Barbara Vujanović (1983.) viša je kustosica u instituciji Muzeji Ivana Meštrovića – Atelijer Meštrović. Zadužena je za zbirku fundusa Atelijera Meštrović. Radi i kao likovna kritičarka te priprema doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Autorica je i kustosica projekta MEŠTART koji je započet 2009. godine u Atelijeru Meštrović u cilju aktualizacije i novoga čitanja opusa Ivana Meštrovića kroz suvremene umjetničke izričaje te još niza autorskih izložbi.

Povod ovom razgovoru je autoričina knjiga Meštrovićev znak u Zagrebu, u izdanju Muzeja Ivana Meštrovića – Atelijera Meštrović. U knjizi je predstavljeno deset javnih spomenika i javnih skulptura Ivana Meštrovića, a to su Seljaci, Zdenac života, Udovica, Josip Juraj Strossmayer, Žena (s prekriženim rukama), Majka doji dijete, Andrija Medulić, Povijest Hrvata, Ruđer Bošković, Nikola Tesla, zatim dvije građevine koje je projektirao – Crkva Krista Kralja i Dom hrvatskih likovnih umjetnik,  tri Meštrovićeva muzeja; Atelijer Meštrović, Gliptoteka HAZU te Moderna galerija, kao i tri crkve u kojima nalaze njegova djela (Zagrebačka katedrala te Crkve  sv. Marka i Krista Kralja). 

Također, predstavljaju se i Meštrovićevi iščezli prostori – Galerija Meštrović u Ilici 12 i atelijer na Josipovcu 5 (danas ulica Ivana Gorana Kovačića). 

Dr.sc. Snješka Knežević u recenziji ove knjige ističe: “Autorica, Barbara Vujanović, ovim je tekstom potvrdila visoku razinu poznavanja djela Ivana Meštrovića te kulturne i društvene povijesti Zagreba u razdoblju kojim se bavi. Poziva se na istraživanja arhivskih izvora, periodike, dnevnih novina i literature Meštrovićevog doba (od početka do sredine dvadesetog stoljeća), na ukupnu literaturu o Meštroviću sve do recentnih studija, napokon navodi relevantnu literaturu o urbanističkom razvoju i arhitekturi Zagreba. Ne zadovoljava se samo naracijom nego donosi interpretaciju, što je općenito cilj povijesnoumjetničke analize i prikaza. Po svim tim obilježjima tekst ima karakter znanstvenog rada i suvereno ulazi u opsežnu literaturu o Meštroviću kao samosvojni doprinos s elementima inovacije. No ujedno, temom Meštrović i Zagreb, obiljem informacija i zanimljivosti neupitno će privući širu publiku.” 

O knjizi Meštrovićev znak u Zagrebu i nizu ostalih tema s Barbarom Vujanović smo popričali u intervjuu u nastavku.

*Barbara Vujanović / foto: Emil Fuš

► Što je posebno intrigantno oko Meštrovićevog “zagrebačkog razdoblja”? Što ga je obilježilo?

Barbara Vujanović: Obilježilo ga je više važnih privatnih i profesionalnih događaja. Ponajprije, početkom 1920-ih Ivan Meštrović skrasio se na Gornjem gradu, u Mletačkoj 8, gdje je s Olgom Kesterčanek, svojom drugom suprugom, osnovao obitelj. Jedan od razloga dolaska u Zagreb, nakon što je u predratnom i ratnom periodu živio, djelovao i izlagao u europskim gradovima poput Beča, Pariza, Londona, Praga, Beograda, Cannesa i Rima, bio je poziv da dođe predavati na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt. Naime, Tugomir Alaupović, šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu, kao i kolege s akademije, predvođene Brankom Šenoom, smatrali su da upravo Meštrović sa svojim iskustvom i autoritetom uspjeti školu uistinu uzdignuti na razinu akademije, to jest fakulteta. 

U narednim desetljećima, Meštrović je kao rektor (što je ekvivalent današnjem dekanu) i profesor postigao upravo to – osuvremenjen je njezin nastavni program i dovedeni su novi profesori, poput primjerice, Ljube Babića, Vladimira Becića, Maksimilijana Vanke, Joze Kljakovića, Marina Tartaglie, Tomislava Krizmana i Frana Kršinića. Naposljetku, njegovim je zalaganjem 1938. Akademija dobila status fakulteta, nakon što je 1933. godine demonstrativno odstupio s rektorske pozicije, jer je Beograd odbijao instituciji priznati viši rang. Meštrović se stoga tek 1938. vratio svojim funkcijama. Dok je bio rektor, 1926. godine na Akademiji je uspostavljen i Arhitektonski odjel. 

Nadalje, “zagrebačko razdoblje” obilježeno je izložbenom aktivnošću u zemlji i inozemstvu, i ponajviše podizanjem velikim brojem spomenika, u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, SAD-u i Rumunjskoj. Zbog zahtjevnih izvedbi javnih skulptura Meštrović je modernizirao Ljevaonicu Akademije, što je naravno bilo na korist i drugim kiparima. Ljevaonica djeluje, dakako, i danas, pa možemo reći da je to samo jedna od zagrebačkih institucija, uz Akademiju likovnih umjetnosti, koju je Meštrović zadužio.   

*Barbara Vujanović / foto: Emil Fuš

► Meštrović je jedinstven i po tome, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, što je u velikoj mjeri prisutan u javnom prostoru. Znam da nije jednostavan odgovor, ali kako je to moguće? 

Barbara Vujanović: Meštrović se već na početku karijere, dok je studirao u Beču, počeo javljati na natječaje. Prvi njegovi radovi u javnom prostoru su Spomenik Luki Botiću podignut 1907. u Splitu, reljef Seljaci postavljen 1907. na kuću Popović i Zdenac života, smješten 1912. ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. No, kao što sam već rekla, najplodniji period njegove spomeničke produkcije jest “zagrebačko razdoblje”, tijekom kojega je u Hrvatskoj i svijetu podignuo čak 17 spomenika, a nekoliko projekata, poput Spomenika Simonu Bolivaru za Venezuelu ili Boliviju, te Spomenika maršalu Piłsudskom za Varšavu, da spomenem samo neke, nije bilo realizirano.

Više je razloga kojima možemo tumačiti tu njegovu zapanjujuću prisutnost u javnom prostoru. Kao prvo, većina je spomenika postavljena u Kraljevini SHS. I dok je u zapadnoj Europi razdoblje statuomanije trajalo otprilike od 1870. do 1914. godine, u Srednjoj i Istočnoj Europi to razdoblje počinje tek nakon Velikoga rata. Osnivanjem novih država dolazi do potrebe komemoriranja povijesnih ličnosti i do prezentiranja i slavljenja nacionalnog identiteta upravo kroz spomenike. Meštrović koji je bio svjetski najuspješniji i najpoznatiji umjetnik, uz to angažiran u Jugoslavenskom odboru, imao je savršenu poziciju za dobivanje narudžbi u tadašnjoj državi. Pozicija mu je bila dodatno osnažena s profesorskom i rektorskom ulogom, a tu je i spomenuta kvalitetna Ljevaonica. Dobivanje stranih izložbi povezujemo s njegovom izložbenom aktivnošću. Recimo, projekt spomenika Indijancima dodijeljen mu je temeljem uspjeha samostalne izložbe u newyorškom Brooklyn Museumu 1924., te niza izložbi priređenih u SAD-u iduće godine. 

Varšavski projekt dobio je zahvaljujući prethodnim spomenicima, člancima koji su se javljali u poljskoj periodici, monografiji Vojeslava Molèa koja je objavljena 1936. u Krakowu. Osim toga, prestiž u slavenskom svijetu osigurao je svojim intenzivnim vezama s češko-slovačkim predsjednikom Tomášom Garrigueom Masarykom. 

Zapravo, svaki projekt ima svoju pozadinu i razloge, no radilo se o kompleksnoj platformi umjetničko-političkog utjecaja koja mu je omogućavala angažmane. Konačno, međuratno je razdoblje obilježeno uvođenjem neo-klasičnoga vokabulara u javnu plastiku i državnu arhitekturu, jer je upravo on pružao idealnu podlogu za predočavanje ideoloških narativa. Meštrović je vrhunski ovladao tim vokabularom.       

Izazovu javne skulpture pristupao je kao kompletan autor, koji je veoma samosvjesno oblikovao i okolni prostor, koji je prilagođavao spomeniku, kako bi tim suodnosom skulpture, postamenta, okoliša, pa i arhitekture dodatno osnažio simboličko značenje spomenika, odnosno ideje ili osobe kojoj je on bio namijenjen. Meštrović je bio školovani arhitekt, a pri osmišljavanju postavljanja i smještaja spomenika surađivao je s vrsnim arhitektom Haroldom Bilinićem. 

Jedinstvenost stoga proističe iz autorske zaokruženosti i dvojakoga utjecaja kojega je uspio nametnuti i u Hrvatskoj i van njezinih granica.

*Ivan Meštrović: Dom HDU (1934.-1938.)/ foto: Filip Beusan

► Što znači čitati Meštrovićev opus, njegovu baštinu, kao “znak”? Možete li nam nešto reći o metodologiji vaše knjige?

Barbara Vujanović: Svaki sam projekt, spomenički, arhitektonski, odnosno njegovu prisutnost u zagrebačkim muzejima i crkvama, razložila u zasebnim, kronološki raspoređenim, poglavljima. Bavila sam se pozadinom narudžbe ili natječaja, uvjetima i razlozima nastanka djela, njegovom recepcijom u vrijeme natječaja i postavljanja, te odnosom javnosti u narednim desetljećima do danas. Želja mi je bila pratiti razvoj samoga Meštrovića ali i grada Zagreba, njegove kulturne, društvene i političke klime. Pozivala sam se na prethodna istraživanja i tumačenja, i nastojala im pridružiti vlastita.

Zašto baš “znak”? Spomenicima je dakako imanentno da označuju određenu ličnost, to jest ideju, ideologiju, vrijednost, nacionalni ili kakav drugi identitet. Nadalje, zaintrigirala me je činjenica da su Meštrovićevim skulpturama, a čak ih je deset postavljeno u Zagrebu, označene neke od najvažnijih topografskih točaka u gradu. Javne skulpture i spomenici postavljeni su, što umjetnikovom gestom, što voljom kasnijih generacija, uz građevine znanstvene, visoko-obrazovne, trgovačke, medicinske, vjerske, muzejsko-izložbene, kazališne i bankarske namjene.

Osim materijalnih, fizičkih znakova bavila sam se i nematerijalnim, poput Meštrovićeva utjecaja na razvoj Akademije likovnih umjetnosti, i drugih zagrebačkih institucija. Pozivam se na Umberta Eca, koji je ustvrdio kako je “znak upravo ono što se može tumačiti”, pa se tako i ja nadam da će ova knjiga biti povod i zalog daljnjim novim tumačenjima Meštrovićeve baštine, i uopće umjetničkim i arhitektonskim ostvarenjima u javnom prostoru, bilo da se radi o modernima ili suvremenima.

*Naslovnica knjige “Meštrovićev znak u Zagrebu” Barbare Vujanović 

► Za Zdenac života, njegovo možda najpoznatije djelo, tvrdite da vodi dvostruki život. Možete li detaljnije objasniti što to znači, i zašto ste to baš konstatirali za ovaj rad?

Barbara Vujanović: Dvostruki život toga djela prepoznajem u činjenici da iako je ono najpoznatije kao javna skulptura, originalni sadreni odljev, original, bio je prije lijevanja u broncu, 1910. godine, izlagan na izložbama. I danas je na Meštrovićevim retrospektivnim i tematsko-problematskim izložbama, kao i na međunarodnim, skupnim izložbama sadreni zaštitni odljev iz 1971. godine. Samo da spomenem nekoliko recentnih izložbi, primjerice aktualnu izložbu Ivan Meštrović: Tjelesnost i erotika u Cankarjevu domu, na kojoj je razmatran aspekt prikazivanja nagoga tijela i erotičnosti koja prožima ovo secesijsko-simbolističko ostvarenje. Nagost je uostalom provocirala javnost i u vrijeme postavljanja Zdenca ispred Hrvatskoga narodnog kazališta 1912. godine. U pojedinim člancima iskazivao se kritički stav spram skulpture, a negodovali su i konzervativni građani. Odbojni stav javljao se i u kasnijim razdobljima. Diskusije koje su se vodile oko zagrebačke izložbe erotike, postavljene u Gliptoteci HAZU, ali i oko nekih drugih primjera eksponiranja nagoga tijela u javnom diskursu, dokazuju da je golo tijelo gotovo jednak izazov danas, baš kao što je bilo 1912. godine, što je smiješno i žalosno. 

Izlaganjem pak na prošlogodišnjoj izložbi u pariškom Grand Palaisu na izložbi Rodin. L’exposition du centenaire Zdenac života pridružen je ostvarenjima Augustea Rodina, kipara koji je uvelike utjecao na mladoga Meštrovića. Izložen je uz Zdenac s petoricom dječaka Georgea Minnea, čime je priključen još jednom predstavniku simbolizma i secesije koji je koncem 19. stoljeća oblikovao veoma popularnu temu i formu spoja zdenca i skulpture.

Višestruki život imaju još neke javne skulpture, poput Povijesti Hrvata, koja je muzejski izložak u Atelijeru Meštrović, dok mramorna skulptura resi Kraljevski dvor na beogradskom Dedinju, jedan je brončani odljev postavljen ispred zgrade Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu u SAD-u. Simbolički potencijal potvrđen je unošenjem u logo Zagrebačkoga sveučilišta, ispred čijeg je sjedišta je i postavljena skulptura, te Splitskoga sveučilišta. Svaka lokacija i izložbeno predstavljanje zapravo potencira i otkriva različite aspekte značenja i tumačenja djela.

*Ivan Meštrović: “Zdenac života” (1905.) / foto: Valentino Bilić Prcić

*Ivan Meštrović: “Zdenac života” (1905.) / foto: Valentino Bilić Prcić

*”Zdenac života” na izložbi “Ivan Meštrović: Tjelesnost i erotika” u Cankarjevu domu / foto: Filip Beusan 

*Detalj “Zdenca života”, izložba “Ivan Meštrović: Tjelesnost i erotika” u Cankarjevu domu / foto: Filip Beusan 

► Kakve su stilske, a kakve simboličke prezentacije teme žene u Meštrovićevu opusu? Slavi ulogu majke?

Barbara Vujanović: Na primjeru deset zagrebačkih javnih skulptura i spomenika primjećujemo da je lik žene prisutan na njih šest. Na njima pratimo stilske mijene secesije, simbolizma i impresionizma (Zdenac života), monumentalizma (Seljaci, Udovica) te neoklasicizma i realizma “zagrebačkoga razdoblja” (Žena (s prekriženim rukama), Majka doji dijete, Povijest Hrvata). Shodno ukusu i interesu vremena žena je transponirana na razinu općega simbola, najčešće – majke. Kod Povijesti Hrvata dodane su još neke simboličke konotacije.

U ovom segmentu zagrebačke spomeničke plastike dan je gotovo cjeloviti presjek Meštrovićeve prezentacije žene. Na Zdencu života njezino nago tijelo, pridruženo muškome, pronosi emocije strasti, zaljubljenosti, erotskih nagona. U licima tri žene prepoznaje se njegova prva supruga Olga Klein, te njezine sestre Selma i Olga. Na reljefu Seljaci žena je prikazana u ulozi majke ali i u svakodnevnoj interakciji trgovine. Udovica iz 1909. godine postavljena u Parku skulptura Akademije likovnih umjetnosti pripada herojskom Kosovskom ciklusu, no ovako izmještena izlučena je iz okvira bitke, te se na prvi pogled čita njezina senzualnost, a ne politički predznak ciklusa. Ženu (s prekriženim rukama) (1928. – 1929.) interpretiram u ključu Meštrovićeva preuzimanja kompozicijskog i ikonografskog obrasca Venere pudice, a ujedno prepoznajem i autobiografski moment jer akt nosi portretne crte supruge Olge Kesterčanek. Isti je moment primijećen na skulpturi Majka doji dijete jer je njime obilježio rođenje sina Mate 1930. godine. Za Povijest Hrvata iz 1932. vjeruje se da je riječ o portretu umjetnikove majke.

Nasuprot dakle poznatim muškarcima, ličnostima kao što su Josip Juraj Strossmayer, Ruđer Bošković i Nikola Tesla, žena je anonimna, utjelovljenje određenog ideala, ponajprije majčinstva, a onda i nacionalnog identiteta, i istovremeno intimno bliska samom umjetniku.

► Možemo li nešto reći i o Meštrovićevoj ulozi u povijesti zagrebačkih institucija?

Barbara Vujanović: Osim spomenute ALU, Meštrović je bio vezan uz više kulturnih i znanstvenih institucija. Bio je član HAZU, ondašnje JAZU. Uz to je vezan i jedan specifikum. Naime, 1919. izabran je za počasnoga člana, a 1934. godine za redovitoga člana. Od 1942. godine, kada nakon sužanjstva u ustaškom zatvoru napušta Zagreb i odlazi u Italiju, više nije bio redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a to nije bio ni nakon 1945. godine, pa je do smrti opet bio samo počasni. To je jedini takav slučaj u povijesti HAZU.

Meštrović je vezan uz Modernu galeriju od njezina samoga početka. Njegova skulptura Timor dei jedno je od tri djela kojima je 1905. oformljen fundus ovoga muzeja, koji je dugo mučio problem sa svojim “stambenim pitanjem”. Kao član Upravnog odbora Hrvatskoga društva umjetnosti “Strossmayer” i član uprave Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, doprinio je njezinom smještaju na prvom katu historicističke palače Vranyczany, u Hebrangovoj 1. 

Vezano uz HDU “Strossmayer” riješio je i pitanje stalnoga izlagačkoga prostora izgradnjom Hrvatskoga doma likovnih umjetnosti, tako da je vješto preusmjerio narudžbu Spomenika kralju Petru I. oslobodiocu u ovaj kapitalni projekt. Doduše, pri tome je sebi namijenio Umjetnički paviljon, pa su koncem dvadesetih i tridesetih godina u njemu bili smješteni sadreni modeli čikaških Indijanaca i Grgura Ninskog. Također, bio je član P.E.N. kluba, počasnog odbora Panevropske unije od njezina osnutka 1930. godine u Zagrebu.  

*Meštrovićeva djela u Gliptoteci HAZU / foto: Valentino Bilić Prcić

► Koje su vam nove interpretacije Meštrovićeva rada posebno važne?

Barbara Vujanović: Teško mi je izdvojiti. Čini mi se da je najvažniji zbir svih njegovih ostvarenja, angažmana, zauzimanja, koji svjedoče širinu i dubinu njegova utjecaja u formiranju grada Zagreba. Meštrović je sa svojom generacijom umjetnika, arhitekata, intelektualaca, transformirao Zagreb od austro-ugarskoga grada 19. stoljeća u moderni grad 20. stoljeća. Ono što danas svjedočimo zapravo je samo djelić njegovih nauma. Primjerice postavljanje Spomenika Josipu Jurju Strossmayeru trebalo je biti dio opsežnije transformacije trga iza zgrade HAZU, koja je u njegovoj koncepciji trebala biti isključivo posvećena znanosti, dok bi se sučelice njezinu začelju, na mjestu Kemijskoga laboratorija, prema njegovu projektu sagradila nova zgrada muzejske namjene. Nerealizirani arhitektonski projekt kojega je razrađivao s arhitektom Bilinićem zaživio je kasnije u projektu njegove splitske vile, današnje Galerije Meštrović.

Također, važnost Hrvatskoga doma likovnih umjetnika počiva i na činjenici da je osim starijega Kvaternikova trga (tržišta) ovo jedini definirani trg na potezu do Maksimira. Meštrović je s neostvarenim projektom crkve Krista Kralja, svojim najvećim arhitektonskim projektom, namjeravao hrabro transformirati tada nedefinirano tkivo naselja Trnje, koje je tek počinjalo dobivati čvrste urbanističke obrise. Uz onaj Meštrovićev Zagreb koji jest, koji i danas postoji, u knjizi predstavljam Meštrovićev Zagreb koji je mogao biti, i onaj koji je bio, no koji je iščeznuo.  

Jedan od tih heterotopijskih prostora je Galerija Meštrović, prva privatna galerija jednog umjetnika u gradu Zagrebu, koja je djelovala od 1933. do 1937. godine na adresi Ilica 12. Iznimno je zanimljiva činjenica da je radnim vremenom galerija bila prilagođena radnim ljudima i školama, te je posebno isticana mogućnost za srednjoškolce i sveučilištarce da u njoj savladaju pojmove o kiparstvu. Prihod od ulaznica pokrivao je troškove galerije, a ostatak je išao u korist HDU “Strossmayer” za siromašne umjetnike. S jedne strane to je bilo mjesto Meštrovićeve promocije i mondenoga okupljanja, jer ovdje su zalazili i kraljica Marija i kralj Aleksandar I. Karađorđević, te slavni avijatičar Charles Lindbergh, a s druge strane pokazivala se socijalna osviještenost i želja za suradnju sa školama. 

*Galerija Meštrović u Ilici 12, Zagreb

► Trenutno radite na još jednoj knjizi posvećenoj Meštroviću? O čemu je riječ?

Barbara Vujanović: Trenutno završavam knjigu pod naslovom Ivan Meštrović i Česi: primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti, koju će objaviti Muzeji Ivana Meštrovića u suradnji s Hrvatsko-češkim društvom. U knjizi će biti sabrani tekstovi Dalibora Prančevića, Marijana Lipovca i Jiříja Kudĕle. Bavim se Meštrovićevim kontaktima sa češkim umjetnicima i političarima, poput Tomáša Garriguea Masaryka. Ova tema do sada nije bila cjelovito obrađivana, a na primjeru intenzivnih veza sa češkom umjetničkom, političkom i intelektualnom elitom prikazat ću Meštrovića kao nezaobilaznog srednje-europskoga kulturnog diplomata, čije veze i danas mogu biti podloga novim razmjenama i dubljem razumijevanju povijesnih okolnosti u kojima je djelovao i koje je sam oblikovao.

► Projekt Meštrovićev znak u Zagrebu nastavlja se i ove godine?

Barbara Vujanović: Da, ove godine nastavljam i projekt Meštrovićev znak u Zagrebu. Obzirom da se navršava velika obljetnica otvorenja Hrvatskoga doma likovnih umjetnosti, Atelijer Meštrović će je obilježiti izložbom Meštrovićev znak u Zagrebu – Meštrović arhitekt: 80 godina Hrvatskoga doma likovnih umjetnosti. Doista je mnogo toga napisano o ovoj fascinantnoj građevini, pa će mi se u katalogu pridružiti kolegica s Instituta zapovijest umjetnosti pri Akademiji za znanosti Češke Republike, dr. sc. Vendula Hnídková, koja će Meštrovićev paviljon interpretirati u kontekstu ondašnje srednjoeuropske moderne arhitekture. Sam izložbeni postav koji će prikazivati i povijesne mijene koje su obilježile građevinu, kao i njezine arhitektonske posebnosti, bit će interaktivan. Taj je segment povjeren Ivanu Marušiću Klifu. A na projektu sudjeluju Damir Gamulin i Filip Beusan. Vjerujem da će sinergija svih ovih vrhunskih stručnjaka i autora ishoditi drugačiji pogled na kultnu zagrebačku građevinu.

*Meštrovićeva djela u Atelieru Meštrović / foto: Valentino Bilić Prcić

► Tu je i doktorat, ali i neka nova vođenja, suradnje, izložbe…?

Barbara Vujanović: Prije dvije godine sudjelovala sam u fantastičnom međunarodnom programu British Museuma za muzealce. International Training Programme omogućio mi je da tijekom šest tjedana u British Museumu te u nekoliko muzeja u Manchesteru aktivno upoznam kroz radionice i predavanja gotovo sve segmente rada u muzeju, od konzervacije muzejskih predmeta, njihova postavljanja na izložbi, osmišljavanja izložbenih projekata do njihove prezentacije na društvenim mrežama. Obzirom da sam 2015. bila koautorica zagrebačke retrospektive Augustea Rodina, koju su priredili Muzeji Ivana Meštrovića te da se u doktorskoj disertaciji koju upravo spremam pri zagrebačkom Filozofskom fakultetom bavim utjecajem klasične tradicije na Meštrovićevo stvaralaštvo, dobila sam priliku da surađujem s kolegama iz British Museumu. Tako ću ovoga srpnja održati predavanje u sklopu izložbe Rodin and the art of the ancient Greece. Pod mentorstvom Iana Jenkinsa, autora izložbe, voditelja Zbirke grčke umjetnosti pri Odjelu Grčke i Rima, i koautorice Celeste Farge, osmislila sam manju putujuću izložbu koja se bavi jednom od tema glavne izložbe – pitanjem kako je Rodin uvođenjem fragmenta transformirao tijek moderne umjetnosti.  Riječ je o kontinuiranom projektu British Museuma Spotlight Loan project, kroz koji ovaj muzej diljem Engleske prikazuje djela iz svojih bogatih kolekcija, diseminirajući odjeke svojih projekata koji zbog svoje financijske i organizacijske kompleksnosti nije moguće postaviti u nekom drugom muzeju. Također ima se na umu da mnogi van Londona neće biti u prilici posjetiti izložbu. Mislim da je ovo sjajan primjer promocije fundusa, istraživanja, učvršćivanja međuinstitucionalnog povezivanja, i u konačnici suradnje sa stranim kustosima.

Izložba Rodin: rethinking the fragment bit će postavljena u tri muzeja, u Abbot Hall Art Gallery u Kendalu, Holburne Museumu u Bathu, te u New Art Gallery Walsall. U svakom muzeju iskoristit će se posebnosti njihovih kolekcija, a posebna pažnja se pridaje radu s različitim društvenim skupinama. U posljednjem muzeju projektu će se priključiti britansko-izraelski kipar Daniel Silver, što mi je zanimljivo u svjetlu činjenice da u Muzejima Ivana Meštrovića spajam modernu i suvremenu umjetnost kroz izložbeni ciklus MEŠTART. I raduje me što imam priliku puno toga naučiti od britanskih kolega, ali i što ću se kroz predavanje o Rodinovoj paradigmatskoj skulpturi Mislilac, te kroz izložbu, dotaknuti Meštrovića, koji me uostalom i doveo do British Museuma. 

*Barbara Vujanović / foto: Ognjen Karabegović

Razgovarao: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Zahvaljujemo Muzejima Ivana Meštrovića na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Nova tumačenja Meštrovićeve baštine appeared first on vizkultura.hr.

Maja Marković poznata je zagrebačkoj umjetničkoj sceni kao finalistica Nagrade Radoslav Putar za mlade umjetnike, ali i kao umjetnica koja svoje interese temelji na arhitektonskom, povijesnom ili teorijskom poimanju prostora. Maja je magistrirala slikarstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umetnosti u Zagrebu, a do sada je realizirala mnogobrojne izložbe u zemlji i inozemstvu. Tijekom ove godine njen novi rad ćemo moći vidjeti u prostorima kuće Vjenceslava Richtera na Vrhovcu, koji će biti prikazan u sklopu projekta Sint-Art u organizaciji MSU Zagreb i kustosice i voditeljice zbirke Richter, Vesne Meštrić.

U razgovoru smo se osvrnuli na rezidencije koje je prošla, a potom i na projekte koje provodi u suradnji s galerijom Krinzinger u Beču, kao i na brend Maja i Kruh koji paradoksalno ocrtava vezu između umjetničkog rada i egzistencije.

*Maja Marković / foto: Marko Ercegović

► U galeriji Krinzinger u Beču na grupnoj izložbi si se, pored dvoje domaćih umjetnika, Jelene Bando i Davora Sanvincentija, predstavila prostornom instalacijom Bilješke o nesigurnostima. Možeš li nam reći nešto više o radu? 

Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima su nastajale tijekom dvomjesečnog boravka na rezidenciji Galerije Krinzinger. Rezultat su mojih “hidrometeoroloških” interesa. Ova tema prati me i fascinira još iz djetinjstva, kada je moj otac kratko radio u Hrvatskom hidrometeorološkom zavodu. Praćenje vremenske prognoze, sinoptičkih karata, pogotovo onih dijagnostičkih, manje prognostičkih… “Čitanje” promjena vremena postaje dio moje dnevne rutine. Nestalnost i promjenjivost, a ujedno i vrlo konkretna, stalna prisutnost koju fizički osjećamo, dualitet je koji me zanima. Crteži na papiru, risani linijom, bojom, postupnim zapunjavanjem, rezultat su praćenja procesa osobne emotivne atmosfere. Spori u svom nastanku, konstantno promjenjivi, nadograđujući, poput bilježenja kompleksnih procesa osobne atmosferologije. Vrijeme, sa svim svojim promjenama i procesima, sažima se i udomljuje na površini papira, u granicama formata. Na taj način nestalni dinamički procesi naoko prelaze u stanje mirovanja i postaju gradivni elementi novog, ovaj puta fizičkog prostora.

Slikovni prikazi potencijalnih transformacija arhitektonski artikuliraju prostor. Tu je prisutno i ono što nedostaje, što nije zabilježeno… Ono nejasno, pukotine, praznine. U suodnosu komprimiranog, gustog crteža i praznog, ponekad imam dojam da se prostor zaglavio, skočio ili se sudario… Ovakvim oblikovanjem istovremeno je prisutna i prošlost i budućnost. Osobna ali i posjetiteljeva koji u njemu boravi i njime se kreće. Crteži kao da opisuju proživljeno, prošlo, meteorološku arheologiju osjećaja, ruševine su to osobnog vremena. Budući da je svaki sažeo određenu “sinoptičku situaciju” oni su i spekulativne budućnosti materijalizirane u svom plodnom stanju, punom potencijala, u formi u kojoj ih jedino nalazim korisnima. Ovim prostornim asamblažem želja mi je bila uobličiti likovne elemente u sklop koji sadrži puno više od materijalnih obilježja skulpture/crteža/mape/knjige. Izgraditi prostor kretanja u apstraktnom okolišu uređenom skupinom uvjeta koji nastaje tek u međusobnoj interakciji tradicionalnih medija i interakciji s posjetiteljem. Prostor je to obilježen nestabilnim transformacijama, izgrađen na nestabilnim temeljima, zahtjeva intuitivan angažman, doživljajem, koji ne omeđuje niti ne zatvara, niti prošlost, niti budućnost, već otvara i nudi nepostojeće ili “prozirne” pretpostavke.

*Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima

*Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima / foto: Jasha Greenberg

*Maja Marković: Bilješke o nesigurnostima / foto: Maja Marković

► U kojoj mjeri su za tebe kao umjetnicu važni rezidencijalni boravci i što oni omogućavaju, a gdje vidiš nedostatke ovih programa? Spomenimo da si do sada bila aktivna na umjetničkim rezidencijama poput Kubertona, Akademie Schloss Solitude (2014), Kultur Bunker (2013) i BMUKK/Kulturkontakt AiR (2011).

Maja Marković: Vjerujem da se umjetnik razvija kroz svoj rad, stalnim ulaganjem u svoje znanje, koristeći sve raspoložive resurse. Rezidencijalni programi omogućuju vrijeme i prostor za promišljanje, refleksiju, i nastanak rada. Takvi programi i koncepcije razlikuju se po duljini trajanja, financijskim mogućnostima organizacije i broju primljenih umjetnika. Posebnu kvalitetu pojedinih programa vidim u njihovom potencijalu da budu prostor povezivanja i razmjene znanja i spoznaja umjetnika iz različitih disciplina. Kroz interakcije na programima sve se češće otvara prostor za zajedničke suradnje, ne samo u terminu zajedničkog boravka na rezidenciji nego i kasnije. Tako se dogodila i suradnja s američkim umjetnikom Danom Boehlom koji je na poziv organizacije Pogon iz Zagreba koja surađuje s Akademie Schloss Solitude, boravio na rezidenciji u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Dan Boehl, pjesnik iz Texasa inače piše poeziju i taj medij proširuje van dimenzija teksta na papiru. Tu su nam se ideje ispreplele i on me zamolio da snimim animaciju od papira s ručno otisnutim tekstom njegove poezije koja se u ritmu kadrova izmjenjuje, svojevrsnu vizualizaciju prostora strofe, dok Dan izgovara tekst u offu.

Nažalost, takve interakcije teško je držati živima bez značajnije potpore i suradnje s galerijskim prostorima, općenito institucijama koje bi takav rad “na daljinu” mogle i bile voljne podržati. Ima još puno prostora za razvoj upravo takvih, suradnički orijentiranim, programa. U njima vidim najveći potencijal i perspektivu. Svijest o važnosti takvih razmjena raste, a to će nadam se kreirati i ponudu.

*Maja Marković: Nothing Happens / kadrovi iz animacije

► Kustosica Branka Benčić u tekstu o instalaciji Prekapanje temelja navodi da stvaraš “prostor kao nestabilno mesto, nedefiniranih granica”. Kako se geneza poimanja prostora, njegovih koncepcija i teorijskih predložaka može pratiti kroz tvoj umjetnički opus? 

Maja Marković: U prostornim instalacijama koje imaju slična vizualna obilježja i koje se na neki način nastavljaju jedna na drugu; Oslanjanje, Stav u izgradnji, Četvrti Zid… Riječ je o svojevrsnim crtežima u prostoru ili trodimenzionalnim strukturama. Izgradnjom takvih geometrijskih konstrukcija, najčešće od tankih drvenih letvica, crteža i gvaševa na papiru, objekata od papira (ponekad nastavljeni crtežom na zidu ili podu), poziva se posjetitelja na odmjeravanje instalacije vlastitim koracima i zauzimanje stava u trenutačnim prostornim zadatostima. Čvrsto konstruirana ali ipak otvorena u prostoru, transparentna i medijski nedefinirana instalacija naglašava fizičke orijentacije prostora, njegov oblik i položaj, a odnos između prostornog i objektnog se ne usredotočuje na hvatanje izgleda krajolika, nego na izgradnju crteža/oprostorenja koje u sebi imaju neodređeno vrijeme pri čemu se susret između drvene konstrukcije i apstraktnih crteža čita kao impuls za razvoj atmosfere i osjećaja. Postoji slutnja o prvobitnom stanju u mom radnom procesu. Osnovnom stavu tijela, primarnom kretanju, a instalacije na neki način postaju psihološki produžeci tijela. Sažimlju i ono destruktivno ali i grade moguće promjene kroz crteže i konstrukcije kao čin ubrzanja, dinamiku promjena, poput kakvog napredovanja u prostoru.

Radovi oblikuju mjesto koje nikad ne miruje, a naglasak je na stvaranju prostora u kojem neplanirani i privremeni odnosi elemenata daju dojam nečeg prekinutog, nedovršenog, privremenog. To su rekonstrukcije prostora od dijelova koji su dostupni. Sastavljajući te dijelove prostora iznova u nešto poput arheološkog nalazišta sugerirana je prostorna konstelaciju koja potiče osjećaj privremenosti i moguće transgresije iz jednog stanja u sljedeće, pojačava se osjećaj opozitnih stanja, postojećeg i nepostojećeg, stvorenog i slučajnog. Stabilnost tog arhitektonskog konstrukta ruinirana je tako neizvjesnošću svakog pojedinačnog doprinosa, fizičkog pokreta unutar zadatog prostornog okvira ili pak učitavanjem osobnog u prostorni uzorak. To stanje nezgrapno nazivam predarhitekturalnim stanjem, a usmjerena sam prema osnovnoj gradivnoj jedinici (crtež, linija – iz koje nastaje novi problem s nepoznatim rješenjem). Promatram na koji način je omeđen i određen prostor, prostor u općem smislu i onaj namijenjen posjetiteljima (“stanarima”, “prolaznicima”, protagonistima) i zamišljam kako on utječe na razvoj njihovih stavova i stanja.

*Maja Marković: Prekapanje temelja

► Jedan od značajnih izložbenih i kulturnih prostora u Zagrebu, Francuski paviljon, bio je u fokusu rada čije je predstavljanje organiziranog u sklopu međunarodnog projekta Coupé International’s VOL.THREE. U čemu se ogledao tvoj pristup ovoj povijesnoj zgradi?

Maja Marković: Pripremajući rad za izložbu Francuskom paviljonu u sklopu projekta Coupé International iz Beča, zajedno s umjetnicom Evom Engelbert pristupile smo zajedničkim promišljanjem o Francuskom paviljonu kao mjestu prezentacije. Suradnja na projektu Coupe International dogodila se na poziv Michaela Strassera, umjetnika iz Beča, i Vanje Žanko, kustosice i menadžerice u kulturi iz organizacije Nomad. Kroz dva mjeseca istraživale smo povijest Francuskog paviljona, zagrebačkog arhitektonskog dragulja, kako bi razvile nova djela unutar ovog specifičnog konteksta, te ih izložile unutar istog prostora. Bile smo svjesne da je ovaj prostor, već sam po sebi, izložak. I s formalne strane, njegovu upečatljivu vanjsku formu, kao i praznu unutrašnjost prostora, bilo je nemoguće i nepotrebno pokušati nadglasati. Projekt je pred nas postavio velik izazov, zahvaljujući činjenici da smo svoje site-specific radove morale uklopiti u tri različite lokacije: Francuski paviljon u Zagrebu, galeriju KLUCKYLAND u Beču koji je povezan, a zatim i u Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku.

Idejno polazište za realizaciju rada temeljila sam na komercijalnim praksama izlaganja i predstavljanja proizvoda tipičnim za brojne sajamske izložbe održane u sklopu Zagrebačkog velesajma. Pri takvim manifestacijama izvanredna arhitektura pojedinog paviljona postaje samo opna, a sve se odvija u mikro izložbenim odjeljcima gdje paravani, potporne strukture i paneli imaju važnu ulogu oblikovanja i razjedinjenja prostora. Instalacija postavljena unutar Francuskog paviljona tako preuzima neke prepoznatljive forme i obrise paviljona sa Zagrebačkog velesajma karakteristične za paviljone koje su projektirali arhitekti Miroslav Begović, Marijan Haberle, Božidar Rašica, Ivan Vitić, a koji su također većinom zapušteni i pretvoreni u skladišta… Ti privremeni, krhki materijali od kojih je konstrukcija sastavljena, kontrapunkt su čeličnoj opni Francuskog paviljona. Riječ je o tri drvene geometrijske strukture, a svaka od njih nosi uzorke različitih gramatura papira. Na pojedinim policama konstrukcije položeni su ready made uzorci papira, dok su na središnjoj konstrukciji listovi papira ovješeni i pušteni da prirodno reagiraju na “klimatske uvjete” Francuskog paviljona. Kao ready made ili “dizajniran”, papir je isključivo izloženi objekt, a ne podloga crtežu. Iz naziva rada Uzorak prostora da se naslutiti da te prostorne instalacije, baš kao i ready made uzorci papira, iako su ga poput lakmus papira upili, izmjerili i sondirali, izvan konteksta postaju beznačajni objekti. Drvene konstrukcije djeluju nestabilno, under construction, kao da istovremeno imaju potencijal postati legitimizirana paviljonska izložbena scenografija, ili odbačeni materijal u nekom zapuštenom paviljonu pretvorenom u skladište. 

*Coupé International – Vol. THREE / foto: Michael Strasser

► Kao finalistica Nagrade Radoslav Putar za 2007. godinu, predstavila si se tada aktualnim radom Karte pronađenog i nepronađenog u čijem se fokusu nalaze karte grada, tlocrti. Karte i planovi grada postaju personalizirani, donekle osobni?

Maja Marković: Moja sklonost arhitektonskim formama manifestirala se ponajprije na skicama urbanističko arhitektonskih vizura, na razini naznaka ili “slutnji” koje su imale scenografsku ulogu postavljanja atmosfere. To je još uvijek moja intencija bez obzira da li u svojim radovima koristim tlocrtnu, kartografsku projekciju (kao što je slučaj u spomenutom radu koji je svojevrsni supstrat ranijeg rada Veliki plan), perspektive iz pješačke vizure, ili kad u novije vrijeme projektiram u stvarnom prostoru puštajući gledatelja “unutra”. Mada bi se za prve moglo reći da su to depersonalizirani, objektivni prikazi, rezultati urbanizma, povijesti, razvoja grada, “pogled odozgo”, za druge da su “subjektivni” s obzirom na odredivo očište, a za treće da je to prostor “sam po sebi”, prepušten posjetitelju, šetalačka zona. Intencija je još uvijek ista. U mnogim svojim radovima grafički istražujem strukture, kombiniram ih i pojedine dijelove koloristički naglašavam kako bi promatrača navela na usmjeravanje pogleda, zauzimanje stajališta, preuzimanja odgovornosti za perspektivu, orijentaciju u i odnos naspram projektiranoj atmosferi. Atmosfera “pod krinkom” prostora.

