Jedan od najznačajnijih, najuspješnijih i inozemno najprepoznatijih domaćih kustoskih kolektiva, WHW (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović), u svom portfoliju bilježi suradnje s nizom iznimno bitnih kulturnih institucija, od madridske Reine Sofíje, ljubljanskog Muzeja suvremene umjetnosti i festivala Steirischer Herbst u Grazu preko Istanbulskog bijenala, londonske galerije Calvert i Beirut Art Centra do e-fluxa, bečkog 21er Hausa i kulturnog centra Para Site u Hong Kongu. Kolektiv uskoro obilježava 20 godina rada, a tim povodom s njima smo razgovarali o prošlostima i budućnostima, o prostorima borbe i opstanka.

*Kustoski kolektiv WHW: Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović / foto: Damir Žižić

► Za početak bih se vratila na vaše početke. Organizaciju ste osnovale 1999. godine kao tada još mlade povjesničarke umjetnosti zagrebačkog FFZG-a, odsjeka koji u kuloarima i dalje slovi kao iznimno konzervativan. Odakle je došao impuls za pokretanje WHW-a, kako ste tada zamišljale budućnost vlastite organizacije, jeste li uopće?

WHW: Poriv da se okupimo bio je povezan uz tadašnju političku situaciju i želju da progovorimo o njoj, zajedno s umjetnicama i nizom istomišljenica na sceni koja je tada tek nastajala. Arkzin nam je dao poticaj za našu prvu izložbu, mjesto u svom uredu i kompjuter na posudbu pred kojim smo tada zajedno pisale skoro pa svaki mejl. S obzirom na to da je prošlo dvadeset godina, osjećaj je malo kao da prepričavamo neke prvoboračke priče, ali naša prva izložba Što, kako i za koga, povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta je bila pokušaj intervencije u polje konzervativnog i reakcionarnog shvaćanja kulture. Bilo nam je muka od brisanja i demonizacije svega povezanog s komunizmom i socijalističkom Jugoslavijom, zaboravljanja svega progresivnog što se na polju suvremene umjetnosti događalo u tom razdoblju i očekivanja da je umjetnost tu da reprezentira novonastalu nacionalnu opsesiju. U okruženju korupcije, klerikalizacije, osiromašenja, patrijarhata, ksenofobije i nacionalizma, htjele smo ponuditi bar privremenu platformu za kritičke glasove i prakse koje su bile marginalizirane. Zato nam je bilo važno da se izložba s takvim naslovom i stavom organizira u reprezentativnom prostoru Hrvatskog društva likovnih umjetnika (koje danas skoro pa ne reagira dok im se bez ikakve javne procedure oko zgrade nasilno uklanjaju ljudi i drveće), s jakom internacionalnom komponentom, okupljajući različite generacije umjetnica, uz naglašenu suradnju s područjem Jugoslavije – mnoge su kolegice tada prvi put ponovo došle u Zagreb… Tada još nismo ni bile organizacija, bile smo samo privremeni kolektiv koji je pokušao reći nešto što je nama samima bilo važno čuti u javnom prostoru.

*Što, kako i za koga, povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta (kadar iz TV emisije Transfer), 2000.

► To je bilo vrijeme bujanja domaće nezavisne scene čijem svakodnevnom propadanju svjedočimo posljednjih godina. Zanima me da napravite kratku komparativnu analizu koja će, vjerujem, dobro ilustrirati što se sve i vama i domaćem kontekstu događalo u proteklih dvadeset godina – kako je vaš odgovor na pitanje što, kako i za koga? glasio tada, 1999. godine, a kako glasi danas? (Kao potpitanje ovdje možda mogu parafrazirati ono Močnikovo Koliko fašizma?)

WHW: Ovo je baš depresivno pitanje. Kad smo počinjale, kontekst je bio strašan, ali se činio kao privremeno izvanredno stanje. Čak smo mislile da neće trajati, da je opipljiva neka druga opcija. Iz današnje perspektive to izgleda naivno. Tada nam je bilo nezamislivo da će za dvadeset godina biti u mnogim aspektima isto i da već spomenuta sprega korupcije, klerikalizacije, osiromašenja, patrijarhata, ksenofobije i nacionalizma vladati i dalje. Ono što svakako nismo mogle pretpostaviti je da će sav taj mrak postati norma koja se multiplicira svuda po svijetu. Naravno, sve je to povezano s izostankom ozbiljne lijeve političke organizacije. Nedavno smo naišle na svoj tekst za tu prvu izložbu i podsjetile se da završava s tim da je to izložba za sve članove društva. Ne možemo si zamisliti da tako nešto napišemo danas, kada bujaju političke opcije koja se zalažu da sve članove društva definiramo npr. okruživanjem žicom i nasiljem na granicama.

Nije se lako pitati o smislu i poziciji umjetnosti u tim okolnostima i nemamo odgovore na pitanja što, kako i za koga. Možemo samo podijeliti osobno uvjerenje, koje je dragi Mladen Stilinović tako dobro sažeo: Umjetnost uvijek ima posljedice. Dovoljno dobar razlog za ne-odustajanje. Mislimo ipak da je jako važno da budemo svjesne da smo očigledno nešto radili pogrešno s obzirom na trenutnu političku atmosferu i da moramo pokušati razumjeti što i kako to promijeniti. Bojimo se da ovo baš nije komparativna analiza, nego više dijeljenje očiglednog kojem još tražimo načine kako da se suprotstavimo.

Važno nam je naglasiti da mislimo da postoji još nešto što ipak uvijek ima posljedicu, a to su ljudi koji ne pristaju na ovaj fašistoidni sustav vrijednosti. Ima ih, ne šute, surađuju, bore se. Pridružite im se!

*Dan Perjovschi: crtež iz “Izvještaja iz Istre i Kvarnera”, 2018. Izložba “Na leđima palih divova”, 2. Bijenale industrijske umjetnosti

► U to su vrijeme i uloga i definicija kustosa također bili radikalno drugačiji od onih suvremenih. Kustos je, i kao termin i kao pozicija, posljednjih godina postao it thing, prelio se iz vizualnih u izvedbene i filmske vode. (Kustosica, pak, nešto manje, ali tu temu ostavljam za neku drugu priliku.) Kako vi gledate na vlastitu poziciju u odnosu na tu iznenadnu popularnost navedene prakse?

WHW: Naš je kolektiv nastao i traje nekako paralelno s tim procesom kojeg opisuješ. Na početku nam se činilo da nam daje puno prostora da same odlučimo što sve želimo raditi, da je to neka vrlo otvorena pozicija. Danas je to dosta raširena i u nekim okolnostima primamljiva etiketa, ali ne mislimo da ju je lako definirati. Biti kustosice u našim neprofitnim, freelance uvjetima rada znači nešto sasvim drugačije nego biti kustosica u komercijalnoj galeriji ili u solidnom institucionalnom kontekstu. Nekad imamo dojam da se najmanje bavimo kustoskim poslom ako ga doživljavamo kao neko kreativno zanimanje – beskrajno puno vremena se bavimo pribavljanjem sredstava za rad, organizacijom, praktičnostima, silnim količinama administracije…  To je kontinuirano nestabilna poziciji koja je vrlo iscrpljujuća. Osim na samom početku, nikad kasnije u dvadeset godina nismo radile samo jedan projekt. Nikad nismo dobile dužu podršku za rad naše organizacije od trogodišnje, a te su prava rijetkost. Uglavnom ne znamo da li imamo za plaću za sebe i stalne suradnice sljedeće godine. To je danas realitet većine zanimanja, pa tako i kustoskog posla. Čini se možda da postoje privilegije koje to nadoknađuju, ali npr. silna putovanja su dio jednog opresivnog sustava koji očekuje da za sitni honorar (koji rijetko kada uvažava pitanje kolektivnog rada), bez dnevnica, odletiš u Los Angeles na dva dana, što je ludo ne samo iz perspektive klimatskih promjena.

I dalje volimo taj posao, sve susrete i razmjene koje uključuje, radove i izložbe i diskusije koje omogućuje. Važno nam je naglasiti dio kustoskog posla koje je možda bliži nekoj staroj definiciji kustosa – kao nekog tko brine i čuva. Koji je to sustav vrijednosti koji odlučuje što i zašto nešto želimo realizirati i izložiti, kako pritom zaštiti i vrednovati umjetnički rad te rad svih onih koji doprinose stvaranju umjetničkih radova i izložbi?

*Julius Koller: Upitnik kulturna situacija (U.F.O.), 1992. Izložba “Janje moje malo”, 2017. (kustosice WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg) / foto: Damir Žižić; “Janje moje malo”, postav u stanu Softić (Karel Malich, Edward Krasinski, Ivan Kožarić), 2016. (kustosice WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg) / foto: Damir Žižić

*”Od čega čovjek živi?”, 11. Istanbulski bijenale (Shahab Fotouhi, Marina Naprushkina, Sanja Iveković) / foto: Muammer Yanmaz;“Stvarno korisno znanje” (Brook Andrew), Museo Reina Sofia, Madrid, 2014. / foto: Joaquín Cortés & Román Lores (M.N.C.A.R.S)

*”Deset tisuća podvala i sto tisuća smicalica”, Meeting Points 7 (Rajkamal Kahlon, Darinka Pop – Mitić), 21er Haus, Beč, 2014.; “Ti dakle želiš vidjeti” (Rajkamal Kahlon, Sanja Iveković, OKO), e-flux, New York, 2015.

*”Deset tisuća podvala i sto tisuća smicalica”, Meeting Points 7 (Wong Yee Ki, Runo Lagomarsino, Iman Issa, Anton Kannemeyer, Mulugeta Kassa, Maha Maamoun), Para Site, Hong Kong, 2014. (kustosi Cosmin Costinas i WHW); “Stvarno korisno znanje” (postav partizanske umjetnosti / Moderna galerija Ljubljana, lutke iz partizanskog kazališta, Emory Douglas), Museo Reina Sofia, Madrid, 2014. / foto: Joaquín Cortés & Román Lores / M.N.C.A.R.S

*”Deset tisuća podvala i sto tisuća smicalica, Meeting Points 7 (Anton Kannemeyer, Eduardo Molinari, Runo Lagomarsino), Beirut Arts Center, 2014.

► Vaš četveročlani postav (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović) uz pridruženog dizajnera i publicista Dejana Kršića u nepromijenjenom sastavu funkcionira od samih početaka. Zanima me da nam opišite vlastitu metodologiju rada, koliko je ona dinamična, a koliko fiksirana? Koliko ima hijerarhije, a koliko kompromisa?

WHW: Nemamo fiksnu metodologiju – to je jedino što smo u nekom času fiksirale i pomoglo je. Dvadeset godina je jako puno zajedničkog rada, to uključuje razdoblja entuzijazma, poleta i veselja, ali i puno sumnji, frustracije i umora. Pokušavamo to uvažiti, donosimo neke privremene podjele rada ili pravila koje iskušavamo, neka ostaju, neka odbacimo. Puno pregovaramo, nekad se svađamo, nekad napravimo kompromise, nekad je jednostavno.

Ono što je raslo kroz svo to vrijeme je i osjećaj da imamo i još jednu članicu, a to je WHW kao kolektiv. Ima svoja prava i zahtjeve, nameće se kao još jedna instanca prema kojoj smo odgovorne. Još uvijek ne želimo odustati od te kolektivne pozicije, iako je jasno da u doba neoliberalnog kapitalizma kolektivnost na tržištu rada uglavnom donosi terete. Suočavamo se stalno s matematikom koja inzistira na tome da WHW na kraju dana ipak napravi jednu izložbu, a ne pojede samo jedan kolač.

Naravno da postoje neke podjele uloga između nas, kao i u svim zajednicama. Jedna od stvari koje naučiš u stalnom dijalogu, koji mora biti baza kolektivnog rada, je da za sve to moraš imati puno strpljenja. Ono nam je potrebno i za trajno stremljenje prema od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.

► Galerija Nova, osnovana davne 1974., vaš je stalni zagrebački izložbeni prostor (koji povremeno ustupate i drugim organizacijama s nezavisne kulturne i civilne scene). Posljednjih nekoliko godina, sudbina Galerije je vrlo nestabilna, da ne kažem upitna, zbog kompliciranih vlasničkih odnosa (odnosno činjenice da je vlasnik prostora AGM) te nezainteresiranosti gradske uprave da očuva navedeni prostor (odnosno osigura ga za nezavisnu scenu). Koja je trenutno situacija, koje su opcije, kako izgleda budućnost?

WHW: Situacija s Galerijom Nova je nejasna i frustrirajuća. Galerija je bila dio Centra za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine; kada se raspadao, nije napravljena propisna procedura i ne postoji papirologija o njenom osamostaljenju ili statusu. Zbog toga već niz godina vodimo ontološke rasprave s gradskim vlastima – što čini Galeriju Nova? Prostor u kojem se nalazi, njena povijest, njen sadašnji program, izostanak pečata i potpisa? Stihijski je 1991. godine bila pridružena gradskom poduzeću AGM koje nema interesa za bavljenje s njom, a otkada je u financijskoj krizi pogotovo. Nekad smo imali ugovor o suradnji s njima i AGM je pokrivao troškove režija za prostor. Same smo prikupljale sva programska i operativna sredstva. Već pet godina nemamo taj ugovor, AGM ga ne želi više potpisati jer se žele riješiti galerije kao tereta. Gomilaju se režijski troškovi, mi radimo program i prikupljamo sredstva bez da imamo ikakvu garanciju da nas sutra netko neće izbaciti. Već tri godine predlažemo Gradskom uredu za kulturu da pridruži Galeriju Nova drugoj instituciji, kulturnoj, koja je vezana uz scenu oko galerije – POGON-u, Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade. Time bi Galerija Nova dobila strukturno mjesto u sustavu, grad bi pokrio bazične troškove prostora kao i drugim kulturnim institucijama. Moglo bi se razmišljati o novim načinima programiranja. Zanimalo bi nas vidjeti šta bi netko mlad napravio od programa i kako bi se odnosio prema povijesti galerije, pa i prema nama kao dijelom te povijesti. Ali dok je situacija ovako nestabilna, imamo dojam da će, ako se sklonimo, galerija ili postati još jedan prostor za hamburgere i cipele ili pasti u ruke konzervativnim krugovima koji preko političkog oportunizma zaposjedaju što stignu. Jako smo nesigurne i izmorene tom situacijom. Ne vidimo puno razloga za optimizam budući da je jasno da kulturna politika ne brine za ovu instituciju, a nismo sigurne ni da bi za galeriju bilo bolje da brine.

*“Nuspojave” (Serkan Ozkaya, VERSION, Kristijan Kožul, EGOBOO.bits, Felix Gmelin), Galerija Nova, 2004.; David Maljković, “Retrospektiva po dogovoru”, Galerija Nova, 2015. / foto: Hrvoje Franjić

► U galeriji nas uskoro očekuje izložba Građani iz sjene koja predstavlja rad Želimira Žilnika, a koju prati i obiman web koji zapravo funkcionira kao edukativno istraživačke platforma posvećena kontekstualizaciji njegovog umjetničkog i društveno rada. U najavi objašnjavate da naziv izložbe “odražava Žilnikovu životnu usredsređenost na nevidljive, potiskivane i na nedovoljno ili pogrešno predstavljene građane”?

WHW: Raditi sa Želimirom Žilnikom je bilo beskrajno inspirativno. Za početak jer smo imale priliku pogledati sve njegove filmove, što preporučujemo svakoj sretnici koja za to ima priliku. Naše kolegice iz kuda.org su nam puno pomogle da naučimo o kontekstu njegovog rada dijeleći sve materijale koje su prikupile u svom detaljnom istraživanju, dijelom dostupnom na spomenutoj web stranici koju su pokrenule. Cijeli Žilnikov rad posvećen je tome da ravnopravno i sa živim interesom otvori prostor da upoznamo one koji su isključeni i obespravljeni.

Žilnik uvijek kaže da film prije svega mora imati smisla za sve one koji u njemu sudjeluju, inače ga nema razloga snimati. To je opipljivo kroz sve što je napravio u pedeset godina rada, uz ogromnu kreativnost, preciznost, humor i vizionarstvo. U ovom vremenu rastakanja teško stečenih prava, kad je stvarno lako biti sumnjičav prema ulozi umjetnosti, mislimo da je izuzetno dragocjena nepokolebljivost Žilnikove političke pozicije i njegovog povjerenja u umjetnost. Njegovi filmovi inzistiraju da se nikad ne smijemo prestati boriti za sustav koji će uvažiti sve ljude. Nadamo se da će to biti vidljivo kroz izložbu koja se otvara 22. studenog u Galeriji Nova (prva verzija izložbe je bila u  Edith-Russ-Haus für Medienkunst u Oldenburgu), budući da uz nekoliko cijelih filmova, pokazujemo i inserte iz velikog izbora iz njegove produkcije – od ranih dokumentaraca, radova iz godina u Njemačkoj, televizijske produkcije sedamdesetih i osamdesetih, recentnih dokumentaraca uglavnom vezanih uz teme migracija…

Raditi sa Žilnikom, i njegovom partnericom Saritom Matijević bez koje ništa ne bismo uspjele napraviti, bilo je jedinstveno i zbog njegovog stava prema vlastitom radu. Žilnik nam je dao veliku podršku i odriješene ruke. Naglašavao je da ga zanima naš pogled na njegov rad pa smo tako dobile dozvolu i da izrezuckamo filmove i da ih prezentiramo po svom, uz zezanje da nam jedan ozbiljan filmaš ne bi dozvolio da mu filmove pokazujemo na takvoj opremi. Žilniku sve to nije važno, on ima povjerenje u svoje filmove i priče, a nama je u procesu učenja o njima kroz duge razgovore bio stalna i velikodušna pomoć.

Imat ćemo ga priliku čuti i u Zagrebu, na Kratkom utorku u kinu Tuškanac koji prethodi otvorenju, 20. studenog. Nakon izložbe spremamo knjigu koja treba izaći na proljeće 2019. godine i veselimo se da ćemo kroz nju produžiti vrijeme druženja i zajedničkog rada. Da nas itko išta pita o kurikularnoj reformi – Žilnikove filmove bi se gledao po školama, pod obavezno.

*”Građani iz sjene”, retrospektiva Želimira Žilnika, Edith-Russ-Haus für Medienkunst, Oldenbrug, 2018.

► Iako su raznorodni kratkoročni diskurzivni programi oduvijek bili važan dio vašeg rada, ova godina za vas znači veliki iskorak u smjeru organiziranja nešto većeg obrazovnog programa – WHW akademije. Prva generacija studenata je odabrana prije ljeta, okupljen je tim stalnih i gostujućih profesora, a program kreće upravo ovih dana. Kako se “dogodila” akademija, koje su njene okosnice?

WHW: Mislimo da je pitanje umjetničke edukacije izuzetno važno, a prečesto i dalje stisnuto tradicionalnim i reakcionarnim okvirima. Zanima nas edukacija umjetnica kao svjesnih građanki, ne kao treniranje talenta. Htjele smo ponuditi prostor podrške umjetnicama na početku razvoja njihove prakse, koji će ih povezivati s različitim tipovima znanja i biti otvoren za različite pokušaje i greške. Možda nekome pomoći da ne odustane. Premišljale smo se da li da radimo edukativni program koji će uključivati kustosice i teoretičarke, ali smo se odlučile da nam je najvažnije podržati umjetnice – bez žive umjetničke scene, sve ovo drugo nema smisla.

Nikad nismo radile ovakav dugotrajni program, tako da je to i za nas eksperiment, na više nivoa. Zanimljivo nam je da se kao kolektiv otvorimo tako dugom i intenzivnom dijalogu s jednom grupom ljudi. Zanima nas i raditi u drugačijem ritmu, osam mjeseci otvara prostor da se stvari evaluiraju, mijenjaju, preispituju… Mislimo da je s obzirom  na političke horizonte bitno stvarati sigurna okruženja u kojima se čuva i njeguje učenje, kolektivnost i draga umjetnost.

Pomaže nam što imamo nešto veću stabilnost projekta kroz trogodišnju početnu podršku of Foundation for Arts Initiatives i bečke zbirke Kontakt koja je glavni partner Akademije. Sa zbirkom Kontakt smo puno radile kroz projekt Janje moje malo i ona nam je važna kao geografska veza uz Istočnu i Centralnu Europu te progresivne umjetničke prakse s tog teritorija.

S nama su u savjetu WHW Akademije super ljudi koji su nam puno pomogli u razmišljanjima oko programa: umjetnik David Maljković, Emily Pethick – direktorica Rijksakademie iz Amsterdama, kustosica Kathrin Rhomberg – predsjednica Kontakt zbirke i kustosica Christine Tohme – direktorica organizacije Ashkal Alwan i Home Workspace Program iz Bejruta. Teško se suzdržati da ne nabrojimo bar neke od onih za koje se veselimo da će u različitim intenzitetima sljedeće mjesece raditi s našim polaznicima: Ben Cain, Tina Gverović, Sanja Iveković, Pierre Bal-Blanc, Manuel Pelmus, Marko Tadić, Božena Končić Badurina, Želimir Žilnik, Oscar Murillo, Dubravka Sekulić, Charles Esche, Rajkamal Kahlon, Greg de Cuir, Mladen Domazet, Adam Szymczyk, Wendelien van Oldenbourg… Posebno želimo razviti intenzivan odnos s lokalnom scenom – umjetničkom, znanstvenom i aktivističkom, a taj dio programa namjeravamo definirati po putu, u komunikaciji s polaznicima.

Kontinuirano ćemo raditi Večeri s WHW Akademijom, tako da dijelimo goste i s gradom. Prvo događanje je već 9. studenog kada će kustos Pierre Bal-Blanc i Manuel Pelmus, u suradnji s našim polaznicima, predstaviti Pierrov projekt Kolektivna izložba za jedno tijelo koji je razvio za Documentu 14.

Još nam nije lako pričati o WHW Akademiji, sve je jako na početku. Ukratko, čekamo da nam u lipnju naši polaznici – koje smo izabrali iz velikog broja međunarodnih prijava – Laura Barić, Jakub Danilewicz, Phillippa Driest, Vida Guzmić, Larion Lozovoy, Petra Mrša, Jelena Petric i Paky Vlassopulou kažu kako je to sve zapravo ispalo. Poziv za sljedeću godinu stiže na proljeće.

*”Otpisane”, izložba povodom 20. godišnjice Oluje (u suradnji s Multimedijalnim institutom), Galerija Nova, 2015. / foto: Ivan Kuharić

► Upravo se zatvorio drugi veliki projekt koji ste, u sklopu projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020, kurirale – 2. Bijenale industrijske umjetnosti koji se pod naslovom Na leđima palih divova odvijao na nekoliko lokacija u Istri (i Kvarneru). To nije prva izložba tako velikog formata koju ste kurirale, ali je prva u ovim krajevima. Predstavite nam ukratko vašu viziju Bijenala, tko su ti pali divovi na čijim se leđima sve to događa?

WHW: Rijetko nas itko kod kuće zove na suradnju pa smo odlučile prihvatiti taj poziv, dodatno jer nam je bilo zanimljivo raditi u Istri (i Kvarneru) tj. u Labinu, Rijeci, Puli, Vodnjanu i Raši. Zanimala nas je ta regija kroz stoljeća, povijest dugog trajanja, od Histra i antike, preko raznih carstava, sve do raspada socijalizma i ove tranzicije koja nikako da prestane… Pokušale smo naznačiti neke od priča, iskustva i znanja tih različitih perioda i kroz izložbu razmisliti što nam znače danas. Divove smo shvatile vrlo metaforički, krenule smo od naglašavanja ženskih principa, od mitoloških figura, preko vila koje su izgradile Arenu do povijesnih figura kao što su labinjonka Giueseppina Martinuzzi, učiteljica i komunistica koja se borila za pravo na obrazovanje žena, djece i obespravljenih. Uključile smo i očekivane asocijacije na rudarstvo, na partizane, na Velog Jožu koji organizirao pobune kmetova i na brodogradilišta čiju nepravednu agoniju i trenutno pratimo.

Posebno nam je zanimljivo bilo što je jedan od partnera bijenala bio Arheološki muzej Istre, dozvolili su nam npr. da Oscar Murillo svoje slike-zastave postavi na Augustov hram, u čiju je unutrašnjost umjesto imperatora smjestio papirnate figure kolumbijski radnica i radnika. Pokazali smo i dio njihove kolekcije, zajedno sa suvremenim radovima.

Nismo htjele bježati od turizma, koji je uostalom trenutno i jedina industrija koja tamo stabilno radi, nego u taj zgusnuti turistički narativ ubaciti neke druge priče. U izložbu smo tako uključile neke postojeće lokacije, kao dio izložbenog iskustva. Ponekad su to bili vrlo vidljivi spomenici kao što su rimski mozaici u Puli, ali ponekad i manje poznati kao što je epizoda o kipu mornara u parku koji je devedesetih srušen jer je netko pomislio da izgleda kao da diže tri prsta. Vezale smo te postojeće tragove, mjesta, institucije i spomenike uz radove u izložbi, tako da su tragovi povijesti u tim gradovima – nadamo se – došli u bliski odnos s radovima. Divovi su tako postali i sami gradovi, sa svim svojim slojevima, uz želju da kao u uobičajenom korištenju te izreke, na njihovim leđima vidimo dalje u daljinu i skupimo neka znanja za bolje sutra.

Bilo je jako teško raditi na ovoj izložbi, neugodno smo se iznenadile sa uvjetima rada, bez dovoljno institucionalne podrške i sredstava, u kombinaciji ponekad s nepoštovanjem prema umjetničkom radu, pa i radu kustosica. Jako smo zahvalne našim umjetnicima, nekim pojedincima i suorganizatorima koji su bili vrlo solidarni prema nama i prema izložbi i pomogli nam da ju ipak uspijemo realizirati.

*Oscar Murillo, “Institut za izmirenje”, 2018., Augustov hram, Pula (izložba “Na leđima palih divova”, 2. Bijenale industrijske umjetnosti) / foto: Marko Ercegović

*Postav izložbe “Na leđima palih divova – 2. Bijenale industrijske umjetnosti) u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka (suveniri iz Arheološkog muzeja Istre, Maryanto, Fokus grupa), 2018. / foto: Marko Ercegović

► I za kraj, htjela bih čuti mali autorefleksivni osvrt na vašu ljubav prema partizanima…

Ajde da nam tu pomogne Ivan Goran Kovačić.

Samom sebi

Zar da se samo naginješ
Nad nebeski akvarij,
Ne bi li nevidljivom udicom
Uhvatio ribicu zlatnu?
Zar da samo gledaš voćnjake
I varkama obmanjuješ čula;
Slušajući zelene vodoskoke
Voćaka, i drhtureći na studeni šum
Slapa žalosne vrbe?
Zar da rekneš: Neka teče vrijeme,
Zaklopio sam oči, i čujem
Samo ono što dočarava san,
Vidim samo okrugle briješke,
Gdje uvijek jaganjci pasu;
Smiješak očekuje topli zagrljaj tuge,
A žalost blista svijetlim suzama;
Jer znam: sreća je kao srce,
Ne možeš je rascijepati na dvoje.

Ali ako protrneš i zaplačeš
Radi tuđe nevolje, zar nije ona i tvoja?
Ako pobjesniš i vrisneš
Radi tuđeg poniženja, zar nije ono i tvoje?
Ako zavapiš radi tuđe nemoći
Da iskali jad, zar nije osveta tvoja?
Ako je tuđem djetetu zaklana majka
I obješen otac, zar nećeš svisnuti?
Zar nećeš vrisnuti?
Možeš li zatvoriti oči, kada teče vrijeme
Kao krvava rijeka?
Ako katkad i obmaneš čula,
Sanjaj samo osvetnik mač
Koji sja kao sunce!

*WHW kolektiv na retrospektivi Želimira Žilnika “Građani iz sjene” u Edith-Russ-Haus für Medienkunst, Oldenbrug, 2018.

Autorica: Jasna Jasna Žmak / sve tekstove ove autorice čitajte na linku

Zahvaljujemo WHW-u na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Kritičko interveniranje u polje kulture appeared first on vizkultura.hr.

Povodom nedavno održanog 14. izdanja Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, razgovarala sam s mladom arhitekticom i filmašicom Sarom Jurinčić, čiji je debitantski kratkometražni film 3. rujna 2015. ovjenčan nagradom Green DCP koju dodjeljuju organizatori festivala. Film je realiziran u sklopu Restartove škole dokumentarnog filma, te se u formalnom pogledu ističe inovativnim pristupom jednoj autobiografskoj crtici, čime stoji uz bok suvremenim dokumentarističkim tendencijama koje koketiraju s rodnim i žanrovskim granicama.

Sa svestranom Sarom popričala sam o spoju arhitekture i filma, nastanku njezinog debitantskog rada, dokumentarističkoj sceni, blagodatima neformalnog filmskog obrazovanja i još koječemu.

*Sara Jurinčić

► Za početak ti čestitam na nagradi Green DCP koju si osvojila na Festivalu 25 FPS! To je svakako veliki uspjeh za tvoj debitantski film. Kako se osjećaš ?

Sara Jurinčić: Hvala! Film je debitantski, time je moje iznenađenje vezano uz nagradu još veće. Green DCP nagrada je za mene veliki poticaj i odgovornost. Do sada sam se bavila eksperimentima na filmskoj vrpci i fotografijom, a tek odnedavno sam počela istraživati digitalni pristup i dokumentarizam. Prvotno kroz rad na filmskim radionicama u Danskoj i Rotterdamu, a najviše zaslugom Restart škole dokumentarnog filma.

*Sara Jurinčić prima nagradu Green DCP na 25 FPS-u; dobitnici nagrada na ovogodišnjem 25 FPS-u / foto: Nina Đurđević

► Prije svega si arhitektica, nedavno si otvorila i vlastiti arhitektonski ured NOMAD STUDIO, otkuda ljubav prema filmu?

Sara Jurinčić: NOMAD STUDIO je startao ove godine, nakon prethodnog rada u Radionici arhitekture, kod izvrsnog mentora Gorana Rake. Vidim svoj projekt sa NOMAD-om kao platformu za prostorna istraživanja i razne interdisciplinarne suradnje. Arhitektura je moja velika ljubav, a film se pojavljuje kao logični nastavak i ravnoteža. Fascinira me vizualni narativ, počela sam s fotografijom, a onda se fokus kroz fakultet logično nastavio na film. Odslušala sam kolegije Fotografija, film i video kod Stanka Hercega, dodajući izborne predmete sa zagrebačke ADU i ALU gdje god sam stigla. Mislim da odmak od projektiranja na takav način zapravo dodatno proširuje alate arhitektonskog jezika. Sjajno je fokus usmjeriti na druge medije koji onda neočekivano dovode do novih koncepata.

► Vidjela sam također da si prije par dana sa svojim timom osvojila prvu nagradu na arhitektonskom natječaju za novi muzej u Sisku, možeš nam reći nešto o tome?

Sara Jurinčić: Da, naš tročlani kolektiv je dobio arhitektonski natječaj za izgradnju muzeja industrijske baštine u Sisku – točnije interpretacijskog centra Segestika-Siscia. Projekt je obiman i veliki izazov, jedva čekamo krenuti u razradu. Prostor tvornice Segestica vrlo je filmičan, tko zna, možda kroz rad na njemu nastane i nekakav nearhitektonski uradak.

► Premda nije neobično da arhitekti postanu filmaši, sada mi na pamet pada primjerice poznati američki eksperimentalni filmaš Bruce McClure, zanima me u kojoj je mjeri iskustvo u arhitekturi utjecalo na tvoj filmski izričaj?

Sara Jurinčić: Za mene je filmski i arhitektonski koncept vrlo srodan, oba proučavaju i bave se scenarijima ljudskih djelovanja, projektiranjem potencijalnih osobnih i/ili društvenih iskustava – bilo u stvarnom ili filmskom prostoru/kadru.

Scenografija koja se stvara u oba svijeta predviđa različite razine interakcija, a za mene su najzanimljivije one koje nije moguće predvidjeti – nastale spontanim korištenjem prostora (u filmu improvizacijom).

U arhitekturi mi je najvažnije osmišljavati prostore koji nisu “projektirani do kraja”, koji ostavljaju slobodu korisniku da dovrši prostor na svoj vlastiti način, da sudjeluje.

U mom iskustvu sa eksperimentalnim rodom, slično se događa i sa filmskim jezikom – moj glavni pristup na oba polja je ne ograničiti projekt na početku, nego ga nakon postavljanja čvrstog i jasnog koncepta pustiti da se dalje razvije sam i iznenadi me. Djelomično otvoreni sadržaji uvijek otvaraju prostor za osobne projekcije i intervencije.

*Kadar iz filma “3. rujna 2015.”

► Jesi li se istim principom vodila i pri realizaciji filma 3. rujna 2015.? Kako je općenito tekao proces rada na filmu i kako si se odlučila za temu? Naime, film prikazuje jednu intimnu epizodu, djelić tvoje “obiteljske arheologije”.

Sara Jurinčić: Naravno, to je način na koji pristupam svim novim projektima. Proces je bio intenzivan, ali jednom kad sam se odlučila za temu i postavila konceptualni kostur, film se nastavio razvijati vrlo intuitivno. Radi se zaista o komadiću “obiteljske arheologije” koji je trebao sjesti na svoje mjesto, skoro pa bih rekla da na neki način nisam imala “izbora” oko teme.

Krećem od glavne filmske rečenice, te ju postupno dekonstruiram do primarnih simbola, dok se na kraju potpuno ne ogoli na skup osnovnih znakova. Vizuali u boji koji se pojavljuju u cut-out dijelu filma, isti su oni koje je gledatelj vidio u “prvom listanju” novinskog broja. Film počinje i u svojoj glavnini dosljedno ostaje unutar tiskanog sadržaja novina, a osobni doživljaji prepliću se u kontrastu sa svakodnevicom.

Projekt je nastao uz glavno mentorstvo Igora Bezinovića, koji mi je ključno pomogao usmjeriti razvoj filma. Od ostalih mentora – Ane Hušman, Nebojše Slijepčevića, Hrvoslave Brkušić, Ivana Zelića, Dinke Radonić i Olivera Sertića – dobila sam super poticaj, savjete i kritike koji su mi bili jako važni u fazi dovršavanja filma.

*Kadrovi iz filma “3. rujna 2015.”

► U formalnom pogledu, film je uvelike realiziran tehnikom kolaža, odnosno stop animacije. Kako je pao izbor baš na tu tehniku? 

Sara Jurinčić: Kolažem se bavim odavno (baš sam prošli tjedan u Zadru pronašla jedan suludi novinski kolaž koji sam napravila sa 6 godina!), a kasnije sam ga nastavila razvijati sa ilustracijom. Kroz Arhitektonski fakultet većinu svojih projekata prikazivala sam također u cut-out tehnici, tako da je kolaž alat koji koristim i za arhitektonski vizual. Ima nečeg izravnog i prirodnog u toj tehnici pa je za mene bila očit izbor.

► Jako mi je interesantno da zvuk, odnosno naracija koju vodiš u filmu također funkcionira kao kolaž, temelji se na repeticiji i preslagivanju pojedinih riječi iz novinskog teksta.

Sara Jurinčić: Točno tako, konceptualni pristup koji sam opisala odnosi se na cjelokupni film – vizual i zvuk su tretirani kao “kolažirana” cjelina. Za 3.rujna 2015. obradu zvuka je radio Ivan Zelić koji mi je pokazao kako funkcionira proces rada sa zvukom, tada sam prvi put snimala u studiju.

► Osim što si prošla sve faze rada na vlastitom filmskom projektu, koja si još znanja pokupila na Restartovoj školi ?

Sara Jurinčić: Restartova škola dokumentarnog filma mi je bila najbolje “školsko” iskustvo koje sam ikad imala. Cijeli postav je, od ekipe mentora do gostujućih predavača i masterclassova, za mene bio na jednoj potpuno neočekivanoj razini. Osim konkretnih znanja iz prakse na dokumentarnim i igranim projektima, naglasak je na apdejtu o aktualnim filmovima, mladim autorima, projektima i događanjima na razini europske i svjetske scene. Najnovije iskustvo mi je bio rad sa zvukom, o kojem sam do tada znala vrlo malo.

► Što misliš o aktualnoj dokumentarističkoj sceni u Hrvatskoj i bi li mogla izdvojiti neke autore/ice koje posebno pratiš ili voliš?

Sara Jurinčić: Počela sam ju intenzivno pratiti od kada sam se uključila u Restart. U zadnje vrijeme nastaju sve zanimljiviji filmovi i smatram da hrvatski dokumentarni film ide sve više ukorak s europskom scenom. Od aktualnih autora istaknula bih filmove Nebojše Slijepčevića, pogotovo recentnu Srbenku i Bezinovićev The Lovetts. Autori čiji rad redovitije pratim su Poljak, Slijepčević, Bezinović, Ramljak… Osim navedenih, dokumentarni film koji me je oduševio ove godine je Playing Men Matjaža Ivanišina nastao u slovensko-hrvatskoj koprodukciji.

*Sanja Grbin iz 25 FPS-a i Sara Jurinčić / foto: Nina Đurđević

► Pohađala si, između ostalih, i filmsku radionicu u Danskoj koju je vodio poznati austrijski eksperimentalni filmaš Johann Lurf. Kakav je bio proces prijave i je li ime Johanna Lurfa bio okidač za prijavu?

Sara Jurinčić: Da, 2017. sam sudjelovala na filmskoj radionici u organizaciji Copenhagen Architecture Festivala što je bilo zaista posebno iskustvo. Zagrebačka publika je ove godine na 25 FPS-u mogla pogledati njegov novi film, genijalan hommage filmskoj umjetnosti. Nakon sadržajne i uzbudljive radionice u Danskoj i upoznavanja sa Johannovim pristupom filmu, prvi put sam se odvažila snimiti nešto digitalno. Do tada sam snimala isključivo na analognom filmu i bavila se eksperimentalnim, nenarativnim tehnikama.

Činjenica da je Johann Lurf bio mentor zapravo nije pretjerano utjecala na moju prijavu, htjela sam sudjelovati u internacionalnoj radionici koja spaja ekipu različitih backgrounda (filmaši, dizajneri, ilustratori, VR umjetnici, arhitekti…). Selekcija za radionicu se provodila na razini portfolija.

► Kada si već spomenula analogni film, bila si dio Rotterdamskog WORM-a i članica si Klubvizije. Što ti je interesantno kod analognog filma?

Sara Jurinčić: WORM sam otkrila 2012. kada sam se preselila u Rotterdam. Bila sam na arhitektonskoj praksi u studiju NIO architekten, a preko puta se nalazio WORM filmski laboratorij koji mi je kroz to vrijeme postao drugi dom. Laboratorij je vodila filmska umjetnica Esther Urlus koja me je prvi put usmjerila na 16-milimetarski film.

