Galerija Bernardo Bernardi, koja djeluje pri Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, 14. ožujka ove godine započinje još jedan izlagački ciklus od šest izložaba, koji otvara s intrigantnim kolektivom koFAKTOR kojeg čine Silvija i Dujam Ivanišević. Uoči otvorenja izložbe nazvane Još se obrađuje, započinjemo i naš novi ciklus intervjua Savjet pita kroz koje ćemo, tijekom ove godine, pobliže upoznati izlagače koji će se u galeriji Bernardi predstaviti. Prvi intervju, za galeriju vodi član savjeta, Damir Gamulin.

*Elektroformiranje

Damir Gamulin: S obzirom na specifičnost vaše prakse, možda je najbolje započeti s izvorima i motivima vašeg rada. Zanimljivo je kako u području svog djelovanja ispreplićete razumijevanje materijala, alata i tehnologije u procesu koji se temelji na nedvosmislenoj svijesti o projektiranju i projektantskom cilju.

koFAKTOR: Arhitekti bi, generalno govoreći, trebali biti hibridi inženjera i umjetnika, jednoga koji je usmjeren na rješenje unutar svoje sigurne zone i drugoga koji pomiče granice, propitkuje, provocira i reagira na okolinu, tj. okolnosti.

Specifičnost naše prakse ne krije se u samom pronalaženju početne točke, pročišćavanju svakog zadatka od suvišnih premisa, dogmi i nametnutih rješenja, premda je takav pristup u arhitektonskoj praksi više iznimka nego pravilo. Pripadamo krugu projektanata, koji u radu idu korak unazad sve do čiste arhitektonske esencije zadatka koji se zatim definira isključivo uvjetima i kontekstom.

Možda je to najčitljivije na natječaju za uređenje Fošala u Omišu, u kojem smo tako preispitujući projektni zadatak, ukazali na priliku da grad, koji je Jadranskom magistralom podijeljen na dva dijela, napokon postane jedno i da se Fošal vrati pješaku.

No ono što mislimo da nas unutar takvog pristupa čini uistinu drugačijima naš je način fokusiranosti na preispitivanja samih materijala i njihovih genetskih kodova u tom procesu. Na upoznavanje najrazličitijih tehnoloških procesa koji na prvi pogled nisu direktno vezani za arhitekturu, ali nekako uvijek uspiju odigrati značajnu ulogu na putu ka projektantskom cilju.

Damir Gamulin: U vrijeme kada alati i specifična strukovna znanja u proizvodnji nestaju te se prilikom projektiranja većinom svi okrećemo dostupnom, kupovnom i gotovo isključivo serijski industrijski proizvedenom, vi uz, rekao bih, klasično projektantsko razmišljanje, razvijate i granu tehnološkog projektiranja odnosno projektiranja tehnologija.

koFAKTOR: Mi širimo paletu alata i strojeva, razvijamo ih, posuđujemo iz drugih disciplina ili vraćamo iz zaborava te ih koristimo prilikom procesa projektiranja. Pritom moramo naglasiti da oni služe isključivo za provjeru, a ne generiranje ideja. Pomoću njih sirovine pretvaramo u proizvode s karakteristikama koje naglašavaju i/ili podržavaju osnovnu misao projekta. To radimo s dijelovima koji su od vitalnog značaja za projekt, ne s idejom da moramo kontrolirati svaki, pa i najmanji element.

Korištenje gotovih proizvoda i materijala u takvim slučajevima ne igra jer u svom kodu oni nose zapisane neke druge kontekste i ideje koji ne odgovaraju specifičnim potrebama određenog projekta.

Eksperimentiranje s materijalima iz potreba, ali i znatiželje za razumijevanjem svakodnevnih predmeta koji nas okružuju tijekom godina stvorilo je bazu podataka i tehnoloških procesa proizvodnje koji se kriju iza njih. Takva znanja omogućuju nam komunikaciju sa specijaliziranim inženjerima, prilikom predlaganja novog pristupa rješavanju nekih ustaljenih procesa proizvodnje, budući da su oni ti koji mali uzorak moraju primijeniti na cijeli obuhvat ili ga multiplicirati više puta, a da i dalje ostane u okvirima racionalnog i ekonomičnog.

Jedan od takvih malih, a nama dragih uspjeha rasvjetni je stup koji smo projektirali za Dva kraka Primoštena kada smo, uz mali projektantski trik uspjeli savinuti konusni stup što su inženjeri Dalekovoda u početku proglasili nemogućim, jer bi zbog potrebe izrade posebnog alata takav zahvat bio ekstremno skup. Mi smo im ukazali da je to izvedivo i s postojećim alatima i postojećim metodama, samo s izmijenjenim pristupom, kojeg su na kraju prihvatili, i izveli.

*Dva kraka Primoštena

Damir Gamulin: Dobar primjer razvoja tehnologija je super-fleksibilna šperploča koju ste razvili i početno proizveli u vlastitoj radionici te za koju su interes pokazali i američki kolege u smislu daljeg razvoja. Koje metode ste koristili prilikom razvoja savitljivog drva, jeste li za polazište imali neke uzore, i što zamišljate kao moguću namjenu toga ipak netipičnog materijala.

koFAKTOR: Prvo moramo ispraviti grešku u nazivu, jer je nevažna činjenica da se radi o šperploči. Bitna je geometrija reza koja omogućuje da se kruta ploha počinje savijati u dva smjera. Ta ideja nije nastala preko noći, već su se tijekom godina sakupljane informacije u jednom trenutku posložile u jednadžbu koju je trebalo riješiti: činjenica iz nosivih konstrukcija o povećanju krutosti i nosivosti dvostruko zakrivljenih ploha, tvrdnja Franka Gehryja da je cijena dvostruko zakrivljene plohe 10 puta veća od ravne, i konačno, slučajnost — drvene korice knjige uočene lutanjem po internetu, zarezane na hrptu tako da postaju ekstremno fleksibilne u jednoj osi. Ako je moguće naći geometriju zareza za fleksibilnost u jednom smjeru, zašto ne bilo moguće i za dva?

Krenulo je eksperimentiranje s nizom pokušaja i pogrešaka. Potpuno krivo. Napadanje bez ideje.

A onda provjerenom metodom: analiziranjem postojećeg stanja, definiranjem problema. To je dovelo do shvaćanja principa torzije koji je korišten u jednom smjeru i koji je sada trebalo primijeniti u oba smjera. I dalje je bilo lako.

Ta geometrija je zaintrigirala profesora Aklemana s američkog sveučilišta A&M u Texasu, koji je sa svojim studentima dalje razvio algoritam za njezino generiranje na nepravilnim formama te za promjenu fleksibilnosti unutar nje.

Osim toga, dobili smo upite od strane Volkswagena, Jaguar Land Rovera, Fostera i drugih dizajnera koji upućuju na primjenu takvog materijala u autoindustriji, građevini, industriji namještaja i produkt dizajnu. To su sve primjene unutar grana koje su nam bliske i shvatljive. Ali najzanimljivija je bila spoznaja da se ta geometrija može translatirati u sasvim drugu dimenziju, u MEMS* tehnologiju. To nam je dokaz da pristup koji koristimo vrijedi u oba smjera, tj. nije samo da posuđujemo nego smo ujedno doprinijeli i vratili dio inventivnosti u ovom sistemu transfera znanja.

*MEMS –mikro elektro-mehanički sustavi čije su komponente veličine od 1 do 100 mikrometara (aktuatori i senzori poput akcelerometra, žiroskopa…)

*Superfleksibilna ploha

Damir Gamulin: Osim razvoja materijala, na različitim projektima vidio sam da kod vas ne postoje uobičajene zapreke pri rješavanju problema. Ako to projekt traži, vi proizvedete i odgovarajući alat kako bi se proces proizvodnje ubrzao ili pak uopće učinio mogućim.

koFAKTOR: Razlog tomu je što se bavimo prototipom, koji onda zahtjeva korištenje nama nedostupnih tehnologija ili pak nestandardnu, netipičnu upotrebu dostupnih alata i strojeva, što opet vodi do nedostupnog.

*Uređaji sklopljeni od otpada

Poznavanje različitih tehnologija omogućuje nam križanje, distorziranje i podešavanje dijelova postojećih alata i strojeva, mehanizama i principa što rezultira proizvodnjom specifičnih elemenata i/ili optimizacijom procesa. Njih koristimo kao produženu ruku, jer nemamo vještine tradicionalnih zanata. Vještine koje razvojem tehnologije polako nestaju.

Ono što smo kroz godine spoznali je da tehnologiju treba znati pravilno koristiti, jer razvoj tehnologije vodi u smjeru da stvari koje su bile moguće postaju nemoguće. Zanimljivo je kroz tu prizmu sagledati tri primjera (UNIT R, 1NAPREMA1, DM SOBA) koji na isto pitanje preklapanja različitih funkcija unutar jednog volumena, odgovaraju sa tri tehnološki različito zahtjevna projekta, gdje je povećanje posjedovanja tehnologije proporcionalno suprotno njenom korištenju u rješavanju problema i samoj izvedbi.

*UNIR R 2007– stambena jedinica s rotirajućom opnom unutar koje su sve funkcije stana

*1NAPREMA1 2009– element koji transformira svoj oblik i položaj unutar sobe u ovisnosti o funkciji koja se koristi 

*DM SOBA 2015– četiri osnovna elementa koja različitim dispozicijama otvaraju nove mogućnosti korištenja 

Damir Gamulin: Sudjelovali ste i u edukaciji, na Studiju arhitekture u Splitu pa su zanimljiva i vaša iskustva o tome koliko nove generacije pokazuju razumijevanje i potrebu za upravljanjem tehnologijom kao punopravnom razinom projektiranja.

koFAKTOR: Današnje tehnologije generiranja formi i njihove materijalizacije pomoću 3d printera stvaraju privid da je svako rješenje one click away, pa je iz tog aspekta upotreba tehnologije u projektiranju vrlo primamljiva studentima. Zamka se krije ako tehnologiju koriste za optimizaciju projektnog procesa, a ne kao alat za dobivanje optimalnog rješenja. Ali, ako tvrdimo da je fakultet mjesto na kojem se ispituje, istražuje, proučava, razmišlja pa i griješi, glavni problem je u tome što fakultet ne posjeduje tu tehnologiju, pa studenti nemaju priliku sve to iskusiti. Tako im jedino preostaje da taj nedostatak koriste kao neoborivi alibi.