U crtežima iz serije Događaj arhitekturu pretvaram u razvučene “panele” ispod čije površine se ne mora nužno osjetiti projektirani prostor ili mjesto mogućeg sadržaja. Okolni prostor naznačen je slojevitim nanošenjem olovke u boji stvarajući magličastu koprenu u kojoj “borave” izolirani dezorijentirani likovi – ljudi, životinje, te ponekad udaljena priroda. Iz prijašnje pozicije, kad sam prostore sagledavala iz visine stvarajući grafički dominantne kartografske prizore – pri čemu su ta mjesta ostala naizgled lišena povijesnih i društvenih slojeva koji su ih formirali – vratila sam se iskustvu gledanja uobičajenog za promatrača, prolaznika. U promjeni pogleda prepoznajem svoja razmišljanja o intenzitetu ritma prostora, kretanja, odnosa punog i praznog, stvarnog i interpretiranog (stvorenog). Metodu svojeg rada stalno nadograđujem. Nakon horizontalnog (geografskog) prikaza unosim elemente povijesnog ne inzistirajući na sintezi, zauzimam aktivniju, osobniju i time izloženiju poziciju. Instalacije također zahtijevaju od gledatelja zauzimanje pozicije, pozivaju na traganje za točkom nedogleda u kojoj se skupljaju sva iskustva gledanja i u kojoj se nastoji obuhvatiti cjelina i u kojoj se ona smješta u neki siguran kontekst. Te prostorne instalacije imaju slična obilježja: riječ je o svojevrsnim crtežima u prostoru ili trodimenzionalnim strukturama. 

*Maja Marković: Karte pronađenog i nepronađenog / foto: Marko Ercegović

► U emisiji Slika od zvuka svoje ideje poimanja prostora si oblikovala u nekom drugom mediju kao što je zvuk. Hoće li ovo iskustvo rada sa zvukom uticati na nove radove?

Maja Marković: Zvukovi kojima komponiram audio rad pod nazivom Koridor za radijsku emisiju Slika od zvuka urednice Eveline Turković nastali su u suradnji s izvrsnim ton majstorom Mirom Pijacom. Zvučni elementi snimljeni su u mom stanu. Apstraktni, minimalni, kao crte u prostoru, čvrste i odrešite. “Rasklimavanje” izgrađene zvučne kulise naglašeno je: zvukovi razbijenog stakla, lupanja, drobljenja, zujanja cijevi… Zvukovi su montirani tako da konstruiraju prostor hodnika/koridora/tunela. Prolazak kroz taj tridesetominutni koridor, jednako apstraktan koliko i bojan naznakama osobnih traumatičnih događaja izmještenim u riječi iz knjige Marguerite Duras Čovjek koji sjedi u hodniku, pomalo je nelagodna šetnja s različitim etapama intenziviranog rušenja. Ishod situacije je neizvjestan, od koraka do koraka. Reakcija je to na konkretan dojam izmicanja tla pod nogama nasuprot prirodne težnje ka sigurnosti i stabilnosti. Prostor je ovdje opet tema, ali i sredstvo. Refleks tog općeg stanja podjednako je uokviren vlastitim okolnostima neodređenog i neizvjesnog kao i njegovog nepredvidivog prijelaznog perioda i vremenskog trajanja.

*Maja Marković: Corridor / foto: Maja Marković

Pored spomenutog, koautorica sam audio-vizualnog rada pod nazivom Napuštanje koji je nastao na festivalu suvremene umjetnosti Vizura Aperta 2017. na Pelješcu u suradnji s umjetnicom i pijanisticom Mirnom Jelavić. Rad je izveden u kući koja je smještena na križanju magistrale i glavne ulice uz Janjinu, a pripada Mirninoj baki. Mirnina kompozicija spoj je konkretnih zvukova snimljenih na Zlarinu – uz Zlarin se veže vrlo osobna bakina priča koja je bila i povod ovog projekta – i Mirnina klavirska izvedba. Za mještane neočekivano, budući da je kuća godinama pusta, iz kuće se čuje kompozicija dok ja zvučni aspekt rada prenosim u vizualnu partituru izvedenu kao crtež/kolaž koju smještam izvana, u oglasnu vitrinu prisutnu na samoj kući.

► Uloga kustosa u produkciji ili razradi umjetničkog rada, te intenzivni razvoj koncepta u suradnji s umjetnicima danas nije rijetka pojava, naprotiv. Kakvo je tvoje iskustvo u tom pogledu?

Maja Marković: Uloga kustosa je upravo kao što si rekla, katalizatorska. U dijalogu koncept brže stasa, a s organizacijske strane brže se realizira. Često radim sa specifičnim lokacijama i prostorima, imam interes za postavljanje izložbi izvan klasičnog white cube izložbenog prostora što je onda interesantan izazov i kustosici/kustosu i umjetniku/umjetnici. Bilo mi je potpuno novo iskustvo radeći na izložbi u Francuskom paviljonu s kustosima Vanjom Žanko i Michaelom Strasserom gdje je primijenjen upravo takav pristup. Spajanje dvaju umjetnika iz različitih mjesta i potpuno novonastala situacija da samo u prilici zajedno pristupiti rješenju za izložbu od samog začetka ideje. Voljela bih da takvih suradnji ima više jer otvaraju šire polje diskursa o vlastitoj praksi i praksi onih koji kolaboriraju s mojim radom bilo da se radi o kustosima, umjetnicima ili kustosima umjetnicima.

*Maja Marković / foto: Marko Ercegović

► Poznata si zbog pravljenja divnog i kvalitetnog kruha ispred koga stoji brend Maja i Kruh. Da li umjetnik danas mora doslovno raditi kruh da bi pre/živio? I kako gledaš na prekarni rad koji postaje svakodnevica, kao i na tzv. «rad iz ljubavi» kako se često poima umjetničko zanimanje?

Maja Marković: Inicijalni poticaj za rad na ideji Maja i Kruh bio je isprovociran zabrinutošću spram uvjeta očuvanja osnovne egzistencije, postojanja. Unazad nekoliko godina, učim o procesu pravljenja kruha, eksperimentiram u tom “mediju”, što ponovo odražava vlastitu težnju za rješenjem ili bar spoznajom o mogućnosti zaštićenog mjesta ili preciznijim pozicioniranjem sebe u nejasnim, neopipljivima i apstraktnim okolnostima egzistencije. To mi, kao samostalnoj umjetnici, nije strano, a ideja o pravljenju kruha učinila mi se kao mogućnost da brže komuniciram sa širom zajednicom, direktno, bez zapreka i nejasnoća. U oblikovnom smislu fascinira me činjenica da kruh napravite od samo četiri sastojka (brašno, sol, voda, kvasac), i da opet postoje beskrajne kombinacije okusa i tekstura. Na okus kruha utječe puno čimbenika jer svaki detalj može biti ključan za konačni rezultat. U procesu rada na kruhu vi ste samo medij koji preuzima obveze hranjenja kvasca i miješanja tijesta, a ostalo je prepušteno uvjetima u kojima pripremate svoj kvas i kruh (temperaturi, vlazi, brašnu pa čak i trenutnom raspoloženju). Osobnu ideju o kruhu, njegovoj suštini i bogatstvu značenja razvijam i “mijesim” posljednje tri godine i ona je već sastavna s mojim cjelovitim umjetničkim djelovanjem. Na kraju pravljenje kruha rezultira unikatnim jestivim objektom, pakiranim u ručno oslikan i potpisan papir s imenom onoga komu kruh stiže. Ovakav “kruh-aktivizam” kao i suradnja s OPG udruženjima od kojih kupujem sirovine za pripremu kruha daje mi osjećaj produktivnosti i zajedništva. Kao da obnavljanjem tih veza, kroz pravljenje kruha, osvajam cjelinu, dobivam potpunu sliku. Nisam izučeni pekar ali mi proučavanje povijesti pekarskog zanata, cehova i tehnologija otvara šire shvaćanje tog obrta i oplemenjuje moj rad i odnos s kruhom. Ima nešto u tome toliko bazično a opet otvara neslućene slojeve: historijske, socijalne, političke, psihološke… I onda opet, na kraju dana, ostaje: kruh.

*Maja i Kruh / foto: Marko Ercegović

Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku.

Zahvaljujemo Maji Marković na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Mjesto koje nikad ne miruje appeared first on vizkultura.hr.

U ponedjeljak, 16. travnja u 19:30 sati u zagrebačkoj Galeriji Greta otvorit će se izložba Darija Devića pomalo pragmatičnog naziva Grafički urednik Kinokluba Zagreb. Riječ je o cjelovitom prikazu plakata koje je Dario od 2012. dizajnirao za programske djelatnosti te legendarne zagrebačke kinoamaterske institucije. Poznat uglavnom po svom radu u zagrebačkom krugu nezavisne kulture, Dario je zagovornik infiltracije u redove i radove kulturnih subjekata koje voli i za koje voli raditi, a malo više o njegovom radu i onome što će predstaviti u Greti doznali smo u blic intervjuu koji slijedi!  

*Plakat za ciklus filmova Gregga Arakija (2013.)

* Plakat za ciklus cyberpunk filmova (2015.); plakat za ciklus filmskih adaptacija mita o Orfeju i Euridici (2016.)

► Što predstavljaš na izložbi u Galeriji Greta?

Dario Dević: Izložba u Greti dio je cjelogodišnjeg programa kojim Kinoklub Zagreb obilježava devedesetu godišnjicu osnutka, pa smo u revijalnom tonu odlučili i predstaviti i ovaj grafički dio našeg kulturnog outputa. U komunikaciji sa kolegicama i organizatoricama izložbe Lanom Kosovac i Petrom Belc odlučio sam plakate ne probirati, već ih u maloj galeriji zalijepiti svih sedamdeset, jer je baš njihova brojnost i učestalost izlaženja ono što ih čini specifičnima, a vjerujem da i mene čini boljim dizajnerom – svaki plakat dizajniram kao da je najskuplji projekt, no radim ih i po tri, četiri mjesečno, što je super za oštrenje dizajnerskih vještina, ali mi i pomaže u bržem ispucavanju trendovskih gegova iz mog vizualnog izražaja.

*Plakat za ciklus filmova o antropomorfizaciji mačaka i zoomorfizaciji žena “Žena, mačka, kraljica” (2017.)

► Tvoj interes za film nadilazi uobičajen filmofilski entuzijazam. Naime, aktivan si član Kinokluba Zagreb, gdje već godinama radiš kao grafički urednik i sudjeluješ u organizaciji i koordinaciji programa, a pisao si i filmske kritike. Kako je došlo do toga da jedan profesionalni dizajner u Kinoklubu pronađe “svoj drugi dom” (kako sam kažeš)? 

Dario Dević: Moje prijateljstvo s Kinoklubom počelo je 2012., kad sam po prvi puta imao krizu profesionalnoga identiteta i zapitao se mrzim li ja, zapravo, dizajn. Odlučio sam da bi bilo zdravo uhvatiti se nekog nedizajnerskog hobija kako bih pročistio glavu, a KKZ je tad baš objavio prijave za prvu Radionicu filmske kritike i analize u vodstvu Višnje Pentić (danas Vukašinović). Stvari su se otud razvijale u više smjerova: Višnja je zapazila da imam šarolik ukus u filmovima, pa mi je predložila da organiziram poneki filmski ciklus; moji su ciklusi dobro primljeni od publike, pa sam s vremenom i preuzeo čitav Projekcijski odjel kojemu sam na čelu bio dvije sezone. Istovremeno, moje je tekstove s radionice zapazila i tadašnja Zarezova urednica za TV i film Jelena Ostojić koja me primila pod svoje krilo i pozvala mi da za njih redovno pišem. Sav taj  entuzijazam zapazilo je i vodstvo, pa sam na Skupštini kluba izglasan u izvršni odbor, a usput sam za klupske potrebe počeo izrađivati i plakate, pa sam tek nakon svega toga postao – kako i naziv izložbe kaže – grafički urednik Kinokluba Zagreb.

*Plakat za ciklus filmova Lynne Ramsay (2012.)

► Od početka svog profesionalnog djelovanja surađuješ s nizom udruga i organizacija u kulturi – od spomenutog Kinokluba Zagreb, pa do Zareza, [BLOK]-a, Žive muzike i Studentskog centra, primjerice. Po čemu se takve “mikrosuradnje” (kako ih nazivaš) razlikuju od suradnje s nekim većim klijentom (koji uglavnom ima i mnogo veći budžet)?

Dario Dević: Na pretprošloj konferenciji Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik?, održanoj u Beogradu, studenti su gledali film o legendarnome grafičaru Massimu Vignelliju, koji im je iz mrtvih poručio kako dizajner mora težiti tome da njegov rad dotakne milijune ljudi, kako je i njegov redizajn tlocrtne karte smjerova njujorške podzemne željeznice odista i promijenio svakodnevicu čitavog urbanog svijeta (pa i vašu – ZET-ova tramvajska mapa klasičan je primjer tzv. Vignelli mape).

Vjerujem kako je to plemenit motiv za rad, no istovremeno je i zastario. Moj dizajn za Živu muziku, BLOK ili KKZ vidjet će možda 20-30 ljudi koji prate takvu glazbu, bave se takvim aktivizmom ili briju na takvo kinoamaterstvo, no ako neki drugi takav devićasti lik u slobodno vrijeme voli planinarenje pa radi dobar dizajn za svoj planinarski klub, a neki treći pleše salsu pa s ljubavlju radi plakate za plesne večeri, četvrti radi za neki svoj interes, pa peti za svoj… E, onda ćemo svi zajedno dotaknuti sve ljude koji nešto vole, pritom komunicirajući njihovim jezikom, na njihovu terenu.

*Plakat za ciklus filmova Mikea Judgea (2014.); plakat za Radionicu male filmske forme (2018.)

Izložbu možete pogledati do 22. travnja, a dan uoči zatvaranja – u subotu, 21. travnja – u Galeriji Greta održat će se i projekcija filmova iz arhive Kinokluba u selekciji Petre Belc i Lane Kosovac. Izložba i projekcija dio su cjelogodišnjih događanja povodom 90. rođendana KKZ-a.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Spoj filmofilije i dizajna appeared first on vizkultura.hr.

Često čujemo da knjigu ne valja suditi po koricama, no ipak je naslovnica ono što prvo vidimo kad primimo knjigu u ruke; stoga ona i te kako može utjecati na odluku hoće li se netko zainteresirati za sadržaj između korica. Mladi umjetnik i ilustrator Vedran Klemens posljednjih godina za Frakturu izrađuje ilustracije koje ukrašavaju naslovnice brojnih izdanja ove uspješne i agilne nakladničke kuće.

S Vedranom smo kratko popričali o njegovom angažmanu u Frakturi i doznali kako izgleda čitav radni proces!

► Koliko suradnja s Fakturom već traje i kako je sve počelo?

Vedran Klemens: Počelo je još prije nekoliko godina, dok sam radio kao art direktor u agenciji Grey. Zadatak je bio napraviti naslovnicu, ali budžet je dozvoljavao jedino korištenje fotografija sa stocka. Nakon što sam pročitao knjigu, svidjela mi se i smatrao sam da zavrjeđuje više od generičkog vizuala, pa sam odlučio napraviti ilustraciju. Ponovio sam to na još nekoliko sljedećih knjiga, Frakturi se to svidjelo, i odlučili smo nastaviti suradnju kad sam otišao u freelancere.

Naslovnice knjiga u nas su rijetko dobre. Razlog je ekonomske prirode: hrvatski jezik ima malo tržište i knjiga se bori s poplavom novih medija, zbog čega su naklade male pa su takvi i budžeti za opremu. Stoga nije lako privući dizajnera da potroši vrijeme potrebno da pročita knjigu, smisli dobar koncept i napravi kvalitetno grafičko rješenje ili nacrta ilustraciju. Mene je Fraktura privukla zato što sam od prvog susreta sa Seidom i Sibilom osjetio da im je daleko više stalo do kvalitete oblikovanja nego drugim izdavačima s kojima sam se susreo, pa sam i ja imao veću motivaciju da napravim nešto dobro. A davali su mi iznimno puno slobode pa mi je to postao jedan od onih lijepih poslova koje radim iz čistog zadovoljstva, kao mali odmor jednom mjesečno. Pročitam knjigu, a onda nacrtam nešto, to je čisti gušt koji mi izaziva strast zbog koje sam i upisivao umjetničke škole i počeo se baviti ilustracijom i dizajnom.

► Koliko ti je za formiranje vizuala važan sadržaj knjige prije nego kreneš radit? 

Vedran Klemens: Što mi se više knjiga više svidi, to sam motiviraniji da napravim dobru naslovnicu. Ne uspije mi to uvijek, unatoč motivaciji. Jer ponekad mi ideja padne na pamet bez ikakvog truda, dok čitam knjigu, a ponekad se mučim i razmišljam danima, te ne uspijem smisliti ideju koju smatram dostojnom knjige. A nekad je i obratno, učini mi se da je naslovnica bolja od knjige.

Oduvijek mi je bilo najteže smišljati ideje. Ali kad ju smislim i napravim skicu kompozicije, onda slijedi najljepši dio posla, kad se opustim i crtam.

► Čitaš li svaku knjigu koju ilustriraš? 

Vedran Klemens: Trudim se pročitati svaku knjigu. Na taj način želim postići da se naslovnica izdvoji iz prosjeka. Čini mi se nemogućim kvalitetno oblikovati knjigu koju prethodno nisam pročitao. Ali dogodilo se nekoliko puta da knjigu nisam pročitao, kada je rok bio prekratak ili prijevod nije bio gotov ili zbog kakvog sličnog razloga. Tad sam se potrudio pročitati barem ulomak knjige ako mi je dostupan, recenzije ako ih ima, te nazvao urednika ili prevoditelja da mi ispriča nešto o knjizi. Urednici mogu satima pričati o knjigama koje uređuju, tako da se nakon razgovora nekad osjećam kao da sam ju pročitao.

► Koje bi naslovnice posebno istaknuo, i zašto?

Vedran Klemens: Volim mnoge od naslovnica koje sam ovdje predstavio, ali ako moram baš jednu izdvojiti, onda bih se odlučio za Prevaranta Javiera Cercasa.

Knjiga govori o stvarnoj osobi, Enricu Marcu, prevarantu koji se godinama lažno predstavljao kao logoraš i živio od slave i pažnje koju je zbog toga dobivao, te o njegovoj borbi sa samim sobom nakon što je razotkriven i ponižen. Mislim da naslovnica ima sve čemu težim, likovno je zanimljiva, u skladu je s karakterom knjige. Pritom temu nisam interpretirao banalno i deskriptivno, već sam joj pristupio na neobičan i duhovit način.

The post Naslovnice kao odraz kvalitete knjige appeared first on vizkultura.hr.

Svakog zadnjeg utorka u mjesecu, film za publiku u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata bira jedna javna osoba, filmofil skriven u tijelu književnika, glazbenika, novinara, političara, znanstvenika… Također, splitskoj publici omogućeno je da preko Facebooka bira klasične naslove koje bi voljeli vidjeti na velikom platnu Kinoteke. Povodom tih, više nego zanimljivih filmskih programa, ali i aktualne pedesete obljetnice, odnosno jubileja od 1968. godine, koja je obilježila prošlo stoljeće, razgovaramo s nekadašnjim novinarom i filmskim kritičarem te vjerojatno najboljim poznavateljem kinematografskih prilika u gradu pod Marjanom, dugogodišnjim voditeljem kinoteke Zlatna vrata Vladom Ercegovićem.

*Vlado Ercegović

► Za početak, nekidan se navršilo 110 godina od otvaranja kina Karaman. Ispravite me ako griješim, ali nisam primijetio da se u kulturnom prostoru Splita to negdje obilježilo, pa tako ni u Zlatnim vratima?

Vlado Ercegović: Nažalost, ne griješite. Otvoreno uoči Božića 1907. godine, kino Karaman od prvog je dana na istoj lokaciji , premda se u dvoranu nekoć ulazilo iz Marmontove ulice, i u istoj funkciji što ga definitivno čini fenomenom u Europi i svijetu.  Josip Bepo Karaman na neki je način predak svih nas u Splitu koji se na ovaj ili onaj način bavimo filmom. Na moju veliku žalost, po tom se pitanju apsolutno ništa nije organiziralo, što mi je uistinu neshvatljivo, iako je HAVC namijenio sredstva za tu priliku. Mislim da se radi o gafu i da je svakako trebalo nešto organizirati, to jest na neki način obilježiti, ali nije moje da prozivam. Uopće, priča o splitskim kinima jako je zanimljiva. Recimo, u razdoblju između dva svjetska rata Split, tada gradić s nešto više od 25000 stanovnika, imao je čak četiri ili pet kina dok je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u gradu radilo sedam kina s preko 5000 sjedala. Trebalo je, znate, naviknuti težake i ribare da idu u kino. A kino Karaman u toj je priči igralo najveću i najvažniju ulogu.

► O boljoj kinematografskoj prošlosti Splita pisali ste u knjizi 205 koraka koja je izdana povodom 40. rođendana Kinoteke Zlatna vrata.

Vlado Ercegović: Možda je pretenciozno nazvati 205 koraka knjigom, za mene je to prije nekakav almanah ili vodič kroz povijest splitskih kina, odnosno Kinoteke. Uživao sam u pisanju knjige,  provodeći dosta vremena u Sveučilišnoj knjižnici u proučavanju arhive Splita. Pored Zlatnih vrata, u knjizi sam dosta prostora posvetio  kinima Stari grad (koje je svojevrsna preteča današnje Kinoteke), Spinut, Ernest  i Kino klubu Split. Splitska je filmska scena tada bila zaista uzbudljiva, danas svi znaju za jednog Martinca ili Svemira Pavića, ali ne znam jeste li, primjerice, upoznati  s radom velikog splitskog entuzijasta Ante Benzona koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izdavao filmski magazin u boji i imao žarku želju izgraditi u Splitu filmski studio po uzoru na rimski filmski grad Cinecitta. Također, mogu najaviti i knjigu o repertoaru splitskih kina između dva svjetska rata koju ću, nadam se, objaviti za otprilike godinu dana.

► Na mjestu nekadašnjeg kina Marjan danas je kavana, kino Central postalo je noćni klub, a Teslu su zamijenile preparirane žabe. Koji su po vama glavni razlozi gubitka kinodvorana u središtu grada?

Vlado Ercegović: U povijesti splitskih kina tri se godine ističu kao najbitnije  –  1907., 1962. i 2007. Prvu nije potrebno predstavljati, radi se o godini otvaranja kina Karaman. 1962. godine , međutim, Split gubi čak tri od sedam postojećih kina. Najprije se ruši kino Stari grad na čiji se repertoar kasnije naslonila Kinoteka, zatim počinje gradnja robne kuće Prima zbog čega se ruši i kino staro Central, a u istoj se godini gasi i kino Jadran koje odlazi pod ingerenciju vojske te mijenja naziv u Kino JNA.  Istodobno, Kino poduzeće, današnji Ekran, otkazuje Jugoslavenskoj kinoteci ugovor o prikazivanju filmskih klasika čime, naravno, čini ogromnu i nenadoknadivu štetu.

Nadalje, 2007. godine Split dobiva prvi multipleks – ondašnji Broadway kojeg je četiri godine kasnije preuzeo CineStar. U trenutku kada se u kinoprikazivačkoj djelatnosti pojavljuju novi audiovizualni standardi i poboljšana udobnost, a u dvorani Kinoteke taman kreće temeljita obnova, Ekran nijemo promatra kako im novopridošli multipleks odvlači gotovo svu publiku iz kina. Uostalom, da je Ekran tada dobro radio svoj posao, ja bih danas vjerojatno bio na Zavodu za zapošljavanje. Naime, u Kinoteku sam pozvan upravo zato što je Ekran uporno propuštao brojne naslove uvrstiti na svoj repertoar zbog čega se u to vrijeme u Splitu, recimo, rijetko mogao pogledati dobar nezavisni film. Doduše, za svojevrsni nestanak publike iz gradskih kina zaslužna je i strahovita ekspanzija VHS-a, kao i turobno poratno vrijeme i ne baš bajna financijska situacija.

► Kada ste već spomenuli ekspanziju videotržišta, bili ste jedan od idejnih začetnika i organizatora Videoizloga Split (VIST), prve takve filmske smotre u Hrvata. Kako danas gledate na to razdoblje svoje profesionalne karijere?

Vlado Ercegović: VIST je jedna lijepa priča iz splitskih devedesetih započeta ratne 1992. zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ljudi okupljenih oko distributerske kuće Miki Video (Ćićo Peroš, Neno Boljat…). Prvo izdanje VISTA-a održalo se u tadašnjem Muzeju narodne revolucije (danas Galerija umjetnina) nakon čega je bilo određenih lutanja s lokacijama da bi se u konačnici smjestili na Poljudu. Radilo se zapravo o sajmu videokazeta uz koji se paralelno odvijao premijerni filmski program za koji sam upravo ja bio zadužen. Tako smo u razdoblju od pet godina , koliko je VIST potrajao, imali hrvatske premijere Trainspottinga, Trgovaca Kevina Smitha, Jarmuschovog Mrtvog čovjeka, Crne odore Brucea Beresforda…

Iz vremena VIST-a sjećam se fantastičnog  filmskog sajma u Milanu na kojem sam vidio jedan od najboljih filmova zadnjih dvadesetak godina, Bili jednom ratnici Leeja Tamahorija i gdje sam prvi put gledao Kusturičin Underground. Zahvaljujući VIST-u, upoznao sam pregršt ljudi koji su mi i danas prijatelji. Pamtim kako mi je jednom Hrvoje Krstulović, na moje pitanje zašto kina otvara svugdje po  Hrvatskoj osim u Splitu, rekao kako ovdje mora otvoriti nešto veliko jer se ipak radi o njegovom gradu. Dočekali smo, eto, i to veliko kino nakon više od dva desetljeća  – CineStar 4DX u Mall of Split.

► Bavili ste se i novinarstvom, odnosno filmskom kritikom?

Vlado Ercegović: Vrlo je malo novina u Hrvatskoj za koje u to vrijeme nisam pisao. Ovako iz glave, tekstove sam objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji, Kinoteci, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Musicu, pisao sam i za Super Kino Video te popcorn.hr. U drugoj polovici devedesetih počinjem pisati kolumnu Pogled s vidilice u danas pokojnom filmskom magazinu Hollywood. Rubrika se izvorno trebala zvati Prva vidilica, međutim urednik Veljko Krulčić nije znao da u optici Splita vidilica predstavlja točku na Marjanu s koje se vidi cijeli Split nenamjerno je pobrkavši s međugorskom vidjelicom. Godinama sam uređivao filmsku emisiju Kaskaderi na Radiju Split, jedno vrijeme zajedno s Tonćijem Bibićem uređivao Kratke rezove i, iskreno, nikada nisam mislio da ću se baviti ovim poslom, ali, evo, već punih 11 godina sam u Kinoteci.

► Nedavno je Kinoteka uvela jedan zgodan novitet. Ukratko, publika preko Facebooka bira filmove koje bi voljeli vidjeti na velikom ekranu, pod uvjetom da se radi o klasicima starijima od 2000.godine.

Vlado Ercegović: Da, učinio nam se dobrim taj štos s biranjem filmova preko Facebooka. Ničega od toga, naravno, ne bi bilo da kao voditelj nemam podršku ravnateljice Tamare Visković koja razumije što se u dvorani događa i što bi se moglo događati, što nije uvijek bio slučaj s njezinim prethodnicima.

Uglavnom, nedavno smo dobili uvid u dva ogromna svjetska kataloga te sada napokon možemo uroniti u bogatu arhivu klasičnih naslova zbog čega našoj publici ubuduće možemo osigurati od dva do pet klasičnih filmova mjesečno. Uslijed toga, došli smo na ideju ponuditi našim pratiteljima na Facebooku da sami biraju što žele gledati od kinotečnog repertoara.

Termin prikazivanja odabranih filmova bit će utorkom ili srijedom u 20 sati budući da su se upravo ti dani u tjednu pokazali kao pravi termin za prikazivanje klasike. Neki ljudi, eto, ne gledaju Ligu prvaka pa će radije doći u kino. U veljači smo tako zavrtjeli Paklenu naranču i Casablancu, dva punokrvna klasika, a za naredne smo mjesece pripremili McTiernanov žanrovski klasik Predator te Kosu nedavno preminulog Miloša Formana.

► Koji je okvirni trošak prikazivanja npr. Casablance?

Vlado Ercegović: Recimo da se radi o iznosu od otprilike tri tisuće kuna po projekciji. U ukupni trošak ulaze pravo prikazivanja, nabava filma i prijevod.  Za očekivati je da ne možemo biti u plusu kod prikazivanja svakog filma. Filmovi Woodyja Allena ili Almodovara će uvijek napuniti dvoranu, filmovi Hectora Babenca čiji smo ciklus imali nedavno na repertoaru neće, ali prikazujemo i prikazivat ćemo i jednog i drugog i trećeg.

► Kolika je posjećenost Kinoteke zadnjih godina?

Vlado Ercegović: Otkako je 2012.godine Kinoteka Zlatna vrata primljena u Europa Cinemas, udruženje koje okuplja nezavisna kina koja promoviraju europski film, sustavno se vodi pedantna statistika i moram odmah naglasiti kako iz godine u godinu bilježimo porast broja gledatelja. Prve godine imali smo otprilike 10 tisuća ljudi, preklani je ta brojka iznosila 16 tisuća dok je u 2017. godini kroz Kinoteku prošlo više od 20 tisuća gledatelja, što je podatak koji me pomalo i zabrinjava jer mi se nekako čini da ne možemo konstantno rasti. Ipak, porast broja publike je logičan – Kinoteka ima sjajne programe, vrtimo gomilu zanimljivih filmova i uvijek imamo drugačiji program od onoga u multipleksima.

Kad je riječ o multipleksima, uvijek volim istaknuti kako je dobro da multipleksi postoje jer će nesumnjivo naučiti ljude da odlaze u kino, odnosno da steknu naviku odlaska u kino i dio te publike će jednog dana sasvim sigurno doći i kod nas. A u gradu poput Splita imate i, nazovimo je tako, filmsku gerilu, ljude koji jednostavno odbijaju ići u multiplekse i dolaze isključivo u gradska kina – Kinoteku i kino Karaman.

Još se živo sjećam jednog sada već davnog utorka navečer kada su na televiziji igrali Barcelona i Inter, vani kiša lije kao iz kabla, na našem repertoaru Brak na talijanski način Vittorija De Sice, stiže mi poruka s blagajne: 127 prodanih ulaznica. Ili, još jedan primjer, kišni ponedjeljak, na televiziji nogometni okršaj Hrvatske i Ukrajine, u Kinoteci vrtimo dokumentarac o njemačkom avangardnom umjetniku Beuysu na projekciji kojeg se okupilo čak 80 ljudi.

Ukratko, Kinoteka ima vjernu publiku i kada bi se dogodilo da jedne večeri svi naši članovi odluče doći pogledati isti film, jednostavno ne bi imali gdje sjesti. Naime, članova imamo preko dvjesto, a sjedećih mjesta je 143.

► Imate li podatak o najgledanijim filmovima u Kinoteci protekle godine?

Vlado Ercegović: Nekakav top 5 najgledanijih naslova u 2017. izgledao bi ovako: na prvom mjestu nalazi se Manchester by the Sea sa 465 gledatelja na ukupno osam projekcija, zatim Trainspotting 2, a u stopu ih slijede Moonlight, Verhoevenova Elle i Kapetan Fantastični.

► Kakva je gledanost novog Gazde, na premijeri se nije baš tražila karta viška?

Vlado Ercegović: Istina, Gazda:Početak je podbacio. Gledaniji je, doduše, od Bezinovićevog Kratkog izleta ili Sikavičinog Glasnije od oružja, ali Dario Juričan nas je prvim filmom očito razmazio. Razlozi? Ljudi su očigledno ili zaboravili na Kutlu ili ne žele čuti i vidjeti  istinu o Kutli i općenito privatizaciji i pljački koju su nam hrvatski političari ponudili u zadnjih dvadesetak godina. A s obzirom na to koliko ima sličnih privatizacijskih priča u Hrvatskoj, nije isključeno da Gazda postane franšiza poput filmova o Jamesu Bondu.

► Kakav je vaš stav o nedavnim promjenama, ostavkama i previranjima  u i oko HAVC-a?

Vlado Ercegović: Prvo i najvažnije, bez podrške HAVC-a, ali i Grada Splita, Kinoteka bi bila primorana značajno reducirati svoj program. Drugo, odnos Hrvoja Hribara prema splitskoj Kinoteci oduvijek je bio izuzetno korektan te je HAVC-ova podrška nama zapravo omogućila normalan život. Bez HAVC-a puno toga u hrvatskom filmu ne bi bilo moguće i to je neosporno, ne bismo, na primjer, imali digitalizirana nezavisna kina po otocima i manjim mjestima, što je hvalevrijedan projekt.

Daniel Rafaelić je poput „kućnog prijatelja“ splitske Kinoteke koji je ne znam ni sam koliko puta gostovao kod nas prije negoli je izabran na funkciju ravnatelja HAVC-a. Odmah sam mu rekao da je stupanjem na tu funkciju upao u kašetu brokava i od tada ga nijednom nismo zvali kao službenog gosta da nas netko ne bi prozivao zbog sukoba interesa. Ionako smo svjedoci kako se HAVC-om bave ili ga komentiraju osobe koje nemaju apsolutno nikakve veze s filmom.

► Što nam dobroga spremate u 2018.?

Vlado Ercegović: Osim što nastavljamo s našim uobičajenim klupskim programom koji u tekućoj godini uključuje uvijek dupkom puni Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića, potom ciklus suvremenog švedskog filma, Dane talijanske kulture, Dane frankofonije i Dane kršćanske kulture, već sada mogu najaviti dva kapitalna projekta za 2018. godinu. Prvi projektom kojeg smo nazvali Budućnost je stigla gledateljima ćemo predstaviti kvalitetan presjek filmova koji su kroz povijest dolazili pod cenzorske škare. Od prvog poljupca na velikom ekranu preko prvog prikaza golog tijela pa sve do politički ili vjerski provokativnih filmskih uradaka kojima je, poput Scorseseovog Posljednjeg Kristovog iskušenja, još uvijek zabranjeno prikazivanje u nekoliko država, povijest filma je neminovno i povijest pokušaja da se tobože nemoralno i nepočudno umjetničko izražavanje stavi pod kontrolu.

Tako smo ovim programom potegnuli priču od Bunuela i Andaluzijskog psa preko češkog filma Ekstaza, Plastičnog Isusa Lazara Stojanovića, Zafranovićeve Okupacije u 26 slika i Posljednjeg tanga u Parizu pa sve do filma Amen Coste Gavrasa koji je prašinu podigao zbog Toscanijevog plakata na kojem se ocrtava hibrid raspela i kukastog križa.

Drugi projekt vezan je uz 1968. godinu za koju se obično kaže da je godina koja je promijenila svijet. To je godina atentata na Martina Luthera Kinga, praškog proljeća i studentskih prosvjeda diljem Europe, smjene kontroverznog ravnatelja pariške Kinoteke, dramatičnih događanja na filmskom festivalu u Cannesu… Nedavno sam u jednom tekstu pročitao da Bertolucci još uvijek u svom rimskom stanu čuva parišku granitnu kocku kojom se mlatio s policajcima te 1968. godine i kako je ne bi prodao ni za kakve novce.

Pedeseta godišnjica tih događanja pravi je trenutak da sagledamo filmsku ostavštinu tog razdoblja i to ćemo učiniti kroz tri tematska ciklusa: politička i društvena previranja kao prvi ciklus, seksualna revolucija i ženski pokret kao drugi te umjetnost i kultura kao treći. Svaki od navedenih ciklusa planiran je s uvodnom riječi jednog ili više stručnjaka, odnosno poznavatelja prilika ili sudionika u događanjima otprije pedeset godina.

► Za kraj, jedno možda trivijalno pitanje, ali nadam se da odgovor neće biti takav. Zapravo, nekoliko pitanja. Što vam se svidjelo od pogledanog u zadnje vrijeme, koji su vam favoriti među općepriznatim klasicima, koje redatelje volite, a koje smatrate precijenjenima?

Vlado Ercegović: Kad imaš puno godina i puno toga si pogledao, teško je odabrati samo nekoliko naslova ili imena. Da odem na pusti otok zajedno sa svojih desetak najbližih prijatelja, ponio bih filmove koji bi se svidjeli svima, a ne samo meni. Tu bi svoje mjesto, bez imalo razmišljanja, našli„Cinema Paradiso i Amarcord, zatim zasigurno Kum i Casablanca, nešto iz opusa zaboravljenog Johna Dahla (ovako na prvu se ne mogu odlučiti između Red Rock Westa i The Last Seduction) i nešto od Waltera Hilla (najvjerojatnije Vatrene ulice) koji danas, nažalost, radi loše filmove. Milijun puta sam gledao Braću Blues Johna Landisa, Gole u sedlu, naravno, jako mi se sviđa i film The Commitments Alana Parkera. Ima toga dosta, u svakom slučaju.

Kada smo već kod te generacije redatelja, spomenuo bih Cimina i njegova Vrata raja koja volim više od Lovca na jelene, kod Scorsesea favoriti su mi Razjareni bik i Doba nevinosti, prve dvije trećine Schindlerove liste su mi fantastične, ostatak filma Spielberg je upropastio pretjeranom patetikom, što mu se i inače zna događati. Kubricka sam, recimo, oduvijek smatrao pomalo pretencioznim, puno su mi draže Staze slave ili Spartak nego Barry Lyndon koji mi izgleda poput lijepog goblena ili katastrofalni Eyes Wide Shut.  Nikad se nisam „zakačio“ na Lyncha, neupućen sam u svijet Twin Peaksa, ali mi je zato Straight Story apsolutno genijalan film.

Hell or High Water mi je daleko najbolji film kojeg sam vidio u zadnjih pet godina dok mi se od serija svidio danski Most, a od dokumentaraca Searching for Sugar Man.

Razgovarao: Miro Nikolić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku.

Zahvaljujemo Elzi Topić, voditeljici marketinga Zlatnih vrata, na ustupljenim vizualnim materijalima

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Zlatna vrata u film appeared first on vizkultura.hr.

U zagrebačkoj Galeriji PM u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u tijeku je samostalna izložba multimedijalne umjetnice Lane Stojićević pod nazivom Sunny Side. Ova mlada umjetnica posljednjih je godina svojim intrigantnim radovima, koji pružaju vrlo upečatljiv vizualni komentar na sadašnjicu (protežući se u tematskom rasponu od postindustrijskih krajolika do bespravne izgradnje), stvorila prepoznatljivo mjesto na domaćoj likovnoj sceni. S Lanom smo ukratko popričali o radovima koje predstavlja na aktualnoj izložbi, koju možete pogledati do 6. svibnja.

► Što prikazuješ na izložbi u Galeriji PM?

Lana Stojićević:  Izložba Sunny Side sastoji se od fotografija s asocijativnim prizorima filmskog seta, makete koja se pojavljuje i na fotografijama te arhivskog videa s manjim intervencijama.

► Kao polazišnu točku za radove okupljene na ovoj izložbi uzela si bazen hotela Zora u Primoštenu. Kako to da se upravo jedan hotelski bazen pokazao inspirativnim za umjetničko istraživanje?

Lana Stojićević: Jer se ne radi o bilo kakvom hotelskom bazenu, već o bazenu koji je natkriven futurističkom kupolom koja izranja iz mediteranskog krajolika i izgleda kao svemirski brod ili zaštitna kupola iz retrofuturističkih vizija. Kako mi je arhitektura česta inspiracija, a ne želim joj pristupati isključivo dokumentarno, željela sam osmisliti narativ koji vodi računa o povijesnom kontekstu, ali i o asocijativnim razinama same građevine.

Iako mi to nije bila prva opcija, bilo bi suludo ignorirati činjenicu da na turističkoj reklami iz 1971. možemo vidjeti Orsona Wellesa i Oju Kodar ispred bazena hotela Zora, kao i to da je Welles zaista snimao filmove po Dalmaciji i da su brojni njegovi filmovi nedovršeni. Moram spomenuti da sam uspjela kontaktirati gospođu Olgu Palinkaš (Oju Kodar), Wellesovu partnericu i suradnicu. Nakon što je rad već bio gotov, potvrdila mi je ono što sam pokušala asocijativno sugerirati izložbom – da je Welles zaista razmatrao korištenje kupole kao svemirskog broda kojim bi Sancho Panza u filmu Don Quixote otputovao na Mjesec!

► U radovima prevladavaju “znakovi prošlih budućnosti”, kako piše Ivana Meštrov u popratnom tekstu, točnije narativ o budućnosti ispričan iz perspektive prošlosti, što proizvodi karakter svojevrsne distopijske melankolije. Možemo li tvoju odluku da na takav način pristupaš arhitekturi ovog hotela tumačiti kao svojevrstan kritički osvrt na činjenicu da su mnoga kapitalna modernistička arhitektonska ostvarenja turističke namjene doživjela nesretnu sudbinu (zbog privatizacije, propadanja i sl.)?