Ubrzo sam se volonterski uključila u rad laboratoriji, a radili smo zaista svašta – od klasičnog scratcha 16-milimetarskog i Super 8 filma, do restauracija kamera i eksperimenata sa DIY video camera obscurama…

Klubvizija je bila zagrebačka alternativa analognom labosu, čiji sam član postala odmah po povratku u Hrvatsku. Kod analognog filma privlači me što fokus izlazi iz granica snimljenog sadržaja, istražuje se tehnika i greške pri rukovanju filmskom vrpcom.

► Hoćemo li onda uskoro vidjeti i neki rad na analognom filmu?

Sara Jurinčić: Do sada sam napravila par kratkometražnih radova u sklopu Klubvizije i prikazivani su u MM centru. To su Flashbacks , Saints,  Fingerprints… Nadam se da će uskoro biti i online, čekam da se svi telekeniraju! Veselim se novim analognim projektima, iako su sad na standby jer mi je trenutno glavni fokus na digitalnom filmu.

► Vrlo mi je interesantno da si svoj filmski put krojila putem neformalnog obrazovanja, jesi li ikada razmišljala da upišeš formalnu filmsku školu?

Sara Jurinčić: Hm… Kako se od početka fakulteta stalno susrećem s filmom i fotografijom, kroz radionice, izborne kolegije, masterclassove, nekako se takav indirektan način i nastavio. Vidim se negdje na granici medija koja okuplja prostorna istraživanja i film.

*Sara Jurinčić / foto: Nina Đurđević

► Koji su ti planovi za dalje? Imaš li već neke ideje za iduće filmske projekte?

Sara Jurinčić: Planiram raditi što više novih autorskih filmova i eksperimentirati (uz i usprkos arhitektonskoj praksi ). Imam par novih projekata u planu, nisu još poprimili konkretniji oblik, pa sam i ja znatiželjna kako će se razviti.

► Hvala ti puno na razgovoru i veselimo se tvojim nadolazećim filmskim i arhitektonskim projektima! Za kraj nam daj svoj top 5 filmskih redatelja ili filmova koji su ti promijenili život!

Sara Jurinčić: Najuže što mogu sažeti je top 8

Vera  Chytilova – Fruit of paradise, Jan Švankmajer – Alice, Karpo Godina – Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk, Akira Kurosawa – Rashomon, Pier Paolo Passolini – Teorema, Sergei Parajanov – The Color of Pomegrantes, Ulrich Seidl – Paradise trilogy, Peter Greenaway – Zed & two noughts.

Razgovarala: Ejla Kovačević / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

Zahvaljujemo Sari Jurinčić i 25 FPS-u na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC

The post Filmski i arhitektonski koncepti su srodni appeared first on vizkultura.hr.

Nizozemska je generacijama rasadnik najprogresivnijih i najutjecajnijih svjetskih arhitekata. Zemlja koja je nastala oduzimanjem površine od mora njeguje posebnu pažnju prema prostoru kao oskudnom resursu koji je vrijedan, možda više nego u ijednoj zemlji na svijetu. Od recentnih predstavnika suvremene nizozemske arhitekture posljednjih se desetak godina između ostalih ističe ured NL Architects koji se specifičnim senzibilitetom ali i humorom odnose prema prostorima koje grade, bez obzira radilo se o malom mjerilu poput već kultnog Basket bara u Utrechtu ili obnovi modernističkog mastodonta kao recentnog nagrađivanog projekta deFlat Kleiberg u amsterdamskoj četvrti Bijlmermeer. Na prethodnim Danima Orisa, jedan od partnera tvrtke, Kamiel Klaase održao je završno predavanje isključivo o spomenutom projektu koji je nagrađen nagradom EU-a Mies Van der Rohe za 2017. godinu zbog specifičnog pristupa rješavanju jednog od gorućih problema starog kontinenta – revitalizaciji modernističke baštine višestambenih zgrada i njihovoj prilagodbi suvremenom tržištu i potrebama stanovnika.

*Kamiel Klaase iz ureda NL Architects / foto: Damil Kalogjera

► Možete li se prisjetiti početaka Vaše karijere sredine devedesetih? Iako niste stari ured, dojma sam kako se mnogo toga promijenilo u dvadesetak godina u našoj struci. Zanima me kako su te promjene utjecale na Vaš rad te jeste li očekivali da će NL Architects ovoliko narasti?

Kamiel Klaase: Definitivno nismo očekivali da ćemo ovoliko narasti. Od ureda koji je praktički osnovan u automobilu na putovanjima iz Amsterdama u Delft do internacionalnog ureda je veliki put, a mi smo bili pomalo pankerski nastrojeni – više nam je bio cilj kritizirati i preispitati status quo nego rasti. Bili smo stava “daj nam gitaru, pa ćemo mi svirati po svome”, međutim socio-ekonomske okolnosti u Nizozemskoj devedesetih natjerale su nas da gradimo mnogo, brzo i prije svega kreativno. Naime, nakon osamdesetih i neuspješnog pokušaja državnog upravljanja izgradnje kolektivnog stanovanja, ono je vraćeno u ruke tržišta, pa samim time je dana veća sloboda investitorima i arhitektima. Tu smo se kolege Pieter Bannenberg, Walter van Dijk i ja našli kao mladi kolektiv koji je učio jedan od drugog te si međusobno pokrivao nedostatke. Raditi na početku kao kolektiv pokazalo se jako bitno jer smo naučili kako raditi zajedno, lišiti se tjeskobe praznog papira te pomalo kontrolirati ego. Jedna od stvari koja je zapravo najviše utjecala na naš rad je bila pojava i široka primjena interneta.

*NL Architects: WOS 8 / foto: Daria Scagliola i Stijn Brakkee via nlarchitects.nl

► Zanimljivo… Kako je internet točno promijenio vaš rad?

Kamiel Klaase: Zapravo na sve moguće načine. Znate, mi smo studirali u analogno doba, a to je značilo da se jako sporo dolazilo do informacija: morali ste čekati mjesecima da izađe neki časopis kako biste doznali kako se radi, koja su suvremena stremljenja i koji su problemi struke. Pojavom interneta postao je problem zaštiti se od silnih informacija. Nadalje, investitori su prije dolazili s problemom, a mi smo im nudili rješenje, dok danas dođu s rješenjem i mi im trebamo samo to izgraditi (smijeh). Ipak, internet nam je jako pomogao i u radu sa suradnicima, ali i promoviranju našeg rada. To novo i uzbudljivo doba nosilo nas je u stvaranju novih načina stanovanja i rada, eksperimentiranja s novim tipologijama i novim namjenama stvarajući čitav niz zanimljivih arhitektonskih djela i to je prvi puta stalo s napadom na New York i s druge strane s “.com bubbleom” što nas je naučilo mnogo o nestabilnosti sustava i tada smo shvatili kako moramo ugrabiti prilike jer ih ipak neće biti mnogo. U slučaju Basket bara u Utrechtu smo dobro  ugrabili priliku, jer je taj projekt zaista odjeknuo u svijetu i stavio nas kao na mapu relevantnih ureda iako smo bili izrazito mlad ured, što prije pojave interneta nije bilo moguće takvom brzinom.

*Kamiel Klaase / foto: Damil Kalogjera

► Upravo ste za projekt Basket bara 2005. nagrađeni “malim” Miesom  dok ste prošle godine dobili Miesa za projekt deFlat Kleiburg u amsterdamskoj četvrti Bijlmermeer za jedno sasvim drugo mjerilo. Razlikuje li se pristup projektiranju u tako različitim mjerilima i kontekstima?

Kamiel Klaase: Mislim da se ne razlikuje pretjerano. Naravno, nisu isti konteksti, investitori ni timovi, međutim pristup je sličan. Upravo smo predali masterplan za Kazan i na tom smo projektu metodološki slično djelovali kao i recimo na Basket baru. Osim metodologije jedan od bitnih čimbenika je i definiranje dodatnog sadržaja koji donosi benefit u korištenju. U slučaju Basket bara to je bilo pozicioniranje sportskog sadržaja na krovu kuće. Nešto što je učinilo projekt ikoničnim, zapravo je vrlo jednostavna i logična odluka za to okruženje. Ono što je pak projekt Bijlmermeera učinilo specifičnim je odluka da se kolektivno stanovanje “preparcelizira” kako bi kupci individualno mogli donijeti odluku koji i kakav životni prostor žele stvoriti. Ako bih morao pronaći jednu sličnost u radu s različitim mjerilima koje spominjete to bi bilo tendencija programiranja društvenih aktivnosti.

*NL Architects: Basket Bar / foto: Luuk Kramer via nlarchitects.nl

► Odlično da spominjete “programiranje društvenih aktivnosti” jer mislim da taj izraz najbolje opisuje projekt kojeg ste prezentirali i za kojeg ste dobili “Miesa”, a radi se o obnovi velike stambene zgrade iz doba moderne kojoj je ostavljena opna, te ste ju preprojektirali iznutra po željama pojedinih kupaca formirajući pritom park, javna prizemlja te parkirna mjesta. Iz konteksta sve većih regulacija građenja te sve veće osjetljivosti javnosti spram okoliša, mislite li da je ovaj projekt dobar case study kako obnavljati zapuštenu višestambenu arhitekturu?

Kamiel Klaase: Uh, teško pitanje. Za početak, razlog zašto smo mogli na ovaj način pristupiti obnovi je nizozemski socioekonomski i politički kontekst. Radi se o razvijenoj zemlji gdje već postoji određeni broj građana koji si uopće može priuštiti kupovinu stana. S druge strane, imamo sreće i s regulacijskog stanovišta jer u Nizozemskoj je na snazi zakon koji kaže kako kod obnove zgrade vrijede energetski propisi iz vremena kad je ona građena, a ne današnji jako striktni i glupi zakoni. Kada bi se primjerice u Njemačkoj išlo obnoviti zgradu iz šezdesetih godina na ovaj način morali biste tu kuću “oklopiti” hrpetinom stiropora te zamijeniti sve postojeće otvore PVC prozorima. Osim što se degradira postojeća arhitektura, ona je gotovo uvijek neisplativa i privatni investitori zaziru od njih, dok države često imaju prečih troškova da bi investirali u obnovu za privatne korisnike. Malo me strah što će se dogoditi s tim zakonom u Nizozemskoj jer se na našu vladu rade silni pritisci zbog Pariškog sporazuma. Iz spomenutih razloga ne mislim kako je ovo nekakav dogmatski putokaz ili patent kako pristupati revitalizacijama kolektivnog stanovanja jer ima predivnih primjera revitalizacije u svijetu, i uvijek spominjem pristup ureda Lacaton&Vassal koji mislim da je izuzetan i predivno prilagođen kontekstu u kojem grade. Jedan od bitnih aspekata ovog projekta je bila odluka da strukturiranje stanova ostavimo tržištu, točnije krajnjim kupcima. Na njima je bila odluka da kupuju “parcele” i formiraju stanove kakve žele što je jako olakšala činjenica da se radilo o galerijskim tipovima izgradnje. Spomenuli ste u vašem pitanju inkorporiranje javne namjene u stambene zone, i u mastodontima poput Kleiburga je jako bitno stvoriti osjećaj četvrti, i mi smo to pokušali stvoriti namjenom, arhitekturom ali i aktivnostima. Naime, investitor je prije početka izgradnje organizirao društvena događanja poput projekcija filmova, izložbi i performansa kako bi privukao ljude ali i skinuo stigmu s Bijlmermeera kao nesigurnog i neuglednog kvarta.

*NL Architects + XVW architectuur: deFlat, Kleiburg / foto: Marcel van der Burg (lijevo) i Stijn Poelstra (desno) via nlarchitects.nl

► Je li Vam uspjelo?

Kamiel Klaase: Mislim da je. Jedan od najboljih znakova da zgrada postaje poželjna za stanovanje je ulazak špekulanata (smijeh). Dogodilo se da su manji poduzetnici uvidjeli priliku te su kupili veći broj stambenih jedinica koje su podijelili u manje jedinice i iznajmljuju ih po cijeni dosta višoj od tržišne i na taj način stvaraju sebi zaradu. Možda bismo još mogli vidjeti i da se modernistički megablok gentrificira (smijeh).

*NL Architects: Club House Varkenoord / foto: Sebastian van Damme via nlarchitects.nl

► Koliko su zapravo javno korištenje i javna namjena bitni u projektima kolektivnog stanovanja?

Kamiel Klaase: Mislim da su simbiotički: ne idu jedno bez drugog, bar ne na kvalitetan način. Dok sam ja odrastao to “javno” je bila ulica. Sve zajedničke aktivnosti ljudi odvijali su se na trgovima i ulicama jer je ljudima bilo dostupno manje kvadrata zbog lošijeg financijskog statusa i često većeg broja djece po obitelji. Pojavom shopping centara, te potrebe ljudi su se promijenile i dobar dio tih aktivnosti prešao je u zatvoreno, a ljudima je dostupno više kvadrata i drukčiji način komuniciranja. Posljedica toga je da smo kao planeri i arhitekti zanemarili važnost javnog koja se pokazala krucijalnom u funkcioniranju stambenih namjena velikog mjerila. Važnost “javnog” u Nizozemskoj je jako velika, što je recimo vidljivo iz rada Hermana Hertzbergera i Alda van Eycka i od tog vremena se velika pozornost posvećuje tom aspektu. Naš je ured posebno osjetljiv na važnost javnog, te gotovo u svakom projektu pokušavamo kako u prostornom tako i simboličkom smislu javnoj domeni vratiti ono što smo oduzeli našim volumenom.

*Kamiel Klaase / foto: Damil Kalogjera

► Arhitekt Balkrishna Doshi je na svom izlaganju postavio pitanje koliko uopće možemo planirati takve aktivnosti. Što vi mislite?

Kamiel Klaase: Nisam, nažalost, bio na predavanju gospodina Doshija, ali mislim da možemo. Pitanje kako, kada i s kojim uspjehom. U tim pitanjima leži uspješnost projekta: da arhitekt shvati što kolektivu treba, stvori okvire za aktivnosti i planira dovoljno fleksibilnosti u korištenju. Ako gledamo na nas kao na master planera koji će reći ljudima kako da žive, nikada nećemo dobro raditi. Ukoliko postoji želja za nečim, vjerujem da postoji i način, pogotovo u domeni javnog dobra; arhitekti su samo tu da programiraju aktivnosti s već postojećim ulaznim podacima.

*Kamiel Klaase / foto: Damil Kalogjera

Autor: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku

Zahvaljujemo Orisu na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Programiranje društvenih aktivnosti appeared first on vizkultura.hr.

Autor: Dario Dunatov

Andrija Mardešić diplomirao je režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao scenarist i koscenarist na brojnim domaćim serijama, te kao režiser na Ruži vjetrova i Nemoj nikome reći. Autor je nekoliko kratkometražnih filmova od kojih su zapaženiji Iris (2012.), Podstanar (2013.), segment omnibusa Kratki spojevi, te Nas dva (2015.). Andriju Mardešića intervjuirali smo povodom premijere njegovog novog filma Stepska lisica na Zagreb Film Festivalu u programu Kockica.

*Andrija Mardešić / foto: Nikola Zelmanović

► Na ovogodišnjem, šesnaestom po redu, Zagreb Film Festivalu održat će se premijera tvog novog kratkometražnog igranog filma Stepska lisica. Za svoj posljednji film Nas dva dobio si posebno priznanje na ZFF-u prije tri godine. Kakva su tvoja iskustva sa ZFF-om i kako iz perspektive mladog autora gledaš na taj festival?

Andrija Mardešić: ZFF mi je među dražim hrvatskim festivalima ako ne i najdraži zato što su prvi akademski filmovi koje sam radio imali premijeru na ZFF-u. Tako da je to prvi festival na kojem su mi ikad bili filmovi. Također, super je program Kockica jer je tamo uvijek nekako domaća atmosfera. Zato uvijek kad mi je film u konkurenciji mogu reći “evo mene među mojima”, jer je na Kockicama uvijek puna dvorana, nikad ne možeš dobiti karte, a ovo opet nije neki veliki festival kao Cannes ili Berlin, nego se tamo svi nađemo i navijamo za te filmove. Tamo nikad nije negativna atmosfera, užasno je domaće. Zato mi je drago na Kockicama imati premijeru jer tu baš vidiš pravu reakciju, a s godinama mi se čini da taj program postaje sve respektabilniji, kao da svi autori čekaju ZFF da mogu prikazati svoj film. Selekcija je dosta jaka i samo imati film u toj konkurenciji čini te da se osjećaš kao da si na nekom užasno važnom festivalu.

► U tvojim dosadašnjim filmovima vidljiva je raznolikost tema i žanrova. Iris je tako klasični žanrovski film, dok je Nas dva jedan art, osobniji film. S druge strane je vidljivo kako si vjeran bliskom krugu suradnika, dok scenarij u pravilu uvijek potpisuješ ti. Kako je bilo ovog puta raditi po scenariju mlade Anite Čeko i zbog čega te zainteresirala priča o Stepskoj lisici?

Andrija Mardešić: Anitu sam upoznao prije nekoliko godina i znam je iz scenarističkih krugova, čak je i neke serije s nama radila, pa i iz SPID-a, udruženja pisaca. Nekako smo se tako skompali i onda mi je jednom rekla da ima jednu dramu koja je tada igrala u Gavelli. Meni se to užasno svidjelo i ja sam joj rekao “ajmo mi probat’ od ovoga napraviti film”. Točno u tom trenutku mi je došla producentica Sabrina Herak Smoković i rekla kako želi snimati film sa mnom koji joj je trebao za preddiplomski. Ja nisam imao svoj scenarij, a baš sam tada pogledao taj Anitin komad koji mi je bio užasno zanimljiv i koji u sebi ima nešto čudno što se vidjelo i u samoj predstavi. Ta me predstava podsjetila na grčki novi val, kao da gledaš neki film Yorgosa Lanthimosa, i rekao sam Aniti: “ajmo to napraviti kao filmski scenarij”. Samo što sam još htio da ubacimo majku u njenu priču i na kraju smo to uobličili u film.

*Na setu “Stepske lisice”

► Jesi li se tijekom snimanja konzultirao s Anitom Čeko u vezi priče, scenarija ili nečeg drugog?

Andrija Mardešić: Tijekom snimanja ne, ali prije da. Prije snimanja smo napravili tri ili četiri verzije tog scenarija i isključivo ga je pisala ona. To je inače prvi put da radim tako jer su prije svi scenariji uglavnom bili moji ili napisani u suradnji s Davidom Kapcem. Ovo je prvi put da radim po tuđem scenariju, a da ja samo dajem input, što je dosta zanimljivo iskustvo.

► Nakon pamtljive uloge u filmu Iris i na ovom filmu se nastavila suradnja s glumcem Ozrenom Grabarićem. Možeš li podijeliti kako je raditi s njim, jer se čini da u svaku ulogu ulazi s lakoćom nadograđujući je, da može obuhvatiti širok raspon likova…?

Andrija Mardešić: Po mom mišljenju Ozren je među tri najbolja hrvatska glumca. Ja njega vidim nekako kao hrvatskog Christopha Waltza. On je glumac koji može odigrati skoro sve. Za ono što meni treba, recimo za iduća tri ili četiri projekta, uvijek njega vidim kao nekoga tko mi može odigrati nešto užasno bitno, ako već ne glavnu ulogu. Ne mogu se sjetiti nekoga u hrvatskom kazalištu tko mu može parirati. Najbolje je kod njega što je on jedan od onih rijetkih glumaca s kojima je jako ugodno raditi, koji točno znaju poslušati uputu i sa svakom repeticijom postaju sve bolji i bolji. Također, super mi je kod njega što ima jednu naglašenu teatralnost i to ne mislim u negativnom smislu. To je nešto što veliki strani glumci imaju, dok se to kod nas podcjenjuje. Ti imaš Petera Sellersa, Al Pacina, Christopha Waltza, Jack Nicholsona koji imaju nešto jako ekspresivno u sebi i njih se percipira često kao glumce veće od života, dok se teatralnost kod nas percipira kao nešto loše. Meni se čini da Ozren ima nešto od toga i zato mislim da ne stoji podjela na kazališne i filmske glumce jer dobar kazališni glumac može biti još bolji filmski glumac.

*Kadrovi iz filma “Stepska lisica”

► Čitajući kratki sadržaj filma dobiva se dojam kako Stepska lisica može biti interpretirana u komičnom, ali i u tužnom ključu. Kako je prevladao određen pristup priči?

Andrija Mardešić: Da, istina, ali ne bih rekao da je pisan u nekom ključu, rekao bih da u svemu tome ima neke satire, da neki apsurd izvire iz priče. Nije to sad neka komedija na koju ćeš se glasno smijati, nego film koji će te dovesti u situaciju da sam sebe od nelagode preispituješ je li to duhovito trebalo biti duhovito ili ne.

► Na koji način ovaj film, ako uopće ima te pretenzije, preispituje instant društvene sadržaje poput speed datea? Smatraš li da funkcionira i kao kritika određenih suvremenih društvenih fenomena?

Andrija Mardešić: Jako je teško napraviti film koji nema neku paralelu s društvom, pitanje je samo jesmo li mi u to ulazili namjerno ili ne. Ja mislim da nismo ciljano odlučili da ćemo neki konkretni segment društva kritizirati, ali mislim da se sve to može iščitati iz filma. To je ta instant kultura speed datea, ajde upoznaj nekog u pet minuta, putem Tindera i sličnih platformi. Čini mi se da radnja filma, a ne bih sad u detalje o tome da ne spojlam, svakako predstavlja određenu kritiku i metaforu tog “daj mi sve sad i odmah” društva gdje se u pet minuta mogu steći vještine zavođenja. Ali nismo direktno išli na to, više smo išli na likove koji imaju devijantan oblik shvaćanja kako funkcionira ljubav i kako funkcionira upoznavanje ljudi jer su oboje zakinuti na neki način. On je socijalno neprilagođen i radi pritiska društva pristaje na tu igru, a ona možda ima nekakav devijantan seksualni poremećaj, a tu je i majka koja ne može gledati svog sina takvog.

*Kadrovi iz filma “Stepska lisica”

► Tko bi bile stepske lisice?

Andrija Mardešić: To je dosta zeznuto pitanje. U filmu to može biti bilo tko od njih troje, ali krenimo od toga što lisica predstavlja u zapadnoj kulturi, to je neka proračunatost, lukavost, pronicljivost, a ako gledamo zašto stepska lisica, to je zato što su stepske lisice jako ugrožene i love se radi krzna u Aziji. Taj termin je proizašao iz parabole Sun Tzua gdje on neke ratne taktike uspoređuje sa stepskom lisicom. Mislim da je na gledatelju da prosudi tko je u filmu zapravo lisica, a opet se s citatom na početku filma to može sugerirati jer citat brown fox jumps over the lazy dog je dosta popularan u dizajnerskom svijetu, budući da ta rečenica sadrži sva slova abecede i to je generična rečenica koju koriste dizajneri da pokažu fontove. Tako da će možda neki dizajner koji bude gledao film pomisliti da smo nešto zeznuli jer ta rečenica uvijek bude na fontovima. Još jedna zanimljiva stvar je što smo ispod te generične rečenice potpisali Ezopa kao da je to citat iz njegove basne, što je direktna referenca na filmove Jean-Pierrea Melvillea. Njegovi filmovi Crveni krug i Samuraj imaju citate koji su potpuno izmišljeni u svrhu opravdavanja naziva filma – kako bi se pojačao dojam i kako bi se gledatelj bolje povezao s radnjom. To je neka teza Stepske lisice također.

► Stepska lisica je inače plod suradnje između studentice dramaturgije i redatelja koji je završio studij prije gotovo sedam godina. Pratiš li rad studenata i primjećuješ li neke zanimljive tematske ili stilske  trendove među njima?

Andrija Mardešić: Pratim, i to intenzivno. Ne propuštam niti jedan festival i pratim što se događa u kratkom i u dugom filmu. Pratim mlade glumce, scenariste, redatelje i dramaturge, baš sve. Ne mogu se ja izdvojiti jer svi smo tu zajedno, svi smo u nekom istom loncu i mislim da bismo se svi trebali podržavati. I dok tako svi radimo filmove, mislim da se određene tematske poveznice uvijek mogu naći.

► Primjećuješ li kakve nove stilove u odnosu na vrijeme kad si ti bio student?

Andrija Mardešić: Pa čak i ne. I dalje se taj akademski film svodi na dvoje ljudi u sobi, ali sad imaju ljepšu sliku jer je lakše nabaviti dobru HD kameru. Ma mislim da su Hrvati postali majstori snimanja filmova s dvoje ljudi u stanu i da bi to moglo postati neki žanr novog hrvatskog vala koji nije niti toliko nov jer postoji zadnjih deset godina. Ipak, primijetio sam da su studenti postali jako vješti u režiranju scena seksa. Seksa i sličnih scena ima mnogo više nego u moje vrijeme. Puno su bolje koreografije i čini mi se da su se glumci puno više oslobodili nego onda, a to se sve može zahvaliti profesoru Zrinki Ogresti i njegovoj vježbi koja se zvala Igra tucanja. Mislim da je on s tim napravio jednu pravu malu seksualnu revoluciju u hrvatskom kratkom filmu.

*Na setu “Stepske lisice”

► Redatelj si koji kruh zarađuje pišući za TV serije, ali ne zanemaruješ ni osobne autorske projekte. Kako ti to uspijeva i koliko je to teško? Pomaže li ti možda rad na televiziji u ovom segmentu?

Andrija Mardešić: Ja često volim u šali reći kako je ovo što ja pišem za serije hobi, a da su filmovi posao, a zapravo je tužna istina da je stvar obrnuta. Zapravo se nađeš u situaciji da živiš od pisanja za televiziju, a snimanje filmova ispada hobi, ali meni je mentalno, u glavi, obrnuto. To mi jako pomaže da ostanem u tome da mogu raditi obje stvari paralelno, što je opet jako teško jer rad na televiziji zahtijeva jako puno vremena, a tek u pauzama uspiješ nešto svoje napraviti. S druge strane mislim da je jako važno ne podcjenjivati posao na televiziji ili u bilo kojem drugom segmentu, recimo radu na reklamama i slično, jer to je ono od čega mladi redatelji žive. Užasno su rijetki ljudi koji mogu živjeti od filma. Postoje također mnogi redatelji kojima je rad na serijama ili reklamama ispod časti, ali ne bi trebao biti jer smo školovani za to: da radimo dramski program, da radimo s glumcima; a sad, je li tvoj put da režiraš pjenu pive u sto repeticija ili nešto drugo, to je tvoj izbor. Ne vidim ništa loše u tome da se takvi poslovi rade, a onome koji može živjeti od filma, ja skidam kapu, mijenjao bih se za njegov život.

► Kakvi su daljnji planovi za Stepsku lisicu, a kakvi tvoji osobno? Jesu li na vidiku neke nove suradnje i novi filmski projekti?

Andrija Mardešić: Što se tiče Stepske lisice, mi smo premijeru htjeli imati na ZFF-u jer je to najbolja testna publika, a ako reakcije budu pozitivne, u planu su nam svi hrvatski festivali, naravno Festival mediteranskog filma Split jer to je isto moj festival gdje se osjećam domaći. Tamo mi dođu majka i tetka, prijatelji iz srednje škole, tako da mi je to bitna reakcija. Jer, to bih volio istaknuti, Mediteran film festival ima glasove publike i to je jako dobro. To je drugačija publika od ove sa ZFF-a, jer na Kockicama imaš već uhodanu publiku koja to prati desetak godina, a na Festivalu mediteranskog filma imaš raznoliku publiku, i gospođu koja radi u banci i inženjera strojarstva. Onda kad vidiš ocjenu, znaš što si napravio. Također, slat ćemo film i na studentske festivale jer je producentica Sabrina još studentica.

*Na setu “Stepske lisice”

► Postoje li na osobnom planu kakvi novi projekti i sprema li se možda dugometražni film? Koliko mi je poznato, išao si čak na razvoj projekta u Grčku za film Stric koji potpisuješ s Davidom Kapcem.

Andrija Mardešić: Da, taj projekt je bio na ZFF-u. Ovako, to je priča koja je krenula od mene i Davida Kapca, mog dugogodišnjeg suradnika. Prije točno tri godine dobili smo sredstva na HAVC-u za razvoj scenarija i nama se učinilo da ima nešto u tom filmu, da je potentan i da se treba snimiti. Radi se o filmu Stric. Na ZFF-u smo upali na radionicu Moj prvi scenarij da bi se to kasnije proslijedilo u Grčku na Mediterranean Film Institute, što je njihova platforma za razvoj scenarija i projekata. Tamo su nam dali dosta inputa i radili smo s doista kvalitetnim mentorima. Mogu reći da te radionice imaju sličnu šablonu djelovanja gdje usmjeravaju filmove tom nekom festivalskom artu, pa nekome to pomogne, a nekome ne. Čak je moguće primijetiti koji su filmovi pod utjecajem tog procesa, a koji nisu, jer se jako pazi što prolazi na određenim festivalima. Zato je izuzetno bitno odabrati što je korisno od tih savjeta za tvoj film, a što ne, jer ti se film može izgubiti u sivilu generičnog europskog filma koji će te ponekad pokopati, a opet, možda ćeš završiti u Berlinu.

► Je li to možda prilika da se ostvari san o dugometražnom filmu?

Andrija Mardešić: Apsolutno, evo mogu podijeliti sretnu vijest koju smo danas primili kako smo prošli na natječaju HAVC-a za razvoj projekta za film Stric što je svakako prilika za moguće snimanje dugometražnog filma. Svakom autoru to je san, apsolutni cilj i sljedeća stepenica u karijeri nakon brojnih kratkometražnih filmova.

Autor: Dario Dunatov 

Zahvaljujemo Andriji Mardešiću na ustupljenim vizualnim materijalima.

Film Stepska lisica premijerno je prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, u programu Kockice, u utorak, 13. studenoga, a reprizna projekcija održat će se u subotu, 17. studenoga u 14 sati u kinu Tuškanac.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC

The post <font size="2,1">Film gotovo uvijek ima paralelu s društvom</font> appeared first on vizkultura.hr.

Petra Zlonoga mlada je animatorica, grafička dizajnerica i autorica kratkih eksperimentalnih filmova kojima je postigla zapažen status u Hrvatskoj i inozemstvu. Dota (2016.), Glad (2014.) i Daniil Ivanoviču, slobodan si (2011.) samo su neki od filmova za koje je primila brojne nagrade i festivalska priznanja. Krajem listopada u zagrebačkoj Galeriji SC održana je premijera njezinog novog animiranog filma Jedan od mnogih (2018.) uz izložbu kojom je prikazan kreativni proces njegova nastanka, a koja je osmišljena u suradnji s AM centrom i kustosicom Ivom Gašparović. Razgovarale smo o Petrinom posljednjem radu i ranijim ostvarenjima kroz tematski, konceptualni i tehnički aspekt, otvarajući pritom pitanje pozicije i uloge autora, trenutnih tendencija u animaciji te uloge festivala i institucija u razvoju lokalne animatorske scene.

*Petra Zlonoga / foto: Matija Kralj

► Iako su u tvojim filmovima protagonisti raznoliki – u pojedinim si subjekt ti (Daniil Ivanoviču, slobodan si), u drugim su likovi životinje (Lisica), u trećim gotovo androgine pojave (Jedan od mnogih) – tematski se repertoar većinom kreće oko dvije točke: međuljudskih odnosa u svim oblicima i sindroma suvremenog društva, kao što su otuđenost, pretjerana briga i anksioznost. Koja je tvoja idejna nit vodilja u promišljanju radova?

Petra Zlonoga: Moji su se interesi i pristup mijenjali tijekom godina, no okosnica svega je osobno. To jednostavno ne mogu maknuti iz procesa samim time što filmove radim ja. Razmišljajući o svojim filmovima, uključujući posljednji rad Jedan od mnogih, došla sam do zaključka da sam jako usmjerena na čovjeka i svakako je potka mojih filmova pitanje međuljudskih odnosa. U tom me smislu zanima propitivanje sljedećih relacija: odnos ja sa sobom; ja s drugim; ja naspram nečeg što je iznad nas. I isto tako me interesira udaljenost tih subjekata.

*Petra Zlonoga: “Jedan od mnogih”, 2018.

► Zanimljiv je način na koji u svojim filmovima razvijaš scenografiju i crtež. Riječ je o jednostavnim i pročišćenim, ponekad geometrijski strukturiranim pozadinama. Likovi su crtani plošno, nisu kičeni, niti su nabijeni suvišnim sadržajem. Međutim, odnosi između likova i njihovi svjetovi upravo su suprotni od toga. Stoga ostaje dojam da se fokus izmješta s vizualnog na narativni aspekt, s posebnim naglaskom na zvuku.

Petra Zlonoga: Točno. Iako su to elementi koje naknadno uočavam, jer ne krećem od striktno zadanog koncepta. Kad film jednom vizualno, narativno i strukturno postavim, težim tome da sve bude ogoljeno od bilo čega suvišnoga. Nije mi u cilju da to bude minimalno per se, nego promatram što nije nužno i želim da ideja bude ono što izlazi u prvi plan. Vizualni dio je nositelj ideje, ali je jednakopravan zvuku, koji je u filmovima nerijetko presudan faktor, jer ima potencijal da priču odvede u različitim smjerovima. Divim se ljudima koji se bave dizajnom zvuka, to je nevjerojatno kreativan posao. Na posljednjem filmu, Jedan od mnogih, surađivala sam s Hrvojem Nikšićem, kojemu sam dala neke smjernice, ali jako puno slobode. Svojim sugestijama svakako je dao obol ovome radu. Isto sam tako shvatila da razmišljam u slojevima. Tu se ocrtava moja vječna borba između strukture i oslobođenja od strukture. Mislim da je to dosta vidljivo u mojim filmovima. Jedan od mnogih ima jasno određenu strukturu. Postoje dva prostora, koja se ritmično izmjenjuju, u kojima se odvija radnja. Osim ritmične strukture, ima i brojčanu, koja se otvara od većeg prema manjem. Tako se moja intuitivna, unutarnja logika pretače u strukture koje teže harmoniji.

*Petra Zlonoga: “Glad”, 2014.

► U svojim radovima koristiš tradicionalne tehnike animacije, što podrazumijeva više vremena za proces proizvodnje. Takav pristup ujedno ne podliježe kapitalističkoj logici brze (pa i hiper) produkcije sadržaja. Usporavamo li tempo vraćajući se tradicionalnom izričaju ili kako vidiš tendencije u domaćoj i svjetskoj animaciji danas?

Petra Zlonoga: U mojoj skromnoj filmografiji postoje filmovi koji su rađeni tehnikom 2D animacije, klasične ili digitalne, ili pak tehnikom stop-animacije. Neke je efekte moguće postići samo tradicionalnim tehnikama, najviše u smislu određenog dojma ili atmosfere. Za komercijalnu produkciju nužno je da bude brza, inače nije isplativa. Tako da je pitanje za što radiš i koja je svrha projekta. Mi smo, primjerice, na zadnjem filmu radili dvije godine.

Što se tiče vraćanja tradicionalnom izričaju, mislim da su mogućnosti koje je donio tehnološki napredak u jednom trenutku dovele do zasićenja. S jedne strane ulazimo u 3D i virtualnu stvarnost, koja otvara nove mogućnosti filmu, dok mi se istovremeno čini da postoji druga struja koja je zasićena tom tehnološkom inačicom larpurlatizma, odnosno idejom da tehnologija služi sama sebi. Koliko se tehnologija istražuje, toliko postoji i zamor od toga, pa se neki autori upravo zato vraćaju olovci i papiru. Piet Mondrian nije došao do pravilnih geometrijskih oblika pukom slučajnošću, već je tome prethodila cijela povijest figurativnog slikarstva. Zbog toga smatram da najkompleksnije računalo s najboljom opremom ne služi svrsi ako ne možeš nacrtati ili napisati ono što želiš olovkom na papiru. Na kraju je opet ideja to što se broji, odnosno žaruljica koja se upali ili iskra koja dolazi od čovjeka, a ne od tehnologije, kada se nešto kvalitetno proizvodi.

Tehnike koje koristim imaju pridjev tradicionalne, što implicira da su zastarjele, međutim to nije slučaj. Fascinantno je da na početku uvijek imaš isti izazov. Papir je prazan i treba ga nečim popuniti. I, naposljetku, uz sve likovne tehnike, čovjek osvijesti kako u toj jednoj olovci leži sto čuda. Na nekim festivalima mi se znalo dogoditi da pogledam gomilu tematski i tehnički različitih filmova i da se odjednom pojavi toliko jednostavan, gotovo banalan film, koji me uspije ostaviti bez daha.

*Petra Zlonoga: “Gregor”, 2010.

► Ana Cvitaš je, interpretirajući tvoj rad u tekstu Glad za izgradnjom, na zanimljiv način opisala koju bi ulogu autor trebao obnašati: “Autor bi, po nekoj sasvim slobodnoj ideji, trebao biti osoba koja stvara djela koja potiču na razmišljanje, koja propituju ili djeluju kao propitivači na promatrača.” Ističe, također, da su rijetki autori koji su svjesni vlastite (ne)cjelovitosti. U tvojim se radovima doista vidi kako sebi i gledateljima ostavljaš prostor koji dozvoljava rast. S obzirom da tretiraš teme koje su nam svima poznate, a pritom ne nudiš gotova rješenja, nego otvaraš niz pitanja, ostaje dojam kao da postavljaš podij za razmišljanje i nove ideje koje će gledatelji morati iznaći sami. Na koji način promatraš vlastitu poziciju i ulogu?

Petra Zlonoga: To je nešto o čemu sam puno razmišljala i što me zapravo i mučilo. Ušla sam u animirani film s jednom sasvim drugom idejom. Htjela sam spojiti riječi i sliku jer sam oduvijek voljela pisati i crtati. Međusobna igra tih dviju aktivnosti bila mi je zanimljiva, a onda se ispostavilo da se to zove animirani film. To je zvučalo simpatično dok se nisam našla u situaciji da obnašam uloge režiserke, scenaristice, itd. To nije bila inicijalna namjera, ali me želja da izrazim neke stvari dovela do toga da preuzmem te uloge. Pogledala sam puno animiranih filmova u životu i u jednom se trenutku počela pitati čemu još jedan animirani film?

Ne postoji program prema kojem radim filmove, u smislu poetike ili parole koja bi ocrtavala moj autorski statement. No, kad pogledam svoje filmove s odmakom, čini mi se da imaju zajedničku potku, a to je igra i istraživanje. Ono što bih voljela da gledatelj učini (ili da mu se dogodi) nije da nužno promisli o filmu, nego da bude uvučen u njega i da to putovanje prođemo zajedno. Stvaranje filmova i za mene je proces razvoja i odrastanja. U nekim životnim trenucima, koji su mi bili izazovni, pomoglo bi mi kad bi netko podijelio svoje iskustvo sa mnom. Tada shvatiš da i drugi prolaze kroz slične situacije i probleme. Mislim da dijeleći osobna iskustva dokazujemo drugima da nisu sami i da je suština osobnog zapravo univerzalna. Svi se smatramo individuama, međutim, suštinski smo svi isti. Kad zagrebeš duboko u to osobno, uvijek nađeš nešto što je univerzalno. Zato su moji filmovi jako osobni, možda i previše, ali ne znam postoji li drugi način kako im pristupiti. S druge strane, iznoseći sve te stvari, nisam sigurna da uvijek pričam isključivo o sebi.