Ipak, mene to 2007. nije spriječilo da napravim svoj prvi CNC stroj koji mi je bio potreban da dovršim započetu tezu diplomskog rada. I to samo od resursa dostupnih jednom studentu: slobodnog vremena, želje, dijelova s elektronskog otpada i buvljaka, i prijatelja s potrebnim znanjem.

Na kraju mi se čini da poanta uopće nije u alatima, strojevima i tehnologiji, nego u znatiželji koja te gura da propitkuješ stvari oko sebe, da svaki dan otkrivaš nešto novo, i porivu da to znanje upotrebljavaš.

To je ono što treba naučiti studente.

Više o koFAKTORu doznajte na službenim mrežnim stranicama: www.kofaktor.hr.

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet

Intervju priredila: Ana Mušćet

The post Arhitekti kao hibridi inženjera i umjetnika appeared first on vizkultura.hr.

Marta Stražičić mlada je novomedijska umjetnica, koja je 2018. godine diplomirala pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezini multimedijski radovi i animirani filmovi izloženi su u New Yorku, San Franciscu, Meksiku, u Inquiry Inc. u Osijeku, u Galeriji Striegl u Sisku, u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević, AKC Medika, R3a Galeriji te na pročelju Muzeja suvremene umjetnosti. Martin diplomski rad EVGENIA308 nedavno je predstavljen na samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji VN. Riječ je o kompleksnom umjetničkom projektu koji se sastoji od virtualne realnosti (VR), trodimenzionalnih printanih skulptura i digitalnih slika na platnu. Unutar virtualnog prostora Marta promišlja i kreira razne vrste kukaca, spekulirajući o njihovu izgledu kroz proces digitalne evolucije. Razgovarale smo o njezinim umjetničkim radovima, o edukacijskim radionicama koje vodi i o rezidencijama koje je organizirala u Podstrani u suradnji sa sestrom Teom i umjetničkom organizacijom Format C.

*Marta Stražičić

► U diplomskom radu EVGENIA308 baviš se svijetom kukaca “koji su napustili more i kopno, te prešli u digitalno stanje kako ne bi izumrli u današnjici, preusmjeravajući svoju smrtnost u tehnologiju”. Upravo tehnologija ima dvojaki karakter – s jedne strane otvara nove mogućnosti i brži napredak u odnosu na prijašnja razdoblja, dok je s druge odumiranje životinjskih vrsta reperkusija rastuće tehnologizacije industrije i čovjekova djelovanja na okoliš. Zašto ti je bilo važno baviti se temom na ovaj način i otkud naziv projekta EVGENIA308?

Marta Stražičić: EVGENIA je naziv prvog 3D objekta koji sam napravila i stavila u virtualnu realnost, tako da je naziv proizašao iz sentimentalnosti. Broj 308 nadodala sam kao direktnu poveznicu s imenima koja se koriste na internetu, htjela sam zadržati tu jednostavnu formu. Tehnologiju, jedan od najjačih alata suvremenog svijeta, željela sam iskoristiti problematizirajući temu s kojom je direktno povezana. Na drugoj godini preddiplomskog studija počela sam se baviti 3D-om, a zadnje dvije godine bavim se VR-om. Prije sam imala jaki 2D grafički stil, ali otkad sam otkrila da možeš nešto oživjeti, postalo mi je užasno zabavno razvijati svoj svijet. Jako sam vezana za strip, stalno sam htjela prepričavati priče, pa mi je sada posebno drago što imam moć i slobodu razrađivati ozbiljne tematike na ovaj način. Isto tako, oduševljena sam reakcijama ljudi i nadam se da je rad uspio otvoriti neka pitanja koja sam htjela potaknuti suptilno, bez brutalnih rješenja.

*Otvorenje izložbe EVGENIA308 / foto: Galerija VN

*Postav izložbe EVGENIA308 / foto: Galerija VN

► Postav priča svojevrsnu priču o odnosu digitalne umjetnosti i tradicionalne izlagačke prakse. Čini se kao da kukci, napravljeni kao trodimenzionalne digitalne skulpture, polako napadaju postament kako bi naposljetku izložili sami sebe. S druge strane, velike digitalne printeve postavljaš u barokne okvire čija je primarna namjena bila da čuvaju istaknute primjere slikarstva. Koje je nove i/ili subverzivne izlagačke prakse donijela i nudi digitalna umjetnost?

Marta Stražičić: Odmah bih napomenula da skulpture ne napadaju postament, već samo bivaju i kreću se njime. Ljudi me često pitaju mogu li pucati u VR-u, pa im pojašnjavam da je EVGENIA308 striktno nenasilan rad. Nasilje je jedna od dominantnih karakteristika VR-a, koji se rapidno razvija u kontekstu simulacije rata i pornografije. Htjela sam maknuti tu nasilnu dimenziju i krenuti od pretpostavke da ne moraš nekoga ubiti da bi došao do cilja. Dovoljno je istraživati prostor, bez pritiska. No, budući da sam napravila tamnije i strašnije dijelove VR-a, mnogo je toga otvoreno za interpretaciju, a dosta prosudbi proizlazi upravo iz negativnog odnosa prema kukcima. Prema tome, u mojoj su se verziji kukci popeli na postament.

Postav se sastoji od tri dijela: prvi dio čine digitalne slike s okvirima, drugi dio je postament na koji se uspinju 3D printani kukci, a treći dio je VR koji se sastoji od dva nivoa, svjetlijeg i mračnijeg, u kojima ti kao istraživačica dolaziš u interakciju s hibridnim kukcima. Nivoi ne funkcioniraju tako da se nastavljaju jedan da drugi, već su isprepleteni na način da omogućavaju veću slobodu kretanja. Prvi nivo je intimniji, dok se u drugome nalaze videi koji pokazuju proces nastanka rada zajedno s greškama i glitchevima. Nisam htjela skrivati proces od finalnog rada i željela sam pokazati postepenost izrade. I sama sam se razvijala kroz ovaj rad stvarajući ga godinu dana, pa mi se činilo neiskreno pokazati samo zadnjih mjesec dana rada, odnosno najbolju dosadašnju verziju rada i sebe.

Što se tiče izlagačkih praksi, ovo je prvi put da sam uspjela spojiti stare okvire sa suvremenim digitalnim printom na platnu. Zanimao me odnos tih dviju stvari i što će se tu dogoditi. Ljudi nove tehnologije često doživljavaju kao nešto hladno, umjetno i bez duše. Zato sam htjela pronaći što više načina da oplemenim svoje radove. I mislim da je dobro ispalo, zadovoljna sam rezultatima i jako sam uzbuđena nastaviti u tom smjeru.

*Marta Stražičić, EVGENIA308, 2018.

► Koliko traje izrada ovako kompleksnog rada? Koliko su HTC VIVE i slična oprema za virtualnu realnost dostupni hrvatskim studentima? Koliko zagrebački studij novih medija implementira nove tehnologije u nastavu, odnosno, koliku ulogu igra samoedukacija?

Marta Stražičić: Prvo moraš naučiti raditi u pet različitih programa i to dugo traje. Za razvoj EVGENIE308 trebalo mi je godinu dana, ali prije toga sam imala pozadinu od četiri godine učenja i rada u različitim programima. Opremu, računalo i HTC VIVE (dva senzora, kaciga i dva upravljača), posudio mi je prijatelj Siniša Koščec. Oprema generalno nije dostupna studentima, a profesorima, iako su otvoreni za nove tehnologije, nedostaje tehničkog znanja. Manje financijske potpore za razvoj digitalne umjetnosti ovog tipa u Hrvatskoj postoje, ali čini mi se da je još prerano i da se ne ulaže u VR projekte u tom kontekstu. Dobra je vijest što se u Centru za inovativne medije, koji je osnovan pri riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, održavaju radionice na temu odnosa VR-a i umjetnosti, pod vodstvom profesorice Ingeborg Fülepp.

*Marta Stražičić, 3D modeli inspirirani kukcima, EVGENIA308, 2018.

► Umjetnost je prvo pokušavala imitirati prirodu (mimezis kao ideal), a danas je ti u svojim radovima pokušavaš prezervirati kroz digitalni medij. Na koji način promišljaš odnos umjetnost-priroda-digitalno?

Marta Stražičić: Upravo me tehnologija otuđila od prirode, a sada me nekako vratila prirodi. Tek kad čovjek napravi rad, kohezija svega postaje vidljiva. Tehnologija je snažan alat za obrađivanje nekih problematika. Mislim da ne možemo biti nimalo sretni s tim što radimo okolišu. Ponekad mi se čini da treba raditi ovakve radove i dodatno osvještavati ljude, no svjesna sam da to nije dovoljno. Koliko god je ironično što sam kukce tehnološki prezervirala, ako je to ono što će pokrenuti ljude da razmisle o svojim akcijama, onda i to ima smisla. Kukce obožavam jer su svojevrsna muza znanstvene fantastike na kojoj sam odrasla. Većinom su bili prikazivani u negativnom svjetlu, posebice u hororima. Htjela sam ih barem malo demistificirati i otkloniti tu negativnost. Bilo mi je zanimljivo raditi kukce u velikoj formi jer je gigantizam u kukaca rijetkost, a VR mi je dozvoljavao toliko istraživačke slobode da sam počela proučavati i razvijati svakojake detalje na kukcima. Međutim, nisam htjela da se promatrač osjeća ugroženo, već da mu se promijeni uobičajena perspektiva.

Još jedan važan element u cijelom procesu je zvuk, jer upravo zvuk približava digitalne slike onome organskome, koje poznajemo. Kad se umjetnoj estetici piksela i vektora doda zvuk, svašta se dogodi u nama. Nazvala bih to 3D make-upom, koji oplemeni čitavu priču. Dosta zvukova radila sam koristeći vlastito tijelo i kožu. Ivana Picek je radila glazbu, a Rita Bobinac efekte za plešuće gljive.

*Marta Stražičić, EVGENIA308, 2018.

► Sa starijom sestrom Teom činiš umjetnički duo schwesternsisters (SwS). Tijekom protekle dvije godine održale ste brojne radionice 3D-a diljem Hrvatske u sklopu programa Ruksak pun kulture. O čemu se radi?