Lana Stojićević: Da, radi se o narativu o vizijama budućnosti prošlih generacija, ali koji je osmišljen danas na osnovi artefakata, filmskih arhetipova i raznih pojednostavljenih i izobličenih ostataka tog perioda.

Današnje stanje bitan je sloj rada. Hotel Zora je privatiziran i trenutačno u funkciji, ali je preuređen, ne može se ne primijetiti izmijenjena boja fasade. Ipak, modernistički objekti su mnogo više od svog nerijetko tužnog trenutačnog stanja. Iako je bazen hotela Zora izgrađen prije 50-ak godina, još uvijek izgleda kao da dolazi iz budućnosti. Željela sam istražiti duh vremena koji još uvijek snažno isijava iz građevine jer me zanimalo koliko uopće modernistički objekti danas svjedoče o tome što su nekad predstavljali.

The post Vizije budućnosti prošlih generacija appeared first on vizkultura.hr.

Sandi Hilal i Alessandro Petti su aktivistički, arhitektonski i umjetnički dvojac čiji rad karakterizira pitanje egzila, egalitarnost i utvrđivanje javne istine. Pokretači su DAAR-a, arhitektonskog studija i umjetničkog rezidensa smještenog u izbjegličkom kampu Beit Sahouru, koji metodološki kombinira konceptualne špekulacije iz područja politike, umjetnosti i aktivizma s arhitektonskim intervencijama. Suosnivač ovog relevantnog programa je i arhitekt Eyal Weizman, pokretač agencije Forensic Architecture pri sveučilištu Goldsmiths u Londonu, gdje je ujedno i profesor. Hilal i Petti osnovali su Campus in Camps – eksperimentalni obrazovni program u palestinskim izbjegličkim kampovima.

Sandi Hilal je Palestinka, rođena u betlehemskom kampu Beit Sahouru, talijanskog arhitektu Alessandra Pettija upoznala je na zajedničkim studijima u Italiji. Nakon višegodišnjeg rada i djelovanja u Palestini, odnedavno žive u Švedskoj. Zagreb su posjetili u sklopu dvogodišnjeg projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje koji se bavi povijesnim fenomenom gastarbajterstva i suvremenom izbjegličkom krizom, te su u Galeriji Nova održali predavanje Arhitektura egzila, unutar i protiv stanja stalne privremenosti.

*Sandi Hilal i Alessandro Petti

► Upravo je u tijeku vaša retrospektivna izložba Permanent Temporariness u umjetničkoj galeriji New York University (NYU) Abu Dhabi, što je ujedno i prva vaša izložba u muzejsko-galerijskom prostoru. Kakav je bio specifikum djelovanja i izlaganja u okviru Emirata i takve visokoprofilne obrazovne institucije?

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Naslov izložbe reflektira naš fenomenološki pristup radu u izbjegličkim kampovima u proteklih 10 godina. Kamp je tranzitoran prostor u prirodi. Međutim, stvarnost bilo kojeg kampa kao prostora je suprotna. Nakon 70 godina postojanja i bez perspektivne agende, privremenost i povremenost kampa je modificirana u trajnost, bez mogućnosti reverzibiliteta. Abu Dhabi u kontekstu osiromašene, srednje Azije i Afrike figurira kao eskapistička prevara. U grad je učitan statistički podatak koji govori o 80% privremenih radnika na tom području. Ovakav ‘radnički rezidens’ je poveznica isključivo s poslom i radom, a ne obitavanjem i izgradnjom zdravih društvenih odnosa u prostoru. Ta temporalnost bila je bitan uvjet za naše umjetničko izlaganje. Prekarijat i temporalnost su legitimno negativno konotirani, dok je opreka kao stalnost dobra i uključiva. U Abu Dhabiju nije moguće ostvariti pristup pravima poznatim u europskom kontekstu migracija, naročito kroz status privremenog radnika. Otvorena kritika sustava u čijem kontekstu izlažemo činila se kao ispravno konceptualno polazište i otvorio se niz tema za promišljanje. Rješenje nije u proširenju pojma državljanstva ili ublažavanja migracijskih politika već u konceptualnoj promjeni pristupa pravu na pravo i nužnost stvaranja osjećaja sigurnosti. Priprema izložbe je bio kompleksan teren za 1:1 preispitivanje privremenosti, povremenosti i trajnosti te geopolitičku analizu takvih rubnih uvjeta regionalno i šire.

► Komparativna vrijednost pojmova kampusa i kampa je alat s kojom ste pristupili sintezi retrospektive. Komentirajte molim Vas izložbeni postav u odnosu na Vaš dosadašnji rad.

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Izložbeni radovi kapacitirani na području Palestine nastali su kao rezultat istraživačkog i aktivističkog djelovanja DAAR-a i Campus in Camps programa koji pokušavaju semantički dekonstruirati temu kampa – u kampusu. Raditi izložbu na kampusu znači uključiti studente i cijelo osoblje kampusa u postav, gdje oni nisu samo publika već i domaćin. Ugrađivanje u obrazovni sustav je od iznimne važnosti, ne samo radi akademske refleksije radova već i zbog društveno-obrazovne komponentne našeg rada. Galerija na kampusu metodološki je alat. U radu Betonski šator (The Concrete Tent) kampus je prepoznao uporabni i prostorni potencijal te je ubrzo nakon otvorenja izložbe taj eksponat postao učionica na otvorenom i natkriveni prostor za neformalno druženje za vrijeme odmora. Tu posljedicu implementacije smatramo vrlo dobrim pomakom na kampusu. Život poslije izložbe je nova, atraktivna tema.

*Betonski šator (The Concrete Tent) 

► Rezultat vašeg terenskog istraživanja migrantskih dinamika je rad Dnevni boravak (The Living Room). Tema gostoljubivosti (hospitality) kao fenomena, a ne stečene kulture ophođenja, umjetnički je i diskurzivno eksplorativna, posebno u promatranju južnog i srednjoistočnog prostora Europe kojem teritorij Hrvatske geografski i kulturološki pripada. Možete li obrazložiti Vaše iskustvo dnevne sobe?

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Iskustvo dnevne sobe kao polujavnog ili poluprivatnog prostora autentično uprizoruje metodologiju naizgled slučajnog stvaranja umjetničkog djela performativnog karaktera. Dnevnu sobu koristimo na vrlo intuitivan način bez da smo potpuno svjesni vlastitog, domaćinskog i gostujućeg sudjelovanja u performansu izlaganja. Radeći smo proveli određeno vrijeme na mračnom, hladnom i prilično nepozivajućem sjeveru Švedske, gdje smo uvidjeli problematičnost opreka ‘očekivano – realizirano’, ‘gost – domaćin’… Švedski upravno-pravni poredak otvorio je granice izbjeglicama no osjećaj izloacije i nemogućnosti participiranja u životu izvan vlastite kuće ozbiljno je narušio ionako slab integracijski proces ljudi u egzilu. Glavno pitanje s kojim smo započeli ovaj švedski projekt jest ima li uopće, nakon 70 godina egzila i niza naraštaja rođenih u izbjegličkom kampu, mogućnosti za traženjem prava na integraciju u egzilu u trećim zemljama koje su distinktivno drugačije i samo nominalno otvorene za taj proces. Koje su to sile i motivacije koje mogu integrirati izbjeglice? Izbjegli su rat, imali su dugačko i naporno putovanje, stigli su u Švedsku sa snom o spasenju, no dogodio se potpuni slom jer integracijski proces ne funkcionira u obliku kojim se proklamativno postavlja.

► Možete li dovesti u odnos naizgled jednostavne kulturološke razlike, koje su zapravo posljedice neadekvatnih migracijskih politika?

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Depresivno stanje rezultat je zatvorenosti i nemogućnosti komunikacije. Pri kraju studijskog putovanja po Švedskoj, obeshrabreni i onemoćani od bezizlaznosti situacije stupamo u kontakt s Ibrahimom i Jasmine koji su ipak odlučili ostati u gradu Bodenu na sjeveru. Sa željom da ispitamo njihovu motivaciju za ostankom, a nadajući se kakvom takvom rješenju, s cijelim istraživačkim timom te članovima švedske vlade odlazimo im u posjet koji se pokazao transformativnom točkom cijelog projekta. Prirodno smo se prepustili iskustvu njihove dnevne sobe. Situacija pri kojoj svi sjedimo u njihovom dnevnom boravku, gdje su nam servirali hranu i piće, naizgled je vrlo jednostavna i očekivana, no odmah je bilo jasno da su predstavnici švedske vlade gosti, a Jasmine i Ibrahim domaćini. Došlo je do promjene svijesti, kako moje – promatračke, tako i njihove u relaciji ‘domaćin – gost’. Upravo taj trenutak odlučili smo istražiti i i zatražiti ‘pravo na gosta’.

► Koncept dnevne sobe i umjetnički koncept izlaganja vas kao autora rezultirao je scenografskim radom koji je vašim alterirajućim ulogama prerastao u performans.

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Potencijal je otkriven u trenutku kada smo shvatili da nam slijedi praktična vježba upravo onoga što propagiramo. Povratak u Abu Dhabi na kampus značio je interpretaciju, dekonstrukciju i in-situ implementaciju otkrivenog fenomena. Odnos domaćina i gosta primarno je pitanje koncepta izlaganja, te izlaganja sebe ili svoje bliske (ne)materijalne okoline. Kao tim domaćina, stvorili smo priliku vježbati naše vlastito pravo na gosta, bez obzira što smo i mi gosti u Abu Dhabiju i na kampusu. Odaziv je bio sjajan, ali i iscrpljujuć jer je brojčano tri četvrtine kampusa došlo u ulozi gosta u Dnevni boravak. Rad uspostavlja odnos između održivosti izlaganja sebe i vlastite agende migracije, odnosno kretanja.

*Roofless: If we build a plaza, then it should be a closed one. Projekt uređenja zajedničkog prostora kampa Al-Fawar. 

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Uobičajena percepcija pa zatim i razumijevanje pojma izbjegličkog kampa, uglavnom stečeni kroz nepročišćen i opterećen medijski filter, ne podrazumijevaju i ne bi smjeli tematizirati povijest, pa posljedično i naslijeđe kao rezultat, jer time daju legitimet samom postojanju kampa. No, negacija stvarnosti egzila kao izbjegličke svakodnevnice te neimanje životne i stambene alternative predstavlja retoričku zamku. Kamp ne bi smio imati povijest jer ne bi smio postojati i to je premisa naše radne etike. Recepcija kampa je rezultat loših političkih odluka koje su uprostorene u nove, nestandardne tipologije života i prostora. Uzevši 70 godina postojanja kao ključan društveni i urbanistički modifikator ipak definiramo kamp kao naslijeđe direktno dovodeći u pitanje pravo na povratak, odnosno povratak sam. Afirmiracija mogućnosti redefinicije kampa u kontekstu naslijeđa i regionalnog specifikuma za direktnu posljedicu ima ublažavanje autentičnosti progona, stradanja i poniženja. Posljedica bilo kojeg uvrštavanja u službeni registar nije jednodimenzionalna zaštita ili prezervacija, pomirenje s povijesti ili negacija konteksta. Stvarna posljedica je otvaranje mogućnosti za redefiniranjem pojma naslijeđa i modifikacijom prava na povratak koje je međunarodno institucionalno podržano.

► Što zaključujete iz vlastitog, ali i kolektivnog iskustva boravka i rada u kampu?

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Iskustvo rada u Dahaisha izbjegličkom kampu pokazalo je kako cijela populacija, a naročito mlađa generacija rođena u kampu, ima komunikacijsku barijeru pri izražavanju individualnih stavova; kao da je izgubljeno i pravo na misao koja nije nužno povezana sa životom u kampu. Njihov diskurs je uvjetovan, kolektivan i referira se samo na patnju, stradanje i zatočeništvo. Postoji dvostruko nasilje učinjeno izbjeglicama kampa – s jedne strane prisiljeni su na povijest koja nema pozitivnu konotaciju, a s druge strane im se oduzima pravo na povijest, u kakvom god ona obliku bila.

*Snimka iz serije fotografija korištenih pri UNESCO prijavi / autor: Luca Capuano

► Arhitekt, bez obzira na medij i spektar djelovanja, mora vješto manipulirati linijom razgraničenja javnog i privatnog. Preklapanja, presjecanja i druge tipologije tih odnosa posebno su zanimljive. S obzirom na Vaše iskustvo, kako pristupate definiciji tvrde dogme kakav je ‘javni prostor‘?

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Počnimo od naših studentskih dana u Italiji gdje je zajednička, ideološka premisa rada bila konstruktivno usmjerena javnom, kolektivnom. Simplificirano, smatrali smo da je bolje projektirati ‘javni prostor’, samim time i nadograđivati se diskurzivno, nego privatne vile i slične tipologije. Takav angažman je bio i bit će normalizirano najzdraviji oblik otpora, gotovo institucionalan. Javni prostor i projektant – programator pričaju jezik kojim pokušavaju demokratizirati gravitacijsku populaciju prostora. U zapadnom poimanju financiranja, upravljanja i korištenja javnog prostora s integriranim pomirbenim postavkama, zamke u toj odluci nema. Po završetku studija u Italiji, vratili smo se u Palestinu gdje se naša vlastita ideologija javnog prostora kao ishodišta demokratizacije radikalno promijenila.

*Projekt ženske škole u Shufat kampu pokraj Jeruzalema

► Sandi, vi ste sudjelovali u Intifadi djelujući iz Beit Sahoura, preživjeli ste okupaciju, bili ste izloženi sustavnom negiranju. Da li je to iskustvo imalo utjecaja na paradigmatsku promjenu u Vašem poimanju prostora?

Sandi Hilal i Alessandro Petti: Nakon što smo pokrenuli prvi projekt s Weizmannom, kada smo se upustili u DAAR i testirali tezu transformacije prostora kolonije u prostor integracije (colonies to commons), prvo smo lokalno revalorizirali pojam ‘public space‘. Izraelska eksproprijacija palestinskog zemljišta dogodila se objedinjavanjem svih oblika zajedničkih i javnih prostora pripadajućim alatima lažne demokratizacije prostora uz pomoć sveprisutne monoteističke propagande. Na teritoriju Palestine postojali su zbirni i zadružni prostori (collectives) kao mikro oprostorenja ideje zajedničkog. Njih karakterizira zajednički koncept bivanja, a ne samo vlasništva i upravljanja. Baš ti prostori su političkom i zakonodavnom odlukom – eksproprijacijom postali ‘javni’, što je viša, naredbena instanca klasifikacije (collectives to public). Tim činom javni prostor kao najdemokratičniji i najinkluzivniji oblika prostora i njegovog upravljanja prestaje postojati. Javno je u ovom slučaju okupatorsko i ne zadovoljava politeistički integrativni model u političkom i oblikovnom smislu.

Smatramo se opreznima i opravdano sumnjičavima kada je proklamativno ‘javno’ u pitanju. Javni prostor je uvijek iskaz moći, brze promjene, indoktrinacije i lokusa koji odlučno briše imidž inkluzivnog i apolitičnog. Metodološki, uvijek se okrećemo davanju vidljivosti bilo kojem alternativnom ili neuobičajenom iskazu zajedničkog u prostoru, bez pozitivne ili negativne indoktrinacije. Retoričnost inkluzije takvog javnog ne ostavlja puno prostora za praktično povezivanje i integraciju jer je iznimno poopćeno. Taj trenutak je, primjerice, u Švedskoj jako izražen. Javni prostor u Švedskoj je praktično zakazao kada su u pitanju izbjeglice. Posljedično, oni su gosti u trajnom zvanju.

Zahvaljujemo Sandi Hilal i Alessandru Pettiju na ustupljenim vizualnim materijalima.

The post Javni prostor je uvijek iskaz moći appeared first on vizkultura.hr.

[ Dia:Forme je projekt suradnje Vizkulture i Goethe-Instituta Kroatien u 2018. godini, baziran na predstavljanju umjetničkih praksi istaknutih i etabliranih hrvatskih autorica i autora iz sfere vizualnih umjetnosti koji duži niz godina uspješno djeluju na području Berlina i Njemačke.]

Osobno mi najzanimljivija činjenica, vezana za intervjue koje radimo u sklopu projekta Dia:Forme, pored predivne distinkcije umjetničkih praksi, razvoja autora, odnosa spram gradu kao često određujućem čimbeniku i samih identiteta naših sugovornica, jest otkrivanje nečeg sasvim novog. Za razliku od Nike Radić i BooBoo Tannenbaum te naših budućih sugovornica, čiji rad i osobnost manje-više poznajem, ime slikarice Irme Markulin i njezinih radova bili su mi skroz nepoznati. Tako smo, vodeći razgovor za Vizkulturu, pronašli čitav jedan novi autorski svijet i opus, koji domaća publika vrlo vjerojatno ne pozna, koji se referencama i kontekstom itekako snažno odnosi s nasljeđem prostora Balkana. Vjerujem da je rad Irme Markulin ostao nevidljiv nekom našem domaćem kontekstu upravo iz razloga što je ab ovo sagrađen tu, u Berlinu. Nadam se da će ovaj intervju to promijeniti i da ćemo njezine radove u budućnosti češće gledati na izložbama u hrvatskim galerijama.

U radovima Irme Markulin snažno su prisutni nasljeđe i biografija, kontekst vizualnog upijanja, bilježenja, referenci i svijesti o prošlosti koju čovjek, a osobito umjetnik, neminovno akceptira odrastajući i formirajući se na (ratnom) Balkanu.  Kontekstualizacija vlastitog porijekla i konfrontacija s prošlošću u Berlinu čovjeku nekako prirodno dolaze, jer grad i njegovo nasljeđe to automatski sugeriraju. Stoga ne čudi što je Markulin, dislokacijom od Bosne u kojoj je rođena te Hrvatske u kojoj je odrasla i započela umjetničku edukaciju, svoj umjetnički put u Njemačkoj čvrsto sagradila upravo na arhiviranju sveg zapamćenog, proživljenog ili (kasnije) osviještenog, pa kroz radove rekontekstualiziranog. Ako bi trebalo izabrati riječ koja najbolje opisuje slike, projekte i rad Irme Markulin to je sigurno pojam «arhiv», koji se dalje elaborira kroz repeticije, kolaže, motive, kontekst i forme, gdje autorica vješto balansira s vlastitim ili općim nasljeđem. Taj svojevrstan lajtmotiv permanentno karakterističan za njene radove, kojem se konzistentno i rado vraća, jest strast spram arhiviranju direktno upisao u njezinu osobnost. Markulin smo posjetili u njezinom berlinskom ateljeu, u podrumu obiteljske kuće u naselju Weissensee , u kojoj živi sa suprugom i sinom, gdje je pomno i pažljivo složena arhiva radova, slika, instalacija, publikacija i ostale arhivirane građe opusa koji ćemo vam u nastavku predstaviti.

*Irma Markulin (foto: Maja Bosnić)

► Kako je startala tvoja priča s Berlinom? Koliko su ti dolazak ovdje i dislociranje od države u kojoj si rođena, pa onda i države u kojoj si studirala, bili važni za rad i razvoj? Je li ti pomogao  kontekst Berlina u kojem su jako svjesni svoje prošlosti i svega onoga što im je ona donijela, spremni na suočavanje s njom kao sastavnim dijelom svakodnevice?

Irma Markulin: Sve je započelo jednim „slučajnim“ posjetom Berlinu. Bila sam tada u Pragu na studentskoj razmjeni u sklopu Soroš stipendije. Boravila sam na UMPRUM-u (Academy of Arts, Architecture and Design / Prague) jedan semestar (2004. – 2005.) kad sam privatno svratila u Berlin i odmah sam znala da ovdje želim ostati. Vratila sam se u Zagreb da bih diplomirala (2006. na ALU) te onda neko vrijeme povremeno dolazila u Berlin na kraće periode. Konačno sam se odlučila preseliti trajno kad sam postala redoviti student na KHB-u (Kunsthochschule Berlin). To je bilo 2007. godine. Sad kada se sjećam, super mi je da se to tako nekako spontano razvilo, neplanski. Kao što i sam kažeš, da su me kontekst i povijest ovog mjesta, Njemačke, Berlina i njihovog nasljeđa inspirirali za suočavanje s vlastitom prošlošću, stavljajući fokus na autobiografiju. Izuzetno mi je bila važna upravo njihova povijest, a još više njen utjecaj na našu (1914. – 1945.), odnosno način na koji se s njom nose, a posebno činjenica što je Berlin poput mobilnog arhiva gdje su fasade, ulice i spomenici vidljivi i sastavni dio čitave priče. Sva arhivska dokumentacija je ovdje lako dostupna, jednostavan je pristup, transparentna je i lako možeš sve saznati. Jako mi se to svidjelo, bilo mi je važno za kontekst i smjer u kojem sam sama počela raditi, a u Zagrebu nešto takvo uopće nije bilo moguće. Naravno, moram napomenuti da je tu neminovno značajna bila priča o vlastitoj traumi i svojevrsnoj instrumentalizaciji moje biografije.

Tih godina, kada sam došla na upis u Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1996., sve je još bilo malo hard-core, za mene dosta teško jer se sve baziralo na tome „odakle si, tko ti je tata, di je bio te i te godine…“ S tom traumom vlastitog podrijetla se nisam mogla lako nositi u takvom prilično patriotskom okruženju, a niti sam htjela o tome razgovarati. Ja sam naprosto mislila da umjetnost nema pripadnost, ali ipak je nakon ratnih godina bilo puno baruta i emocija u zraku.

Upisavši se na Akademiju likovnih umjetnosti 2001. i kasnije pokušavajući razviti teme, koje me zanimaju, shvatila sam da jako malo kolega osobne teme prenosi kroz medij slikarstava. Čini mi se da se temom arhiva iz osobne perspektive, tj. pitanjem identiteta na zagrebačkoj Akademiji gotovo nitko nije bavio. Slikarstvo je kao medij za bavljenje takvim osobnim temama tada svima bilo nekako old school, dosadno. Ja ovaj svoj smjer, koji je sigurno obilježen mojom vlastitom prošlošću, a nije ilustracija niti propaganda i istovremeno se bavi baš sa mnom, tamo u Hrvatskoj nisam uspjela naći. Bilo je možda i nužno napustiti tu sredinu i predrasude za novi početak. U Berlinu mi se to jako brzo dogodilo. Istraživala sam arhive, posjećivala brojne izložbe da vidim kako se neki arhivi ili radovi inspirirani arhivom prezentiraju. To mi je, čini mi se sada, tamo kod nas jako nedostajalo – osjećaj za umjetnost u političkom i socijalnom kontekstu, umjetnost koja je biografska i proizlazi iz jako osobnih tema.

*Serija Blendung / gore: Titov Veleš 2016.
dolje: Radmila Bisevac, Kraljevo 2017. / Vitaminka Nr. 1 2016. / Igman Nr. 1 2016. / B H 2016.
(klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)

► Gledajući tvoje radove promatrač će neminovno zaključiti da se kroz njih sustavno prožimaju teme povijesti, (ne)pripadanja i čitavog direktnog te vizualnog nasljeđa svega onog iz bivše države, kao i odrastanja u njoj. Misliš li da te takav kontekst trajno obilježava kao autora i da ćeš se uvijek vraćati takvim temama?

Irma Markulin: Moja biografija je jednostavno takva, obilježena je ratom i svime što sam ja tada prošla. Kad dođem u Bosnu, osjećam se kao aussenseiter (netko tko tu ne pripada), isto se tako osjećam u Hrvatskoj, a ponekad i u Berlinu. To konstantno nepripadanje te cijelo vrijeme usmjerava da se suočavaš s vlastitom prošlošću – jer u Zagrebu si Bosanka, u Bosni si Hrvatica, a ovdje si Ausländer. Jednostavno si prisiljen cijelo vrijeme razmišljati o svojoj pripadnosti i identitetu. Da nemam takvu biografiju, da sam netko rođen u Parizu, sigurno se svim ovim ne bih bavila. Ipak, moram napomenuti da izbjeglički karakter kod mog rada stvarno ne igra nikakvu ulogu. Mislim na izbjeglički karakter u smislu da sam ja sad predstavnik nečeg/nekog… to svakako ne. Mojim radovima je polazna točka biografija, a rad se u tehničkom i konceptualnom smislu razvija ne oviseći o pripadnosti. Ipak, i ja sam dio jedne velike obitelji umjetnika koji su svoj rad razvili izvan granica zemlje u kojoj su rođeni te upravo zato (poput M. Hatoum).

*detalj iz ateljea / Irma Markulin (foto: Maja Bosnić)

► Kakva su ti bila prva iskustva po dolasku u Berlin, što ti se čini da je bilo važno za tvoj umjetnički rad i autorski pristup i je li postojalo nešto što te posebno iznenadilo?

Irma Markulin: Kad sam tek došla ovdje, osjetila sam da sam pod ogromnim pressingom; kao moraš sve stizati, posao, stipendija, novi radovi… Bilo mi je važno razviti vlastiti izraz, preciznost i praksu slikanja. Budući da je ovdje sve djelovalo tako mehanički, ja sam za koncept rada svjesno odabrala slikanje ponavljanjem kista gdje se slikajući pastozno stvara tekstura tako da je ponavljanje poteza bio izraz dresure poput kraftwerka! Zbog toga, recimo, moji radovi s motivima sletova imaju tu važnu fizičku komponentu – to je kao neka repetitivna mehanizacija pokreta. Ta mehanizacija pokreta je na neki način bio stil za koji sam se svjesno odlučila kako bih se izrazila, primjerice kroz pokret tijela u sletovima, kroz tu deindividualizaciju. Što sam starija, totalno autobiografski, sve više idem u tom smjeru. Koristiti drill kao pozitivan impuls bilo mi je jako važno.

Kad spominješ iznenađenja, po dolasku u Berlin sam se prvi put suočila s činjenicom da postoje umjetnici koji imaju i po dvadeset asistenata – svojih zaposlenika. To mi je bilo skroz nerazumljivo, ta činjenica da je to normalno, a posljedica toga je rastući mass production kakvog diktira umjetničko tržište. Odmah mi se srušio onaj kult umjetnika kakvog sam ja valjda znala, kakvog su nam kroz edukaciju manje-više ilustrirali: uprljan od boje, neshvaćeni samotnjak koji svoj rad mistificira pukim talentom. Kad sam došla ovdje na UdK 2006. – 2007., bila sam u Klassi A. Reylea koji je bio sušta suprotnost: superstar koji pije orangensaft, ide u gym i već početkom 30-ih svoje radove prodaje za milijune. To mi je, s 30 godina kad sam došla ovamo, bilo totalno wow i totalno neočekivano! Tad je definitivno počela demistifikacija mita o umjetniku i persone slikara koja odjednom postaje zdrava pop-zvijezda s marketinškom strategijom i ne pije absinth.

*Serija Schattenbilder, 2017.
(klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)

► Što bi istaknula kao primarne razlike u obrazovanju koje si možda iskusila na vlastitom primjeru i koje bi izdvojila kao značajne? Što misliš da je najviše utjecalo na mijene koje su se dogodile s tvojim radom u novoj, inspirativnijoj i za tebe aktivnijoj sredini i njihovom drugačijem obrazovnom sustavu?

Irma Markulin: Osvijestila sam kroz studij ovdje da je istovremeno jako važno kako je nešto naslikano i kako kontekstualizirati vlastitu slikarsku praksu. U Zagrebu mi se čini da se sve baziralo na onom praksa, praksa, praksa, tipa crtanje akta dvadeset sati tjedno. Ovdje su me prvi put pitali: Was hat das zu tun mit dir? odnosno što svojim radom želim reći. Do tada me to nitko nikada nije pitao! Shvaćajući to, počela sam kombinirati tehnički drill iz Zagreba sa svojom biografijom stvarajući tako koncept koji stoji iza radova. Bilo je jasno da je oboje bitno za dobar rad. Morala sam opet proći edukacijski proces da bih dobila diplomu započevši dodiplomski studij na KHB-u (2007. – 2009.) i  Meisterschülersbschluss (2010.). Studirajući ovdje imala sam osjećaj kao da studiram filozofiju i povijest umjetnosti jer sam stalno morala odgovarati na razna pitanja i stavljati vlastiti rad u kontekst umjetničkog svijeta. Tijekom studija sam se bavila teorijom i istraživanjem, a manje usavršavanjem tehnike i slikanjem. Ipak je to bilo nužno i nedostajalo mi je. Istovremeno sam se financirala tako da sam za umjetnike grundirala platna i radila kao tehnički asistent; tako sam se prehranjivala jer nisam imala stipendiju. Poznavanje slikarske tehnologije te slikarskog zanata je bila egzotika koja se ne predaje na fakultetu već je raritet s istoka.

Još jedna značajna razlika u umjetničkoj edukaciji ovdje jest to da ih na umjetničke fakultete primaju na stotine. Nije slučaj kao kod nas gdje se prima mala grupica od desetak ili malo više studenata pa se ljudi godinama ubijaju hoće li upasti. Na primjer, ovdje ih na Akademiji na umjetničke smjerove na prvu godinu primaju stotinjak. Unatoč velikom broju studenata koje primaju, selekcija se dogodi tek kad završiš, kad kreneš zaista stvarati i kad se suočiš s umjetničkim svijetom – tek kada jednostavno moraš opstati. Tu apsolutno i sigurno znaš da će, kad njih sto završi umjetničku akademiju, dosta njih završiti na nekim poslovima koji nisu uopće vezani za umjetnost, doslovno kao čistači na aerodromu ili konobari. Ipak, nekima je sasvim normalno raditi nekoliko poslova, no pitanje je ostaju li nakon svega u struci, odnosno služe li im ti poslovi za financiranje rada ili na kraju potpuno napuštaju umjetničku scenu. Jer u Berlinu opstati kao umjetnik zahtijeva maratonski duh.

Ja sam isto svašta radila kad sam dobila Meisterschülerabschluss, od poslova babysitterice do turističkog vodiča. Ovdje je jako teško odmah nakon fakulteta biti samo u svojoj struci i funkcionirati kao samostalni umjetnik. To znači imati galeriju koja te zastupa, kontinuirano izlagati, pozicionirati se.

U kontekstu same edukacije razlike su ogromne. Na faksu, još dok studiraš, ti se moraš suprotstavljati, moraš imati drugačije mišljenje od svojih profesora, inače nisi aktivan. Oni očekuju da proturječiš, da se ti nešto pitaš, da se ne slažeš, da si ti ljut… i oni u tome vide tvoj razvoj dok se kod nas, čini mi se, moraš prikloniti jednom mišljenju da bi pripadao negdje. Tamo nema te objektivnosti jer ti pripadaš nekome, a ovdje, dok studiraš, oni hoće vidjeti da se ti nečim baviš, da propituješ, da se pitaš zašto je tako, a nije ovako, da ti polemiziraš neke stvari, da je to tvoj napredak. Kad sam imala prva javna predavanja, ja bih se skoro rasplakala jer sam se osjećala kao da sam gola ispred svih tih ljudi koji te toliko izrešetaju pitanjima. Nisam znala gdje sam, nisam nikad imala takav pristup u nečemu, imala sam osjećaj da su mi naprosto došli preblizu, a za to nisam bila spremna. No oni su na taj način, pitanjima i komentarima, samo pokušavali shvatiti/dokučiti čime se ja bavim. Analiza do kostiju! Uvidjela sam da mi je bed diskutirati o svom radu javno. Postalo mi je ubrzo jasno da upravo analiza i diskusije pripadaju studiju i obrazovanju i da je to totalno nužno, inače se ne možeš razviti.

Na umjetničkim fakultetima kod nas uvijek je veliki problem to što si u dodiru samo s creme de la creme, samo s malim slojem intelektualaca istomišljenika i za neku opću sliku o svijetu oko tebe to nikako nije dovoljno. Započeti nekoga obrazovati kad je već gotova ličnost na fakultetu, naprosto je prekasno. Zato je apsolutna istina da živimo u svijetu u kojem je neminovno krenuti od podruma – dakle od vrtića – da bi nekog obrazovao i pripremio ga za sve ono što dolazi kasnije i to je poanta svega!

*Serija Ost Block, 2016., zidna instalacija

► Upravo ta tvoja edukacijska uloga mi se čini vrlo zanimljiva i bitna. Kako se vidiš u nastavničkoj poziciji i koliko ti je taj obrazovni kontekst važan, koliko te oblikovao te usmjerio u nekom drugom smjeru?

Irma Markulin: Rad s djecom i mladima mi je super iskustvo za vlastiti odmak od rada, imam osjećaj produktivnosti; razmjena s mladima je super refleksija o vlastitom radu, ponekad puno bolja od pisane likovne kritike. Nakon Studija in Freier Kunst (slobodnih umjetnosti) studirala sam 2016./17. Ästhetische Forschung na Alice Salomon Hochschule. To je bio eksperimentalni smjer koji se upravo bavi prenošenjem umjetničkog iskustva i umjetničke prakse u škole. Ubrzo po završetku počela sam predavati kao nastavnica umjetnosti. Naravno da predajem umjetnost, ali ne mogu ti reći kako točno nazivamo to što predajem. Kroz satove, koje predajem, nastojim predavati likovnu kulturu u kontekstu drugih predmeta. Znači likovni nije predmet za sebe, već se povezuje s matematikom, zemljopisom, engleskim… Primjerice, spajam geometriju s umjetnošću Sol Lewitta. To je samo jedan primjer.

Poseban izazov je kako to prenijeti djeci mimo uštogljenih pedagoških praksi. Ästetische Forschung, koju prakticiram, nov je način predavanja koji se bazira na iskustvu i doživljaju. Taj prirodni impuls kreativnosti, koji djeca imaju, kasnije se gubi. Taj fach­über­grei­fend (preklapanje, povezivanje predmeta op.a.) upravo omogućava vlastito iskustvo suvremene umjetnosti (ispreplitanje sociologije, zemljopisa, povijesti itd.). To se ovdje u školstvu jako prepoznaje pa se kroz takvo umjetničko obrazovanje od osnovne škole umjetnost shvaća kroz spajanje i preklapanje, baš svega i svih kombinacija. To mene jako veseli i zanima: kako spojiti tu svoju struku, taj zanat, npr. slikarstvo i grafičke tehnike, s praksom masovnih medija i produkcijom. Cilj je da djeca ta iskustva prenesu sutra u neki svoj rad, bio to dizajn za auto koji ide na struju ili neku aplikaciju za mobitel. Mislim da je bit svega toga baš prava suvremena Angewandte Kunst (primijenjena umjetnost) gdje je cilj da angewandte ne stoji kao pojam za dekoraciju, već za povezivanje umjetnosti s tehnologijom ili drugim poljima. Meni se takva uloga nastavnika kreatora jako sviđa, i moralno i etički se super osjećam kad vidim kako su ta djeca nešto super skopčala – taj mi je osjećaj (razmjene) često draži nego kad netko kupi moju sliku. Mislim da je značajno da znanje fluktuira, da ide dalje – a to ovdje upravo i jest tako i to daje dobar feeling.

* detalji iz ateljea (foto: Maja Bosnić)

► Ovakav obrazovni pristup zvuči vrlo zanimljivo i dosta neshvatljivo za nas i kontekst Hrvatske gdje se još uvijek vode rasprave o povećanju likovnih i bilo kojih drugih umjetničko-kreativnih sati u školama, a ništa se ne mijenja. Za kontekst razumijevanja to mora biti tako? Što ti je posebno zanimljivo u obrazovnom pristupu kojeg si sada i sama dio?  

Irma Markulin: Evo recimo, kombiniranje, istraživanje, shvaćanje percepcije prostora, geometrije forme, kroz raznorazne primjere koji nisu uvijek egzaktni, tj. nisu zadani s definitivnim rješenjem. Kad vidim tu djecu kako reagiraju na ovakve postavke ili na koje načine dolaze do zaključaka, nekako vjerujem da će im čitavo obrazovanje i kasniji rad biti jednostavniji i prirodniji. Mislim da će im umjetnička praksa i umjetničke strategije pomoći u drugim poslovima koji nisu nužno umjetnički. Sve u svemu, to je jedan divan pristup školstvu i umjetnosti i ja u toj ulozi stvarno osjećam kako je strašno važno da kao umjetnik daješ svoju praksu i iskustvo dalje pa makar i na nekom banalnom primjeru, tipa kako nastaje duga. Ma u biti ništa nije banalno, čak je i duga povezana s kemijom, optikom i fizikom, a ne svodi se na sedam duginih boja. U ovakvoj je poziciji za mene važno da se ne odričem svog teritorija, ti si tamo autonomni umjetnik, djeci predaješ neko svoje iskustvo poimanja svijeta i praksu umjetničke percepcije kroz propitivanje svijeta oko sebe. Time istovremeno nadopunjuješ sebe.

U praksi Ästhetische Forschung djeca rade ne znajući finalni produkt, to je sve proces rada. Oni na primjer trgaju papir i snimaju zvuk ne znajući što će biti produkt na kraju. Jako je bitan taj proces u kojem djeca ne znaju što stvaraju i to ih možda privremeno frustrira, ali idu dalje. To je analogno kao i kod umjetnika: hoćeš nešto raditi, ne ide, ne ide i opet ne ide… Ali umjetnik mora naučiti zakazati na nečemu, razočarati se, da bi ponovno krenuo u to ispočetka. Kad djeca imaju šablonu, kad znaju što je rezultat, oni nakon jednog neuspjeha ne idu dalje!

Kad se sve neke uobičajene (edukacijske) barikade uklone, ti shvatiš kako je to sve umreženo i kako je super da, recimo, s nastavnicom tjelesnog promišljaš kako izvesti performans. To je užasno velika sloboda, a istovremeno njihova potpuna normalnost prema kojoj imam jako pozitivan osjećaj. To je jednostavno filozofija koja je ovdje shvaćena – da se sve razvija organski. Njemačko društvo je svjesno gdje i kako može iskoristiti umjetnika za puno veće vizije, da se sve ne sagledava samo u smislu akademije, već u smislu razvijanja punih potencijala.

*Tableaux vivants nr. 3 (foto: Maja Bosnić)

► Zanima me kako stojiš s izlaganjem, koliko je često, koliko ti je važno i u kojem kontekstu? I kako gledaš na uvijek goruću temu u umjetnosti: prodaja radova vs. značajne izložbe?

Irma Markulin: Prošle godine sam imala čak osam izložbi od kojih su četiri bile samostalne. Prvi put sam solo izlagala na Vienna Contemporary – Internationale Kunstmesse in Wien. To je situacija kada te galerija predstavlja (Projectspace Satellite Sarajevo / Galerie Krupic-Kersting II) i svi te proučavaju, ispipavaju… Meni je to još uvijek malo čudan osjećaj u kojem su umjetnici dovedeni u kontekst da ih netko gleda, procjenjuje… Brzo shvatiš da na tim sajmovima ne igra važnu ulogu samo tvoj rad, već i niz drugih stvari. To je poput nogometa ili čak burze gdje se događaju one situacije „u kojem si timu?“. Na kunstmesse se uspjeh svodi na prodaju. Naravno, važno je imati galeriju i biti prisutan na art fairu, ali mi se čini da su moji radovi više za izlaganja, više u domeni istraživanja i teorije te nisu toliko komercijalni i po samoj tematici rada.

Kad imaš puno pravih izložbi, to je značajno za tebe kao autora. Izlagala sam zadnjih par godina na žiriranim kustoskim izložbama u berlinskim nekomercijalnim galerijama poput Galerie der Schwartzschen Villa, Galerie Pankow, Kommunale Galerie Berlin, da nabrojim samo neke. Izlagati u takvim prostorima, koji omogućavaju umjetniku vlastite izložbe mimo kunstmarkta, jako je bitno jer na takve izložbe dolaze novinari, profesori i kustosi koji te pozivaju na neke nove izložbe. Idealna je situacija da nakon izložbe napišu dobar članak o tebi, da dobiješ potrebni recognition. Naravno, jako je važno to za rad, ali sve skupa za takvo izlaganje dobiješ nekih 150 do 300 eura, ponekad katalog, a čitavu produkciju izrade rada moraš uglavnom snositi sam – to se podrazumijeva. Unatoč takvoj situaciji, meni je osobno za potvrdu to bilo važno i mogu reći da sam se kroz to razvila.

Druga krajnost su ti art fairs gdje ti je jasno da je, kad galerija plaća svoj štand odnosno sudjelovanje na sajmu 12.000 eura, sasvim logično da oni na tom sajmu očekuju profit. Zbog tako postavljenog konteksta su pod stalnim pritiskom te ti kao umjetnik imaš vremenski, produkcijski i materijalni pritisak tako da tu govorimo o dvije krajnosti: kustosko-teorijska s jedne strane, koja ti je bitna da ti se rad razvije geistlich, duhovno, tj. smisao svega, a onda i ta druga, komercijalna. Obje su bitne i ja sam to do sad uspijevala furati na oba kolosijeka, ali sam na neki način ostala frustrirana jer, kad si okružen samo tim ljudima i kada je jedini jezik novac, počinješ se pitati što radiš, kamo ideš i nekako se začahuriš u tom propitivanju samog sebe. To što prodaješ, nije nikakav dokaz kvalitete, već često trenda na koji nemaš nikakav utjecaj, poput dionica na burzi.