*Postav izložbe “Jedan od mnogih”, Galerija SC, 2018. / izvor: amcentar.hr

► Upravo sam te to htjela pitati. Iako se doima kao da tvoji animirani filmovi imaju snažnu autobiografsku crtu, koliko doista ima tvog osobnog?

Petra Zlonoga: Uzmimo za primjer filmove Daniil Ivanoviču, oženi me i Daniil Ivanoviču, slobodan si. Na prvu gledatelj pomisli “Daniil Ivanovič Harms, ruski pisac čijim si tekstovima inspirirana”. To je do neke mjere točno, međutim, ti filmovi suštinski nemaju veze s Harmsom. Isto tako, naracija koju sam pisala za Jedan od mnogih ocrtava moja promišljanja. No i ovdje gledatelj može povući paralelu s onim što su Konfucije, Rumi, pa i Isus, pisali o odnosu čovjeka s nečim iznad njega, o odnosu s drugim čovjekom, tko smo mi zapravo, itd. Drugim riječima, koliko je taj tekst moj, toliko i nije.

*Petra Zlonoga: “Daniil Ivanoviču, oženi me”, 2007.

► U filmovima koje si spomenula, Daniil Ivanoviču, oženi me (2007.) i Daniil Ivanoviču, slobodan si (2011.), problematiziraš ljubavne odnose kroz instituciju braka. Postavljaš pitanje kako nekome obećati vječnu ljubav, ako je to emocija koja se transformira iz dana u dan, kao i sam odnos. Osim toga, čini mi se da se pojavljuje ideja otvorenog odnosa kao mogućeg nosioca eventualne slobode. Kako danas gledaš na te filmove, odnosno, na koncepte koje si propitivala?

Petra Zlonoga: To je baš zanimljivo pitanje. Priča kreće ovako: imala sam 25 godina i čitala Harmsove priče. U jednom je trenutku u prostoriju ušao moj brat i rekao da će oženiti svoju tadašnju djevojku. Moje je prvo pitanje bilo zašto?. Djevojka je jako draga i to nije imalo veze s njom, već je to bila moja instinktivna reakcija jer mi je zvučalo apsurdno. Na taj sam način razmišljala prije deset godina dok sam radila film Daniil Ivanoviču, oženi me. Imala sam određene stavove o tome što su odnosi, ali moje se poimanje odnosa u posljednjih deset godina jako promijenilo, paralelno s odrastanjem i sazrijevanjem. Zato drugi nastavak, Daniil Ivanoviču, slobodan si, koji sam radila pet godina kasnije, na neki način revidira taj apsurdni odnos između mene i Harmsa, koji je mrtav već sedamdesetak godina. Voljela bih snimiti i treći nastavak. Promjena u poimanju odnosa i posvećivanja jednoj osobi je konstantna. Koliko su institucije poput braka apsurdne, utoliko sloboda istovremeno ne znači da si uvijek bez obaveza. Sloboda je vrlo često preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke te za druge ljude. Začudan je taj moment spoznaje da čovjek bolje funkcionira unutar ograničenja, nego u apsolutnoj slobodi. Čovjek istovremeno teži osobnoj slobodi, a često najveću slobodu nalazi upravo u posvećivanju ljudima. Mislim da je to klackalica na kojoj svi tražimo balans između toga tko sam ja sâm i tko sam ja s nekim. Čovjeku je zapravo a priori dana neka vrsta slobode, ali pitanje je što s njom radi. Prihvaćajući pojedinačnu i kolektivnu odgovornost, na neki način prihvaćamo i težinu života, koja je neminovna. Nitko ne može proći lišo ili, kako bi Mark Knopfler rekao, everybody pays to play. Svi težimo plusu, ali taj minus je neminovan. I jedino u prihvaćanju minusa, odnosno u trenutku kad mu se prestanemo opirati, ostvarujemo svoj puni potencijal.

*Petra Zlonoga: “Daniil Ivanoviču, slobodan si”, 2011.

► Na čemu trenutno radiš, planiraš li neki novi projekt?

Petra Zlonoga: Počinjem raditi na projektu Mladi umjetnički savjetnici pomažu mladima u bolnicama, koji se bavi pripremom djece za pretrage koje moraju proći nakon što im je dijagnosticiran rak. Projekt se sastoji od deset animiranih filmova, a svaki tematizira jednu pretragu kroz gledište dječaka, koji gledatelje vodi kroz priču, a zatim se tu pojavljuju doktori i psiholozi. Djeci će se to puštati u bolnicama prije pretrage kako bi ih se senzibiliziralo. Inicijativa je pohvalna i priče su jako lijepo osmišljene. Nina Vađić je radila scenarij, Ana Kadoić je osmislila likove, a Ana Horvat i ja animiramo. Projekt organiziraju producentska kuća Kreativni sindikat i udruga Krijesnica, a sufinancirala ga je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

► Na animatorskoj se sceni posljednjih godina pojavljuju nova ženska imena. Između ostalih, tu su Ivana Bošnjak, Jelena Oroz, Tea Stražičić, Anja Sušanj. Počevši od Zagrebačke škole crtanog filma pedesetih, koliko se rodna diskrepancija u animaciji promijenila? Na koji način zagrebačka Akademija danas oblikuje nove animatorske snage?

Petra Zlonoga: Uz osobe koje si navela, spomenula bih još Martinu Meštrović, Ivanu Pipal i Anu Horvat, koje isto tako imaju prepoznatljiv stil i rukopis. Jako je zanimljivo da se danas brojčani odnos muškaraca i žena pomalo izjednačava. Čini mi se da dolazi snažan ženski val u animaciji. U tom sam smislu dosta optimistična. Počevši od institucije kao što je Zagrebačka škola crtanog filma pedesetih i šezdesetih, animacija je dugo bila većinski muški posao, dok su žene bile zadužene za bojanje. Je li to bilo pitanje samog filma ili društvenih okolnosti, u to sad ne bih ulazila. Tijekom godina su se događali razni uzleti i padovi, no danas je hrvatska animacija prilično jaka i kvalitetna, posebice u odnosu na broj stanovnika. Jako dobro prolazi na festivalima i općenito je to područje u koje treba ulagati.

Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu svakako je zaslužna za generiranje mladih snaga, no stvar je u tome da se animirani film podučava tako da student sâm izvodi projekt u cijelosti. Akademiji je s jedne strane u cilju osposobljavanje animatora za buduću struku, a s druge oblikovanje autorskih osobnosti. U animiranom filmu to je dosta varljivo. Neke inozemne škole svoj rad baziraju na tome da se animirani film proizvodi unutar tima, pa se ljudi specijaliziraju kao glavni animatori, fazeri, režiseri ili scenaristi, odnosno, usmjeravaju se prema svojim talentima ili sklonostima. Na našoj Akademiji situacija je takva da jedna osoba radi sve, od režije do tehničke animacije. Prednost je to što nauči pomalo o svemu, a nedostatak je možda to što se ne uspije usavršiti u jednoj disciplini. Tako Akademija generira ljude koji u profesionalnom radu nastavljaju razvijati, na primjer, zvuk u animaciji ili se pak u potpunosti okreću autorskom filmu. Animacija je zapravo siroče, jer s jedne strane proizlazi iz filma, a s druge derivira iz likovne umjetnosti. Stoga se nalazi na razmeđu medija – može se tretirati kao igrani film ili kao umjetničko djelo koje se formira kroz pokret i vrijeme. Iako su te kategorije dosta relativne, mogli bismo govoriti o američkom principu na primjeru Disneyja i Pixara, koji su animirani film razvijali u strukturnom smislu i, s druge strane, o europskom principu kinematografije koja je više usmjerena ka istraživanju likovne ekspresije.

*Petra Zlonoga: “Jedan od mnogih”, 2018.

► Svjetski i regionalni festivali animiranog filma pokazuju nova strujanja u animaciji. Na koji način festivali, poput Animafesta, na kojem si bila članica selekcijske komisije 2016. godine, potiču razvoj lokalne animatorske scene, koji se potom manifestira kroz njih?

Petra Zlonoga: Važnost festivala je velika, jer osim što pokazuju recentnu domaću produkciju, dovode i inozemnu produkciju u Hrvatsku. Animafest, drugi najstariji festival u Europi, svake godine ima stotinjak gostiju, od profesionalca do studenata animacije. Taj je festival na vrlo visokoj razini i jako je značajan za hrvatsku animatorsku scenu, ali i publiku. Festivali isto tako autorima pružaju priliku za razmjenu iskustva, umrežavanje i ostvarivanje potencijalnih koprodukcija. Postoji niz festivala koji imaju posebne segmente u kojima ljudi dolaze predstaviti svoje projekte i koji osiguravaju sredstva za podupiranje rada. Jedan takav festival je međunarodni festival animiranog filma Annecy. Tu su svakako i nagrade koje plasiraju filmove u višu kategoriju i povećavaju vidljivost. Festivali su, pored svega navedenog, sjecišta filmaša s publikom, na kojima se događa svojevrsna razmjena ideja i znanja, a animirani se film široj javnosti približava i kroz niz popratnih programa (predavanja, izložbe, predstavljanja knjiga). S druge strane, i gradovi profitiraju od festivala. Dovode se strani gosti i događa se neka vrsta kulturnog turizma.

*Petra Zlonoga: “Dota”, 2016.

► Članica si umjetničkog vijeća Hrvatskog audiovizualnog centra. Kako komentiraš njegovu ulogu u kontekstu institucionalnog promicanja vizualne kulture i poticaj razvoju domaćeg animiranog filma putem javnog financiranja?

Petra Zlonoga: Hrvatski audiovizualni centar presudan je za autorski animirani film budući da financira i do osamdeset posto budžeta produkcije filma, koji je skup sport. Proces izrade autorskog animiranog filma, koji nije nužno komercijalan, dugotrajan je i iziskuje puno strpljenja i truda. HAVC je u tom smislu važan faktor. Dvaput godišnje se objavljuju natječaji za produkciju, a postoje i natječaji za razvoj projekata i scenarija za filmove u trajanju od 24 ili više minuta. Procjenjivati kvalitetu projekata iz prijava koje zaprimamo nije jednostavan zadatak, ali kriteriji prema kojima se vodimo vrlo su jasni. Osim dobre ideje, važno je da projekt bude promišljen, dosljedno predstavljen, da je autoru samom jasno što radi, da ga podupire kvalitetna produkcija i da sâm projekt ima dobar prikazivački potencijal. U interesu nam je svakako da se hrvatska animacija dalje razvija i sustavno predstavlja, kako na domaćem, tako i na stranom terenu, da je konkurentna i da prati suvremena zbivanja. Na taj se način, osim nastanka sjajnih filmova, omogućava povećanje filmske produkcije i otvara mogućnost da autori, i općenito filmski djelatnici, rade i stvaraju.

*Petra Zlonoga / foto: Matija Kralj

Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Petri Zlonogi na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Osobno je u suštini zapravo univerzalno appeared first on vizkultura.hr.

Dubravka Turić (1973., Zagreb) diplomirala je 1998. godine filmsku i TV montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Profesionalno se bavi montažom, režijom i pisanjem scenarija. Montirala je preko 20 igranih, eksperimentalnih i animiranih filmova i više od 200 reklamnih spotova. Posljednji dugometražni film koji potpisuje kao montažerka, Kosac redatelja Zvonimira Jurića, prikazan je na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima u Torontu, Moskvi, Istanbulu, Solunu, Palm Springsu te brojnim drugim. Između 2000. i 2009. radi i kao scenaristica na dokumentarnim i putopisnim TV serijalima Svlačionica, Mjenjačnica, Koleđicom po svijetu i drugima. Kratki igrani film Belladonna njezin je prvi autorski projekt. Film je osvojio nagradu Zlatni lav na venecijanskoj Mostri. Kratki film Trešnje imao je premijeru na festivalu u Cannesu, a nedavno je zagrebačkoj publici premijerno predstavljen na Zagreb Film Festivalu. Živi i radi u Zagrebu.

*Dubravka Turić / foto: Domagoj Lozina

► Prije nego što si počela režirati, etablirala si se kao montažerka. Kako si i kada osjetila potrebu za režiranjem? Kako se razvijala tvoja filmska karijera?

Dubravka Turić: Moje iskustvo rada na filmu traje dugi niz godina, i osim montaže pisala sam scenarije, i radila na nizu snimanja u različitim funkcijama, u pred- i post-produkciji. Poznavanje svih faza izrade filma uvijek mi je bila velika pomoć u poslu. Sva ta iskustva filtrirala su se i koncentrirala prije par godina u redateljskom radu, koji mi je s jedne strane bio nov, a u isto vrijeme i vrlo poznat.

► Slijedom toga, kako si došla do ideje za Belladonnu? Kako je išao razvoj tog kratkog filma?

Dubravka Turić: Zanimala me situacija u kojoj nepoznati ljudi, stjecajem okolnosti, dijele neki prostor i neko iskustvo. Čekaonica, klinike ili bolnice su jedna od takvih mjesta. Ali ono što me najviše zanimalo je uvjetovanost percepcije našim osobnim ograničenjima i predrasudama. I upravo to je tema Belladonne; ta varljivost. Jednom kad sam imala jasnu sliku situacije u čekaonici, slučajnog susreta dva različita svijeta, scenarij je nastao vrlo brzo.

*Kadar iz filma “Belladonna” Dubravke Turić

► Film Belladonna je osvojio nagradu Zlatni lav na venecijanskoj Mostri za najbolji kratki film. Kako si se osjećala? Kako je to utjecalo na tvoju daljnju karijeru? Kakav je bio daljnji festivalski život Belladonne?

Dubravka Turić: Zlatni lav na Veneciji ogromno je priznanje. Osim što mi je to osobno bila važna potvrda rada i filma, značaj nagrada je da omogućuju bolje pozicioniranje za realizaciju budućih projekata. Belladonna je nakon Venecije obišla još niz festivala, među kojima i Sundance, Rotterdam, Toronto… Izrada filma je dugotrajna i skupa i svaka vrsta potpore i prepoznavanja je dragocjena, pogotovo od najvažnijih svjetskih festivala.

*Kadrovi iz filma “Belladonna” Dubravke Turić

► Film Trešnje je veoma emotivan i poetičan prikaz obitelji tik pred tragedijom. Kako si uopće došla do tog materijala, adaptacije kratke priče Olje Savičević Ivančević?

Dubravka Turić: Scenaristica Jelena Paljan i producentica Dijana Mlađenović poslale su mi scenarij koji je nastao po kratkoj priči Olje Savičević Ivančević. Scenarij i priča izuzetno su mi se svidjeli. Privukla me atmosfera priče, kao i tema; ruralna, naizgled monotona svakodnevnica ispod koje postepeno raste obiteljska tragedija.

► Film Trešnje je bio prikazane u Cannesu i nedavno unutar programa Kockice na ZFF-u. Kakav ti je odnos prema različitim festivalima? Imaš li i različite treme? Izgleda kao da je kratki film specifična forma kojoj su nužni filmski festivali…

Dubravka Turić: Za mene je bio ogroman uspjeh i veselje da je film imao premijeru u Cannesu, ne samo zato jer se radi o jednom od najvažnijih filmskih festivala, već i zato jer je to idealna prilika da film bude prezentiran i pred međunarodnim producentima i selektorima drugih festivala. Enrico Vannuci, jedan od selektora Orrizonti programa u Veneciji, tamo ga je gledao i poslije uvrstio na listu pet najboljih kratkih europskih filmova te godine. Kratki film je problematičan format jer nema kino distribuciju i gledanost mu je ograničena. Zato su festivali neobično važni. Projekcija na ZFF-u bila mi je također bitna jer se radilo o zagrebačkoj premijeri, pred nizom mojih prijatelja pa sam, naravno, bila uzbuđena.

*Kadar iz filma “Trešnje” Dubravke Turić

► U oba filma cast je fantastičan. Ansambl filma stvara jedan autentičan i koherentan svijet. Na koji način pristupaš odabiru glumaca? Kako bi opisala kako radiš s glumcima?

Dubravka Turić: Dok pišem ili čitam scenarij, uvijek zamišljam glumce koji bi nosili te uloge. Ili, ako nemam jasnu ideju koji bi to glumac bio, zamišljam njegov fizički izgled, mimiku, način kretanja, odjeću koju nosi, način na koji govori, ima li dijalekt… I onda na osnovu toga pokušavam pronaći glumca koji bi bio najbliži mojoj zamisli. Jednom kad okupim ekipu, provodim puno vremena u zajedničkom radu i pripremama prije samog snimanja. Nisam sklona improvizacijama i nastojim sve pripremiti unaprijed.

*Kadrovi iz filma “Trešnje” Dubravke Turić

► Ako mogu primijetiti oba filma, i Belladonna i Trešnje, na neki se način bave ograničenjima u percepciji. Je li to tema filmova ili se u njima iščitava tvoj generalni interes u umjetnosti filma?

Dubravka Turić: Da, djelomično je tema i jednog i drugog filma krhkost percepcije. Odnosno, subjektivnost u tumačenju i svjedočenju objektivnih događanja. Naravno, i sam film je uvijek ograničeno tumačenje, jer je autorovo, odnosno režiserovo tumačenje. Autorsku subjektivnost može opravdati jedino kvaliteta i dosljednost postupka.

*Kadar iz filma “Trešnje” Dubravke Turić

► Kako bi opisala svoju filmsku poetiku? Što smatraš važnim u filmu? I što bi voljela komunicirati preko filma?

Dubravka Turić: Mene fasciniraju filmovi koji uspijevaju komunicirati emocije bez patetike. To se u filmu najčešće događa kroz glumca, koji mora biti nositelj vjerodostojnosti emocije. I zato mislim da je rad s glumcima ključan za dobar film. Sve to, naravno, mora počivati na zanimljivom scenariju, kao i na kvaliteti ostalih elemenata filmskog postupka.

► Ima li nešto o čemu bi voljela snimiti film?

Dubravka Turić: Uvijek ima nešto što mi se čini zanimljivo i što bih voljela pretočiti u film. To mogu biti narativne priče, ali i stanja, atmosfere. Upravo sam završila treći kratkometražni igrani film Tina, s Lanom Barić u glavnoj ulozi, koji je izgrađen na atmosferi. Uskoro krećemo u festivalsku distribuciju.

*Kadrovi iz filma “Tina” Dubravke Turić

► Kakvi su ti planovi za dalje? Pripremaš li možda dugometražni film?

Dubravka Turić: Moj prioritet sada je dugometražni film Tragovi, na čijem scenariju radim zadnje dvije godine. Razvoj scenarija je tekao u nekoliko faza, a nedavno je prošao i intenzivnu radionicu Razvana Radulescua, jednog od najznačajnijih scenarista danas, utemeljitelja rumunjskog novog vala. Scenarij je upravo završen i predan na natječaj HAVC-a.

Razgovarao: Dino Pešut / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Zahvaljujemo Dubravki Turić na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC

The post Autorsku subjektivnost opravdava kvaliteta appeared first on vizkultura.hr.

Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena izložba Na granici slikara Josipa Tirića. Riječ je o autoru rođenom 1982., koji pripada – kako se navodi u predgovoru izložbi – “generaciji slikara koja se po uzoru na njemačke neoekspresioniste iz 1980-ih i leipziško drezdensku školu iz 1990-ih i 2000-ih okrenula figuraciji. Njegove slike se ističu snažnom ekspresivnošću, a sama tematika sugerira ratove, odnosno varijacije na temu ljudskih sukoba. Njegova se ishodišta mogu naći i u povijesnom ekspresionizmu. (…)  Kao dosljedan sljedbenik ekspresionizma on slika Krležin ‘plameni vjetar’ i ‘krvavi talas’, kaotično i tjeskobno stanje jednog uma koji ne vidi nikakvo rješenje niti izlaz iz pozicije u kojoj se nalazi, osim apsolutne destrukcije svijeta, pa i sebe u njemu. Tu je možda dolazak na granicu iz naslova – granicu razuma, prikazivačkog smisla ili estetike.”

Povodom aktualne izložbe, s Josipom smo kratko porazgovarali o predstavljenim radovima!

*Josip Tirić: Renoir sa puškom , 120x100cm, ulje na platnu 

► Koje radove predstavljaš na izložbi u Galeriji Forum?

Josip Tirić: Izlažem radove nastale zadnjih godinu-godinu i pol. Voditelj Galerije Forum, Feđa Gavrilović, i ja izabrali smo deset slika različitih formata.

► U tvojim radovima nameće se poveznica s ekspresionizmom. Osim formalnoga, postoji li i ideološka poveznica s povijesnim ekspresionizmom?

Josip Tirić: O povijesnoj i likovnoj poveznici s ekspresionizmom od vremena Prvog svjetskog rata do postmodernog njemačkog neoekspresionizma 70-ih i 80-ih piše u tekstu predgovora sam kustos, Feđa Gavrilović. Ono što se podrazumijeva pod ekspresionističkim slikarstvom 20. stoljeća vrlo je širok i slojevit pojam zato što se na različite načine manifestira(o) na društvene i duhovne kontekste u kojima nastaje (u Njemačkoj, Austriji ili Francuskoj)… Neki su izrazi mom senzibilitetu vrlo bliski, poput Chaima Soutinea ili Markusa Lupertza, iako se moj “ekspresionizam” ne naslanja na ekspresionizme ili teorije ovih ili nekih drugih umjetnika, nego je rezultat mog odnosa prema slikarstvu, prije svega prema boji i svemu što imam potrebu bojom izraziti kada slikam, a uvijek je, naravno, u nekom odnosu prema onome gdje živim, i onome što me okružuje i potiče.

*Josip Tirić: Kiš/Giacometti, 120×100 cm, ulje na platnu

► Tematika ovih slika, kako se navodi u najavi izložbe, okreće se oko ljudskih sukoba i njihovih posljedica, pa čak se i naziv izložbe – Na granici – može povezati s aktualnim migracijama i granicama kao simptomima mnogo šire društveno-političke krize. Može li se u odabiru ovih motiva prepoznati i neka općenitija analiza kolektivnog stanja suvremenosti?

*Josip Tirić: Ured za izvanredne situacije, 160x140cm, ulje na platnu; Obećana zemlja 2, 200×150 cm, ulje na platnu

Izložbu Na granici u Galeriji Forum možete pogledati do 22. prosinca.

The post Motivi koji se tiču kolektivne razine društva appeared first on vizkultura.hr.

Tisućljetni zagrebački Kaptol kroz svoju je povijest preimenovan samo jednom. Ranih 1990-ih na incijativu HDZ-a službeno je promijenjeno ime u Trg Alojzija Stepinca. Ta nasilna činjenica koja se događala u vrijeme kada su vraćana neka povijesna imena, ali istovremeno mnoga uklanjana na valu radikalnog revizionizma, naišla je na otpor i iz same Crkve pa je već postavljena ploča ubrzo skinuta, a trgu vraćeno povijesno ime. Ostaje nepoznanica da li je povratak imena prošao i službenu proceduru, budući da je ishitreno preimenovanje trebalo zataškati. Uz preimenovanje, jedina promjena koja se na tom važnom gradskom trgu dogodila od neovisnosti je ukidanje parkirališta i manja izmjena prometne regulacije pa tako najstariji zagrebački trg i dalje živi – privremenost. Istovremeno je malo prostora u Zagrebu koji bilježe toliku diskrepanciju između planova i realizacija kao što je to slučaj s Kaptolom. Trg i njegova zona bili su predmetom nekoliko natječaja, na kojima su sudjelovala i neka od najvažnjih imena arhitekure u Hrvatskoj, no nikad ništa nije ostvareno. Kaptolski trg – lokacija koja za Zagreb predstavlja njegovo ishodište kao grada s kontinuitetom –  već više od stoljeća čeka uređenje primjereno mjestu koje posjeti vjerojatno svaki turist koji dođe u Zagreb.

U nastavku Vizkulturine serije o Zagrebu fokusiramo se na Kaptol i njegovu zonu, ali i Trg bana Jelačića, Zelenu potkovu, Središnju os te važnost i mogućnosti pomalo zaboravljene Trnjanske ceste, o čemu govori povjesničar umjetnosti i urbanist-konzervator Zlatko Uzelac.

*Zlatko Uzelac

► Koje je značenje kaptolskog trga za Zagreb i kako bi opisali taj prostor danas?

Zlatko Uzelac: Kaptolski trg je rodno mjesto grada Zagreba, najstariji gradski trg. Grad bi mu trebao posvećivati prvorazrednu i osobitu pažnju i najveću brigu. No danas je to, osim posve neartikulirane asfaltirane površine pred Katedralom, tek prolazna automobilska prometnica s okretištem gradskih autobusa za Mirogoj i druge gradske linije prema sjeveru, a u važnom jugozapadnom uglu je nekakav kaotični predprostor gradske tržnice, zastrt neprimjerenim slučajnim zelenilom. Iako danas osim dva-tri ugostiteljska lokala i jedne gradske dvorane za raznovrsne diskusije – ponekad i urbanističke – na katu nekadašnje nadbiskupijske tiskare, te jednog čudom nastalog i još većim čudom zasad na tome mjestu održanog kazališta, nema drugih javnih sadržaja koji nisu najizravnije povezani s nadbiskupskim i kanoničkim kompleksom, to ipak nije niti je ikada u povijesti bio (samo) katedralni trg. Na njemu je stajala i gradska vijećnica, a njegova ploha služila je od samog nastanka trga, dakle još puno prije nego što je uz njega podignuta Katedrala, pa sve do prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća za svakodnevno trgovanje.

*Kaptolski trg između dva svjetska rata / foto: Zagreb kakav je bio nekada

► S jedne strane imamo izuzetno važni gradski trg koji je potpuno neodgovarajuće uređen i tretiran i živi više od stoljeća u privremenosti i iščekivanju rješenja, a s druge tu je niz provedenih natječaja upravo za taj prostor, od kojih se nikad ništa nije izvelo. Zadnji natječaj proveden je 2008. godine, a obilježile su ga kontraverze, naime, programom tražena eksploatacija prostora mogla bi se svesti pod sintagmu katolički urbanizam s obzirom na upliv i interese Crkve nauštrb baštine. Možete li se osvrnuti na prošle natječaje i osobito na taj zadnji?       

Zlatko Uzelac: Velika je sreća što ništa od te goleme kolekcije svakovrsnih, uglavnom sumanutih ideja za radikalno dodatno razvaljivanje, pa i potpuno uništenje naslijeđenih vrijednosti povijesnog grada Kaptola, kojih je ovdje bilo ukupno u količinama kao za malo još koji grad, ipak srećom nije pogodilo i sam Kaptolski trg – koji  je prije toga bio pogođen rušenjem Gradske vijećnice i potom Bakačeve kule sa zidovima uz nju.

Najprije se na Kaptol okomio Milan Lenuci. Urbanist vrlo zaslužan za ideje u planiranju širenja grada, nije se proslavio u svom višedecenijskom bavljenju njegovim najstarijim postojećim dijelovima, posebno Dolcem i Kaptolskim trgom, kojima je pripremio radikalnu devastaciju i razgradnju, što je na Dolcu i uslijedilo, ali srećom i stjecajem okolnosti ipak ne i na Kaptolskom trgu. Na istom planerskom tragu su bile i ideje Viktora Kovačića. I on je kao i Lenuci planirao sličnu gotovo temeljitu urbanističku i arhitektonsku devastaciju starog Dolca, nekadašnjeg Doleca, te minijaturne najstarije gradske jezgre Zagreba, s očuvanim gradskim zidinama i kulama i srednjovjekovnim tkivom koje je bilo gusto napućeno prekrasnim malim jednokatnim građanskim kućama duž njegove tri logične povijesne ulice koje su od Kaptolskog trga vodile jedna prema Opatovini, druga prema crkvi sv.Marije, a treća prema Malim vratima i kroz njih preko potoka i Harmice dalje na Ilicu. Kovačićeve su vizije arhitektonski dopadljive, danas i više nego u vrijeme kada su nastale, a posebno u odnosu na onu arhitekturu koja je naposljetku na Dolcu na istom urbanističkom tragu najzad nastala tridesetih godina. No i Kovačić nije ispočetka pokazivao puno milosti ni prema skromnim barokiziranim srednjovjekovnim kućama ni prema stilski izraženijim malim gradskim baroknim palačama koje je predviđao za rušenje samo da bi proširio postojeće srednjovjekovne ulice ili probio nove prema svojoj viziji. Osobito se njegovi projekti za Kaptolski trg ističu kao „kvalitetni prijedlozi“. No on je, predviđajući na istom tragu kao i Lenuci preseljenje trgovanja s trga na buduću tržnicu koja treba nastati razvaljivanjem Dolca, Kaptolskom trgu namijenio uz funkciju „predvorja crkve“, umjesto dotadašnjeg pučkog, glavnog trga malog grada Kaptola još i ulogu – nacionalnog reprezentacijskog mjesta „visokog simboličkog naboja“, kako je to precizirala Snješka Knežević. Na trgu je zamislio konjički spomenik Nikolu Šubiću Zrinjskom, a u novoj Bakačevoj kuli predvidio je ili Mauzolej  Zrinjskih i Frankopana  ili Panteon znamenitih Hrvata (što je ideja na koju će kasnije doći i Franjo Tuđman i pokušati Panteon Velikana smjestiti u Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma, kojega je zato preimenovao u Trg hrvatskih velikana). Na kraju je 1910. odustao od obnove Bakačeve kule, ali je također odustao u jednoj varijanti i od radikalne devastacije Dolca. No bilo je kasno. Odškrinuta vrata uništenja otvorila je do kraja slijedeća daleko manje talentirana generacija, koja je Dolac pretvorila u provizorij kakav je danas, a tada je istovremeno cijelim Kaptolom i njegovim trgom paralelno protutnjala, srećom ipak samo s papirnatom arhitekturom, ali i „gigantskom arogancijom“ konjica radikalno nove arhitekture i novog urbanizma, koju je Kaptol zanimao samo kao objekt za simboličko uništenje prošlosti. Do zamišljenih totalnih, pa ni često tome posljedičnih manjih fragmentarnih uništenja, ovdje ipak nije došlo jer je preostali dio osebujnog srednjovjekovnog grada bio prvenstveno u vlasništvu Crkve. Ona je tada bila materijalno osiromašena, pa se zadovoljavala samo niskim raubanjem svojih nekretnina, iznajmljivanjem dvorišta svojih zapuštenih kurija za mehaničke radionice, skladišta i slično. Međutim, nakon što je njen položaj preokrenut, okrenula se puno ambicioznijem nekretninskom poduzetništvu i tada se nad Kaptolom i njegovim trgom nadvila zbilja realna i strašna opasnost, koja je bjelodano bila iskazana u spomenutom natječaju iz 2008.

Arhitektonski natječaj za Kaptol tada je zapravo naručila Crkva s namjerom da se ispita koliko bi se još višekatnica poput već izgrađenog Doma za umirovljene svećenike – koja je izgrađena u vrtu jedne kurije južno od franjevačkog samostana – moglo izgraditi na njenom zemljištu, prvenstveno na mjestu svih preostalih vrtova kaptolskih kurija. Ne znam da li bi se to moglo nazvati baš „katolički urbanizam“ ili je to bio dio poznate nekretninske politike klerika koji je nedavno smijenjen nakon fijaska pothvata nazvanog „Prebendarski vrtovi“, provođene pod kapom njegovog nadređenog, ali u tome za javnost samozatajnog nadbiskupa Josipa Bozanića. Tu je također isprobana i „ideja“ podzemne višekatne garaže pod Kaptolskim trgom. Podzemne garaže su poznati opći fetiš dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića, nastao pod utjecajem njegovog specijalnog „stručnjaka“ za promet Mate Kraljevića. U prvonagrađenom radu, u kojemu su autori uspjeli naći mjesta za uvaljivanje samo skromne četiri višekatnice u jedinim preostalim dvorištima kurija, blistala je dodatna „briljantna“ ideja za smještaj i riznice katedrale i Metropolitane u – podzemnu garažu pod trgom! To je valjda bila samo kopija isto tako veličanstvene ideje dotičnog prometnog „stručnjaka“ Kraljevića, koja je svojevremeno oduševila sadašnju gradsku pročelnicu za kulturu, u vrijeme dok je dotična vodila HNK, da se nova nacionalna Opera smjesti u – podzemnu garažu na trgu pored zgrade HNK.

► Što je ključno u programskom smislu za Kaptolski trg kod njegova budućeg uređenja?

Zlatko Uzelac: Svakako prvenstveno rehabilitacija svih tragova njegovog izvornog povijesnog karaktera kao građanskog trga srednjovjekovnog porijekla s monumentalnom katedralom i njenim kompleksom kao glavnom okosnicom, te kao poveznicom tkiva jedinstvenog urbanog fenomena grada pojedinačnih kanoničkih kurija, jedne od temeljnih povijesnih osebujnosti karaktera grada Zagreba. Treba odmah ukinuti prolaz preko trga automobilima i potom smanjiti okretnicu autobusa već i prije njenog konačnog izmještanja s trga, arheološki istražiti cjelinu i pronađene dijelove prezentirati na cjelovito objedinjenoj i uređenoj plohi trga, te vratiti na trg neke dijelove tržnice, bar cvijeće ili slično. Osobito bi bilo dobro obnoviti najslavniji i najveći zagrebački sajam, veliki sajam na Kraljevo 20. kolovoza, koji je trajao dva tjedna, a kojega je ovjekovječio Miroslav Krleža. Izvorno se stoljećima odvijao najprije na ovom trgu ispred katedrale posvećene sv. Stjepanu Kralju, po kome je i imenovan, a kasnije je premiještan na druga mjesta onako kako je grad rastao.

► Ono što bi trebalo prethoditi svakom uređenju tog slojevima bogatog prostora su arheološka istraživanja koja su bila iznenađujuće malobrojna s obzirom na važnost Kaptola za Zagreb. Tek slijedom toga tu je mogućnost prezentacije memorije na neka od zdanja koja su nekad tamo postojala. I sami ste predlagali opsežno urbanističko-konzervatorsko istraživanje s ciljem njihova obilježavanja. Recite nam nešto više o tome i što bi u svemu bio imperativ?  

Zlatko Uzelac: Godine 2012. predložio sam (u svojstvu pomoćnika ministrice kulture, op.S.Š.) da predviđena sredstva Ministarstva kulture u visini od milijun kuna, koja nisu mogla više biti dostavljena za 2013. godinu Nadbiskupiji za obnovu katedrale, prenamijenimo za arheološko istraživanje ostataka Bakačeve kule i eventualnih ostataka crkve sv. Emerika, koja je stajala na mjestu kule, odnosno cjeline poteza porušenih zidina pred Katedralom, te za otvaranjem temelja porušene kaptolske vijećnice na trgu. Taj je novac preostao jer Nadbiskupija nije ni te godine ispunila zakonsku obavezu i podnijela izvješće o tome u što su konkretno trošeni milioni koji su se svake godine redovno dostavljali za obnovu katedrale. Dogovoreni projekt arheološkog istraživanja kaptolskog trga počeo je pripremati Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, no oštro je tu ideju prekinula tadašnja ministrica kulture, jer je u to vrijeme Bandić bio na nekakvom ledu i meni je izričito zabranjeno da to dalje organiziram. Tako se i na tome slučaju, a on je samo jedan od bezbrojnih sličnih, zrcali sav apsurd i sve negativne posljedice utrpavanja službe zaštite spomenika kulture izravno u političko-birokratske ralje Ministarstva kulture i pretvaranje nekadašnjih stručnih službi, koje su bile organizirane u regionalne Zavode, u birokratsku službu Ministarstva, utopljenu izravno u političke samovolje i igre umjesto da su trajno i neovisno upućene isključivo na zaštitu javnog dobra.

► Rušenje Bakačeve kule i zapadnog bedema izazvalo je svojevremeno veliku javnu polemiku, no unatoč snažnim glasovima u prilog očuvanja izuzetnog spomenika, sve je srušeno. Brojna od kasnijih natječajnih rješenja išla su prema ponovnom zatvaranju povijesnog sklopa kroz različita, tada suvremena, rješenja. Treba li ići na restituiranje zapadnog zida katedralnog kompleksa u nekoj suvremenoj verziji ili ne?

Zlatko Uzelac: Već tada je Izidor Kršnjavi ispravno predlagao da se samo prikažu u parteru temelji kule i zidina u sklopu cjelovito uređenog partera pred katedralom. No, to nije izvedeno do danas, iako je stručno neupitno, jednostavno je za izvesti, a na isti je način već izvedeno i pred brojnim sličnim katedralama i drugim crkvama u Europi. Čini se da svima sve do danas i dalje lebde pred očima davne lijepe slike Viktora Kovačića, no bilo bi apsurdno i posve nepotrebno i neopravdano to ili nešto slično izvoditi sada, cijelo jedno stoljeće kasnije.

*Bakačeva kula i zapadni bedemi srušeni 1906. / foto: Zagreb kakav je bio nekada 

► Jedan od urbanističkih nedostataka suvremenog Kaptolskog trga je nepostojanje pješačke komunikacije s parkom Ribnjak. Natječajni radovi su na različite načine tematizirali otvaranje te veze. Neosporno je da je ona potrebna, ali isto tako da se ne može narušavati karakter postojećeg povijesnog kompleksa, što ne isključuje mogućnost rješenja. Jedna od opcija je otvaranje postojećeg prolaza kroz nadbiskupsko južno dvorište, no sadašnji nadbiskup to odbija. I po tome se razlikuje od svojih prethodnika koji su u nasljeđe ostavili, primjerice, velike i važne parkove poput samog Ribnjaka. Ideju i potrebu baš tog prolaza problematizira i npr. Aleksander Laslo kroz sekciju Prijedlog gdje je predlagao uređenje te logične veze s južne strane dvora. Platforma 1POSTOZAGRAD Nadbiskupiji je, kao kompromisno rješenje, predlagala i otvaranje prolaza samo danju, no bez odjeka. Što mislite o tom prolazu i gdje bi se ta pješačka veza još mogla ili trebala otvoriti kako bi trg i park bili povezani? Opcije postoje i sa sjeverne strane, a možda i na mjestima nekadašnjih prolaza.    