Marta Stražičić: Tea i ja počele smo zajedno raditi kad sam došla studirati u Zagreb. Radile smo za istim stolom, jedna do druge. I eto, šest godina kasnije, i dalje nismo stale. Radionice smo radile s ciljem interdisciplinarnog razvoja VR tehnologije u hrvatskoj kulturnoj produkciji i u tom smislu veliku zahvalu moram uputiti Dini Karadžić i Vedranu Gligu iz umjetničke organizacije Format C. Snažan timski rad bio je potreban kako bismo došli do realizacije ovog projekta. Tea i ja održale smo brojne radionice 3D-a većinom u ruralnim dijelovima Hrvatske i u manjim gradovima. U manjim je sredinama izražen prisniji odnos između profesora i učenika i mi smo, isto tako, bile predivno ugošćene. Radile smo s učenicima od 5. do 8. razreda osnovne škole. Neka su djeca toliko strastvena da su već u toj dobi počela programirati. U Hrvatskoj postoji puno potencijala, ali su tehnički preduvjeti limitirani. Mi smo koristile besplatni program Sculptris i radile u informatičkim učionicama u školama. Čini mi se da su te radionice učenicima puno značile, jer su ostajali s nama tijekom odmora. Cilj je bio objasniti im kako da iskoriste ideje s kojima su došli i odmah im pokazati neke rezultate, odnosno posaditi sjeme za daljnji razvoj u tom smjeru. A meni, kao introvertu, te su radionice puno značile jer su me gurnule izvan zone komfora.

*Radionice 3D-a u sklopu programa Ruksak pun kulture, 2018.

► Sudjeluješ u organizaciji dviju rezidencija – Internacionalne VR inkubator rezidencije, koja se prvi put održala prošlog ljeta u Podstrani, nedaleko od Splita, te Black Metal Residency (BMR). Koja je motivacija iza toga i koji su ciljevi? Koji su planovi za budućnost? 

Marta Stražičić: Kroz Black Metal Residency, koji vodi Tea, radimo izložbe u prirodi koje mijenjaju lokaciju i koje su neovisne od institucija i striktnog natječaja. Radi se o svojevrsnoj on-line rezidenciji. Ideja za rezidenciju započela je kao site-specific performans i izložba Burned Forest u Podstrani, kao referenca na posljedice velikog požara koji je izbio u srpnju 2017. dok smo bile ondje, a uslijed kojeg je izgorio velik dio šume. Kasnije smo na toj lokaciji napravile spomenuti performans, koji se uživo prenosio na društvene mreže, te grupnu izložbu u kojoj su sudjelovali Klara Vincent Novotna, Lara Joy Evans, Maya Ben David, Native Alienz, Raul Altosaar, Alejandra Muñoz, Donnie Fredericks, Joeri Bosma, Alex Stoddard, Helin Sahin, Nick Zhu i Dražen Dukat.

Druga rezidencija koju organiziramo je Internacionalna VR inkubator rezidencija za koju postoji javni poziv. Prošle su se godine prijavili ljudi iz brojnih država, ali zbog ograničenih financijskih sredstava mogli smo ugostiti samo nekolicinu. Na jednotjednim rezidencijama bili su fracusko-japanski duo Ittah Yoda, zatim Katharina Joy Book i Lukas Schmeck iz Berlina, Samuel Capps iz Londona, Nick Zhu iz Los Angelesa i Paul Messick iz Minnesote. Uz internacionalne goste sudjelovale su i studentica animacije i novih medija Sunčana Brkulj, glazbenica Ivana Picek, studentica povijesti umjetnosti Anđela Tenšek, magistrica konzervacije-restauracije Josipa Krolo te studentica modnog dizajna Tina Spahija. Na taj način potičemo interdisciplinarne suradnje iz kojih svi učimo.

*Internacionalna VR inkubator rezidencija, 2018.

► U radu Krhka Muškost (2016.) tematiziraš rodne uloge s fokusom na konstruktu muškosti. Protagonist ove kratke animacije, bijeli muškarac srednje klase, utvrđuje: “I cannot risk being seen as soft, as weak”. Na koji način promišljaš i problematiziraš krizu maskuliniteta?

Marta Stražičić: To mi je jedan od najdražih radova i ujedno završni rad mog preddiplomskog studija. Ja sam napisala tekst, a Tea je liku dala glas. Napravila sam figuru muškosti – velik, muževan, mala glava zato što su mu ramena veća od svega. Željela sam se poigrati tom temom na način da jasno i direktno opišem svoje ideje, bez okolišanja. Htjela sam ubosti posred te ranjivosti i zbunjenosti. “Straight white male princip” toliko je očit u suvremenom svijetu, a jako se rijetko razgovara o toj problematici. Mislim da tu ima još mnogo materijala za neke buduće radove.

*Marta Stražičić, Krhka muškost, 2016.

► Tko je Marta Stražičić u odnosu na virtualni svijet, a tko je Marta Stražičić u odnosu sa realnim svijetom? Kako izgleda detoksikacija od digitalnog i što radiš kad, uvjetno rečeno, ne radiš? 

Marta Stražičić: Ne znam jesmo li svi žrtve repeticije, ali kad ne radim tjedan dana, postanem blago anksiozna i samo želim izbaciti nešto iz sebe. Virtualni svijet toliko je dugo dio mene da, kada bi nestao, Marta Stražičić bi se iznova morala pronaći. Čudno je to uranjanje u digitalno, odstranilo me od realnog svijeta i svakako ga treba balansirati, recimo nekim sportom. Bez mentalnog i fizičkog balansa, čovjek ne može dugo izdržati ovaj tempo. Zato se u slobodno vrijeme pripremam za polumaraton, a četvrtkom igram košarku s grupom super odvjetnica.

Od kraja osnovne škole imam nepromijenjeni ritual – svako jutro čitam mange. Pokušavam se maknuti od vizualnog, ali zadnjih deset godina hranim se vizualnim. Posebno mi se sviđa korejska i japanska estetika, a obožavam čitati priče i novele na japanskom. Mange, za razliku od mainstream američkih narativa, koji imaju good guy i bad guy, portretiraju mnogo likova s negativnim karakteristikama u kombinaciji s nekim kvalitetama. Prikazuju prekrasne, kompleksne situacije koje bolje odgovaraju stvarnom životu koji je proces i mijena, a to je ono što me inspirira i hrani.

Izložba EVGENIA308 Marte Stražičić otvorena je do 4. travnja 2019. u Galeriji VN i može se pogledati od ponedjeljka do petka od 8 do 20 sati te subotom od 8 do 14 sati.

VR je moguće isprobati svaki dan od 17 do 20 sati ili uz prethodnu najavu na e-mail Galerije (galerija.vn@kgz.hr).

Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Marti Stražičić na ustupljenim vizualnim materijalima.

The post Hibrid kao glas originala appeared first on vizkultura.hr.

*Alexander Steffen

Autor: Stipe Mlikotić

Zahvaljujemo Alexanderu Steffenu na ustupljenim vizualnim materijalima.

The post Vanishing Berlin: naličja “Metropolisa” appeared first on vizkultura.hr.

Muzej za umjetnost i obrt (MUO), Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD), Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Bacači Sjenki i Grad Zagreb nedavno su pokrenuli dvogodišnji projekt Centar oblikovanja svakodnevice (COS), sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Zadaća je projekta uspostavljanje novog modela sudioničkog upravljanja u kulturi zasnovanog na modelu participativne demokracije koji za svoju polazišnu točku ima građane. Ovim će se pristupom kroz institucije i organizacije civilnog društva omogućiti aktivno doprinošenje stvarnim potrebama lokalne zajednice Grada Zagreba, a poseban doprinos projekta čine i istraživanja na temu (ne)iskorištavanja javnih prostora u gradu Zagrebu za privremena kulturna i edukativna događanja koja će se provesti njihovim mapiranjem, održavanjem panela na istu temu te izradom prijedloga plana njihove aktivacije.

Jednu od programskih cjelina čini i Mreža dizajnerskog sjećanja, program kojim će se omogućiti sustavnije dokumentiranje hrvatskog dizajnerskog nasljeđa. Mreža je zamišljena kao dinamični online arhiv posvećen dizajnerskoj baštini, baziran na prethodnim i aktualnim istraživanjima povijesti i suvremenosti hrvatskog dizajna, primijenjene umjetnosti i svakodnevnog života. Svoju fizičku ekstenziju Mreža će dobiti i u izložbenoj formi Dizajn u gradu. Prva u nizu izložbi javnosti će biti predstavljena već u drugoj polovici 2019. godine. Svaka od izložbi obrađivat će drugu temu, a odvijat će se na više lokacija, kako u standardnim izložbenim prostorima, tako i u onim napuštenim, stimulirajući građane na šetnju i otkrivanje nekih od najzanimljivijih priča o našem dizajnerskom, umjetničkom, kulturnom i društvenom nasljeđu.

O ovome smo projektu razgoravali s višom kustosicom i voditeljicom zbirki dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt Koraljkom Vlajo i voditeljem Galerije HDD-a i radne skupine koja kurira Mrežu dizajnerskog sjećanja Markom Golubom.

*Koraljka Vlajo; Marko Golub / foto: Petra Slobodnjak

► Baština dizajna jedne zemlje svjedok je mnogih prošlih svakodnevica – od načina življenja, proizvodnje i još mnogo drugih karika u društvu. S obzirom da u Hrvatskoj ne postoji središnja institucija poput Muzeja dizajna koja bi to područje mogla sustavno obrađivati, recite nam, u kojoj je mjeri, prema vašem mišljenju ono doista obrađeno, što nam ono kazuje i koji su razlozi za pokretanjem online arhiva Mreža dizajnerskog sjećanja?

Koraljka Vlajo: Ako govorimo o nešto davnijim svakodnevicama, rekla bih da su one čak i zastupljenije od ovih drugih, nama bližih. Naravno, govorimo o svakodnevicama privilegiranih čije se materijalno životno okruženje smatralo vrijednim sakupljanja i zatim, prezentirana kroz postave lokalnih, gradskih muzeja i, recimo, Muzeja za umjetnost i obrt. No manjak se itekako osjeća u historizaciji svakodnevnog života poslije Drugog svjetskog rata (iako, budimo fer, u brojnim muzejima se mogu vidjeti i pojedini elementi poslijeratne svakodnevice). Naravno, nama je upravo to razdoblje najzanimljivije jer svakodnevica od pedesetih nadalje u velikoj mjeri uključuje dizajnirane predmete. Međutim, sama historizacija dizajna u Hrvatskoj definitivno kasni: postoje strahovite praznine u našem znanju – u poznavanju lokalne proizvodnje, pri sakupljanju izvornih podataka i predmeta, a neke od tih praznina su, bojim se, nenadoknadive.