*Irma Markulin u svom berlinskom ateljeu (foto: Maja Bosnić)

► Misliš li da se, s obzirom na tržište vođeno ogromnim kapitalom, nekad događa da suvremeni autori rade u smjeru koji je u fokusu, da rade zbog potražnje, onako kako neki krajnji korisnici, bili to klijenti, galerije, kupci ili mediji, žele, preferiraju, očekuju? S druge strane, zanima me što ti se čini da je trenutno must na sceni?

Irma Markulin: Gle, kad imaš neka imena, baš poput Anselma Reyla, kojeg sam spomenula, i kada, kao on, imaš deset samostalnih izložbi u mjesec – dva, ti apsolutno fizički ne možeš to sve stići napraviti. Tako je, navodno, bilo i kod Rembrandta. Znači uspjeh tada i sada kao i trgovina umjetninama nekako su ostali isti, samo što je sad puno više umjetnika. Njima je normalno da, kad ne mogu zadovoljiti tržište, angažiraju asistente. Naravno, to je dobra demistifikacija umjetnika kao kulta, da ne postoji ono „ja sam sad Bog“.

Moj rad se sasvim zasniva na biografiji i ja ne mogu povjeriti taj rad nekom asistentu. Pogotovo što moji brojni radovi nastaju kao work-in-progress, kao nastavak priča i vlastiti potez kista koje ne mogu nekom drugom dati u ruke.

Vezano za ovo pitanje o tržištu, odnosno ono što je sada aktualno, mislim da se događa veliki revival termina Woman artist. Čini mi se da svaka galerija, muzej, institucija, iz podruma vadi žene i da to postaje apsolutni must. Ne znam što bih mislila o tome, ali mi se iz brojnih primjera i vlastitih iskustava čini da je tako. To je cool, povijest umjetnosti nam je to dužna. Drugi veliki trend čine umjetnici koji nisu završili akademiju – taj neki iskonski talent koji nije oblikovan kroz edukaciju, koji nema konvencionalni smjer stvaranja vlastite umjetničke biografije. To je sad ovdje in, to, navodno, trenutno mami sakupljače.

*Absturz, 2014.

*Aerodynamik 9, 2015.

► Kad već pričamo o kolekcionarima danas, kako na to gledaš? I što misliš o tržištu? Što je tu važno i vrijedno pažnje i spomena, iz tvog iskustva?

 Irma Markulin: Možda je najveći problem neizvjesnost – kad daš svoj rad na tržište, nemaš pojma što će se dogoditi. Kao da baciš neki bumerang i nisi siguran što će doći nazad. Po pitanju samostalnih autora, osobito ovih koji nisu iz njemačkog konteksta, jako je teško u početku, dok se ne etabliraš, ako iza tebe netko ne stoji. Makar da se i dogodi posjećena izložba, novine i slično, ako iza tebe ne stoji ambasada, zemlja pa čak i politika, bez pozadine se teško s tim boriti. Ja ti sada govorim moju poziciju koju sam promatrala kroz sve ove godine.

Veliki problem je to što danas doslovno bilo koji rad može doseći vrtoglavu cijenu. Onda će ga neki kolekcionar kupiti, ali ne zato što mu se sviđa ili mu se uklapa u kolekciju, već zato da bi ga preprodao. Mnogi sakupljači umjetnosti žele ostati anonimni, žele kupiti izvan galerije kako bi zaobišli poreze i tako se stvara crno tržište. Puno ljudi dila radovima i na taj način oštećuje umjetnike koji su na početku. To ovdje nazivaju verbraten – kad nekog prepržiš, a na to još nije spreman jer postoje sakupljači umjetnina koji ljude vade doslovce s akademije. To nikako nije dobro za mlade ljude niti uopće za tržište. Ta trgovina je postala toliko besmislena da ljudi više ne idu u galerije jer ne kupuju s ciljem da stave na zid nešto što im se sviđa i iza čega stoje, nego s ciljem profita. Ovdje je umjetnost postala socijalni status kao što je posjedovanje dobrog auta. To je taj ekstrem kunstmarkta koji je ovdje totalno brutalan i jako prisutan.

*detalji iz atelja (foto: Maja Bosnić)

► Kakvo je tvoje galerijsko iskustvo, imaš li galeriju koja te zastupa, u kojoj si bazirana? Koje su prednosti, a koje mane takvog odnosa i što bi rekla, koliko je važno imati galeriju?

Irma Markulin: U Berlinu situacija nije takva da se, na primjer, ti možeš javiti nekoj galeriji i pokucati joj na vrata. Nitko ne traži umjetnike, njih se kroz dugi vremenski period prati i bira. Istovremeno u art svijetu teško da možeš bez nekog predstavništva i galerije biti ozbiljno shvaćen – zato su galerije jako bitan čimbenik. Ja sam u galeriji Krupic-Kerstig sa sjedištem u Kölnu koja ima određeni broj umjetnika i neke gostujuće umjetnike s kojima organizira grupne izložbe i širi radijus djelovanja. Sviđa mi se kod njih što im je jako važna kunst im politischen kontext te zastupaju umjetnike koji se bave instalacijom, fotografijom, slikarstvom, kiparstvom… Meni je osobito bitno da galerija ima kustoski pristup i praksu, da nisu orijentirani samo na profit. Mislim da sam od svih umjetnika, koje imaju u programu, čak i najmlađa. Bazirani su u Kölnu, a upravo otvaraju još jedan prostor u Sarajevu.

Drago mi je da imam galeriju koja se zbilja trudi organizirati mi izložbe, producirati kataloge… Istina je, oni kao i sve druge galerije uzimaju 50%, iako ima galerija koje uzimaju do 75% od umjetničke prodaje rada, i ne plaćaju ti troškove produkcije dok neke galerije to plaćaju. U ovakvim se odnosima puno toga zasniva na međusobnom povjerenju.

Ono, što moram napomenuti, jest da svaka galerija, koliko god dobra bila, živi od prodaje i od uspjeha umjetnika za kojeg je na neki način zadužena. Ali opet, bez galerije bih naprosto bila kao bez ikakvog kompasa. Rekla bih da je galerija na neki način platforma za muzej – što je jako bitno jer kad dođeš do toga da si izložen(a) u muzeju – to je stvarno vrh, onda tvoj rad spada pod kulturno dobro.

Galerija ima kontakt i kontekst s internacionalnom scenom, oni su medijatori i na koncu su i veza s internacionalnim izložbama. Ona akumulira sva ta polja, više čimbenika koji ti daju poticaj. U tom se tkanju ti razvijaš i rasteš. Bez galerije je puno teže. Ne kažem da je imati galeriju jednoznačni dokaz kvalitete, ali u svakom slučaju je profesionalnost i prisutnost na sceni moguća skoro pa jedino kroz galeriju.

*Serija Heroine / gore: Zorka Ragancin Dolničar 2015., Vukica Mitrović 2014., Vahida Maglajlić 2015.
dolje: Milka Sobar 2015., Ljubica Gerovac 2013., Milica Pavlović 2015.

► Od svih tvojih radova najradije bih da se dotaknemo rada Heroine koji mi se čini dosta intrigantan, a baziran je na svojevrsnim portretima javnosti uglavnom nepoznatih žena. Ispričaj mi nešto više o tom radu koji je jedan pravi work in progress i, ako sagledavamo brojke, tek je u svojoj prvoj fazi. Ispričaj nam kako je nastao i u kojoj je fazi?

Irma Markulin: Heroine je rad koji na najdoslovniji način pokazuje tu moju zaljubljenost u arhivsku fotografiju. Projekt jest svojevrsni arhiv, a opet se najviše odvaja od arhiva jer nije tako doslovan, ne kopira, nego se bavi transformacijom fotografije. U biti je taj rad nastao dok sam putovala kroz prostor bivše Jugoslavije i bavila se NOB spomenicima u sklopu Elsa – Neumann Stipendium des Landes Berlin, poznate pod imenom NaFöG, koju sam dobila 2012./13. Ta stipendija se dodjeljuje najboljim studentima nakon završenog Meisterschülerabschluss i namijenjena je umjetnicima koji se žele specijalizirati u određenim umjetničkim poljima, tj. koji se bave istraživačkim radom na određenu temu. U tom procesu, putujući te proučavajući spomenike, zaintrigirao me taj kult herojstva, nostalgije i nemogućnosti teritorijalnog prihvaćanja povijesti. Što sam više gledala te spomenike, gdje su pokopane tisuće ljudi, sve sam se više približavala kultu heroja pojedinca. Onda sam u Muzeju 25 Maj u Beogradu došla u doticaj s heroinama NOB-a, popisu i portretima te 91 žene koje su ubijene. Zaintrigiralo me i to što su bile prelijepe, kao neki divni portreti lijepih žena, skoro kao neke glumice ili pin-up djevojke. Gotovo sve fotografije su imale tu estetiku 60-ih. Iako od puno njih ne postoje više sačuvani portreti, sve to me sadržajno jako fasciniralo. Ja ih nikako nisam mogla ponijeti sa sobom, nisu mi dali niti da ih fotografiram niti da ih kopiram, ali su mi se urezale u sjećanje. One su sve redom bile jako mlade kad su umrle i njihove pojedinačne priče su mi više značile od nekog spomenika na Sutjesci gdje stoje te liste poginulih. Činjenica da su i na tim spomenicima često bile odšarafljene ili uništene neke liste i imena, negdje muslimana, negdje Hrvata ili Srba… to etničko odvajanje mi je bilo neprihvatljivo! I kada pričamo o heroinama, recimo, za Hrvatsku bi prošla Nada Dimić, ali bi li i Vukica Mitrović? Ja sam ih željela sve skupa izložiti i naslikati, svih devedeset i jednu – sasvim egal, bez obzira na to koja je rođena u Zrenjaninu, koja u Podgorici, a koja na Pantovčaku. Strašna mi je bila ta njihova povijest koja se u svim zemljama bivše Jugoslavije instrumentalizira. Za mene je velika greška našeg nasljeđa što se zna tek par imena od gotovo stotinu žena. Na tim izrazima lica heroja i heroina ne znaš kome pripadaju sve dok ne znaš imena, a meni je to tako išlo na živce, to što samo neka imena mogu proći kao zvučna ili pripadajuća za određeni narod, a ja sam željela jednakost.

Htjela sam razviti dijapozitive i tamo su od mene tražili 60 eura po fotografiji jer su shvatili da radim projekt koji je financiran od Berlinskog senata. Naravno, kada sam shvatila da ne mogu dobiti te fotke, u meni je rastao bijes i pitala sam se kako sad ne napraviti plagijat, a opet tim portretima zadržati autentičnost. Kako složiti kompleksnost povijesti od tih portreta? Onda sam napravila kopije s interneta, isprintala ih i počela ih gužvati, vremenski sam htjela vidjeti što se događa s tim zgužvanim papirom koji podsjeća na arhitektonsku spomeničku formu NOB spomenika, primjerice kao kod Bakićevih radova. I tu se dogodio taj klik: da je ustvari taj zgužvani papir monument sam za sebe, kao neki objekt. Taj gužvani papir kao da je predstavljao arhitektonske forme socijalizma kroz stilizirane lomljene forme lijevanog betona. Bio mi je ogroman izazov to napraviti kao slikar, istovremeno znajući da ne želim napraviti portrete. Zato sam slikala slike obrnuto, tj. naglavačke, da se ne bih povela figuracijom. U biti sam slikala sjenu jer ti radovi bez sjene ne postoje. Potpuno sam svjesna biografija tih heroina te shodno tome osjećam da to nije samo tako neki rad, već veliki projekt koji zahtijeva odgovornost i vlastiti stav prema povijesti. Jednostavno, imaš odgovornost prema tom nasljeđu i odgovornost prema svom pozivu umjetnika da želiš uroniti u nešto i propitati to. Na njima se vidi moj razvoj i proces i taj vremenski odmak jer nisu rađene na isti način, istovremeno. Taj rad se razvijao kako sam se i ja razvijala i još uvijek se razvija. Zato će trebati dug vremenski period da ih završim svih 91. Iako ja točno znam što želim sa svakom od njih, nikako ne želim taj štanc (da svaka izgleda isto), nego vremensku promjenu, da se vidi Zeitraffer (time lapse op.a.) – vrijeme i proces nastanka.

*Irma Markulin / detalj iz ateljea (foto: Maja Bosnić)

► Svi ti elementi nasljeđa i rata, pred-rata, post-rata i svega, što nam je urezano u sjećanje uz naše djetinjstvo, u tom berlinskom kontekstu jako često dolaze do izražaja, od fleamarketa, vizualnog nasljeđa DDR-a i te ikonografije do činjenice da grad turistički dominantno funkcionira kao arhiv i memorija. Primjećuješ li to?

Irma Markulin: Pa da, to ti je kao neko veliko zrcalo, stalno prisutno. Oni stalno sebi pokušavaju objasniti svoju povijest i čini mi se da zbilja to rade trezveno i da na neki način stvarno imaju objektivnost iako su u zadnje dvije godine antisemitizam i neonacionalizam zbilja uzeli maha što ipak znači da nije svaka generacija politički svjesna.

No u Berlinu ima ogroman broj raznoraznih spomenika, velik je broj onih ruskih – ali mi se čini da nikada nikome neće pasti na pamet da ga sruši jer je netko nekada nekog pobijedio ili zato što misle da Putin prijeti EU. Kod nas je baš obrnuto: imaš osjećaj da se prikazuje ono što nekom paše, nepoželjno se zataškava. Brišu se spomenici, imena ulica, trude se da se ljudima iz kolektivnog memorijskog nasljeđa izbije njihova vlastita prošlost.

*Irma Markulin / detalj iz ateljea (foto: Maja Bosnić)

► Možda bi bilo dobro da spomenemo i da opišeš svoj rad s muralima odnosno mozaicima u Berlinu. Čini mi se odlično baš to: da za primjer imamo distinkciju od jako osobno vezanih radova koji su pak tematski dosta važni i bazirani su na arhivu i povijest koju si zatekla ovdje. Tako imamo konkretan primjer da teme, koje te na vrlo osobnom nivou intrigiraju, možeš detektirati i u sasvim drugačijem kontekstu?

Irma Markulin: Da, da, to si stvarno dobro rekao. S obzirom na to da se sustavno bavim arhivom, to nikako nije moglo proći pored mene bez da reagiram. Meni su ti mozaici ostali još kao sjećanje iz vrtića, sjećam ih se i danas kao nečega što je bilo super. Imali su zanatsku vrijednost i onda kada shvatim da će sada, danas, netko uništiti taj spomenik, koji je slikan na fasadi, samo iz razloga što se radi izolacija na zgradi – to mi je totalni apsurd. Knjiga, na koju sam se referirala, Kunst in der Großsiedlung, Kunstwerke in öffentlichen Raum in Marzahn und Hellersdorf, 2009, zapravo je arhiva tih ogromnih mozaika koji su većinom bili na zgradama u kvartu Marzahn u Berlinu. Radi se o zbilja brutalno impresivnom stambenom naselju. Ovdje je najočitija Corbusierova ideja na početku humanog i efektivnog životnog standarda u DDR-u prerasla u pravu katastrofu. Na praznim fasadama tih ogromnih stambenih titanika radili su se mozaici koji su bili važni za vrijeme parada – da se pokaže neka slika, važan motiv i tema. Motivi su često bili djeca, cvijeće, pioniri, žene… To mi je također bilo strašno zanimljivo, to da je bilo puno motiva žena – taj neki neočekivani Gleichberechtigung (jednakost) jer je u zapadnom dijelu stav spram ženi bio nekako skroz drugačiji: „budi kod kuće, budi kućanica i majka“.

U vokabularu tih motiva su mi se jako svidjele te žene s osornim licima i da sve funkcionira kao neki tepih na zgradi koji nadopunjava fasadu. Zgrada je tipični kubus i imaš taj tepih koji je meni jednostavno kao slika u javnom prostoru – totalno zanimljiva. Murala danas gotovo da više nema, osobito takvih društvenih konteksta, i kad sam dobila mogućnost izlagati u toj galeriji, prvo što sam rekla je da želim raditi nešto s tim muralima, to je nešto što me jako zanima. Srećom je izdana ta knjiga gdje sam stvarno mogla vidjeti sve te mozaike. Radom sam htjela pokazati kontekst, zato sam uzela i slova iz knjige da se vidi da je to isječak iz knjige, da je to u biti na neki način opet slikanje arhive. Autor je netko drugi, njega više nema i ja sam zato uzela određeni motiv i dio teksta. Prvo sam te radove napravila crno-bijele i odmah mi je bilo jasno da su dosta patetični. Onda sam shvatila da i crno mora isto postati bijelo, da čitave slike moraju biti bijele, kao neka negacija prenošenja, rekontekstualizacija. Jako dugo sam to radila i bilo je užasno optički naporno raditi s tako svijetlim bojama. One izgledaju tako mliječne kao da je neka magla preko njih, to sam u biti i htjela, taj nestanak, taj Zeitraffer – trenutak kad slike postanu toliko svijetle da skoro izblijede.

*detalji iz ateljea (Foto: Maja Bosnić)

► Zanima me još i zašto nikada nismo vidjeli tvoje ime i radove na nekoj izložbi u Hrvatskoj? Jesam li u krivu? Što misliš zašto je to tako?

Irma Markulin:  Što se tiče izlaganja u Hrvatskoj, zapravo nikad nisam dobila nikakav konkretan upit. Prijavljivala sam se na neke natječaje za grupne izložbe i izlaganja, ali mislim da nikad nisam dobila niti odgovor na svoje mailove i prijave. Nije mi bilo jasno zašto je tako jer mi se nekako činilo logičnim, zbog prirode radova i tematika kojima se bavim – pa gdje ću izlagati sve te moje slike, ako ne tamo? Iako moram napomenuti da se ti radovi u prvoj liniji odnose i na Ost-Block zemlje općenito. Nastali su kao rezultat istraživanja ovdje i u Hrvatskoj bi dobili novi kontekst nevezan isključivo za DDR. Mnogi motivi, pogotovo serija Blendung s motivima naših propalih tvornica, bunkera ili naftovoda ili serija Heldinnen bi tako dobili novu interpretaciju, ali čini mi se da moje radove nitko nije gledao neovisno o mom imenu, koje ljudima u Hrvatskoj ništa ne znači, i to je problem. Čula sam kasnije od mnogih kolega da stvari često tako funkcioniraju – da, ako ne znaju ime, niti ne gledaju puno rad. 

*Serija Militärpost, 2016. / gore: postav na izložbi; West-Balkan-Studio, artist-in-residence, Vienna 2017.
dolje: detalji
(klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)

► To sigurno nije dobro i nadam se, odnosno siguran sam da će ovaj intervju barem donekle to promijeniti. Za kraj mi samo još reci kako sebe vidiš na ovdašnjoj art sceni i koliko si zadovoljna do sada napravljenim? 

Irma Markulin: Pa sigurno mogu reći da sam sretna da sam prošla i izlagala na velikom broju kuriranih i žiriranih međunarodnih izložbi na kojima su sudjelovali internacionalni umjetnici kojima se i sama divim. Dobiti zaslugu i dobru recepciju na takvim mjestima mi je jako važno.
Ovdje kustosi zbilja gledaju tvoj rad i njih stvarno zanima kontekst iz kojeg je nastao. Za mene je dobro da sam do sada bila na par kustoskih izložbi na kojima su kuratori koji imaju pojma, koji su stajali iza moga rada. To mi je dalo snagu da ne odustanem.
Od 2017. sam član VdBK (Verein der Berliner Künstlerinnen), to je strukovna udruga žena umjetnica osnovana 1897. koju su, između ostalih, utemeljile Käthe Kollwitz i Paula Modersohn-Becker. Taj oblik priznanja je također bitan, kao i kontinuirano izlaganje. Svaki umjetnik želi izložbu i želi pokazati rad. Ne radiš to zbog sebe, ti tražiš publiku i hoćeš komunikaciju. Mislim da nitko ne radi samo da bi prodao, radiš jer imaš potrebu sebi objasniti svijet. Mislim da je posao slikara samorefleksija. To je kao neka vrsta ispovijedi, često zna biti jako naporno i pitaš se radiš li pravu stvar. Tebi jednostavno treba publika koja je kritična – izlažeš da bi dobio kritiku koja je poticaj za daljnje propitivanje.
Ponosna sam da sam dobila priznanje za svoj rad neovisno o tome gdje sam rođena i gdje sam studirala. Vjerujem da mogu reći da sam uspjela ovdje, a da sam nitko i ništa – bez poznatih roditelja, bez umjetničkog konteksta, prestižne edukacije i nekog jakog backgrounda. To je za mene najbolji dokaz da sve ovo ima smisla.

*Irma Markulin (foto: Maja Bosnić)

Više o radovima Irme Markulin pogledajte na njezinoj službenoj web stranici irma-markulin.com

Verziju razgovora na njemačkom jeziku možete pročitati na linku

Ostali intervjui iz serije razgovora Dia:Forme:
Razgovor s multimedijalnom umjetnicom Nikom Radić, pročitajte linku
Razgovor s dizajnericom i ilustratoricom Booboo Tannenbaum pročitajte na linku

[Koncept projekta Dia:Forme baziran je na postavljanju novog dijaloga suradnje na relaciji između Vizkulture i Goethe Instituta Kroatien, na polju suvremenih vizualnih umjetnosti. Stvarajući zajednički ab ovo projekt serije autorskih intervjua, koji nastaje na području Njemačke, ali se referira na hrvatske autore koji u državi djeluju te istovremeno potencirajući suradnju na području projekata koje Institut podržava u Hrvatskoj, generirat će se kvalitetnu bazu on-line sadržaja, ali i snažnu mrežu kontakata, kao dobar temelj za potencijalnu daljnju suradnju i nove forme kolaboracija.
Primarni fokus projekta Dia:Forme baziran je na istraživanju i potom komuniciranju umjetničkih praksi istaknutih i etabliranih hrvatskih autora koji duži niz godina uspješno djeluju na području Berlina i Njemačke u vidu intervjua i doku priča, koji će biti objavljeni na Vizkulturi. Cilj razgovora, koji će formom biti opširni i detaljni, a vizualno popraćeni autorskom fotodokumentacijom, jest istražiti na koji način pojedine autorske prakse funkcioniraju, na što su koncentrirane, kako su involvirani u (njemačku) scenu, na koji način i koliko im je za kontekst sazrijevanja, funkcioniranja i(li) etabliranja bila i(li) jest važna sredina u kojoj djeluju. Način bavljenja umjetnošću, iskustvo profesionalnosti, mogućnosti i dosezi uhodane umjetničke scene Zapada, stečeni know-how, kao i kontinuitet djelovanja, ali i novosti projekata na kojima rade; sve od navedenog poslužit će kao sadržaj za konstruiranje intervjua i dijeljenje s domaćom publikom putem portala. Posljedica ovog segmenta projekta bit će arhiva materijala kao početak novih formi dijaloga između domaće i njemačke/berlinske scene vizualnih umjetnosti.]

The post Arhiv i nasljeđe kao suština opusa appeared first on vizkultura.hr.

Najznačajnije domaće priznanje za mlade umjetnike, Nagrada Radoslav Putar, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu, ove je godine uspostavilo nova pravila koja su doprinijela većem broju prijava, ali i raznolikosti pristiglih radova. Nagrada obuhvaća rezidencijalni boravak u New Yorku u trajanju od dva mjeseca dok je dobna granica za prijavitelje podignuta na natjecatelje do 40 godina starosti, a i novost je da će se od sada svake godine objavljivati natječaj za gostujućeg člana žirija.

O finalistima je ove godine odlučivao stručni žiri u sastavu: Matej Knežević, dobitnik Nagrade Radoslav Putar 2017.; Irena Borić, kustosica, Maribor / Zagreb; Tadej Pogačar, umjetnik i voditelj Galerije P74, Ljubljana; Valentina Radoš, kustosica, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; i Klaudio Štefančić, kustos, Galerija Galženica, Velika Gorica. Oni su između 32 prijave izabrali četvero finalista: Gilda Bavčevića, Davora Konjikušića, Anu Kuzmanić i Kristinu Marić koji će se publici predstaviti na izložbi u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti koja će biti otvorena 7. lipnja. Kao i zadnjih par godina, i ovaj put vam Vizkultura donosi intervju s finalistima nagrade. O tome koja su njihova očekivanja i planovi, te s kojim su se radovima predstavili žiriju, možete pročitati u nastavku.

*Kristina Marić (gore lijevo), Gildo Bavčević (gore desno), Davor Konjikušić (dolje lijevo) i Ana Kuzmanić (dolje desno)

► Prijava na natječaj za jednu od najboljih nagrada za umjetnike u Hrvatskoj, za Nagradu Radoslav Putar 2018., sigurno je bio izazov, ali i propitivanje vlastitih dostignuća. Kojim ste se radom/radovima predstavili žiriju?

Gildo Bavčević: Trenutačno radim na ciklusu multimedijalnih radova pod nazivom Balans bijele s naglaskom na socijalne, političke, ekološke probleme te probleme nastale u tranziciji. Serija radova nastaje kroz suradnju s jako zanimljivim udrugama i inicijativama poput  Almissa open Art Festivala gdje sam realizirao video performans Plastični čovjek stroj koji je kasnije osvojio  nagradu na 39. Splitskom salonu. Tu je i akcija osmišljena za vrijeme moga rezidencijalnog boravka u koprivničkom kampusu u sklopu projekta Kompleksi: (su)život ljudi i prostora AK galerije. Završni produkt akcije jest video rad Balans bijele koji je ujedno i prvi rad nastao u produkciji AK galerije. Suradnja s projektom Grad na drugi pogled rezultirala je video instalacijom 021/123  sastavljenom od tri performativne akcije izvedene za kameru u staroj gradskoj jezgri Splita u vrijeme turističke sezone, naknadno paralelno strukturirane u jednokanalnu video instalaciju. Također kroz projekt Urbane praznine / Rethinking the Void udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze vraćam fokus doslovno u svoje dvorište, na sportsko-prodajni centar Koteks – Gripe, jednu od vrijednih urbanističkih cjelina u Splitu izgrađenu 1979. uoči Mediteranskih igara. Simbol grada 1980-ih, objekt upečatljivog arhitektonsko prostornog oblikovanja (arh. Živorad Janković i Slaven Rožić) koji postaje simbol ekonomskih i prostornih makinacija i afera 90-ih. Sve te plodne suradnje reflektiraju se u radovima iz serije Balans Bijele te naposljetku bivaju prepoznate i od strane žirija.

Davor Konjikušić: Na natječaj sam prijavio svoj zadnji rad Autocesta koji je u stalnim promjenama i koji se prilagođava svakom budućem izlaganju. Riječ je o radu koji je nastao u periodu od sedam godina i koji svakim novim izlaganjem na određenoj razini sve više apstrahiram. Žiriju sam pokazao i rad Naša kuća, svojevrsni dummy photo book, dnevnik koji bi u budućnosti trebao izaći kao knjiga u izdanju Ureda za fotografiju. U tom radu igram se odnosom fotografije i teksta. Dodajem svoje tekstove, prilazim toj formi kao eksperimentu, dodajući fotografijama svoje parazitske tekstove, kako bi to Roland Barthes rekao. Poslao sam i dokumentaciju performansa Aukcija državljanstva koji sam prošle godine izveo u Beogradu, kao i skicu za nerealizirani rad za projekt REFEST koji bi ove godine trebao biti prikazan na Organu Vida koji je i jedan od partnera u ovom europskom projektu.

Ana Kuzmanić: Prijavila sam pet radova: intervenciju u javnom parku Promjena s klupe koju sam radila za BLOK u Voltinom naselju; intervenciju Ovo nije kutija izvedenu u knjižnici S.S. Kranjčevića u sklopu galerije Prozori; zatim projekt Ti si malen, ja sam velik koji sam radila u suradnji s Galerijom Miroslav Kraljević te prošle godine nadogradila za izložbu Odgajanje budućnosti u Galeriji SC. Prijavila sam i dva projekta koja sam napravila izvan Zagreba, jedan u Splitu, a drugi u virtualnom svijetu: rad Pozdrav iz najljepšeg grada na svijetu koji je nastao u sklopu projekta Grad na drugi pogled te internet performans Ilovemyjob koji sam radila s kolektivom Eastern Surf za net.cub galeriju.

Kristina Marić: Prijavila sam se s izložbenim projektom X pozicija koji sam u ožujku izložila u osječkoj Galeriji Kazamat. Sama ta izložba bila je izazov i prilika za analizu osobnih dostignuća te artikulaciju osnovnih obrisa vlastitog rada. Radi se o ukupno pet radova u kojima X pozicija predstavlja propitivanje vlastite stvaralačke pozicije, ali i smještanje promatrača u poziciju u kojoj mora odabrati. U glibu je gledatelj inkomodiran prljavštinom, u Dvoboju izazvan interakcijom dokinuti moj virtualni alter ego dok video radovi U pijesku i Bijeg upravo ukidanjem direktne participacije ukazuju na poroznost komunikacijskog kanala između gledatelja i umjetničkog djela. Komunikacija kulminira u direktnom suočavanju u performansu Na nišanu u kojem posjetitelj odabire hoće li dobrovoljno postati meta i dopustiti da činom strijeljanja koristim njegov lik u nastajanju idućeg rada.

*Gildo Bavčević

*Gildo Bavčević: Balans bijele (Vojarna Koprivnica) / foto: Petra Travnić (lijevo); kadar iz videa / snimatelj: Bojan Koštić (desno) 

*Gildo Bavčević: Balans bijele / foto: Nikša Rušić

► Boravak u New Yorku je ove godine produžen na 2 mjeseca što otvara mnogo više mogućnosti. Imate li plan kako biste se organizirali i optimalno iskoristili ta dva mjeseca? Koji su vam neizostavni punktovi te kontakti ili mentori kojima se želite javiti, uspostaviti suradnju i sl.?

Gildo Bavčević: Svakao bih osim posjeta muzejima, galerijama, filmskoj  i likovnoj akademiji, klubovima i slično volio iskoristiti i vrijeme za produkciju novog rada iz serije Balans Bijele, možda u nekoj interakciji s Kipom slobode ili zgradom UN-a. Zapravo  u ovom trenutku još uvijek mogu samo maštati o rezidenciji u New Yorku i čini mi se prerano za detaljnije planove. Za sada sam fokusiran na nadolazeću izložbu finalista.

Davor Konjikušić: Nisam nikada bio u SAD-u i zaista ne znam kako to sve skupa može izgledati. Prilika je sjajna, ali je to za mene u domeni lutrije. Jednog proljeća smo kolega i ja šale radi počeli uplaćivati loto i tada sam shvatio da sam visoko adiktivna osoba i da se trebam kloniti kockanja. Razmišljao sam satima o tome kome bih sve od prijatelja kupio stan, kako bih novac potrošio i baš je bilo lijepo trošiti vrijeme na takve snove. A onda bih se svaki put razočarao kad ne bih osvojio sedmicu. U životu sam se prijavio samo na dvije rezidencije, koje nisam dobio, ali sam bio na dvije rezidencije u Sloveniji – u Celju i Mariboru – na koje sam pozvan i iskoristio sam ih najbolje što sam mogao. Sjedio sam i uglavnom radio. Valjda bi tako bilo i negdje drugdje. Ali što se New Yorka tiče, evo što mi pada na pamet: javio bih se kolegi Hrvoju Slovencu i još nekolicini ljudi koji tamo žive, volio bih posjetiti redakciju magazina Jacobin, pronašao bih knjigu koja je nedavno izašla o fotografima golubovima, koji su nekad davno korišteni kao današnji dronovi, otišao bih u zgradu UN-a provjeriti informaciju je li tamo ikad stajala fotografija Stjepana Filipovića. Jedan drugi dan sigurno bih se lijepo obukao, košuljica i cipele, jer kažu da su cipele najvažnije kad ulaziš u white cube jer te zaposlenici galerija po tome prvo procijene, a onda bih obišao desetke galerija i otišao na neko predstavljanje knjige i pravio se kao da živim u New Yorku. Hodao bih i prezentirao svoj rad kolegama na rezidenciji, a možda bih saznao gdje je Trevor Paglen trenutno.

*Davor Konjikušić: “U New Yorku bih potražio nedavno objavljenu knjigu o fotografima golubovima”

Ana Kuzmanić: Mislim da je prerano za konkretan plan. New York ima veliku scenu i nadam se da ću biti u prilici vidjeti što više inspirativnih izložbi, kolektiva i projekata prije nego se odlučim za svoj smjer. Na primjer, Pioneer Works ima dobar program tako da ću ih probati kontaktirati. Postoji jedna mlada umjetnica s kojom bih rado uspostavila kontakt budući da njen rad cijenim i pratim. U slučaju da dobijem putovanje, prvo ću se javiti njoj i predložiti suradnju.

Kristina Marić: U trenutku slanja prijave za Nagradu Radoslav Putar imala sam viziju jednog novog rada koji bih voljela realizirati na samom putu. S obzirom na to da na nove okoline obično reagiram novim radom, vjerujem da bi ta vrsta kontaminacije New Yorkom bila iznimno povoljna za daljnje stvaranje. Ne mislim pritom nužno na neki imperativ produciranja novog, već na rad i u onom latentnom (inkubacijskom) smislu. Naravno, smatram da je boravak na rezidenciji odlična prilika za stvaranjem mreže kontakata te upoznavanje sustava iznutra. Prilika za upoznavanje mjerila i zakona cijelog sustava izgrađenog oko suvremene umjetničke prakse za nekoga u mojim godinama s kvalitetne ali zapuštene osječke scene gotovo je svemirska. U mom slučaju spomenuta kontaminacija mogla bi značiti dekontaminaciju.

*Davor Konjikušić / foto: Neven Petrović

*Davor Konjikušić: Naša kuća

*Davor Konjikušić: Shock workers (2017.)

► Umjetničke prakse, kojima se služite, vezane su za više medija, a u svom pristupu su često multi/inter/transdisciplinarne. Kako opisujete svoje umjetničke postupke, nastanak rada i određene nedoumice na putu stvaranja i proizvođenja te koje metode i procese koristite?

Gildo Bavčević: U svom umjetničkom radu prvenstveno sam zaokupljen različitim oblicima društveno angažirane umjetnosti, propitujući političke i društvene probleme. Kao multimedijalni umjetnik koristim razne medije i tehnike kako bih propitivao i provocirao u okviru svakodnevnog života. U svome radu pokušavam biti izravan i jasan te uvijek polazim iz osobne točke gledišta, počevši od problema koji mi osobno smetaju, iritiraju pa to postaje mjestom odakle crpim inspiraciju. Interesira me fizički performans, istraživanje ljudskog tijela i njegovih granica. U okviru edukativnog procesa, kao asistent na Umjetničkoj Akademiji u Splitu (UMAS), bavim se istraživanjem performans umjetnosti općenito te razmatram načine dokumentiranja izvedbe kako bih je uključio u širi medijski koncept. Proučavam razne strategije i tehničke mogućnosti dokumentiranja akcija sa studentima, potom pronalaženja različitih oblika predstavljanja djela dokumentiranih kroz audiovizualnu tehnologiju. Dokumentaciju izvedenog koncepta ili akcije često naknadno strukturiram  u video ili medijsku instalaciju.
Pored samostalnog djelovanja surađujem i na mnogim grupnim projektima, od performans do filmske i video umjetnosti te glazbe. Također snimam i uređujem zvuk i sliku za filmske projekte,  produciram glazbu, sviram u bendu, DJ-am i slično.

Davor Konjikušić: Počeo sam s fotografijom, onda sam počeo koristi i neke druge elemente poput arhiva, teksta, nađenih predmeta i instalacije. Mislim da je svejedno kojim se medijem neki umjetnik koristi, a osim estetske prezentacije, koja je itekako imanentna mediju fotografije, puno mi je važniji koncept rada. Nedoumica je puno, ali one su šansa i prilika. Moj medij je fotografija, za to sam obrazovan i školovan, ali koristim i sve druge elemente kojima se znam služiti.

Ana Kuzmanić: Moj posljednji radovi su lokacijski (site-specific) i vremenski (time-specific) specifični. Najčešće se odvijaju izvan uobičajenih umjetničkih institucija i sugovornici su mi iz najšireg polja društvenih grupa (djeca, školarci/ke, knjižničari/ke, stanovnici/e susjedstva, drugi prisutni i neprisutni umjetnici itd.). Naime, razvojem mog umjetničkog rada nastala je praksa bazirana na istraživanju i kolaboraciji. Fokusirana sam na transformativni potencijal kritike prema aktivnom djelovanju. U radu se oslanjam na metodu i proces više nego na predkoncepciju konačnog rezultata/rada. Procesu stvaranja prethodi dugotrajno istraživanje koje uključuje istraživanje arhivske građe, provođenje vremena u određenom okruženju, upoznavanje različitih društvenih skupina, intervjuiranje ljudi, bilježenje situacija. U tom procesu razotkrivam slojeve i načine na koji društveni identiteti dobivaju dodana značenja, mitove. Pronalazim temu i motiv za rad te definiram vlastitu umjetničku poziciju. Taj proces odvija se kroz različite prakse te se na kraju manifestira u različitim medijima: video, zvuk, tekst, instalacija, radionica, intervencija, radio-emisija, performans, crtež, umjetnička knjiga, slikovnica, itd. Uključujući druge u svoj rad pokušavam uspostaviti prostor dijaloga, stvoriti neka nova alternativna iskustva učenja bazirana na emancipaciji i empatiji.

Kristina Marić: Kroz performans te multimedijalne instalacije zauzimam poziciju koja varira od aktivne provokacije do namjerno i svjesno odabrane pasivnosti koja je i dalje čin sam po sebi. Svaki je projekt eksperiment i problemska situacija za sebe, radilo se o strategiji povlačenja ili strategiji suočavanja. Aktivni oružani sukob bez žrtava, ispipavanje mentalne kaljuže koja me okružuje, potom zabijanje glave u pijesak… Upravo te apsurdne momente koristim u svom radu ne bih li isprovocirala promatračev način gledanja svijeta, ali i vlastitu umjetničku poziciju. U međusobnoj interakciji i igri s publikom, u zamjeni uloga te stalnim poigravanjem s moći i nemoći umjetnosti, tijekom procesa rješavam nedoumicu za nedoumicom. Realizacija svakog rada nosi specifične probleme, primjerice od izmišljanja sredstava za rad, preko traženja ostalih sudionika pa sve do dokumentacije rada. Kada na putu proizvođenja iz tih nikakvih produkcijskih uvjeta nastane ozbiljniji rad, pred autorom se otvara novi spektar izazova.

*Ana Kuzmanić 

*Ana Kuzmanić: Promjena s klupe (2017.) / foto: Damir Žižić

*Ana Kuzmanić: Ovo nije kutija (2017.) / foto: Ana Kuzmanić; Ana Kuzmanić: ilovemyjob! Eastern Surf (2017.) / fotografija iz videa

► Umjetnička kritika je važna, kako za samog umjetnika, tako i za percepciju njegovog djela. Možete li navesti neke situacije kad se ona pozitivno ili negativno odrazila na vaš rad?

Gildo Bavčević: Pa evo, na primjer, jako je lijepo biti počašćen ulaskom u finale jedne ovako  vrijedne nagrade za mladog umjetnika. Inače, mislim da je svaka kritika dobro došla, bila ona pozitivna ili ne, iako je kritika za mene kao stvaratelja najkonstruktivnija u samom procesu stvaranja rada, kad ga još uvijek oblikujem, jer smatram da kroz razgovore s bliskim ljudima i kolegama dobijem širu sliku, drugačija mišljenja, različite perspektive.

Davor Konjikušić: Umjetničke kritike gotovo da i nema. Kritike se može pročitati uglavnom na Kulturpunktu, kod vas na Vizkulturi i Suvremenoj hrvatskoj fotografiji i povremeno negdje drugdje. Uglavnom se svode na prikaze. Jednom kada se rad prepusti publici, on počinje živjeti svoj odvojeni život, a ako ga umjetnik odluči izložiti, onda je dobro da dobije i kritiku.

Ana Kuzmanić: Sve dok je kritika konstruktivna,ona je dobro došla jer te potiče na učenje i osobni razvoj. Nemam puno iskustva s profesionalnom kritikom, ali zbog specifičnosti mog rada imala sam priliku vidjeti reakcije nestručne i anonimne publike. Takve situacije su mi motivirajuće jer me tjeraju na preispitivanje umjetnosti i njene uloge u društvu. Možda najzanimljivija reakcija je bila na intervenciju Promjena s klupe u Voltinom naselju koju je zabilježio slučajni prolaznik te je objavio to na svom Facebook profilu. Njegov post potaknuo je široku online raspravu u kojoj su različiti ljudi tražili autora te komentirali rad. To su kasnije prenijeli i neki portali. Rad Ovo nije kutija također je zaživio u širem društvenom kontekstu jer su slikovnice iz tog rada korištene u radionicama s djecom. Izjave djece poput: „Naučila sam da umjetnost nije samo crtež nego i poticaj drugima”, potvrđuju mi da moja umjetnost ima smisla. Naravno da je motivirajuće kad vidiš trag svog rada u širem društvenom kontekstu.

