indiana University of Pennsylvania. Na koji je način to iskustvo obilježilo tvoje umjetničko stvaralaštvo? Što bi za tebe značilo dobivanje ove nagrade i rezidencija koja uz nju dolazi?

Vitar Drinković: Rezidencija u Americi mi je značila puno. Bio je to prvi put da sam duže vrijeme sam daleko od doma, a Amerika je sama po sebi zbog filmova i cijele kulture, kojoj je generacija iz 80-ih bila izložena, za mene bila zanimljivo mjesto. Većinu vremena sam se osjećao kao da sam u filmu.

U mojoj umjetničkoj praksi, koja je tada bila na samim počecima, nastali su za mene važni pomaci te su stvoreni neki moji prvi konceptualni kiparski radovi i umjetnički procesi koji su usmjerili moj budući razvoj. Većina radova koje sam tada napravio nastali su od crnih plastičnih noževa vilica i žlica koje sam “posuđivao” iz menze te materijala iz dućana “dollar tree” – sve za 1 dolar. Tako je nastao i rad spirala od žlica.

Vezano uz nagradu, za mene smo svi pobjednici budući da smo uspjeli doći do finala. Mislim da je vrlo zahtjevno i nespretno žirirati umjetnost, a pogotovo složiti se i odabrati jednu osobu kao najbolju. Putovanje u Ameriku bi sigurno bilo jako zanimljivo i korisno iskustvo, pogotovo gledajući sve s vremenskim odmakom, vjerojatno bih sada bolje iskoristio prilike.

*”Spirala od plastičnih žlica” / foto: Vitar Drinković

*”Nemir”, animacija

*”Nemir”, skica

► U proteklih par mjeseci imali smo priliku posjetiti tvoje izložbe u galeriji Kamba i Francuskom institutu gdje si predstavljao recentnije radove. S kojim se radom kaniš predstaviti na izložbi finalista u Splitu?

Vitar Drinković: Plan mi je izložiti četiri rada. Zoom koji je bio izložen u Kambi, novu – mini verziju rada Emoji skener, novu verziju Heart tubea te potpuno novi projekt na kojemu trenutno radim naziva Nemir. Posljednji rad je nastao kao dio istraživanja kojim se ove godine bavim i koje je financirano od Ministarstva kulture i grada Zagreba. Kao način prilagodbe novonastalim okolnostima smanjene mobilnosti, smanjene “taktilnosti”, egzistencijalne neizvjesnosti te radi gubitka radnog prostora početkom godine odlučio sam istražiti 3D i virtualne tehnologije te 3d industriju općenito. Namjera mi je stvarati realne 3d simulacije koncepata-ideja za buduće radove koji se po potrebi, kada se stvore odgovarajuće okolnosti za to, mogu isproducirati po 3D modelu i nacrtima, potencijalno  bez moje fizičke prisutnosti. Do kraja godine cilj mi je u suradnji s organizacijom Format C napraviti VR izložbu s VR headsetovima koje bi sami dizajnirali i 3d printali. Vidjet ćemo u hodu kako će se sve razvijati.

Na izložbi ću izložiti 3D simulaciju rada Nemir, kojeg sam skicirao prošle godine. Bit će smješten u virtualni prikaz galerije Salon Galić. Ukratko, govori o nemogućnosti opuštanja i mentalnog odmaka od problema. Nastavljamo raditi i kada se odmaramo što dugoročno vodi mentalnom pa onda i fizičkom sagorijevanju. Prije par godina čuo sam na radiju da su u Hrvatskoj u ljekarnama najtraženiji lijekovi za smirenje, nesanicu i depresiju.

Simulacija će biti prikazana kao animacija u loopu te bih je volio pretvoriti u NFT te kroz taj proces bolje istražiti tržište digitalne umjetnosti u relaciji s kripto svijetom. Ukoliko se to realizira, rad će se moći kupiti pomoću linka koji će biti objavljen na mojoj web stranici kroz narednih mjesec dana tj. za vrijeme trajanja izložbe.

*Ivana Tkalčić, “Steady movement (one of forests, three of birds)” / foto: Vlad Brăteanu

► Dolaziš iz Siska, grada iz kojeg potječe značajan broj relevantnih umjetnika, kulturnih radnika i radnica. Neki od njih poput Gorana Devića i pokojnog Marijana Crtalića svoje su umjetničko djelovanje bitnim dijelom posvetili tom gradu. Kako gledaš na centralizaciju kulturne produkcije (koja je uopće dovela da toga da većina umjetnika iz Siska dođe u Zagreb) i aktualnu poziciju Siska koji se unazad par godina sve češće i propulzivnije pojavljuje na mapi relevantnih kulturnih sadržaja?

Ivana Tkalčić: Nažalost, Hrvatska je poprilično centralizirana tako ne čudi da se većina aktivnosti odvija u glavnom gradu. S obzirom na blizinu Siska Zagrebu, često umjetnici nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti ostanu u Zagrebu.

U Sisku, specifično u radničkom naselju Željezara – Caprag  tijekom razdoblja između 1971. i 1990. tvornica Željezara je kao produkt svoje kulturne politike organizirala Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak s ciljem povezivanja umjetničkog i tvorničkog rada kao bitnim odrednicama socijalističkog odnosa prema širenju kulture. Željezara je u navedenom razdoblju ugostila 185 slikara, kipara, grafičara i fotografa koji su u prostoru tvornice i njegove okoline ostvarili više od 700 umjetničkih djela. Paralelno s održavanjem kolonije u sklopu radničkog naselja Željezare Sisak, postavljeno je više od 30 skulptura nastalih na Koloniji. Kolonija je u vrijeme svoga djelovanja postala jedna od najznačajnijih umjetničkih kolonija na prostoru Jugoslavije.

Nakon prestanka rada tvornice, zbirka je slijedila sudbinu same Željezare te se postupno počela raslojavati, da bi do danas ostalo tek stotinjak umjetnina koje tek djelomično prezentiraju njezinu umjetničku vrijednost i važnost za kulturnu povijest grada.

Godine 2012. započet je projekt u kojem su sudjelovali Gradska galerija Striegl, Konzervatorski odjel u Sisku i Gradski muzej Sisak s ciljem stručne valorizacije i upisa Park skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak u Registar kulturnih dobara RH. Nakon upisa u Registar, uslijedila je restauracija Park skulptura u suradnji s Odsjekom za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu.