Zlatko Uzelac: Vrlo je urbanistički, kao i za temeljni povijesni integritet spomeničke cjeline, opasno a redovito je i posve nepotrebno, otvarati gradske zidine tamo gdje nikada izvorno nije bilo prolaza. Ribnjak je imao također i obrambenu ulogu zajedno s gradskim zidinama i tu duž istočnih zidina nije bilo i ne treba ni biti prolaza. No na južnom rubu Ribnjaka, uz sjeverni rub današnjeg Langovog trga protezao se poveći most preko kojega je vodio glavni ulaz u grad s istoka, s gradskim vratima koja su vjerojatno postojala u zidinama i u vrijeme dok još nije bila izgrađena renesansna utvrda oko Katedrale. Ta su vrata ostala i u novoj utvrdi kao njen glavni ulaz, a tada su dobila i svoj renesansni izgled. Očuvana su i u baroknoj dogradnji središnjeg rizalita istočnog krila biskupskog dvora, jedino što su nedavno u njima napravljene – betonske stepenice. No to su druga očuvana povijesna gradska vrata u Zagrebu i njihova prezentacija i otvaranje trebalo bi biti neupitno, makar i samo u sklopu Nadbiskupskog kompleksa. Možemo tek sanjati da se ona nakon što se konzervatorski istraže ponovo otvore i kao javni prolaz i da tako najatraktivniji povijesni prostor cijelog Zagreba iza apside Katedrale – gdje su nedavno manjim arheološkim istraživanjem izašli na svjetlo za Zagreb iznimno važni nalazi – doživi svoju izvanrednu revitalizaciju. Iako se danas oko Katedrale uz Nadbiskupski dvor može relativno slobodno prošetati, već i na to se gleda pomalo nevoljko, a nešto takvo kao što je otvaranje javnog prolaza kroz povijesni ulaz u grad, danas kroz Nadbiskupski dvor, posebno dok biskupiju vodi sadašnji za takvo što posve nezainteresirani nadbiskup, posve je nezamislivo i vjerojatno nemoguće.

► Zadnjih godina zamjetna je obnova kaptolskih kanoničkih kurija. U tome procesu došlo je i do nekih otkrića.  Možete li prokomentirati taj proces i nešto izdvojiti? U pripremi za ovaj intervju isticali ste i tu neponovljivost odnosa kurija i katedrale, nešto što ima samo Zagreb.

Zlatko Uzelac: Ta je obnova, temeljena na konzervatorskim istraživanjima, slabo zamijećena jer se odvija manje-više u tišini, ali uporno i postupno godinama, zajedno s isto tako kontinuiranim uređivanjem Gornjeg grada koje također nije pobudilo onu pažnju koju zaslužuje. Radi se o vrsnim dosezima konzervatorske struke i rezultat je upornosti, posvećenosti i velikog znanja i iskustva prvenstveno dosadašnjeg pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Silvija Novaka. Valorizirana je, upornom postupnom obnovom cjelina pretežno barokne arhitekture malenih, ali arhitektonski bogatih i raznovrsnih kaptolskih kurija, pojedinačnih kuća specifične zajednice kanonika, službenika nadbiskupije organiziranih u svojevrsno redovništvo. Smještene u svojim vrtovima uz sjeverni dio Kaptolskog trga gdje se on pretvara u ulicu, pretežno u dnu vrtova ili pak uz samu ulicu, jedinstvena su urbana formacija, koja uz katedralni kompleks daje Zagrebu nešto što na takav način organizirano i očuvano nema ni jedan drugi grad na svijetu. Nedavnim dovršenjem složene prezentacije kurije Lektorije, ta je obnova uglavnom zaokružena, a osim otkrića cijelog jednog do sada pod zapuštenim fasadama skrivenog i zaboravljenog izuzetnog poglavlja barokne arhitekture, pronađeni su i stariji dijelovi kao na kuriji Kaptol 26., sjeverno do Lektorije, jedinoj koja ne stoji ni uz ulicu ni u dnu vrta, nego na sredini parcele. Na njoj su iz složene građevinske povijesti, kakve karakterizira i većinu drugih kurija, izronili i dijelovi izvorne srednjovjekovne gotičke kuće.

► Ono što je za dubrovačke ljetnikovce renesansni, to je za kaptolske kurije njihov vrt, često voćnjak. Kako se postaviti prema tim ostacima ostataka i potrebi da ih se sačuva od daljnje izgradnje?

Zlatko Uzelac: Nakon restauratorske obnove kurija, sada bi bio red da se obnove i njihovi pripadajući vrtovi. No to podrazumijeva uklanjanje brojnih naknadnih dogradnji čije prostore Nadbiskupija iznajmljuje i od toga crpi znatne prihode, pa je posve sigurno da ćemo njihovu valorizaciju dočekati još i teže nego otvaranje istočnih vrata kaptolske utvrde. Moramo se tek nadati da su nakon propasti „Prebendarskih vrtova“ splasnule ambicije za novim dodatnim najamnim gradnjama u još preostalim vrtovima.

► Pitanje garaža na Kaptolu se opetovano provlači, a jedna se gura i ispod Dolca. Kako to komentirate?

Zlatko Uzelac: Ta je ideja o garaži ispod tržnice Dolac vrhunac sumanutosti u kolekciji nevjerojatnih ludorija koje su na tu temu predložene. Ostat će zasigurno srećom, kao i brojne slične, tek ilustracija jednog dugog žalosnog razdoblja u depresiji urbanističkog planiranja Zagreba, razdoblja kojega su nažalost „pojeli skakavci“. Da podsjetim još da je garaža zamišljena pod samim Kaptolskim trgom trebala imati i izreske staklenih površina na krovu, koje bi bile nekakav „peep show“. Nazvali smo ga odmah „opservatorijem donjeg rublja“. Koliko god to izgledalo nevjerojatno „peep show– arhitektora“ ipak je bila potom prihvaćena i doživjela je realizaciju u hrvatskoj arhitekturi, postavši središnjom idejom Muzeja Apoksiomena u Malom  Lošinju – gdje joj je uz to još dodan i „efekt Big Brothera“, kako su to ponosno istakli autori toga muzeja.

► Gdje smjestiti kaptolsku muzejsku zbirku koja je bez dvojbe prvoklasna senzacija i nešto što zaslužuje trajnu javnu prezentaciju? Ona se ne mora nužno nalaziti na Kaptolu.

Zlatko Uzelac: U podzemnu garažu pod Kaptolskim trgom valjda ipak ne. Biskupija nešto razmišlja o smještaju u dio istočnog krila Biskupskog dvora, što bi možda moglo pospješiti i otvaranje povijesnih vrata na toj strani. No čini mi se da je taj prostor ipak nedostatan. Za mene je oduvijek bio idealan u tu svrhu veliki prostor kompleksa Sjemeništa neposredno do Katedrale, s njegovim sada obnovljenim dvorištem kojim dominira sjajna Bolleova neogotička kapela. Kapacitet Sjemeništa je danas takav da dio može i ostati u nekom, na primjer uličnom krilu kompleksa, dok je preostali idealan za reprezentativan smještaj svih muzejskih zbirki Nadbiskupije, Metropolitane i svega ostalog, uključujući i zbirku biskupa Kokše.

*Cesarčeva ulica / foto: Saša Šimpraga

► Blok Bakačeva – Cesarčeva – Vlaška je nedovršen. Kako gledate na taj prostor, osobito onaj s njegove južne strane – tamo gdje je nametnut arhitektonski beznačajan javni WC i  krajobrazno neinventivno uređena zelena površina, a recentnije otvoren, zbog nesređenih imovinsko-pravnih odnosa još uvijek neuređeni, prolaz na trasi potoka Medveščaka? Novo mjerilo bloka naznačila je Planićeva zgrada, koja ostaje kao „urbanistički nesporazum“ i od onda, s navedenim iznimkama, traje svojevrsni status quo.     

Zlatko Uzelac: Cijeli je taj prostor sada pretvoren u trg koji to nije. Budući da neupitno treba ukinuti promet preko Kaptolskog trga, koji je neusporedivo, zar ne, važniji od ovog novog pješačkog fluidnog pseudotrga, najprije treba obnoviti kolovoz Vlaške ulice i njime ponovo pustiti promet do Ulice pod zidom za stanare i za opskrbu Dolca – koji sada ide preko Kaptolskog trga, ali tamo dijelom može i ostati i dalje za jutarnje opskrbe tržnice. Osobito je bitno ukloniti onaj rotor u Bakačevoj i zatim cjelovito iznova urediti parter Bakačeve kao u cjelini buduće pješačke spone dva središnja pješačka trga – Kaptolskog i Jelačićevog, što je opet problem za sebe jer u parteru ulice treba pokazati položaj nekadašnjih gradskih vrata i još ponešto, kao što je trasa potoka Medveščaka. Za mene tamo otvoreni prolaz nije javna komunikacija nego natkriveno korito potoka, a rehabilitacija cjeline odnosno pojedinih dijelova potoka Medveščaka pitanje je za sebe. Za južnu stranu bloka još je Antoaneta Pasinović navela da ga treba ostaviti do daljnjeg kakav jest i bila je u pravu, kao i u mnogim drugim stvarima. Planićeva pak zgrada je ipak dobila nekakav sada pomalo i umanjeni izgled urbanističkog  nesporazuma postavši dio okvira „Europskog trga“, no njega treba svesti na konkretiziranu i točno određenu pjacetu da bi to postalo i očito.

► Za Kaptol se zagovara uređenje, no kako se postaviti pred činjenicom da doslovno nijedan javni prostor u Zagrebu, neovisno da li je bilo natječaja ili ne, u vremenu od neovisnosti, ali i prije toga, nije dobio vrhunsko uređenje? Zagrebačka kriza trgova, za posljedicu ima da su nekoliko njih koji su uređeni pod izlikom obnove svedeni na  slaba rješenja ili čak devastacije, na čije smo trajanje potom i osuđeni desetljećima. Gdje detektirate problem?  

Zlatko Uzelac: Radi se o prvenstveno o posljedicama krize ili točnije svjesnog, ne samo političkog, nego i od važnog dijela struke podržanog uniženja, marginalizacije, organizacijske devastacije i razgradnje urbanističkog planiranja kao organizirane i stručno kapacitirane gradske službe. Uz to ide i izrazita kriza kompetencija, te veliki nedostatci u arhitektonskom i posebno urbanističkom obrazovanju, napose u mogućnosti raspoznavanja čak i najelementarnijih vrijednosti i smisla naslijeđenog povijesnog prostora.

► Vidite li mogućnost ili potrebu promjene instituta natječaja za važne javne prostore ili objekte i to na način da se čitav proces demokratizira. Primjerice, da stručni žiri odabere nekoliko najboljih prijedloga, potom se oni izlažu s ciljem uvida i komentara javnosti te mogućnosti korekcija pa tek onda da uslijedi finalni odabir. Sve to pod pretpostavkom da natječaj ima smisla tj. da će se dovesti do kraja, uključujući realizaciju, budući da to u Zagrebu vrlo često nije slučaj.

Zlatko Uzelac: Svakako su potrebne bitne promjene u institutu natječaja za uređenja, a osobito preuređenja povijesnog prostora. Za nove, osobito javne prostore ne tako velike, ali u natječajima za preuređenja zaštićene baštine potrebne su radikalne promjene. Konzervatorske „smjernice“ tu ne mogu nipošto biti tek nekakve neobvezujuće „podloge“, nego obrazloženi detaljni skup direktiva za proces rehabilitacije naslijeđenih vrijednosti s točnijim definiranjem gdje one i kada mogu biti dopunjavane novim vrijednostima. One moraju biti odlučujuće i u definiranju prostornog okvira zahvata, da se ne desi ono što je zadesilo npr. splitsku Rivu. Dakle, u većini slučajeva natječaji za cjelovita preuređenja u povijesnim prostorima ne samo da su izlišni nego su, kao što se praktički redovito pokazuje, i veoma opasni. Glavna su rupa u inače krhkom i političkim pritiscima podložnom sustavu zaštite baštine, otvoren prozor za velike i legalne devastacije. Demokratsko planiranje, posebno novih javnih prostora, i uopće odnos prema javnosti zasebna je tema. Najbolja iskustva u zemljama poput Danske na primjer pokazuju da se radi o gradacijskim procesima koji se moraju razvijati kao dio rasta opće kulture prostora i izravne demokracije.

► Aktivno ste radili i na mogućnosti novog pristupa kroz uvođenje urbanističko-konzervatorskog plana. Kako ste naveli u jednom razgovoru, ne radi se samo o još jednom pravilniku, već odgovarajućem instrument za kojim bi s posezalo za određeni tip prostora. Možete li ukratko elaborirati potrebu i cilj takvog dokumenta?  

Zlatko Uzelac: Sada se za planiranje uređenja naših uglavnom urbanistički zapuštenih i manje ili više devastiranih povijesnih jezgri gradova nudi potpuno neodgovarajuća i neprimjerena vrsta urbanističkog plana koji se u biti svodi na plahte općeg zoninga, pa kada se takav plan i izradi, to djeluje tragikomično, dok se ne shvati da se radi o namjerno smišljenoj magli za otvaranje prostora manipulacijama. Tamo gdje je potreban precizni kirurški instrument nudi se tupa sjekira, koja se ponekad pretvara i u pravi malj. Pokušao sam 2003. i u zakonodavstvo uvesti jedan posebni i specifični urbanistički kirurški instrument koji je isključivo bio namijenjen za zaštićene povijesne cjeline, a kojim bi se u operativnoj praksi integrirao konzervatorski postupak i urbanističko planiranje. Unošenje te vrste planiranja i u našu praksu spriječila je tada svojim podzemnim vezama Marina Matulović Dropulić, koja je inače prije toga već maljem razorila cijelo urbanističko planiranje u Hrvatskoj. No, to joj je bilo olakšano tada, a i danas još opće prihvaćenom budalaštinom u „struci“, tj. uglavnom među onima koji se nikada nisu susreli i koji ništa zapravo ne znaju o planiranju povijesnog prostora, da imamo „previše vrsta planova“! Tragično je, međutim što to najviše sada odgovara birokratiziranom dijelu konzervatorske struke, jer u nedostatku urbanistički ozakonjenog urbanističko-konzervatorskog planiranja caruje ponegdje već i posve nekontrolirani dnevni voluntarizam, što će se uskoro čini se pokazati u najgorem obliku, posve paradoksalno, ali možda ipak ne i posve slučajno u Osijeku.

*Izvorna lokacija spomenika banu Jelačiću / foto: Zagreb kakav je bio nekada

► Glavni zagrebački trg uređen je temeljem natječaja povodom Univerzijade 1987. godine. Za to vrijeme pretvaranje prometnog trga u pješačku zonu bio je revolucionarni potez koji se pokazao i odličnim. Od onda je prošlo više od 30 godina. Trg je u međuvremenu ponovo dobio i spomenik koji je postavljen na drugoj lokaciji od one na kojoj je izvorno stajao i bio vidljiv iz prilaznih ulica. Vidite li neke programske momente koji bi tražili korekcije na glavnom trgu? Primjerice, vraćanje spomenika na izvornu lokaciju za što je potrebna manja prometna preregulacija; potom “otvaranje” prostora trga uklanjanjem “zida” koji čini pregusto stupovlje; zamjenu ili promjene na nosaču javnog sata koji je nekad nosio fotografije, a sada su ostale četiri cijevi; konačno i u promjeni načina upravljanja javnim prostorom koji je dio godine pod šatorom itd.      

Zlatko Uzelac: Spomenik je vraćen na prijedlog Gorana Jukića, arhitekta koji je svoju praksu vezao za rehabilitaciju baštine, specijaliziranog za arhitektonska snimanja, no nažalost prerano preminulog. Postavljen je na svoje dobro mjesto, bolje nego što je bilo izvorno, a relativno se čak i uklopio u inače predizajniranu i u sebe zagledanu plohu trga, koja je još jedan primjer koji pokazuje kakvi su u najboljem slučaju rezultati takvih općih i neizdiferenciranih natječaja za povijesne trgove. Može li se još ponešto u tom urbanističkom „total-dizajnu“ mijenjati, osim povratka spomenika, nisam baš siguran. Možda tu i tamo neke sitnice, ali intenzivni povratak trgovanja, no svakako ne i u velikim šatorima, na plohu trga za mene je dobrodošao jer vraća sjećanje na izvorni smisao nastanka ovog trga i njegovu obnovu kao sajmišnog prostora, nekadašnje Harmice.

► Trg bana Jelačića i Kvaternikov trg su mjesta na kojima je tradicionalno i s razlogom desetljećima, pa i stoljećima, postojala mogućnost konzumacije besplatne pitke vode. Natječaji po kojima su ta dva izuzetno važna gradska trga uređeni, taj sadržaj nisu uopće prepoznala i danas na tim mjestima pitke vode više nema, a voda je svedena na dekorativnu dimenziju. U slučaju Manduševca na monumentalizirani zdenac s vodoskokom, a na Kvatriću na vrlo lošu fontanu.  Incijative platforme 1POSTOZAGRAD idu u smjeru povratka pitke vode na ta dva važna gradska trga s dugom tradicijom prisustva pitke vode. Kako gledate na činjenicu da važan sadržaj mjesta nije prepoznat u programima natječaja, odnosno incijative da se propusti isprave i pitka voda vrati ne samo kao dio zagrebačke urbane tradicije, već i kao dio komunalnog, javnozdravstvenog i civilizacijskog standarda?

Zlatko Uzelac: To je jedan od onih detalja koji se zacijelo mogu i trebaju izvesti. U jednom vrlo srodnom slučaju koji je neobično po svemu sličan nekadašnjem zdencu Manduševcu, čija se obnova predlaže na glavnom trgu u Požegi, tema zdenca kao izvora pitke vode nije zanemarena, nego je postavljena kao uvjet u planiranom natječaju, a nadam se i u budućoj realizaciji.

*Radni prijedlog platforme 1POSTOZAGRAD i mogućnost povratka stoljetne funkcije bez narušavanja postojećeg rješenja.

► Recentno je završeno preuređenje Trga žrtava fašizma. Kako komentirate rezultat?

Zlatko Uzelac: Umjesto da se nesumnjivo potrebna zamjena raspuknutih kamenih dijelova Paviljona u njegovom stubišnom postamentu, kao i uređenje nekih drugih elemenata arhitekture, poput bolje i cjelovitije obnove kupole i saniranja i uređenja podrumskih prostorija, poveže s okruglim godišnjicama gradnje paviljona i osnutka Društva likovnih umjetnika, pa onda i potrebno uređenje cijelog Trga žrtava fašizma, posebno uređenje okolnih fasada, cijela je ta akcija smuljana tipično bandićevski. Pojavila se u obliku novinske objave diletantskog arhitektonskog projekta trenutne kućne arhitektice gradonačelnika Milana Bandića, s nekakvim smiješnim kockasto rezanim novim biljkama po obodu i drugim sličnim nebulozama, a sve je završilo samo u radikalnom uklanjanju svih stabala i „vraćanja u izvorno stanje“. Pri tome je arhitektica dodala i svoje „kreativne dodatke“, postavivši položene ploče kamenih rubnjaka, koji su izvorno stajali samo uz osnovni krug oko paviljona, također i tamo gdje ih nikada nije bilo, uz sve staze, uključujući i obrub pločnika prema kolovozima, pa je tako „dovršila“ arhitekturu Paviljona. To je slično onome što je svojevremeno učinio Mihajlo Kranjc svojim vodoskokom pred pročeljem Kovačićeve Burze, o čemu je tada sve rekao Radovan Ivančević. Uklanjanje stabala i grmlja priča je za sebe, ali sada je dodatno najodvratnije to što su uz sve staze postavljeni još i vrlo istaknuti znakovi zabrana (za pse, ali to je posve dovoljno). Kad je već zamišljen goli travnjak, onda on ovdje, uz umjetnički Paviljon, može biti samo mjesto za posve slobodno korištenje travnatih površina, otvoreno svima. Osobno nikada ne bih ovdje uklonio sve ono postojeće zelenilo, ali je dugogodišnju zapuštenost svakako tražila vrlo ozbiljni zahvat, no daleko pažljiviji i stručno javno obrazloženi.

► Ove godine izvedeno je i opločenje oko spomenika kralju Tomislavu na istoimenom trgu. Što mislite o toj mikrointervenciji?

Zlatko Uzelac: Sva je sreća da nije izvedena ona davno zamišljena dominirajuća velika okrugla ploha oko spomenika, a nisu uklonjene ni magnolije, ali je sve izvedeno nekako stegnuto i iz posve očitog straha. To osobito dolazi do izražaja kada pogledamo kako je na istom mjestu cjelinu, a osobito detalje s karakterističnom oblikovnom superiornošću, u doduše posve drukčijim okolnostima, predlagao svojevremeno Viktor Kovačić.

► Zona oko Glavnog kolodvora je velika tema koja se najčešće svodi na priče o željezničkoj pruzi kao prepreci. Kolodvor u svojoj neposrednoj okolini istovremeno nudi dvije potpuno različite slike Zagreba: sjevernu koja je reprezentativna, i južnu koja se – ignorira. Zagrebačka Središnja os unazad nekoliko godina u fokusu je gradskih vlasti s nizom intervencija, no sve one zaobilaze ishodište osi i njen formalni početak, a to je upravo zona neposredno s južne strane Glavnog kolodvora. Kako gledate na taj važni, a radikalno zanemareni prostor čija važnost za grad daleko nadmašuje onu kvartovsku?

Zlatko Uzelac: Gledam kao na ključni i presudni trenutak cijelog urbanizma Zagreba, točku na kojoj već cijelo stoljeće neprekidno pred očima stoji jednostavni odgovor, ali se on zastire uvijek iznova istim koprenama, od kojih je konstantna ona da je u gradu željeznička pruga tobože prepreka, a ne komunikacijska okosnica s željezničkim kolodvorima kao urbanim komunikacijskim čvorištima. Željeznička pruga nije, dakako, nikakva prepreka, nego tek prepona koja se uvijek može preskočiti ili i češće ispod nje posve jednostavno proći. Da je dobio izbore 2004. i da je još poživio, Ivica Račan bi, kao što je to i namjeravao, sasvim sigurno i realizirao svoju glavnu najavljenu ambiciju za drugi mandat da u njemu, nakon što se u prvom mandatu svu snagu posvetio gradnji autocesta, sada u drugom punu pažnju pokloni željeznici. Mi smo već pripremali posebne inicijative za projekte maksimalnog aktiviranja uloge željeznice i za unutargradski promet u najvećim gradovima, posebno u Zagrebu, s uređenjem kolodvora, ne samo Glavnog, nego i Zapadnog, uz njihovo ključno otvaranje na južnu stranu. To je podrazumijevalo cjelovitu modernizaciju kolodvora po uzoru na brojne slične primjere moderniziranih kolodvora koje su izvedene najprije u Londonu, a zatim i u brojnim drugim gradovima koji drže do sebe. Tada više Zagreb ne bi bio isti. Da li bi bili realizirani i trgovi južno od kolodvora – jer radi se o dva, a ne o jednom trgu, koji se nadovezuju jedan na drugog posve jednako kao i trgovi sjeverno od Kolodvora –  nije ipak izvjesno jer je to ovisilo o nesposobnom gradonačelniku i stručno blokiranoj i devastiranoj gradskoj instituciji urbanističkog planiranja.

► Urbanistički predviđen, veliki trg na prostoru između kolodvora i Ulice grada Vukovara navodno će se rješavati fragmentarno i to počevši sa spomenikom. Tako kao i u nekim ranijim slučajevima, za taj centralni prostor krećemo od spomenika, a ne trga. Ne bi li trebalo biti obratno i što sve vidite da taj prostor nudi?  

Zlatko Uzelac: „Rješava“ se tamo gdje nije trg, nego s jedne i druge strane uličnog prometnog križanja. Najprije je na praktički istom tom mjestu bio zamišljan spomenik Josipu Brozu Titu, s golemim metalnim apstraktnim dodatkom, koji je trebao biti izveden, ali srećom nije, prema Bakićevom ne baš briljantnom rješenju. Sada umjesto toga niče, tek neznatno južnije smješten i ulicom odvojen Bandićev spomenik Franji Tuđmanu, odnosno kako je veselo već primijećeno zapravo spomenik njegovom  pomoćniku Pavlu Kaliniću, dok će „apstraktni“ dodatak uskoro uslijediti sjeverno od križanja. Bit će to nova, sada Bandićeva, varijanta Oltara Domovine potpomognuta poprečno sazidanim dodatnim „zidom boli“, budućim zamišljenim glavnim mjestom za državne parareligiozne i vjerojatno i vojničke rituale i parade. Kao što je poznato Crkva nikada nije posvetila Tuđmanov Oltar Domovine na Medvedgradu (zato što za nju, dakako, oltari mogu biti jedino u crkvama), a bit će zanimljivo vidjeti da li će to ipak sada učiniti ovom budućem Bandićevom Oltaru. Taj će oltar nesumnjivo biti velika, ali nadam se valjda ipak ne i presudna, prepreka uređenju gradskih trgova južno od kolodvora kao normalnih središnjih gradskih trgova 21. stoljeća, jer gradski trgovi te vrste više ne trpe retrogradne državotvorne paradne monumente koji su im po svemu suprotnog predznaka.

► Ostrogovićev kompleks gradske uprave iz 1950-ih ostao je nedovršen, a upravo je nova zgrada vijećnice trebala činiti jedan od oboda novog trga. Postoje različita gledišta treba li završiti izvorni projekt ili pristupiti posve novom oblikovanju, sukladno trenutku u kojem se gradi. Pretpostavimo na čas da Zagreb ima razvojnu gradsku upravu – što sasvim sigurno nema – i da je nova vijećnica –  koja gradu treba ukoliko se demokratski razvije – jedan od projekata koji valja izgraditi. Što graditi?     

Zlatko Uzelac: Posve sigurno treba dograditi novu i suvremenu Gradsku vijećnicu, otvorenu i pristupačnu, tu ne može biti nikakve, za mene ni najmanje dileme, a dakako i Ostrogovićev neboder danas je posve nepotreban. Gradska birokracija je velika, ali ipak ne toliko.

► Paromlin je lokacija za koju je u tijeku arhitektonski natječaj za pretvaranje u vrlo potrebnu zgradu gradske knjižnice. Kako ocjenjujete tu lokaciju i je li samo knjižnica dovoljan sadržaj da generira živost budućeg trga?

Zlatko Uzelac: Za Gradsku knjižnicu u prostoru budućeg arhitektonski obnovljenog i suvremeno dograđenog Paromlina postoje i svi uvjeti za relativno brzu izvedbu toga za grad kapitalnog projekta, jer je opravdano očekivati da može dobiti i potrebni novac za realizaciju iz EU fondova. To će najzad biti ključna i (pre)dugo očekivana poluga promjene koja će nužno preokrenuti i pokrenuti promjenu u srcu središta grada, bez obzira uključi li se u to brzo ili pak tek kasnije i država s otvaranjem južne strane kolodvora. Knjižnica već sada nije sama u tom prostoru, nego se može povezati na razne načine i s dvoranom Lisinski u kulturno i komunikacijsko središte, kapitalni kulturni i komunikacijski pogon za 21., a već i za 22. stoljeće, neka vrsta zamjene za koncept Kongresno-kulturnog centra Paromlin – Lisinski kojega smo pokušali realizirati 2001. Njena će pojava bez sumnje pokrenuti, već i sama po sebi, revitalizaciju prvenstveno Trnjanske ceste, jedne od najljepših a teško zapuštenih i marginaliziranih središnjih gradskih ulica, uz koju je Paromlin zapravo smješten.

► Ponovno aktiviranje Trnjanske ceste, i to na potezu sve do Save, odavno ističete kao jedan od ključeva zone iza kolodvora. Možete li ukratko elaborirati važnost i potencijal te veze?

Zlatko Uzelac: Radi se o iznimno važnoj povijesnoj ulici Petrinjska-Trnjanska, danas nasilno prerezanoj na međusobnom spoju nakon što je bezrazložno na tome mjestu uklonjen pješački most preko željezničke pruge koji ih je spajao. Dodatno je sama Trnjanska „cesta“ još nasilnije, a urbanistički posve bezočno oštro prerezana na dodatna dva mjesta, „ulicom“ sada imenovanom Grada Vukovara i osobito tzv. Palačom pravde, arhitekta Ninoslava Kučana uz nju, smještenu drastično ignorantski u odnosu na ulični pravac Trnjanske, za mene jednim od najgorih, ako ne i najgoreg arhitektonskog nedjela u gradu Zagrebu. Na posljetku ulica je treći puta i najgore prerezana Autoputom tj. sada Slavonskom „avenijom“. Tako razrezana svjedoči bjelodano i vrlo zorno, rječitije nego bilo što drugo, o postojećem tragičnom odnosu grada prema rijeci Savi, jer se radi o nekadašnjoj jedinoj izravnoj povijesnoj sponi grada s tada udaljenom velikom rijekom, naime, Savska ulica nije primarno ostatak veze i grada sa Savom, nego cestovni pravac prema Karlovcu i dalje prema moru. Urbanistička obnova toga pravca od primarne je važnosti za budućnost samog središta grada Zagreba, važnija i od nastavka formiranja „reprezentacijskih“ trgova južno od pruge, koji su s Trnjanskom cestom paralelni jednako kao što su i Zrinjski, Strossmajerov i Tomislavov trg paralelni s Perinjskom ulicom, koja im dodaje svoju bitnu dodatnu energiju. Još na samom kraju prošlog stoljeća jednom smo prilikom u urbanističkoj radionici postdiplomskog studija na Arhitektonskom fakultetu u polemičkom odgovoru prema konceptu i ideji „Sava out Zagreb in“, razvili projekt rehabilitacije Petrinjske-Trnjanske ulice pod imenom „Utrka s preponama do Zagreba na Savi“. Kako u živom gradu ne postoje za urbanizam prepreke, nego samo prepone, razradili smo realne i najoptimalnije načine za savladavanje sva tri prereza ulice i obnovu njene cjelovitosti. Za početak bila bi dovoljna i samo obnova osuvremenjene pješačke spone preko pruge, za što će gradnja Gradske knjižnice u Paromlinu biti ključni poticaj.

*Nekadašnji pješački nathodnik / foto: Zagreb kakav je bio nekada 

► Uslijed nemogućnosti dogovora što sa Savom, ta zona živi svoj život takva kakva je, ima svoje upotrebe, ali ostaje onakva kakvom ju je oblikovao isključivo tehnički projekt nakon velike poplave. Problem poplava je riješen, no rijeka je svedena na kanal. Koje je vaše viđenje tog prostora?

Zlatko Uzelac: Sava je pretvorena u bujični kanal u svom toku pored Zagreba već puno prije famozne poplave. Nesumnjivo je da je i ovdje zapravo poplava pokazala da ta građevinarska, posve primitivno geometrizirana kanaliziranja rijeka (i potoka) i njihovo pretvaranje u bujične kanale, sama po sebi provociraju poplave. A onda je poplava, koja je posve logično došla, iskorištena za dodatno najskuplje moguće „tehničko“ rješenje nasipima uz grad koji su trostruko veći od potrebnog („za svaki slučaj“), i gradnjom odteretnog kanala, uz golemi utrošeni novac s tada podignutim međunarodnim kreditima. Netočno je, međutim, da je i problem poplava time riješen, jer je i ovdje kao slučajno, kako se to obično čini, ostao nezavršen donji dio odteretnog kanala pa se poplave redovito tamo prenose. U međuvremenu je najprije ilegalno, a onda polulegalno, pa zatim legalno iskopom šljunka ujezeren početni dio odteretnog kanala, a sada se upravo prije nekoliko dana pompezno i paradno izlazi s tezom da će doći do snižavanja podzemnih voda, pa se donose nove ideje, da Savu treba ujezeriti ne više s četiri hidrocentrale kroz grad i velikim jezerima s vodom podignutom do njihovih vrhova, kako je postavljeno u nacionalnoj strategiji nego s više nešto manjih hidrocentrala, pri čemu bi razlog njihove isplativosti bila – plovidba, koja bi se osigurala prevodnicama! Ostaje jedino jedna sitnica: kamo bi ti brodovi plovili uzvodno kroz grad i to tako da se zbog njih moraju otvarati prevodnice na branama. Razina neodgovornosti ili pak diletantizma ponovo doista zapanjuje. S druge strane danas grad ima posve devastiranu urbanističku službu planiranja, pa je iluzorno za očekivati da može odlučno definirati svoju prijeko potrebnu urbanističku politiku prema konačnom prihvaćanju rijeke u krilo grada kao jedne od ključnih odrednica i prednosti položaja grada za podizanje kvalitete života građana. U tu svrhu nema i ne može biti puno dilema. Nesporno da treba što prije, pa i uz pomoć grada izgraditi hidrocentrale Zaprešić i Prečko, kojom bi se trajno svaki povišeni vodostaj skrenuo u korito odteretnog kanala, ali osigurala i uvijek ista razina prolaska Save kroz grad. Tada otpada svaka potreba zadržavanja nasipa i inundacije između kanaliziranog korita i nasipa kroz grad, pa se može pristupiti, čak i uz zadržavanje nasipa, odlučnom projektu renaturalizacije Save, vrlo srodno onome kako je to nedavno sjajno i na opće odobravanje građana i cjelokupnog odgovornog dijela struke izvedeno u Munchenu, s vraćanjem rukavaca rijeke, njenih šljunčanih sprudova, otočića, vrbaka i plaža, ali i uređenih dijelova korita za onakve plovidbe čamaca i brodova kakve su ovdje doista primjerene.

Fotografije: Saša Šimpraga, Zagreb kakav je bio nekada

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku

Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Pruga nije prepreka appeared first on vizkultura.hr.

Arhitekti Dino Belamarić i Dafne Berc zajedno s kulturnim antropologom i novomedijskim umjetnikom Bojanom Muckom čine nezavisni istraživački tim koji se bavi istraživanjem potencijala za održavanje raznovrsnosti svakodnevnog života urbaniziranih teritorija. Sredinom studenog održali su predavanje o istraživanju Minigolf: indikator javnih prostornih politika u kojem su fenomen implementacije minigolfa u javni prostor grada Zagreba proučavali kao društveno i prostorno naslijeđe te kao indikator politika upravljanja javnim prostorom. Organizator istraživanja koje je započelo ove godine je neprofitna udruga Socijalni rub: zanimljive neispričane priče (SF:ius) koja se iz umjetničko-aktivističkog rakursa bavi općekulturnim i prostornim fenomenima.

*Dino Belamarić

Dino Belamarić arhitekt je koji kombinira arhitektonsko-projektantsku praksu i urbanističko istraživačko djelovanje. Autor i koautor je raznih arhitektonsko-urbanističkih projekata, a djelovao je i u okviru projektnih ureda njiric+ arhitekti, hpnj+, brigada i 3LHD. Sudjeluje na radionicama, uglavnom urbanističkog formata poput UrbanFestivala u Zagrebu i Dana lokalnog angažmana u Šibeniku. U okviru festivala Dizajn distrikt Zagreb ove je godine realizirao prostorno-umjetničku instalaciju Space Invader te je selektirao i postavio izložbu Lokalni putevi. Njegovo trenutno djelovanje sve je više usmjereno ka prostorno-istraživačkoj sferi.

*Dafne Berc

Dafne Berc arhitektica je specijalizirana za urbanističku teoriju. Studirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Berlage Institute u Amsterdamu i Universidad Politécnica de Catalunya u Barceloni. Velik dio svog radnog angažmana posvećuje proučavanju prostornih problematika u širem društveno-kulturnom kontekstu. Surađuje s umjetnicima i stručnjacima raznih profila, sa znanstvenim institucijama, stručnim i kulturno-umjetničkim organizacijama te lokalnim i inozemnim inicijativama. Autorica je i koautorica istraživanja, predavanja, publikacija, studija, članaka, izložbi, radionica, video i audio uradaka, interaktivnih platformi i arhiva te drugih srodnih formata.

*Bojan Mucko

Bojan Mucko je kao umjetnik i istraživač surađivao s Bacačima sjenki, UrbanFestivalom, Udrugom za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja i Festivalom Organ Vida. Selektor je međunarodnog festivala etnografskog filma ETNOFILm. Svoje istraživačko-umjetničko djelovanje predstavio je izložbama Točka komunikacije (2018.), Znaci vremena – Dokumentacija performativnog procesa (2014.), Likvidacija (2014.), Lijepa naša domovino! (2013.) i audio radom 60h/20min (2013.) u emisiji hrvatskog radija Slika od zvuka. Tekstovi su mu, između ostalog, objavljeni u Zarezu, Orisu, ČIP-u i Etnološkoj tribini. Autor je publikacija Ispražnjeno u povratu (prilog etnografiji praznine) i Izvještaj Galeriji Miroslav Kraljević o radu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom za travanj te dokumentarnog filma Akvarij s umjetnim ribicama.

► Posljednje tri godine djelujete kao interdisciplinarni tim kroz format diskurzivnog programa Urbanističko sučelje kao integralni dio festivala Dizajn Distrikt Zagreb, ali i izvan tog okvira kao nezavisni istraživački i umjetnički tim. Kako je došlo do suradnje i koju metodologiju koristite s obzirom na različite, ali komplementarne, profesionalne pozadine?

Dafne, Bojan, Dino: Projekt Dizajn distrikt Zagreb održava se u dijelu šireg centra Zagreba koji zadnjih godina prolazi kroz razne promjene. Radi se o području koje je posljednjih godina spontano transformiralo svoj urbani identitet zahvaljujući kreativnoj zajednici koja je ondje našla svoje mjesto. Cilj projekta je ujediniti sve kreativne inicijative u susjedstvu, a njegova najvidljivija javna manifestacija je festival koji se održava jednom godišnje. Međutim, trenutna kreativna oznaka koja to susjedstvo čini zamjetljivim ne reprezentira u potpunosti raznovrsnost društvenih praksi i identiteta svojstvenih susjedstvu. Tijekom pripremnih radnji i formiranja prvog izdanja festivala 2016. okupili smo se na poziv kreativne direktorice projekta Ire Payer kako bismo osmislili diskurzivni program koji istražuje i kritički procjenjuje učinke aktualne festivalizacije na svakodnevni život susjedstva. Tako je nastalo Urbanističko sučelje i njegov podskup Antigentrifikacijska redakcija – interdisciplinarna umjetničko-istraživačka platforma usmjerena promišljanju održivih aspekata i alata revitalizacije urbaniziranih sredina davanjem konstruktivne i projektivne kritike. Diskurzivnim programom nastojali smo dati vidljivost različitim kvartovskim akterima koji nisu nužno povezani s komercijalnim i kreativnim sektorom, a čije smo djelovanje prepoznali kao bitan faktor za kvalitetu života na području grada obuhvaćenom festivalom. Nastojali smo odstupiti od brendirajućeg pristupa i iskoristiti festivalski mehanizam za uključivanje spomenutih aktera u program. Naš doprinos projektu uključivao je stvaranje niza produkcijskih, komunikacijskih i diseminacijskih formata, od terenskog istraživanja, preko radionice, izložbe i okruglih stolova, do drugih javnih događanja u javnom prostoru.