Kristina Marić: S ovo malo umjetničke kritike, s kojom imam osobnog iskustva, moji su dojmovi vrlo pozitivni. Dosadašnja korespondencija s kritičarima potvrdila mi je važnost komunikacije i konstruktivnog dijaloga jer mi pomaže osvijestiti što sam uspjela prenijeti svojim radom i kamo sam sve mogla otići, a recimo da sam izabrala to ne učiniti. Dokle god radim nešto iza čega stojim, negativno odražavanje kritike na moj rad zvuči mi pretjerano čak i kao spekulacija. A svako novo pitanje i polemika uvijek su poželjni.

*Kristina Marić

*Kristina Marić: U pijesku (2017.); Kristina Marić: U glibu (2017.) / foto: Domagoj Oklopčić

► Posao umjetnika danas podrazumijeva multitasking: od pisanja i razrade projekata preko aplikacije do promoviranja i prijava na različite stipendije, rezidencijalne boravke i sl. Nužna je poduzetnost kao i razvoj vještina. Kako procjenjujete svoju uspješnost u ovom segmentu i kako to utječe na vaše stvaralaštvo?

Gildo Bavčević: Pozicija umjetnika u državi, koja se raseljava, tone u dugovima te se polako i sigurno raspada u moru političkih spinova, pljačke i korupcije, nikako nije laka kao ni bilo koja situacija u kulturi uopće.
Život umjetnika danas podrazumijeva puno posla i jako malo novca zauzvrat. Dakle, uz sve to, što ste naveli, uglavnom treba raditi još dosta drugih stvari, a tek kako bi se pokrila egzistencija. Mislim da je već veliki uspjeh kada si možeš priuštiti i to vrijeme da radiš i stvaraš iskreno, bez pritiska tržišta koje danas sve jače diktira vrijednosti. Pomalo me plaši i pretjerana administracija i birokracija jer mislim da nepotrebno uzimaju previše vremena.

Davor Konjikušić: Sve dok uspijevam jesti, platiti podstanarski stan, organizirati izložbu i napisati tekst, smatram se visoko uspješnim čovjekom. O dokolici više i ne razmišljam, valjda je to nova pozicija umjetnika s periferije. Nisam pristalica kompeticije među umjetnicima u kojoj se reproduciraju korporativni obrasci, kao ni kulture koja kroz privid autonomije zapravo služi postojećoj kapitalističkoj hegemoniji pa me to često dovodi do toga da o svom i položaju drugih promišljam na način da se teško može izboriti individualna sloboda ukoliko ne postoji kolektivna. Sve što ste naveli u svome pitanju, doživljavam kao nužno zlo.

Ana Kuzmanić: Trebale su mi godine da shvatim što je potrebno za uspješno apliciranje. To je naprosto vještina kao i svaka druga koju trebaš savladati ako želiš dobiti priliku za izlaganje. Što se tiče uspješnosti, sve dok si uspijevam osigurati priliku za razvoj, zadovoljna sam. Posljednjih godinu dana razvijala sam se unutar galerija i projekata koji su dio nezavisne scene. Imala sam privilegiju surađivati s ljudima koji unatoč teškim uvjetima rada u kulturi vole svoj posao i stvaraju potencijalnu atmosferu. Meni osobno to je najvažniji faktor, ljudi koji me okružuju.

Kristina Marić: Posao umjetnika u ovom je kontekstu izjednačen s brendiranjem imena. Otržištiti svoje stvaralaštvo angažman je koji pripadnici moje generacije uglavnom smatraju razumljivim i naprosto nužnim. Sve je to super dokle god zauzima mjesto koje i zaslužuje u mom radnom danu. Dakle, dok je umjetnički rad na prvom, a birokracija na drugom mjestu, sve je pod kontrolom. Jako mi dobro ide. Zasada. Da nismo sami sebi dobre i vrijedne tajnice, mislim da ne bismo ni bili ovdje.

*Gildo Bavčević: Balans bijele (Koteks Gripe), 2017. / foto: Lucija Bosančić

*Davor Konjikušić: To Work Means To Build Your Dreams (2017.)

*Ana Kuzmanić: Pozdrav iz najljepšeg grada na svijetu (2017.) / foto: Darko Škrobonja

*Kristina Marić: Na nišanu (2018.) / foto: Ivana Škvorčević

► Da niste u Zagrebu, ili šire – u Hrvatskoj, gdje biste sada bili? Koju sredinu smatrate plodnom ili izazovnom za vaše umjetničke preokupacije?

Gildo Bavčević: Baziran sam u relativno malom mediteranskom gradu Splitu. Živim blizu pazara na kojem se još uvijek može naći i ponešto domaćeg povrća. Nedaleko su i gradske plaže, a ljeti se brzo stigne i do onih otoka koje još nisu do kraja osvojili turisti. Volim mediteransku klimu, sunce i zdravu hranu i čini mi se da mi je takav način života plodan i pomaže mi u raznim izazovima koje pred mene stavlja umjetnička svakodnevnica. Naravno, s druge strane, surađujem s ljudima iz cijelog svijeta zahvaljujući internetu i sve jeftinijim avionskim kartama – moguće je raditi i brzo stići u bilo koju sredinu, koja se pokaže plodnom, kad za to ima potrebe. Tako ću u vrijeme, kada ovaj tekst bude objavljen, biti u Hamburgu na KRASS Kultur Crash Festivalu  s kojim već drugi put ostvarujem uzbudljivu suradnju.

Davor Konjikušić: Svijet trenutno zaboravlja na neke postulate postavljene nakon završetka Drugog svjetskog rata i ne pretvara se u lijepo mjesto. To me čini pesimistom ili realistom, ni sam nisam siguran što nam predstoji u idućem periodu i hoće li umjetnost biti dovoljna i moguća. Nije mi previše važna lokacija u tom kontekstu, već mogućnost mogu li se uopće baviti stvarima koje želim. A na drugi dio vašeg pitanja odgovorit ću: Balkan.

Ana Kuzmanić: S obzirom na to da imam dijete, vjerujem da bi za mene najplodnija bila sredina u kojoj bih mogla pomiriti privatni i poslovni život. Svaka sredina može biti inspirativna, a meni su često zanimljivije zemlje periferije. Ipak umjetnost zahtijeva i vrijeme i novac, a Zapad prednjači u kreiranju uvjeta za stvaranje umjetnosti. Sviđa mi se UK scena. Tamo sam provela dvije godine studentskog života. Ipak ne bih se tako lako usudila otići tamo s djetetom. S druge strane, bila sam na rezidenciji u Barceloni i njihova scena mi je inspirativna. Možda bih u Barceloni mogla postići idealan balans između mediteranskog načina života i prilika koje pruža velegrad, ali ta pretpostavka nije bazirana na provjerenim parametrima. Ne znam, sve ovisi o ponudi koju imaš i uvjetima koji se nude. Možda bi i NY mogao biti takva sredina, if you know what I mean.

Kristina Marić: Lokalitet nije ključan faktor, ali u svakom radu do sada referiram se na konkretnu stvarnost u kojoj stvaram. Možda nadobudno u svakoj sredini vidim potencijal za rad. Kad bih počela nabrajati koje bih sve plodne zone htjela posjetiti i istražiti, bojim se da ne bi bilo kraja. Umjetnička praksa za mene je prostor za pronalaženje novih načina razmjene ideja i stavova s drugima, stoga mislim da je svako izmještanje iz vlastitog konteksta prilika za preispitivanje vlastitih raskola i praznina te dosadašnjih metoda i dosega.

Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku.

Zahvaljujemo Ani Kuzmanić, Kristini Marić, Gildu Bavčeviću i Davoru Konjikušiću na ustupljenim vizualnim materijalima

Razgovor s prošlogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar možete pročitati ovdje, a na ovom linku intervju s lanjskim “putarovcem” Matejem Kneževićem.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Upoznajte najbolje mlade likovne umjetnike appeared first on vizkultura.hr.

Fotografkinja koja piše pop pjesme i svira klavijature, Dubrovkinja u Zagrebu, diplomirana TV i filmska snimateljica, pasionirana vrtlarica, predstavnica Hrvatske na 50. venecijanskom bijenalu, redateljica dva dokumentarna filma, pokretačica portala za domaću fotografiju, vlasnica psa, dobitnica druge T-HT nagrade… sve nabrojeno samo su neki od brojnih identiteta Ane Opalić, autorice s kojom smo o svim tim identitetima porazgovarali u intervjuu koji slijedi.

*Ana Opalić

► Počela bih s Dubrovnikom. Osim što je to grad u kojem si odrastala, Dubrovnik je i mjesto kojem se u svojem radu neprestano vraćaš. U jednom od nedavnih intervjua rekla si: “Bez obzira na turističku okupaciju, moj grad još je uvijek tamo” i čini mi se da je velik dio tvog rada usmjeren upravo na prikazivanje tog “tvog grada” kojim kao da se odupireš onoj svima dobro poznatoj, dominantnoj slici Dubrovnika koja je nekima simbol uspjeha hrvatskog turizma, a drugima simbol toga koliko je takav turizam u stanju uništiti sve čega se dohvati?

Ana Opalić: Trebalo mi je dosta da prihvatim što se s Dubrovnikom događa i zdravo se prema tome postavim. Nema natrag. Dubrovnik je postao kulisa za selfije, u njega dolaze turisti koji traže King’s landing i scenografiju novih Star Warsa. Povijest Grada ne zanima ih previše. Pojedu večeru, sladoled i naprave tonu fotografija. Lokalni političari i biznismeni sanjare o megalomanskim turističkim projektima, vide Grad kao tvornicu novca. Nemoj me krivo shvatiti, nisam sasvim protiv turizma, malo turizma može biti jako dobro – kada za nuspojavu recimo ima restauraciju spomenika i arheoloških lokaliteta, kada potiče očuvanje kulturne baštine. Ali ovaj turizam koji se trenutno događa u Dubrovniku dovodi do velikog disbalansa jer znači pustošenje prostora i duha. Dugoročno taj turizam čini Dubrovnik nesposobnim za bilo što drugo. Čini ga ne-samodostatnim, tjera građane iz Grada.

Za mene je Dubrovnik bio i ostao grad koji me formirao i koji se upisao u svaku poru moga bića. Naučio me da je ono nešto posebno o čemu sanjarimo moguće jer je on kao Grad takav, čak i kad je ostario, pa kako neki kažu i umro, još uvijek prelijepo svjedočanstvo mogućnosti.

► Posebno mi je u tom kontekstu interesantan ciklus “Brsalje” koji je nastajao četrnaest godina, od 1996. do 2011. Već 1997. dio fotografija bio je predstavljen u okviru tvoje diplomske izložbe, a nakon što si ga 2011. izložila u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku pa u zagrebačkom MSU, prošle si godine objavila istoimenu knjigu. Zanima me kakvo značenje za tebe ima to neprestano vraćanje istom motivu te što je bilo presudno u zaključivanju tog ciklusa?

Ana Opalić: Sada već mogu sa sigurnošću reći da je vrijeme ono koje me najviše intrigira. Odnos prema vremenu, ideji vremena i promjenama koje ono ispisuje u nama i oko nas. Kako je lijepo napisala Rozana Vojvoda u uvodnom tekstu knjige, gledajući Brsalje možemo osvijestiti nevidljivo tijelo samog vremena. Zašto je za mene bilo važno vraćati se na Brsalje?

Možda sam samo fascinirana odanošću. Ja se zapravo bavim ostajanjem i nestajanjem. Odlaženjem i vraćanjem. Odana sam svojim mjestima. Brsalje krećem raditi još kao studentica Akademije. Najintenzivnije ih fotografiram u godinama kada se sa studija vraćam u Dubrovnik i živim dolje nekih desetak godina. To je bilo predivno razdoblje mog života, slobodno. Bila sam nezaposlena i bez planova, sve je bila improvizacija, avantura i otkrivanje. Brsalje su bile jedna konstanta kojoj sam se odano vraćala, kao ideji od koje ne odustajem. Ciklus sam zaključila kad sam se odselila. Jednostavno više nisam u Dubrovniku, nisam na Brsaljama, ne prolazim preko Pila. Pile sada vrve autobusima i turistima. Na njima se u izmaglici ispušnih plinova prodaju kineski suveniri i množe stolice skupih restorana. Mjestu s kojeg sam fotografirala nije više lako ni prići jer ono vrvi turistima koji rade selfije po cijeli dan.

*Ana Opalić: Brsalje (kontakt)

► Sada si se s Brsalja “prebacila” na Srđ?

Ana Opalić: Izgleda da je tako, da. Treba tražiti nove rubove stalno. Prve fotografije na Srđu napravila sam negdje 1997., nakon jednog u nizu požara, ako se dobro sjećam. Taj rad se zove Mjesto ne postoji. Za mene je Srđ slobodan prostor, metafora teritorija na kojem pronalazim neke škrte tragove koji mi nikada ne daju dovoljno. U isto vrijeme nedostižan, neshvatljiv i potpuno običan. Svaki put kada mu se vratim drugačiji je. Osjećam kao da je on jaka veza Dubrovnika s prošlošću.

Kroz povijest Dubrovnika Srđ je bio slobodan prostor koji je imao funkciju tampon zone, on je branio Grad od svega što bi moglo nadoći, od vjetra, osvajača, rata… Na Srđu, osim sela Bosanka, dominira vojna arhitektura – tu su tvrđave Imperial i Delgorgue, predutvrde, topovske bitnice, osmatračnice i streljački poligon. Srđ je prije svega strateški važno mjesto za obranu Grada. Tako posljednjih godina inicijativa Srđ je naš braneći Srđ od najezde turizma pokušava zapravo obraniti sam Grad. Za mog života i u mojoj svijesti Srđ je bio: brdo iznad naših glava, brdo u čijem podnožju sam se igrala i zavoljela prirodu, zatim izletište, pa ratište, svojevrsna granica, poprište užasnih borbi i zločina, minirano tlo, požarište, pašnjak za ovce, manji broj krava i konja, potencijalno zemljište za razvoj megalomanskih turističkih sadržaja, staza za takozvani buggy safari – male automobile u kojima se voze turisti, proizvode buku i dižu prašinu, šetalište za pse, mjesto na kojem se može slobodno disati, mjesto koje fotografiram i otkrivam, bilježim.

*Ana Opalić: Srđ

► Drugi intrigantan ciklus vezan uz Dubrovnik serija je tvojih “ambijentalnih autoportreta” snimljenih na lokacijama od Kalamote i Petke do Danača, Srđa i Lokruma. Kritika navodi kako se u tim radovima baviš problematikom samoreprezentacije te spominje termine poput bijega, introvertiranosti, skrivanja, distance… Koje značenje oni imaju za tebe?

Ana Opalić: Moji autoportreti za mene nisu nikada bili bijeg. Oni su, gledajući izunutra, bili osvajanje teritorija i potvrda nekog mog unutarnjeg svijeta. Ali izvana se to moglo doživjeti kao skrivanje ili povlačenje, da. Zanimljiva činjenica je da sam autoportrete prestala tako intenzivno raditi nakon što sam se svima javno outala. Kao da sam iskoračila iz tog svog zaštićenog svijeta i taj prostor mi više nije bio neophodan, mogla sam biti to što jesam u svakoj stvarnosti. Kasnije sam, u trenutku prekida jedne ljubavne veze, radila niz autoportreta u kojima ležim na tlu i izgledam mrtva, zatim je bilo i nekih u kojima spavam. Jednostavno sam u tim autoportretima bila, ispisivala sam sebe, svoja unutarnja stanja i prostore.

*Ana Opalić: Autoportreti

► U prethodnom sam pitanju spomenula kritiku. Leonida Kovač, Marina Viculin, Rozana Vojvoda, neka su od imena koja se redovito pojavljuju uz interpretaciju tvog rada. Zanima me koji je tvoj odnos prema tom segmentu kulturnog polja, utječu li tuđa čitanja tvog rada na tvoja vlastita?

Ana Opalić: Sve što radim, radim iz potrebe za komuniciranjem. Bez recepcije, smisao rada je  on hold. Čitanja su važna koliko i sam rad. Ona su uvijek tuđa, naravno. Svatko ima svoj vlastiti prijevod onog izrečenog i to tako treba biti. Ne postoji apsolutno podudaranje ili razumijevanje, mi zajedno gradimo nove sadržaje i istine. Svatko doda nešto svoje, nešto se gubi, nešto novo nastaje. I publika ima veliku moć preoblikovanja i potvrđivanja izrečenog. Svi smo mi zajedno u toj proizvodnji stvarnosti i značenja. Ta čitanja utječu na mene, na sliku koju imam o sebi, potvrđuju mi da je poruka primljena, da je netko ipak čuo barem dio onoga što sam izgovorila i primijetila.

► Osim autoportreta, velik dio tvojeg rada čine i portreti. To su redovito portreti tebi dragih i bliskih osoba, prijatelja, prijateljica, tvoje majke. I njih, poput Brsalja, pratiš kroz čitav niz godina te se tako kao neizostavna tema nameće protok vremena. U slučaju fotografija tvoje majke, kao posebna tema tu je i njena bolest koju si, osim fotografijama zabilježila i na dokumentarnom filmu simboličkog naziva Lijek. U filmu je lijek zapravo metafora koju tvoja mama koristi za kreativnost, a ti si na sličan način opisala ulogu koju je fotografiranje imalo za tebe prilikom njenog liječenja?

Ana Opalić: Da, portreti s kraja devedesetih dobili su novo značenje kada sam nastavila s fotografiranjem istih osoba sada, dvadeset godina kasnije. Ima nešto tako dirljivo u tom ostajanju i nestajanju. Ta će serija još dugo biti work in progress čini mi se.

Portreti mame uglavnom su nastali za vrijeme njene bolesti i našeg zajedničkog života. Sve to snimljeno, bilo je potrebno i njoj i meni. Ona me uostalom i zarazila tom idejom kreativnosti dok sam još bila klinka. Kreativnost je bila imperativ, konačan smisao svega što je oko nas. U filmu ona radi tapiserije i kaže da je kreativan rad za nju lijek. To izgovara u trenutku kada se bori s rakom, nakon teške operacije i pred odlazak na zračenje. Ono što su njoj bile te tapiserije, meni je bio film. Držale smo se obje za te naše slamke, da se ne utopimo. Ja zbilja ne znam kakav bi moj život bio bez kamere. Nepodnošljiv. Može i uređaj za snimanje zvuka, samo da se transformira ova surova realnost u san. Film bi trebao ove godine biti prikazan, još ne znam gdje i kada, ali imam neku čudnu nelagodu od ideje da će ljudi sada doći u dvoranu, sjesti i gledati nas, gledati te naše slamke.

*Ana Opalić: Portret majke 2007. (gore) i 2016. (dolje)

► Zadnjih nekoliko godina proširila si svoje “područje borbe” na medij dokumentarnog filma i glazbe. Kao redateljica si debitirala 2014. s dokumentarcem Još jednom kojeg si korežirala s Noahom Pintarićem, a prošle godine si samostalno režirala već spomenuti Lijek. U oba slučaja riječ je o intimističkim filmovima koji na neki način nastavljaju poetiku koju si uspostavila u svojem fotografskom radu?

Ana Opalić: Da, sve je nekako dnevnički, polazište je uvijek osobno iskustvo i protok vremena je ključan. Za mene je film pokušaj da se neka situacija razumije, da se neko iskustvo “probavi”. Kada smo krenuli snimati Još jednom nismo znali što se s nama događa, svi smo bili u nekim emotivnim turbulencijama i film je trebao približiti nas same nama samima, sirovo bilježiti naš svakodnevni život, svu našu zbunjenost, propitivanja i potrebu da se afirmiramo. Film je imao i tu aktivističku poantu i svi smo znali zašto je važno da to napravimo, da film izađe van, da ga što više ljudi vidi. A Lijek je neka druga priča. Zapravo, sve što je bilo bitno, taj film je za nas napravio dok smo ga snimale. On je za nas obje bio važan kao ideja borbe i neodustajanja.

*Plakat za film “Lijek” Ane Opalić

► Problematika na koju ti Još jednom referira, a koja se pojavljuje i u tvojim drugim radovima, pa i recentno započetoj glazbenoj karijeri, je – heteronormativnost. Od onih famoznih jumbo plakata Lezzbe koje si 2006. radila s Helenom Janečić preko instalacije Portret koju si izlagala na Venecijanskom bijenalu do lezbijskih pjesama U pol’ 9 kod Sabe, kritika fiksnih rodnih identiteta jedna je od ključnih tema tvog rada?

Ana Opalić: Ja se baš ne snalazim u rodnim identitetima koji mi se nude kao norma.

Uvijek sam sebe osjećala kao androginu osobu i susretala se bezbroj puta s klišeima i karikiranjem koji su me pokušavali trpati u neke kalupe. Mislim da su identiteti također pitanje kreativnosti. Što bi rekao Gorki Žuvela: Izmislite sebe. Ja sam tu rečenicu uvijek tumačila kao zahtjev za slobodom u samoodređivanju. Sve drugo je neki oblik terora.

► Osim umjetničkom fotografijom, baviš se i onom nešto “pragmatičnijom” te tako surađuješ s Muzejom suvremene umjetnosti i drugim institucijama na dokumentaciji njihovih projekata i programa. To je naravno realnost gotovo svih kreativnih zanimanja danas, ali me zanima kako na dnevnoj razini pomiruješ ta dva polja svog djelovanja i koliko te takva situacija frustrira?

Ana Opalić: Imam sreću da uglavnom surađujem na projektima koji su mi zanimljivi i za koje imam neku strast i kužim priču. Uvijek sam bila pomalo izbirljiva po pitanju toga što želim raditi i dovoljno sam često znala što ne želim raditi. Mislim, jednom kada sebi priznate što želite, a što ne želite, stvari se poslože. Ja uglavnom radim u nekom trokutu kulture, umjetnosti i ljudskih prava. To je moje polje interesa i tu se dobro snalazim. Osim Muzeja suvremene umjetnosti, surađujem i s raznim udrugama, kolektivima, samostalnim umjetnicima i umjetnicama. Posljednji posao koji sam baš ovih dana završila fotografije su za projekt udruge PLACA pod nazivom Vrtni grad. Moja zadatak je bio da fotografiram đardine na Konalu u Dubrovniku, od Pila do Boninova plus Gornji Kono. Nekih skoro 70 fotografija bit će početkom svibnja izloženo u galeriji Flora, u prostoru dubrovačkog HDLU-a. Jako se radujem toj izložbi, baš sam uživala radeći na tom projektu.

► Kao snimateljica surađivala si i s udrugom Documenta na seriji dokumentarnih filmova Documenta Memoriae u režiji Dijane Mlađenović, koji su se bavili osobnim ratnim sjećanjima. Što ti je to iskustvo donijelo?

Ana Opalić: Jako puno. To mi je još uvijek jedan od dražih projekata do sada – baš rad na projektu usmene povijesti Sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja. Voditeljice projekta bile su Tanja Petrović i Maja Dubljević iz Udruge Documenta. Jako sam puno naučila radeći na tom projektu, najviše o zemlji u kojoj živim i o idejama vjerskih i nacionalnih identiteta kod nas, zapravo o njihovim posljedicama. To su ideje koje nam nažalost svima kroje sudbinu. Rad na tom projektu promijenio je moj odnos prema državi, pojmovima poput nacionalnog ponosa, a naročito prema ulozi crkve u ratnim i ideološkim sukobima na ovim područjima.

Upravo pripremam knjigu s fotografijama nastalim tijekom te tri godine putovanja po Hrvatskoj. Serija fotografija Dom koja je bila dijelom izlagana na T-HT izložbi prije par godina, sada će biti tiskana kao foto knjiga u izdanju Art Radionice Lazareti Dubrovnik. Dizajn je radio Orsat Franković, također Dubrovčanin u Zagrebu i mislim da će knjiga izgledati izvrsno. Trebali bi ići u tisak ovih dana.

*Kadrovi iz filmova “Documenta Memoriae” Ane Opalić

► Tehnološka slika svijeta značajno se promijenila od devedesetih, kada si počela s radom, do danas. Digitalizacija je dubinski transformirala polje fotografije i moduse njene proizvodnje i distribucije. Znam da si dio svojih fotografija i vlastoručno razvijala pa me zanima kako gledaš na te promjene, posebno u kontekstu tvoje izjave da te “iritira brzina” i da je za tebe “esencija fotografije prepuštanje i prisutnost”?

Ana Opalić: Da, sve svoje crno-bijele fotografije razvijala sam sama u labosu. To je onda bilo uobičajeno, ništa posebno. Čak sam i Brsalje 2011. vlastoručno razvila u labosu Muzeja suvremene. Htjela sam do kraja ispoštovati proces koji sam započela 1996. godine. Brsalje su naime snimane na crno-bijelom filmu tako da mi je bilo važno da ih ručno povećam. Kasnije su fotografije skenirane za knjigu.

Da, za mene esencija fotografije jest prepuštanje i prisutnost. Nisam baš nikada bila fotografkinja koja će uloviti trenutak, skoro svaki mi je prošao, ali sam često znala uloviti ono što ostaje iza trenutka ili ono što mu prethodi.

► Koliko su tvoje fotografije spontane, a koliko postavljene? Koliko pažnje posvećuješ njihovom “tehničkom” aspektu?

Ana Opalić: Pa one su svakako spontane jer ja uvijek slijedim onaj osjećaj u trbuhu, onu neku znatiželju, potragu za odgovorima. Fotkam da saznam, ne zato jer znam. Ali tehnički sam jako svjesna svakog detalja, svega što se događa u kadru. Čak i previše. To me ponekad smeta jer je gubitak kontrole neophodan za bilo kakvu potragu, a ja, kao i većina, volim kontrolirati. Treba prijeći vlastite granice, treba se pustiti u ono što ne znaš i što ne kontroliraš. Kod fotografija kao što su portreti, gdje je susret unaprijed dogovoren i gdje znamo da se nalazimo da bi napravili tu neku fotografiju, opet je presudna ta kemija između nas kao osoba i dobra fotka se opet nekako dogodi ili ne dogodi. Na neki način fotka opet ovisi o tome koliko si prisutna, koliko si se prepustila trenutku i svemu što se oko tebe događa.

*Ana Opalić: Portret Slavena Tolja 1997. (lijevo) i 2017. (desno)

► Zajedno s Gabrijelom Ivanov 2009. godine pokrenula si portal za suvremenu hrvatsku fotografiju croatian-photography.com na kojem si narednih pet godina radila kao urednica. Zanima me otkuda je došao impuls za “prebacivanje” na uredničku poziciju odnosno za pokretanje platforme tog tipa te kako je to iskustvo utjecalo na tvoj osnovni identitet fotografkinje?

Ana Opalić: Pokrenule smo taj portal iz želje da barem virtualno postavimo fotografsku galeriju, kao mali online muzej gdje ćemo pružiti uvid u ono što hrvatska fotografija nudi, da na jednom mjestu omogućimo pregled svega što je značajno i zanimljivo na našoj fotografskoj sceni. To je naravno kontinuirani work in progress jer se novi i stari autori i autorice stalno otkrivaju i portal raste iz godine u godinu. Gabrijela Ivanov osoba je koja ima strast za povezivanjem i umrežavanjem i bile smo dobar tim za pokretanje takvog projekta. Kasnije su se uredništvu pridružile Sandra Križić Roban i Karla Pudar, studio Hamper je napravio redizajn stranice i cijelu stvar pomalo je preuzela udruga Ured za fotografiju. Ja sam se povukla sa svoje pozicije urednice jer sam nekako osjetila da sam napravila svoj dio i da cure iz UZF-a jako dobro znaju kako dalje.

Puno puta sam čula kako je sadržaj portala koristio studentima i studenticama, kustosima i kustosicama, pri istraživanju nečijeg rada, pri pisanju tekstova i to mi je super. Ali upravo, kako si rekla, zbog mog osnovnog identiteta fotografkinje ja sam se brzo zasitila tog posla, meni treba teren, kretanje i fotkanje, a ne sjedanje pred kompjuterom.

► I za kraj – glazba. 2013. počela si svirati u “prvom hrvatskom queer pop-bendu” U pol’ 9 kod Sabe, a 2016. pokrenula si novi projekt Ti, ja i moja mama. U oba benda glavna si autorica većine pjesama. Iako su oba benda krenula vrlo skromno, više kao “kućni” projekti, vrlo su brzo profesionalizirani i tako danas imate potpisane ugovore s izdavačkom kućom Aquarius Records. Zanimljivo mi je da si se glazbom počela baviti nakon dugogodišnje fotografske karijere pa me zanima kako gledaš na supostojanje ta dva identiteta u sebi, koji je njihov odnos?

Ana Opalić: Pa u mojoj glavi, ja sam fotografkinja koja piše pop pjesme i svira klavijature. Ponekad i mene zbunjuje količina strasti koju imam za glazbu, ali ne doživljavam sebe kao glazbenicu. Ja to sve shvaćam kao hobi, gušt i učenje nečega novog. Što više sviramo to sam više fascinirana koliko je rad na pjesmama, rad na aranžmanima, produkcija i sav rad u studiju jedna magija. Tu ima toliko toga za naučiti, tako je suptilno i uzbudljivo. Naravno tu je i Martina koja je neizostavan dio cijele te priče i moje strasti prema glazbi. To je zapravo jako lijep način da se voli i provodi vrijeme zajedno. Osim glazbe jako volimo vrtlarenje pa se ponekad šalim kako ćemo kad ostarimo sve ostaviti i posvetiti se biljkama i prirodi.

*Spot za pjesmu “Teška kao dno” benda Ti, ja i moja mama

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Ani Opalić na ustupljenim vizualnim materijalima

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Identiteti su pitanje kreativnosti appeared first on vizkultura.hr.

U zagrebačkoj Galeriji VN u tijeku je izložba Transparentne granice mlade umjetnice Mie Maraković, koja predstavlja umjetničine osebujne likovne dnevnike. “Umjetnica likovne dnevnike radi posljednjih pet godina, a odlukom da ih javno izloži, nepovratno i nedvosmjerno se ogoljava pred galerijskom publikom, nepatvoreno iznoseći svoja sjećanja, strahove, nesigurnosti, trenutke boli, radosti i sanjarenja. Specifičnim postavom, koji je izrađen in situ, galerijski prostor razbija se na manje jedinice, stvarajući tako intimniju atmosferu te nudeći posjetiteljima mogućnost izolacije i posvećivanja eksponatu. Na taj način poništavaju se određene društvene norme i ustaljena pravila ponašanja u galerijskom prostoru, koja utječu na vrijeme i način konzumacije izloženog sadržaja”, piše kustosica Petra Šarin u popratnom tekstu.

S Miom smo kratko porazgovarali o radovima koje predstavlja u VN-u, a svakako preporučujemo da se pridružite razgovoru s Miom i Petrom koji će se održati u galerijskom prostoru u petak, 25. svibnja u 19 sati, kao dio programa Reli po galerijama 2018.

► Što izlažeš u Galeriji VN?

Mia Maraković: U VN-u izlažem likovne dnevnike koje posjetitelji mogu čitati. Svaki dnevnik je u svom “boksu”, a svaki  “boks” je omotan prozirnom folijom kako bi se posjetitelji mogli posvetiti dnevniku, bez distrakcija.

► Zašto si se odlučila baš za formu likovnih dnevnika?

Mia Maraković:  Transformacija jedne odbačene knjige omogućuje mi izražavanje u vlastitoj slobodi, bez tuđih sugestija i komentara u procesu nastajanja jednog dnevnika. Također, izražavanjem u knjizi nadovezujem se na određeni tekst koji sama knjiga nosi. U tom trenutku knjiga i ja stvaramo zanimljivu komunikaciju. Svaka stranica je slika, crtež, pismo samoj sebi, kolaž, zapisane misli, pitanja i pokušaji odgovora na ista unutar jedne hermetične forme – knjige.

► Što se nalazi u tvojim dnevnicima, jesu li oni (kao i klasični dnevnici) odraz tvoje svakodnevice, tvojih promišljanja i intimnih preokupacija?

Mia Maraković: Radovi su dobili naziv “dnevnik” baš zato jer su sve knjige koje sam transformirala u jednom trenutku tražile svoje ime, a  pojam dnevnik se našao kao najbliži. Da, unutra je moja svakodnevnica, intimna prošlost koju pokušavam shvatiti, kritike, pitanja… Ova nabrajanja nemaju smisla jer je najbolje da se dnevnici vide uživo. Naravno da prije pet godina, kada sam počela raditi na prvoj knjizi, nisam shvaćala da radim dnevnik.

Izložbu Transparentne granice možete pogledati do 9. lipnja.

The post Svakodnevica i intima u formi knjige appeared first on vizkultura.hr.

Umjesto uvoda, Nikica Zdunić o sebi, svojim riječima: Studiram filmsku režiju. Svjesna sam koji je to luksuz, sreća i slučajnost pronaći nešto što voliš, čime se želiš baviti i da ti se to omogući. Istovremeno sam svjesna koliki je to rizik, ući u takvu profesiju. No, nikad neću žaliti što sam napustila svoju prvu struku. Nadam se da se neće ostvariti utjeha mojih roditelja da se uvijek mogu vratiti pravu.

*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin

► Kako je nastala ideja za film 13+? 

Nikica Zdunić: 13+ je nastao iz scenarija koji smo morali pisati na 1. godini faksa.  To je bilo nekih pet stranica baziranih na mojoj autobiografiji. Ja sam napisala nešto drugo, što je bilo puno poetičnije. Bio je to scenarij o curici koja ide na ples i koja se tamo baš ne uklapa. I onda mi je Tajana Bakota (producentica) predložila da to raspišemo za 3. godinu, jer je to nešto prvo što sam ikada napisala. I onda sam krenula iz toga, i ponovno počela pisati i ispravljati… Ja uvijek scenarije mijenjam do iznemoglosti. I šaljem ih svima. I onda svi imaju neko mišljenje; “Ovo mi je glupo, ovo ne razumijem…”. I tako onda nekako stignem do finala.

*Plakat za film “13+”

► Tvoj film 13+ prati djevojčicu Janku u vrlo intenzivnom periodu svog puberteta. Možemo li reći da film govori  o seksualnosti?

Nikica Zdunić: Mene je začudilo i pomalo nasmijalo kada su mi ljudi rekli da sam fizički seksualizirala djevojčice. Ja sam mislila, bože kakvi perverznjaci! Žene i djevojčice cijelo vrijeme pričaju o seksu…

Moj prijatelj je rekao da se film treba zvati Menga! S uskličnikom. Svi su šokirani kadrom menge. Mi gledamo mengu svaki mjesec i ja sam svaki mjesec malo iznenađena njome. Daj zamisli da imaš 13 godina i imaš krvave gaće! Ali pubertet… Taj razgovor o sisama. Kad će više doći sise? Pa neke cure već nose grudnjake. Baš sam bila opsjednuta sisama. Kad sam napokon dobila mengu, ja sam bila oduševljena. Onda sam bila kao, to je to! Sada mogu sve! Svijet je moj!

► Jesi li promišljala o feminističkom aspektu filma ili je to došlo samo po sebi?

Nikica Zdunić: Nakon filma Žene, žene, žene sam se zabrinula hoću li  snimiti film koji ne ide u prilog ženama. Zamisli da mi se dogodi da ispadne da mrzim žene, a radim filmove o ženama i sama sam žena, i naprosto obožavam žene. Meni je u redu raditi socijalno angažiran film, ali samo ako je to podvučeno kroz umjetničku vrijednost filma. Ako se to radi samo po sebi, onda su mi to neke niske strasti. No, sigurno sam nakon tog filma počela više razmišljati i osvještavati to pitanje. Za vrijeme rada na 13+ nisam imala nikakve sumnje.

*Kadar iz filma “13+”

► Kraj filma je osobito zanimljiv. Jedan rođendanski tulum, zvučna slika tračanja. Janka i nije pretjerano sretna onako sama na kauču.

Nikica Zdunić: Tu scenu su glumice i glumci improvizirali. To nije bilo napisano. Rekli smo im da pričaju o stvarima o kojima oni pričaju ili koje su čuli od drugih ljudi. Ja sam mislila da to neće biti dovoljno. Dok ih gledaš kako pričaju, onda ti je slatko… A onda kada sam ih čula u montaži je baš bilo…Uh, imamo i previše.

Film završava tako da ona pogleda u kameru i kao da nam želi reći pomozite mi, grozno mi je tu. Onda mi moramo izaći van, jer joj mi ne možemo pomoći. Ona to mora sama proći. Ona mora ostati tamo. Ići će na tulume na kojima će joj biti dosadno. Ljubit će se s ljudima s kojima ne želi. Radit će stvari jer drugi ljudi to rade. Jer svi to rade.

► Jesi to, na neki način, i sebi poručila?

Nikica Zdunić: Ja sam cijelo vrijeme mislila, Janka, ništa ti ne brini. Gledaj mene! Sad je malo problematično, ali se ništa ne brini. Ona ima strast, ona zaista ima strast za plesom! Generalno, puno ljudi nema strast u životu. Ljudima koji imaju strast će u životu biti dobro. Naći će nešto kroz što će se moći izgraditi. I onda će steći samopouzdanje i znati se nositi sa svijetom s kojim se inače ne znaju nositi.

*Kadar iz filma “13+”

► Dakle, svima nama!

Nikica Zdunić: Janke svijeta postanu jako dobre u nečemu.

►  Kako si ti došla do svoje strasti – filma?

Nikica Zdunić: Kada sam završila Pravni fakultet i radila, reći na glas da se želim baviti filmom mi je bilo užasno teško. Mislila sam da će mi se ljudi smijati…

Zašto sam izabrala film? Zato što je spoj svega! Ja imam osjećaj da sam neprilagođena i to ne na neki  cool način. Ja nisam neki odmetnik. Dugo sam išla na terapiju, kako bih pokušala shvatiti zašto se ja uvijek osjećam kao da ne pripadam negdje. I došli smo do zaključka da je to zbog toga što smo mi, moja obitelj i ja, kada sam imala 6 godina, izbjegli ovdje.  Meni je to bila ogromna trauma. Ja sam cijelu osnovnu školu provela pričajući neki polu-bosanski. Nekako, vučem to da nigdje ne pripadam. I onda u filmu, kao da imam odmak od stvarnog svijeta.

► Dakle, film kao utočište? Prostor gdje si potpuno prihvaćena?

Nikica Zdunić: Uvijek mogu gledati film, bez obzira kako se osjećam. A raditi, režirati film, znači da možeš stvoriti svijet. Možeš stvoriti cijeli svijet! I taj svijet može izgledati kako ti želiš. Ne mora imati nikakve veze sa stvarnim svijetom. I to mi se sviđa. Mene je malo strah da bi mi zbog toga filmovi mogli biti malo neaktualni.

► A režija?

Nikica Zdunić: Režiranje filma je kopanje kanala. To je težak fizički posao. I zato moram početi vježbati da izdržim sve te stvari. Užasno puno vremena i rada ti treba da napraviš film od petnaest minuta. I toliko različitih stvari moraš raditi. Pišem, pa sam sama. Pa pričam s drugima, pa tražim glumce, pa radim s njima, pa tražim lokacije, pa kadriram, montiram… Nemam ja uvjete da sjedim u udobnoj stolici i naređujem. Ja moram biti u kontroli svoga filma, znati svaki detalj i u svakom trenutku biti u stanju donijeti odluku. Na meni je da se film iz moje glave materijalizira u stvarnosti.

► Ima li sličnosti između prava i režije?

Nikica Zdunić: Sličnost redateljske pozicije i prava je da si sam sa sobom i sam sebe moraš tjerati na rad. Ja sam melankolična i nostalgična, iz nepoznatog razloga, cijeli život. Lako upadam u stanja besciljnosti, bezvrijednosti, niskog samopoštovanja… I onda iz toga jednostavno moram raditi. Moram bilo šta raditi: završiti pravo, sagraditi kuću… Samo mi dajte neki zadatak, moram nešto! Režija me ispunjava na svim nivoima.

► Festivalski aspekt posla je jednako uzbudljiv. 13+ je imao baš uzbudljiv festivalski život. Kako je to išlo

Nikica Zdunić: 13+ je eksplodirao. Nakon Zagreb Film festivala nam je pristupio Mario Kozina iz HAVC-a kojemu se film jako svidio. Imali smo sreće da je 13+  bio uvršten u paket koji je HAVC “slao” na Cannes. Festivalska mreža je cijeli sustav o kojemu ja nisam znala ništa. Sustav u kojem moraš imati pet premijera, pa je bitno gdje je koja premijera, lokalna, regionalna, europska, svjetska… Onda smo s filmom išli na Sarajevo Film Festival te je potom, nekim čudom, fakultet prijavio film na festival u San Sebastianu, koji je isto u kategoriji A festivala. Ne znam kako smo upali. Postoji toliko filmova, mislila sam se pa tko će pogledati moj film?