Zasigurno jedan od razloga sve češćeg pojavljivanja grada Siska na kulturnoj i umjetničkoj sceni Hrvatske i regije je svakako djelovanje Gradske galerije Striegl, koja zahvaljujući stručnom vodstvu aktualne ravnateljice, povjesničarke umjetnosti i kustosice Alme Trauber provodi kvalitetan program na razini nekih puno većih i moćnijih galerija.

Trenutno, nakon potresa i pandemije, dolazi do izmještanja iz centra države, ali i centra grada. Mislim da grad Sisak, posebice naselje Željezara, ima dobre temelje i potencijal za suvremeno umjetničko djelovanje.

*”Why am I seeing this”, video stillovi

► U svom umjetničkom radu baviš transformacijom slike uz pomoć tehničkih medija gdje se ponajviše radi o društvenim mrežama i umjetnom inteligencijom. S obzirom na to da si diplomirala na studiju slikarstva, zanimalo bi me kako si se (s)našla u medijima digitalne umjetnosti i virtualne zbilje te u relativno kratkom vremenu usvojila brojne alate i programe kojima stvaraš svoje radove? Mnogo radiš s umjetnom inteligencijom i društvenim mrežama (koje, rekla bih, i jesu jedan tip umjetne inteligencije). Kako se tijekom istraživanja mijenjala tvoja percepcija digitalnog svijeta i našeg odnosa s njim?

Ivana Tkalčić: Medij ne doživljavam kao neki nepokolebljivi i nepremostivi element, već kao fluidan i promjenjiv alat pomoću kojega mogu realizirati različite zamisli. Neke ideje je prikladnije realizirati kao kratki film, neke kao fotografiju, a neke kao instalaciju. Početni koncept gotovo sam pronalaze put ka najprirodnijem mediju za realizaciju vizualne i mentalne stimulacije koju želim postići. Cijeli proces se događa u nekom stanju sličnom igri. Igra je dobar način za dublji ulazak u praksu. Igrati se znači učiti kako nešto funkcionira, kako se ponaša, kako surađuje, postavlja i rješava probleme. Igranje potiče našu žeđ za eksperimentom, otkrivanjem i pronalaženjem novih alternativnih načina djelovanja. Kroz igru dajemo prostor neočekivanim trenucima.

Zanimanje za korištenje strojnog učenja (umjetne inteligencije) u umjetničkom procesu intenzivnije se javlja od sudjelovanja na rezidenciji Zajedničkog istraživačkog centra u Italiji, gdje se upoznajem s trenutnim istraživanjima u polju umjetne inteligencije na razini Europske unije.

U sklopu spomenute rezidencije nastao je rad Why Am I Seeing This? koji će biti postavljen kao dio izložbe finalista Nagrade Radoslav Putar u Salonu Galić u Splitu, a koji upravo kombinira ta dva područja interesa – umjetnu inteligenciju i društvene mreže.

Tema suodnosa umjetne inteligencije i društvenih mreža poprilično još djeluje misteriozno i komplicirano. Fenomeni poput Fake Newsa i Cambridge Analytice doveli su do dezinformacija i pojačavanja globalne erozije povjerenja u medije i društvene mreže. Iako su Facebook i druge velike društvene mreže navodno zauzele jači stav kako bi zaštitile privatnost svojih korisnika, vraćanje povjerenja može biti izazovan zadatak. Skandali poput ovih promijenili su način na koji pojedinci konzumiraju sadržaj na društvenim mrežama te povećali osjećaj skepticizma.

Važna je kreacija prostora unutar sebe i u društvu koja pruža priliku za slušanje i prepoznavanje vlastitog toka misli te omogućuje svjesno i savjesno mišljenje i djelovanje.

*”Why am I seeing this”, postav izložbe / foto: Ivana Tkalčić i Tihana Mandušić

► Dosad si sudjelovala na brojnim rezidencijalnim programima u Ateni, Beču, Rotterdamu, Brusselu, Ålviku, Lublinu  i brojnim drugim gradovima. Kako je iskustvo rezidencijalnih boravaka i programa diljem Europe oblikovalo i usmjerilo tvoja umjetnička nastojanja? Što bi za tebe značilo dobivanje Nagrade Radoslav Putar i rezidencijalni boravak u New Yorku?

Ivana Tkalčić: Ono što me duboko ispunjava, kako u umjetničkom istraživanja tako i privatno (ako se to uopće može odvojiti =), jest mogućnost sudjelovanja u različitim međunarodnim programima, rezidencijama, kao dio projektnog – istraživačkog tima različitih profila sudionika iz različitih zemalja.

Takvu mogućnost upravo najbolje pružaju rezidencijalni programi. Svaka nova rezidencija iznova budi moj istraživački duh (=)), osjećaj avanture; daje prostor i vrijeme za nove ideje, misli, pomake pozornost i nove mogućnosti djelovanja kroz interakciju s novim okruženjem.

Već sam ulazak među finaliste Nagrade Radoslav Putar, godišnje nagrade za najboljeg mladog likovnog umjetnika/umjetnicu u Hrvatskoj, velika je stvar.  Nagrada je važna ne samo na nacionalnoj razini, nego je i dio međunarodne mreže nagrada – Young Visual Artists Awards, a nosi svojevrsno priznanje u umjetničkom području rada i djelovanja, prepoznaje trud, inovativnost, vrijednosti  i posvećenost. Istinski sam sretna i zahvalna na nominaciji.

Vjerujem da bi boravak na rezidenciji u New Yorku bio vrijedan, važan i neophodan input za daljnji umjetnički razvoj, razmjenu kreativnosti i povezivanje s kolegama diljem svijeta.

*”Steady movement (one of forests, three of birds)” / foto: Damir Žižić

► Tvoji recentni radovi smješteni su u polje digitalne umjetnosti, što ponekad predstavlja izazov u smislu prezentacije radova. Kako promišljaš prezentaciju svojih radova u kontekstu galerijskih prostora često zadanih white cube estetikom? Na koji si način koncipirala predstavljanje svojih radova na izložbi finalista u Splitu i o kojim je radovima riječ?