Tijekom trogodišnjeg suradničkog procesa paralelno smo razvijali istraživačko-umjetničku metodologiju baziranu na terenskom radu, odnosno radu s terenom na terenu. Sva znanja i alate kojima raspolažemo kao tim isprepleli smo kako bismo na svakom projektu pokušali zatvoriti puni istraživački krug kroz mapiranje fenomena, implementaciju djelotvornih formata na temelju istraživačkih nalaza i monitoring te implementacije. Interdisciplinarne produkte i formate osmišljavali smo u suradnji s kolegama iz drugih stručnih i umjetničkih područja poput sociologije, grafičkog i komunikacijskog dizajna, dramaturgije, povijesti umjetnosti i slično, dok smo metodologiju nastavili artikulirati i nadograđivati primjenjujući je na druge problematike koje su nas u međuvremenu zaokupile. Dok je svrha produkata i formata koje zajednički razvijamo interaktivna komunikacija s korisnicima istraživanog područja i sa širom javnošću, smisao zajedničkog rada je istraživanje neformalnih potencijala pojedinih područja, koje etablirane institucije i korporativna kultura podjednako zaobilaze napraviti.

*Metodološki princip stvaranja novih urbanističkih smjernica

► Govorite o urbanizmu kao sintetičkoj disciplini…

Dafne, Bojan, Dino: U široj perspektivi zajedničkog rada zanima nas reinvencija ideje o urbanizmu, disciplini koja se počela formirati u jeku industrijalizacije sredinom devetnaestog stoljeća kao jedan od instrumenata uspostave klasnog kompromisa poboljšanjem uvjeta svakodnevnog života u gradovima. Urbanizam se u tom vremenskom periodu pojavio kao nova disciplina koja nastoji razumjeti sve veću ekspanziju gradova uslijed industrijalizacije, gubitka kontrole nad tom ekspanzijom i loših uvjeta života koji prate takav proces. Socijalni nemiri, uzrokovani eksploatacijom većine stanovništva uslijed nezaposlenosti, loših radnih i stambenih uvjeta u prostornoj konstelaciji koja nije bila spremna prihvatiti sve veću migraciju u gradove, usmjerili su pažnju različitih sektora znanja na proučavanje grada, razumijevanje odnosa između prostornih uvjeta i društveno-ekonomskih pojava u gradu i osmišljavanje intervencija za njihovo poboljšanje. Ideja o urbanizmu, kao disciplini koja se bavi promišljanjem sinteze organizacijsko-programske i (arhi)tektonske intervencije koja podržava raznovrsnost svakodnevnog života na određenom području, počela se razgrađivati sredinom sedamdesetih podjelom na tzv. urbano planiranje lišeno kritičko-ideološke dimenzije i na tzv. urbane studije lišene projektivne nadgradnje. Ova i dalje prisutna podjela u konačnici doprinosi akceleraciji globalnog rasta i širenju društvene nejednakosti.

►U spomenutom ste kontekstu istaknuli koncept terrain vague, što bi u prijevodu s francuskog bio nejasan teren. Možete li pojasniti kako funkcionira taj koncept i koje potencijale ima? Na koji ste način implementirali taj koncept u optiku vašeg promišljanja prostora? 

Dafne, Bojan, Dino: Urbanizmom se nastojimo baviti kao teorijskom praksom kroz propitivanje i primjenu urbanističkih koncepata, odnosno kroz razvoj vlastitih hibridnih koncepata i reviziju nekih koncepata iz prošlosti koje i danas smatramo funkcionalnima, što je bio slučaj u istraživanju minigolfa kao indikatora javnih prostornih politika. Propitivali smo prostor slobode kao općeprostorni koncept za tjelesni odmor i rekreaciju duha, unutar kojeg možemo uspostaviti interakciju s okolinom u kojoj se nalazimo, a istovremeno i kao mentalno-fizički prostor koji nam omogućuje izmještanje iz kolotečine svakodnevnog funkcioniranja i dopušta nam da se prepustimo refleksiji, kontemplaciji, imaginaciji, transgresiji, emancipaciji i drugim analitičko-sintetičkim stanjima duha i tijela.

Terrain vague smo propitivali kao urbanistički koncept staništa prostora slobode. Nejasan teren funkcionira kao oksimoronski koncept koji omogućuje dijalektičku analitiku, kao razgraničeno fizičko područje na kojem pravila ponašanja nisu normirana već okvirno relacijski definirana. To je teritorij koji se na prvi pogled čini nesigurnim i neprijateljskim, ali s kojim se osoba boravljenjem sprijateljuje i na kojem se počinje percipirati logika koja omogućuje upražnjavanje potreba u obliku individualnih i/ili grupnih susreta i rituala, koji se ne mogu uživati na normiranom teritoriju javnog prostora poput trga, ulice, parka, dječjeg igrališta…

Vezu ta dva pojma, prostora slobode i nejasnog terena, analizirali smo ispitivanjem performansi postojećih minigolf igrališta koje su mjerljive s konceptom terrain vague kako bismo ustanovili svojstva i gabarite prostora slobode koji je moguće njegovati na tim područjima. U tom smo smislu minigolf kao princip uređenja vanjskih javnih prostora iščitavali kao poligon za implementaciju i vježbu općedruštvenih vrijednosti. No, propitivanje takve veze moguće je i na brojnim drugim fenomenima s kojima se možemo svakodnevno susresti u bližoj i daljoj okolini.

*Plakat za film “Terrain vague” redatelja Marcela Carnéa, 1960. // Izvor: Imdb.com

►Primijetili ste da građevine koje su dio kompleksa sportsko-rekreativnog centra Svetice posljednjih godina propadaju i da se taj prostor počinje pretvarati u terrain vague. Otkrili ste zatim i napuštena minigolf igrališta izgrađena u šezdesetima i sedamdesetima u Zagrebu, koja su svjedoci socijalističkog i holističkog promišljanja radnog vremena i prostora, bilo radnog, bilo slobodnog, tj. odnosa duha i tijela. Po čemu je minigolf specifična igra i zašto je vama bila interesantna?

Dafne, Bojan, Dino: Integralni dio metodologije našeg djelovanja uključuje i ekstenzivni monitoring užih i širih gradskih područja, naročito onih nedovršenih, nekonsolidiranih ili u procesu transformacije. Svetice su do 2016. godine bile funkcionalno gradsko područje, intenzivno korišteno kao relikt sportsko-rekreacijskog centra i javni gradski prostor. Kao prostrani klaster međusobno povezanih čestica gradskog vlasništva, područje Svetica predstavlja potencijal za lukrativan poduhvat u aktualnom procesu privatizacije koja posljedično ograničava dostupnost privatiziranom području. U nomenklaturi nekretninsko-spekulativnog kapitala, koja umjesto projektivnih, performativnih i inkluzivnih karakteristika prostornih resursa, barata isključivo onim manipulativnim i identitarnim: Svetice su sjajno prometno povezane s velikim dijelom grada, u neposrednoj blizini je park Maksimir, na dijelu područja leže iskoristivi ostaci infrastrukture nekadašnjeg sportsko-rekreacijskog centra…

Od provedbe arhitektonsko-urbanističkog natječaja za rukometni dom 2006., preko ideje o koncesiji dijela područja za uređenje nogometnog kampa 2014., Svetice su školski primjer prostorno-ekonomske agende pumpanja virtualne nekretninsko-transakcijske vrijednosti u predmetno, ali i okolno područje, uz sustavnu sukcesivnu sanatizaciju iskorjenjivanjem funkcionalne infrastrukture neophodne za sigurno i frekventno korištenje područja i njegovo konačno zapuštanje do propadanja. Imajući to na umu, pratili smo promjene na Sveticama i izašli na teren u jesen 2016. kad su počeli radovi rušenja i demontaže pojedinih objekata. Obišli smo cijeli prostor kompleksa i primijetili da je iz nekog razloga minigolf igralište ostalo sačuvano, što nas je zaintrigiralo. Povezali smo zajedničke dojmove i sjećanja na druga minigolf igrališta rasprostranjena po Zagrebu i okolici, duž jadranske obale i pokušali ih razvrstati prema tipologiji prostora u kojem ili uz koji se nalaze: lungomare, trg ili ulica, industrijski ili hotelski park, sportsko-rekreacijski centar, pionirski grad…

Zaključili smo da je minigolf, u obliku u kojem ga pronalazimo u svim studijama slučaja obuhvaćenima istraživanjem, primjer zdravog i inkluzivnog promišljanja tzv. urbane plastike, odnosno njezine (poli)funkcionalnosti povrh same estetike i općenito koncepta stvaranja mjesta (placemaking). Golf je kao skup natjecateljski sport klasno određena igra, a njegovu implementaciju u javni (tada društveni) prostor kao minigolf aktivnost dostupnu svima možemo smatrati alatom društveno-klasne emancipacije. Intuitivnu igru u kojoj se sa što manje udaraca lopticu pokušava ubaciti u rupu, preko čeličnih ili betonskih prepreka u formama koje simbolički korespondiraju s vremenom nastanka, obično u rasponu od 9 do 18 borilišta – razumiju svi! Igra ima cirkularni princip kretanja u koji se svatko može uključiti i pritom se po želji socijalizirati. Pripadajuća hortikultura, klupe i staze omogućuju da se prostor igrališta koristi i za druge aktivnosti u vrijeme dok se ne igra. Daljnje istraživanje proveli smo na području Zagreba, smatrajući da nam ta minigolf konstelacija omogućuje kvalitetno razmatranje postavljene hipoteze o sustavnom izostanku društveno-programatske komponente novoplaniranih ili recentno izvedenih zahvata u javnom prostoru, kroz opreku s urbanističkim tipologijama poput sportsko-rekreacijskog centra, pionirskog grada ili modernističkog parka.

*Svetice, 2016.

► Istraživanje je temeljeno na terenskom obilasku sedam zagrebačkih lokacija minigolf terena, koje ste mapirali kao sedam studija slučaja, nazvavši ih prema toponimima ili sportsko-rekreativnim centrima u Jugoslaviji: Pionirac, Svetice, Šubićevac, Središće-Zapruđe, Jarun 1, Jarun 2 i Utrine. Kako ste pristupili materijalu i kojim ste se parametrima vodili pri analizi? Kakva je zagrebačka minigolf konstelacija?

Dafne, Bojan, Dino: Sedam minigolf igrališta pronađenih u Zagrebu u stanju napuštenosti i zapuštenosti ili sporadičnog korištenja i djelomičnog održavanja istraživali smo kao sedam situacija nabijenih potencijalom, koje smo tretirali kao palimpsest sa slojevima koji su u svojoj koegzistenciji i danas svi aktivna supstanca za naš istraživački tretman. Zatečena minigolf konstelacija nije nas zanimala isključivo zbog linearne konstatacije o stanju igrališta u ovom trenutku, već i kao materijal za komparaciju koji indicira privatizacijske procese uključujući transformaciju prakse igranja minigolfa iz svima dostupne rekreativne aktivnosti u ekskluzivnu komercijalnu domenu sporta i/ili zabave. Terenskim uviđajem ustanovili smo da se tri igrališta u kompleksima Pionirac (danas Grad mladih) i Jarun niskofrekventno koriste za igranje minigolfa u toplijem dijelu godine, dok je jedno igralište nedavno izbrisano s područja parka između novozagrebačkih naselja Središće i Zapruđe. Ustanovili smo i da se dva zapuštena igrališta u kombinaciji s drugom infrastrukturom za sportsko-rekreacijske i društvene aktivnosti u kompleksima Šubićevac i Utrine po povoljnoj tarifi kratkoročno iznajmljuju sportskim udrugama. Primjerice, sportsko-kulturna udruga Zagrebački minigolf savez, u privremenom modusu operandi, za svoje je aktivnosti tijekom posljednjih jedanaest godina koristila više mapiranih lokacija. U dijelu zgrade bivše tvornice Gorica u Šubićevoj 55 montirala je i poligon za igranje minigolfa u interijeru. Isto tako, ustanovili smo da je napušteno igralište u kompleksu Svetice u sličnom stanju kao i kad smo ga otkrili prije nekoliko godina.

Sva smo mapirana igrališta nakon uviđaja grupirali prema mogućnosti za njihovu privatizaciju u tri kategorije: (1) Gotov brand spreman za komercijalizaciju – slučajevi u kojima rekreacija na području može postati dostupna samo korisnicima određene kupovne moći (Pionirac, Jarun 1 i Jarun 2); (2) Bjutifikacijom do akceleracije nekretninsko-spekulantskog procesa – slučaj u kojem rekreacija na području može postati lifestyle etiketa, a život u okolnom gradskom tkivu dostupan samo korisnicima određene kupovne moći (Središće-Zapruđe); (3) Propadanjem do atraktivnosti nekretninsko-spekulativnog resursa – slučajevi u kojima područje može postati potpuno nedostupno uslijed radikalne monetizacije (kroz promjenu namjene i/ili izgrađenosti), ali i paradoksalno (p)ostati stanište prostora slobode (Šubićevac, Utrine i Svetice).

*Poveznica na ponudu minigolf poligona

► Grad Zagreb vlasnik je svih mapiranih minigolf igrališta, koja su sustavno dovedena do propadanja. Detektirali ste određenu problematiku oko upravljanja. O čemu se radi?

Dafne, Bojan, Dino: Kad se fizički prostor opisuje kao temeljni planerski kapital uglavnom se koristi pojmovnik uređen pravilnikom, koji prostor tipizira kroz pojmove namjene, funkcije i načine korištenja. Osim što su ti pojmovi udaljeni i ispražnjeni od stvarnog značenja, oni su i nijemi u opisivanju i dekonstrukciji različitih društveno-ekonomskih fenomena koji imaju reperkusije u fizičkom prostoru. Istražujući neke od aktualnih fenomena u lokalnom prostoru, u protekle tri godine uvidjeli smo da bez složenijeg aparata analize (i sinteze) i promjene optike sagledavanja društveno-prostornih prioriteta nije moguće strukturno obrazložiti srž problematike tih fenomena. Umjesto da samo prividno različite oblike (uglavnom komercijalnog) korištenja opisujemo kroz namjenu i funkciju i time im pridodajemo apsolutne i zatvorene označitelje, prostor smo počeli kategorizirati kroz sintetičko međudjelovanje pojmova vlasništva, upravljanja, održavanja, dostupnosti i funkcionalne estetike. Takav analitički aparat tipizira prostor u četiri kategorije sukladne stvarnim oblicima korištenja, koji su određeni kao komercijalno i nekomercijalno, a ne javno i privatno. Kategorije smo interno radno nazvali superprivatno, poluprivatno, polujavno i superjavno. Tek stvarnim razumijevanjem i odvajanjem komercijalnog od nekomercijalnog oblika korištenja prostora društvo bi moglo dobiti alat za vlastito pozicioniranje prema i u prostoru, a projektanti i planeri alat za rekalibraciju pojma programiranja prostora. U trenutnoj društveno-političkoj konstelaciji kategorija superjavno (društveno, samoupravno) nije moguća, makar se pozivali na gradsko vlasništvo i gradsko održavanje, dok god se financijsko upravljanje odvija kroz entitete društava s ograničenom odgovornošću ili dioničkog društva, koja slijede tržišno uređenu hijerarhiju odlučivanja o trošenju novca uprihođenog poreznom obavezom. U slučajevima zagrebačkih minigolf terena, kao i svih gradskih prostora koji i dalje prolaze nasilnu transformaciju oblika vlasništva (iz društvenog u gradsko i/ili/kao privatno) i upravljanja uslijed privatizacije, sporno je pitanje namjernog neupravljanja s ciljem induciranog zapuštanja, koje primorava na prodaju ili pak dovodi do koncesioniranja nižom tržišnom tarifom i, naposlijetku, programatska eliminacija nekomercijalnih oblika korištenja prostora i aktivnosti. Zanimljivo je i da smo istraživanjem uvidjeli da najzapuštenija igrališta, i pripadajući im prostori, imaju više potencijala za nekomercijalno korištenje i širok spektar već formiranih nenormiranih aktivnosti.

*Svetice, 2018.

► Funkcioniraju li pojedina napuštena igrališta kao prostori koji alternativnim korištenjem ispunjavaju nepredvidive potrebe stanovnika i korisnika sredina u kojima se nalaze?

Dafne, Bojan, Dino: Nakon iščitavanja lokacija i situacija s obzirom na ranije spomenute teorijske koncepte – prostor slobode i terrain vague, konstatirali smo da se sva igrališta i alternativno koriste na navedeni način. Naš je zaključak da se ne radi o slučajnosti, već o naslijeđu lokalnih ideološki jasno artikuliranih i dosljedno oblikovanih urbanističkih koncepata, čijom su primjenom inicijalno artikulirana predmetna područja, a time i potencijal njihovog rekreativnog, a danas alternativnog korištenja. Riječ je o sistemski projektiranom društveno-prostornom aspektu s urbanističkim rekreacijskim konceptima namijenjenim svima, izvorno baziranima na balansu sporta, rekreacije i socijalizacije. U zagrebačkom je slučaju okosnicu te strukture činilo par osnovnih koncepata, od kojih je najvažniji bio urbanističko-upravljački model gradske mreže sportsko-rekreacijskih centara, koji su služili sveopćem fizičkom odmoru i rekreaciji duha kao neograđeni prostorni kompleksi društvenog vlasništva koji dopuštaju besplatno korištenje svih sportsko-rekreacijskih terena, uz eventualnu simboličnu naplatu bazenske ulaznice i/ili najma rekvizita. Ti su urbanistički koncepti, temeljeni na ideji rekreacije i fiskulture kao integralnim elementima svakodnevnog života, baziranog na prihođenju od vlastitog rada, od devedesetih naovamo sukcesivnim nizom kulturno-medijskih i legislativnih intervencija ispražnjeni od svog izvornog smisla da bi njihov physis, pod naizgled istom oznakom upravljanja i održavanja, postao utilitaran element nekretninsko-spekulativnog mehanizma. Iskrivljavanjem tih koncepata ostvaren je važan preduvjet za začetak aktualne nekretninske spekulacije, koja se odvija putem umrežavanja struktura gradskog upravljačkog aparata koji odlučuje o raspolaganju gradskim vlasništvom; civilnog sektora koji obavlja manji ciklički prihodovno-transakcijski obrtaj u trenutnom stanju napuštenosti ili neodržavanosti predmetnih prostora, i privatnog kapitala kao krajnjeg klijenta i korisnika predmetnog mehanizma za okrupnjavanje privatnog vlasništva privatizacijom gradskog.

*Poklapanje zagrebačke minigolf konstelacije s mrežom sportsko-rekreacijskih centara

► Diseminaciju rezultata ovog istraživanja planirate u formi vodiča. Čemu će on služiti? Koje ste protuotrove osmislili za održavanje ili poboljšanje zatečenih situacija?

Dafne, Bojan, Dino: U vodiču, kao prvoj objavi rezultata ovog istraživanja, uprizorili smo sedam problemskih vinjeta s protuotrovima koje omogućuju svakom tko poželi posjetiti mapirane lokacije da se na licu mjesta promatrački i/ili korisnički uživi u istraživane situacije, zamisli njihovu moguću budućnost i međusobno ih poveže u narativ. Protuotrovi formulirani na osnovu valorizacije postojećeg stanja na lokacijama i njihovog urbanističkog naslijeđa artikuliraju konceptualne urbanističke smjernice za oblikovanje i projektiranje prostora slobode mapiranih lokacija. Projektivni zaključak učitan svakoj mapiranoj situaciji osvrće se na kvalitetu njezinog physisa i društvene performativnosti, ali i upućuje na karakter moguće intervencije za očuvanje i/ili poboljšanje te kvalitete i moguće obrise efekata takve intervencije. Ukratko: Pionirac kao inkubator za usvajanje vještine igranja minigolfa za oko 52 500 osnovnoškolskih učenika godišnje; Jarun 1 kao amplifikator integrativnosti postojećeg korištenja sportsko-rekreacijskog kompleksa; Jarun 2 kao filter za kvalitativnu kalibraciju relaksirajućeg ambijenta istog kompleksa; Središće-Zapruđe kao reinkarnator društvenog parkovnog koncepta; Šubićevac kao intergeneracijsko vezivo stanovnika i posjetitelja i niša za predah u užurbanom gradskom okolišu; Utrine kao atraktor i točka susreta lokalnih stanovnika i posjetitelja i exposé kulturno-umjetničkih praksi gradskog značaja; Svetice kao prezervativ rekreacijsko-senzorijalne oaze tog dijela grada. Ideja je da se vraćanjem ovih urbanističkih smjernica u sljedeću iteraciju istraživačkog procesa nastavi praksa urbanističke metodologije koju razvijamo, ilustrirane dijagramom. To je praksa koja će obuhvaćati i druge formate za istraživanje navedene problematike te diseminaciju i primjenu istraživačkih uvida.

*Smjernice protuotrova za studiju slučaja Pionirac

Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo autorima istraživanja na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post <font size="2,1">Minigolf kao indikator javnih prostornih politika</font> appeared first on vizkultura.hr.

Lana Stojićević mlada je šibenska multimedijalna umjetnica, koja je kroz brojne samostalne izložbe hrvatskoj publici predstavila svoje umjetničko-istraživačke radove Sunny Side (2018.), Na/do/gradnja (2017.), Strukture prikrivanja (2017.), Parcela (2016.), Projekt Villa Roza (2016.), Crno brdo (2015.) i Dvoboj (2012.). Za svoj je umjetnički rad primila mnoge nagrade, između ostalih, Metro Imaging/New East Photo Prize/Mentorship Award; godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najboljeg mladog umjetnika/cu 2015. godine; Rektorovu i Dekanovu nagradu te Erste Grand Prix na izložbi Erste fragmenti. Bila je finalistica Nagrade Radoslav Putar 2015. godine. U svojem posljednjem radu Fasada (2018.) Lana se bavi fenomenom suvremene dalmatinske arhitekture, problematizirajući aktivni odnos arhitektura-društvo-urbanizam, u potrazi za odgovorom na pitanje kako arhitektura reflektira društvo i društvene potrebe. Razgovarale smo povodom njezine istoimene izložbe, otvorene prošlog tjedna u Galeriji VN.

*Lana Stojićević / foto: Goran Radošević

► Kad si detektirala problem kojim se želiš baviti, a to je deregulirana masovna apartmanizacija u suvremenoj Dalmaciji, koja prema autorici predgovora Silvi Kalčić, reflektira „izmaštani stil života“, kako si dalje promišljala koncept rada, odnosno došla do spone s arhitektima odjevenima u kostime nalik na njujorške nebodere koje su projektirali?

Lana Stojićević: Kako mi je arhitektura česta tema radova, tijekom ranijih istraživanja naišla sam na inspirativnu fotografiju koja je bila okidač ideje za Fasadu. Spomenuta fotografija kostimiranih arhitekata iz 1931. dugo mi je stajala po strani. Kad sam krenula istraživati kontekst tih istovremeno bizarnih i genijalnih kostima, saznala sam da se radi o autorima prikazanih građevina (Chryslerov neboder, Waldorf-Astoria i slično), što je važan podatak koji upućuje na zanimljiv moment poistovjećivanja autorâ – Stewarta Walkera, Leonarda Schultzea, Elyja Jacquesa Kahna, Williama Van Alena, Ralpha Walkera, D. E. Warda i Josepha H. Freelandera – s njihovim radovima. Osim tog zanimljivog aspekta, treba spomenuti da su se arhitekti na Beaux-Arts balu prethodnih godina tematski bavili romantiziranjem prošlosti. Kako su se 1931. odlučili baviti suvremenom arhitekturom i paralelno promišljati arhitekturu budućnosti, pronašla sam zanimljivu poveznicu, tj. prostor za promišljanje teme kojom se bavim u Fasadi. Oponašajući njihove kostime, izradila sam kuću-haljinu koristeći elemente specifične za suvremenu arhitekturu Dalmacije. Dok njujorški primjer prikazuje arhitekturu koja je ušla u kanon, u Dalmaciji se uglavnom radi o amaterskoj gradnji koju često izvode sami vlasnici. Prvenstveno me zanima divlja gradnja i to ona živopisno oblikovana. Ipak, treba naglasiti da nije svaka bespravno sagrađena kuća roza, niti je svaka roza kuća bespravna, niti je svaku izgradio vlasnik. Zato mi je problematično kako uopće postaviti zajednički nazivnik toj vrsti arhitekture na koju se referiram. Isto tako, možemo govoriti o različitim kombinacijama: nekad su to samo apartmani, ponekad su domovi, u trećem slučaju domovi koji se sezonski pretvaraju u apartmane. Međutim, shvatila sam da postoji puno poveznica s njujorškim slučajem. Primjerice, arhitekti s fotografije nosili su haljine koje su se stupnjevito sužavale prema vrhu, referirajući se na zakon o zoniranju iz 1916. godine. Kao posljedica tog zakona, neboderi su se gradili „tortasto“, kako bi se omogućilo da što više zraka i svjetlosti dođe do ulice. Dakle, zakonska regulativa je utjecala na izgled arhitekture koju karakterizira širina parcele različita od ostatka građevine. Kod nas je došlo do suprotne situacije – bezakonje je dovelo do toga da nam je krajolik potpuno nekontrolirano izgrađen, a zatim je došlo do naknadne (prisilne) legalizacije. Zanimljiv mi je i odnos regulative i stila izgradnje, jer je pitanje do koje razine je moguće regulirati i kontrolirati estetiku izgradnje. Sve su to problematične točke kojima se bavim iz pozicije laika, tj. osobe koja je okružena takvim prostorima. Arhitektura je široka tema koja bi se trebala ticati svakoga, jer je svi konzumiramo, i koja na koncu ocrtava odnos prema zajedničkom prostoru. Koncentrirala sam se na fasade, budući da su one element u kojem privatno kreira javno.

*Arhitekti odjeveni u građevine koje su projektirali, Beaux-Arts Ball, 1931. / izvor: Vanalen.org

► Silva Kalčić piše: „produkcija grada na stanovit način odražava karakteristike društvenog konteksta u njegovim ekonomskim, političkim i socijalnim karakteristikama“. Značajke te nove mediteranske arhitekture su stvaranje vlastitog društvenog mita, pokušaj društvenog uspona i obiteljske resemantizacije te kič kao (nus)produkt želje za reprezentacijom ukusa građanina-kralja „ujedno gospodara i sluge svoga dvorca“.  Možemo li Fasadu čitati kao metaforu ilegalno i neplanski izgrađene europske periferije koja se pokušava afirmirati imitirajući luksuz?

Lana Stojićević: Mislim da je problematično govoriti o ovim temama na način da se previše ističe riječ kič, jer ne želim da to se tumači kao poruga osobe koja se obraća s pozicije profinjenog ukusa. Ovo je tema spram koje je problematično zauzimanje jednoznačnog stava jer se radi o kompleksnim situacijama, svojevrsnom nusproduktu raspada prethodnog sistema. Ali svakako treba istraživati okolnosti, razloge i posljedice takve gradnje jer se radi o bitnoj, brojčano nadmoćnoj prostornoj činjenici. Kič se kao princip može prepoznati u težnji da kuća bude ono što nije, u romantiziranim težnjama u izgradnji ili u imitaciji skupljih inačica. Izgradnja kuća nikad nije jeftina, pa nisu ni ove novogradnje. Ovom se temom ne bavi mnogo stručnjaka, arhitekata, povjesničara umjetnosti i drugih teoretičara. Kako ona spada u područje „narodne“, a ne stručne gradnje, nema dovoljno teorijskih razrada razvoja ovakvog tipa arhitekture i njezinih stilskih kombinacija, koje nisu specifične samo za Dalmaciju, već za cijelo ovo podneblje. Zanimljive su i neotradicionalne varijante s kamenim oblogama koje se kombiniraju s kričavim bojama. Kroz ovu temu možemo govoriti i o paradoksu apartmanizacije. U Dalmaciji se lokalno stanovništvo, uslijed raznih problema i nemogućnosti pronalaska posla, jednostavno zaletilo u turizam, bez da se previše razmišljalo o dugoročnoj održivosti i njegovim posljedicama. Tako je, riječima Helene Kušenić iz predgovora izložbe Parcela, „vlastelin postao sluga”. Ambiciozno su izgrađene gigantske nekretnine u koje se pokušao ugurati velik broj apartmana, međutim, one godinama ostaju nedovršene i van funkcije. Bilo bi zanimljivo istražiti o kojem se točno broju radi kada su u pitanju nedovršene fasade. Tu je neizbježan taj tragičan moment propadanja i neuspjeha, nerealiziranih želja.

*Lana Stojićević, Fasada, 2018.

► Kad govorimo o specifičnim fenomenima dalmatinske arhitekture, u ranijim si se radovima, Projekt Villa Roza (2016.), Parcela (2016.) i Na/do/gradnja (2017.), bavila ovom problematikom iz drugačijeg rakursa. Koji su bili ključni momenti u tim radovima? Jesu li to dijelovi jedne veće cjeline, odnosno na koji način ih danas promatraš?

Lana Stojićević: Tematika je slična, ali te radove ne smatram serijom. Svaki se rad na drugačiji način referira na ovu sveobuhvatnu temu – od Projekta Villa Roza i kuće torte, u kojem se bavim divljom gradnjom i njezinim ruševinama, preko Parcele koja prikazuje odnos nekoliko različitih kuća i otvara pitanje urbanističkog (ne)planiranja, do Na/do/gradnje kojom istražujem razne snalažljive principe „izmišljanja prostora“. Težila sam ka tome da radovi budu apsurdni i karikirani. Voljela bih da su i duhoviti, nadam se da sam u tome barem djelomično uspjela. Fasada je u tom smislu najveća karikatura.

U Projektu Villa Roza ključna mi je bila poveznica suvremenih svadbenih običaja, konkretno svadbene torte i dalmatinske arhitekture, jer postoji mnogo sličnosti na estetskoj razini. Izvjesna sentimentalnost koja je upisana u te običaje, u arhitekturi se ocrtava kroz romantizirani stil izgradnje. Stihijska arhitektura često je oblikovana tortasto, pa je prilikom njezina rušenja ostvarena zanimljiva poveznica s teorijama o pitoresknim ruševinama koje su se pojavile u doba romantizma. Tada se radilo o ruševinama dalekih civilizacija, dok je u Dalmaciji situacija takva da se radi o ruševinama novoizgrađene arhitekture, što je na neki način paradoks. To sam usporedila s Teorijom vrijednosti ruševina (njem. Ruinenwerttheorie) Hitlerovog glavnog arhitekta Alberta Speera, kojom se nalaže da novopodignuta arhitektura mora svjedočiti o veličanstvenosti režima u kojem je podignuta i da je valja zamišljati kao potencijalnu pitoresknu ruševinu. Naišla sam i na teoriju po kojoj suvremeni građevinski materijali više nisu pogodni za pitoreskno propadanje. Zato mi se čini da se ovakva gradnja zbog korištenja pastelnih boja i pseudopovijesnih ukrasa na neki način podsvjesno približava Speerovoj ideji. Usprkos velikom broju bespravne gradnje, nakon procesa legalizacije takve ruševine postaju prošlost.

U drugom radu, Parcela, makete su namjerno pretjerano izdužene. Bilo mi je zanimljivo promatrati megalomansku gradnju koja se na jednoj ograničenoj parceli pokušava rastegnuti u širinu i visinu, po horror vacui principu ispuniti svaki dostupni, ali i nedostupni (tuđi ili javni) kvadrat. Zato elementi poput balkona ulaze u visinski prostor druge kuće, koja se paralelno sužava na tom mjestu, ali istom mjerom uzvraća prema idućoj parceli. Rad kroz zaigranost pokazuje bitku za prostor, i na koncu, krađu tuđih prostora, što nije neuobičajena pojava kod nas.

Na/do/gradnja je naziv izložbe koja se sastojala od više radova, primjerice, od doslovne nadogradnje rada Parcela, pa sam tako iznad postojećih maketa iz(g)radila novu građevinu nalik mostu koja povezuje dvije udaljene parcele. Napravila sam i maketu nadograđenog Vitićevog bungalova u Biogradu kao studiju slučaja i preuređenog Motela Sljeme u kojem sam pronašla bizaran spoj modernističke arhitekture i novog lokalnog narodnog izraza.

*Lana Stojićević, Projekt Villa Roza, 2016.

*Lana Stojićević, Parcela, 2016. / foto: Goran Radošević; Lana Stojićević, Studija slučaja: Motel Sljeme u Biogradu, 2017.

*Lana Stojićević, Na/do/gradnja, 2017. / foto: Josip Ostojić

► Fasada ili pročelje arhitektonski je element koji istovremeno pripada privatnom i javnom prostoru, odnosno razgraničuje te dvije sfere. U ovom slučaju fasada je „ekran za projekciju slika iz konstruirane memorije, idličnih ambijenata prošlih, idealiziranih i iskustveno nepoznatih vremena nacionalnih kraljeva“, piše Kalčić. Na formalnoj razini ta pročelja karakteriziraju PVC stolarija, pretjerani arhitektonski ukrasi, slastičarske pastelne boje i multiplicirane jedinice. Postav izložbe u Galeriji VN gradiš suprotno od spomenute „retorike estetskog nasilja“ tako što radove zaštićuješ postavljanjem dodatnih zidova koji tvoredvostruku opnu u vizualno pročišćenom prostoru galerije. Kako si promišljala postav?

Lana Stojićević: Neke se situacije jednostavno izrode iz raspoloživih uvjeta. Krenula sam promišljati kako smanjiti galerijski prostor da radovi bolje funkcioniraju. Galerija je specifična zbog staklene stijene, pa sam odlučila postaviti radove na dostupne galerijske paravane, okrenuvši ih prema unutra. Tako sam napravila galeriju unutar galerije, u koju treba ući kako bi se radovi pogledali. Na kraju je postignut efekt koji si opisala. Kostim nisam željela izložiti na lutki jer se radi o dodatnom elementu koji mi u ovom slučaju nije odgovarao. Haljinu sam objesila na zid  i izložila plošno, upravo suprotno njenom ponašanju kada je osoba odjene. S druge strane, kostim iz rada Sunny Side nisam nikad izlagala, jer je ondje bio naglasak na objektu i inscenacijama, a kostim je činio samo dio scenografije.

*Postav izložbe Fasada u Galeriji VN, 2018. / foto: Juraj Vuglač

*Lana Stojićević, Sunny Side, 2018.

► Akademska si slikarica, no karakteristika tvojih radova je trans-medijalnost, točnije spoj tvog kostimiranog performansa koji se odvija nasite-specific lokalitetu koji problematiziraš i kontekstualiziraš kroz inscenirane fotografije. Na koji način promišljaš formu svog rada i vidiš li subverzivni potencijal u slikarstvu u kontekstu rodne (i druge) problematike, ako znamo da se radi o tradicionalnom mediju koji i dalje predstavlja tzv. visoku umjetnost?

Lana Stojićević: Slikarstvo sam studirala jer je bilo najbliže mojim interesima koji podrazumijevaju slobodnu umjetničku djelatnost, kojoj svrha nije produciranje radova za klijente. Na završnim smo godinama studija mogli birati različite medije i tada sam intuitivno krenula s tekstilom i vezom, odnosno problematiziranjem zastarjelih goblena stavljajući ih u suvremeni kontekst. Za moje kreativne potrebe i stvari koje sam htjela izreći, slikarstvo je dosad bilo ograničavajuće. Oduvijek me zanimala rodna problematika, koju sam tematizirala i u diplomskom radu Dvoboj, uz prateći pisani dio rada pod nazivom Tradicija „ženskog“ tekstilnog rukotvorstva u kontekstu suvremene umjetnosti. Proučavala sam rodni kontekst veza kao „primjerenog“  medija za ženu tijekom povijesti umjetnosti.

Što se tiče odabira medija – u mojoj umjetničkoj praksi tema određuje medij, koji zatim pokušavam povezati s određenim narativima koji se stvaraju oko djela. U posljednje vrijeme često koristim fotografiju jer reprezentira stvarnost u koju je moguće intervenirati i pritom konstruirati vlastite začudne narative, kako sam primjerice radila u Sunny Side i Crnom brdu. To podrazumijeva da u pripremi izrađujem rekvizite, kostime ili makete za fotografiranje. Sviđa mi se mogućnost paralelnog baratanja s nekoliko medija, iako je finalni produkt izveden u obliku inscenirane fotografije. Nije mi uvijek podjednako bitno da se ja nalazim na fotografijama, koje se onda mogu shvatiti i kao fotografski dokumentirani performansi, nekad je to rezultat određenih financijskih i izvedbenih ograničenja. Ipak, u Fasadi mi je bilo važno da sam upravo ja na fotografijama, zbog spomenute reference i odnosa koji autor/umjetnik uspostavlja sa svojim djelom.

U kontekstu rodne problematike zanimao me nesklad u stereotipu, jer dolazi do sljedeće situacije: privatna kuća koju stereotipno financira i gradi muškarac i koja se može percipirati kao simbol mačizma dekorirana je na način koji reprezentira stereotip ženskog ukrašavanja. Tu je došlo do zanimljivog prevrata jer je naglašeno ukrašena fasada, vanjština kuće koja privatni svijet prezentira javnosti, dok je inače unutrašnjost doma stereotipno shvaćena kao ženska sfera. To je zanimljivo i na semantičkoj razini, jer je fasada izraz koji se kolokvijalno povezuje s odviše našminkanim ženskim licem ili označava nešto što prezentira ili prikriva/skriva. Fasada tematizira odijevanje, uređivanje i dekoriranje kao ženama nametnute rituale.

*Lana Stojićević, Dvoboj, 2012., ručni vez na platnu

► Iako neki tvoji radovi na prvi pogled mogu izgledati kao kostimirane travestije i bilješke performansa u često distopičnim krajolicima – u artificijelnom postindustrijskom krajoliku u selu Donje Biljane u Ravnim Kotarima (Crno brdo) ili u jugoslavenskom hotelu Zora u Primoštenu (Sunny Side, 2018.), tvoja je pozicija izuzetno promišljena, teorijski upregnuta i politična, a problematici pristupaš na puno razina. Na koji način razvijaš metodologiju svojih radova?