Ipak, u posljednjih petnaestak godina došlo je do značajnog porasta interesa za teme povijesti dizajna: sve više stručnjaka bavi se poviješću domaćeg dizajna i sve je više publike zainteresirano za izložbe i publikacije iz tog područja. Online arhiv smo odlučili pokrenuti jer smo – nas nekolicina koji se već duže vrijeme bavimo poviješću hrvatskog dizajna i koji smo dosad dijelili podatke u nekoj neformalnoj komunikaciji – shvatili da nam treba središnje mjesto za okupljanje tih silnih nekatalogiziranih podataka zagubljenih po raznim arhivima, časopisima, knjigama, katalozima davnih izložbi. Riječ je o strahovito važnim podacima: sada, kada s tolikim zakašnjenjem zadiremo u priču o domaćem dizajnu, oni su nam često i jedini izvor informacija.

Marko Golub: Predmeti izloženi u mnogim muzejima, naročito gradskim muzejima posvećenima životu tamošnjih zajednica, ali i u Muzeju za umjetnost i obrt, upravo i jesu predmeti koji svjedoče o nekim “prošlim svakodnevicama”, ali doista najčešće, kako kaže Koraljka, svakodnevicama ekonomski i klasno privilegiranih. Ako se dobro sjećam, prije deset godina je umjetnik Dalibor Martinis svojim intervencijama u postavu MUO posredno ukazivao upravo na to. Na primjer, stilskom namještaju iz razdoblja poput bidermajera, koje završava negdje s 1848. godinom, jukstaponirao je sadržaje koji evociraju upravo vrijeme revolucija i društvenih prevrata. Općenito je ton te izložbe išao u smjeru toga da takve muzealizirane artefakte “prošlih svakodnevica” privilegiranih klasa napadne gromoglasnom bukom ulice, revolta, svega onog što muzejske institucije, čije je poslanje čuvanje lijepih i vrijednih predmeta, obično propuštaju adresirati u svojim izložbenim pripovijestima. MUO je pritom dobar primjer, kao ipak najbolja institucija što se tiče predstavljanja dizajna i dizajnerskog nasljeđa, ali i u sklonosti autorefleksiji, naročito putem izložbi-intervencija suvremenih umjetnika u stalnom postavu Muzeja koje nam najčešće daju neke sasvim nove, kritične, iznenađujuće rakurse na tamo izloženu građu. Zanimljivo je da su takve intervencije gotovo redovito motivirane idejom interpoliranja elemenata običnog, najčešće današnjeg svakodnevnog života u sadržaj koji Muzej predstavlja u svim tim izložbenim sobama.

Što se tiče dizajnerskog nasljeđa, naročito u periodu od pedesetih naovamo koji nam je u ovom projektu od središnjeg interesa, uvijek mi se činilo da je prepoznavanje vrijednosti i kreiranje interesa, naročito institucionalnog interesa, oko nekog dizajniranog predmeta obrnuto proporcionalno njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu građana. Događalo nam se da smo radili izložbe o stvarima s kojima smo prethodno dugo živjeli, bile su svuda oko nas, ali ih nismo primjećivali kao nešto što je posebno, autentično, od izvanredne vrijednosti, baš zato što su se toliko stopile s našim svakodnevnim životima. Kad govorimo o dizajnu, često je upravo ta njegova nevidljivost, ta “blizina”, činjenica da ne privlači pažnju svim sredstvima na samog sebe, pokazatelj da je nešto dizajnirano i proizvedeno na dobar način. Neki individualni opusi hrvatskih dizajnera vrlo su kvalitetno obrađeni, ali stalno otkrivamo nešto novo, predmete oko kojih tek treba rekonstruirati ili izgraditi neke nove narative, koji se često ne uklapaju u opću, pojednostavljenu sliku. Također, mislim da ponekad treba pogledati i djela koja možda i nemaju tu auru “izuzetnih”, “vanserijskih” predmeta iza kojih stoje velike autorske figure prošlih razdoblja, djela koja su ponekad “obična”, bliža prosjeku nego jakim individualnim autorskim iskazima, kako u području vizualnih komunikacija, tako i proizvoda. Često upravo analizirajući takva djela doznajemo mnogo više o životu, vrijednostima, standardima i žudnjama tog vremena i tih ljudi, nego iz antologijskih primjera, onih koje obično izdvajamo kao bitne. Sa svakim novim otkrićem zapravo nam se otvara pogled na nove nepoznanice i nove uzbudljive perspektive, kao da uranjamo u čitav ocean relacija dizajna i života, a Mreža bi zapravo bila jedan od načina da ga mapiramo.

*Ante Jakić: drvena igračka TO TAK, proizvođač: F. Uršič, Kamnik, Zagreb, oko 1965., MUO

*Davor Grünwald: računski stroj Calcorex 403, proizvođač TRS, Zagreb, 1969., MUO; Davorin Savnik: električni lonac Kontamat, proizvođač Rade Končar, Zagreb, 1970., MUO

*Bernardo Bernardi: stolac, Zagreb, 1955.-1961., MUO

*Anica Kuhta Severin: servis za čaj i kavu Pingvin, proizvođač Jugokeramika, Zagreb, 1963. – 1965., MUO; Milica Rosenberg: dio servisa Sistemi, proizvođač Staklarna Boris Kidrič, Rogaška Slatina, 1968.

► Na koji će način online arhiv Mreža dizajnerskog sjećanja adresirati i interpretirati domaće dizajnersko nasljeđe?

Koraljka Vlajo: Prvi nam je cilj sakupiti podatke, obraditi ih, te stvoriti dovoljno veliku bazu podataka: o dizajnericama i dizajnerima, o proizvodima, o važnim događajima u sferi dizajna (izložbama, festivalima, projektima). Sljedeći je korak umrežavanje tih podataka, ali i poticanje korisnika mreže na vlastita istraživanja, umrežavanja, i nadopune baze novim informacijama. Želimo pokazati koliko je kontekst vremena i prostora bio važan u procesima proizvodnje i korištenja, koliko su proizvodi i autori međusobno utjecali jedni na druge, kako su surađivali i stvarali naše svakodnevno materijalno okruženje.

Marko Golub: Mislim da riječi “mreža” i “sjećanje” dosta jasno utjelovljuju naše ambicije. Zanimaju nas predmeti, ljudi, konteksti i njihovi međusobni odnosi, ali zanimaju nas i različiti mogući rakursi na sve navedeno, što uključuje i rakurs sjećanja koji će ponekad počivati na objektivnim, dobro istraženim informacijama, a ponekad na osobnoj, subjektivnoj interpretaciji koja također stvara vlastite veze i vlastite mreže. Pritom je važno napomenuti da je Mreža zapravo kulminacija niza ranijih nastojanja, kako u dokumentiranju dizajna, tako i o strukturiranju i okupljanju te dokumentacije. Prvi ozbiljniji korak, barem za nas u HDD-u, bila je izložba Arhiv dizajna, održana 2015. kao središnje događanje u sklopu festivala Dan D u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici. Tamo smo doista prikupili sve što je proizašlo iz dotad obavljenih istraživanja dizajnerskog nasljeđa u kontekstu djelovanja HDD galerije, s namjerom da potaknemo interes i postavimo temelje nekog trajnijeg arhiva. Koraljka je kroz niz vlastitih aktivnosti također gurala neke slične ideje, ali i nekoliko drugih istraživača s čijim smo se radom susretali. U međuvremenu smo radili na tome i sasvim neovisno o ovom sada projektu, pa je tako prije mjesec dana izašla i knjiga Fragmenti dizajnerske povijesti koja konačno okuplja veliku količinu građe, tekstova, intervjua, vizualnih materijala koje su prikupili različiti autori koji su se okupljali oko Galerije u zadnjih 10 godina. Ona nam je sada također jedan od važnih izvora.

*Knjiga “Fragmenti dizajnerske povijesti”

► Logičan je primarni interes stručne javnosti za baštinu dizajna, međutim, čini mi se da je podjednako važno da ona postane dijelom memorije šireg kruga građana. Na koje će sve načine Mreža dizajnerskog sjećanja, a i sam projekt Centar oblikovanja svakodnevice čiji je Mreža sastavnim dijelom – početi raditi na njegovanju pažnje i aktivnog odnosa spram domaćeg dizajnerskog nasljeđa u odnosu na već postojeći redoviti program projektnih partnera?

Koraljka Vlajo: Unutar projekta Centra oblikovanja svakodnevice planirano je nekoliko izložbi koje će biti svojevrsni fizički produžetak virtualnog svijeta Mreže dizajnerskog sjećanja, a održati će se u više nekorištenih gradskih prostora. Planirane su i druge akcije promocije mreže – stalni otvoreni poziv građanima da sudjeluju u popunjavanju baze podataka kroz društvene mreže, povremene akcije vezane uz razna događanja, festivale, izložbe.  Ali, rekla bih i da će mreža, ako bude dovoljno kvalitetno napravljena, i sama sebe promovirati time što će je sve veći broj stručnjaka i entuzijasta konzultirati u pripremi projekata. Jedno vuče drugo: s povećanim interesom za teme dizajna, bit će više izložbi, više publike pa onda i potencijalnih korisnika mreže.

Marko Golub: Kad govorimo o “redovitom programu projektnih partnera” pretpostavljam da se misli na izložbe, predavanja i razgovore koji dotiču one teme kojima se bavi i Mreža. Sve te aktivnosti, naravno, imaju zavidnu vidljivost, ali imaju i svoj “rok trajanja”, tu su dok ih se sjećamo, ne puno dulje. Uz većinu tih programa nismo bili u mogućnosti otisnuti ozbiljnije kataloge, publikacije i slično, iako se jesmo trudili da, putem weba, učinimo što više toga javno i slobodno dostupnim. “Fragmentima” smo djelomično doskočili tom problemu, ali općenito gledajući sav taj “redoviti program” od kojeg bismo se sada ovim, kao, trebali otkloniti, on i jest i nije tu. Pamćenje je kratko, nisam se jednom susreo s projektima koje ljudi pokreću posve nesvjesni da je netko to isto već napravio pet ili šest godina ranije. Previše toga se radi stihijski, uvijek ispočetka, od nule, umjesto da pokušamo graditi i povezivati elemente slagalice koji već negdje postoje, raštrkani uokolo. Mreža bi trebala poslužiti kao platforma za to. Moram priznati da mi je već sama činjenica da su i ULUPUH i Muzej za umjetnost i obrt odmah bili spremni da zajedno s HDD-om podijele sav taj sadržaj s drugima bila fantastična i vrlo ohrabrujuća.