Ivana Tkalčić: Premda se čine kao potpuno različite prezentacijske mogućnosti, white cube estetika i početna verzija bijele internet stranice bez sadržaja poprilično slično izgledaju. Ponekad za digitalne radove takva (fizička) plošna bjelina i odgovara, premda se postav uvijek prilagođava lokaciji te rijetko izgleda isto u različitim prostorima.

Upravo ranije spomenuti rad, koji će biti predstavljen i u sklopu izložbe finalista Nagrade Radoslav Putar u Salonu Galić u Splitu, već je bio postavljen i u online (virtualnom) i offline (fizičkom) okruženju. Svaki od tih prostora ima svoje specifičnosti i zahtjeva drugačiji pogled i razmišljanje pri postavu.

Rad Why Am I Seeing This? nastao je u suradnji sa Zajedničkim istraživačkim centrom, Europskom komisijom u Ispri (Italija) te se fokusirao na pitanja: Kako informacije, komunikacija i nove tehnologije mijenjaju i oblikuju ljudsko stanje, svijest i percepciju, dok ljudi oblikuju informacije, komunikaciju i tehnologije? Kakvo “novo” ljudsko stanje, svijest i percepcija pritom nastaju?

U postavu rada primjetan je utjecaj svakodnevne uronjenosti u internet kulturu, društvene mreže virtualni sadržaj i digitalne platforme, kao i spajanje, odnosno prelijevanje virtualnog u fizički prostor koji je rezultat širenja digitalnih tehnologija.

Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku

Zahvaljujemo Ivani Tkalčić i Vitru Drinkoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Ulaganje u umjetnost je nužnost appeared first on vizkultura.hr.

U drugom dijelu intervjua s vizualnim umjetnikom Marijem Matokovićem, čiji radovi nose zapaženi društveno angažirani predznak, fokusiramo se na njegov stvaralački profil koji često proširuje i djelovanjem izvan granica umjetničke scene. Naime, osim što radovima i izložbama dijagnosticira brojne društvene probleme, vrlo aktivno i djeluje u njihovim “korekcijama” kao odgovoran i poduzetan član šire zajednice. Osim toga, pokretač je nekoliko inicijativa koje nastoje pojačati vidljivost likovne produkcije mlađih autora, a u ovom nam je razgovoru predstavio dojmljivi niz od programa umjetničkih rezidencija, preko kulturnog podcasta sve do aktualnih društvenih projekata koje planira.

Prvi dio intervjua čitajte ovdje.

*Prva izložba u MMML Studiju: izložba Filipa Bojanića / foto: privatna arhiva

► U umjetnički si svijet uronio ne samo kao autor, već i kao inicijator; bio si članom skupine koja je osmislila i realizirala programe umjetničke organizacije POPUP, tri godine predsjedao si osječkim HDLU-om, a sa Sandrom Marijanović osnovao si i Udrugu za kreativni razvoj Osijek. Jesu li spomenute aktivnosti rezultat entuzijazma, nekog umjetničkog i osobnog uvjerenja, aktivizma ili društvene nužnosti?

Mario Matoković: Da, Sandra i ja osnovali smo UKRO 2008. godine i u početku smo organizirali likovne radionice za djecu. Nakon nekog vremena prestali smo s time , a zatim smo ponovo aktivirali udrugu kako bismo mogli programe POPUP-a prijaviti na natječaj Ministarstva kulture. Iz POPUP-a sam se povukao radi privatnih obaveza te sam u međuvremenu pokrenuo umjetničke rezidencije.

Sve te aktivnosti pripadaju sferi društvene odgovornosti i čini mi se kako bi baš svaki pojedinac trebao to imati u sebi. U svim navedenim aktivnostima ja sam jačao svoju društvenu svijest i nastojao sam dati svoj obol društvu kojemu pripadam.

► Najdugovječnija inicijativa realizirana je u sklopu UKRO-a i nosi naziv MMML Studio. Riječ je o programu umjetničkih rezidencija u kojima ugošćuješ različite umjetnike, a koji tijekom boravka u Osijeku istražuju, stvaraju te u konačnici i oblikuju rad koji potom predstavljaju publici kao postav, projekt ili koncept. Što je iniciralo pokretanje ovoga projekta i kako je on prvotno zamišljen?

Mario Matoković: Riječ je o ideji koja se u meni kuhala duže vrijeme i u jednom sam trenutku samo prelomio, odlučio i pozvao prvoga gosta; Filipa Bojovića koji mi je i dobar prijatelj. Supruga i ja pozvali smo ga kod nas, predložili mu suradnju, on je rado pristao. Tu je nekako sve krenulo; bili smo svjesni kako moramo započeti s projektom kako bismo mogli tražiti i sredstva za sve ono što smo planirali realizirati. U početku nisam to želio raditi preko udruge, ali shvatio sam da to olakšava stvari i tako su rezidencije postale projekt koji smo prijavljivali na natječaje. Dakle, prva je rezidencija realizirana privatnim sredstvima, a već druga rezidencija prolazi na natječaju Grada Osijeka i ta podrška traje i danas. Ponekad dobijemo i sredstva Ministarstva kulture; nisu to velika sredstva, ali meni je bitno da umjetnicima koji dolaze bude isplaćen honorar i odlučan sam u namjeri da se to nastavi. Rekao sam si da ispod nekih granica neću ići, a to se u prvom redu odnosi na autorske honorare i materijal za rad.

► Što umjetnička rezidencija u MMML Studiju podrazumijeva? Opiši tijek od dogovora do realizacije.

Mario Matoković: Iskreno, ni sam nisam znao kako funkcionira rezidencija dok nisam bio na umjetničkoj rezidenciji u Americi. Ona može biti vezana uz analizu rada, uz neko istraživanje ili temelje za budući rad, a može ići zaista u različitim smjerovima. Nijednom umjetniku koji je gostovao u MMML Studiju nisam rekao da moraju realizirati rad u zadanom roku, ali se on ipak najčešće dogodi. Ja već sredinom godine, u lipnju i srpnju, pozivam umjetnike za dolazak sljedeće godine i dogovor je takav da oni do kraja godine promisle što bi radili te nakon toga komuniciramo o tome. Dakle,  dolaze s konceptom i idejom. Konačni rad ne nastaje isključivo kao plod komunikacije između mene i umjetnika/umjetnice, ali u nekim se slučajevima to i dogodilo. Mislim kako su dosadašnje rezidencije vrlo pristojno realizirane. Budući da prijave na natječaje počinju u rujnu, ja moram predložiti određene koncepte kao priloge natječajnog programa tako da mi ih umjetnici šalju u pisanom obliku. Naravno, tijekom same rezidencije to se još filtrira. Po završetku svake rezidencije imamo prezentaciju rada i nastojimo da to izgleda poput neke mini izložbe jer moj atelje ipak nije izložbeni prostor niti je za to predviđen. Ono što me najviše iznenađuje jest odaziv publike koji kontinuirano raste. Sve u svemu, čini mi se kako su rezidencije jedna vrlo pozitivna inicijativa i program, a pozitivni su i osvrti na sve to.