*Kadar iz filma “13+”

► Kako je bilo u San Sebastianu?

Nikica Zdunić: Sjećam se da smo išli samo na premijeru filma Jamesa Franca Disaster artist. To je bilo kao da na stadionu gledaš film. Toliko smo daleko sjedili, da mi se činilo kao da gledam film na mobitelu. Bile su konstantne ovacije! Bilo je toliko uzbuđenje, i toliko zabavno, da sam zaboravila da film i nije bio najbolji. I onda su na kraju ljudi ustali, plesali i pljeskali. Maštam da imam premijeru dugometražnog u San Sebastianu, jer znam da ga neće popljuvati.

► Jesi li nešto naučila iz tog festivalskog ciklusa?

Nikica Zdunić: Kad dobar film dobije nagradu, stvarno sam sretna i ponosna što sam bila u konkurenciji. Kada loš film dobije nagradu, ne znam da li da se sramim, da li sam ljuta ili mi je skroz svejedno.

*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin

► Pripremaš li sada novi film?

Nikica Zdunić: Na HAVC-ovom natječaju sam dobila financiranje za film radnog naslova Početkom ljeta koji je svojevrstan nastavak 13+. Još uvijek radim na naslovu i očito ću se morati jako brzo odlučiti… Voljela bih nastaviti raditi s istom glumicom. Bilo bi mi zanimljivo gledati ju kako raste i nastaviti istraživati s njom… U filmu se radi o seksualnosti, ali je malo tvrđe.

Isto tako, uskoro ulazim u snimanje filma Sovjetski psi koji je za mene, u režijskom smislu, nešto sasvim novo i neistraženo. Jako se veselim, iako postoji stanoviti rizik da bi sve to moglo završiti kao veliki fijasko.

► Razmišljaš li o dugometražnom filmu?

Nikica Zdunić: Mi na faksu pripremamo scenarij. Imam ideju. Ali kad imam ideju, a njome se ne bavim, onda mi ona svakim danom djeluje sve gluplje i gluplje do razine da mi se uopće ne da razmišljati o tome. A onda kada se natjeram i malo krenem raspisivati, onda shvatim kako ima potencijala. Ono što znam je da je ljetni film. Govori o odrastanju jednog dječaka na otoku. To je na neki način i moja posveta ljubavi.

► Osjećaš li se ugodno u kratkoj formi?

Nikica Zdunić: Ja se nadam da se nikada neću osjećati ugodno u bilo kojoj formi jer ću onda raditi bez veze. Užasno me strah svakog filma koji radim, ali nemam paralizirajući strah nego onaj strah koji me motivira da idem dalje i guram i istražujem i stvaram.

*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin

Razgovarao: Dino Pešut

Zahvaljujemo Nikici Zdunić na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC

The post Odmak od stvarnog svijeta appeared first on vizkultura.hr.

Švicarska umjetnica Esther Mathis predstavit će se zagrebačkoj publici izložbom pod nazivom Muzejska svjetlost u Galeriji Spot (Čanićeva 6, Zagreb). Otvorenje izložbe zakazano je za ponedjeljak, 4. lipnja u 19 sati, kada će se održati i kratki razgovor s umjetnicom te s kustosicom izložbe Petrom Tomljanović. U srijedu, 6. lipnja u 12 sati Esther će ondje održati i predavanje o svojoj umjetničkoj praksi i o elementima koje najčešće koristi u svojim prostornim instalacijama i fotografijama: prostoru, vremenu, svjetlu.

Kao uvertiru u otvorenje izložbe (o kojoj više možete čitati ovdje) i predavanje (najavu potražite ovdje), postavili smo Esther nekoliko pitanja o njezinom radu!

*Esther Mathis: Museum Light (Spring), Kunstmuseum Winterthur (2018.)

► Što predstavljaš na izložbi u Galeriji Spot?

Esther Mathis: Posljednje četiri godine radim na projektu vezanom uz svjetlosne prostore u muzejima. Riječ je o prostorijama koje su građene tako da budu nevidljive posjetiteljima, ali da istodobno filtriraju i kontroliraju prirodnu i umjetnu rasvjetu, pružajući umjetninama zaštitu i najadekvatnije osvjetljenje.

Tijekom mog istraživanja koje je obuhvaćalo brojne posjete raznim muzejima u različitim zemljama, moj je interes prema tim prostorima dodatno rastao jer je stalno uključivao nove informacije i impresije. U Galeriji Spot ću po prvi put predstaviti fotografije muzeja koji ima najveći svjetlosni prostor u Švicarskoj: Kunsthaus u Aargau. Uz dvije fotografije, pokazujem i timelapse video koji prikazuje promjenu svjetlosti i vremena u Kunstmuseumu u Winterthuru. Video je snimljen početkom proljeća 2018., u trenutku kada su noć i dan jednako dugački.

Galeriju Spot sam pretvorila u inverzni svijet svjetlosnih prostora, oponašajući ih zavjesama i neonskim svjetlima koje pomažu organizaciji svjetlosti kolekcije koja se nalazi ispod.

*Esther Mathis: Museum Light, Tallinn Arthall (2015.)

► Kako si otkrila ovaj poseban tip muzejskih prostorija – svjetlosne prostore – i kada si posjetila prvi takav prostor? Što te najviše intrigira kod tih prostorija?

Esther Mathis: Kunstmuseum Winterthur je 2014. slavio stotu obljetnicu svog postojanja i tada su me pozvali da napravim posebnu ediciju za tu prigodu. Winterthur je grad u kojem sam odrasla, i željela sam dokumentirati prašinu koja se skuplja u muzeju tijekom jubilarne godine. Položila sam male staklene pločice po cijelom muzeju i zabranila zaposlenicima muzeja da ih diraju. Nakon godine dana, razvila sam printeve u tamnoj komori.

Dok sam organizirala pločice po muzeju, nadstojnik muzeja mi je pokazao sve sobe, uključujući i svjetlosne prostore iznad glavne galerije. Taj prostor je bio apsurdan, upravo zato što nije bio namjenjen ljudima: u njemu se nemoguće kretati, ne postoji izolacija. Sve površine su bile izuzetno krhke, napravljene od stakla i žarulja. Na početku me fasciniralo svjetlo, ali kasnije se interes prebacio na ideju čuvanja objekata od svjetlosti i ostalih vanjskih utjecaja.

► Možemo li reći da ovi prostoriji nisu namijenjeni tome da budu viđeni, ali da – u simboličkom smislu – omogućuju jedan specifičan način gledanja umjetnosti (te, posljedično i specifičan način razmišljanja o umjetnosti)?

Esther Mathis: Rekla bih da su skriveni prije svega zbog sigurnosnih razloga za posjetitelje. Ali, s druge strane, oni nisu dio službene ture muzeja – svjetlosni prostori djeluju nevidljivo, u tišini, mi vidimo rezultate njihova postojanja, ali na nesvjesnoj razini. Vjerujem da bismo percipirali umjetnost drugačije kada bi postojao neki drugi vidljivi izvor svjetlosti. Time ne mislim da je “gledanje umjetnosti” moguće jedino u muzejima, ali mislim da se u kontroliranim uvjetima poput muzeja krećemo i percipiramo drugačije. Svjesniji smo vlastitog tijela i onoga što je ispred i iza nas. Isključujući sve ostalo, dobivamo prostor za promatranje detalja.

*Esther Mathis: Isolated Systems vol. II (2015.); Esther Mathis: test uzorak (beton, staklo i staklene kuglice)

► Istraživanje svjetla jedno je od tvojih primarnih umjetničkih interesa. Na koje si sve način koristila svjetlo kao umjetnički motiv, temu i medij?

Esther Mathis: Svjetlo koristim kao materijal koji nikada nema istu formu.

Prošle godine sam transformirala Kunsthalle Arbon u veliki reflektirajući crtež koji se mijenjao ovisno o dijelu dana i vremenu. Koristila sam 240 zrcalnih panela koji su stvarali projekciju na zidovima ovisnu o suncu i rotaciji Zemlje (link).

Volim raditi sa staklom jer je nevidljvo i prozirno, i mijenja izgled u dijalogu sa svjetlom. U skulpturalnim staklenim tornjevima koristila sam građevinsko staklo koje sam lijepila jedno na drugo. Ovisno o debljini stakla i broju ploča koje su u kontaktu jedna s drugom, toranj može simulirati ogledalo u kojem se svjetlost odbija između vodoravnih površina. U središtu svakog tornja pojavljuje se okomita osovina ljepila koja povezuje ploče, ali nestaje u najmanjoj promjeni pozicije gledatelja.

Posljednjih šest mjeseci razvijam materijal koji kombinira beton i staklene kuglice koje se utiskuju u površinu. Kuglice upijaju svjetlost i emitiraju je nazad, ali ne poput zrcala već više poput mačjih očiju koje svijetle u mraku. Volim otkrivati nove materijale i nove načine korištenja, jer se od njih mnogo može naučiti.

*Esther Mathis: Radiance (2017.)

Razgovor na engleskom jeziku možete pronaći ovdje.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Svjetlo nikada nema istu formu appeared first on vizkultura.hr.

[ Dia:Forme je projekt suradnje Vizkulture i Goethe-Instituta Kroatien u 2018. godini, baziran na predstavljanju umjetničkih praksi istaknutih i etabliranih hrvatskih autorica i autora iz sfere vizualnih umjetnosti koji duži niz godina uspješno djeluju na području Berlina i Njemačke.]

Od naših dosadašnjih berlinskih sugovornica u projektu Dia:Forme umjetnica Dora Đurkesac je najmlađa. Njezin je staž u Berlinu i najkraći, ovdje se doselila prije nešto više od godinu dana, no već ga smatra svojim drugim domom i plodnim mjestom za daljnji nastavak svoje karijere, za nove suradnje i projekte. Nakon završenog Studija dizajna (smjer Industrijski dizajn) te potom i studija Novih medija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, uz dugotrajno profesionalno bavljenje suvremenim plesom Dora Đurkesac je kroz niz različitih suradnji i autorskih kombinacija gradila svoj umjetnički opus koji kontinuirano koegzistira na razmeđi vizualnih, izvedbenih i novomedijskih umjetnosti, sa stalnim i angažiranim interesom za istraživanje tijela, pokreta, prostora i interdisciplinarni pristup praksi. Na domaćoj umjetničkoj i kulturnoj sceni Dorin je rad zapažen upravo kroz niz projekata u vrlo različitim medijima i raznim kolaboracijama: za interaktivnu instalaciju Interval su koautorica Vesna Rohaček i ona osvojile nagradu publike na izložbi T-HT@msu.hr u zagrebačkom MSU-u; zajedno s Mašom Milovac autorica je odličnog ambijentalnog interdisciplinarnog projekta Priče s Gornjeg grada u sklopu inicijative Mjestimice svjetlo; s dizajnericom Karlom Paliska osmislila je interaktivni projekt In Situ; a karijeru je započela kao jedna od pet dizajnerica koje su osnovale hvaljen kolektiv Manufakturist.

Upravo ta multidisciplinarnost, autorske suradnje, kombiniranje drugačijih formi izražavanja te kolaboracije s plesnim kolektivima njene dosadašnje radove i projekte čine izuzetno eklektičnim i raznolikim, no istovremeno snažno suvremenim. Za takvo umjetničko usmjerenje bazirano na interdisciplinarnosti sa stalnom strašću za eksperimentiranjem i otkrivanjem novih mogućnosti povezivanja i umrežavanja praksi, vjerojatno nema bolje sredine za daljnji razvoj do Berlina. Na kojim novim projektima te u kojim novim kontekstima Dora Đurkesac trenutno radi, pročitajte u intervjuu u nastavku.

*Dora Đurkesac (foto i kolaž: Maja Bosnić)

► Za početak jednostavno pitanje: zašto si za trenutno mjesto svog bivanja i djelovanja izabrala Berlin?

Dora Đurkesac: Više godina pratila me znatiželja o životu izvan Hrvatske, a Berlin se jednostavno otvorio kao mogućnost u razdoblju kad sam aktivno razmišljala o preseljenju. U izboru su uvijek bili veliki gradovi i umjetnički centri, ali nijedan od gradova, koje sam posjećivala, nije mi bio toliko pristupačan i opušten kao Berlin. Ovdje imam prijatelje koji su davno odselili iz Hrvatske, hrpu poznanika i suradnika što mi je bio veliki poticaj. Nisam se osjećala spremnom graditi život iznova u stranom mjestu bez ikakvih odnosa s ljudima. Također mi je povezanost na prijateljskoj i profesionalnoj razini važan element, a ovdje me je jednostavno sve čekalo. Naravno, gdje god živiš, bit će problema i prepreka, ali nekako sam osjetila da bi mi dobro došle drugačije vrste problema. Ne mogu reći da Berlin još u potpunosti razumijem jer je toliko velik, pun kontradikcija i iznenađenja, ali to mi je istovremeno intrigantno. Tek otkrivam kako djelovati kao umjetnik, ali kao i u svemu ostalom, u ovom gradu postoji toliko puteva i potencijala za rast što me stvarno veseli istraživati.

► U posljednjih par godina prije preseljenja u Berlin boravila si na nizu radionica i rezidencija – jesu li takva iskustva izmještanja iz Hrvatske bila svojevrstan trigger, možda i presudan čimbenik u odluci da se preseliš i svoju karijeru i nove projekte kreneš graditi izvan Hrvatske?

Dora Đurkesac: Definitivno su to sve bili triggeri za preseljenje. Iako jako cijenim iskustvo u Hrvatskoj i predivne prijatelje i suradnike s kojima sam se razvijala, novi konteksti su me probudili. Provela sam nekoliko mjeseci u Nizozemskoj gdje sam shvatila koliko sam aktivnija i energičnija. Počela sam upoznavati ljude s životnim i profesionalnim putevima koji su mi bili inspiracija za preispitivanje vlastite tadašnje pozicije. Prvi put sam razmišljala više dugoročno o svom profesionalnom putu, a paralelno sam imala osjećaj slobode, anonimnosti i nepredvidljivosti. Ponekad me kočio boravak u Zagrebu zbog prevelike udobnosti, osjećaja očekivanja od okoline te nedostatka komunikacije i protočnosti umjetničkih utjecaja izvan Hrvatske.

► Iza sebe imaš iskustvo rada u većem autorskom kolektivu, kao i niz kolaboracija s autoricama iz polja vizualnih i izvedbenih umjetnosti, no također često radiš samostalne projekte. Kako, nakon niza godina ispunjenih takvim suradnjama i iskustvima, koji sigurno imaju različite dinamike rada i odnosa, komentiraš razlike u radu? Što ti je iz svakog od tih konteksta najintrigantnije kao autorici i umjetnici?

Dora Đurkesac: Obožavam surađivati u bilo kojim kombinacijama koje me uvijek potiču i razvijaju vjerojatno puno više nego što bih to sama uspjela. Možda je to također bio jedan od razloga za preseljenje. Promjena konteksta, grada, područja rada ili promjena suradnika je za moj rad vrlo bitna. Redefiniraš svoje znanje, preklapaš ga s novim, produbljuješ svoj medij ili se jednostavno obogaćuješ, a paralelno učiš komunicirati s raznim stručnjacima i kreativcima.

Tijekom studija sam već počela surađivati s izvedbenim umjetnicama. Tu sam imala priliku eksperimentirati s dizajnom i vizualnošću u okvirima plesne umjetnosti. To mi je pomoglo otkrivati vlastite interese unutar dodirnih točaka tih dvaju područja.

Neko vrijeme sam provela u kolektivu mladih dizajnerica Manufakturist što je bilo zanimljivo iskustvo razvijanja jednog područja rada, a opet dovoljno dinamično zbog različitosti svake od suradnica. U šarolikim kolektivima se pak događaju prevođenja, prilagođavanja ili otkrivanja zajedničkih točaka i trenutnih interesa. Nekoliko sam puta radila u duetima s nekoliko vizualnih umjetnica, plesačica, dizajnerica, snimateljica… Svako to iskustvo mi je važno za formiranje. Vjerujem da je jedna od mojih vještina mogućnost adaptacije, diplomatski pristup kao i rad s potpuno drugačijim autorima. Osim što me zanima interdisciplinarnost u radu, zanimaju me i metode rada koje uvijek proizlaze iz karaktera pojedinih autora.

*Dora Đurkesac i Iva Korenčić – Little Works

► Spomenula si mi da si tek nedavno osvijestila činjenicu da su sve tvoje suradnice u umjetničkim, dizajnerskim i svim tvojim projektima te suradnjama bile isključivo i samo žene. Jesu li taj put i odabir bili slučajni, instinktivni ili donekle planirani?

Dora Đurkesac: Čini mi se da se spontano događalo iako je to definitivno lako u plesnom svijetu! Naravno, moguće je da se djelomično instinktivno dogodilo kao posljedica druženja i razumijevanja s autoricama i njihovim senzibilitetima u radu. Većina projekata i suradnji je zapravo potekla od prijateljstva. Koji god bili razlozi, jako mi je drago da su moj dosadašnji rad obilježile žene!

► Uz sva navedena iskustva u Berlinu surađuješ i s umjetnicom Alicjom Kwade u čijem si studiju zaposlena na raznim poslovima: 3D modeliranje, izrada priručnika za instalaciju i grafički dizajn. Koliko ti je to iskustvo važno za vlastiti rad, koliko je koristan tako direktan uvid u jednu jako uspješnu te autorski i menadžerski posloženu umjetničku karijeru? Što izvlačiš iz takve suradnje?

Dora Đurkesac: S jedne strane unapređujem tehničke vještine, rad unutar strukture od barem petnaestak ljudi, učim o proizvodnim procesima, komunikaciji i organizaciji. Mislim da nisam mogla zamisliti bolji prvi posao u Berlinu. S druge strane, zanimljivo mi je vidjeti jedan potpuno suprotni svijet umjetnosti Zapada koja zapravo više znači razvijanje svojeg branda na umjetničkom tržištu. Moja percepcija umjetničkog rada je poprilično idealistična, mogla bih reći potpuno suprotna od rada umjetnika poput Alicje, koju podržava kapitalizam i tržište, i nemam ništa protiv toga da se ljudi na taj način bave umjetnošću (možda ponekad), no to nije ono što mene zaista zanima jer takav umjetnički rad, u nekom proizvodnom i prodajnom segmentu, ne razlikuje se od produkt-dizajna od kojeg sam se zapravo udaljila. Obožavam raditi na eksperimentima, istraživanjima, razmjeni ideja i praksi. Nikad nisam ni razmišljala o umjetničkom radu kao proizvodu koji se ima namjeru prodavati! Svoj put više vidim u podučavanju, razmjeni znanja, dijeljenju. Dosta sam romantična po tom pitanju, ali zato učim iz ovog primjera kontrastne umjetničke karijere i postavljam si tada pitanje što uopće čini jednu uspješnu umjetničku karijeru? Vjerojatno svaki autor na to pitanje odgovara sam sebi, a u očima većine ljudi to može biti obilježeno financijskim uspjehom i slavom. Meni je najbitnije imati prostor i vrijeme za rad i na kraju razmjenu. Iz tog potječe i razmišljanje o alternativnim sustavima rada i izlaganja putem digitalnih platformi ili pak rada putem radionica. Još uvijek pronalazim sve te puteve.

*Dora Đurkesac (foto i kolaž: Maja Bosnić)

► Sagledavajući tvoju karijeru nemoguće je ne primijetiti niz različitih medija u kojima radiš, koji sežu od produkt-dizajna preko vizualnih umjetnosti i interaktivnih instalacija do projekata iz sfere izvedbenih umjetnosti – ali i projekata koji prožimaju neke ili sve od spomenutih izričaja. Koliko ti je multimedijalnost važna, a koliko možda i bremenita?

Dora Đurkesac: Izmještanjem pojedinog elementa iz njegova konteksta redefenira se vrijednost tog elementa te značenje samog konteksta. Taj element može biti metoda, tema istraživanja, medij ili prostor. Ako se u praksu dizajna primjerice implementiraju koregrafske metode, može se razmišljati o oblikovanju prostora kao oblikovanju kretanja. O koreografiji se može razmišljati kao nizu dokumenata i trenutaka u formatu videa ili se može razmišljati kako digitalni prostor mijenja percepciju i iskustvo fizičkog. To razmišljanje iz više perspektiva mi definitivno pomaže imati širinu razumijevanja o pojedinoj temi istraživanja, ali isto tako i kanalima djelovanja koji je mogu obogatiti iako to često nije jednostavno i treba vremena da se sve osvijesti i poveže.

Jedna prijateljica i suradnica mi je jednom prilikom pojasnila kako razmišljam kao plesač, samo što se izražavam kroz vizualne medije. Multimedijalnost je ključna jer mi omogućava preispitivanje svake teme istraživanja i odgovarajućih medija izražavanja te potencijala u sjecištu disciplina i medija. Jedno predavanje Franca Berardija Bifa, na kojem sam prisustvala, često me inspirira – kad bi sve discipline mogle naći zajednički jezik, cijelo društvo bi se puno cjelovitije i brže razvijalo. Kapitalističkim strukturama odgovara specijalizacija jer se discipline razvijaju odvojeno i lakše ih je kontrolirati. Upravo umjetnici imaju tu mogućnost pronalaženja zajedničkog jezika te povezivanja višestrukih perspektiva i razumijevanja stvarnosti. Poprilično odgovorna pozicija.

*Dora Đurkesac – Body Events

► Čini mi se da je često upravo Berlin i šira scena suvremene umjetnosti Zapadne Europe nekako svjetski epicentar sve više opusa autora i umjetnika koji sigurno nisu monomedijalni – odnosno rade u nizu različitih medija. Meni se to čini nekako prirodno i često jedino razumljivo i jasno u ovo današnje vrijeme. Kako to komentiraš?

Dora Đurkesac: Dugo sam se borila i pokušavala odabrati jedno područje djelovanja ne bih li usavršila vještine i bila ta osoba koju se zove za određenu vrstu suradnje, uslugu i slično. Na kraju se to i dogodilo s dizajnerskim radom gotovo uvijek orijentiranim na plesnu umjetnost. Međutim, i dalje sam imala osjećaj da treba odlučiti. U Berlinu se osjećam puno slobodnije po tom pitanju jer je to zapravo potpuno normalno i poželjno. Sve više vidim potencijal u usavršavanju spoja svojih interesa. Možda je najbitnije prepoznati do koje mjere razvijati pojedini interdisciplinarni projekt samostalno, a kada se savjetovati ili krenuti u suradnju. Mislim da je u svemu tome i bitan element igre, iskrenosti i fleksibilnosti u pristupu. Definitivno bih se složila s homo ludensom – čovjekom koji se igra – kao idućom fazom u evoluciji čemu su umjetničke duše najbliže ako njihov rad nije preopterećen tržištem, velikim konceptima ili svakodnevnom borbom i preživljavanjem.

► Početni edukacijski background ti je dizajnerski, no svojim si projektima i karijerom davno otišla daleko izvan te sfere i tvoj opus je sigurno znatno više umjetničke prirode. Koliko je edukacija bila značajna za tvoj razvoj i za sve u što si razvila svoj opus, a koliko iskustvo kasnijih projekata i suradnji?

Dora Đurkesac: Početak edukacije u plesnoj umjetnosti stvorio je temelje za moj daljni rad i edukaciju u umjetnosti i dizajnu. Zanimljivo je da su moja zagrebačka plesna i dizajnerska edukacija povezane s njemačkim školama i autorima. Obrazovanje u Školi suvremenog plesa Ane Maletić veže se za rad Rudolfa Labana i početke suvremenog plesa u Njemačkoj dok se Studij dizajna veže za Bauhaus i Školu dizajna u Ulmu.

Suradnje, koje sam započela s plesnim umjetnicima još za vrijeme studija, otkrile su mi bogatstvo povezivanja vizualnog i plesnog razmišljanja, povezivanja tema tijela i prostornosti te osmišljavanje metoda rada. Našla sam se u raznim ulogama i izazovima koji su me poticali na multimedijalni rad te reagiranje na različite senzibilitete plesnih umjetnika. Studij dizajna mi je pružio niz korisnih vještina i alata za razmišljanje. Također sam imala sreće biti okružena ambicioznim i zainteresiranim budućim dizajnerima s kojima sam istraživala sve potencijale dizajna, razne inozemne škole te preklapanja s umjetnošću i ostalim disciplinama. Na kraju sam i diplomirala s temom Koreografija kretanja u javnom prostoru – odnosno radom Koreografske strukture. Na studiju Novih medija sam ta dva područja djelovanja uspjela dodatno produbiti.

Rad u dizajnerskom kolektivu Manufakturist mi je definitivno pomogao razviti praktične vještine i konceptualne pristupe. Bila je to bitna faza rada koja se dogodila odmah nakon završetka studija i omogućila mi praksu i podršku kolega. Konačno, dvije godine rada pomogle su mi shvatiti da moram krenuti drugim putem, razviti samostalni umjetnički rad te krenuti u nove suradnje.

Baveći se dizajnom kroz studij i praksu, u jednom trenutku sam shvatila da često ne mogu donijeti odluke ako se nije dovoljno promislilo, argumentiralo, porazgovaralo. Mislim da je u bilo kojem radu bitna ravnoteža između intuitivnog i intelektualnog djelovanja koja stvara cjelovitost i snagu rada.

*Dora Đurkesac (foto i kolaži: Maja Bosnić)

► Najzanimljiviji dio tvog opusa su mi projekti u kojima spajaš svoje iskustvo te način razmišljanja kroz vizualnu umjetnost i čisto vizualne medije s izvedbenim segmentom – tijelom, pokretom… Što ti je tu najzanimljivije i što te najviše intrigira?

Dora Đurkesac: Intrigira me kontradikcija zapisivanja pokreta i iskustva tijela koju je zapravo nemoguće u cijelosti prenijeti i dokumentirati. Pokret uvijek prenosi i energetsko iskustvo, svojstvena mu je promjenjivost značenja, a bilo kakav dokument ga fiksira, određuje i vjerojatno oduzima na energičnosti, atmosferičnosti te nepredvidljivosti žive izvedbe. Upravo u toj nemogućnosti potpunog prenošenja, prevođenja te na kraju interakciji s publikom nastaju nova iskustva i percepcije pokreta i prostora. Također mi je zanimljivo otkrivati relacije između prostora i tijela, odnosno koliko je tijelo podređeno svojoj okolini na materijalnoj i oblikovnoj razini, a koliko je podređeno društvenoj i kulturnoj razini. Ples se u toj strukturiranosti prostora i prihvaćenih ponašanja može shvatiti kao izraz najveće slobode kretanja i time neiscrpne inspiracije za istraživanje neiskorištenih potencijala tijela. Iz tih razloga volim razmišljati o terminima poput dramaturgije prostora, društvene koreografije, koreografije percepcije, samoogranizacije, hibridnim mjestima, slobodi tijela itd.

*Dora Đurkesac i Iva Korenčić – Atmosfere

► Možeš li istaknuti neke projekte nastale u zadnjih par godina koje hrvatska javnost kroz izložbe ili medije možda nije upoznala i vidjela, bilo da su nastali u Hrvatskoj ili u ovim europskim suradnjama?

Dora Đurkesac: Premalo se bavim medijskom vidljivošću tako da s nekolicinom radova, koji su nastali posljednjih godina vani, ali i u Zagrebu, javnost vjerojatno nije upoznata. Moram definitivno poraditi na tom aspektu!

Zanimljiv rad, koji je prvi put bio osobniji pristup stvaranju, nastao je u Amsterdamu u suradnji s poljskom umjetnicom Zofiom Kuligowskom. Naime, referirale smo se na umjetničke strukture i uobičajene probleme i borbe umjetnika kroz jednu duhovitu izložbu You have bright future behind you. Prateći i zapisujući iskustva u za nas novom okruženju, izraženom zapadnoeuropskom okviru umjetničkog djelovanja, formirale smo privremeni kolektiv Spacehunters i krenule u potragu za prostorom rada, življenja i slobodnog vremena dok smo se istovremeno suočavale sa stanodavcima i kustosima.

Zadnje tri, četiri godine radim s Karlom Paliskom kroz platformu In Situ koja objedinjuje projekte i istraživanja hibridnih mjesta – digitalnih i javnih prostora – te oblikovanja kolaborativnih metoda rada. Preciznije, zanima nas osmišljavanje sustava za proizvodnju sadržaja – poput alternativne izložbe Missing Artists, istovremeno virtualne i site-specific izložbe radova koji su vezani GPS-om za određene lokacije (prvu smo izložbu održali u Muzeju suvremene umjetnosti), kao i Missing Objects putem kojeg smo krenule u teoretsko istraživanje hibridnih mjesta te osmislile sustav digitalne platforme za prijedloge, kritike te redifiniranje ili obogaćivanje javnih prostora. Zasad su oba projekta još na razini prototipa ili teoretskog istraživanja. Nadam se da će uskoro zaživjeti, pogotovo nakon što se i Karla preseli u Berlin!

Surađivala sam i s Ivom Korenčić na izvedbenim i multimedijalnim radovima među kojima su radovi AtmosfereiLittleWorks koji istražuju načine zapisivanja iskustva i tijela te prate osobne atmosfere koje se prenose u interaktivni prostor izložbe. Kroz te projekte vježbale smo intuitivni, performativni i dokumentarni način rada. Bilježile smo stanja tijela, distrakcije, želje za komunikacijom i dijeljenjem tijela u prirodi, pronalazile odnose između vanjskog i unutarnjeg prostora te prošle kroz jako ugodan i gotovo terapeutski proces.

Paralelno s radovima i izložbama u Zagrebu, u Berlinu sam izlagala na izložbi Hidden Lines of Spaces– rad Dictionary of Hybrid Places s Karlom Paliskom.

Vesna Salamon i ja smo odlučile ponovno surađivati i organizirati izložbu Inventur – svojevrsnu inventuru svojih samostalnih radova. Tom prilikom odlučila sam pokazati segmente različitih radova koje povezuje isti medij – tiskani formati i knjige umjetnika. Posljednja izložba nakon prisustvovanja na Saas-Fee Summer Institute of Art bila je Ohne Prickelnd, Sanft kao rezultat jednomjesečnog istraživanja teme Art and the Politics of Collectivity.

*Dora Đurkesac i Karla Paliska – In Situ / Missing Artists

► Prijeđimo sada na aktualni kontekst i nove planove. Ispričaj mi nešto o autorskoj radionici koju spremaš u Berlinu. Kako je radionica postavljena i koje si elemente iz ranijih vlastitih iskustava, projekata i radionica iskoristila kao gradivno tkivo za formiranje teme i smjera?

Dora Đurkesac: Shvatila sam da bih voljela ubuduće razvijati uz svaki projekt i metode rada i alate koji se mogu izolirati iz pojedinog procesa kao dodatni sadržaj – znanje koje može poslužiti bilo kojem drugom autoru za eksperimentiranje ili inspiraciju. Krenula sam u oblikovanje radionica koje su rezultat višegodišnjeg iskustva u ispreplitanju izvedbenih i vizualnih umjetnosti. Suradnje na mnogobrojnim plesnim projektima kroz izrade videa te vlastiti radovi poput Body Events, Littleworks, You have bright future behind you, a zatim i desetogodišnji rad s djecom i uvođenje videa u plesnu umjetnost, formirali su sadržaje i metode za istraživanje. Jedna od radionica se bazira na paralelnom razmišljanju i prakticiranju tehnika videa i pokreta, primjerice dokumentaciji kao zapisu procesa i improvizacije ili pak stvaranju pokreta isključivo za sliku ili ekran. Radionica je podijeljena na četiri teme koje istražuju odnose: tijelo/slika, objekt/kamera, pokret/vrijeme, prostor/kadar. Paralelno s kreiranjem vježbi i alata zanima me kroz radionicu dotaknuti teme dokumentacije svakodnevnice te kreiranje sadržaja, aktivnosti i percepcije tijela koje su nastale kao posljedice društvenih mreža.

*Dora Đurkesac – workshop visual

► Spomenula si mi i novi projekt odnosno rad na kojem radiš za skorašnju izložbu u Bernu u Švicarskoj s ruskim kustosom Nikolayem Alutinom. Koja je tema izložbe i u kojem smjeru si postavila svoj rad?

Dora Đurkesac: Izložba Whisper Politics istražuje umjetnički rad koji generira osobne dijaloge s publikom s ciljem dugotrajnih društvenih i političkih promjena kao svojevrsnom protutežom velikim političkim gestama i aktivizmu masa spram društvenih problema. Rad Random Rules je još u nastanku, ali za početak bazirao bi se na nizu sakupljenih pravila koja definiraju i određuju percepciju tijela i ponašanja, a koja dolaze iz dva kontrastna svijeta (primjerice religijskog i pop konteksta). Ta pravila bi bila svrstana u parove i služila kao triggeri za razgovor – svaki posjetitelj dobio bi svoje pravilo, a time i svog sugovornika. Na taj način izložbeni prostor postaje organizirani prostor razgovora jedan na jedan, potičući kvalitativnu razmjenu osobnih iskustava.

*Dora Đurkesac (foto i kolaž: Maja Bosnić)

► Je li ti ovaj period života u Berlinu, stabiliziranja, kada znaš da ćeš ovdje sigurno biti duže vrijeme, poslužio kao svojevrsni reset i nekakav vremenski prostor u kojem preciznije definiraš projekte i sfere interesa i bavljenja?

Dora Đurkesac: Počela sam slobodnije i istovremeno precizinije definirati svoje interese. Dosadašnje godine rada i obrazovanja shvaćam kao nužnu fazu eksperimentiranja koja me ponekad zbunjivala, ali na kraju profilirala u svestranu autoricu. Iskustvo života u Berlinu mi je pomoglo na više načina. Počela sam dobivati stalne prihode što je zanimljiva promjena nakon niza godina dinamičnog freelance rada. Također, shvatila sam koliko je luksuz vremena prisutan u svakodnevnici u Zagrebu. Sada više cijenim to slobodno vrijeme i jednostavno sam primorana više se fokusirati i odlučiti za pojedine projekte. Osjećala sam da se to mora kad-tad dogoditi, ali način života u Zagrebu mi je dozvoljavao da sam raspršena na sto strana – što u jednom trenutku više nije bilo održivo. Sad bih voljela graditi veće i duže projekte te polako pronaći mjesta i ljude koji bi ih podržavali.

*Dora Đurkesac i Zofia Kuligowska – You have bright future behind you

► Na koji način na tebe utječe sam grad sa svojom umjetničkom dinamikom velikog broja ljudi sa svih strana svijeta, svakakvih iskustava, izuzetno intenzivnog ritma događanja… ?

Dora Đurkesac: Meni je takvo okruženje jako inspirativno i uzbudljivo iako naravno da ponekad postane preintenzivno. Sve ovisi o individualnom pristupu, koliko se povodiš za događanjima i dopustiš da te preplave. Uvijek je moguće odabrati odmor u zelenilu. To sve ovaj grad i pruža, puno prirode i puno ljudske prirode što je za mene idealno okruženje. Imam osjećaj da sam ga tek počela otkrivati, a kad jednom i uspiješ proći cijeli grad, u međuvremenu se on promijeni! Zbog veličine grada i brojnosti događanja moram se više organizirati te se ponekad dogode neodlučnosti, strah od propuštanja i slične situacije, međutim uglavnom sam dosta opuštena jer znam da će uvijek biti obilje kulturnog sadržaja.

► Spomenula si mi da ti nekad nedostaje više ljudi koji dobro razmišljaju? Kakva su ti iskustva suradnji, razmjena iskustava, znanja i ideja sa suradnicima i generalno ljudima koje srećeš u Berlinu?

Dora Đurkesac: Potrebno je više vremena za upoznavanje konteksta iz kojih pojedini umjetnici i potencijalni suradnici dolaze. U Zagrebu je to jednostavnije jer svi već više ili manje poznajemo te dijelimo sličan način života, kulturu, postoji veće početno razumijevanje. Ovdje susrećem puno više varijacija, mogu se s nekim u potpunosti razumjeti, ali u praktičnom i produkcijskom dijelu razilaziti. Također nisam veliki ljubitelj networkinga. Umjetnici mi kažu da često imaju osjećaj nametnutosti do te mjere da se većina neformalnih razgovora održava pod pritiscima potencijalne suradnje i gubitka vremena. Ne zamaram se previše time već puštam da se sve događa organski, kako je bilo i do sada u Zagrebu.

*Dora Đurkesac i Karla Paliska – In Situ

► Koje te kolaboracije i projekti, koje možda nismo do sada spomenuli, vesele za budućnost?

Dora Đurkesac: Voljela bih i dalje surađivati s autoricama u Zagrebu, Karlom Paliskom i In Situ projektima, Ivom Korenčić na vizualno-izvedbenim projektima te naravno i dalje svojim vještinama podržavati plesnu scenu. A u Berlinu tek gradim prijateljstva i suradnje, osmišljavam načine rada kroz inventuru svog dosadašnjeg iskustva. Vesele me spomenute radionice te samoorganizirani projekti i eksperimenti poput Garden of the Lights, interaktivne svjetlosne instalacije s biljkama koju osmišljavam s arhitekticom Aleksandrom Poljanec. Vjerujem da će se buduće suradnje dogoditi s mojim novim prijateljima umjetnicima, no zasad su to još ideje u nastajanju tijekom mirnih druženja i šetnji Berlinom.

*Dora Đurkesac (foto Maja Bosnić)

Više o radovima Dore Đurkesac pogledajte na linku doradurkesac.com

Razgovarao: Ivan Dorotić

Portreti i foto kolaži: Maja Bosnić

Zahvaljujemo Dori Đurkesac za ustupljenim ostalim vizualnim materijalima

Ostali intervjui iz serije razgovora Dia:Forme:
► Razgovor s multimedijalnom umjetnicom Nikom Radić, pročitajte linku
► Razgovor s dizajnericom i ilustratoricom Booboo Tannenbaum pročitajte na linku
► Razgovor sa slikaricom Irmom Markulin pročitajte na linku

Sve razgovore iz serije Dia:Forme na njemačkom jeziku potražite na linku

[Koncept projekta Dia:Forme baziran je na postavljanju novog dijaloga suradnje na relaciji između Vizkulture i Goethe Instituta Kroatien, na polju suvremenih vizualnih umjetnosti. Stvarajući zajednički ab ovo projekt serije autorskih intervjua, koji nastaje na području Njemačke, ali se referira na hrvatske autore koji u državi djeluju te istovremeno potencirajući suradnju na području projekata koje Institut podržava u Hrvatskoj, generirat će se kvalitetnu bazu on-line sadržaja, ali i snažnu mrežu kontakata, kao dobar temelj za potencijalnu daljnju suradnju i nove forme kolaboracija.
Primarni fokus projekta Dia:Forme baziran je na istraživanju i potom komuniciranju umjetničkih praksi istaknutih i etabliranih hrvatskih autora koji duži niz godina uspješno djeluju na području Berlina i Njemačke u vidu intervjua i doku priča, koji će biti objavljeni na Vizkulturi. Cilj razgovora, koji će formom biti opširni i detaljni, a vizualno popraćeni autorskom fotodokumentacijom, jest istražiti na koji način pojedine autorske prakse funkcioniraju, na što su koncentrirane, kako su involvirani u (njemačku) scenu, na koji način i koliko im je za kontekst sazrijevanja, funkcioniranja i(li) etabliranja bila i(li) jest važna sredina u kojoj djeluju. Način bavljenja umjetnošću, iskustvo profesionalnosti, mogućnosti i dosezi uhodane umjetničke scene Zapada, stečeni know-how, kao i kontinuitet djelovanja, ali i novosti projekata na kojima rade; sve od navedenog poslužit će kao sadržaj za konstruiranje intervjua i dijeljenje s domaćom publikom putem portala. Posljedica ovog segmenta projekta bit će arhiva materijala kao početak novih formi dijaloga između domaće i njemačke/berlinske scene vizualnih umjetnosti.]

The post <font size="2,8">Eksperimentiranjem do profiliranja svestranosti </font> appeared first on vizkultura.hr.

Večeras, (srijeda, 6. lipnja 2018.) u 20 sati u HDD galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu otvara se izložba Baggizmo 2015. – / Making Of, koja detaljno predstavlja projekt Baggizmo! Uz prikaz prvih ideja, izvedbe prototipa, lansiranja projekta na crowdfunding kampanji (koju smo na Vizkulturi predstavili ovdje) do testiranja proizvoda, masovne proizvodnje, distribucije i nastavka rada na unapređenju budućih verzija, izložba će također dati uvid u tekući proces iza nasljednika prvog Baggizmo proizvoda, pametnog novčanika Baggizmo Wiseward, o kojem smo na Vizkulturi pisali ovdje. Projekt Baggizmo je na bijenalnoj Izložbi hrvatskog dizajna 1516 dobio nagradu za Najbolji cjeloviti projekt i jedini je startup s područja nosive tehnologije iz Hrvatske koji se probio na američkom Kickstarteru, a čiji su dizajn i integrirana tehnologija u cijelosti razvijani u Hrvatskoj. Autorice izložbe su Izvorka Jurić i Kristina Volf, a uoči izložbe donosimo vam blic intervju s jednom od autorica, dizajnericom Izvorkom Jurić!