*Sanja Iveković: Mladi za mlade, telop za Radio-televiziju Zagreb, prva polovica 70-ih

*Dušan Bekar: Veselite se životu… snimajte!, plakat za Fotokemiku, prva polovina 60-ih; Dušan Bekar: Đonovi, naslovnica brošure Borovo, 1987.-1988. 

*Tomislav Lerotić: Što se krije iza E-brojeva, promotivna torba, 2004.

► Koraljka, koja motivacija stoji iza sudjelovanja Muzeja za umjetnost i obrt u Mreži dizajnerskog sjećanja i samom projektu Centar oblikovanja svakodnevice čiji su ostali partneri strukovne i umjetničke organizacije? 

Koraljka Vlajo: Prvi razlog definitivno je već spomenuta profesionalna potreba za otvaranjem stalnih kanala komunikacije s drugim istraživačima dizajnerskog nasljeđa i objavljivanjem što više informacija o domaćem dizajnu. Osobno, smatram da je dužnost muzejskih stručnjaka – dakle, radnika u javnim ustanovama – da svoja saznanja i podatke koje su sakupili dijele s javnošću (koja nas uostalom i plaća). Nevjerojatna je privilegija voditi zbirke dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt i raspolagati tolikom količinom djela (više od 16000 predmeta). Međutim, ako ta djela “ne pustimo u promet”, ako ih ne pokažemo javnosti – ona će ostati mrtva i neistražena. Kako da uopće postoji interes javnosti za povijest domaćeg dizajna, ako ju se nigdje ne može susresti?

U prilog takvim mrežama informacija najbolje govori primjer europske mreže AthenaPlus na kojoj smo prije pet-šest godina objavili, među ostalim, i oko 6000 predmeta iz zbirki dizajna MUO. Donedavno se povijest hrvatskog dizajna zaustavljala na nekoliko dizajnerskih velikana i desetak općepoznatih radova. Uglavnom su to bili i jedini radovi zbog kojih su se stručnjaci i znanstvenici obraćali muzeju. Otkad se u javnom prostoru pojavio taj online arhiv, najednom je porastao interes za predmetima koji nikada nisu bili objavljivani niti izlagani, počele su se stvarati neke potpuno nove priče, nove izložbe, otkrivati novi autori. A zamisli samo kako će to tek izgledati kada muzejskom arhivu pridružimo i arhive HDD-a, ULUPUHA, Bacača sjenki.

Treći je razlog sam projekt Centra, koji uključuje istraživanje raznih modela sudioničkog upravljanja kojima bi se mogli čvršće povezati grad Zagreb, Muzej, strukovne i građanske udruge. Meni osobno ova je tema zanimljiva jer mislim da je veće otvaranje prema javnosti i građanima jedini način da muzeji ponovo postanu relevantni. U osnovi, taj dio projekta bavi se samim formiranjem Centra, istraživanjem načina osnivanja Centra u kojem bi kao ravnopravni partneri nastupali i lokalna uprava i institucija i strukovne udruge i građani.

*Bogdan Budimirov, Crtaći stol Moya, 1980. / fotografije: Branko Brce iz arhiva Bogdana Budimirova

► Možete li nam za kraj najaviti koncept prve izložbe Dizajn u gradu koju pripremate za jesen ove godine? Na koje će sve načine ona reflektirati digitalnu verziju Mreže dizajnerskog sjećanja, odnosno, biti s njom povezana? Da li će građani isključivo imati ulogu publike ili ćete im omogućiti sudjelovanje u procesu stvaranja same izložbe?

Marko Golub: Trenutno smo u završnoj fazi skeniranja potencijalnih lokacija tih mini-izložbi koje će se odvijati simultano u više gradskih prostora – u napuštenim lokalima, izlozima i slično. Budući da nastojimo izložbe koncipirati na način da njihov sadržaj barem donekle korespondira s mjestom gdje se postavljaju, ne bih otkrivao prvu temu jer tu još ima prostora za izmjene. Ono što mogu reći jest da ćemo u svakoj od instanci, a ima ih tri, postavljati po 3 ili četiri “pripovijesti” o dizajnu koje okupljaju i dovode u međusobnu vezu različita djela, autore i kontekste, na komunikativan, pristupačan i intrigantan način. Ponekad će poveznice biti vrlo izravne, a ponekad će premošćivati više desetljeća i spajati neke teme o kojima dosad niste razmišljali kao povezanima. Izložbe su ujedno i test narativa kakve ćemo slagati i u okviru Mreže dizajnerskog sjećanja kada bude lansirana u ožujku 2020. godine. Dakle, djela putem kojih ćemo pričati te priče bit će sama sastavni dio Mreže, ali dio nje bit će i te izložbe koje ćemo postavljati po gradu, samo u drugom obliku, predstavljene na malo drugačiji način. Važno je reći da ćemo Mrežu postaviti tako da će bilo tko tko uroni u nju moći od ondje deponirane građe stvarati i vlastite “konstelacije”, vlastite narative koji će također postajati dio Mreže. Neke od njih možda ćemo čak poželjeti povući iz digitalne sfere u fizički prostor, tko zna?

Zahvaljujemo Koraljki Vlajo i Marku Golubu na ustupljenim vizualnim materijalima.

Novosti vezane uz rad Centra za oblikovanje svakodnevice pratite na www.facebook.com/oblikovanjesvakodnevice/.

Projekt Centra za oblikovanje svakodnevice sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

The post Mapiranje povijesti hrvatskog dizajna appeared first on vizkultura.hr.

“Riješi se značenja. Tvoj um je košmar koji te jede. Sad pojedi svoj um.”

[ s engleskom prevela Barbara Šarić / englesku verziju teksta pročitajte ovdje ]

Već nas samo ime Nora Turato smješta u jedan određeni diskurs. Označava prepoznatljiv stil, jedinstveno tkanje riječi, sakupljanje pozadinske buke u oblake, u zbrku, u neodređeno. Krajolik kroz koji Nora putuje postaje karta suvremene kulture: članci o neuroznanosti, tretmani ljepote, feminizam, dnevne vijesti, vrtlarski savjeti, svjetska povijest, ratovanje, Alpe…

Nora se igra s bukom: treperi poput zavjese, ni tekućina ni čvrsto tijelo, postoji u oba stanja istovremeno. Njen je glas gotovo poput megafona: ubire riječi, rečenice, ulomke – slaže ih, cijepa i rasteže u izjave, odvažne slikovite sklopove – i nastaje tekst koji Nora utjelovljuje, govorom i pokretom.

I bučno je, glasno i energično, ovo obilje podataka koje Nora kanalizira, gotovo kao medij posthumanističkog stanja. Obrazovana u Amsterdamu, na Rijksakademie, Nora je u posljednjih nekoliko godina sakupila impresivnu listu izložbi i performansa na mjestima poput Neuer Aachener Kunstverein u Aachenu, Mumok u Beču, Vleeshal u Middelburgu, Leopold-Hoesch Museum u Dürenu, Centre d’Art Contemporain u Ženevi, Museum of Contemporary Art u Denveru, Kunsthalle Wien u Beču, Metro Pictures u New Yorku, Kölnischer Kunstverein u Kölnu i Manifesta 12 u Palermu. Početkom ove godine u Kunstmuseumu Liechtenstein otvorena je njena samostalna izložba explained away.

Razgovarati s Norom nalik je pokušaju da se obujmi oblak, kapriciozan i neuhvatljiv – Nora se neopterećeno i slobodno kreće između različitih svjetova: umjetnosti, dizajna, interneta… Razgovarale smo otvoreno, krivo se razumjele, slale poruke, brisale, ponovno se ne-razumjele, izmjenjivale pitanja i odgovore: iz Vaduza u Zürich, u Amsterdam, u Bruxelles, u Rijeku, u Berlin, u Mexico City, a onda smo, u jednom trenu, odlučile da je razgovor spreman, razgovor na engleskom jeziku između dvije sugovornice čiji je izvorni jezik hrvatski. Ali, i prije ovog, postojao je jedan drugi, dublji izazov: kako komunicirati na jeziku u kojem nitko nije kod kuće? A pod tim jezikom ne mislim engleski, jer obje dišemo uglavnom digitalno.

*Nora Turato: Explained Away, Kunstmuseum Liechtenstein / foto: Stefan Altenburger Photography

► I prije digitalnog doba imali smo mnogo riječi, a ni približno koliko ih imamo danas. No, ne radi se, zapravo, o količini riječi, nego načinu na koji se s njima ophodimo. Kopiramo ih, lijepimo, stružemo i brišemo – riječi, rečenice, cijele odlomke, samo jednim klikom miša. Ovo, barem što se tiče postupanja s riječima, stvara jednu novu situaciju za književnost, ali i za umjetnost. Na jezik se ne gleda samo kao na nešto apstraktno, nego i nešto iznimno moćno. Kako ti vidiš ovu potentnost jezika danas, potentnost riječi, nove abecede?

Nora Turato: Mislim da tu govoriš o pitanju pristupačnosti jezika. Pristupačnost i u smislu konzumacije i u smislu produkcije. Nalazimo se u okolnostima demokratizacije znanja, izražavanja i dijeljenja, na jednoj dubokoj razini. Tko je mogao predvidjeti da će ljudi dobrovoljno dijeliti svoje znanje, anonimno (!!), besplatno (!!!) ažurirajući Wikipediju?! A ipak, milijuni to rade svaki dan. Vjerujem da je tako nešto 80-ih bilo nezamislivo. Potpuno se protivi individualizmu koji se odgajao u prethodnoj generaciji. Ovo je simptom značajne promjene u svjetonazoru i upravo pokazuje koliko se to naš odnos prema jeziku, znanju i informaciji, promijenio… Posljedica te promjene je, naravno, potrošnost jezika, smanjuje mu se rok trajanja. Ljudi ga koriste u velikim količinama, slobodno, njegova je cirkulacija brza, potencijalni domet ogroman, krugovi reakcije bezbrojni. Ono što je u jednom trenu nabijeno i aktualno, može izgubiti snagu jednakom brzinom kojom se prenosi, a često se ti procesi događaju istovremeno. Na primjer, “Big dick energy” možda je bremenit izraz u lipnju 2018., ali u lipnju 2019. mogao bi biti prazan. Čini mi se da postoje ti trenuci kad se nestalnost naše kulture očituje u jeziku koji koristimo, i to ima smisla, ti svakodnevni ali značajni, uglavnom označujući, lingvistički momenti. Upravo je to ono što me “pali” i hrani moj rad.