*Promocija knjige “Osijek Snapshots” / foto: Kristina Alilović

► Prvi rezidencijalni gost bio je fotograf Filip Bojović i usudila bih se reći kako je njegov boravak iznjedrio najpromišljeniji pa i najopipljiviji artefakt – fotoknjigu Osijek Snapshots. U kojoj je mjeri ta prva rezidencija prezentirala i postigla ono što si njezinim pokretanjem želio?

Mario Matoković: Možda imam problem s tim što sam biram umjetnike pa na neki način već imam u glavi obrise onoga što bih htio vidjeti kao rezultat njihova rada. Naravno, umjetnici imaju potpunu slobodu u tome što žele raditi. Iskreno, ne sjećam se tko je u razgovoru između Filipa i mene predložio fotoknjigu. Da, upravo je ta prva rezidencija i spomenuta fotoknjiga smjer u kojem bih volio nastaviti ovu priču. Osijek Snapshots sjajan je photobook koji prezentira Osijek na jedan drugačiji način. Knjiga je predstavljena i u Zagrebu i dobila je odlične kritike.

*Knjiga “Osijek Snapshots” / foto: Filip Bojović

► Nakon Filipa Bojovića uslijedilo je još pet mladih umjetnika. Možeš li nam prikazati presjek spomenutih rezidencija, odnosno rezultate njihova umjetničkog djelovanja u zadanim vremenskim, tematskim i financijskim okvirima?

Mario Matoković: Budući da se Mario Kolarić bavi crtežom i objektima u posljednje vrijeme, on se na rezidenciji predstavio grafikama tako da je završna prezentacija bila u obliku grafičkog poliptiha i instalacije. Nakon njega slijedio je Luka Kedžo koji je opet bio potpuno svoj. Ne znam kako bih nazvao to što je on napravio, možda konglomerat Luke Kedže koji je prošloga mjeseca doživio svojevrsni nastavak na izložbi u Galeriji Karas. On je ovdje započeo ideju s nazivom Tko tu živi? da bi ju proširio u izložbu Tko tu živi? 2. Iva Muškić napravila je ogroman posao i rad u kojemu se referirala na Vinkovce i vlastitu prošlost u svom rodnom gradu. Producirala je pet grafika dimenzija 100 X100 cm što je zaista velik posao. Nakon nje pozvao sam Marka Jovića, mladog multimedijalnog umjetnika koji je imao audioizvedbu u prostoru osječkog Bastiona. Tu smo po prvi put izašli iz samog studija. S njim sam mnogo komunicirao, raspravljali smo o načinu realizacije i sve je završilo u obliku glazbenog performansa OSscape. Zapravo, ta rezidencija još nije završena jer je moja ideja bila da nakon performansa izdamo ploču tako da postoji mogućnost da se to dogodi u budućnosti. Posljednji rezident bio je Marko Marković, rođeni Osječanin, trenutno u Beču koji je, kao i svi umjetnici prije njega, na rezidenciji prezentirao nešto novo, nešto što publika ima priliku vidjeti samo u Osijeku, a to mi je vrlo bitno u ovome projektu. On je premijerno prezentirao 90% svoga magisterija, odnosno magistarskoga rada s bečke Art and Science Universität für Angewandte Kunst.

*MMML Studio – rezidencija i izložba Marija Kolarića / foto: Mario Matoković

*MMML Studio – rezidencija Luke Kedže / foto: Mario Matoković

*MMML Studio – otvorenje izložbe Luke Kedže / foto: Marina Matoković

► Upravo je ta spomenuta, posljednja rezidencija održana virtualno kao posljedica lockdowna i poznatih epidemioloških preporuka. Na njoj je gostovao Marko Marković, a njegov se rad i oslanja na posljedice pandemije i pripadajućih restrikcija. Kakvo je iskustvo bilo realizirati rezidenciju na ovaj način? Koliko je ona stvarna i vjerodostojna uzmemo li u obzir činjenicu kako rezidencija podrazumijeva fizički boravak u nekom prostoru?

Mario Matoković: Kada je krenuo prvi val korone, odgađao sam tu rezidenciju nadajući se kako će Marko ipak doći u Osijek. No, u Austriji su mjere kudikamo rigoroznije nego kod nas i on jednostavno nije mogao izaći iz zemlje. Zbog toga smo bili primorani organizirati online rezidenciju. No, mi smo kontinuirano komunicirali pa smo dva, tri mjeseca prije realizacije imali uvid u ono što će Marko predstaviti i moram reći kako to nije u velikoj mjeri drugačije od onoga što su posjetitelji imali prilike vidjeti. Malo sam istraživao pa sam zaključio kako su sve rezidencije širom svijeta u tom razdoblju slično funkcionirale i odvijale su se online. One i danas, nažalost, tako funkcioniraju pa mi je drago što smo nekako uspjeli iznjedriti sve ovo. Uvijek mi je iznimno bitno da u atelje dođu studenti i kolege pa pogledaju izložbu ili konačni rezultat, ali ovoga puta nismo organizirali uobičajeno otvorenje, već dolazak uz prethodnu najavu što se znatno odrazilo na broj posjetitelja. Nadam se kako ćemo već sljedeću rezidenciju moći održati bez tih restrikcija.

*MMML Studio – rezidencija i izložba Ive Muškić / foto: MMirela Blažević

*MMML Studio – Marko Jović, izvedba rada “OScape” / foto: Maja Gjajić

► Zašto biraš lokalne umjetnike, i to one koje možemo odrediti kao mlađe umjetnike? Koji su ti kriteriji presudni u izboru umjetničkih imena koje pozivaš?