► Što će biti prezentirano na izložbi Baggizmo u galeriji HDD-a?

Izvorka Jurić: Na izložbi Baggizmo 2015. – / Making Of prikazat ćemo što se nalazi iza scene dizajnerskoga procesa i razvoja proizvoda u hrvatskim okvirima. Posjetitelji će moći vidjeti prve prototipa Baggizmo torbe i pametnog novčanika Wiseward, kako je tekao razvoj pojedinih elemenata proizvoda, poput npr. kopči; kao i koji su faktori utjecali na promjene proizvoda u pojedinim fazama razvoja.

Osim samog dizajn procesa, osvrnuli smo se i na izazove proizvodnje u Hrvatskoj kao i izazove financiranja vlastitog projekta iz pozicije dizajnera poduzetnika. Tako ćemo prikazati osnovne informacije i o dvije kampanje grupnog financiranja, prvu koja je uspješno realizirana 2015. godine i kojom je financirana proizvodnja torbe i drugu koja je uspješno realizirana 2017. godine i kojom je financirana proizvodnja pametnog novčanika.

Također najavljujemo i razvoj dva nova proizvoda koja se planiraju plasirati tijekom 2019. godine te prikazujemo isječke iz dokumentarnog filma koji smo snimali proteklu godinu dana, koji planiramo prezentirati u jesen, a koji će dati primjer funkcioniranja jednog start-upa kroz Baggizmo priču o stvaranju proizvoda.

► Možete li izdvojiti specifičnosti djelovanja / razvoja start-upa Baggizmo u hrvatskom kontekstu?

Izvorka Jurić: Specifični su izazovi s kojima se u većini drugih naprednih okruženja startupi ne susreću, poput nemogućnosti pronalaska potrebnih partnera, suradnika ili dobavljača. I u smislu razvoja pojedinih dijelova proizvoda, ali posebno u smislu produkcije. Zatim teškoće samostalnog financiranja ovakvog projekta i nerazumijevanje funkcioniranja start-up svijeta od strane hrvatskih financijskih institucija. I možda najveći je postavljanje projekta tako da je konkurentan i operativno provediv u globalnim okvirima, a s bazom i proizvodnjom u Hrvatskoj.

► Izvorka, koja je vaša uloga i doprinos razvoju brenda Baggizmo?

Izvorka Jurić: U projekt Baggizmo uključila sam se na inicijativu supruga Ladislava Jurića, koji je iz područja ITa i koji prepoznao potrebu za ovakvim tipom proizvoda. S obzirom na moju dizajnersku struku, tu se nekako logično nametnula suradnja te smo zajedno krenuli u razvoj prvog proizvoda, praktične torbe za muškarce, za koju smo angažirali dizajnerski kolektiv Manufakturist. Od tada pa do danas moja je uloga vezana uz vođenje dizajn procesa razvoja novih proizvoda, u smislu suradnje sa svim uključenima u razvojni tim kao i u smislu produkcije i realizacije zamišljenog dizajna. Osim toga, zadužena sam i za vizualnu komunikaciju, pa tako možemo reći da u timu funkcioniram i kao brand manager. Od imenovanja branda i pojedinih proizvoda, preko vođenja ukupne komunikacije, stvaranja identiteta samog branda Baggizmo kao i vizualne komunikacije pripadajućih materijala opreme proizvoda, materijala za kampanje grupnog financiranja, promocije i sl. To zapravo znači koordinirati i djelovati u timu prilično velikog kruga ljudi iz različitih područja – produkt dizajnera, copywritera, tehnologa, dizajnera elektronike, fotografa, različitih stručnjaka za video produkciju, pr osoba, managera društvenih mreža i sl.

► S obzirom na crowdfunding kao izvor financiranja razvoja proizvoda, kako je tekao razvoj proizvoda u Baggizmu u odnosu na uobičajeni (klasičan) pristup razvoju proizvoda?

Izvorka Jurić: Nekoliko je važnih razlika. Prije svega činjenica da javnu objavu proizvoda morate napraviti prije izrade alata i proizvodnje nulte serije, jer vam financiranje služi da pokrenete baš tu nultu seriju i nakon toga prvu seriju. To znači da zapravo u javnost izlazite s prototipovima koji nisu testirani u proizvodnji, što je naravno svojevrstan rizik.

Drugo je i činjenica da vi zapravo vašim podržavateljima prodajte proizvod koji još ne postoji, i naravno da uvijek postoji rizik da se projekt ne uspije realizirati. Podržavatelji vam daju svoje povjerenje i veliki je pritisak to povjerenje opravdati.

I ono što je zapravo jedan od najtežih dijelova procesa je završetak razvoja i proizvodnja prve serije u obećanom roku. Kod razvoja novih proizvoda koji još ne postoje na tržištu teško je predvidjeti točan terminski plan izrade, posebno kod tehnoloških proizvoda, odnosno onih koji imaju razvoj elektronike ili aplikacije, a mi smo kod pametnog novčanika imali razvoj produkta, elektronike i mobilne aplikacije. Takvi projekti često znaju kasniti s isporukom godinu dana i duže. Mi smo uspjeli torbe isporučiti u obećanim rokovima, dok smo kod pametnog novčanika premašili rok isporuke za 7 mjeseci. Ipak vjerujemo da je to kašnjenje vrijedilo, jer je većini podržavatelja važnija kvaliteta završnog proizvoda, a smo svakako željeli isporučiti proizvod s kojim će korisnici biti zadovoljni.

► Na koji način crowdfunding utječe na razvoj proizvoda i samog brenda?

Izvorka Jurić:  Najveća vrijednost crowdfundinga zapravo nije mogućnost financiranja, već mogućnost testiranja tržišta i prilika za dobivanje cijelog niza korisnih informacija o mogućnostima razvoja vašeg proizvoda i potrebama potencijalnih korisnika. Tijekom kampanje, vidjeli smo na kojim tržištima smo izazvali najviše interesa, na koje informacije o proizvodu korisnici najbolje reagiraju te što bi promijenili. Tijekom same kampanje i nakon nje smo temeljem tih informacija mijenjali i nadograđivali proizvod i finalni produkt je rezultat naše suradnje s našim podržavateljima. Te promjene svakako planiramo detaljnije prikazati na izložbi.

► Koliko je trajao razvoj Wisewarda? Koje su bile glavne prepreke u razvoju? Kako ste ih premostili?

Izvorka Jurić: Razvoj Wisewarda započeli smo sredinom 2017. godine. Prvi dio razvoja, do prototipa za komunikaciju u kampanju, trajao je nekih 12 mjeseci, drugi dio do funkcionalnih prototipa povezanih s mobilnom aplikacijom još nekih 6 mjeseci, a sama proizvodnja nulte serije i prve serije novčanika još nekih 6 mjeseci. Znači sve ukupno otprilike 2 godine do gotovog proizvoda na tržištu. Iako ova vrsta proizvoda nikad nije do kraja gotova, jer sad slijede stalni updatei mobilne aplikacije i daljnji razvoj elektronike kako tehnologija napreduje.

Prvi najveći izazov je bio razvoj elektronike, jer smo razvijali i dizajnirali vlastitu originalnu elektronsku pločicu. Zatim je jedan od većih izazova bila proizvodnja takve elektronike u Hrvatskoj, prilikom čega smo promijenili čak četiri tvornice elektronike dok nismo našli partnera koji je mogao proizvesti ono što nam treba. Morate znati da to znači određeno vrijeme koje trošite u pokušaju proizvodnje sa svakim od potencijalnih proizvođača, što je svakako jedan od razloga kasnije isporuke. I na kraju je svakako povezivanje elektronike i mobilne aplikacije, odnosno komunikacija ta dva elementa tako da sve funkcionira na pravi način na obje strane – i hardverski i softverski.

► Što biste istaknuli kao dobrobit Baggizma za širu zajednicu? Što mislite, na koje ste promjene utjecali među start-ovima, ako smatrate da jeste?

Izvorka Jurić:  Širenjem poslovanja indirektno i direktno zapošljavamo; Baggizmo inspirira mlade na pokretanje vlastitih ideja; sudjelujemo na radionicama, panelima, skupovima i kroz različite edukacije prenosimo svoje vrijednosti, iskustvo i stečena znanja. Baggizmo je dokaz da se upornost isplati, ujedno i da iako nije lako, ali nije niti nemoguće postići zadane ciljeve. Dokazujemo da se početi može i treba, i da, ako prepoznajete da imate dobru ideju, da se za nju svakako vrijedi potruditi.
Iako uspjeh ne dolazi preko noći i dug je put razvoja, nesumnjivo je ispunjavajuće prolaziti kroz nebrojeno izazova i na tom putu steći cijeli niz novih suradnja, znanja i iskustva.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Od prototipa do uspješnog brenda appeared first on vizkultura.hr.

Povodom Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb donosimo vam razgovor s mladim hrvatskim autorima čiji su filmovi uvršteni u natjecateljski program.

Film Jelene Oroz Dva na dva prvi je autoričin rad nastao izvan matične Akademije Likovnih umjetnosti te je uvršten u prestižno Veliko natjecanje kratkometražnog filma. U međunarodnoj konkurenciji Natjecanja studentskog filma su Katarina Jukić (Paranoja paranoje) i Marko Belić (Flimflam), oboje diplomanti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, dok su mjesto u hrvatskoj konkurenciji izborili mladi multimedijalni umjetnici  Smelly Feet Dog i Die Zoone (Vizita) iz umjetničkog kolektiva Trash Will Smash.

S autorima i autoricama popričali smo o filmovima, kreativnom procesu, tehnikalijama, obrazovanju i slobodnom vremenu, a tu su i filmske preporuke koje svakako preporučamo pogledati!

*Jelena Oroz: Dva na dva

► Predstavite nam ukratko svoj film: kako ste dobili ideju? Što vas je inspiriralo, kako je tekao kreativni proces od ideje do realizacije?   

Jelena Oroz: Ideja za Dva na dva nastala  je iz jednog crteža koji prikazuje glavne aktere filma. Dizajn je bio drugačiji, no kompozicijski vrlo sličan onom iz filma, muški i ženski lik na stolcima maze zečeve. Inspiracija i ideja su nastajale paralelno, iako je crtež nastao spontano, kroz daljnju razradu povezala sam ga inspiracijom vezanom uz priču, a to su iskustva prethodnih veza i stanja u koja smo zapadali kada nam je veza postala utočište koje smo doživljavali zdravo za gotovo. Realizaciji je prethodilo mnoštvo skica, ilustracija, dizajna, nekoliko različitih knjiga snimanja i animatika koji su osim različitih struktura imali i potpuno drugačije atmosfere i dizajn. Iako su konceptualni crteži bili ”bogatiji” vizualnim informacijama, odlučila sam se za minimalistički prikaz likova na ogoljenim pozadinama. Činilo mi se bitnim prikazati stanje u kojem se nalaze likovi, stoga je naglasak na njima. Odluka mi je pomalo teško pala s obzirom da volim ispunjavati kadar raznim detaljima, ali razmišljala sam o cjelini i ostala dosljedna ideji minimalizma. I tu ”prazninu” u slici je savršeno dopunio zvuk.

Marko Belić: Flimflam je kratkometražni animirani film, inače diplomski rad sa studija animiranog filma Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu. Mentor filma je bio profesor Darko Kreč. Film je kompletiran sa zvukom u siječnju 2018. Govori o potrebi za kontrolom, iskorištavanju, povjerenju i prevari, o iluziji savršenog svijeta, o potrebi za dominacijom… Ideja je proizašla iz osobnog promatranja pojedinaca i društva u globalu, te mom dojmu svijeta u kojem živim. Ne mislim da govori o nečemu što već niste čuli, samo to izbacujem iz sebe na neki drugi način.  Što se tiče kreativnog procesa, najveći sam problem imao s pričom. Dugo sam je krojio u glavi i pokušavao sve povezati u jednu cjelinu. Glavni cilj mi je bio da narativno bude “čitak”. Nakon posložene priče, animirati i sastaviti film je bilo puno lakši dio. Još moram nadodati kako meni osobno najveće oduševljenje tokom procesa izrade filma predstavlja trenutak spajanja slike i zvuka. A za zvuk su se pobrinuli Ivor Plužarić i Gordan Tomić. Zvukovi i šumovi su uživo snimani što se osjeti u atmosferi filma.

Die Zoone: Proces realizacije Vizite tekao je potpuno suprotno od uobičajenog slijeda faza izrade filma. Smelly Feet Dog i ja smo do sada radili kratke animirane isječke pa nam se skupilo nekoliko nedovršenih radova. U jednom trenutku smo odlučili da bi bila dobra ideja napraviti cijeli animirani film. Skupili smo gotove scene i uz pomoć foley-a i procesa montiranja dobili smo nešto što je bila naša vizija priče, a nakon toga je uslijedilo snimanje naracije te animacija nekolicine dodatnih scena na kraju. Film je nastao metodom improvizacije pa su i ideje dolazile na licu mjesta i bez previše razmišljanja unaprijed. Scene se ponavljaju tri puta, ali zvukom smo pokušali dobiti to da je svaki sljedeći dan iskustvo sve intenzivnije.

Smelly Feet Dog: Film Vizita je nastao sasvim slučajno, ja sam napravio par kratkih animacija bez puno razmišljanja koje je kasnije Die Zoone spojio u jednu animaciju i za to napravio sound. Naraciju i još par dijelova animacije smo dodali naknadno, tako da je i sama priča nastala negdje između svega toga.

Katarina Jukić: U samom početku osmišljavanja filma glavna tematika su bile paranoje. Kasnije se svelo samo na strah od nemogućnosti završavanja rada na vrijeme, “pronalaženja” drugih bržih načina rada koji s vremenom će doći na vidjelo.

► Možete li reći nešto o tehnici animacije u filmu? Zašto ste odabrali baš tu tehniku i kako doprinosi priči?

Jelena Oroz: 2D kompjuterska animacija tehnika je kojom se kao crtač likovno i idejno mogu najbolje izraziti. Odabirom motiva, vizuala, dizajna i stilom animacije, namjera mi je bila postići nešto što rezonira sa ugodom koja bi trebala biti na granici ugodnog i meditativnog, ali i blago uznemirujućeg.

Marko Belić: Film je rađen u digitalnoj 2D tehnici. Što se estetike filma tiče nemam nekog posebnog obrazloženja zašto baš izgleda tako kako izgleda… Svidjelo mi se. Vizual je dosta skicozan i otprilike imitira nešto što bih ja crtao u svom sketchbooku, pa je na taj način to nekakav osobni pečat na filmu. Ali to ne bih nazvao svojim stilom. Nemam ga. Osim ako se kaotičnost ne vodi pod stil.

Die Zoone: Tehnika je digitalna frame-by-frame 2D animacija, a kod nje mi se sviđa fluidnost i topljenje koje podsjeća na tradicionalnu 2D animaciju, ali ipak ima brži workflow i pruža više slobode. Ja se bavim dizajnom zvuka i montažom, a Smelly Feet Dog animacijom, pa je on birao tehniku. Sviđa mi se rad u manjim timovima jer je onda sve agilnije i veća je mogućnost improvizacije.

Smelly Feet Dog: Animacija je jako kratka i ponavlja se par puta u krug, najveću ulogu ovdje igra zvuk koji stvara različite atmosfere u filmu, nismo razmišljali o tehnici već smo na temelju toga što imamo smišljali priču.

Katarina Jukić: Sama izrada filma bila je dosta slična tematici, sve od “imam dovoljno vremena” pa do nesanica u pokušaju da se stigne ispoštovati rok rada. Film je rađen digitalno kao klasična animacija, jer ubrzava proces izrade.

*Marko Belić: Flimflam

► Koji su vam najdraži trenuci u filmu?

Jelena Oroz: Jedan od dražih trenutaka u filmu mi je kada pred kraj filma zečevi ulaze u kadar na luftićima. I kadar nakon toga, kada pozivaju sa ”Dođi”.

Marko Belić: Sviđa mi se atmosfera koju film dočarava. Vizualno, narativno, auditivno… Sviđa mi se što sam uspio dobiti slatko-gorki “okus” filma. Smatram da taj kontrast pojačava  poruku o kojoj priča film

Die Zoone: Najdraža mi je scena kapljice iz oka, jer me prostor koji sam dobio sa zvukom podsjeća na fluidni, britki i razigrani trenutak spokoja.

Smelly Feet Dog: Najdraži dio filma mi je kada se glava okreće oko svoje osi, sve sam crtao frame po frame i prvu put sam uopće radio nešto ovakvo, nemam baš neko znanje na kompu pa mi je to bio fini izazov.

Katarina Jukić: Izdvojila bih “psihodelični” dio gdje je lik po utjecajem jače kave.

*Katarina Jukić: Paranoja paranoje

► U kojoj mjeri je na vaš rad utjecalo formalno obrazovanje, a koliko osobno iskustvo?

Jelena Oroz: Formalno obrazovanje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu je bitno utjecalo s obzirom da sam u tom periodu imala svo vrijeme za istraživanje medija. Osobno iskustvo je također neizostavno. Način na koji promatram svijet oko sebe od malih nogu je znatno doprinijelo pristupu, stilu i temama koje obrađujem. Marko Belić: Obrazovanje mi je dalo neke dobre smjernice, ali i proširilo poznanstva ljudi iz struke. S obzirom da sam dosta godina bio u potrazi za obrazovanjem koje sam želio, i put do njega je bio dug, mislim da osobno iskustvo igra veliku ulogu u mom radu. Mnogo vremena provodim promatrajući svijet oko sebe, promišljam o njemu, crtam o njemu i iz njega. Skiciram ljude, životinje, biljke, detalje, događaje… Pa je na neki način osobno iskustvo veliki faktor.

Die Zoone: Psihologija i programsko inženjerstvo mi nije puno pomoglo u trenutnom radu, ali me obrazovanje naučilo korisnim metodama rada na projektima, rada u timu i korištenju tehnologije. Veći dio utjecaja dolazi iz osobnog iskustva i želje za eksperimentiranjem sa slikom, svjetlom i zvukom.

Smelly Feet Dog: Animacija me zanima već dugo ali, kao i sa stripom, imam taj problem da nemam dovoljno strpljenja za nešto veće ili duže, vjerujem da se to može istrenirati. Die Zoone me sa svojom glazbom i  željom da radi zvuk za animacije i filmove dodatno potaknuo i sad se već pripremam za nešto novo.

Katarina Jukić: Najviše je došlo iz razgovara s kolegama i osobnog iskustva.

► Možete li izdvojiti neke domaće i strane autore koje posebno cijenite ili vas inspiriraju u radu?

Jelena Oroz: Mnogo je autora čije radove cijenim i smatram inspirativnim, vjerojatno bih ispunila karticu teksta, a pri tome mislim i na hrvatske autore. Lynch, Herzog, John Waters, Yorgos Lanthimos su neka imena iz filmskog svijeta koja su konstanta. Zadnjih par godina na Animafestu pratim radove Borisa Labbea i svaki od njih me hipnotizirao. Mislim da je to u pitanju. Postoje filmovi koje vas u nešto mogu uvjeriti i oni koji, iako su vam se svidjeli, neće ostaviti dojam koji ćete pamtiti duže vremena. Filmovi koji su uvjerljivi nisu nužno razumljivi niti ”realni”, već dosljedni onome u što autor vjeruje kada stvara koliko god bizarna ili nepojmljiva ideja bila.

Marko Belić: Hm… Ne volim to pitanje. Vidio sam radove mnogih autora koji mi se sviđaju i čije radove cijenim, i teško mi je izdvojiti samo njih par.

Die Zoone: Hrvoje Nikšić je autor kojeg izrazito cijenim i koji mi je pružio hrpu kvalitetnih savjeta i pomoći kada mi je to trebalo. A od stranih autora mi je zanimljiv Chad VanGaalen (majstor improvizacije), Felix Colgrave (čiji mi se vizualni stil ustvari ne sviđa toliko koliko volim njegovu razradu priče i same ideje), Andreas Hykade (Love & Theft mi je zakon), Michèle Lemieux (Le grand ailleurs et le petit ici je stvarno fenomenalan),  James i John Whitney…

Smelly Feet Dog: Prije par godina sam bio u Beogradu kod prijatelja Linncha koji je taman tada s ekipom završavao animirani spot za pjesmu Dinamida od grupe Who See,  do tada mi je animacija bila neki treći svijet o kojem nisam previše razmišljao, ali kad sam vidio Linncheve ilustracije u pokretu odmah sam se zapalio.

*Die Zoone; Smelly Feet Dog

*Die Zoone i Smelly Feet Dog: Vizita

► Čime se bavite dok ne radite filmove?

Jelena Oroz:  Zadnjih 7 mjeseci se nalazim u ulozi mame i to mi zbilja ispunjava cijele dane, a i noći. Osim toga, puno razmišljam.

Marko Belić: Uf… Svega tu ima.

Die Zoone: Član sam kolektiva Pero Zloba i Tinu Ninu, bavim se dizajnom zvuka, svjetlom, interaktivnim instalacijama, novim medijima i sviram u Psećoj Plaži.

Smelly Feet Dog: U zadnje vrijeme me jako zanima strip, ilustracijom se bavim oduvijek i volio bih se baciti u izradu igračaka.

Katarina Jukić: Trenutno radim  u gaming industriji na vizualima.

► Za kraj: što nakon Animafesta? Koji su vam planovi za dalje, imate li već neki novi projekt ili ideju za film? 

Jelena Oroz: Postoje ideje koje su kao neki fragmenti, situacije, osjećaji. Potreban je period promišljana i istraživanja da bi navedeno postalo forma spremna za realizaciju. Ali to je period kada se događaju uzbudljive stvari.

Marko Belić: Nakon Animafesta…  Pustiti dojmove da se slegnu. A što dalje? Trenutno je u razradi nekoliko potencijalnih ideja za idući film. Nadam se da ću do jeseni dovršiti scenarij i knjigu snimanja.

Katarina Jukić: Trenutno sam još u procesu smišljanja priče za novi projekt.

Die Zoone: Pa zasigurno bih volio otići na još neki filmski festival sa filmom Vizita ove godine. Smelly Feet Dog već priprema nešto novo, a ono što sam vidio do sada mi se jako sviđa i jedva čekam raditi zvuk. Vjerujem da će do jeseni nešto biti spremno. Uz to pripremam jedan eksperimentalni film baziran na parametrijskim jednadžbama i superformuli.

Smelly Feet Dog: Što se tiče novih animiranih projekata, nemamo neki konkretan plan, ali sigurno će nešto biti uskoro.

Katarina Jukić: Trenutno sam još u procesu smišljanja priče za novi projekt.

Ove filmove možete pogledati na Animafestu u subotu, 9. lipnja u dva bloka hrvatskog natjecateljskog programa u 13 i u 15:30 sati u Kinu Europa. Sve informacije o programu Animafesta potražite ovdje.

*Vizkulturin projekt “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC

The post O kreativnim procesima u animaciji appeared first on vizkultura.hr.

U utorak, 12. lipnja u 19 sati u prostoru organizacije Građanke svom gradu (Križanićeva 6a, Zagreb) bit će održano predstavljanje prvog broja časopisa GSG.

Inicijativa Građanke svom gradu postoji od 2016. godine, a naziv duguje zidnoj ploči koja se nalazi na početku i na kraju Križanićeve ulice u Rijeci iz koje GSG djeluje. Natpis Građani svom gradu / Rijeka 1983. odabran je kao ideološka vodilja te je veliki dio naših aktivnosti usmjeren gradnji jačih spona između građana/ki i protagonist(ic)a umjetničkih, kulturnih i edukativnih krugova Rijeke. Nedavno je predstavljen vizualni identitet inicijative, nastao u autorstvu dizajnerice Rafaele Dražić, koji otvara mogućnost stalnih intervencija tekstom, pa se našao i na naslovnici novopokrenutog časopisa.

Više o časopisu, temama i planovima vezanima uz njegovo objavljivanje kratko smo porazgovarali s njegovom urednicom i jednom od voditeljica inicijative Građanke svom gradu, Ivom Kovač.

*Naslovnica prvog broja časopisa GSG

► Koji je sadržajni spektar časopisa GSG?

Iva Kovač: GSG podnaslovljen kao Časopis za suvremena umjetnička i društvena zbivanja inicijative Građanke svom gradu orijentiran je na društvena, politička i ekonomska pitanja, ali naglašeno kroz prizmu angažiranih umjetničkih praksi.

► Produkcija i izdavanje časopisa dio je aktivnosti riječke platforme Građani/ke svom gradu, koja promovira i potiče umjetničke prakse u lokalnim zajednicama, koristeći strategije komunikacije, dijaloga i interakcije. Na koje sve načine časopis nastavlja i dopunjuje ove interesne sfere platforme?

Iva Kovač: Časopis nastaje kao dodatni nivo za uspostavljanje i/ili nastavak dijaloga i  interakcije. Bilježi interese koji se razvijaju kroz ostale programe ili najavljuje nove interese koji se mogu u budućnosti pretočiti u nove produkcije, intervencije, predavanja ili slične formate. Cilj mu je potaknuti dugoročne ili kratkoračne suradnje dok će njegova objava na Artseverywhere.ca međunarodnoj internetskoj platformi za umjetnički eksperiment i istraživanje mračne strane moderniteta sa sjedištem u Kanadi omogućiti umrežavanja koja ne možemo u ovom trenutku ni predvidjeti.

*Časopis GSG

► Prvi broj posvećen je queer i feminističkim temama. Tko su autorice/autori koje/i su sudjelovali u izradi broja?

Iva Kovač: Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je kroz kontribucije organizatorica Smoque – prvog regionalnog queer i feminističkog festivala održanog u Rijeci[1].  Kako bismo nastavile dijalog između priprema dva festivala, pozvale smo LORI, Pariter i Centar za ženske studije da pišu o queeru i feminizmu iz vlastitog polja djelovanja.

Marinella Matejčić u svom tekstu Ljubav i konzervativnost: reproduktivna prava u Hrvatskoj, piše upravo o sporom ali upornom nazadovanju u sferi rodne ravnopravnosti i reproduktivnih prava, počevši od postepene liberalizacije zakona o pobačaju u Jugoslaviji te potpune legalizacije pobačaja do desetog tjedna trudnoće iz 1978. godine pa do post 1991, nakon čega počinju rasti pritisci za potpunu zabranu pobačaja kroz intenziviranje djelovanja ultradesničarskih nevladinih organizacija.

Intervju s Anom Hoffner upoznaje nas s njezinom nedavno objavljenom knjigom Queerness of Memory, kao i serijom radova koji su predstavljeni na izložbi Iscrpljeno vrijeme: ‘drag’ u vremenima rata tijekom prošlogodišnje Smoque. Ana u svojem radu istražuje nenormativne identitete koji remete kanonski narativ rata i projekata izgradnje nacije. Kao emigranticu iz Jugoslavije (danas Republike Srbije), koja živi u Austriji, zanimaju je migrantski queer identiteti s Istoka i načini na koje se ovi identiteti iskorištavaju u normalizaciji inkluzivnog Zapada.

Brigita Miloš iz Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci s kolegicom Mónicom Cano Abadíom piše eksperimentalni tekst gdje zajedno istražuju razne autori/ce koje govore o rodnim i queer identitetima. Tekst će nas kroz unose o podršci, o ranjivosti, o tjelesnim navikama, o feminističkoj ljutnji, o feminističkoj radosti podnaslovljenoj Sestrinstvo, Osnaživanje, Ranjivost, Angažirano, Borba, Mreže, Prijateljstvo, Strast i Tijela centrifugalno usmjeriti na mnoge relevantne feminističke, queer i lijeve misliteljice i mislioce.

Ana Opalić kroz seriju fotografija, koje ne otkrivaju odmah svoje značenje, bilježi lokacije važne za prošlost i sadašnjost LGBTIQ kulture u Rijeci: mjesta za zabavu, mjesta za upoznavanje partnerica i partnera, mjesta važna za promicanje vidljivosti zajednice i njezinih političkih ciljeva. Fotografije Ane Opalić prate projekt Queer šetnja, recentno istraživanje LORI-ca koje ide tragovima (ne)vidljive riječke LGBTIQ scene i o kojem možete saznati više iz opisa same šetnje Antonije Stojanović Almesberger.

GSG časopis uređuje Iva Kovač, a dizajniraju ga Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić. Ilustracija na naslovnici, GSG s tekstom u obrubu, djelo je Rafaele Dražić koja je autorica vizualnog identiteta GSG.

*Ana Opalić: Queer šetnja

► Koliko će često časopis izlaziti? Koji su planovi za iduće brojeve, koje teme će biti pokrivene?

Iva Kovač: GSG Časopis za suvremena umjetnička i društvena zbivanja inicijative Građanke svom gradu izlazit će dvaput godišnje, u proljeće i u jesen i kao što je već spomenuto svaki će broj osim svog tiskanog izdanja dobiti i digitalnu verziju koja će biti objavljana na Artseverywhere.ca. Sljedeći broj tematizirat će umjetničke prakse kao oruđe društvenih promjena a treći će broj biti posvećen pitanju drastičnih pomaka u desno nekadašnje Istočne Europe i otpora istom. Ali još smo u dogovoru s autoricama/autorima pa najbolje ne otkrivati točan sadržaj.

[1] Festival Smoqua prvi je put održan 2017. godine, a pokrenula ga je udruga LORI u suradnji s Pariterom, Centrom za ženske studije pri riječkom Filozofskom fakultetu i Građankama svom gradu. Drugo izdanje ovog festivala održano je u svibnju 2018.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Nastavak dijaloga i interakcije appeared first on vizkultura.hr.

Povod za razgovor s Ivanom Čižmekom je njegova autorska izložba Grad Gorgone: Aproprijacija u 99 slika. Prvi dio izložbe bio je postavljen u Društvu arhitekata Zagreba i prikazao je autorov odnos spram djela umjetničke grupe Gorgona.  Riječi Josipa Vanište “Gorgona se definira kao zbir svojih mogućih tumačenja” osnovna su inspiracija za drugi dio izložbe, postavljen u Hrvatskom muzeju arhitekture. Ova Mapa Zagreb u 99 varijacija može se razgledati do 20. lipnja 2018.

“Kolaži slike i teksta najintimnije kroz crtež i rukopis ocrtavaju autorovo proživljavanje grada promijenjenih vizura, devastiranih pojavom novih struktura koje Čižmek bilježi kroz period od dvadeset godina. Listovi mape su svojevrsni terapeutski kontinuirani rad koji analizom i konfrontiranjem u vidu slikovnih i tekstualnih komentara, otvaraju prostor slobode.
Višeslojni kolaž novinskih članaka i autorskih komentara upućuje na višesmjerno istraživanje, a krećući se kroz izložbu bilo u smjeru citirane literature (Foucault, Attali, Jacquard, Derrida, Nemec, Gulin-Zrnić, Mattioni i dr.), urbanističkih studija grada ili prema nizu nerealiziranih studija koje propituju etičke i prostorne vrijednosti čovjekova okoliša, kao mjesto osobnog i kolektivnog identiteta, otkrivamo autora generatora utopijskih prostora, ljudskosti, budućnosti… Izložba kao produkt druženja s Ivanom Čižmekom u kojem su sudjelovali Borka Bobovec, Iva Ceraj, Mia Cvitkušić, Anđela Galić, Damir Gamulin, Hrvoje Hrabak, Tihomir Jukić, Mladen Lečić, Marko Sančanin, Davorka Perić, Željo Stanić i Boris Vidaković, nastaje unatoč tome što autor ističe da nije bitno hoće li do realizacije izložbe doći već da je intencija da se temama Mape bavi, više nego dovoljna” (iz teksta Davorke Perić, Društvo arhitekata Zagreba, u najavi izložbe).

Do realizacije izložbe je, srećom, ipak došlo, ona je više nego zanimljiva i aktualna, te otkriva razmišljanja kojima autor, poznoj dobi usprkos (ili možda zahvaljujući joj), sustavno i iz pješačke ili biciklističke perspektive promišlja neuralgične točke Zagreba, kojih nažalost ima napretek: istočni ulaz u grad, nedovršena Sveučilišna aleja, regulacija Trnja, nedostatak bolničkih ustanova (koje su sve u sjevernom djelu grada, dakle Novi Zagreb još uvijek nema svoju bolnicu) – da spomenem samo neke.

Živahnom ali sigurnom rukom izvedeni crteži, ponekad u kompoziciji s kolažiranim detaljima čine zanimljive asemblaže. U nekoliko mapa organizirano je gotovo 300 crteža/kolaža, od kojih je svaki  zaslužio biti pokazan ili objavljen: što zbog vještine kojom je napravljen (Ivan Čižmek ipak je bio i aktivni suradnik svjetski relevantnog umjetničkog pokreta koji je krenuo u svijet upravo iz Zagreba pod nazivom Nove tendencije), što zbog tema koje obrađuje. Brojne skice nastale su u autorovom susjedstvu –  Čižmek živi u naselju koje je sam projektirao (dapače, tamo je kupio prvi stan, jer do tada je bio – tek podstanar, i to s čitavom obitelji!). Naselje Dugave, najjužnije novozagrebačko naselje unutar cjeline koje se nekoć i zvala Južni Zagreb, struka danas vidi kao “primjer vizionarske misli koja je nekada bila naša sadašnjost, a danas se čini kao nedostižna budućnost” (sa službene stranice Društva arhitekata Zagreba). Kamen temeljac za naselje Dugave položen je 25. svibnja 1977. godine (Društvo arhitekata Zagreba točno 50 godina kasnije najavljuje Čižmekovu izložbu), nakon što je Skupština općina Novi Zagreb 1975. godine donijela odluku o provedbenom urbanističkom planu za naselje. Prvu nagradu za idejno rješenje naselja na uredno provedenom natječaju (ah, kako to danas gordo i utopijski zvuči – uredno proveden arhitektonski natječaj za idejno urbanističko rješenje!) osvojili su Ivan Čižmek, Tomislav Odak, Tomislav Bilić i Zdenko Vazdar.

Ivan Čižmek, urbanist i arhitekt rođen je u 1937. godine u Zagrebu, te rano djetinjstvo proveo u blizini tadašnje Varaždinske ceste koja će kasnije postati Moskovskim bulevarom, pa Beogradskom, pa Avenijom proleterskih brigada, a danas nosi naziv Ulica grada Vukovara. Srednju školu završio je u Bjelovaru. Nakon toga upisao je studij arhitekture u Zagrebu, gdje će diplomirati 1962. godine.

*Ivan Čižmek / foto: Anđela Galić

► Sjećate li se tih studentskih godina, tko Vam je predavao, osim Vanište kojeg ste na više mjesta spomenuli kao svog omiljenog profesora, a i izložba je posvećena Gorgoni?

Ivan Čižmek: Puno smo pisali. Odnos srce-ruka-glava bio je vrlo bitan. Predavali su mi npr. Zdenko Kolacio, Bruno Milić, Josip Seissel…

► Kakav je bio Josip Seissel kao profesor, s obzirom da je imao iza sebe već karijeru uspješnog gradskog službenika u Građevnom uredu prije Drugog svjetskog rata, a ubrajamo ga i među prve konstruktiviste u Jugoslaviji…

Ivan Čižmek: Jako dobro ga se sjećam. Bio je odličan predavač, govorio nam je o urbanizmu svjetskih gradova, pokazivao slajdove… Jednom je govorio o Petrogradu, tada Lenjingradu, pokazivao nam je slajdove također. Rekao je kako je Petrograd kopirao dosta svoje arhitekture iz drugih gradova, npr. Venecije. Jedna kolegica, kasnije je surađivala na Mamutici u Zagrebu, prekinula ga je: “Ne bih rekla da je bilo tako. Delta Neve je fascinantna, možda su drugi gradovi kopirali Petrograd”. Na naše veliko iznenađenje, riječi studentice posramile su Seissela i on je izjurio iz predavaonice. Možda sâm nikad nije bio u Petrogradu…

► Nakon studija odlazite u Pariz, te radite u jednom od najboljih francuskih studija tog vremena, u studiju Josić, Candilis&Woods, koji su se bavili upravo stambenom arhitekturom…

Ivan Čižmek: Da, proveo sam u Parizu 3 godine – od 1965. do 1968. Zapravo me moj stari nagovorio da odem u inozemstvo, riječima: “Idi ti sine malo vidjeti kako se to u kapitalizmu radi, pa se vrati”. Ljudi poput Brune Milića, Vjenceslava Richtera, Kamila Tompe i drugih svojim vezama pomogli su mi da se snađem u Parizu. Udruženje AMCA (Almae Matris Croaticae Alumni) također je bilo od pomoći.

Candilis je surađivao s Vasarelyjem, tako da je poznavao pokret Novih tendencija i nije mu bilo teško shvatiti moje stavove i razmišljanja. Nakon posla, u predvečerje, pohađao sam Ecole Berlitz, svaki dan od 6 do 8, te tako svladao francuski jezik. Navikao sam čitati redovno Le Monde, novine koje njeguju taj književni francuski koji postoji od Prousta, i njih sam nastavio čitati i po povratku u Zagreb.

► U svojim crtežima često koristite francuski također. Uočila sam riječ parcour, na primjer, nju koristite baš  često.

Ivan Čižmek: Parcour podrazumijeva svladavanje nekih udaljenosti, možda je najbolja hrvatska riječ za parcour – potez. Potez od točke A do točke B. Često koristim i posuđenicu “prospektiva” kojom označavam proces pripreme zemljišta.

► Urbanizam je tako postao Vaš poziv…

Ivan Čižmek: Urbanizam je kada su razni elementi složeni u jedan odnos, kada postoji harmonija u prostoru. To je već artizam. Moraš paziti na sunce, i slično. To su stvari koje smo imali već u renesansi, u Dalmaciji. Urbanizam je vjekovni zanat. Odnosi različitih dijelova u prostoru i njihovo međusobno prožimanje. To je teorija prostora koju nam je Vaništa predavao,  a njemu je to Junek pisao iz Pariza (Leo Junek, op.autora) . To nije pitanje umjetnosti, to je pitanje uma.

► Danas kao da vlada iracionalnost….

Ivan Čižmek: Ne, danas vlada pljačka i lopovluk, u zemlji bez pravosuđa. Mi, građani, mi smo iracionalni.

► Urbanizam u Zagrebu – recentna povijest i današnje stanje.

Ivan Čižmek: Hajdemo ovako. Od 1990-e do 2000-e je Zagreb vodio Urbanistički zavod (Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša, op.aut.) koji se uspio uz onog sustava prebaciti u novi sustav. Slavko Dakić je u tu instituciju pozvao vrlo dobre ljude. Slavko je bio osoba koja je imala jedan dar da drži politiku van tog ureda, da ljudi slobodno rade. Čak je prigrlio Europan. Mene je prihvatio kada sam izašao iz Urbanističkog instituta Republike Hrvatske u kojem nisam više bio poželjan. Nekad je Urbanistički institut bio sjajna institucija, niste tamo mogli raditi ako niste znali barem jedan strani jezik i ako niste bili u kontaktu sa strujanjima u drugim kulturama. Na čelo te institucije nije mogao doći bilo tko: 1973. godine ravnatelj je postao Neven Kovačević, jer je neposredno prije toga dobio značajan natječaj (2. nagrada na javnom jugoslavensko-poljskom natječaju  za Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, autori: Kovačević, Glunčić, Potočnjak). Nije se moglo u to vrijeme staviti na čelo institucije nekoga kome bi se ljudi smijali.

Mi smo od tog posla živjeli. Recimo, kada smo radili Dugave, to je bio takav ogroman novac, zahvaljujući tome što je društvena zajednica prepoznala kvalitetu tog projekta.

Promjene u Urbanističkom institutu dogodile su se preko noći. Znate, bila je tamo jedna gospođa, tehničarka, znaka je lijepo bojati. I pjevala je lijepo, pa je na proslavama pjevala. Odjednom, gospođa u Saboru! Neke nove ovlasti! Institut preuzimaju drugi ljudi, poslovodni odbor, financije… Ništa više ne ide preko Hržića, Mancea, Milasa, Čižmeka, autorskih timova – sve ide preko njih! I odjednom: “Čižmek, ti više ne sjediš tu, ti sjediš tamo!” Ja sam rekao: “Magla”. I otišao sam. Rat je.

Susretnem Slavka na Savskom nasipu. I Slavko me pozvao u Zavod. Ja sam tražio da budem na nekom autorskom ugovoru, nisam htio stalno zaposlenje. Slavko je uzeo i Vladu Mattionija. Imali smo sreću što smo dobili takvog čovjeka i tako se u tom Zavodu moglo donekle slobodno raditi. Od tamo su proizašli mnogi dobri projekti.