*Nora Turato: Explained Away, Kunstmuseum Liechtenstein / foto: Stefan Altenburger Photography

► Situacija koju opisuješ ujedno je i vrlo generička, u smislu količine informacija: kad postoji previše značenja, sa svih strana, na kraju ostajemo bez značenja. Ne postoje razlike ni nijanse. Kako tvoj rad odgovara na ovu pojavu – čini li ti se da njime tražiš stabilnu točku ili, naprotiv, plutaš u toj buci?

Nora Turato: Plutam i ne brinem se za značenje. Dopuštam si tu pomalo drsku ideju da ja plutam iznad njega. Kao i mnogi, uživam u buci. Nije li Kathy Acker rekla: RIJEŠI SE ZNAČENJA. TVOJ UM JE KOŠMAR KOJI TE JEDE: SAD POJEDI SVOJ UM. Jebeno volim tu rečenicu. Stalno ju citiram.

► Upadneš li nekad u zečje rupe interneta?

Nora Turato: Ajme, naravno, u zečjim rupama interneta je sve. One su prekrcane i osobne, i zato ih volim. Zečja rupa u kojoj ću ja završiti bit će značajno drugačija od one u kojoj ćeš završiti ti. One su odraz trenutnih maštanja, nemira, strahova i nada. Toliko toga govore, mjesta na kojima se nađemo usred noći.

*Nora Turato: Explained Away, Kunstmuseum Liechtenstein / foto: Stefan Altenburger Photography

 ► Potrebno je stalno kurirati vlastito okruženje i ti, na neki način, upravo to radiš… kuriraš vlastiti rad. Ali, kako izbjeći da sve izgleda isto? Tako ja vidim tvoj performans – naznačuješ tu gomilu informacija i gotovo da kažeš: ‘to je ono što sad imamo, i ovo je moja reakcija na to.’

Nora Turato: Kurirati vlastito okruženje je nezgodno, iluzija, naravno, postoji, ali istinska kreacija je zajebana. Svi su slobodni prepustiti se toj iluziji i ljudi to rade. Ja to radim. Ali pomisli samo na sve algoritme, zatim socijalni krug u kojem se krećeš, stvari koje ti se sviđaju, na to dodaj društvene norme i očekivanja i gdje je onda izbor? Otišao k vragu. Možemo se truditi da izbijemo iz tog kruga i to je jako zdravo. Haha, trebalo bi se to učiti u školi. Svaki dan kad otvorim Twitter, pitam se kako bih mogla proširiti svoju konzumaciju, kako da se izvučem iz ove new yorker / the cut/ wired /atlantic / predvidljive lijeve komforne zone, dovoljno daleko da se zaista nađem suočena s nečim u što ne vjerujem ili što ne razumijem u potpunosti. Kako da se stavim u odnos s onim s čim se ne mogu povezati kad se tako dobro osjećam povezana? Pitanje je, onda, je li uopće moguće biti potpuno otvoren i prijemčiv? Jednom kad kreneš niz ovaj tok misli, vrlo brzo se nađeš u mraku, shvatiš upravo koliko smo ograničeni.

Ono što pokušavam reći jest da ja ne idem za ilustracijom neke ideje, za pronalaženjem značenja, reakcijom na neki problem, ne nastojim učiniti ništa više nego agresivno uposliti sve te nijanse i slojeve koji su u igri kad su u pitanju ekspresija kroz jezik i njegova konzumacija. Sve to sagledati i nekako povezati. Uz dovoljno veliki odmak, shvatiš da je baš ta kompleksnost ono zaista zanimljivo, a to je i više nego dovoljno posla za mene.

*Nora Turato: the good, the bad and the viscose, 2019., performans u Beursschouwburgu u Bruxellesu / foto: Lyse Ishimwe

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Riješi se značenja! appeared first on vizkultura.hr.

Druga po redu izložba, koja će se od 25. travnja moći pogledati u galeriji Bernardo Bernardi u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, zamišljena je poput prostorne grafike, a izvest će ju Marino Krstačić Furić i Ana Tomić (MKF&AT). O zamisli koju će realizirati u galeriji, ali i o prijašnjim projektima te načinu promišljanja dosadašnjih rješenja, s riječkim je dizajnerima razgovarala članica Savjeta, Jasminka Končić.

*Ana Tomić i Marino Krstačić Furić / foto: Maja Bosnić

Jasminka Končić: Svoj koncept rada, koji izlažete u galeriji Bernardo Bernardi, definirate kao oblik prostorne grafike. Možete li nam pobliže objasniti osnovne referentne točke od kojih polazite u oblikovanju iste te kako je dovodite u kontekst zadanog galerijskog prostora?

MKF&AT: Prostor nam je oduvijek preokupacija. Odnosno, mogućnosti, koje se otvaraju kada stvaramo neki novi prostor, za nas predstavljaju izazov. On je često zadan, ima određeni format ili medij u kojem nastaje, a interes je usmjeren na načine na koje njime možemo manipulirati, nadograđivati te kreirati unutar zadanih, realnih ili fiktivnih okvira. Kako se mogu stvarati nove dimenzije, koja su sredstva za to potrebna, koji je odnos crteža, boje, plohe te u konačnici, kakva je njegova percepcija i interpretacija?

Rad za galeriju Bernardo Bernardi prikaz je kontinuiteta u tom promišljanju, nastaje namjenski za taj prostor koji je specifičan, odnosno nije tipičan u smislu samostalnog ili odvojenog unutar veće cjeline. Granice nisu jasno vidljive, one su isprepletene s korisnicima i posjetiteljima, sam prostor služi kao mjesto prolaska, ali i povezivanja. Dinamika kretanja podsjeća nas na situaciju koju nalazimo u izvangalerijskom prostoru, na ulicama. Trenutak slučajnosti prolaznika i njihovih doživljaja. Stoga je i naš rad na tom tragu intervencije koja se poigrava sa svim tim referencama. Htjeli smo napraviti novi rad koji se poigrava s percepcijom i doživljajem prostora, koristeći samo grafičke elemente koji su printom preneseni na papire različitih dimenzija.

*Detalj rada (prostorne grafike) koju će Marino i Ana predstaviti u galeriji Bernardi

Jasminka Končić: Kao jednu od osnovnih karakteristika vašeg dosadašnjeg rada izdvojila bih fragmentarnost, kako u dvodimenzionalnom mediju tako i u prostornim objektima. Dobar primjer za to projekt je (Od)uzmi 001 koji ste radili za Dan D, 2012. godine. Otkud potreba grafičkog dizajna za prostornom intervencijom?

Marino&Ana: Potreba za prostornom intervencijom proizlazi iz želje da se grafičkom dizajnu pristupi sa strane koja je suprotna multiplikaciji koju sam medij dopušta, kako bi se istaknulo vrijeme, mjesto i originalnost samog rada.

(Od)uzmi objekt 001 nam je jako drag samoinicirani projekt koji propituje mogućnosti grafike i printa. Kako dvodimenzionalni plakat (B1) može postati trodimenzionalni objekt s beskonačnim mogućnostima transformacije? Bitan segment nam  je njegov participativni element u kojem posjetitelji sudjeluju u oduzimanju, i samom nestajanju objekta. Kako je objekt napravljen od kutija šibica i svaka nosi isječak grafike, tako posjetitelj odnosi svoj “unikat” u neki drugi prostor.

*(Od)uzmi objekt 001

Kod Žute sobe u Muzeju Apoksiomena (autori koncepta i dizajna sobe: MKF&AT, Maja Bosnić i Ivan Dorotić) zadatak je bio ispričati medijsku stranu priče o slavi brončane skulpture. U forenzičkoj maniri zidovi sobe obloženi su nepreglednom količinom originalnih ili printanih materijala, vezanih uz tematiku, uključujući članke, fotografije, novinske naslove, plakate. Simulira se radni prostor čovjeka koji nadzire i kontrolira muzej putem kamera, a istovremeno je opsjednut likom vrijedne skulpture. Ovaj rad potiče muzejske djelatnike da medijske objave tretiraju kao materijal s kojim nastavljaju njegovu nadogradnju. Posjetitelji su pozvani da interpretiraju i stvaraju novi sadržaj koji je neophodan za koncept Žute sobe.

Fragmentiranost u jeziku i radu vidljiva je kada proizlazi iz određenog scenarija, metodologije, zadatka. Zanimljivo nam je kako pojedini elementi zajedno čine cjelinu, određeni sustav i jezik, no istodobno mogu funkcionirati i samostalno.

*Žuta soba u Muzeju Apoksiomena

Jasminka Končić: Veliki dio opusa temeljite na idejnim rješenjima za institucije u kulturi (kazališta, galerije, umjetničke monografije…). Kako tumačite taj interes? Radi li se o obostranom prepoznavanju?

Marino&Ana: Držimo da se rad u kulturi i za kulturu temelji na zajedničkim vrijednostima, entuzijazmu i doprinosu društvenoj promjeni. Interes za rad u tom polju nije slučajan, već proizlazi kako iz izbora, tako i iz našeg formalnog obrazovanja (Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci). Umjetnost je jedan od temeljnih elemenata naše svakodnevice i strastveni smo konzumenti iste. Istovremeno smo i aktivni sudionici kulturno-umjetničke scene, sudjelujemo u raznim kreativnim procesima koji uključuju dizajn. A i naš radni prostor podrazumijeva suživot s umjetnicama i umjetnicima (Delta 5 – artist run space).

S vremenom smo ostvarili mnogobrojne suradnje s institucijama u kulturi (z/k/m/, HNK Ivan pl. Zajc, Art-kino Croatia, MMSU) i radili nainspirativnim projektima. Jedna takva je i ona s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Uvijek je iznova izazovno surađivati s kustosima i umjetnicima, stvarati identitete izložbi, kao i sustav komuniciranja. Rad na interpretaciji u kojem je, po našem mišljenju, dizajn u službi prezentacije nečijeg umjetničkog rada. Isto tako, format knjige je dodatna dimenzija interpretacije i kao takva iziskuje interes i razumijevanje za daljnje oblikovanje.

*Katalog izložbe “Tomislav Gotovac: Anticipator kriza”, izdavači: MMSU i Rijeka 2020, 2017. / foto: Doris Fatur

*Naslovnice publikacija/umjetničkih knjiga, izdavač: MMSU / foto: Doris Fatur

Kod nekih samostalnih umjetničkih projekata involvirani smo od samog početka, prolazimo kroz sve faze kreativnog procesa i propitujemo mogućnosti prezentacije, na neki način sukreiramo i prilagođavamo određene segmente koji su sastavni dio većeg projekta. Svakako je zanimljivo sudjelovati u takvim procesima i vidjeti konačan rezultat.