Mario Matoković: Izbor osječkih umjetnika leži u jednostavnom razlogu; smatram da ovdje ima mnogo ljudi koji imaju što pokazati i reći. Jednako tako smatram kako u Osijeku ne postoji platforma na kojoj se oni mogu kvalitetno predstaviti. I za ovogodišnji sam program ciljano izabrao dvoje osječkih umjetnika jer su mjere koje je nametnula pandemija izazvale velike probleme u organizaciji i realizaciji planiranih programa. Međutim, grad iz kojega umjetnici dolaze nije kriterij i nije pravilo, već je osnovni cilj prilikom odabira autora isključivo kvaliteta njihova rada. Naravno, zanima me i to kako će se odabrani umjetnik snaći u zatečenoj situaciji u kojoj mora producirati novu ideju jer su neki od njih tek završili Akademiju. Dakako, želim ih i potaknuti da se aktivno bave umjetnošću jer u njihovu radu vidim velik potencijal.

*MMML Studio – izložba Marka Markovića / foto: Mario Matoković

*MMML Studio –  detalj rada “Dnevnik straha” Marka Markovića / foto: Mario Matoković

► Upravo traju pripreme za novu umjetničku rezidenciju; najavi ju i predstavi nam ovogodišnje umjetničke rezidente.

Mario: Ove sam godine planirao dvije rezidencije, a prva je u pripremi. Prvo nam dolazi Mia Štark, umjetnica mlađe generacije koja se bavi interdisciplinarnim područjem; trenutno je najaktivnija u sferi suvremenog plesa, ali završila je i studij likovne kulture, točnije modul grafike. Priprema vrlo svjež program čije detalje ne bih otkrivao. U listopadu ili studenome planiram realizirati i rezidenciju s Vinkom Vidmarom, također mladim i vrlo uspješnim osječkim autorom.

► Nakon što se MMML Studio “zahuktao”, nisi mirovao pa si animirao ljude i pokrenuo podcast Kutnjak. Što mu je cilj, tko mu je ciljana publika, koje prednosti vidiš u tom mediju?

Mario Matoković: Nema tu velike filozofije, jednostavno sam želio čuti neke odgovore od nekih ljudi koji su mi umjetnički zanimljivi. Ekipu Kutnjaka čini četvero ljudi i svatko ima slobodu i pravo odabrati goste s kojima ćemo razgovarati. Meni nije problem slušati podcast ni s plesačem ni s književnicom jer smatram kako je umjetnost univerzalna priča. Osim toga, mislim kako nas četvero možemo poslati neku poruku svakim snimljenim podcastom i vjerujem kako smo to i činili. Doduše, posljednjih se mjeseci smanjio intenzitet snimanja, ali nećemo odustati od njega. Malo su nas privatne obaveze omele u planovima, ali Kutnjak će svakako ići dalje.

Što se tiče ciljane publike, vjerujem kako ju čine naše kolege, kulturnjaci, građani koje zanima kultura i studenti. Sama forma podcasta osobno mi je vrlo zanimljiva jer ih redovito slušam (i u formi radijskih emisija i u formi video podcasta), odgovara mi ta neformalna atmosfera toliko različita od tipa emisija Nedjeljom u 2. Opuštenost dovodi do kvalitetnije komunikacije i to mi se čini kao prednost podcasta.

*Ekipa podcasta Kutnjak

► Tko je sve do sada gostovao u Kutnjaku? Koji su kriteriji odabira gostiju? Gdje je moguće pogledati dosadašnje snimke?

Mario Matoković: Iza nas je šest Kutnjaka; gosti su bili Luka Kedžo, Dalija Dozet, Mario Čaušić, Dubravko Mataković, Maja Urban i Marko Marković. Svi su oni bili zanimljivi sugovornici, osobe i umjetnici – kreativne osobe koje su imale nešto poručiti i čije djelovanje uglavnom i nije vezano samo uz jedno umjetničko područje. Sve su emisije dostupne na platformi You Tube i mogu se pogledati. Uskoro pripremamo izdanje s Majom Rožman i Martinom Miholić za festival Umjetnost i žena, a već duže planiramo realizirati razgovore s nekim zanimljivim književnim i plesnim autorima, no za to nam je potrebno vrijeme s kojim smo neprestano u deficitu. Program Kutnjaka financiramo sami, do sada nije prošao ni na jednom natječaju i radimo ga isključivo voljom i entuzijazmom.

*Vrtić MAK – mjesto gdje će se realizirati festival Mjesta kreativnog pogleda

► No, to još uvijek nije sve. Planiraš i jedan širi društveni projekt koji će izrasti iz teorijskog bavljenja social artom pa nam ga ukratko predstavi.

Mario Matoković: Unazad nekoliko mjeseci istražujem područje socijalno angažirane umjetnosti i dolazim do zaključka kako je nužno komunicirati s društvom s ciljem da ga poboljšaš. Drugim riječima, ta komunikacija ne staje samo na izlaganju rada i primanju dobrih kritika. Tom je idejom vođen i moj novi projekt; u rujnu ćemo pokušati organizirati festival Mjesta kreativnog pogleda u suradnji s Dječjim vrtićima Osijek, točnije vrtićem Mak. Supruga i ja pozvali smo umjetnike koji će muralima oslikati pročelja vrtića, a koji su u tom mediju poznati i kvalitetni. Motivi tih murala, odnosno oslikana pročelja služit će odgajateljicama kao didaktičko sredstvo u radu s djecom, a ujedno će dovesti do interakcije koja je u umjetnosti neophodna. Također, cilj je projekta uključiti i širu zajednicu; nije nam namjera samo stvoriti mural koji bi oplemenio prostor, već bismo željeli naglasak staviti na “odgajanje pogleda” kod djece. Osim toga, željeli bismo prvenstveno djeci i odgajateljicama, a potom i zajednici, ostaviti neku trajniju vrijednost. Ovakvi me projekti zaista vesele, oni su način kojim želim doprinijeti zajednici. U isto vrijeme, oni su vođeni pitanjem može li umjetnost mijenjati zajednicu, pitanjem koje me u zadnje vrijeme provocira i na koje tražim odgovor.

Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku

Zahvaljujemo Mariju Matokoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Može li umjetnost mijenjati zajednicu? appeared first on vizkultura.hr.