Međutim, to je trajalo do 2000-e godine, kada je došla nova stranka na vlast, a Slavko otišao. Ulaze neki ljudi u prostoriju u kojoj sam radio. Imali smo u jednoj sobi kompjuter, printer. Oni otvore vrata u prostoriji u kojoj sam ja bio, i počeli su tapkati, da vide što se tu radi. Ja nisam bio zaposlenik i nisam se htio svađati s tim ljudima. I tako sam i od tamo otišao.

► Ponavlja se priča od 10 godina ranije, dakle. Institucije koje je socijalizam gradio, u posljednjih 30 godina su se razgradile.

Ivan Čižmek: Da, baš tako. Razgradile…

► Novi Zagreb: Remetinec, Savski Gaj, Utrine, pa onda Zapruđe i kako sve već ide po redu…

Ivan Čižmek: Lijepo ide…

► Da. Vi dolazite 1975. godine kada Dragutin Kiš već uređuje hortikulturu Novog Zagreba…

Ivan Čižmek: Ne uređuje. Sâdi. Čovjek koji je sadio. To je drugo. On je obilazio teren, i govorio: ovo tu, ono tamo…

► Zanimljivo je da su povjesničari umjetnosti tada bili vrlo kritični spram Novog Zagreba….

Ivan Čižmek: Relativno. Ne svi. Žarko Domljan nije.

► I tada dolazite sredinom sedamdesetih dakle Vi, s kolegama Odakom i drugima, te unosite novu urbanističku gestu – ne raščišćavate te male kućice bagerom, ne taracate. Vi ste prigrlili selo Hrelić…

Ivan Čižmek: Usvajamo, da, bilo nam je stalo da sačuvamo taj riječni rukavac i životne okolnosti koje on omogućava… To je taj napredak. Neću reć’ progres. To je to: napredovanje socijalističkog društva. Ja to nazivam baština socijalističkog grada.

Gledajte, nije sve bilo idealno. Kada se gradilo Zapruđe, kada je Jugomont bio jak, ta montažna gradnja je imala odjeka u Europi, gdje se uglavnom gradilo od betona. Vidjeli su tu svoju šansu. No, i radnici koji su gradili prefabriciranim elementima morali su imati određena znanja – nije čovjek mogao doći sa sela gdje je gradio šibljem i zemljom i odmah se upustiti u sofisticiranu montažnu gradnju. Dakle, ljude je trebalo i školovati. Hoću reći, taj socijalistički napredak nije bio pravocrtan, bilo je uspona i padova, ali sve u svemu radilo se o progresu. Kasnije su došle, recimo, montažne oplate. To je sve dio napretka.

I tako je došlo do razvijanja novog društvenog modela – modela društveno usmjerene stanogradnje, na poticaj jedne zajednice preko skupštine grada, taj model je i pokrenut. I naravno, natječaj je bio obavezan. Nekako su velike građevinske firme imale primat tada, natječaje su često žirirali rukovodioci. No natječaj za idejno rješenje Dugava žirirali su Haberle, Nikšić i Filipović, uvažena imena arhitektonske struke. Ja sam došao sa svojim znanjem i dobili smo nagradu (jer žiri je dao samo druge nagrade) za dvije stambene zone. Međutim, preuzeli smo brigu za cijelo naselje, u dogovoru sa žirijem.

Pokušavao sam se okružiti ljudima boljim od sebe. Tomo (Odak) je risao nacrte u Tempu (jedno od velikih građevinskih poduzeća u Socijalističkoj republici Hrvatskoj, op.aut.). Vazdar je inače završio teologiju, ali je morao završiti i građevinu, pa je vodio brigu o razvoju tehnologije. Bilić koji je imao radnog iskustva u Švedskoj i Švicarskoj – on neka bude prometni stručnjak. Jednako ćemo svi biti autori.

► Koliko je na Vas u to vrijeme imao utjecaja Split III, genezu kojeg također obilježavamo ove godine? Re-afirmacija trga i ulice.

Ivan Čižmek: Vrlo pozitivan utjecaj. Mislio sam: zašto da ne pokušamo nešto i ovdje napraviti. Mi smo svi bili tada slabog imovinskog stanja, podstanari, i rekao sam: hajmo napraviti natječaj, pa ćemo možda zaraditi. I Odak i ja smo si kupili stan.

► Moja velika preokupacija je negativna posljedica modernističkog zoniranja: tada, 1960-ih pa i 1970-ih, industriju se bacalo na Žitnjak, težište je bilo na stambenoj izgradnji, prometna povezanost je bila slaba, kao i danas…Čini mi se, gledajući Vaše crteže, da Vi danas integralnije promišljate grad no što je onda bio slučaj.

Ivan Čižmek: To je zahvaljujući Dakiću, Slavku Dakiću. On je bio vrlo obrazovan, držao je politiku podalje od našeg posla. On je promišljao urbanizam kao kompleksnu djelatnost. Mene je uzeo upravo zbog Dugava, očuvao rukavac, Tepeš je recimo ostavio prostorne rezerve (između ostalog i za crkve)…

► Crkva danas ipak ima poguban utjecaj na društvo…

Ivan Čižmek: Gledajte, i partija (Komunistička partija Jugoslavije, odnosno kasnije Savez komunista, op.aut.) je nekad imala vrlo dobre odnose s crkvom. Neki ljudi su svojedobno bili sretni da idu na takve redovne sastanke partije i crkve, da mogu nešto pojesti, popiti i da ne moraju ništa pametno reći. Kuharić je pozdravljao sa “Zdravo”. Samo “Zdravo”. Hoću reći: ne treba generalizirati.

► Vratimo se još malo na izložbu, za kraj. Zašto baš Aproprijacija u 99 slika? Na izložbi sam među literaturom koju ste izložili kao očito bitnu uočila 99 varijacija Miroslava Krleže. Ta njegova knjiga na neki način je “sukus njegovog leksikografskog rada”, kako u njenom uvodu kaže Mate Lončar…

Ivan Čižmek: Počeo sam s Krležom, tako je. Vaništa me upozorio na izdanje Danteovog Pakla, od Račkog, iz 1939. godine, i ja sam to kupio. Pakao ima 33 pjevanja (što s još dva dijela Božanske komedije čini opet 99 pjevanja). Kako je Dante s Augustinom Kažotićem putovao po Hrvatskoj, što je Lerotić otkrio (osnovna postavka knjige Danteove staze po Hrvatskoj Ivana Lerotića, op.aut.), rekao sam: zašto ne, ima tu nekakve simbolike. Mene osobno interesira, što je Hrvatska i što je ovaj grad. Dijelovi mape su nastajali do 2012. godine, a naslovnicu sam stavio 2013. godine. I sve je u redu dok je to moje, ali kak’ je Davorka (Perić) to preuzela, da bi se to financiralo, da bi se napravila izložba, sad se stvar mijenja, više nije samo osobna i ja sam je dužan objasniti… No, uvijek treba biti na oprezu.

Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Ilustracije: radovi iz mape crteža i kolaža Ivana Čižmeka

Zahvaljujemo Ivanu Čižmeku na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Napredak nije uvijek pravocrtan appeared first on vizkultura.hr.

U petak, 15. lipnja u 20 sati u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici otvara se samostalna izložba osječkog umjetnika Maria Matokovića pod nazivom U potrazi za dobrom vladavinom. Riječ je o prvom većem predstavljanju ovog autora u zagrebačkoj regiji, a koji se u svom radu kontiunirano bavi kritikom društvene stvarnosti, počevši od problema zajednice u kojoj živi, pa do propitivanja nacionalne odgovornosti suvremenog hrvatskog društva.

Mario Matoković rođen je u Osijeku 1985. godine. Diplomirao je 2010. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Odsjek likovne umjetnosti. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Od 2010. član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku. Funkciju predsjednika HDLU Osijek vršio je od 2013. do 2016. godine. Jedan je od osnivača Umjetničke organizacije POPUP. Asistent je na diplomskom studiju Likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Koristeći neo-konceptualne metode (performans, instalacija, fotografija…), Matoković se neprestano pita gdje je u suvremenom hrvatskom društvu nestao osjećaj društvene i nacionalne odgovornosti, gdje su nestali solidarnost i programska orijentacija prema budućnosti. Izlagao je na brojnim domaćim te nekoliko međunarodnih izložbi, a bio je i nominiran za Nagradu Radoslav Putar.

Ususret izložbi, postavili smo Mariu nekoliko pitanja o njegovom radu!

*Mario Matoković: Neizvjesni prostori (2018.), video-performans

► Koji će radovi biti predstavljeni na izložbi u Galeriji Galženica?

Mario Matoković: Na izložbi će biti postavljeno šest radova nastalih od 2011. do danas uključujući rad Neizvjesni prostori čija je produkcija financirana od strane Galerije Galženica, samim time će ovo biti premijera navedenog rada. Radovi medijski variraju od grafike, video performansa, instalacije ili pak objekta.

*Mario Matoković: To all of those people who destroyed my city  (2017.), performans, grafika

► Tvoj umjetnički rad tematski se temelji na kritici društvene stvarnosti. Kojiih se sve aktualnih problema dotiču pojedini radovi?

Mario Matoković: Radovi prikazani na izložbi problematiziraju odnos pojedinaca, države, zajednice, kulture s naglaskom na kritički kontekst. Tako se u radu To all of those people who destroyed my city. bavim Osijekom kao gradom koji je vrvio radnicima i tvornicama da bi se danas svelo na svega dvije tvornice koje su preživjele jednokunsku privatizaciju, dok u radu Neizvjesni prostori problematiziram percepciju pojedinca u kontekstu promatranja prostora i zajednice, u ovom slučaju Slavonije, koja iz dana u dan odumire i gotovo da je prepuštena samoj sebi. Stava sam da svatko od nas treba progovarati o problemima jer jedino tako možemo ukazati da isti postoje.

*Mario Matoković: Hrvatski kulturni šator (2016.), objekt

► Ima li umjetnost potencijal za šire društvene promjene, za iniciranje dijaloga i ukazivanje na neka od žarišnih društveno-političkih antagonizama?

Mario Matoković: Vjerujem da umjetnost može ukazivati na probleme kao i poticati na dijalog u kontekstu rješavanja eventualnih nedaća. Svaki pomak na bolje u zajednici je dobar, dolazio on iz umjetničkih krugova ili iz nekih drugih sfera životnih djelovanja. Jedino što mislim da je generalno kod nas zaista teško išta poručiti iz pozicije umjetnika uzmemo li u obzir način na koji država, obrazovani sustav ili neki treći sektor doživljavaju kulturu. Svakako treba ustrajati.

*Mario Matoković: Zastava (2011.), objekt, performans

Izložba U potrazi za dobrom vladavinom bit će otvorena do 14. srpnja, a dodatne informacije o izložbi možete pronaći ovdje.

Više o autoru: mariomatokovic.com

The post Važno je govoriti o problemima appeared first on vizkultura.hr.

Na samom rubu istočnog dijela zagrebačkog centra, nadomak Kvaternikovog trga, već više od tri desetljeća djeluje Galerija Miroslav Kraljević (GMK). Osnovana 1986. kao galerijski prostor Kulturno-umjetničkog društva INA, udruženja koje su osnovali tadašnji radnici svojedobno najvećeg jugoslavenskog poduzeća – INA-e – Galerija se u tri desetljeća postojanja nametnula kao jedno od ključnih punktova suvremene likovne produkcije. Zanimljiva povijest djelovanja Galerije, koja se proteže od predstavljanja radova umjetnika-amatera te renomiranih jugoslavenskih umjetnika, preko izlaganja radova domaćih i međunarodnih autora te grupnih izložbi sa snažnim kustoskim konceptima, pa do afirmacije Galerije kao prostora u kojem se vizualnom umjetnošću i različitim diskurzivnim programima generiraju nove percepcije na aktualnu problematiku, utjecala je na to da GMK postane specifično i prepoznatljivo izložbeno mjesto ne samo u domaćem, već i u regionalnom kontekstu.

Upravo je svojevrsna auto-refleksija, odnosno istraživanje povijesti ove galerije u fokusu nove, upravo otvorene izložbe u GMK; umjetnica Katerina Duda predstavlja rezultate svog umjetničko-istraživačkog projekta Što će nam fundus?, započetog prije dvije godine i ostvarenog u suradnji s kustosicama Galerije, a čiji je cilj rasvjetljavanje uloge INA-e u radu Galerije i specifičnosti nekadašnjih izlagačkih politika. O ovim temama, kao i o programskim smjernicama koje su uvele prilikom preuzimanja upravljanja Galerijom, razgovaramo s kustosicama GMK, Anom Kovačić i Leom Vene.

*Ana Kovačić i Lea Vene / foto: Marina Marinović

► Galerija Miroslav Kraljević prepoznatljiva je kao propulzivno mjesto na kojem se artikuliraju najrazličitije teme – od post-tranzicijske svakodnevice i problematike manjina, pa do virtualne realnosti, primjerice. Također ste otvoreni prema različitim medijima i tipovima umjetničkih, ali i istraživačkih te edukativnih radova. Što biste istaknule kao primarni fokus u vlastitom djelovanju?

Primjerice, u opisu GMK na službenoj mrežnoj stranici stoji da je kustoski tim posvećen onim „umjetničkim i intelektualnim praksama koje analitički i kritički propituju sadašnjost, osobito odnose politike i estetike“. Možete li ovaj tematski fokus obrazložiti na primjeru nekih recentnih projekata koje ste provele u okviru GMK?

Ana Kovačić: Bitno je spomenuti da tu sintagmu baštinimo od prethodnih kustosica galerije, Antonie Majača i Ivane Bago; odlučile smo ju zadržati kao svojevrsni ključni statement koji pokazuje da slijedimo programski kontinuitet i svjesno pratimo prethodnu programsku liniju. Prvi naš ključni projekt koji to dobro oslikava bila je Likvidacija, održana 2014. i 2015. Taj se projekt bavio procesima privatizacije, no tema je bila prilično široko postavljena i u tom smo okviru nastojale „ispipati“ teritorij vezan uz tu tematiku. U suradnji s partnerima iz Beča, Prištine i New Yorka, promatrali smo taj fenomen u ovim matičnim sredinama, dok smo u Hrvatskoj uzele nekoliko „studija slučajeva“ i organizirale istraživanje koje se ticalo našeg podneblja. To je bio prvi naš veći projekt koji se poigravao politikom i estetikom, i ispreplitao te dvije sfere kroz produkciju radova koji u prvom redu jesu umjetnički, ali definitivno kritički progovaraju o društveno-političkoj situaciji.

Lea Vene: Vrlo je važno ovdje naglasiti lokalnu specifičnost novih produkcija jer smo na taj način ušli u male „case studyje“: Split, Zagreb, Rijeka… Svaki od pozvanih autora koji su sudjelovali u projektu odabrao je jednu specifičnu temu iz tog konteksta – Rafaela Dražić bavila se uvjetima rada u brodogradilištu u Splitu, kolektiv OUR Jugoplastikom, Bojan Mrđenović bavio se hotelima duž obale, Iva Marčetić istraživala je Rijeku, a u Zagrebu je Bojan Mucko istraživao napuštene lokale. S tim smo projektom postavile model koji smo željele nastaviti slijediti, istraživati i raditi u lokalnom kontekstu, ulaziti u neku vrstu refleksije i reagirati na aktualnu situaciju.

*Izložba “Likvidacija” / foto: Davor Konjikušić

*Rad Bojana Mucka na izložbi “Likvidacija” / foto: Davor Konjikušić / Rad Johna Hawke izveden na Kvaternikovom trgu u sklopu projekta “Likvidacija”

Ana Kovačić: To i nastavljamo ove godine; počeli smo se baviti turizmom, zasad kroz dvije umjetničke rezidencije te kroz otvoreni poziv za produkciju novog umjetničkog rada u ovoj godini, a plan je za 2019. godinu da provlačimo tu temu kroz čitavu godinu. Primarna interesna tema bit će kritički turizam, točnije propitivanje turizma i njegovih posljedica u lokalnoj sredini, ali i u regionalnoj.

Lea Vene: Želja nam je stvoriti i neku vrstu platforme u koju će biti uključeno nekoliko organizacija unutar Hrvatske (u Zagrebu, Puli, Rijeci, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku). Inicijalno smo se povezali sa Sivom zonom; zasad oni pokrivaju otočni dio, a mi Zagreb, no to bi trebala biti tek početna točka buduće platforme. Također, pokušali bismo ostvariti kontakte i unutar mediteranske zone, proširujući platformu na prostore država bivše Jugoslavije, ali i šire. Namjera je stvoriti mrežu unutar koje bi se izmjenjivali projekti, ali i umjetnici, no proizvedeni sadržaji ne bi bili isključivo izložbenog tipa.To možda ima manju vidljivost, ali jedna od ključnih stvari koja se posljednjih godina promijenila kod Galerije Miroslav Kraljević upravo je to da radimo na mnogo projekata koji su iznimno lokalno specifični, i u kojima output nije nužno izložba, gdje se ne ide prema ispunjavanju white cube galerijskog prostora, nego se koristi strategija malih intervencija i terenskog rada.

Ana Kovačić: Primjer ovoga je projekt Marginalnost (sada nazvan Točka komunikacije), započet 2014., no na kojem radimo kontinuirano, svake godine ga razvijajući. Riječ je o projektu koji podrazumijeva mnogo rada na terenu, nema uobičajenu vidljivost, i sve ide sporim koracima zbog otežanih uvjeta rada u romskim naseljima na području Zagreba.

Lea Vene: Krenulo je sa svojevrsnim „skeniranjem“ situacije u Zagrebu, izradom proto-mape područja u kojima žive Romi, no s vremenom smo interes sužavali prema Vrtnom putu kao jednom vrlo specifičnom prostoru u blizini gradskog centra, a koji uključuje i industriju, i prirodu, i VIP i Rome. Ondje doista postoji svojevrsni geto, životni su uvjeti među najgorima u odnosu na ostala naselja. Shvatili smo da je bolje odabrati jedan takav mikro „case study“ i ondje postupno no temeljito raditi, upoznati stanovnike, osigurati ulazak u naselje, čemu prethodi najteži dio – stjecanje povjerenje stanovnika.

Ana Kovačić: Krenule smo pomalo gerilski, i prva je godina bila izuzetno teška. Primjerice, u ta se naselja ne može tek tako ući, a posebno je problematičan ulazak osobe koja je u ulozi istraživača jer pretpostavlja postojanje određene razmjene: što mi želimo od stanovnika, i obrnuto. Trebalo je mnogo strpljenja i ustrajnosti, i to je svakako jedan od projekata s kojim smo imali nekoliko milestoneova, kada smo ozbiljno razmišljale je li preteško nastaviti s projektom…

Lea Vene: I same smo naišle na brojna pitanja: primjerice, kako uopće raditi i izvoditi ovaj projekt? Znale smo da ne želimo kao produkt klasičnu izložbu, a opet željele smo uključiti umjetničku metodologiju rada, možda izvesti neku umjetničku intervenciju koja će biti prilagođena kontekstu. Projekt je krenuo od fokusa na arhitekturu kroz suradnju s udrugama SF:ius i Archisquad, a sada ga primarno vodi Bojan Mucko u suradnji s Anom Guzmić. Njih dvoje, u suradnji s pedagozima, na terenu rade s djecom i odraslim stanovnicima naselja, sa željom da s njima reflektiraju situaciju. Ideja je stvaranje svojevrsne zagovaračke platforme, ali i osnaživanje ljudi u zajednici, osvještavanje njihovih potreba i koraka koje je potrebno preuzeti kako bi došlo do promjena. Takva procedura rada iznimno je interesantna – s jedne strane ona uključuje suradnju s humanitarnim organizacijama, pa rad s medijima na pitanju stvaranja alternativne slike o pripadnicima romskih manjina i adekvatnog načina izvještavanja s terena, te naposljetku rad na političkoj razini: pregovaranje s gradskim i državnim institucijama, istraživanje gdje se i na koje načine zastupaju Romi, s kojim se porukama izlazi u javnost i na koji način Romi od toga imaju ili nemaju koristi.

Ana Kovačić: U početku smo radili s romskom udrugom Rom, a nakon toga godinu-dvije surađivali smo s udrugom Zuralipe, a u čitavom procesu prisutan je bio Gradski ured za socijalnu skrb i osobe s invaliditetom. Pokušali smo uključiti sve bitne aktere, i ne biti poput nekakvog stranog tijela koje ondje radi „izvana“, stoga je bitna bila suradnja s romskim organizacijama koje poznaju situaciju. One su ujedno bile i svojevrsne „ulaznice“ za ulazak u naselja.

Lea Vene: Taj je projekt zasad od javnih formata uključio okrugle stolove koji su, doduše, bili pomalo zatvorenijeg tipa, bez široke publike, no ove ćemo godine nastojati napraviti jednu vrstu izložbenog programa koji će prezentirati rezultate participativnog rada na terenu, promišljati problematiku i prenijeti dio istraživanja u galeriju, ali u procesualnom obliku, uz predstavljanje načina rada i onoga što je nastalo. Međutim, budući da su način rada i okolnosti života ondje toliko ekstremni i da se uvjeti mijenjaju doslovno iz dana u dan, ni to ne možemo striktno planirati, nema klasičnog projektnog planiranja. Taj je projekt doslovni kontrapunkt uobičajenom izložbenom programu, svakako je zahtjevniji, no zbog toga možda čak i interesantniji i izazovniji.

*Projekt “Marginalnost” / foto: Ana Guzmić

► GMK je osnovana sada već davne 1986. godine, a zanimljivo je da je do njezinog nastanka došlo na poticaj Kulturno-umjetničkog društva INA, pa je tako i danas GMK dio KUD-a INA. I premda se djelovanje galerije posve odmaknulo od prvotne namjene (a koja je uključivala i izložbe radova umjetnika-amatera, članova KUD-a INA i radnika), čini mi se da je nekako ova poveznica s počecima Galerije ipak ostala upisana u obliku kontinuiranog interesa kustoskog tima za teme poput rada, radništva, kao i povezivanja te aktivnog uključivanja radnika u stvaranje kulture?

Ana Kovačić: Nikada nismo od toga htjele pobjeći; GMK je nastalo u sklopu INA-e, i taj dio galerijske povijesti svakako nam je bitan. Naš rad vidimo kao kontinuitet toga. I dalje je GMK dio KUD-a INA, premda je u međuvremenu osnovana nova udruga (GMK), pa je dio projekata prebačen na nju. Ovaj dio povijesti galerije tema je na koju smo se neprestano vraćale, često iz našeg vlastitog interesa, no također i zbog interesa pojedinih umjetnika s kojima smo kroz godine surađivali, a kojima je bila zanimljiva činjenica da je sama galerija smještena u INA-inoj zgradi, zgradi koja je posljednje dvije godine napuštena i zjapi prazna. INA i dalje podržava rad Galerije, naposljetku i dalje djelujemo u njihovim prostorima, a i novčanim sredstvima sudjeluje u realizaciji godišnjeg programa.

Kroz projekt umjetnice Katerine Duda počele smo se ponovno ozbiljno baviti ovom temom: prije dvije godine Katerina je na naš poziv boravila u otvorenom studiju, i tada se započela baviti zgradom, prepoznajući ju je kao nešto interesantno. Krenula je od istraživanja same zgrade – od arhitektonskog projekta, nacrta, kao i istraživanja njezine povijesti – da bi se s vremenom fokusirala na jedan jako bitan segment, a to je umjetnička zbirka GMK koja je u jednom trenutku bila pozamašna.

Otprilike u to vrijeme odlučile smo raditi publikaciju povodom 30. godišnjice postojanja Galerije, na čemu ove godine radimo intenzivno, a tisak planiramo početkom 2019. Naime, premda je galerija na sceni kontinuirano prisutna već jako dugo, ni u jednom trenutku njezina povijest nije sumirana, iako je na trenutke bila izrazito turbulentna i slojevita.

Istražujući i pregledavajući dokumente, primijetile smo da je od 1986. do 2004. postojala praksa da svi umjetnici koji izlažu u galeriji, moraju donirati jedan od svojih radova. Ugovor koji se sklapao između umjetnika i galerije bez iznimke je uključivao tu stavku. Tada je galerija izložbeno bila iznimno produktivna, soko 24 realizirane izložbe godišnje, pa je zbirka u tom periodu narasla do brojke odnekoliko stotina radova. U jednom su trenutku, zbog nedostatka prostornih kapaciteta galerije, radovi predani na čuvanje INA-i i suradničkim tvrtkama. Kada je Katerina postavila pitanje što je s tim fundusom, shvatile smo da ne znamo gdje se nalaze radovi, da oni nisu fotografirani niti dokumentirani, i da postoji samo popis radova. Upustile smo se u dugotrajno istraživanje i pokušale ih locirati. Katerina se tom temom bavi već više od dvije godine, paralelno radeći na filmu (u suradnji s Restartom) koji će uskoro biti završen i koji predstavlja umjetnički hommage zgradi, te s druge strane, na projektu koji se zove Što će nam fundus?, koji upravo predstavljamo na izložbi u GMK. Kroz umjetničko istraživanje i u suradnji s nama, ona je pokušala locirati sve ove radove, ne bismo li ih potencijalno opet stavili pod svoje okrilje. Osim što osjećamo potrebu i odgovornost da se pobrinemo za sudbinu ovih radove, shvatile smo da je ta ostavština bitna i da predstavlja određeni kapital. Naime, galeriju u posljednjoj dekadi gotovo kontinuirano prati problem neizvjesnosti i nestalnosti, s čime su se susretale još i bivše voditeljice GMK, Antonia Majača i Ivana Bago. Galerija djeluje u zgradi, ali nije poznato dokad, nemamo potpisan ugovor. Stoga smo ovaj fundus počele promatrati kao neki kapital koji bi nas mogao „uzemljiti“. Također, ovo otvara i pitanje čitavoga umjetničkog rada: autorski su ugovori u ono vrijeme bez iznimke uključivali odrednicu o doniranju umjetničkih radova; drugim riječima, da bi umjetnici mogli izlagati u galerijama, morali su pokloniti svoj rad galeriji. To otvara cijeli niz pitanja i prilično dobro oslikava situaciju kasnih 1980-ih i cijelog ratnog perioda 1990-ih. Umjetnički honorari nisu postojali, a prvi se put pojavljuju 2000-ih.

Rad na projektima koji tematiziraju povijest KUD-a i Galerije, dakle, predstavlja svjestan pokušaj traženja naše pozicije i propitivanja gdje smo sada.

*Katerina Duda: “Što će nam fundus?” 

► Otkad ste preuzele upravljanje GMK, uvele ste i nekoliko ključnih promjena u metodologiji rada. Jedna od najznačajnijih promjena bilo je otvaranje redovnog godišnjeg natječaja za produkciju novoga rada. Zašto ste se odlučile na taj korak?

Ana Kovačić: Ključna za ovu odluku bila je naša potreba da „osluhnemo bilo“ umjetničke scene. Nismo željele raditi nešto hermetično, a interesiralo nas je što se događa na sceni. Zadatak je natječaja da pokaže što i na koji način rade mladi umjetnici, kako razmišljaju i odgovaraju na neku temu, ukratko – što se događa na sceni.

Lea Vene: Osim toga, shvatile smo da je mladim umjetnicima teško izboriti se za financiranje, te da galerija postaje prostor koji daje podršku na razini infrastrukture, produkcije rada, prezentacije, kustosku pomoć i, naposljetku, pruža im određenu medijsku vidljivost. Činilo nam se iznimno bitnim dati cijeli taj paket jednom mladom umjetniku, tim više što je galerija ranije zanemarivala taj aspekt. Gotovo smo u potpunosti ukinule praksu da radimo prenesene izložbe, i predstavljamo već postojeće, prethodno realizirane radove. Bitno nam je raditi nove produkcije i nove radove u kojima smo i mi prisutne kroz cijeli proces razvoja, ne zato da bismo ga kontrolirale, već stoga što je kustoski mnogo izazovnije i zanimljivije raditi na taj način. Također, bitno je napomenuti da je ovo jedan od rijetkih natječaja koji traži nezavršen rad, ideju.

► Koliko je bitno da galerijske institucije danas imaju aktivnu ulogu u samoj produkciji umjetnosti, odnosno (u suradnji s umjetnicima) u stvaranju novih umjetničkih radova?

Ana Kovačić: To je ključno – ako ne sudjeluju institucije, tko onda sudjeluje? Ne može se očekivati od umjetnika da ulažu svoj novac u produkciju rada, a da pritom te novce nikada ne dobiju natrag.

Lea Vene: Natječaj koji GMK raspisuje svojevrstan je „okidač“ za akciju, za produkciju. Često se umjetnici osjećaju čak i pomalo ranjivo ako trebaju prezentirati ideju o još nedovršenom radu, no mi želimo upravo to, i onda potom stvoriti prostor i vrijeme za daljnji razvoj projekta, kao i za pronalaženje financija potrebnih da se on realizira. Također, mi radimo vrlo transparentno, pa se o budžetu i namjenskom trošenju kroz čitav proces direktno pregovara s umjetnikom, obrazlažu se troškovi i dogovara distribucija sredstava.

► Aktivnostima koje izvodite u sklopu programske linije Otvoreni studio pretvorili ste galerijski prostor u svojevrsni privremeni „kreativni hub“, u kojem pružate mogućnost posjetiteljima da steknu uvid u kreativni stvaralački proces, ali i da umjetnik/ca pritom bude u direktnoj interakciji s publikom. Pridonose li takvi oblici rada boljem razumijevanju umjetnosti, jačaju li interes generalne publike?

Lea Vene: Bitno je napomenuti da smo ovaj tip projekta započele najprije kroz suradnju s Martinom Kontošić i Irenom Frantal 2014. godine. One su tada, razmišljajući o modelu prezentacije Ireninog rada, predložile varijantu otvorenog prostora u kojem galerija ne funkcionira kao izložbeni prostor, već kao radni atelje. U današnjoj situaciji, kada većina umjetnika nema svoj studio, mogućnost da prostor galerije koriste kao svoj radni prostor pokazala se iznimno korisnim. Krenulo je to, dakle, kao nešto što nije usko umjetničko, jer se Irena bavi formom umjetničke knjige, a ovu vrstu istraživačkog eksperimentiranja zadržale smo kao odrednicu, pa u otvoreni studio uključujemo autore koji se bave različitim medijima. Primjerice, u prostor galerije uvele smo i glazbu, eksperimente sa zvukom, pa su tako posljednjih godina u GMK gostovali Mokre gljive, Šumovi protiv valova, a ove godine Andro Giunio i Bene na Vole. Osim njih, ugostili smo i umjetnike Vanju Babića, Katerinu Duda, kolektiv Ljubavnice…

Ana Kovačić: Iskustva su nam isključivo pozitivna, od toga da umjetnici oduševljeno prihvaćaju poziv, prepoznajući potencijale kreativnog korištenja galerijskog prostora kao vlastitog studija. S druge strane, projekt je formirao novu vrstu publike. Kroz sve otvorene studije, pogotovo one glazbene, dobili smo kompletno novi tip posjetitelja, a dio njih je kasnije nastavio posjećivati i druge programe. Također, iz otvorenog studija su se iznjedrili neki projekti koji se nastavljaju dalje samostalno ili kroz rad GMK. Ideja iza koncepta otvorenog studija podrazumijeva vrijeme koje je posve oslobođeno za promišljanje, što nam se čini izuzetno potrebnim i zanimljivim polazištem za kreativni rad. Galerija tako postaje prostor za druženje i istraživanje mnogo više nego prostor za prezentaciju i finalne produkcije.

Jedini uvjet za umjetnike u otvorenom studiju je da prostor bude otvoren za javnost u prethodno dogovorenim terminima, autor nije obavezan ništa producirati u tih mjesec dana. To su momenti u kojima mi isprobavamo prostor GMK, što se tu može, koje su mane prostora i kako ih prevladati.

*Otvoreni studio: Šumovi protiv valova / foto: Miran Kramar

► Drugi sličan tip aktivnosti u kojima dolazi do izravne sprege između umjetnika i publike, kao i do razmjene znanja, su radionički programi. Posljednjih nekoliko godina u suradnji s udrugom Restart provodite radionice za srednjoškolce, a nedavno ste pokrenuli i radionice za korisnike Doma za starije i nemoćne osobe. U oba slučaja radionice vode mladi umjetnici/e. Kakve su reakcije polaznika na takav tip programa?

Ana Kovačić: Vrlo često se događa da se omjer uloženog rada i kvalitete programa ne podudara s brojem posjetitelja. Stoga se nametnulo pitanje što možemo ponuditi kao dodatni program uz izložbe, a da pokušamo aktivirati publiku, i da pritom oni dobiju nešto od programa.

Nakon što su nam, po završetku radioničkog programa koji smo organizirale u suradnji s Restartom, počeli dolaziti srednjoškolci, potvrđujući da im je ta radionica stvarno mnogo značila, da su dobili sadržaje koji im se inače ne nude, da su im se otvorili novi horizonti, shvatile smo da je potreba za takvim tipom programa itekako prisutna. Svaki program koji radimo, a nekako su to uvijek odnosi politike i estetike, neka društveno-politička pitanja, predstavlja super platformu za diseminaciju znanja, za otvaranje jednog čitavog spektra programa koji se odnose na edukaciju. Tako smo s vremenom počele razvijati radioničke sadržaje; prva je bila u sklopu projekta Likvidacija 2014., kada je Dina Rončević vodila radionice sa srednjoškolcima na temu odnosa privatnog i javnog. I tada se pokazalo da klinci nisu dotad uopće razmišljali o tome zašto bi javni prostor trebao biti javan, što se događa kada se on privatizira, što znači situacija u kojoj ti jepotreban novac da konzumiraš javni prostor… Spontano se to nastavilo i kroz projekt s Romima, preko mnogo programa u kojima su radionice bile popratni sadržaji, pri čemu je suradnja s Restartom kontinuirana, jedino su se kroz godine mijenjali načini rada i formati… Ove smo godine ugostile sjajne radionice s deset srednjoškolki iz Zagreba koje je osmislila Vida Guzmić, a koje su tematski bile vezane uz feminizam i snimanje.

Lea Vene: S Anom Kuzmanić smo radile dva pilotska programa s djecom preškolske i rane školske dobi, a to su korisnici koji definitivno nikad dotad nisu bili prisutni u galeriji. Iz toga je izrastao Anin projekt Ti si malen, ja sam velik, lani smo radili sa srednjoškolcima, a treća etapa završila je nedavno s radionicama u koje smo uključile djecu i korisnike doma za starije i nemoćne.

Ana Kovačić: Definitivno smo htjele raditi s ove dvije dobne skupine, pa smo došle na ideju da spojimo te generacije. Pozvale smo Anu Kuzmanić koja je osmislila sjajne radionice. To doista jest svojevrsni pionirski projekt, jer je jedan od rijetkih koji spaja predškolsku ili ranu školsku dob sa starijom dobi, a reakcije polaznika su odlične: korisnici doma su oduševljeni jer imaju mogućnost za interakciju i tip sadržaja koji im inače nedostaje. U svijetu postoji tendencija za smještanjem vrtića u staračke domove jer istraživanja pokazuju da postoji mnogo benefita za obje ove generacije, koje su često razdvojene i nemaju kontakta, i potvrđuju da je ovaj spoj zapravo fantastičan. Za radionice smo uvijek otvorene jer kod tog tipa sadržaja postoji instantni feedback, koji pak često izostaje na izložbama. Radionice stvaraju situacije u kojima radimo nešto konkretno za nekoga, pa je obrazovni i radionički dio postao ključan dio programskog usmjerenja GMK.

Lea Vene: Mislim da je, čak i prije no što su se otvorili neki specifični europski fondovi, postojala snažna potreba za takve sadržaje. Prije nekoliko godina provodile smo jednu vrlo bazičnu, no iznimno efektnu formu – svojevrsne artist talkove u školama. To se pokazalo jako konstruktivnim, kako za umjetnike koji su dobili priliku da svoj rad prezentiraju klincima, tako i za srednjoškolce koji su dobili uvid u umjetničku scenu kroz neku vrstu otvorenog razgovora i dijaloga. Pokazalo se da i takva vrsta sadržaja može vrlo uspješno inkorporirati u nastavu.

*Ana Kuzmanić: “Ti si malen, ja sam velik” / foto: Miran Kramar

► Kako možemo ovakve i slične tipove programa promatrati u kontekstu aktualne kulturne politike, unutar koje se djelatnike i organizacije na tzv. nezavisnoj kulturnoj sceni sve više usmjerava prema tome da djeluju kao „one-man-band“ – tj. da istovremeno budu i proizvođači, i istraživači, i edukatori…?

Ana Kovačić: Ako je ikad naziv radnik u kulturi imao smisla, to je danas. U pravom smislu riječi.

Lea Vene: Raditi u NGO organizaciji u kulturi danas znači obavljati cijeli set poslova – od administracije i koordinacije, do osmišljavanja projekata i kuriranja. Ujedno moraš biti i tajnica, i autorica teksta i postava izložbe, producentica i PR, moraš bazično poznavati i temelje računovodstva, moraš preuzimati uloge predavača, edukatora, pa čak pregovarača…

Ana Kovačić: Pritom se ovdje radi o zaista mizernim honorarima. Lea i ja radimo za minimalne plaće, a budući da iznosi plaća nisu adekvatni za život, vrši se pritisak za dodatnim freelanceanjem s jedne strane, te osmišljavanjem i uključivanjem u europske projekte s druge strane. Ponekad se projekti izrađuju čak i pomalo stihijski, jer je to često jedini način da organizacija opstane. Nas je doista stabilizirala potpora Zaklade Kultura nova jer nam je po prvi put omogućila zapošljavanje, no da bi se ta podrška dobila, potrebno je kontinuirano realizirati vrlo dinamičan cjelogodišnji program s masu sadržaja.

Lea Vene: Također, u slučajevima u kojima postoji samo nekoliko osoba koje rade, nema stvarne podjele poslova, pa smo osuđeni na „one man band“ model. Postoji generalna tendencija da se udruge stabiliziraju kroz podršku europskih fondova, no to i jest problem – uz sve što radimo, nemamo vremena baviti se i ozbiljnim fundraisingom. Za to je potreban drugačiji ritam rada i staloženost.

► Posljednje desetljeće u GMK je obilježeno povremenim turbulencijama oko samog opstanka galerijskog prostora, odnosno nastavka djelovanja u aktualnom prostoru. Dobrim dijelom je razlog tome što je zgrada u kojoj se galerija nalazi u vlasništvu INA-e, pa na neki način ova povremena previranja i napetosti oko opstanka galerije simbolički svjedoče i o sudbini tvornice, koja je najprije privatizirana, da bi poslije bila prodana stranim ulagačima. Upravo stoga, možemo li reći da u ovakvom neoliberalnom kontekstu, u kojem je sudbina INA-e samo jedan od brojnih nesretnih primjera, borba za kulturu i za bolje uvjete u području kulturne i umjetničke produkcije postaje nužnost?

Ana Kovačić: Sada mi je mnogo lakše nego prije 7-8 godina, u vrijeme kada sam tek počinjala s radom u GMK. Prvi „potres“ je zaista težak, a svaki sljedeći je lakši jer se nastojiš naviknuti na situaciju i jednostavno učiš kako funkcionirati na taj način. Naučile smo raditi unatoč činjenici da ne znamo hoćemo li sljedeće godine imati prostor i gdje ćemo biti; sada to više ne doživljavam tako katastrofično kao na početku. U međuvremenu smo poradile i na kvaliteti komunikacije s INA-om, koja je dotad funkcionirala po principu tihog egzistiranja, pa premda i dalje nismo sigurne dokad ćemo biti u prostoru, više nemamo osjećaj da ćemo ostati na cesti.

Lea Vene: Zaista smo dosta poradile na odnosu s INA-om, pa im sada nastojimo kontinuirano prezentirati svoj rad, pojasniti što radimo, zašto i kako to doprinosi ne samo sceni, već i njima. I mislim da smo uspjele; nije bilo jednostavno jer ne radimo komercijalne, vidljive projekte, ne ostvarujemo tu vrstu programske kvantitete koja se često uzima kao glavni kriterij uspješnosti, no imamo ključne ljude i publiku koja je bitna i čini nas specifičnima u odnosu na druge aktivnosti i programe koje INA financira. Stoga danas i mi gledamo drugačije na situaciju i na mogućnosti koje se mogu razviti na nekom dugoročnijem planu.

Ana Kovačić: Svjesne smo da će u nekom trenutku doći do tranzicije GMK u neki drugi prostor, no to vidimo kao neki potencijal: to bi označilo novi korak, novu etapu u povijesti galerije, a ne moment katastrofe i apsolutnog kraja.

Lea Vene: Na takve situacije promjene, koje su nužne zbog različitih razloga, ne treba gledati fatalistički, već ih treba shvatiti kao okidač za vlastito interno revidiranje, za refleksiju. Neki novi početak, ali i nastavak.

*Ana Kovačić i Lea Vene / foto: Marina Marinović

Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Ani Kovačić i Lei Vene na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post <font size="2,8">Umjetnošću prema kritičkoj refleksiji</font> appeared first on vizkultura.hr.