Naš autorski rukopis vidljiv je na projektima koji su vezani za izvedbene umjetnosti, a oni su najčešće povezani s nezavisnom scenom. Formati festivala koji se bave eksperimentalnijim sadržajem (Zoom festival, Blitz) dopuštaju nam slobodniji pristup, mogućnost odabira stila i interpretacije teme.

*Milijana Babić: Mudre misli, 2016. / foto: Tanja Kanazir

*Vizual za Blitz festival

*Vizual za Zoom festival

Jasminka Končić: Vaš blog doživljavam kao svojevrsni oblik foto dnevnika. Objasnite njegovu ulogu u kontekstu konceptualizacije vašeg rada.

Marino&Ana: Blog smo pokrenuli s namjerom da, osim prezentacije vlastitih radova, bilježimo različita zapažanja koja se događaju “po putu”. Nerijetko istražujemo određene teme ili motive koje kasnije implementiramo u daljnji proces. Dio njih tako prati skice, nastajanje ili slučajnost u specifičnom trenu koji ne želimo odbaciti. Bilježimo ih individualno, a ponekad se iznenadimo kako je svatko u svojoj okolini uočio sličan detalj. Te fotografije spajamo u serije, parove, uljeze, i prikazujemo ih kao refleksiju na određeno mjesto, situaciju, društvo… Kako rad u polju grafičkog dizajna, od koncepta do realizacije, smatramo zajedničkim, podudaranje naših zapažanja bitno nam je i za dijalog, i koncepte koji nas tek čekaju. Zanimljivo nam je da svi oni zajedno koegzistiraju u svojevrsnom virtualnom bilježenju vremena.

*iz fotodnevnika/bloga mkfandat.tumblr.com

Marinov i Anin blog možete pratiti ovdje: mkfandat.tumblr.com

*Marino Krstačić Furić i Ana Tomić / foto: Maja Bosnić

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet

Intervju priredila: Ana Mušćet

Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.

The post Mogućnosti i izazovi medija appeared first on vizkultura.hr.

Nagradu Rudoslav Putar osnovao je Institut za suvremenu umjetnost 2002., a ove godine će je dodijeliti 18. put zaredom i tako nagraditi najboljeg mladog hrvatskog umjetnika/cu dvomjesečnim rezidencijalnim boravkom u New Yorku. Nagrada je dio međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, u suradnji s kojom zagrebački Institut za suvremenu umjetnost dodjeljuje spomenutu nagradu.

Ovogodišnji stručni žiri nagrade radio je u sastavu: Ana Kuzmanić, umjetnica, Split, dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2018.; Natasha Kadin, producentica / kustosica, Mavena, Split, izabrana na Otvorenom pozivu za člana žirija do 40 godina starosti; Đorđe Jandrić, umjetnik i Red. prof. art, APURI, Zagreb/Rijeka; Lilijana Stepančič, kustosica, Ljubljana, Slovenija; i Ksenija Turčić, umjetnica i Izv.prof.art., ALU, Zagreb.

U finale za Nagradu Radoslav Putar za 2019. izabrani su Sabina Mikelić, Tin Dožić, Predrag Pavić i Božidar Katić (o čemu smo vas informirali ovdje), s kojima smo porazgovarali o radovima koje su prijavili na natječaj, o očekivanjima od rezidencije u New Yorku, umjetničkoj sceni, samopromociji i inspiraciji.

Izložba finalista nagrade bit će otvorena za mjesec dana, točnije 6. lipnja u 20 sati u Malom Salonu riječkog MMSU-a, gdje će žiri nakon drugog kruga natjecanja i razgovora sa svakim pojedinim finalistom, odabrati dobitnika/cu Nagrade Radoslav Putar za 2019.

*Tin Dožić; Božidar Katić; Sabina Mikelić; Predrag Pavić

► Kao finalisti Nagrade Radoslav Putar za 2019. pokazali ste da su vaši radovi i portfelji ozbiljni i da umjetničkom produkcijom podržavaju pitanja suvremenosti. Možete li nam predstaviti radove koje ste prijavili, u kojoj se fazi sada nalaze i kako teku pripreme za izložbu u Rijeci?

Tin Dožić: U portfolio sam stavio pet radova koje sam u trenutku prijave smatrao najreprezentativnijima za prošlogodišnju produkciju. Rad GoldRush je multimedijalna instalacija koja propitkuje problematiku zagađenja elektroničkim otpadom orijentirajući se na materijalnost osobnih računala, te kroz (al)kemijski proces ekstrakcije zlata iz matičnih ploča i sonifikaciju istog procesa naglašava utjecaj prekomjerne produkcije osobnih računala na okoliš. Radovi Pjesme za antropocen #1 i #2 multimedijalne su instalacije koje se bave oživljavanjem rezidualnih medija otvarajući pitanja relativnosti vremena kroz sravnavanje tehnoloških artefakata iz zadnjih 50 godina u istu vremensku točku. Smatram da je period od 50 godina u usporedbi s geološkim (ili dubokim) vremenom ekstremno kratak, no ljudska aktivnost je ta koja potiče nevjerojatnu akceleraciju produkcije i mijene socijalnog, tehnološkog i eko okoliša te prestiže geološko vrijeme u formaciji geoloških promjena. Konačno, spomenuo bih dva kolaborativna i izvedbena rada, Koreografija utopije, pokret br. 2. i Život strojeva u stepi duhova. Prvi rad nastao je u kolaboraciji s performericom i umjetnicom pokreta Sonjom Pregrad te dizajnerom i eksperimentalnim glazbenikom Androm Giuniom. Tim radom propitkujemo nehijerarhijske odnose i produkciju kao utopijsko tijelo te sinestetske intenzitete izvedbenog prostora. Drugi spomenuti rad nastao je u suradnji s australskim umjetnikom zvuka i profesorom sa sveučilišta u Sydneyju Colinom Blackom, a sam rad je izvedba koja predstavlja nadrealni zvučni postapokaliptični svijet u kojem su živi ostali samo strojevi.
Kako svoju praksu temeljim na hibridnosti i procesualnosti, za Rijeku mi je cilj pripremiti novi rad koji bi bio svojevrstan kolaž dijelova nekih mojih starijih radova, skica za buduće radove i raznih eksperimenata, sa željom da izazivam pitanje čistoće koncepta rada, a i dalje se baveći pitanjima tehnologije i antropocena.

Božidar Katić: Oberflächenunterstützung je umjetnički i kustoski projekt započet 2018. godine u suradnji sa francuskim umjetnikom The Wa. Nastao je kao reakcija na našu trenutnu poziciju – radnika na baušteli. U listopadu 2018. u Berlinu krećemo raditi unutarnja uređenja i renovacije stanova i poslovnih prostora, te na dnevnoj bazi radimo privremene intervencije, performanse i video radove od građevinskog materijala upravo u tim istim prostorima koje renoviramo. Ujedno održavamo i umjetnički rezidencijalni program, kojeg od milja nazivamo Artist in Resistance, gdje pozivamo umjetnike da nam se pridruže na gradilištu i daju svoj umjetnički doprinos. Sve bilježimo na Instagramu, kao glavnom i jedinom mediju preko kojeg komuniciramo rad sa javnošću. Opis svakog postanog rada izostaje u klasičnoj formi teksta, te se koristimo isključivo hashtagovima kojima kroz kritiku, humor i ironiju reagiramo na trenutno stanje tržišta umjetnina, poziciju umjetnika i radnika, političko stanje u lokalnom i političkom kontekstu itd. Projekt se i dalje odvija, s preko 70 radova izvedenih u 7 mjeseci, s više od 20 gostujućih umjetnika iz cijelog svijeta. Priprema rada za izložbu je u procesu, pa bi za sada bilo nespretno govoriti o krajnjem obliku, izgledu i postavu rada. 

Sabina Mikelić: Za Nagradu Radoslav Putar prijavila sam dvije multimedijalne instalacije i jedan video rad. U instalaciji Beyond the Choir (hr. Omili mi) ispitivala sam mogućnost nadilaženja stereotipa i onoga što već znam, odnosno nadilaženje konteksta mog otoka, njegovog položaja i stanovnika, kroz proces snimanja. Projektom artikuliram sljedeća pitanja: može li istraživanje intimnog odnosa ljudi s određenim mjestom u isto vrijeme biti i dublja analiza procesa snimanja i uloge kamere u društvenoj interakciji? I može li tada postati i načinom na koji ću ja, kao autorica, ‘riješiti’ pitanje vlastite pripadnosti? U projektu me članovi tradicionalne muške klape Krijanca s otoka Raba vode individualno na njima značajno mjesto na otoku, bez da mi otkriju gdje me vode, dok ja ne otkrivam što ću ih pitati kad dođemo na lokaciju.
U instalaciji Oda Radosti implicitno se bavim ekonomskim stanjem u Hrvatskoj u kojoj, kao u tranzicijskoj zemlji, dolazi do rasprodaje zemaljskih dobara zbog pukog preživljavanja. Posredno se bavim i kompleksnosti obiteljskih odnosa i međugeneracijskim suživotom. Metodološki se također bavim kadrom, mise-en-scenom, tišinom, glasom, te odnosom čovjeka i prostora kao i u Beyond the Choir.
U video radu Pismo ispitujem kako se ja kao umjetnica kroz performativni čin mogu poistovjetiti sa tuđom pričom i narativom te na koji način mogu tuđu intimnu priču napraviti svojom i kako se ljudi koji se međusobno ne poznaju mogu povezati kroz rad na projektu kroz vlastiti doprinos (pismo je napisala jedna osoba, pročitala druga, a izvela treća). Pismo govori o osjećaju zatočenosti, životnim prilikama i o nadilaženju istih.
Nijedan rad još nije izlagan u Hrvatskoj. Za natječaj sam prijavila tri rada koja su isproducirana, ali ne i izlagana. U svibnju ću izložiti instalaciju Beyond the Choir u sklopu Subversive Festivala, na poziv kustosica Leile Topić i Dine Pokrajac. Sva tri prijavljena rada proizašla su iz dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja za film Filming Beyond, kojim sam se bavila na studiju Artistic Research in and through Cinema na nizozemskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu. Dijelovi iz radova su prikazani u sklopu mojeg prezentiranja istraživanja u filmskom muzeju Eye u Amsterdamu u lipnju prošle godine, dok su radovi bili još u stvaranju.