Nakon nedavnog razgovora s Vitrom Drinkovićem (1983., Zagreb) i Ivanom Tkalčić (1987., Sisak), u drugom intervjuu s ovogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar naše su sugovornice Jelena Lovrec (1989., Zagreb) i Lana Stojićević (1989., Šibenik). Podsjetimo, naše najvažnije nacionalno priznanje mladim likovnim umjetnicima/icama osnovao je 2002. Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu, a u lipnju će nagrada biti dodijeljena već dvadesetu godinu zaredom. O pobjedniku/ci odlučivat će peteročlani stručni žiri: Damir Sobota, Jasminka Babić, Michal Koleček, Neva Lukić i Chelsea Pierce. Nagrada Radoslav Putar dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, a laureat/kinja osvaja i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku, mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući koprivničkoj Galeriji S, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu te mjesto u žiriju iduće godine. Ime ovogodišnje dobitnice ili dobitnika saznat ćemo 17. lipnja, kada će u splitskom Salonu Galić biti otvorena izložba finalista.

*Jelena Lovrec

► U svojim se autorioničnim i naizgled ležernim umjetničkim radovima zapravo prilično ozbiljno baviš institucionalnom kritikom. Što se promijenilo u tvojem poimanju kulturnih institucija, galerijskog upravljanja i uopće stanja kulture od tvojih prvih radova koji su se bavili tom temom poput mail-arta O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima (2012.), zatim Želim biti k’o Berber (2016.) i Mein Kulturkampf (2017.) ?

Jelena Lovrec: Kritika jest baza većine mojih radova, no oni nikada ne ostaju samo na tome. Koristeći te nepovoljne situacije kao glavnu inspiraciju mojih radova, istražujem potencijalna “rješenja” i nove mehanizme djelovanja, nove modele komuniciranja tih problema. Mislim da činjenica da su ti radovi i dalje aktualni i da i dalje traju, daje najbolji odgovor na ovo pitanje.

*”Mein Kulturkampf”

► Tvoju umjetničku praksu obilježava dugo trajanje, zbog čega su na tvojim izložbama često izloženi artefakti nekog vremena, događaja ili njegova dokumentacija. Kako je to odredilo proces tvog umjetničkog stvaranja, kako ono počinje, kako se razvija i najzad završava? Kako funkcioniraš u kontekstu suvremene kulturne produkcije čije tržište zahtijeva minimalno vrijeme za realizaciju nekog rada?

Jelena Lovrec: Već sam koncept rada i njegova dinamika zadaje i diktira tempo odnosno vremenski period realizacije. Ako je riječ o participativnom radu, onda u čitav proces treba ukalkulirati i dinamiku života sudionika, te razne okolne faktore, gdje ne ovisi uvijek sve samo o mom angažmanu i entuzijazmu. Trenutno radim kuharicu od 365 recepata s 1 jajetom, a recepte kreiraju i rade umjetnici. Bitan dio ovog rada predstavlja i zajednički doručak, pa je jasno da će mi trebati jednako toliko jutara da se projekt završi, a svjesna sam da će trajati i duže. S druge strane, rad Until Tomorrow kojeg ću za nekoliko dana predstaviti u galeriji Kranjčar, datumski je uvjetovan, s jasnim početkom i krajem, u kojem sam sa sestrom koja živi u Chicagu snimala video dnevnik unutar godine dana, ona dokumentirajući zalaske, a ja izlaske sunca, koji se, zahvaljujući vremenskoj razlici između dva kontinenta, u ljetnom solsticiju dešavaju istovremeno. Međutim, osim tih tipičnih work-in-progress radova, u nekim mojim projektima sam proces postaje rad, a faza realizacije nikada ne prestaje…

Nema žurbe.

*”Until Tomorrow”

► Već spomenutim radovima dugog trajanja Želim biti k’o Berber (2016.) i Mein Kulturkampf (2017.)  kraj se zapravo niti ne nazire. Kako ti radovi danas žive? Jesu li tvoji radovi doista ispunili domove ljudi na isti način kao oni Mersada Berbera? Kupuješ li i dalje kvadratne metre kulture i planiraš li neke daljnje akcije s njima? Kako doživljavaš tu direktnu interaktivnost koju donose takve strategije umjetničkog djelovanja?

Jelena Lovrec: Direktna i neposredna interakcija ono je što me najviše interesira – postaviti ljude u nove situacije i ponuditi im uloge koje sa sobom nose nove, obostrane odgovornosti. Možda se to najbolje očituje u radu Mein Kulturkampf koji njeguje koncept socijalne skulpture.

Oba rada zamišljena su bez završetka, a ja ih od milja nazivam cjeloživotnim. Ipak, svaki od njih ima svoje male završetke, etape, određene stupnjeve razvoja. Rad Mein Kulturkampf etapno je podijeljen na 3 dijela (potraga za kvadratom, kupovina kvadrata, otvaranje kvadrata), a brojčano je definiran županijama, odnosno brojem 21, dok se beskonačnost manifestira i predviđa kroz buduće susrete i kolaboracije, intervencije na tim “osvojenim” područjima. Kvadrate još uvijek kupujem, a najčešći problemi na koje nailazim vezani su uz nesređene vlasničke papire, ničiju zemlju (čest slučaj u Hrvatskoj) ili pak strah od podijele vlasništva, budući da bi se svaki kvadrat trebao upisati u zemljišne knjige. No, i ti “neostvareni” ili “neuspjeli” kvadrati, jednako su bitan dio ovog rada, koji mu također određuju smjer… Jedna od dražih anegdota dogodila se u Istarskoj županiji u okolici Pazina kada sam biciklom tragala za potencijalnim kvadratom. Putem sam upoznala jednu obitelj koja mi nije mogla prodati zemljište, upravo zbog neriješenih vlasničkih papira, ali se zainteresirala za temu pa me ugostila na ručku gdje smo još dugo za stolom raspravljali o umjetnosti. Iako višesatno druženje nije završilo kupnjom kvadrata, nego slaganjem drva za ogrjev, ostvaren je dijalog koji je glavni cilj mojih istraživanja. U budućnosti, kada se sve tri etape ovog rada završe, na 21 platformi odvijat će se beskonačne umjetničke akcije, čak i rezidencije, sve s ciljem kulturne revitalizacije tih istih područja.