Lana Stojićević: Ne želim raditi radove koje će razumjeti samo struka. Isto tako, ne mislim kako se umjetnički integritet mora žrtvovati da bi radovi bili zanimljivi ljudima koji nemaju umjetničku naobrazbu. Bitna mi je i forma i sadržaj, stoga ne vidim potrebu odricanja jednog nauštrb drugog. Smatram da bi rad trebao biti zanimljiv već na razini vizualne impresije, koja bi onda trebala potaknuti promatrača na daljnje istraživanje. Pretpostavljam da bi promatrača trebao zainteresirati prizor koji ga zbunjuje, ne otkriva sve i dozvoljava mogućnost višestruke interpretacije, usprkos tome što se rad bavi nekim konkretnim slučajem iz opipljive stvarnosti. Primjerice, ako govorimo o industrijskom otpadu u Crnom brdu, on promatrače često asocira na Mjesec ili neko drugo nebesko tijelo. Iako su fotografije na neki način najvidljiviji dio izložbe, izuzetno mi je dragocjen audio intervju s mještaninom sela Donje Biljane. Zanimljiv gospodin Živko govori o srpskim povratnicima koji su se tek prije desetak godina počeli vraćati i obnavljati svoje kuće. Ravni Kotari bili su iznimno plodan kraj koji se, uslijed Domovinskog rata i propadanja poljoprivrede, transformirao u zapušteni krajolik u kojem se, kao dodatni problem, pojavilo zastrašujuće brdo formirano od industrijskog otpada šibenske tvornice TEF. Otpad se nalazi svega nekoliko metara od naseljenih kuća. U usporedbi s današnjom situacijom, važan je moment Živkovog prisjećanja idiličnog odrastanja u Biljanima. Zbog toga mi je bilo bitno ispreplitanje audio zapisa s fotografijama distopijskih prizora, između ostalog, i kuća devastiranih tijekomrata. Tu su i kuće povratnika, djelomično obnovljene dobivenim nekvalitetnim materijalima. Svakako je najveća ironija nova cesta, djelomično izrađena od troske, koja vodi do crnog brda. Mislim da je ta priča snažna metafora našeg društva.

*Lana Stojićević, Crno brdo, 2015.

Izložba Fasada Lane Stojićević otvorena je do 12. siječnja 2019. u Galeriji VN i može se pogledati od ponedjeljka do petka od 8 do 20 sati te subotom od 8 do 14 sati.

Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

ZahvaljujemoLani Stojićević na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Fasade su element u kojem privatno kreira javno appeared first on vizkultura.hr.

Početkom prosinca dodjelom nagrada otvoreno je 26. izdanje Slavonskog biennala, a glavno priznanje – Grand Prix – dodijeljeno je multimedijalnom umjetniku Matiji Debeljuhu za rad Studija za Gubilište. Riječ je o instalaciji koja, u vizualno i sadržajno potentnom postavu, tematizira vrijeme, prostor, identitet i sjećanje, a temelji se na romanu Mirka Kovača. Kako o radu piše Branka Benčić, “središnji dio strukturira se oko elemenata cijevi građevinske skele koja definira prostor i skuži kao fizička i simbolička konstrukcija (…). Na njima se prikazuju video isječci koji donose naznake atmosfere djela, a usmjereni su na reprezentaciju prostora koji gradi poetsku arhitekturu djela, prije svega interijere i krajolik. Tako nastaju video zapisi kraćeg trajanja strukturirani kao digresije, skice za kratke ne-narativne forme, koje dočaravaju stanja i atmosferu unutar zadanog prostora filmske fikcije, lišene tako dramatuške funkcije, ali impregnirane subjektivnim potencijalom. Na njih se nadovezuju predmeti prikupljeni u vitrinu – bilježnica, crteži, skice ili rekviziti, koje Matija izlaže kao svoj mali kabinet čuda”.

Svega nekoliko dana kasnije, u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević (GMK) otvorena je izložba Matijina rada Y, koji je odabran za realizaciju putem galerijskog natječaja početkom ove godine, tematski fokusiranog na odnos privatizacije i turizma te na posljedice turističke eksploatacije prostora, kulture i radnika. U radu Y Matija se posvetio temi seks/sving turizma u Istri, snimivši kratkometražni eksperimentalni film i seriju fotografija čiji je protagonist jedan svingerski par. Premda ovaj vibrantan i atmosferičan rad predstavlja svojevrstan tematski i ugođajan kontrapunkt pomalo melankoličnoj Studiji za Gublište, oba rada povezuje specifičan autorski fokus na istraživanju (i pomicanju) granica filmskog medija, mogućnostima (re)prezentacije te dokidanju dihotomije između realnog i fiktivnog.

S Matijom smo razgovarali o ovim radovima, mediju filma uopće, kao i o njegovom angažmanu kao kulturnog radnika (u prvom redu kroz programsko upravljanje vodnjanskom Apotekom, koju od 2013. vodi zajedno s Brankom Benčić) te o specifičnosti “istarskih tema”.

*Matija Debeljuh

► U GMK si nedavno otvorio izložbu Y, a prijedlog za realizaciju ovog rada odabran je putem ovogodišnjeg galerijskog natječaja posvećenog temi turizma. Kako to da si došao na ideju da se unutar ove široko postavljene tematske odrednice posvetiš temi seks/sving turizma u Istri? Da li i kako ta javno slabije vidljiva, ali i te kako prisutna grana turizma sudjeluje u posvemašnjoj turistifikaciji? 

Matija Debeljuh: Kada sam doznao za natječaj GMK, razmišljao sam o temi koja bi mogla biti povezana s turizmom, bio mi je to okidač za razmišljanje o novom radu, a Istra – gdje živim i radim – već desetljećima ima određenu poziciju u njegovanju seks-turizma. Kako sam doznao tijekom istraživanja, u Istri je tijekom i krajem sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je krenuo boom naturističkih kampova, formiran nukleus seksualnog turizma koji konotira određenu slobodu tijela, ljubavnu slobodu i jednu drugu vrstu zajednice i zajedništva… Čini mi se da Istra već dugo ima poziciju u promociji nudističkog turizma, možda zbog geografske pozicije – blizu je Italiji, Sloveniji, i općenito gravitira središnjoj Europi. Pa i povijesno gledano, Istra je naviknuta na multietničnost. Rad sam nazvao Y jer sam u razgovoru sa svingerskim parom, kojeg sam pratio i snimao za potrebe filma, detektirao da je “ipsilon” bio neki okidač za njihovo iskustvo; naime, najprije su posjećivali jednu nudističku plažu, a po otvaranju “ispilona” prečicom su odlazili na drugu nudističku plažu u Rovinju, što je ujedno i lokacija čuvene svingerske plaže o kojoj danas postoji i stanoviti kult i mitomanija. To doista jest jedan vrlo prisutan oblik turizma, jer ima mnogo ljudi koji unutar svojih društvenih krugova planiraju takav oblik zajedničkog seks-odmora. Svingeri su veliki turistički potrošači, uglavnom su to dobrostojeći ljudi, većinom stranci iz susjednih država (Italije, Austrije, Slovenije, pa čak i Njemačke), u dobi od 40-ak godina naviše. Međutim, o tome se ne priča, jer još uvijek živimo u takvom društvu u kojem bi promocija ovakvog vida turizma bila skandalozna. I u Hrvatskoj, gdje se također posljednjih godina intenzivno diže retrogradni val konzervativizma, sve se iskrivljava; pod krinkom općih vrijednosti, osuđuju se oni koji su drugačiji i označavaju se nemoralnima, pa čak i odvratnima – premda ti ljudi s nekim drugačijim sustavom vrijednosti žive sretno i kvalitetno i pritom ne čine nikome drugome nažao. Iz te pozicije iskrivljavanja vrijednosti krenuo sam u istraživanje i bavljenje ovom temom.

*Matija Debeljuh: Y (2018.)

*Otvorenje izložbe “Y” u GMK / foto: Miran Kramar

► Ovaj rad u pitanje postavlja i odnos između autora / onoga koji snima i onih koji su snimani, onoga koji gleda (bilo da se radi o autoru, prezentiranom subjektu u filmu ili gledatelju filma) i onoga koji je gledan, dakle subjekta i objekta, a sama tema kao da ga usmjerava na analizu voajerskoga pogleda u filmu generalno. Kako je tekla suradnja s parom kojeg si snimao, kako si ih odlučio prezentirati s obzirom na osjetljivost njihove pozicije u filmu i na koje si načine ovaj film pretvorio u autoreferencijalno ostvarenje – u film koji govori i o strukturi filma samog i o prirodi pogleda?

Matija Debeljuh: Moji su radovi uvijek na granici fikcije i stvarnosti, zato i radim u mediju filma. Prostor u koji ulazim ovim filmom intimno je područje, povlači pitanje na koji se način postavljam kao autor, kako postajem dio jednog partnerskog odnosa, a da pritom nisam involviran u njihove aktivnosti, već netko kome su su dozvolili ulazak u njihov prostor intime. Prepustili su se vjerovanju da je to što radim dobro i niti u jednom trenutku nisu posustali i izrazili skeptičnost; međutim, već na početku objasnio sam im o čemu se radi i što bismo trebali – družiti se i razgovarati, fotografirati i snimati. Čitav proces trajao je više mjeseci, pa je gotovo neizbježno bilo određeno zbližavanje i stjecanje uzajamnog povjerenja, zbog kojeg sam na kraju i mogao dovršiti te javno predstaviti rad, a da se oni pritom ne osjećaju na neki način oštećeno ili eksploatirano. Svingerski život za njih predstavlja novi vid slobode, kroz to se realiziraju, pa čak i na društvenoj razini; taj segment života daje im osjećaj nesputanosti i slobode, a čak se može ustvrditi da s ovim filmom oni na neki način promoviraju takav način života. Direktno involviranje s protagonistima filma za mene predstavlja jedini ispravan način i pristup. Odluka da ću raditi takvu vrstu rada, s jednim parom, dogodila se u procesu. Shvatio sam da je generalno istraživanje seks turizma preopćenito, da to nije nešto što bi mene u autorskom smislu zanimalo, pa ni estetski ni drugačije nisam htio odstupati od svojih ideja.

S ovim sam radom nastojao prikazati vlastiti osjećaj spram ove specifične zajednice, koja uključuje i kretanje određenim prostorima poput svingerskih klubova, kao i neke specifične kodove poput pornografije. Zanimljivo je istaknuti da mi je pritom muški protagonist pomagao da protagonisticu koreografiram. Većina kadrova u filmu i prateće fotografije prikazuju ženu, no izvan konvencionalnih asocijacija vezanih uz manifestno poziranje kakvo nalazimo, primjerice, u Playboyju; naprotiv, ovdje imamo srednjovječnu ženu koja se i dalje osjeća poželjnom i nema problem sa samom sobom, vlastitim tijelom i onime što se često u medijskom prostoru nastoji okarakterizirati kao nesavršeno.

U filmu gotovo da ni nema narativa, prevladavaju krupni kadrovi, u duhu atmosfere, kamera se provlači i pokušava ući u materiju prostora, s intencijom da bude aktivni sudionik situacije. Nastojao sam postići efekt da čitavo vrijeme bude prisutno pitanje tko snima i tko gleda. Konstrukciju pomalo turobnog svingerskog kluba nastojao sam “prenijeti” u galerijski prostor, pa je naglasak na zvuku i osvjetljenju, s time da nisam htio ići u doslovniju rekonstrukciju kluba. Rekao bih da GMK ima vrlo isprofiliranu vrstu programa, pa imam osjećaj da sam pomalo izmigoljio i odmakao od njihove inicijalne vizije toga što bi ovaj rad, kao i prethodno provedeni natječaj, trebao biti i s čime bi trebao rezultirati, pa se može reći da ova izložba na neki način odudara od prepoznatljive galerijske prakse, što mi se čini vrlo zanimljivim.

*Matija Debeljuh: Y (2018.), kadrovi iz filma

► Za rad Studija o Gubilištu nedavno si nagrađen Grand Prixom na 26. slavonskom biennaleu. Riječ je o svojevrsnim “bilješkama” za film u nastajanju koji je temeljen na romanu Mirka Kovača. Ponovno, radi se o radu koji je izrazito autoreferencijalan, koji istražuje odnose vremena, prostora, sjećanja… U kakvom je odnosu rad s literarnim predloškom, kako je nastala Studija i kakvi su planovi s Gubilištem?

Matija Debeljuh: Rekao bih je moja generalna intencija na neki način propitivati što je to film. Da si ne postavljam to pitanje, bilo bi mi dosadno raditi. Svaki put kad počnem raditi na novom filmu, krenem naopačke: prvo izvrnem priču, pa ju pokušavam sastaviti. Upravo je to čar filma – to je medij koji dozvoljava takvu vrstu eksperimenta, postavljajući pritom u pitanje što je to uopće realno. To mi se čini najzanimljivijim. Zato ljudi i odlaze u kino, jer žele zaboraviti na vlastitu realnost na 90 minuta. Ta ideja da nekoga možeš “uvući” u svoj svijet, u svijet kojeg ti imaginiraš i osmišljavaš, zapravo je jako lijepa. Upravo stoga i odabirem takve teme kojima mogu eksperimentirati upravo s time, biti na rubu, na granici između realnosti i nadrealnosti.

Oduvijek sam okupiran temom identiteta i odnosa čovjeka u prostoru i vremenu. Do ideje za film Gubilište došao sam nakon što sam upoznao Mirka Kovača, s kojim sam i krenuo raditi na filmu, no to je, nažalost, spriječeno njegovom smrću, pa sam rad nastavio sam. Pokušao sam napraviti vlastitu slobodnu interpretaciju, istražiti na koji način se tema identiteta može ispričati u drugom mediju. Naziv filma preuzet je od naziva prvog Kovačeva romana i svakako predstavlja hommage ovom autoru. Film je trenutno u post-produkciji, a nakon finalizacije planiramo mu “udahnuti” festivalski život.

Studija za Gubilište rad je koji je proizišao iz proces rada na tom filmu, no funkcionira kao autonoman rad. Na neki način on predstavlja prilagođavanje filma prostoru galerije, i nastoji prenijeti moj osjećaj i doživljaj galerijskog prostora: kako gledatelj može biti “uvučen” u film kroz galerijski prostor i elemente koje u njemu možemo naći – od projekcije, preko fotografija i kolaža, pa do objekata. Interesantno je da se instalacija Studija za Gubilište neprestano mijenja ovisno o prostoru u kojem je postavljena. Amorfna galerijska prostorna masa tako postaje živi organizam, a fleksibilno prilagođavanje rada zapravo je jako dobro jer dopušta da rad “diše” i “živi”, da ima svoj ritam i prostor.

*Matija Debeljuh: Studija za Gubilište (2017.)

► Rad si predstavio već na nekoliko različitih lokacija, i svaki put instalacija – čiji je središnji dio sastavljen od cijevi građevinske skele – poprima nešto drugačiju formu, kao što i sam kažeš. Kako se rad “adaptirao” u osječki, slavonski kontekst, konkretno u izložbu Slavonskog biennala u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, čija je ovogodišnja tema posvećena aktualnim tendencijama eskalacije koncepta o post-istini i pseudoznanosti?

Matija Debeljuh: Studija za Gubilište postavlja određena pitanja koja se svakako mogu protumačiti u aktualnom kontekstu; ideja koja stoji iza rada jest prenošenje osjećaja nesigurnosti vremena u kojem živimo, u kojem smo neprestano zastrašeni. U filmu postoje tri generacije istoga muškarca – dječaka, srednjovječnog čovjeka i starca – koji putuju kroz život vraćajući se na neke svoje točke i naglašavajući neizvjesnost i prolaznost vremena.

Smještajući instalaciju u galerijski prostor, ova se pitanja premeću na razinu institucionalne (ne)sigurnosti: stupovi koji čine dio instalacije ondje su upravo zato da bi nas upozorili da će nam nešto, ako nestanu potpornji, pasti na glavu. Ovaj rad propituje odnos između institucija i korisnika, postavlja pitanje “što znači staviti potpornu skelu u muzej” – jesmo li sigurni u toj zgradi, ili će nam se urušiti krov nad glavom? A ukoliko govorimo konkretno o sferi suvremene umjetnosti, generalna publika jako je skeptična jer je suvremena umjetnička produkcija često izrazito hermetična i nerazumljiva, pa se prethodna pitanja dalje mogu preoblikovati i u pitanje što je suvremena umjetnost i koji su njezini zadaci.

*Izložba “Studija za Gubilište” u Apoteci (2017.)

► Osim što se baviš vlastitim umjetničkim radom, uz Branku Benčić vodiš i program vodnjanske Apoteke. Koji tip programa ondje provodite?

Matija Debeljuh: Budući da sam iz Vodnjana, a i danas živim na relaciji Pula-Vodnjan, nakon završetka studija imao sam potrebu nešto napraviti ondje. Većina kulturnog sadržaja koncentrirana je u većim gradovima, a tek se posljednjih godina intenzivnije pokreću stvari i drugdje. Grad Vodnjan u to je vrijeme provodio strategiju kojom su umjetnicima iz Vodnjana mogli biti dodijeljeni radni prostori na korištenje, kako bi se potaknuo razvoj lokalne umjetničke scene. Prostor Apoteke u to je vrijeme već deset godina bio prazan. U jednom dijelu prostora napravio sam studio, a jedan dio Apoteke – koji komunicira s izlazom na ulicu – odlučio sam adaptirati u svojevrsnu galeriju. U to sam vrijeme usko surađivao s Brankom Benčić, pa se ideja o zajedničkom vođenju galerijskog programa pokazala kao logičan slijed događanja. Međutim, nismo htjeli klasičnu galeriju, namjera je bila da program Apoteke bude projekt za sebe kojim će se promovirati suvremena umjetnička praska, da ima svoju jasnu koncepcijsku cijelinu, smisao i cjelovitost.

Prostor je ranije služio kao ljekarna, a sa sviješću da smo na čuvanje dobili prostor s određenim nasljeđem, odlučili smo zadržati dio drvenog inventara. Istovremeno, ime Apoteka nosi svojevrsnu referencu na povijest prostora.

*Branka Benčić i Matija Debeljuh u Apoteci

*Apoteka / foto: Matija Debeljuh

► Koliko je izazovno voditi prostor posvećen suvremenim umjetničkim praksama u jednoj manjoj sredini? Je li u Hrvatskoj i dalje vrlo teško govoriti o tendencijama za decentralizacijom kulturnih sadržaja, budući da brojne inicijative završavaju na plećima individualnog osobnog entuzijazma, ostajući bez podrške javnosti i institucija?

Matija Debeljuh: Kada smo pokretali Apoteku, intencija nije u prvom redu bila decentralizacija, premda je indirektno to bilo tako. Pitanje koje se tada stvorilo bilo je: “zašto se ne može događati neka poticajna priča o suvremenoj umjetnosti ovdje u Vodnjanu?”. I zašto to ne bi postojalo u jednoj maloj sredini? Naposljetku se ispostavilo da je to široj sceni jako zanimljivo i egzotično. Što se lokalne sredine tiče, jako je teško nekome iz lokalnog konteksta detektirati da je to što ti radiš nešto super. Apoteka je u međuvremenu postala i regionalno te međunarodno prepoznata, no u vlastitoj sredini tek odnedavno doživljava valorizaciju. Naviknuti generalnu publiku na sadržaje ovakvog tipa dugotrajan je proces; tek sada su se stanovnici Vodnjana navikli da smo mi tamo, a do prije nekoliko godina bili smo poput stranog tkiva u vlastitom gradu. Naša je zadaća bila da polako pokušamo senzibilizirati ljude, da ih educiramo… S druge strane, nakon pet godina, mogu reći da je taj odnos ipak obostran i da je potrebna i njihova dobra volja. Srećom, nedavno je preko puta Apoteke otvorena Gradska knjižnica, što čini novi pomak u kontekstu gradskih kulturnih lokacija. Čak je pročelje knjižnice obojano u istu antracitnu boju kojom je obojana i Apoteka, pa sada i vizualno djelujemo kao mali kulturni centar. Volio bih još više raditi na promociji mladih umjetnika, no da bi se to postiglo, potrebno je da grad prepozna važnost ulaganja u vlastiti fundus, da otkupljuju umjetničke radove, da ulažu u umjetničku produkciju itd.

Inače, centar Vodnjana posljednjih je godina prilično napušten; premda je iznimno pitoreskan i turistički vrlo atraktivan, izgubio se gradski život. Nekad je Vodnjan imao i kazalište i kino, ljudi su doista živjeli u gradu u pravom smislu riječi. S druge strane, postoji kulturni program koji se odvija isključivo ljeti. U Vodnjanu je potrebno još više raditi na strateškom planiranju gradskog života i vraćanja brojnih sadržaja koji su s vremenom nestali.

*Apoteka / foto: Matija Debeljuh

*Branka Benčić i Matija Debeljuh ispred Apoteke / foto: Licio Debeljuh

► Koliko su tvoji radovi vezani uz lokalni, istarski identitet?

Matija Debeljuh: Kao autoru koji potječe iz Istre i koji i dan-danas živi ondje, lokalno nasljeđe predstavlja mi važan izvor za vlastiti rad. Zašto bih se referirao na nešto drugo, kada ovdje imam nešto što mi je blisko, a nekome izvana će sigurno biti inspirativno naići na fragmente autentične kulture.

Čini mi se da se u Istri otvara mreža ljudi koji su indirektno povezani – svatko se bavi sa svojim područjem, ali ih veže teritorij i istraživanje lokalnog identiteta. Tako i s Tamarom Obrovac već desetak godina radim na istraživanju istarskih dijalekata, a u suradnji s Jasnom Jasnom Žmak trenutno radim na projektu koji se referira i predstavlja slobodnu vizualnu (re)interpretaciju romana Sliparija Milana Rakovca, koji je u potpunosti – porijeklom i vlastitom književnošću – istarski autor. Intencija je da u našem radu i metodologiji pokušamo “preispisati” jedan takav roman “struje svijesti”, roman koji je izrazito dijalektalan, jako slikovit, koji se bavi istarskim teritorijem, mitovima i legendama. Kako u toj povijesnoj strukturi pronaći način da se to kanalizira u medij filma? Primjerice, jezik je iznimno specifičan, što uvjetuje da film mora biti i titlovan. Film nazivam “istarskim SF-om”, jer s jedne strane posjeduje vizionarsko-futurističke elemente (u vizualnom, estetskom smislu), a s druge zadržava lokalni pathos, referirajući se na tradicionalne korijene i ” črnu istarsku zemlju”. Vrlo mi je važno da se elementi lokalnoga na neki način protežu kroz moje viđenje filma i moj rad na filmu. Ovaj će se rad koristiti u kazališnoj predstavi, kao svojevrsna interpretacija medija filma u kazalištu, kroz minimalni performing na sceni. Pokušat ću se poigrati s pitanjima: što je film u kazalištu, je li to samo projekcija ili nešto drugo, neki hibrid?

*Izložba “Studija za Gubilište u Pučkom otvorenom učilištu Poreč (2018.)

► Koliko je studij na splitskom UMAS-u utjecao na način na koji danas pristupaš mediju filma?

Matija Debeljuh: Režiranju pristupam isključivo kroz istraživanje unutar samog sebe. Ono što je meni bilo poticajno na UMAS-u jest da je meni, kao tada mladom autoru koji nije znao što i kakav film želi raditi, pružio široku lepezu, bio sam konstantno izložen eksperimentu. Treba se jako dobro promišljati film kako bi se moglo krenuti s vlastitim radom u tom mediju. Nije dobro ukalupljivati se u stilove i žanrove; kad si suočen s ovakvim interdisciplinarnim medijem, postoji mnoštvo inputa i alata s kojima se može doći do nečega, do realizacije vlastite ideje, a da to nije po standardnim shemama.

U Splitu sam pronašao način da se igram s medijem koji je zapravo svemoguć. Na neki se način, možda zbog toga što je snimanje najčešće dugotrajan proces, poistovjećujem sa svojim radovima, kao da odrastam uz njih, pa mi se ponekad čini da neprestano i iznova radim na istome, poput Paola Sorrentina, koji je u jednom intervjuu istaknuo da zbog jako ograničenih mogućnosti s kojima raspolaže, filmove koje stvara može se promatrati i kao varijante jednog te istog filma.

Međutim, upravo je procesualnost za mene izrazito bitan element filmskog medija, kao i male “greške”. Svi moji filmovi vrlo su estetizirani, no volim da je u temi ili u srži nešto pomalo “pomaknuto”; Branka Benčić to u jednom tekstu naziva “uznemirujućom ljepotom”.

Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Matiji Debeljuhu na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Medij filma zapravo je svemoguć appeared first on vizkultura.hr.

Na samom kraju godine prebrojili smo vaše klikove u 2018. i sastavili Top 10 najčitanijih objava u nekoliko kategorija! Započinjemo s listom deset najpopularnijih intervjua s autoricama, umjetnicama, animatoricama, ilustratoricama, filmašicama i fotografkinjama – dakle, našim sugovornicama – na koje ste najviše klikali u godini na izmaku!

► № 10: Irma Markulin

*Irma Markulin / foto: Maja Bosnić

Razgovarao: Ivan Dorotić

Intervju pročitajte na linku.

► № 9: Vendi Vernić

*Vendi Vernić

Razgovarao: Robin Antolović

Intervju pročitajte na linku.

► № 8: Petra Zlonoga

*Petra Zlonoga / foto: Matija Kralj

Razgovarala: Petra Šarin

Intervju pročitajte na linku.

► № 7: Ana Kuzmanić

*Ana Kuzmanić

Razgovarala: Maja Broun

Intervju pročitajte na linku.

► № 6: Sara Jurinčić

*Sara Jurinčić

Razgovarala: Ejla Kovačević

Intervju pročitajte na linku.

► № 5: Ana Opalić

*Ana Opalić: “Autoportret – Boja i ja na Gorici”, Dubrovnik, 2003.

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak

Intervju pročitajte na linku.

► № 4: Nikica Zdunić

*Nikica Zdunić / foto: Mario Gamulin

Razgovarao: Dino Pešut

Intervju pročitajte na linku.

► № 3: Nina Kurtela

*Nina Kurtela / foto: Maja Bosnić

Razgovarao: Ivan Dorotić

Intervju pročitajte na linku.

► № 2: Maja Marković

*Maja Marković / foto: Marko Ercegović

Razgovarala: Maja Broun

Intervju pročitajte na linku.

► № 1: BooBoo Tannenbaum

*Booboo Tannenbaum / foto: Maja Bosnić

Razgovarao: Ivan Dorotić

Intervju pročitajte na linku.

The post TOP 10 iz 2018 ► intervjui DAME appeared first on vizkultura.hr.

Na samom kraju godine prebrojili smo vaše klikove u 2018. i sastavili Top 10 najčitanijih objava u nekoliko kategorija! Nakon dama (link), nastavljamo s listom deset najpopularnijih intervjua s vizualnim umjetnicima, dizajnerima, arhitektima, urbanistima, povjesničarima umjetnosti, redateljima i teoretičarima – dakle, našim sugovornicima – na koje ste najviše klikali u ovoj godini!

► № 10: Matija Debeljuh

*Matija Debeljuh

Razgovarala: Jelena Pašić

Intervju pročitajte na linku.

► № 9: Patrik Schumacher

*Patrik Schumacher / foto: Damil Kalogjera

Razgovarao: Frane Dumandžić

Intervju pročitajte na linku.

► № 8: Mate Ugrin

*Mate Ugrin

Razgovarao: Dino Pešut

Intervju pročitajte na linku.

► № 7: Ivan Čižmek

*Ivan Čižmek / foto: Anđela Galić

Razgovarala: Sonja Leboš

Intervju pročitajte na linku.

► № 6: Jesenko Horvat

*Jesenko Horvat

Razgovarao: Saša Šimpraga

Intervju pročitajte na linku.

► № 5: Emil Jurcan

*Emil Jurcan / foto: Edna Jurcan

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak

Intervju pročitajte na linku.

► № 4: Ivan Prtenjak

*Kelibija / foto: Saša Šimpraga

Razgovarao: Saša Šimpraga

Intervju pročitajte na linku.

► № 3: Dario Dević

*Dario Dević u društvu redateljice Nikice Zdunić 

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak

Intervju pročitajte na linku.

► № 2: Mauricio Ferlin

*Mauricio Ferlin 

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak

Intervju pročitajte na linku.

► № 1: Igor Ekštajn

*Igor Ekštajn / foto: Matthew Rodriguez

Razgovarao: Saša Šimpraga

Intervju pročitajte na linku.

The post TOP 10 iz 2018 ► intervjui GOSPODA appeared first on vizkultura.hr.

Na samom kraju godine prebrojili smo vaše klikove u 2018. i sastavili Top 10 najčitanijih objava u nekoliko kategorija! Nakon dama (link) i gospode (link), nastavljamo s listom deset najpopularnijih intervjua s timovima, kolektivima, grupama i dvojcima na koje ste najviše klikali u godini na izmaku!

► № 10: Dino Belamarić, Dafne Berc, Bojan Mucko

*Dino Belamarić, Dafne Berc, Bojan Mucko

Razgovarala: Petra Šarin

Intervju pročitajte na linku.

► № 9: Atelier Bow Wow / Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima 

*Atelier Bow Wow (Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima) / foto: Damil Kalogjera

Razgovarao: Frane Dumandžić

Intervju pročitajte na linku.

► № 8: Organizacijski tim Plana D

*Organizacijski tim Plana D: Karla Paliska, Luka Borčić, Petra Milički, Morana Matković / foto: Tjaša Kalkan

Intervju pročitajte na linku.

► № 7: Mladi hrvatski autori na Animafestu (Jelena Oroz, Katarina Jukić, Marko Belić, Smelly Feet Dog i Die Zoone)  

*Jelena Oroz: Dva na dva

Razgovarala: Ejla Kovačević

Intervju pročitajte na linku.

► № 6: Sandi Hilal i Alessandro Petti

*Sandi Hilal i Alessandro Petti

Razgovarao: Dino Belamarić

Intervju pročitajte na linku.

► № 5: Ivana Lučić i Anja Sušanj / Kombinat

Razgovarala: Lana Lovrenčić

Intervju pročitajte na linku.

► № 4: Ana Kovačić i Lea Vene / GMK

*Ana Kovačić i Lea Vene / foto: Marina Marinović

Razgovarala: Jelena Pašić

Intervju pročitajte na linku.

► № 3: Ana Džokić i Marc Neelen

*Ana Džokić i Marc Neelen

Razgovarala: Sonja Leboš

Intervju pročitajte na linku.

► № 2: Finalisti Nagrade Radoslav Putar

*Kristina Marić (gore lijevo), Gildo Bavčević (gore desno), Davor Konjikušić (dolje lijevo) i Ana Kuzmanić (dolje desno)

Razgovarala: Maja Broun

Intervju pročitajte na linku.

► № 1: kolektiv WHW

*Kustoski kolektiv WHW: Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović / foto: Damir Žižić

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak

Intervju pročitajte na linku.

The post TOP 10 iz 2018 ► intervjui TIMOVI appeared first on vizkultura.hr.

U zagrebačkoj Galeriji SC nedavno je otvorena izložba riječkog umjetnika Igora Eškinje, nazvana Proces bez subjekta. Radovi ovog autora, koji su svoje mjesto pronašli i na velikim izložbenim manifestacijama poput Manifeste, najčešće su konstruirani kao instalacije – “objekti i situacije” – koje ne propituju samo prostorne kvalitete i materijalne pojavnosti, već ulaze i u područje imaginarnog, izvan-osjetilnog, problematizirajući pojmove memorije, percepcije i sl. U svojem novom radu, predstavljenom u Galeriji SC, Eškinja “koristi tradicionalne, fizičke, čak ‘skulptorske’ elemete kako bi oduzeo slici njezino temeljno kulturalno-povijesno opravdanje, a to je komunikacija”, kako piše autor predgovora Krešimir Purgar. “Preostali su samo nepotpuni dijelovi komunikacije koji su ovdje predstavljeni kao puka vizualna informacija lišena konteksta i cjelovitosti. Eškinja pokazuje što se događa s percepcijom slike kada u njoj nagonski tražimo ‘dodatno postignuće’, a ne nalazimo ga; i što se događa s percepcijom realiteta kada najvažniji cilj vizualnog prikaza treba tražiti ne u onome stvarnome što bismo željeli prepoznati nego kada je on naizgled posve tehničke prirode, i sastoji se u ‘pukoj’ spoznaji diskontinuiteta između slike i stvarnosti. Suvremeni problem percepcije nije više u tome jesmo li u stanju nešto vidjeti nego u prepoznavanju razine realiteta ili – staromodno rečeno – istine slike. Svakodnevni uvjeti pod kojima nam je dano da promatramo stvarnost su mnogo prozaičniji i zato su slike koje nas okružuju mnogo zavodljivije. Instalacija Igora Eškinje vraća nas na zaboravljeni proces slikovne spoznaje: onaj u kojemu polazimo od uvjerenja da je razlika između slike i stvarnosti temeljni uvjet humanosti.”

S Igorom Eškinjom kratko smo porazgovarali o Procesu bez subjekta!

*Otvorenje izložbe “Proces bez subjekta” Igora Eškinje u Galeriji SC / foto: Ive Trojanović

► Što je predstavljeno na izložbi Proces bez subjekta u Galeriji SC?

Igor Eškinja: Izložba predstavlja nekoliko medijski različitih radova koji funkcioniraju kao fragmenti. Početna točka svih radova je jedna situacija iz 2011. godine gdje sam bio pozvan da napravim site-specific rad u Fondazione Pomodoro u Milanu. Fondacija se u kontekstu ekonomske krize našla u neizdrživoj financijskoj situaciji te je prestala djelovati tri tjedna prije otvaranja same izložbe. Zanimalo me je kako pokušati premostiti kraj jedne institucije izložbom i radovima koji su nastali upravo za prostor u kojem nikada neće biti prikazani javnosti. Radi se o nekoj vrsti izložbe/događaja koja je ostala lebdjeti u zraku. Odlučio sam koristiti vizualne materijale i forme koje su nastali kao “višak” u samom procesu osmišljavanja izložbe za Fondaciju Pomodoro te od tog “rubnog” materijala pokušati izgraditi nove radove. Na izložbi Proces bez subjekta radovi su po prvi puta okupljeni u cjelinu.

*Otvorenje izložbe “Proces bez subjekta” Igora Eškinje u Galeriji SC / foto: Ive Trojanović

► U najavi se navodi da je “izložba zamišljena kao niz ‘situacija/instalacija’ koje funkcioniraju kao svojevrsni otvoreni sustav”. U kakvom se to hibridnom prostoru mogu zateći posjetitelji koji ovih dana ušetaju u Galeriju SC?

Igor Eškinja: U prvom redu radi se o radovima koji asociraju na rekonstrukciju jednog prostora i izložbe koji oboje više ne postoje. S druge strane, u Galeriji SC postoji neka vrsta situacije koju obično nalazimo u ateljeima, gdje različite faze rada koegzistiraju, od skica, eksperimenata, gotovog rada do eventualne dokumentacije radova. Čini mi se da je upravo taj “radni” prostor forma koja ima otvorenost te posjetiteljima nudi bogate i različite uvide u ono što bi rad mogao biti.

*Otvorenje izložbe “Proces bez subjekta” Igora Eškinje u Galeriji SC / foto: Ive Trojanović

► U svom intervjuu za Vizkulturu, istaknuo si da su prostor i slika tvoje trajne preokupacije. Kako se one manifestiraju u radu predstavljenom u Galeriji SC?

Igor Eškinja: Postoje dva momenta koji se isprepliću na izložbi te ih možemo isčitati u radovima. Prvi je sami prostor “Project room-a” u kojem sam izgradio svoju site specific intervenciju. Radi se o maketi koja rekonstruira segment prostora iz Fondacije Pomodoro a koja je središnji dio video instalacije. Isti prostor možemo pronaći u skulpturi koja je pozitiv samog prostora te na fotografijama. Drugi moment je vezan uz materijal kojim sam izvodio same intervencije, a radi se o izgorenom pijesku koje se koristi u ljevaonicama metala. On se transformira i pojavljuje u različitim oblicima: od toga da postaje crtež, da prekriva određeni tekst, pa do toga da je i dio same materije koja klizi po podu izložbenog prostora na video radovima. Naime za inicijalni site-specific rad sam se želio baviti memorijom prostora. Fondacija Pomodoro je prije rekonstukcije bila ljevaonica metala te sam kroz materijal želio evocirati povijest same lokacije.

*Otvorenje izložbe “Proces bez subjekta” Igora Eškinje u Galeriji SC / foto: Ive Trojanović

Ukoliko još niste, izložbu možete pogledati do 26. siječnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

The post Rekonstrukcija prostora koji više ne postoji appeared first on vizkultura.hr.

Autor: Robin Antolović

Anselmo Tumpić dizajner je i umjetnik iz Rovinja čija kreativnost prelazi granice disciplina. Njegov je stav da umjetničku vrijednost mogu imati i dizajn te oglašavanje, iako je njihov zadatak da budu komunikativniji prema publici, jer su na usluzi tržišta. S druge strane, vjeruje kako umjetnost može ponekad biti razumljiva i zabavna i za širu publiku.

“Vjerujem u hibridnost našeg vremena, tj. u činjenicu da se discipline sve više isprepliću, a granice smanjuju, pa je i moje izražavanje hibridno. Prije tri godine imao sam jedno predavanje s tezom da je ‘zeitgeist’, duh našeg vremena, upravo hibridnost. Naveo sam pritom i primjere hibridnih predmeta i pojava koji nas okružuju kao što su npr. hibridni automobil koji vozi na benzin i električnu energiju, smartphone koji je kombinacija mobilnog telefona i računala, reality showovi koji miješaju stvarnost i fikciju, Kina kao država koja kombinira komunizam i kapitalizam te Beppe Grillo, talijanski komičar, ujedno i političar čija je stranka nedavno došla na vlast. U posljednje vrijeme se kod nas počelo čak govoriti o hibridnom ratu. Mislim da se niti jedna od tih pojava nije mogla dogoditi ranije, već upravo ovih godina, i to zbog tehnoloških i društvenih okolnosti.”

*Anselmo Tumpić

► Još za vrijeme studiranja karijeru si počeo u Fabrici, centru za istraživanje komunikacija grupe Benetton, kojeg su osnovali Luciano Benetton i fotograf Oliviero Toscani. Na kakvim si projektima ondje radio?

Anselmo Tumpić: U Fabrici sam proveo tri godine, od toga godinu dana kao student, što je zapravo uobičajeno vrijeme koje se može tamo provesti. Međutim, ponudili su mi posao u jednom posebnom timu te sam tamo ostao još dvije godine. Iako je Fabrica prekrasno, kreativno mjesto, odlučio sam nakon toga ići dalje jer sam se htio suočiti sa stvarnim svijetom i staviti se pred izazove. Fabrica nema potrebu biti profitabilna jer je u potpunosti financira grupa Benetton, pa sam u studentskom razdoblju imao prilike raditi na projektima društvenog karaktera. Izdvojio bih tako nekoliko radova, kao što je tzv. “opinion page” pod nazivom Camera oscura Oliviera Toscanija za tjednik Il Venerdi di Repubblica. Fabrica je preko cijele stranice objavljivala vizual s komentarom aktualnih društvenih događaja. Tako sam 2000. godine napravio vizual koji je komentirao tada aktualna ubojstva počinjena u američkim školama od strane studenata, koja su potresla cijeli svijet, a jedan od njih bio je i masakr u školi Columbine. Uzeo sam jednog anđela iz klasične slikarske umjetnosti te sam mu u postprodukciji stavio u ruke pištolj. Vidjeti svoje ime i prezime otisnuto na samom vizualu bila je velika stvar za svakog studenta čiji je rad bio odabran za objavu u tim novinama. To te je ohrabrivalo i motoviralo, osjećao si da te cijene iako si još vrlo mlad i neafirmiran budući dizajner, fotograf ili redatelj.