Želim bit’ k’o Berber svoju beskonačnost ostvaruje tako što od svakog poklonjenog/udomljenog rada stvara novi, te se uz pomoć sudionika, točnije Obdarenika, konstantno multiplicira.. I tako u nedogled. Na taj način, ovaj se projekt sastoji uvijek od jednakog broja radova – njih 80, onoliko koliko ih je prvotno udomljeno na uličnoj akciji 2016. godine. Svaki novonastali rad dokumentacija je one prethodne akcije, pa u sebi sadrži informacije i podatke onog prethodnog, a samim time i prvog, izvornog rada s kojim je sve započelo. Stvaraju se tako neke “nevidljive” veze među Obdarenicima, koji zapravo, udomljavaju jedni druge..

Projekt uskoro kreće u svoju četvrtu iteraciju, odnosno započinje četvrtu rundu, a svatko tko se želi uključiti, može već 13. 6. udomiti jedan od preostalih radova iz treće runde koje izlažem u sklopu programa Performing Ilica, na Britancu. Što se tiče zastupljenosti u usporedbi s Berberom, mogu potvrditi da su u samo 4 godine moji radovi ušli u 192 kućanstva… A broj i dalje raste…

*”Želim bit’ ko Berber”

► Osvajanje nagrade Radoslav Putar omogućuje dvomjesečnu rezidenciju u New Yorku. Kakvo je tvoje iskustvo boravaka na umjetničkim rezidencijama i što bi za tebe značilo ovakvo iskustvo?

Jelena Lovrec: Dosad sam boravila samo na jednoj rezidenciji u Düsseldorfu, u organizaciji Atelijera Žitnjak u sklopu programa međunarodne umjetničke razmjene Zagreb/Düsseldorf. Mislim da su rezidencijalna iskustva veoma bitna prvenstveno za bolje razumijevanje vlastitog rada i konteksta u kojem on nastaje. Kada imaš priliku predstaviti se u drugom okruženju, na drugom jeziku, stvari postaju čišće i jasnije. Nezamjenjivo iskustvo. Uz to, mjesec-dva osigurana ti je egzistencija, radni prostor i pružena ti je prilika da se čitavo vrijeme nesputano baviš svojim radom..

Kada bih otišla u New York, prvo bih snimila zoru s Empire State Buildinga, a potom za doručak pojela jaje na američki način… Rezidencija u New Yorku divna je prilika koju će, vjerujem, tko god da je dobije, iskoristiti najbolje što može, jer smo sada u tim kreativno zrelim godinama… Zrelim k’o (velika) jabuka.

*”Kuharica Eggo”

► Kojim ćeš se radovima predstaviti na nadolazećoj izložbi u Splitu? Planiraš li i ondje izvoditi umjetničke akcije?

Jelena Lovrec: Trenutno sam u začetku novog projekta koji se zove MUSAKA. Riječ je o kulinarskom projektu koji putem tradicionalnog formata kuharice predstavlja kulturni, politički i društveni složenac naše zajednice, odnosno tri marginalne skupine našeg društva. MUSAKA je svezak od tri kuharice, od kojih ću na izložbi u Splitu predstaviti prvu u nizu – kuharicu EGGO, koju sam već spominjala u jednom od prethodnih pitanja. EGGO kuharica sakupit će 365 umjetničkih recepata od samo jednog jaja, te koristeći popularni reklamni slogan “svako jutro jedno jaje…” osvijestiti da je svakodnevna konzumacija kulture jednako bitna za zdravlje društva. Uz to jedno jaje svatko od umjetnika smije koristiti do tri dodatna sastojka u kreiranju vlastitog jela, koje mi potom priprema za doručak.

Kako je riječ o kuhanju, svoj dio galerijskog prostora pretvorit ću u kuhinju, gdje će za vrijeme trajanja izložbe splitski umjetnici moći svratiti na doručak i predstaviti se putem svojeg recepta od jednog jaja.

*Lana Stojićević / foto: Goran Radošević

► Za nagradu Radoslav Putar prethodno si bila nominirana 2015. godine. Što se od tog vremena promijenilo u tvom umjetničkom djelovanju?

Lana Stojićević: Te godine sam se prvi put prijavila na natječaj za Nagradu Radoslav Putar, a sudjelovanje u Finalu 2015. mi je bilo jedno od prvih bitnih izlagačkih iskustava. Izlagala sam rad Crno brdo, moj prvi ozbiljniji projekt koji je nastao izvan fakultetskog okruženja, pomoću kojeg sam shvatila kakav me pristup umjetnosti zanima. Realizirala sam ga potaknuta osobnim iskustvom, tj. činjenicom da sam živjela pored bivše Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku tijekom problematične sanacije njena potencijalno opasnog otpada. U procesu istraživanja, fokus projekta sam prebacila na selo Biljane Donje u zaleđu Zadra, gdje je nasuto brdo otpada te šibenske tvornice. Mislim da se suštinski pristup konceptu nije značajno mijenjao, kao i način na koji biram teme koje su gotovo uvijek inspirirane lokalnim kontekstom Dalmacije. Moji interesi su se proširili i na neki način isprofilirali, a u međuvremenu sam radovima zatrpala pristojan dio životnog prostora.

*”Crno brdo”

► Iako si završila slikarstvo, tvoj rad karakterizira transmedijalna praksa u kojoj često posežeš za kazališnim elementima kao što su elaborirani kostimi i scenografije ili arhitektonske makete kojima postižeš dojam travestije. Što pronalaziš u tim formama umjetničkog izraza što te potiče da njima oblikuješ svoje radove?

Lana Stojićević: Diplomirala sam slikarstvo jer je taj studij bio najbliži onome što sam željela raditi, a to su samostalni umjetnički projekti potaknuti vlastitim interesima. Moj primarni interes su teme, odnosno koncepti nastali istraživanjem određenih tema, a pomoću medija pokušavam optimalno materijalizirati (i nadograditi) određeni koncept. Zbog toga se ne želim ograničavati jer bih si time uskratila mogućnost bogatstva asocijacija koje raznoliki mediji i materijali omogućavaju. Naravno, nekim se medijima češće vraćam iz prostog razloga jer su mi najzanimljiviji i najzabavniji.

Kako nerijetko odabirem teme koje već sadrže određenu dozu bizarnosti, smatram da ih mogu najbolje iskomunicirati ako ih učinim još bizarnijima. Site-specific kostime izrađujem za potrebe insceniranih serija fotografija i oni uvijek nastaju kao reakcija na odabrani prostor i temu rada. Ubacivanje kostima na lokacije koje su već same po sebi intrigantne ili fascinantne, djeluje kao svojevrsni okidač imaginarnog narativa.

Arhitektura koja danas nastaje, kao i ona koja danas propada, može nam mnogo toga reći o suvremenom društvu. Zato su česta tema mojih radova razni prostorni fenomeni i problemi. Na neki način hakiram medij stručne i utilitarne arhitektonske makete s namjerom da imaginiram potencijalne stvarnosti neke postojeće građevine ili propitujem mogućnosti neizvedive ili utopijske arhitekture.

► U svojoj umjetničkoj praksi ukazuješ na različite posljedice konzumerističkog društva, neplanskog urbanizma i divlje gradnje te problematiziraš odnos arhitekture i krajolika. Apartmanizacija obale samo je jedna od ključnih tema kojima se baviš. U vremenu u kojemu je turizam jedna od djelatnosti koja stagnira, kako vidiš daljnju preobrazbu slike gradova na obali?

Lana Stojićević: Novonastala situacija je svakako krhkost takvog sustava učinila vidljivijom te je uzrokovala brojne štete. Međutim, bojim se da je pretjerani masovni turizam samo privremeno prigušen ili pauziran, tako da pretpostavljam da će se, čim okolnosti to dozvole, taj proces nastaviti odvijati ranije utabanim stazama.

Odobravanje nekontroliranog i neplanskog urbanizma putem procesa legalizacije bespravno izgrađenih objekata (taj proces već i u nazivu zvuči potpuno apsurdno) učinilo je nepopravljivu štetu prostoru. Morali bismo pronaći balans između suvremenog razvoja i očuvanja povijesnih ambijenata, što nije lagano, ali smatram da je moguće. Prostorno artikulirani privatni interesi pomalo istiskuju one javne, a recentni potresi ogolili su strašnu činjenicu – nekvalitetna gradnja, koja je građena mimo propisa i zakona, nije samo estetsko, već i etičko pitanje.

*”Kad ne dime tvornički dimnjaci”

► U svojim si se radovima bavila šibenskom Tvornicom elektroda i ferolegura, postindustrijskim krajolicima, ali i uopće postindustrijskim društvom i procesima u koje je zahvaćeno. Uz to, tvoji radovi progovaraju širokoj publici koju nerijetko uključuješ u svoj umjetnički proces. Gledaš li na svoj rad u tom pogledu kao aktivistički?

Lana Stojićević: U širem smislu, svaki rad koji se bavi određenim društvenim problemima ili fenomenima, s namjerom da iskomunicira određeni stav ili poruku, može biti shvaćen kao aktivistički. Međutim, mislim da mojim radovima aktivizam nije primarno obilježje. Trudim se zadržati neki balans između toga da zadovoljim vlastite kriterije struke, ali i da netko kome vizualna umjetnost nije u fokusu interesa, može dovoljno toga iščitati iz mojih radova.

Participativan pristup koristila sam onda kada je to bilo bitno za rad, s namjerom da prikupim, prezentiram javnosti i sačuvam određena osobna iskustva. Izuzetno bitan dio ranije spomenutog rada Crno brdo je zvučni zapis razgovora sa Živkom iz sela Biljane Donje, kojem su brdo industrijskog otpada nasuli u susjedstvo, a koji taj nevjerojatan slučaj postavlja u puno širi društveni okvir. Rad Kad ne dime tvornički dimnjaci je nastao u produkciji umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon koja stavlja naglasak na participativne projekte u javnom i socijalnom prostoru. Pored audio vodiča bivših radnika po terenu nekadašnje šibenske tvornice TEF, ključni dio projekta su novine koje su nastale po uzoru na originalni tvornički informativni list. Najbitniji dio sadržaja čine iskustva, sjećanja i stavovi bivših radnika.

U projekt Sunny Side, u kojem pomoću fotografija oponašam filmski narativ, na neki način sam uključila Oju Kodar, suradnicu i partnericu Orsona Wellesa, koja je svojim pismom dala vrlo bitan sloj radu.

*”Sunny Side”

► Što bi za tebe značilo osvajanje nagrade Radoslav Putar, kao i dvomjesečna rezidencija u New Yorku koja slijedi? Kojim se radovima planiraš predstaviti na izložbi finalista u Splitu?

Lana Stojićević: Vjerujem da će se većina onih koji prate vizualnu umjetnost i povijest ove Nagrade, složiti da je ulazak u finale bitna potvrda struke, dok je osvajanje nagrade dodatak koji je često rezultat minimalnih nijansi među finalistima. To bi zasigurno bilo vrijedno i jedinstveno iskustvo, napredak u strukovnom smislu, ali trenutačno sam fokusirana na samu izložbu.

Planiram izložiti moj najkompleksniji rad koji je nastao u periodu koji natječaj obuhvaća, dakle, zadnjih godinu i pol. Rad Betonicus se nadovezuje na moj interes za raznolike arhitektonske scenografske strategije koje su korištene u javnom prostoru, poput pokušaja postizanja iluzije pomoću lažnih kamenih neotradicijskih fasada. Proces rada je započeo istraživanjem skladišta scenografija i kostima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, kao i opće povijesti kazališta, scenografije i kostimografije, a završio osmišljavanjem tragedije o betonskom stupu koji sanjari o tome da je svoj antički izvornik. Okidač ideje bio je scenografski princip izmjene materijala i reprezentacije u kontekstu neostilova. Time se arhitektura može povezati s kazalištem jer neostil glumi ono što nije, ulazi u ulogu povijesnog stila koji oponaša. Praizvedbu smještam na Peristil, koji svako ljeto postaje kazališna pozornica, pa tako maketa scenografije imaginarne tragedije na neki način postaje i maketa devastiranog Peristila. A možda bude i nekih iznenađenja…

*”Betonicus”

*”Betonicus” / foto: Žaklina Antonijević

Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku

Zahvaljujemo Jeleni Lovrec i Lani Stojićević na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Promjena okruženja jedinstveno je iskustvo appeared first on vizkultura.hr.