Drugi vizual koji bih istaknuo, napravio sam povodom napada na nebodere Twin Towers u New Yorku 2001. Kao i u prijašnjem primjeru, vrlo jednostavnom tehnikom skenirao sam poštansku markicu s prikazom Twin Towersa i u postprodukciji dodao pečat s avionom, karakterističan za zračnu poštu. Spoj tih dvaju elemenata dovelo je do “eksplozivne” kombinacije. Vizual je odabran za naslovnicu knjige Ljeto u paklu poznatog talijanskog filozofa Franca Berardija Bifa, koji je 2017. gostovao u Zagrebu. Te 2001. godine internet još nije bio toliko razvijen, no ovaj je vizual vrlo brzo postao viralan. Štoviše, komentatori na raznim blogovima, nesvjesni da je riječ o izmanipuliranom vizualu, raspisali su se o teorijama zavjere u stilu “evo gdje se inspirirao Osama bin Laden”.

Također, talijanski časopis Carnet organizirao je 2001. u Milanu veliku izložbu na temu 11. rujna. Od 30 umjetnika, ilustratora i protagonista kulture i komunikacije zatražili su da kroz jednu sliku prenesu svoje osjećaje i razmišljanja o temama nasilja i mržnje koji su, čini se, iznenada obuzeli cijeli svijet nakon nemilih događaja 11 rujna. Na izložbi su bili predstavljeni radovi relevantnih talijanskih umjetnika kao što su Mimmo Rotella, Dario Fo, Guido Crepax, Joe Kubert, Robert Gligorov, Mark Kostabi, a Fabricu je predstavljala moja malenkost s radom iz New York Timesa, koji asocira na rušenje Twin Towersa.

U tom periodu posebna mi je čast bila napraviti naslovnicu za poznati kanadski časopis Adbusters. Riječ je o pomalo antikapitalistički nastrojenom časopisu sa zanimljivim i jakim vizualima te naslovnicama. Uglavnom, na toj naslovnici manipulirao sam jedan od simbola SAD-a, orla koji inače nogama drži strelice, dodajući umjesto strelica bombu, kao i maslinovu grančicu u kljun. Na taj način ironizirao sam američki “hobi” da bacaju bombe po onima koji im ne odgovaraju. Vizual govori o licemjerju sustava koji s jedne strane propagira mir i demokraciju, a s druge baca bombe.

*Anselmo Tumpić: Camera oscura (2000.) / Postcard (2001.)

*Anselmo Tumpić: New York (2001.) / Adbusters (2001.)

► Koncept Fabrice je multidisciplinaran. Jesi li se okušao i u projektima druge vrste?

Anselmo Tumpić: Osim vizualnih komunikacija, u Fabrici su postojali razni drugi odjeli, kao što su industrijski dizajn, fotografija, režija, moda. Tako sam jednom prilikom izabrao rad na industrijskom dizajnu te u okviru poznatog Salone del mobile di Milano (Salon namještaja u Milanu) 2001. sudjelovao u vrlo zanimljivom hepeningu. Napravili smo izložbu ideja bez realiziranja samih objekata te smo ih stavili na aukciju. Moja ideja – “pantone chair” – sastojala se od stolice koja je imala “stranice” u bojama koje se moglo listati i tako dobiti stolicu u raznim bojama. Uz to, zamislio sam i Captain Cook stolicu, ujedno i vješalicu za odjeću, koju se može sklopiti i spremiti u ormar gdje ne zauzima nikakav prostor, jer je skrivena pod odjećom.

*Anselmo Tumpić: Pantone stolica (2002.) / Captain Cook stolica (2002.)

► Nakon perioda Fabrice seliš u Milano, gdje radiš u velikim reklamnim agencijama BBDO i Saatchi & Saatchi. Koliko si tu uspijevao ispreplitati kreativnost i umjetničku notu u komercijalnim projektima?

Anselmo Tumpić: Ubrzo nakon dolaska u BBDO 2005. godine napravio sam kampanju za automobilski brend MINI. Riječ je o vrlo zanimljivom brendu za kreativca, jer daje veliku slobodu. Kako je slogan u tom periodu bio “Let’s MINI”, želio sam ukazati na zabavno iskustvo vožnje ovog automobila, iskustvo koje nije daleko od igranja videoigara, dok u print oglasu Bull za istu kampanju MINI COOPER “ispuhuje” iz nosnica zrak, poput bika, naglašavajući simbolički snagu motora tog specifičnog modela. Cijela print i TV kampanja dobila je razne nagrade kao što su Art director Club Italia, Art Director Club Europa, Epica i Cannes Lions Shortlist, a ušla je i u godišnji katalog Luerzer’s Archive.

Za Mini sam, između ostaloga, napravio i kampanju koja je trebala slijediti filozofiju nazvanu MINIMALISM, kojom je ta tvrtka željela istaknuti brigu o ekologiji smanjenom emisijom štetnih plinova. Zadatak nije bio lagan, no nastojao sam vizualno dočarati kako je moguće učinkovitije koristiti vodu. Učinili smo to na način da smo set za snimanje vizuala postavili kao umjetničku instalaciju.

U masi radova u tim agencijama, izdvojio bih i kampanju pod nazivom “Odabiri”, inspiriranu filmom Seana Penna Into the Wild. Tom kampanjom je automobil BMW Serija 3 Touring predstavljen kao najnapredniji alat u lakšem kretanju i eksperimentiranju kroz životni put. Zamislio sam tako automobil koji na svom putovanju umjesto destinacija na putokazima bira životne odluke s kojima se svi suočavamo. Tako na prometnim znakovima umjesto standardnih oznaka stoje životne odluke do kojih bi nas ti putevi mogli i dovesti, kao “osjećati se ispunjenim” ili “staviti sve pod upitnik”, “pronaći se” ili “izgubiti se”, pa “tisuću odgovora” ili “jedno pitanje”. Na kraju svog putovanja vozač ne može se odlučiti između velike ljubavi ili nove avanture te ovdje pali sva četiri žmigavca. Vozač je time prikazan kao čovjek koji se hrabro upušta u novo životno putovanje i u trenutku neodlučnosti zastaje te uključuje osjećaje.

*Anselmo Tumpić: iz kampanje MINIMALISM (2009.)

► Tijekom boravka i rada u Milanu, bavio si se i suvremenom umjetnošću. Koja je bila ideja projekta Prototypes?

Anselmo Tumpić: Budući da sam završio Akademiju likovne umjetnosti u Veneciji, intrigiralo me pokrenuti i umjetnički projekt koji bi slijedio već spomenutu filozofiju hibridnosti. Želio sam na svoj način spojiti i prožeti sve discipline kojima se bavim – dizajn, grafički dizajn, oglašavanje i vizualnu umjetnost. Tako je je nastao projekt kojeg sam nazvao “Prototypes”. Prototipovi su, inače, predstavnici kategorije ili polazne točke prema kojoj će se kategorizirati ostali primjerci. Ustvari, prototip se koristi kao probni primjerak, osnova kojom se dokazuje njegova funkcionalnost, čvrstoća, defektnost ili proizvodivost. Prototipovi mog umjetničkog projekta zapravo nikada neće prijeći granicu, ostat će zauvijek u toj dimenziji kao najbolji primjerci i polazna točka u svojoj kategoriji. Oni su čista ideja koja neće prijeći u serijsku proizvodnju, jer njihova funkcija ne prolazi ocjenu sigurnosti i legalnosti. Predmeti iz ovog projekta zamišljeni su za jedno hipotetsko “hiperkapitalističko” društvo u kojem vlada beskrupolozna ekonomija i u kojoj ti predmeti bez milosti vrše svoju funkciju, ma kakva ona bila, zadovoljavajući bilo koji zahtjev potrošača.

Tateye naočale, koje tetoviraju mrežnicu, ili Zzzleep igračka, koja uspavljuje djecu, ne mogu prijeći nikakav test ispravnosti i legaliteta, iako u suštini imaju svoju funkciju kao bilo koji predmet koji koristimo u svakidašnjici. Sami predmeti imaju promišljeni dizajn, naming i logotip te su kao takvi spremni za proizvodnju i tržište, ali ne zna se je li tržište spremno za njih. Ovi radovi su bili izloženi na nekoliko izložbi u inozemstvu i kod nas, među kojima na Salone del mobile 2012. u Milanu, kao i na 49. zagrebačkom salonu, gdje sam dobio i nagradu. Tateye je također bio izložen na izložbi Device Art International u sklopu Ars electronice 2014. u Linzu te na 21. milanskom trijenalu, u sklopu paviljona Republike Hrvatske pod nazivom “Spekulativnost – post dizajnerska praksa ili nova utopija?”.

*Anselmo Tumpić: Tateye (2010.) / Zzzleep (2010.)

► U Hrvatsku se vraćaš upravo u eri masovnog iseljavanja iz zemlje. Krečući se u obrnutom smjeru od trenda, po povratku u Rovinj upuštaš se prije dvije godine u novi poslovni pothvat te sa Sarom Prenc Opačić otvaraš Studio za vizualne komunikacije Tumpić/Prenc. Uz razne komercijalne projekte, dobivate priliku raditi i na projektima očuvanja etnografske baštine. S druge strane, nakon brojnih globalnih projekata radiš i na nekim izrazito lokalnim.

Anselmo Tumpić: Da, odlučio sam se vratiti u Rovinj, jer smatram da se u doba moderne tehnologije velike stvari mogu raditi i iz malih centara, a i kvaliteta života ovdje je daleko veća. Sukladno tome, veliko mi je zadovoljstvo raditi i na lokalnim projektima. Posebno mjesto ovdje ima katalog za rovinjsku izložbu Contrada: mjesto sjećanja na djetinjstvo, koju je organizirao Ekomuzej Batana iz Rovinja. Kako je cilj izložbe bio vratiti u fokus te očuvati tradicijske dječje igre nastale 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, ideja nam je bila tradiciju prikazati na suvremen način, tj. modernim dizajnom i pakiranjem koji se ispreplitanjem nadopunjuju i stvaraju novu cjelinu. Katalog je tako i paket s igračkom – kamenom koji je nekad bio glavni rekvizit za igranje.

*Studio Tumpić/Prenc: Contrada (2018.) 

Drugi zanimljivi katalog, koji smo radili, je Vizualna etnografija Istre. Omot te publikacije Etnografskog muzeja Istre poseban je jer doslovno i figurativno ima četiri lica. Motivi na naslovnici su lica četiri osobe, portreti istarske prošlosti dobiveni reprodukcijom izvornih fotografskih zapisa. Tehnikom polutonova reproducirali smo portrete, autentičnost ljudi koje prikazuju, njihove emocije i karakterističan način oblačenja. Omot knjige ispisan je iznutra i izvana, tako da možemo dobiti četiri omota, ovisno o tome kako okrećemo omot za knjigu.

*Anselmo Tumpić: Etno (2017.) 

Posebno je intrigantan bio projekt Kuće vještice Mare u istarskom Svetvinčentu, koji valorizira baštinu u turističke svrhe, ali korištenjem moderne tehnologije. U novootvorenom Centru za posjetitelje oživjeli smo legendu o vještici Mare 3D mappingom te ponudili gostima srednjovjekovnu igru korištenjem naočala za virtualnu stvarnost. Ovaj, u Hrvatskoj jedinstveni, koncept predstavljanja turističke destinacije obuhvaća i šetnju Svetvinčentom te razgledavanje povijesnih znamenitosti uz pomoć naočala za proširenu stvarnost, koje gostima omogućavaju susret sa srednjovjekovnim likovima. Inovativnost je prepoznala i struka te nas nagradila regionalnim priznanjem SoMo Borac za nabolju primjenu tehnologije u digitalnim radovima.

*Studio Tumpić/Prenc: Kuća vještice Mare (2018.)

► Katalozi Contrada i Vizualna etnografija Istre našli su se među pet vaših radova na prošlogodišnjoj izložbi Hrvatskog dizajnerskog društva, na kojoj su zamijećena još dva zanimljiva rješenja vaših projekata. O čemu se radi?

Anselmo Tumpić: Izložili smo katalog i plakat za izložbu naših francuskih klijenata iz Lab’Bela, svojevrsnog umjetničkog laboratorija kompanije Le Groupe Bel, jednog od vodećih europskih proizvođača sira. Ideja i dizajn kataloga izložbe suvremenih umjetnika The Collection Stripped Bare by its Artists, Even dokaz su da ne postoji čvrst okvir za suvremenost, pa tako ni pravilo za njezinu prisutnost i vremensku ograničenost. Katalog svojim dizajnom izlazi iz čvrstih okvira kombinirajući dimenzije, boje i funkcije na neuobičajene načine kako bi prikazao osnovnu ideju izložbe – razotkrivanje. Koncept kataloga izravno se referira na koncept izložbe i naslovnicom, djelomično razotkrivajući sadržaj.

*Anselmo Tumpić: katalog izložbe “The Collection Stripped Bare by its Artists, Even” (2017.)

Drugi izložak na izložbi HDD-a je plakat za Cineast, kino na otvorenom u Vodnjanu. Za promociju tog kina odabrali smo jednostavan, ali funkcionalan pristup koji se sastoji od teasera i reveal faze, a rješenje smo pronašli u kombiniranju dimenzija plakata. Osnovni B1 format poslužio je kao teaser s izjavama poznatih režisera koje su privukle pozornost te jasno pozicionirale kino kao art kino. U drugoj, reveal fazi, B1 plakate smo prelijepili dobivenim plakatima za promociju filmova, koji su bili manjih dimenzija. Njihov odnos dodatno je naglašen linijama koje simuliraju svjetlo projekcije filma pa imamo dojam da se manji plakat projicira na veći. Stilizacija linija koje simuliraju svjetlo projekcije ujedno je i osnovni element logotipa koji smo dizajnirali za tu manifestaciju.

*Anselmo Tumpić: plakati za Cineast (2017.)

► Za kraj, vratimo se umjetnosti, tj. tvom projektu pod nazivom Upute za uporabu. Što te vodilo korištenju kućanskih predmeta u stvaranju umjetničkog djela?

Anselmo Tumpić: U seriji radova naslovljenoj Upute za uporabu želio sam koristiti vrlo jednostavnu tehnologiju i predmete svakodnevne upotrebe u kućanstvu, kao peglu, sušilo za kosu, usisavač ili zamrzivač. Sve su to jednostavni, prepoznatljivi predmeti, osnovne i svima pristupačne tehnologije kojima sam malom intervencijom dao novu funkciju. Istaknuo bih posebno rad Glačalo vs. crni kvadrat, nagrađen na 52. Zagrebačkom salonu te izložen nedavno na Trijenalu hrvatskog kiparstva. Sastoji se od crnog platna i pegle, postavljene tako da je ploha koja se grije okrenuta prema platnu. Kako bi rad “oživio”, ključno je sudjelovanje publike, koja pritiskom pedale na podu uključuje elektronički mehanizam koji pokrene zagrijavanje kontejnera punog vode. Kada voda dosegne određenu temperaturu, pegla izbaci paru koja pokrene reakciju na platnu premazanom crnom termoosjetljivom bojom. U kontaktu s parom na platnu se pojavi spektar boja, koji je prethodno bio nevidljiv, skriven iza prividne crnine platna. Iza misterioznosti i serioznosti crne površine čarobno se pojavi spektar boja, a slike transformirane sredstvom dostupne tehnologije odaju efekt kompleksne inovacije, gotovo magije. Tiho, monolitno crno platno poput Crnog kvadrata Kazimira Maljeviča “oživi” zahvaljujući interakciji publike uz pomoć obične pegle. Vrlo mi je važan takav “prijateljski” odnos s publikom, tj. želja mi je da publika na zabavan način ima interakciju s umjetničkim radom.

*Anselmo Tumpić: Upute za uporabu (2016.)

Autor: Robin Antolović

Zahvaljujemo Anselmu Tumpiću na ustupljenim vizualnim materijalima.

The post Karakteristika našeg vremena je hibridnost appeared first on vizkultura.hr.

Na koji način, tko i što je izgrađeno u Trogiru u drugoj polovici 20. stoljeća govori Lidija Butković Mićin, autorica izložbe i upravo objavljene knjige Moderna arhitektura Trogira, nastale u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir.

► Knjiga Moderna arhitektura Trogira je pionirski iskorak u istraživanju grada koji najčešće doživljavamo potpuno drugačije, kroz njegovu povijesnu jezgru koja ima status UNESCO-ove svjetske baštine. Opišite knjigu ukratko.

Lidija Butković Mićin: Istraživanje moderne arhitekture Trogira, naročito razdoblja intenzivne izgradnje od 1945. do 1990. godine, nametnulo nam se kao logičan nastavak uspješno provedene kampanje za zaštitu Vitićevih jadranskih motela u sklopu projekta Motel Trogir. Vitićevo ostvarenje smo željeli kontekstualizirati unutar cjelokupne arhitektonske produkcije trogirskog područja poslijeratnih desetljeća, što nas je odvelo u dosta opsežan posao mapiranja i katalogiziranja realizacija brojnih arhitekata, dio kojih je dosad bio potpuno neobrađen. Rezultat istraživanja je bila izložba u Muzeju grada Trogira u jesen 2015. godine na pripremi koje mi je suradnica bila Diana Magdić, uz podršku Saše Šimprage i Nataše Bodrožić, dakle, cijelog Motel Trogir tima. Prikupljena građa bila je sistematizirana prema namjeni objekata – pokriveno je bilo polje društvene stanogradnje, odgojno-obrazovne zgrade, prostori za javnu upravu, kulturu, sport, zabavu, trgovinu, zdravstvo, turizam, a posebno je tematiziran prostorni razvoj brodogradilišta, interpolacije u povijesnoj jezgri te promjene koje je Trogiru donio dovršetak Jadranske magistrale i podizanje turističkih kapaciteta i prometne infrastrukture. Na izložbi su bile prezentirane i vikend-kuće splitskog arhitekta Frane Gotovca suradnjom s dr. sc. Vesnom Perković Jović. Cjeline izložbenih panoa su pretočene u poglavlja objavljene knjige koja je, zapravo, katalog izložbe koji tada nismo bili u mogućnosti realizirati. Publikaciju, kao i sve materijale na izložbi, grafički je oblikovao Nikola Križanac.

*Naslovnica knjige “Moderna arhitektura Trogira”

► Koja su neka od najpoznatijih imena i modernističkih objekata koji su izgrađeni u Trogiru?  

Lidija Butković Mićin: Nismo se iznenadili kad je istraživanje potvrdilo da je Vitićev motel iz 1965. godine najbolja modernistička kuća u Trogiru, posve opravdano i registrirano kulturno dobro RH od 2013. godine. Ono što nam je posebno drago je što smo Vitiću mogli pridružiti imena još hrvatskih arhitekata koji su Trogiru ostavili kvalitetne zgrade, poput Antuna Šatare, Ante Svarčića, Mire Poletti i Zdravka Bregovca, iako su neke od njih u međuvremenu znatno promijenjene adaptacijama te je bez uvida u povijesne fotografije nemoguće doživjeti njihovu vrijednost. Podsjetili smo i na poznate realizacije Nevena Šegvića i Berislava Kalogjere u povijesnom tkivu grada, ali i “otkrili” djelatnike biroa Graditelj iz Zagreba – Zvonka Malića, Damira Kvočića i Nikolu Raka čiji projekti dominiraju tijekom 70-ih i 80-ih godina, primjerice upravna zgrada brodogradilišta, stambena naselja Ribola i Balancane, zgrada policije, Doma zdravlja itd.

*Upravna zgrada brodogradilišta / foto: Saša Šimpraga

► Osim javnih zgrada, knjiga u značajnom dijelu pokriva stambena naselja. Što je građeno?

Lidija Butković Mićin: Društvena stanogradnja je, očekivano, bila najopsežniji segment arhitektonske produkcije tog vremena, premda se u brojkama nije mogla mjeriti sa privatnom izgradnjom koja je, često bez potrebnih papira, malo po malo “nagrizala” trogirsko priobalje uzrokujući današnji prilično kaotični izgled kopnenog dijela grada. Glavni investitor stanogradnje bilo je brodogradilište Jozo Lozovina-Mosor koje je doslovce proširivalo prostorne okvire poslijeratnog Trogira podizanjem novih naselja, ali i društvenog doma i brodograđevne škole. Gradotvorni i društveni utjecaj koje je brodogradilište izvršilo na grad ne može se precijeniti. Bitno je osvijestiti tu činjenicu u današnjem vremenu traumatičnih gašenja mnogih povijesnih brodogradilišta u jadranskim gradovima.

*Brodogradilište u Trogiru / foto: Saša Šimpraga

► Koliko je pažnje bilo dano javnom prostoru i kakva je situacija danas u Trogiru?

Lidija Butković Mićin: U knjizi sam posvetila prostora i akciji SOS za baštinu iz 1976. godine koja je upozorila na akutne probleme nekoliko povijesnih cjelina Hrvatske, a trogirski slučaj su vrlo srčano i kritično predstavili Ivo Babić i Antoaneta Pasinović upozoravajući na ekološki i infrastrukturni kolaps koji je grad doživio stihijskom urbanizacijom kopnene okolice te se zalažući za zauzdavanje nereguliranog razvoja i posvećivanja veće pažnje revitalizaciji i asanacije povijesne jezgre. Od 70-ih godina do danasproblemi očuvanja povijesne autentičnosti Trogira umnogostručili su se pojačanom komodifikacijom javnog prostora i turističkom eksploatacijom kulturnih spomenika i preostatka prirodnog okoliša. Na tragu pionirskog djelovanja ovih baštinskih aktivista, među koje treba uključiti i članove Društva Radovan, danas djeluje Građanska akcija Trogir (GAT) koja je pokrenula niz komunalnih inicijativa fokusiranih na javni prostor. Izdvojiti se mogu one za povratak javnih česmi u grad, zagovaranje novog javnog parka Soline ili ponovno sađenje palmi na Trgu sedam palmi koje su gotovo sve nestale pod najezdom kafića.

*Motel Trogir Ive Vitića (1965.) / foto: Saša Šimpraga

E-publikacija Moderna arhitektura Trogira dostupna je na ovom linku.

Knjiga je nastala u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir. Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba.

The post Pionirsko istraživanje modernog Trogira appeared first on vizkultura.hr.

Oscar Murillo je tridesetrogdišnji kolumbijski slikar i multimedijalni umjetnik koji se bavi instalacijom i performansom. Primarno polje njegovog interesa je istraživanje transkulturalnih veza globaliziranih teritorija, uglavnom baziranih na vlastitom iskustvu života u nominalno različitim sredinama Kolumbije i Velike Britanije. Iza sebe ima impresivan opus od preko 120 radova produciranih i izloženih u cijelom svijetu, nastalih uglavnom poslije diplome na londonskom Royal College of Art 2011. godine. Hrvatskoj i regionalnoj publici predstavlja se instalacijom u i na Augustovom hramu u Puli koja je izvedena u okviru 2. bijenala industrijske umjetnosti 2018. i dio je višegodišnje serije radova Institut za rekoncilijaciju.

Povod ovom razgovoru je njegov performans izveden krajem siječnja u studiju Davida Maljkovića u okviru programa Večeri s WHW akademijom.

*Oscar Murillo / foto: Damir Žižić 

Zagrebački performans

► Performans Industrijski park, izveden u sklopu programa Večer s WHW Akademijom, druga je suradnja s kolektivom WHW, nakon Bijenala industrijske umjetnosti 2018. gdje ste sudjelovali s instalacijom razvijenom u i na Augustovom hramu u Puli.

Oscar Murillo: Službeno, ovo je zapravo treća suradnja. Kolektiv WHW kurirao je izložbu Everything we see could also be otherwise (My sweet little lamb) u Londonu krajem rujna 2017. u suradnji s kustosicama Emily Pethick i Kathrin Rhomberg za galeriju The Showroom, gdje je bio izložen moj rad iz serije Institut za rekoncilijaciju. Crna platna bila su obješena poput zavjesa na građevinsku skelu koja je obgrljivala dva susjedna pročelja galerije. Tada smo WHW i ja imali praktički “spoj naslijepo”, a nedugo nakon toga započeli smo suradnju za nadolazeće bijenale, gdje je izložen rad iz iste serije.

*Peformans “Industrijski park I”, Zagreb, siječanj 2019. / foto: Damir Žižić

► Možete li se osvrnuti na zagrebački performans, na njegovu logiku stvaranja, pa i na sam tekst koji je već u najavi istaknut kao bitna performativna komponenta?

Oscar Murillo: Tekst, odnosno poglavlja iz romana Industrijski park Patricije Galvão iz 1933. smatram okosnicom performansa, njegovim najbitnijim dijelom, važnijim od samog pokreta. Dvostruka kodiranost romana je njegova najveća kvaliteta: čitanje neupitne ozbiljnosti teme, otpor i složena društveno-politička problematika isprepletena je dovitljivom ciničnošću. Roman uspješno ilustrira moje osobno iskustvo i razumijevanje Južne Amerike. Jezik u romanu, njegova blaga nekoherentnost i opipljivo titranjes tilska su odrednica izražavanja radničke klase, koja je praktički ostala nepromijenjena do danas. U svojoj srži, performans Industrijski park i priprema za nj je misaoni proces koji je najviše narastao u nekoliko dana rada s polaznicima WHW Akademije u Zagrebu. Polaznici su bili uključeni kao participanti i suradnici volonteri. Umjesto volontiranja publike kao čitača, polaznike Akademije zamolio sam da čitaju za vrijeme performansa, jer njih smatram neposrednim posrednicima, zapravo još bolje rečeno – oni su i izvor i medij u isto vrijeme, imaju binarnu poziciju. Ono na čemu sam pokušavao raditi s polaznicima jest morfološko prevođenje i učenje o prevođenju takvog spektra emocija u fizički pokret. Također, ako promatramo čitanje polaznika Akademije kao vježbu, bitno mi je bilo izložiti i njih i publiku višesatnom performansu izdržljivosti.

*Peformans “Industrijski park I”, Zagreb, siječanj 2019. / foto: Damir Žižić

► Jezik i sintaksa romana su uzbudljivo suvremeni, prostor od preko 70 godina, otkad je napisan, do ovog prigodnog čitanja kao da se nije dogodio. Tekst dobro prenosi nekontrolirano uzbuđenje, oscilacije u raspoloženju, odnos pesimizma i optimizma…

Oscar Murillo: Po završetku mog prvog čitanja romana prije dvije godine, praksa mi se zaista počela nadograđivati na pročitano štivo. Zapravo, indirektno se i u različitim formama bavim tim tekstom već od 2014., kada sam predstavio performativnu instalaciju u galeriji David Zwirner u New Yorku, konkretno rad pod nazivom A Mercantile Novel. Proces rada se pokrenuo kao impuls, a artikulirao kao strukturirani osjećaj nezadovoljstva, praznine, neispunjenja… Rad u Zagrebu smatram rezultatom sustavnog nadograđivanja misli od tada. Iako su okolnosti stvaranja drugačije, jer drugačije su i motivacije privatne galerije i WHW Akademije, smatram da u kontinuitetu gotovo pet godina radim na ovom radu te sam se napokon osjetio spremnim za izlazak s pokretom.

► Spomenuli ste opipljivost titranja u romanu… Nadovezao bih se komentarom kako su pročitani odlomci u toku performansa ostavili dojam frenetičnosti, dok je vaša dinamika scenskog pokreta pratila oscilacije tog ludila. Možete li povezati teritorij Kolumbije, rad i titrajuće ludilo koje novela anticipira?

Oscar Murillo: Ono što doživljavam u već ne znam kojem čitanju romana je ono na što sam se i fokusirao, prekriven velikim platnom, u toku performansa dok su polaznici Akademije čitali tekst. To je prepoznavanje sličnosti s mojim bliskim okruženjem u Kolumbiji i praćenje amplitude histerije – ludila u tekstu – performativnim pokretom. Zapravo, pokušat ću to unificirati pojmom kojeg sam sam skovao – tropicalia, označiteljem svojevrsne mahnitosti, različite od njujorškog ili londonskog ludila. Tropicalia je slikoviti prikaz južnoameričkog delirija općenito, vizualnog i akustičnog, svojstvenog regionalnom prekarijatu (sjever južnoameričkog kontinenta op.a.), velikoj većini radnika koji su od rane dobi svjesni nemogućnosti svoje klasne migracije. Tropicalia je pojam kojem je domena radna trauma, a za funkciju ima dekonstrukciju atmosferičnosti južnoameričkog laissez faire pristupa međuljudskim odnosima i radu kao praktično jedinoj komponenti koja ih generira.

*Majka Oscara Murilla, Virgelina Murillo (u sredini), fotografirano na radnom mjestu u tvornici Colombina u La Paili / fotografija preuzeta s www.timeout.com

► Kada razgovaramo o Južnoj Americi kao refleksivnom kontekstu vaše stvarnosti – tropicaliji – posljedično razgovaramo i o klasnoj emancipaciji. Dakle, nužno govorimo i o socijalističkoj revoluciji na širem, južnoameričkom teritoriju. Ona je mogla značiti i rodnu emancipaciju, ali nažalost u Kolumbiji se (još uvijek) nije dogodila.

Oscar Murillo: Žensko pitanje bi trebalo biti podcrtano i svetkovano, uvijek. U tekstu Patricije Galvão žensko pitanje vidim kao motor, pogon za širu stvaralačku sliku o radnom nasilju i klasnoj pripadnosti koja nema ili barem ne bi trebala imati predznak spola. Kada sam ja privatno u pitanju, žensko radno nasilje teško mi je probavljivo jer se naslanja i na bliska iskustva iz vlastite obitelji.

► Opetovano suočavanje s traumom rada i refleksije tog rada na vašu okolinu putem performansa, je li vam bolno?

Oscar Murillo: Performans jest forma suočavanja, ali nisam siguran osjećam li, pa shodno tome i projiciram li bol i sve njezine posljedice, izvodeći ga. Moji performansi, uključujući i zagrebački, uzročno-posljedično se bave ljutnjom i njezinim dekodiranjem. Smatram da postoje dvije definicije pojma ljutnje; jedna je ljutnja usmjerena, odnosna, neprepričljiva; dok je druga intelektualno nabijena, dugoročna i složena kao provokacija. Prvu smatram generalnom motivacijom, a druga je direktno utkana u performans. Konstruiranje ljutnje iz ljutnje u relaciji je s duljinom trajanja performansa i ranije spomenutim izlaganjem studenata i publike performansu izdržljivosti. Izložiti čitače i publiku dvosatnom repetitivnom komadu je praktički kazališna vježba, u kojoj upravo duljina i repetitivnost paralelno grade i razgrađuju – ljutnju.

*Oscar Murillo: “if i was to draw a line, this journey started approximately 400km north of the equator”, South London Gallery, 2013. / foto: Mark Blower (preuzeto s www.southgallery.org)

Raditi rad ili rad kao rad

► Možete li usporediti pitanje rada u Kolumbiji i u Londonu, vašem trenutnom prebivalištu? Naizgled, definicije pojma su prilično udaljene, ali imajući na umu da Kolumbija, baš kao ni Velika Britanija, nije emancipirala rad putem revolucije, čini se kako su ipak bliske.

Oscar Murillo: Pitanje klase, pa shodno tome i pitanje rada, u Kolumbiji podrazumjeva bavljenje prazninom između amerikaniziranog, iznimno bogatog dijela populacije koje je potpuno razvedeno od ostalih 95% populacije. Bojim se da je omjer 95:5 realan pokazatelj i na globalnoj razini. Kad kažem globalno, mislim na područja bez iskustva emancipacije rada revolucijom, a u tu kategoriju, nažalost, spada i Kolumbija. Okrutnost moje bliske okoline ne mjeri se osobno ili međusobno, već prekostoljetnom manipulacijom tijela radom. Tropicalia je direktna posljedica takve manipulacije. Taj isti rad je okosnica svega što produciram, a ono što moj rad emitira je tropicalia. To je performativni krug stvaranja u kojem je rad zapravo mjerna jedinica privida emancipacije, što je identično i u Kolumbiji i u Londonu.

► Možete li malo preciznije raslojiti pojam tropicalia, pogotovo u odnosu na konstelaciju rada u Južnoj Americi?

Oscar Murillo: Mislim da pojam tropicalia treba promišljati drugačije od konteksta cijele Južne Amerike. Izuzeo bih teritorije Argentine, Urugvaja, Čilea i slično, jer je njihova percepcija i recepcija strukturne misli o radu ipak drugačija nego u Kolumbiji. Iskustvo rada, u kojem je taj rad jedan od više jednakovrijednih sastojaka koji održava zdravu svakodnevicu, smatram gotovo pa luksuzom, a to iskustvo, ili barem sjećanje na nj imaju navedeni teritoriji. S obzirom da nemam to iskustvo, a nemam ni alat za stvarnu emancipaciju tog rada, najbliže što mogu uraditi jest uključiti u performanse neke od članova svoje obitelji i radnike, kako bih njima i publici makar simbolički emancipirao poimanje rada tako što mijenjam kontekst forme. Izložiti radnika i njegov specijalizirani rad na traci u bijeloj galeriji znači da taj rad ne postoji samo kako bi radnik golo preživljavao, već se radnika i njegov rad upogonilo u novu sintetičku misao gdje on prestaje biti objekt i postaje subjekt, makar privremeno. Zapravo, bavim se radom jer je iskustveno to aktivnost koju najbolje poznajem, raditi rad oslobađa moju vlastitu praksu i taj rad ne smatram kvalitativno boljim ili lošijim, već naprosto drugačijim.

*Pogled na komad instalacije crnog platna u Silwan Club dvorištu, Istočni Jeruzalem, 2017. / foto: Nigel Wilson (preuzeto s www.hyperallergic.com)

Crno platno & Institut za rekoncilijaciju

► Istaknuo bih obješeno crno platno u vašim instalacijama, vizualno prepoznatljiv i simbolički potentan proizvod koji uglavnom pozicionirate tako da stvarate dodanu gustoću pojedinim elementima zgrada i/ili javnog i/ili društvenog prostora. Kako ono nastaje?

Oscar Murillo: Crna platna su skoro pa generični proizvodi kojima distorziram stvarnost okruženja u kojima se postavljaju. Njihova primarna funkcija je suočavanje s neočekivanošću kod promatrača i simbolička prepoznatljivost uglavnom prošlog, nekad i traumatičnog iskustva. Svako pojedino platno rezultat je složene metode nanošenja debelih slojeva crne uljane boje, nakon čega je platno paljeno kako bi se postigla tekstura poput grube kože te se potom dijelovi spajaju u uvijek različite formate prilagodljive situaciji. Platna nisu razvučena na okvire, već su izložena tako da negiraju status tradicionalne slike: naslagana, presavijena, prebačena preko različitih struktura ili obješena poput zastora ili zastava. Platna kao motiv, medij i rezultat, ipak smatram gestom-provokacijom, prije nego manifestacijom jer ugrađivanjem istog ili sličnog elementa u fizički nekontinuirani tipološki okvir dajem open-end vrijednost radu. Bitna mi je prepoznatljivost svakodnevnosti forme i formata u kojoj platna budu izložena, poput rublja ili zastava, gdje pokušavam provocirati prisnost pa posljedično i pomirenje.

*Oscar Murillo: “Institut za rekoncilijaciju I”, Pula 2018. / foto: Marko Ercegović

► Nazvati seriju radova Institutom i sugerirati ponašanje tim istim imenom prilično je odvažno. Koje je ideološko i metodološko uporište iza naziva Institut za rekoncilijaciju? Konkretno, iz prošlogodišnjeg rada u Puli jasno je da su crna platna formativni element Instituta, nedjeljiva cjelina, praktički jedan jezik. 

Oscar Murillo: Početkom 2014. zaključio sam da širina vlastite produkcije zahtjeva niz osobnih promjena, svojevrsno rekalibriranje i uspostavljanje okvira, sustava, strukturne misli koja se ponaša poput manifesta, a manifestira kao gesta, i ima jasan cilj i namjeru. Općenito, nazvao bih to usmjerenjem kojem sam dugoročno odlučio biti dosljedan. Upravo tako je nastao Institut za rekoncilijaciju – okvir koji će kroz godine okupiti seriju instalacija i drugih multimedijalnih radova s, među ostalim, dominantnom komponentom crnog platna. Ono čime se svakodnevno bavim, ono što svakodnevno pohranjujem u fond Instituta je stvaranje ravnoteže između preciziranja, fokusiranja, sužavanja i izoštravanja tog mjesta, čime želim stvoriti pomirbu te prostorne, morfološke i metodološke adaptacije s obzirom na lokalitet ili mjesto radnje rada. Pritom pokušavam suptilno višestruko kodirati konačan proizvod kako bi uvijek bio simbolički snažniji od vlastitog imena, odnosno naziva rada. Pulu ističem kao najpotentniju metodološku i morfološku adaptaciju u seriji. Format platna i veličina hrama dobro su se nadopunili tako da su iskrivili dojam mjerila hrama i njegove okoline.

*Oscar Murillo: Institut za rekoncilijaciju II, Pula 2018. / foto: Marko Ercegović

Arhitektonika

► Performans u Arlesu 2012. orkestrirali ste kao privremeno i participativno programsko punjenje rimske arene iz 90. godine nakon Krista. (Augustov hram u Puli je iz 14. godine. op.a.) Rezultat je bio tepih međusobno nepovezanih, ali koherentnih performativnih aktivnosti koji daju dojam projektirane heterotopije. Smatrate li svoju praksu (i) arhitektonskim djelovanjem?

Oscar Murillo: Rekao bih da je performans u Arlesu eksperiment stvaranja drugačijeg mjesta. Davanjem mogućnosti neobaveznog participiranja promatrača i slučajnih prolaznika-turista u performansu, pokušao sam dekonstruirati tradicionalno antički utvrđen hijerarhijski odnos borilišta u areni i pripadajućeg gledališta. Performans je kontinuiranom nadgradnjom prerastao vlastite tipološke okvire i postao prijelazna faza prema režiranom kazališnom komadu. Bez obzira na izrečeno, ne smatram da je performativni i instalacijski dio mog opusa samo u polju arhitektonskog diskursa. Moram napomenuti da imam vrlo kompleksan odnos s projektiranim, konsolidiranim prostorom – imam potrebu poremetiti ga, torzirati, ali kao formalnost, ne kao misao. Kada je arhitektonska i urbanistička misao u pitanju, i njeno prožimanje kroz moje radove, razumijem da sam samostalno postigao maksimum artikulacije, a sljedeći korak je suradnja s arhitektima.

*To the Moon via the beach – Oscar Murillo: “Work just happens”, performans u Arlesu 2012.

► Iz arhitektonske i urbanističke, projektantske perspektive, provedba koncepata i njihova realizacija podrazumjeva obaveznu komunikaciju sa sistemom i gravitacijom. Komunikacija sa sistemom za posljedicu ima nužnost uređenja odnosa -–vlasništva, odnosno uspostave sustava prava i obaveza čega je u svom polju djelovanja umjetnička praksa (skoro pa) lišena. Koji je vaš stav spram pojma vlasništva?

Oscar Murillo: Odgovorno tvrdim da je vlasništvo i/ili posjedovanje i želja za istim naprosto pohlepa koja se može obuzdati. Ovako postavljena teza djelomično i osuđuje potrebu za posjedovanjem, imanjem. Međutim, u teritoriju nemogućnosti emancipacije rada i emancipacije radom, primjećujem pojačanu želju za vlasništvom i ne osuđujem ju, jer smatram da predstavlja virtualnu i simboličku emancipaciju koja je nužan preduvjet za prethodno osnaživanje subjekta.

*Oscar Murillo: projekt “Frequencies” / foto: Clara Dublanc (preuzeto s www.amazon.co.uk)

Razgovarao: Dino Belamarić / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Oscaru Murillu i WHW-u na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Rad kao emancipacija rada appeared first on vizkultura.hr.

Značajnih velikih novih parkova u Zagrebu uglavnom nema. Iznimka je parcijalno i krajobrazno manjkavo, ali dobrodošlo uređenje Bundeka te najrecentnije formiranje Parka Kate Šoljić uređenog 2016. godine uz Selsku, a koji je izveden po rješenju temeljem javnog natječaja. Radi se o najmanjem parku od svih onih prostora za koje su unazad desetak i više godina provedeni javni natječaji, npr. za park u Španskom ili za trešnjevački Park pravednika. Sve te veće realizacije stale su u trenutku kad su natječaji provedeni, bez osobitih izgleda da se odabrana rješenja izvedu tj. parkovi konačno urede.

O stanju i perspektivama krajobraznog razvoja Zagreba i statusu struke krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj, u sklopu Vizkulturine urbanističke serije, razgovaramo s predsjednikom Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata Mariom Jukićem.

*Mario Jukić / foto: Nikolina Nerat Jukić

► Kod oblikovanja urbanih zelenih zona, a često su to upravo javni parkovi, u svijetu se odavno događaju značajne promjene koje idu u smjeru što održivijeg pristupa. Jesu li i koliko u zagrebačkoj praksi prisutni takvi i slični iskoraci?

Mario Jukić: Kad govorimo o trendovima u krajobraznoj arhitekturi možemo slobodno reći da se u Hrvatskoj ne prate nikakvi trendovi, a kamoli neki “progresivnog” karaktera kao što je to održivost kroz tzv. “autohtoni pristup”. Ono što se najčešće radi su manji parcijalni zahvati, dječja igrališta i parkovi po gradskim četvrtima koji su i oblikovno i po izboru biljnog materijala i urbane opreme uglavnom “konfekcijska” rješenja i ne odudaraju jedno od drugog, ne prate trendove i ne predstavljaju ikakve iskorake. Najčešće se to opravdava jeftinijim održavanjem, a zapravo podrazumijeva da tvrtka jedinice lokalne samouprave isprojektira, izvede i održava taj prostor bez većih ambicija koje čine razliku, a koje bi se moglo ostvariti kada bi svijest bila malo drugačija.

Ipak, održivost u dizajnu javnih zelenih površina svakako je tema s kojom ćemo se sigurno u skorijoj budućnosti svi susresti i, nadam se početi intenzivnije baviti, možda ne toliko vlastitom inicijativom koliko klimatskim promjenama i samom potrebom da smanjimo troškove održavanja, prvenstveno potrošnje vode. Ta održivost može se zadovoljavajuće postići korištenjem materijala i vrsta koje su kompatibilne podneblju, mikroklimatskim uvjetima, a u svemu i zadovoljiti zahtjeve investitora. Održivost zapravo uopće nije bitnije skuplja od onoga što se ionako izvodi, već samo iziskuje nešto više promišljanja i vremena za izradu projekta. Dakle, preduvjet je znanje.

Na primjeru grada Zagreba u novije vrijeme, zadnjih 30-tak godina, ne bih rekao da ima nekih značajnijih primjera održive krajobrazne arhitekture i uređenja zelenih površina. Još uvijek je sve po starom i dobro uhodanom konceptu; u zelene površine na istaknutijim lokacijama ulaže se dosta novca. Travnjaci su opskrbljeni navodnjavanjem, bogate su zelene boje i za vrućih ljeta, a cvjetne gredice zadovoljavajuće gustoće sadnje, redovito se izmjenjuju te se svakako ne možemo požaliti na dosadu. Naravno cijeli dojam upotpunjuju svjetlucave kapljice s više ili manje lijepih fontana. Prvi dojam koji Zagreb ostavlja stručnjacima za krajobraznu arhitekturu je da imamo viška novca. Nije mi poznato jesu li ikada rađeni izračuni ili studije isplativosti takvog upravljanja. Zagreb tu nije iznimka. Javni naručitelji, prema mom i iskustvu mojih kolega, u uvjetima za uređenje zelenih površina ne spominju ni minimalne kriterije održivosti i ekonomske isplativosti budućeg održavanja zelenih površina, a kamoli da se isti i dodatno vrednuju. Tome, naravno, dodatno pridonosi i činjenica da se u većini projekata stavlja naglasak na strukturni dizajn. Dizajn je naravno bitan, no krajobrazna arhitektura se ne sastoji samo od klasičnih građevnih struktura i proizvoda, već i od bioloških elemenata koji – kao i sva druga živa bića – imaju svoje specifične karakteristike i potrebe za njegom i održavanjem, a koje se s vremenom i uvjetima mijenjaju.

*Dječje igralište u parku uz Tomićevu ulicu / foto: Saša Šimpraga

► Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata podržalo je nekoliko incijativa za nove javne parkove u Zagrebu. Od one za deveti park na Zelenoj potkovi koja ga je i u konačnici 2013. godine i dobila, do incijative za formiranje parka na Kajzerici za koji grupa građanskih incijativa uz značajnu podršku strukovnih organizacija i pojedinaca te samih građana, zagovara i novi koncept javnog parka koji bi uključivao i prvi zagrebački urbani voćnjak. Koliko tako koncipiran park, s raznolikim elementima, pa tako i voćnjakom, ima prednosti?     

Mario Jukić: Takvi koncepti već se aktivno razvijaju u osvještnijim sredinama, a za Zagreb bi bilo dobro da uvede tu novinu, jednako kako je izuzetno važno da Kajzerica kao kvart koji doslovno nema javni park, taj park dobije.

Grad Zagreb, kao javna uprava, trebao bi razmišljati na način da se uvođenjem parkova osigurava i povećava opća kvaliteta života. Kvart s odgovarajućim parkovnim površinama postaje poželjniji pa dobiva i na vrijednosti, uključivo i onoj ekonomskoj.

Pritom, kod formiranja prostora određenih javnih prostora, poput kvartovskih parkova, građane koji koriste taj prostor treba pitati što žele. Treba istražiti njihove potrebe i navike. To su elementarne postavke priprema programa za natječaje, a takva praksa u Zagrebu uopće ne postoji. Planirati ne znači samo fizički i tematski odrediti prostor i tako ga ucrtati u neki urbanistički plan i nametnuti korisnicima. Planirati znači dobro promisliti i analizirati prostor, uvažiti postojeće navike i potrebe stanovnika tog prostora kako bi se oni kasnije mogli saživjeti i identificirati s prostorom. Dakle, očita je potreba veće demokratizacije pristupa planiranju što uključuje ispitivanje mogućnosti i želja stanovnika i to već od početka. Demokratizacija tu ne znači problem, već bolje rješenje u konačnici.

Kada govorimo o urbanim voćnjacima, bitan element je i sama dostupnost i promocija lokalnog uzgoja hrane. Danas mnogo ljudi živi u gradovima i nekako kao da nisu ni svjesni otkuda dolazi hrana koju svakodnevno konzumiramo. Mnoga djeca u gradu nisu vidjela domaće životinje, pa tako, zasigurno nisu vidjela ni stabla poput trešnje, jabuke, kruške ni osjetila njihov miris kada su u cvatu. Neka od ovih stabala još se zateknu u nekim kvartovima gdje još imamo individualnu izgradnju, obiteljske kuće s okućnicama. Na javnim zelenim površinama utilitarne biljke se uglavnom ne koriste već je prednost dana samo dekorativnoj funkciji. Jasno da treba voditi računa i o zdravstvenoj sigurnosti ako se takvi nasadi rade blizu frekventnih prometnica, odnosno u sklopu planiranja svakako treba izvršiti analizu tla prije sadnje i kasnije analizu voćaka koje dozriju. Ako se vratimo u malo dalju prošlost, sadnju voćaka uz ceste provodili su još Napoleonovi vojnici s idejom da izrasle voćke i njihovi plodovi služe kao javno dobro, za okrjepu svim putnicima namjernicima. Danas imamo neke primjere u Europi i SAD, npr “Londonski projekt voćnjak” (The London Orchard Project) koje održavaju volonteri. Kod nas imamo primjere urbanih vrtova, slično se može primijeniti i na voćnjake.

U Hrvatskoj je, unazad nekoliko godina, dvadesetak gradova uspostavilo mreže društvenih vrtova: Varaždin, Osijek, Rijeka, Pula, Zagreb, Karlovac, Koprivnica, Velika Gorica itd. Urbano vrtlarstvo i urbana poljoprivreda općenito nameću se kao tema, posebno u krajobraznoj arhitekturi. Neke procjene kažu da će do do 2050 godine oko 6,3 milijarde ljudi živjeti u gradovima, a preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da svaki stanovnik grada ima pristup zelenoj površini u krugu od 300 metara od mjesta stanovanja.

Urbani voćnjaci svakako imaju pozitivan učinak, a imat će ga i prvi zagrebački jednom kad bude zasađen. Osim što se možete osvježiti svježim voćem, tu su i ekološki, mikroklimatski, sociološki, psihološki i na kraju zdravstveni učinak. Boravkom u prirodi ljudi, a posebno djeca, izgrađuju socijalni i biofizički odnos s određenim mjestom i razvijaju kognitivnu i emocionalnu povezanost s tim prostorom. Boravak na otvorenom kod djece potiče maštu i kreativnost, intelektualni i fizički razvoj te socijalizaciju kao i emocionalne veze s drugim ljudima. Sve to omogućuju javni parkovi koje treba imati svaki kvart, pa tako i Kajzerica.

*Prostor budućeg parka na Kajzerici / foto: Saša Šimpraga

► Park-šuma Grmoščica de facto je – ili bi trebala biti – Maksimir zapadnog dijela grada. Park je sada bez odgovarajućeg uređenja. Mogućnosti su, naravno, ogromne: od jednostavnog uređenja šume do njenog povezivanja s okretištem na Črnomercu putem javne šetnice s pješačkim mostom za što je iskoristiva trasa nekadašnje transportne trake i napušteni nadvožnjak iznad Kustošijanske ulice. Uređenje takvih velikih parkova u dijelovima grada gdje nedostaju je i javnozdravstveno pitanje. Koliko mislite da se u Zagrebu vodi računa o jednakoj zastupljenosti u svim dijelovima grada javnih sadržaja poput parkovno-rekreacijske infrastrukture?         

Mario Jukić: Park šuma Grmoščica je zelena oaza smještena svega 500 metara zračne linije od okretišta na Črnomercu i četiri kilometara od Trga bana Josipa Jelačića i eklatantan je primjer zanemarivanja gradskog prostora s izuzetnim potencijalom. Ovaj prostor stvarno može biti Maksimir zapadnog dijela grada. Revitalizacijom prostora ciglane na Črnomercu, povezivanjem preko trase transportne trake kao pješačkog mosta, što bi bio poseban atrakt u prostoru, i uređenjem park-šume, Zagreb bi dobio nešto neprocjenjivo.

Sada je veliki dio prostora šume uništen i zapušten, a pri kišnim razdobljima dolazi do klizanja zbog prijašnjeg iskapanja gline za potrebe ciglane. Neki su, obzirom na znatnu površinu Grmoščice smatrali da bi “(…) najprimjerenija bila izgradnja sadržaja koji odgovaraju zahtjevima i potrebama modernog europskog grada, kao npr. izgradnja Doma za starije i nemoćne osobe te izgradnja i uređenje sportsko-rekreacijskog centra za sve građane Grada Zagreba”. Ne razumijem kako to da se razvoj uvijek gleda kroz okvir neke izgradnje. Ovakva plitka razmišljanja nikako ne osiguravaju održivost, a održivi grad je cilj kojem trebamo stremiti. Neke zone moraju se štititi od izgradnje.

Temu uređenja velikih parkova koji su urbane šume svakako moramo promatrati kao vrlo specifičnu kategoriju, kako zbog specifičnih opcija za korištenje, vlasništva i upravljanja, a uz vodotoke kao jedan od najznačajnijih elemenata zelene infrastrukture grada. Zelena infrastruktura nužna je u gradu iz mnogobrojnih razloga; regulacije poplava, smanjenja urbanog zagrijavanja, svježeg zraka – ukratko radi zdravlja. Urbano zelenilo nezamjenjivi je element gradskog krajobraza i jedan je od preduvjeta za ugodan život ljudi u gradu, a danas kad oko 70 posto europskog stanovništva živi u gradovima, ono postaje i sve važnije.

S obzirom na to da je cijela ta zona koja obuhvaća okretište Črnomerec, ciglanu, Müllerov brijeg, Grmoščicu i sve prilazne zone, urbanistički i prometno vrlo nesređena te zahtjeva cjelovito sagledavanje problema, neki značajniji zahvati na uređenju same šume bez jasne strategije razvoja šireg područja bi vjerojatno ponovno bili trošenje novca bez pokrića. Potrebna je strategija aktivacije. Zagreb općenito ima jako puno neuništenih ili neuništenih do kraja, nevjerojatnih, a zapuštenih, ostataka prirode u gustom gradskom tkivu koje treba čuvati, ali i aktivirati kao javne prostore. Problemi su samo naizgled nepremostivi.

*Grmoščica / foto: skyscrapecity.com

► Više od 80 godina planira se nadsvođenje potoka Črnomerca za potrebe izgradnje ceste. Prvi planovi su iz vremena ekspanzije grada, kada su mnogih gradski potoci postali trase ulica. Iako se u međuvremenu svijet promijenio, zagrebački GUP ostao je isti, desetljećima povlačeći istu stavku nadsvođenja potoka Črnomerca za potrebe izgradnje ceste. Kompromisa koji bi očuvao potok pritom nema. Mnogi svjetski gradovi, uključujući i mnoge europske, skreću prema održivom razvoju koji je i jedina garancija opstanka planeta koji je od industrijske revolucije, a osobito u zadnjih stotinjak godina, radikalno zagađen. Tamo gdje se naprednije misli, priroda postaje sastavni dio života u urbanim sredinama. Trasa potoka Črnomerca (koja je u najvećem dijelu već sad dovoljno široka i za za potok i za cestu ukoliko za to uopće postoji znanstveno potvrđena potreba) zagrebačka je osobitost koja gotovo neprekinutom javnom šetnicom spaja Medvednicu i Savu. Prostor je oblikovan na način da štiti od poplava. Nikakva druga očekivanja Grada tu nikad nije prepoznao. Nema čak ni klupa iako se šetalište obilno koristi. Građanske incijative  bore se za očivanje trase potoka kao zelenog koridora, staništa zaštićenih životinjskih vrsta, uređenog javnog prostora i uopće važnog dijela gradske zelene infrastrukture.

Iako neslužbeno, čini se i da dva gradska ureda imaju suprotna mišljenja, jedni su isključivo za cestu, drugi skloniji naprednijem pogledu. Kako na trasu potoka Črnomerca gledate s krajobraznog stanovišta? Koliko je taj prostor atraktivan kao zelena oaza? Da li ga je, koliko i zašto bitno sačuvati?              

Mario Jukić: Planiranje zelenih površina u gradovima može se promatrati kroz razvoj koncepcija organizacije gradskog prostora, posebno funkcije stanovanja i kroz razvoj koncepta korištenja prostora. Poseban problem, pri tome je nedovoljno poznavanje interakcija i nedovoljno ili nikakvo praćenje utjecaja između prostornih uvjeta i potencijala te politika korištenja prostora, stavova za razvoj grada i same kvalitete života. Zato je uvijek nužna kvalitetna stručna interdisciplinarna analiza.

Kad kažemo “Tamo gdje se naprednije misli, priroda postaje sastavni dio života u urbanim sredinama” – to stvarno stoji, no kad govorimo o održivom razvoju moram naglasiti da pojam održivog razvoja obuhvaća i ekonomsku uspješnost i društvenu odgovornost, uz istovremenu zaštitu kako prirodnih, tako i ljudskih resursa. Dakle, održivi razvoj ne možemo gledati samo kao razvoj grada baziran na zaštiti okoliša i uređenja zelenih površina, on je mnogo kompleksniji, a da bismo zakoračili u održivi razvoj moramo imati politiku koja ga podržava. Eto, ako dva gradska ureda imaju suprotna mišljenja, jedni su isključivo za cestu, drugi skloniji naprednijem pogledu – što zaključiti? Kakva je politika Grada?

*Šetnica uz potok Črnomerec u Zaprešićkoj ulici / foto: Goran Pinter

Potok Črnomerec je jedan od rijetkih preostalih gradskih vodotoka koji su otvoreni skoro cijelom svojom dužinom prolaska kroz visoko urbanizirani dio grada. Najznačajniji dio potoka je nizvodno od Zagrebačke avenije, gdje ga uz obje obale prate široki pojasevi zelenih površina. Ta dionica ima najveći značaj kao element krajobrazne raznolikosti, ali i kao značajan doprinos kvaliteti života okolnog stanovništva. Prikladnim uređenjem te površine moguće je uvesti sadržaje koji će dodatno  oplemeniti taj prostor, dati novu kvalitetu stambenim naseljima koji potok i šetnicu okružuju, a time osigurati i druge benefite. Odgovarajućom rekonfiguracijom korita potoka moguće je ukloniti sve negativne karakteristike postojećeg vodotoka, učiniti ga estetski i funkcionalno primjerenim, te bi na taj način potok postao linijski akcent cijelog prostora.

Očuvanje određenih biotopa u urbanom prostoru prepoznato je danas u razvijenom svijetu kao velika vrijednost, kako u ekološkom smislu tako i kako u oblikovnom. Pri tome je važno odrediti načine primjene biljnih vrsta u oblikovanju staništa tako da budu primjereni s funkcionalnog, estetskog i ekološkog aspekta u uređenju urbanih zelenih površina. O važnosti i mjeri očuvanja, zapravo je bespredmetno razgovarati ako smo orijentirani na održivi razvoj. Svaki dio prirode u gradu, makar i neuređen, ima svoju ekološku funkciju. Uređenjem podižemo ljestvicu vrijednosti, koja utječe na aspekte održivog razvoja i života svih nas.

*Šetnica uz potok Črnomerec, foto: Mladen Sokele

► Nekadašnja trasa vlaka Samoborčeka već je desetljećima napuštena, a odavno se koristi kao pješačko-biciklistički koridor. Ta uglavnom potpuno neuređena trasa iznimno je praktična i potrebna. Kako gledate na krajobrazne mogućnosti trase i uopće potebu da se ona, makar u segmentima, uredi kao pješačko-biciklistički koridor?

Mario Jukić: Jedno od područja koje je integralni dio održivosti i koje je potrebno razmatrati kada se govori o održivom razvoju grada je i održiva mobilnost. Kod održivih gradova tendencija je organizirati prostor pogodan za pješački i biciklistički promet, a poseban naglasak je na funkcionalnoj i kvalitetnoj umreženost javnog prijevoza koji je uz to i ekonomski pristupačan.

Revitalizacijom trase vlaka Samoborčeka, u vidu biciklističke i pješačke staze, prvenstveno bi se povezao zapadni dio grada s centrom. Staza bi se mogla nastaviti; na zapad do Samobora pa čak prema Sloveniji te Zaprešiću i prema Hrvatskom zagorju. Također, od centra grada moglo bi se krenuti na istok, povezati centar grada s Dubravom i dalje prema Sesvetama. Tako bi dobili biciklističku i pješačku magistralu. Uređenje biciklističke i pješačke staze predstavljao bi stratešku promjenu u politikama upravljanja prostorom u Zagrebu, a koja bi grad približila naprednijim praksama.

Tema aktivacije pruge Samoborčeka već se dugo provlači, a recentnije je bila i predmet promišljanja projekta Akupunktura grada Društva arhitekata Zagreba. Koridor Samoborčeka bio bi uistinu zanimljiv projekt u urbanističkom i krajobrazno-arhitektonskom smislu. Mogao bi obuhvatiti pješačku stazu, biciklističku stazu, memorijalne sadržaje vezane za Samoborček ali i različite druge teme. Cijelom trasom moguće je koristiti već postojeći nasip pruge, preostale željezničke mostove, na čvorišnim točkama mogli bi se urediti manji parkovi ili trgovi, igrališta, evo i ovdje prilike i za urbane vrtove i urbane voćnjake. Dijelom kod Gajnica trasa prolazi uz potok i tu postoji, recimo to tako, uređena pješačka staza. Dijelom od Črnomerca pa sve do Jankomira koridor Samoborčeka ide uz postojeću dvokolosiječnu prugu po kojoj prometuju i prigradski vlakovi te na tom potezu imaju pet stajališta. Također na istom potezu, sa sjeverne strane pruge je Aleja Bologne po kojoj prometuje više linija Zetovih autobusa. I to je prilika za povezivanje pješačkog, biciklističkog i javnog prometa. Postoji li potreba za takvom stazom? Naravno da stvarno postoji. Uz Aleju Bologne ne postoji prava biciklistička staza. Iscrtana je na dijelovima pješačke staze, ali npr. od Kustošije do Črnomerca nestaje, na dijelu Ilice, koji se nastavlja na Aleju Bologne, čak je i sam pločnik vrlo male širine, toliko da se dva pješaka mogu mimoići, ako se ne sudare sa stupom javne rasvjete. Sve to su argumenti u prilog aktivacije trase.

► Tu je i mogućnost spajanja na šetnicu uz potok Črnomerec, a time i formiranje gradske mreže zelenih pješačko-bicilističkih koridora.

Mario Jukić: To je svakako moguće i poželjno, a time i formiranje mreže zelenih pješačko-biciklističkih koridora. Koridor Samoborčeka, kao horizontalu, trebalo bi povezati s pješačkim i mogućim biciklističkim koridorima i uz druge potoke tj. zelene vertikale. Pa na posljetku to povezivanje ostvariti i preko Črnomerca s park-šumom Grmoščica u jedan zeleni (pod)sustav.

Nažalost, koridor stoji neiskorišten, a mogao bi se prilično lako urediti. Čak ako se osvrnemo i na ulaganje, koje naravno ima neku cijenu tj. iziskuje određeni novac, moramo biti svjesni da je investiranje u ovakav tip infrastrukture, itekako isplativo.

► U Zagrebu je čitav niz prostora koji su predviđeni za javne parkove, a mnogi od njih su i u velikom mjerilu, primjerice prostori nedovršenih parkova novozagrebačke Plave potkove.  Tamošnja dva najveća planirana parka su oni koji bi se trebali dogoditi na velikim prazninama južno od Sigeta i Sopota. Da li je uputno ta dva parka rješavati zajedno ili odvojeno, i zašto?

Mario Jukić: Mišljenja sam da je bolje rješavati prostor u cjelini nego u segmentima jer na taj način možemo osigurati određenu koherentnost, no opet ne nužno. U svakom slučaju važno je izraditi kvalitetnu i stručnu strategiju i plan za određeni prostor. Trebamo znati što tamo želimo ostvariti ili postići, a onda se to može provoditi u segmentima. Nužno je napraviti i taj toliko potrebni demokratski iskorak i već u pripremi programa uključiti lokalnu zajednicu u proces, dakle od samog početka, budući da je upravo lokalna zajednica najveći korisnik tog prostora. Mislim da Zagreb zaslužuje suvremeni park takvog mjerila.

*Plava potkova

► Zagrebački Agronomski i Šumarski fakultet smješteni su na atraktivnoj lokaciji neposredno s istočne strane parka Maksimir s kojim čine, ili bi mogli činiti, cjelinu. Izgradnja paviljona na lokaciji za potrebe sveučilišta započela je 1930. godina, a ti paviljoni služe i danas, uz neke novije objekte. Ono što je zajedničko čitavom prostoru je da funkcionira kao kampus s puno zelenih površina koje su i u funkciji obrazovanja. Povijest dobrog dijela lokacije vezana je i uz ljetnikovac s gospodarskim dobrom biskupa i bana Jurja Haulika, uvelike zaslužnog za uređenje Maksimirskog perivoja. Svi ti objekti su u vlasništvu Agronomskog fakulteta. No, stanje ljetnikovca, koji za nastavu koristi upravo Zavod za krajobrazu arhitekturu, u izrazito je lošem stanju, a u podjednako lošem stanju je i njegov okoliš tj. pripadajući vrt koji je uglavnom i nestao. U najmanju ruku je neobično da sam studij koji obrazuje krajobrazne arhitekte i arhitektice svih ovih desetljeća nije uspio urediti taj prostor kao nekakav pokazni vrt onoga čime se bave, makar u nekoj manjoj mjeri. Planova je bilo, ali rezultat izostaje i pomaka nema. Ne želim vas pitati o razlozima zašto je tomu tako, administrativnoj pozadini, inerciji, već što vi kao krajobrazni arhitekt vidite za taj prostor? Kako onaj u neposrednom okolištu ljetnikovca, tako i za čitavi kampus. Što to mjesto može biti?

Mario Jukić: U idealnom scenariju, povijesni dio parka oko Hualikovog ljetnikovca mogao je odavno biti i u službi fakulteta i Maksimirskog privoja kao njegov svojevrsni nastavak – što je nekad i bio – no ozbiljnije uređenje izostaje. Možda je vrijeme da se umjesto velikog plana, sagleda neki manji koji bi kroz etapne realizacije vodio onom većem. Povezivanje povijesne i obrazovne uloge kroz promociju održivog razvoja, proizvodnje hrane i uređenja krajobraza teme su koje bi taj prostor mogao idealno ispunjavati, vezati uz obrazovnu ustanovu kojoj pripada, a Zagreb dobiti bolje uređeni fakultetski arboretum i park.

*Hualikov ljetnikovac s vrtom, razglednica

► Status struke krajobrazne arhitekture definiran je kroz različite zakonske akte i pravilnike. Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata kontinuirano je angažirano na njenoj afirmaciji, što nije bez izazova. Možete li navesti neka od aktualnih nastojanja, odnosno u čemu su neki od najvećih problema?

Mario Jukić: Kod definiranja i reguliranja statusa krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj puno je nedosljednosti i brkanja pojmova. Tako prvi problem nastaje u bogatstvu hrvatskog jezika koje za krajobraz koristi i pojmove krajolik, pejzaž i pejsaž. Tako se u različitim krugovima koriste različiti pojmovi, iako su sinonimi i između njih nema baš nikakve značenjske razlike. Ovo bogatstvo jezika, ili njegova različita tumačenja, uzrokovali su i prvi problem koji se nalazi u Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u kojem je pejsažna arhitektura svrstana u polje arhitekture, dakle područje tehničkih znanosti, dok je krajobrazna arhitektura svrstana u polje agronomije, odnosno područje biotehničkih znanosti. To je iskorišteno na vrlo nedoličan način da nas se kao struku 2018. godine izbaci iz Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje, a od ove godine onemogući i upis u Hrvatsku komoru arhitekata, čiji smo članovi od njenog osnivanja 1998. godine.

Povrh svega, tu se uz sve navedeno još miješa i pojam hortikultura, koji se odnosi na uzgoj kultiviranih biljaka: povrća, voća, cvijeća i drveća, dok se krajobrazna arhitektura bavi oblikovanjem prostora. Pitom je krajobrazna arhitektura profesija interdisciplinarnog karaktera, a krajobrazni arhitekti se u Republici Hrvatskoj školuju na interdisciplinarnom, međunarodno akreditiranom studiju Krajobrazna arhitektura koji se izvodi na Agronomskom fakultetu i u čijoj nastavi sudjeluju stručnjaci s Arhitektonskog, Filozofskog, Geodetskog, Prirodoslovno-matematičkog i Šumarskog fakulteta u Zagrebu i jedini je studij u Hrvatskoj kojem je krajobrazna arhitektura glavna tema.

U našim nastojanima, pokušavamo ishoditi upis na Popis reguliranih profesija. Pod pojmom “regulirane profesije” podrazumijeva se da su uvjeti za rad u profesiji propisani određenim pravnim aktima, a obavljanje regulirane profesije podrazumijeva da osoba posjeduje stručne kvalifikacije stečene nakon obrazovanja – radno iskustvo, licenca i dr. –  čime se pak osigurava kvaliteta i odgovornost za obavljeni posao. Prema Zakonu o reguliranim profesijama ispunjavamo sve kriterije za reguliranu profesiju, međutim, Ministarstvo graditeljstva, koje je trebalo dati mišljenje o tome, nije pokazalo dobru volju tako da smo jednostavno došli do zida. Nažalost, ne možete razgovarati s nekim ako taj ne želi biti sugovornik i odbija svaku vašu argumentaciju i svjetske primjere i praksu. U svijetu, naime, postoji niz različitih zakonskih platformi koje podržavaju krajobraznu arhitekturu u kvalitetnom i suvremenom obliku. U dijelu zemalja Europske unije zakonima je decidirano određeno kojim se poslovima mogu baviti licencirani krajobrazni arhitekti i koje su njihove zadaće. No, bez obzira na zakonski okvir, u tim zemljama postoji i jaka svijest o važnosti krajobrazne arhitekture u svim procesima prostornog uređenja,  oblikovanja te zaštite prirode i okoliša i konačno samim politikama prostora kojim se upravlja.

Ovu su tek neki od bitnijih problema s kojima smo suočeni na nacionalnoj razini, a na lokalnoj se to odražava na način da se krajobrazni arhitekti vrlo slabo angažiraju u oblikovanju otvorenih prostora pa i javnih zelenih površina, što se pak reflektira na njihovoj kvaliteti, a time i kvaliteti života svih. Samo u Zagrebu imamo dosta primjera koji su već poznati: od parka na Savici koji se pokušao amputirati do Trg žrtava fašizma gdje su procedure izigrane itd. U svim tim slučajevima gradska uprava pokazuje štetne pristupe koji prostor zakidaju za njegove vrijednosti i mogućnosti. U takvim pristupima bit problema zapravo je u samoj demokratičnosti; od toga  da se u prvi plan stavi interes javnosti, poštuju procedure do potrebe provođenja javnih natječaja za važne prostore kako bi pokušali doći do najboljih rješenja. A kada govorimo o provođenju natječaja koji bi također trebali, opet ističem, biti demokratičniji, sami krajobrazni arhitekti su tu dodatno limitirani uglavnom na suradnike, što opet govori o odnosu prema struci. Dakako, ima i pozitivnih primjera gdje su krajobrazni arhitekti sudjelovali u procesu natječaja, od pripreme do žiriranja ili kao sudionici te osvojali prve nagrade. Ne mogu reći da postoji neko pravilo, ali sve ovisi o otvorenosti za komunikaciju, želji za pomake zajednice naprijed, otvorenosti za strukovni i konačno osobni napredak, a krajobrazni arhitekti tu sasvim sigurno mogu doprinijeti društvu u cjelini. Na kraju sve se to nekako svodi na pitanje što mi kao građani, kao članovi neke zajednice  i društva zapravo želimo, a s druge strane za to se onda treba i izboriti, biti angažiran i solidaran, dati da se i naš glas čuje i tako pokušati utjecati na politiku. Mislim da je prvi i najteži korak u svemu tome promijeniti svijest.

*Maksimir, foto: Saša Šimpraga

Fotografije: arhivske, Nikolina Nerat Jukić, Parkticipacija, Goran Pinter, Mladen Sokele, skyscrapercity.com, Saša Šimpraga

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku

Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac

The post <font size="2,1">Demokratizacija znači bolje rješenje u konačnici</font> appeared first on vizkultura.hr.

U jesen 2016. godine, na staklu tramvajskog stajališta u Draškovićevoj ulici osvanula je poveća naljepnica s likom gradonačelnika Milana Bandića koji se ceri. Naljepnica je osvanula noću, a ujutro odmah uklonjena od strane komunalnih službi. Tada se dogodio i jedan presedan: gradska uprava zatražila je od vozača tramvaja da dojavljuju ukoliko slične naljepnice primijete i na drugim mjestima po gradu. Od tada do danas sticker s likom Milana Bandića pokorio je Zagreb i sporadično se može vidjeti posvuda.

O seriji posvećenoj Milanu Bandiću, ali i drugim radovima nastalim za i na ulicama Zagreba, razgovaramo s njihovim autorom – ZGERILOM, koji već godinama vandalizira javne površine ali i uveseljava prolaznike.

*foto: ZGERILA

► Kada i kako si počeo s intervencijama po ulicama Zagreba? Što te je potaknulo?

ZGERILA: Dogodilo se to 2015. godine kada sam duže vrijeme bio bez projekta na kojima se, kad radim, također izražavam u raznim umjetničkim pravcima, a u isto vrijeme čekao dijete, tako da se atelje u mom stanu počeo pretvarati u dječju sobu. Hodajući ulicama i vrteći ideje u glavi koje su inače trebale završiti na platnu ili u nekom drugom obliku u ateljeu, stjecajem svih tih novih okolnosti, završile su na zidovima grada. Kad sad gledam na to, nevjerojatno mi je da se to nije dogodilo puno prije. Počeo sam sa svojih 35 godina, a to su godine u kojima street art-grafiti umjetnici uglavnom polako jenjavaju ili potpuno prekidaju s uličnom umjetnošću i okreću se nekim legalnim ili društveno prihvatljivijim poslovima sličnog karaktera. Taj obrnuti proces vlastitog umjetničkog djelovanja – koji završava na mjestu gdje mnogi počinju – čini mi se da pokazuje zrelost i potvrđuje odgovornost u mojim radovima. Da sam počeo na ulicama kao tinejdžer, vjerojatno bi sve ostalo samo na intervju u policijskoj stanici.

*Martićeva ulica / foto: Dorja Benussi

► Kakva su iskustva s policijom? Koji je grafit bio prvi?

ZGERILA: Prvi grafit napravio sam u Draškovicevoj ulici – Tomislava Karamarka u prirodnoj veličini, u policijskoj uniformi, kako ispisuje “HDZ” plavim sprejem. Taj grafit bio je vrlo brzo uklonjen. Zbog njega sam odradio taj svoj prvi “intervju” u policiji. Policajac koji me je zatekao dok sam radio grafit i onda priveo, uradio je to jer je na račun mog privođenja dobio slobodan dan. Nakon toga sam završio kod sutkinje koja me nije htjela ni saslušati i rekla mi da odrastem i da će mi sljedeći put suditi kao svom sinu i nategnuti me za zulufe. Nakon sutkinje sam završio kod psihologa koji je toliko nezainteresirano ponavljao jednu te istu stvar i kojemu je trebao barem jedan psiholog više nego meni. Ovakav prolazak kroz sistem i slučanje od drugih kako je besmislen način na koji funkcioniram dalo mi je dodatni poticaj i smisao mom djelovanju.

*Draškovićeva ulica / foto: ZGERILA

► Postoji li neka zajednička crta radovima koje izvodiš po gradu?   

ZGERILA: Iz moje perspektive, zajednička crta je razigranost i iskrenost. Sa svim radovima pokušavam potaknuti pozitivnu energiju koja čuči u ljudima i koja iz bezbroj razloga toliko rijetko izlazi na površinu.

*Avenija Dubrovnik / foto: Saša Šimpraga

► Neki od radova su nešto većeg mjerila, npr. Macaulay Culkin u Martićevoj. Izbor motiva može se tumačiti i generacijski. Zašto si odabrao baš te likove i kako inače odabireš likove koje predstavljaš?

ZGERILA: To je moje trenutno stanje. Likovi koje biram su na različite načine ostavili dobar dojam na mene.

*Martićeva ulica / foto: ZGERILA

► Po gradu je posebno prisutan tvoj stickerkoji prikazuje gradonačelnika Milana Bandića.

ZGERILA: Lik Bandića iskoristio sam da pokažem da ništa nije crno-bijelo i da nitko nije idiot od 0 do 24. Svi tražimo krivca u nekome radi vlastitih sranja. Bandića vidim kao razigranog klinca koji zapravo uživa u životu, i mislim da je time doprinio čovječanstvu puno više nego velika većina ljudi koji su iz ovog ili onog razloga nesretni. Nisam imao namjeru poslati Bandiću nikakvu poruku mržnje, a niti potpore.

*serija “Bandić” / foto: ZGERILA

► Kako gledaš na kratki vijek radova koje ostaviš po gradu? Po prirodi, grafiti su nestalni, osvanu i često brzo nestanu.     

ZGERILA: Pričinjava mi radost da svi ti radovi dožive svoj kraj, svoju smrt i čine dugovječnost puno besmislenijom od sebe samih. Puno draže mi je sad i ovdje nego dugovječnost. Kad-tad shvatite da je stvarno svejedno traje li nešto sto godina ili pet minuta i koliko tih pet minuta može biti značajno nekome, a nekom drugome potpuno beznačajno sto godina.

► Kakve su reakcije ljudi na tvoj rad?

ZGERILA: Reakcije su dobre od ljudi koji si daju truda i vremena da me pitaju kako i zašto. Na kraju razgovora uglavnom postignemo obostrano razumijevanje. Ima ljudi koji se deru i izbezume. Njih mi je uvijek nekako žao, ali volim i takve situacije. No, većina ljudi gleda svoje poslove i sve to ni ne primjećuje. Postoje reakcije kao što su “kako ti se da” ili “to ti nema smisla” – one su mi zapravo najveći poticaj da nastavim dalje.

*foto: ZGERILA

► Kako općenito ocjenjuješ street art scenu u Zagrebu?

ZGERILA: Mislim da ulična umjetnost u većim svjetskim gradovima dođe do točke kada izgubi pravi smisao te postane jedan veliki festival gdje umjetnici iz cijelog svijeta pokazuju svoje umijeće i tehnike crtanja s velikim blještećim muralima, a zaborave na puno drugih faktora. Jednostavno nestane romantike. Meni je osobno scena u Zagrebu dobra, odgovara mi. Još uvijek je sirova i underground. Klinci imaju kaj za reć’.

► Jesu li i zašto grafiti važni? 

ZGERILA: Mislim da grafit može u pravom trenutku pravoj osobi “spasiti” život. Osoba koja si želi zagorčati život, zagorčat će si ga sa ili bez grafita na svojoj zgradi.

Fotografije: Dorja Benussi, Saša Šimpraga, ZGERILA

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku

The post Grafit može spasiti život appeared first on vizkultura.hr.