Predrag Pavić: Prema propozicijama natječaja, prijavio sam radove nastale u prošloj i tekućoj godini, i to su dva zadnja projekta koje sam izveo: Instalacija za zimu i Succeeding dangerously. Prvi je deskriptivno tautološki povezan sa svojim nazivom, naime, glavni element rada jest malena peć u kojoj gori vatra. Rad je svojevrsni performans za skulpturu tj. dvadesetak centimetara visoku peć. Radi se o umanjenom modelu, dok onu pravu u stvarnosti koristim za grijanje radnog prostora. Dimnjak se u instalaciji prostire galerijom tražeći mjesto gdje može izaći van, a ispred peći nalaze se malena nacijepana drvca i maleni komadići ugljena koje performer ubacuje svakih minutu-dvije kako se vatra ne bi ugasila. Ovaj sustav grijanja s promijenjenim dimenzijama, naseljen u muzejsko galerijski kontekst, ima različite konotacije, a meni osobno bilo je zabavno napraviti rad u kojem se mogu igrati vatrom.
Succeeding dangerously pak proizlazi iz zamišljanja neke distopijske situacije i reakcije na nju. Protagonist, kao kakav suvremeni Prince Vogelfrei, odluči umaći sudbini tako da izgradi jedrilicu i odleti, što za posljedicu ima parodijski tretman jednog klasičnog umjetničkog tropa tj. letenja. Konkretno, ideja je bila napraviti umanjeni model jedrilice i preletjeti s njom od studija na Žitnjaku do galerije SC. Sadržaj izložbe prati tu početnu postavku, te se kroz tri segmenta sa različitim nazivima (Paraplan, Parachute i Par Avion) narativno sažima u jednu cjelinu. Uz model letjelice izlaže se video Parachute u kojem padam brzinom slobodnog pada. Prikazuje se onaj moment kada je trebalo iskočiti jer je avion počeo padati. Padobrana, apostrofiranog u naslovu – nema. Također, u postav je uključena i takozvana Karta ničega, tj. u mom slučaju Paraplan koji predstavlja svojevrsni predtekst. Karta ničega je originalno ilustracija za Carrolovu priču U potrazi za Snarkom koja opisuje neobično putovanje ili potragu za apsurdnim i nepostojećim, dok posada navigira potpuno praznom kartom što ukazuje na sumnjive sposobnosti kapetana. Moja verzija je poveći komad papira na kojem su se nakupile naslage paučine i prašine. Potom je to fragilno tijelo konzervirano u vitrini. Prikazan je također i video koji dokumentira sam čin nesretnog preleta.
Oba rada se nadovezuju na neka prijašnja stremljenja gdje funkcionalni objekt u galerijskom kontekstu izvodi svoju primarnu radnju/funkciju koja time postaje sadržaj, dok je lik autora gotovo uvijek uključen u radnju kao subjekt koji sam sebi podmeće spačku.

*Tin Dožić: “GoldRush” / foto: Sanjin Kaštelan

*Tin Dožić: “Pjesme za antropocen #1” (lijevo) i “Pjesme za antropocen #2 (desno) / foto: Toni Mijač

*Tin Dožić: “Život strojeva u stepi duhova” / foto: Silvija Dogan

► Koliko vam je važan ovaj izbor u finale nagrade, kako inače gledate na kontekst umjetničkih nagrada, osobito za autore mlađih generacija, i svega onog što nagrade donose sa sobom, u izlagačkom, autorskom, ali i medijskom/javnom kontekstu?  

Tin Dožić: Osobno mi je jako važan izbor u finale Nagrade Radoslav Putar, smatram da je dobar poticaj za nastavak moje prakse, koju često zbog prekarnog rada i loših produkcijskih uvjeta u RH dovodim u pitanje. Prema nagradama kao takvima imam ambivalentan odnos; s jedne strane smatram da su potrebne upravo iz razloga poticanja stvaralaštva na našoj maloj i siromašnoj sceni, a s druge strane mi je odbojna ideja natjecanja u kontekstu umjetnosti. Smatram da, kada bi uvjeti bili idealni, nagrade kao takve ne bi bile potrebne, već bi kvalitetan rad i angažman bio prepoznat upravo zbog svoje kvalitete i shodno tome honoriran.

Božidar Katić: Nagrada Radoslav Putar je od svojih početaka predstavljala jednu od najvećih službenih pohvala koju mladi umjetnik u Hrvatskoj može dobiti. Kako je kod nas tržište nerazvijeno, te se kulturni prostor sve više smanjuje i potrebni feedback izostaje, vjerujem da su nagrade bitne kao rijetka forma pohvale umjetničkog rada kod nas. Konstruktivna kritika ili pozitivan feedback djeluju poticajno na samo umjetničko stvaranje, a oni su najpotrebniji umjetnicima mlađe generacije gdje su manjak iskustva i nesigurnost česta prepreka.

Sabina Mikelić: Važan mi je izbor u finale zbog više stvari. Smatram da Nagrada Radoslav Putar predstavlja kvalitetu i prepoznaje glasove na sceni koji govore o bitnim stvarima na inteligentan način. Drago mi je što nagrada omogućuje vidljivost u nacionalnom kontekstu i mogućnost ostvarivanja međunarodne vidljivosti. Nagrada omogućuje i zajedničku izložbu i priliku da se stekne novo iskustvo, kroz rezidenciju u New Yorku, tako da se unutar jedne nagrade dobije puno, i drago mi je da nagrada nije samo fokusirana na produkt, nego i na praksu. Isto tako drago mi je da imam priliku upoznati i družiti se sa još tri finalista. Nagrade za mlade umjetnike su dobra prilika za steći iskustvo i vidljivost. Mnogi ljudi završe umjetničke akademije tek kasnije u životu i često se nađu u prostoru kada po godinama nisu “mladi”, ali u praksi jesu, i nekako ne pripadaju nigdje, nisu još afirmirani a “prestari” su da se natječu za razne natječaje za “mlade”. Tako da mi je drago da je “Putar” otvoren i onima koji su kasnije krenuli put umjetnosti. Ja sam jedna od tih. Umjetničke nagrade su pohvalna stvar, ali mislim da nažalost nisu dovoljne za afirmaciju umjetnosti. Smatram da stanje u zemlji i opći senzibilitet pridonosi tome da umjetnost ostaje marginalizirana, i da se smatra nekorisnim produktom, umjesto važnim kritičkim i oplemenjujućim sredstvom djelovanja.

Predrag Pavić: U onoj mjeri u kojoj izbor u finale promatramo iz rakursa karijere, on je važan. Reklo bi se još jedna “recka” u biografiji. Međutim, za samu umjetnost on nije presudan. Nagrade, kao i ozbiljna uključenost u globalni svijet umjetnosti, katkad su sretni splet okolnosti. Umjetnička praksa i kontinuitet je ono što treba njegovati kao važno, dok kvalitetno popunjen CV može biti svašta, ali sigurno ne i prepreka na tome putu.

*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung”
#klausrinke #erwinwurm #oneminutesculpture @erwinwurm #commisionwork #chocolatefactory #balance @thisisliveart #collaboration #artcontemporary #illuminati #freemasons #livesculpture #performanceart #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #kunst #anarchy #1312 #2018

*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung” (lijevo)
#supporthockney #davidhockney #fundraising #only90292500milionsttogo #portraitofanartist @thisisliveart #poolwithtwofigures @jerrysaltz #22mitrechnung #18ohnerechnung #goodpriceforyoumyfriend @galerieperrotin #collaboration #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #fuckairchina #uniquepieceuntilsomebodybuysit #livesculpture #performance #mostexpensiveluxuries #silentnumber #printsavailable @collecteurs #priceonrequest @koelnmesse #sorrywecouldntcome #workingclasskunst #2018

*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung” (desno)
#markjenkins @jenki.ns #performance #livesculpture @thisisliveart #paintitblack #blueshelveskeeponbeingblue #theywontstayblack #bäkerei  #forperformanceyouneedtwo #onemanstrashanothermanstresure #workingclass #humanwreck @adultperiod #faketapesculpture #blackandblues #collaboration #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #liveart #2018

*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung”
#angelswithdirtyfaces #igorgrubic #derhimmeluberberlin #wingsofdesire #andjeligaravoglica #chickenwings #livesculpture #installationart #happening #artcontemporary #sundaymood #freedom #collaboration #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #tagafriend #2018

► Nagrada Radoslav Putar otvara izuzetnu priliku za mlade umjetnike da prodube svoje istraživanje, steknu nova iskustva te ostvare nove kontakte. Rezidencijalni boravci postaju ključni segmenti umjetničkog života. Jeste li dosad imali iskustva boravka na rezidencijama, koliko ih smatrate važnima za umjetničku praksu i kako su se rezidencije (ako ih je bilo) odrazile na vaš umjetnički rad?

Tin Dožić: S obzirom da svoj rad temeljim na istraživanju i eksperimentima, rezidencije su mi najbitnije platforme za daljnji razvoj vlastite prakse. Rezidencije nude priliku da se posvetim radu bez distrakcija ostalih obveza, a ako su kvalitetne, nude financijsku i produkcijsku sigurnost koja rezultira naglim skokovima u produkciji rada. Od nekoliko rezidencija na kojima sam sudjelovao, istaknuo bih rezidenciju Summer Sessions u V2_Institute for the Unstable Media u Rotterdamu, koja se pokazala izvrsnom platformom za međukulturnu razmjenu, iskustvo novih umjetničkih produkcija, upoznavanje nove scene, razvoj vlastitog rada i eksperimentiranje. 

Božidar Katić: Umreženost (networking) je danas jedna od najučinkovitijih formi kada je riječ o odnosima sa javnošću i promociji vlastitog stvaralaštva. To podrazumijeva širenje umjetničkog kruga u kojem se umjetnik kreće, a kako je često riječ o rezidencijama izvan matične zemlje, takvi boravci pridonose međunarodnom prepoznavanju umjetničkog rada i često služe kao sredstvo progresije u karijeri.

Sabina Mikelić: Nisam nikada bila na rezidenciji. Nakon školovanja na ALU, počela sam raditi kao profesorica kako bih uopće mogla živjeti u Zagrebu, i tek kasnije sam si konačno priznala da mi je moja praksa bitnija, jer oboje nisam mogla iskombinirati. Doduše, imam iskustvo studiranja u međunarodnom kontekstu u Amsterdamu, što to je dosta utjecalo na mene. Izmještanje iz prilično homogene hrvatske kulture i susret sa drugim perspektivama, pozadinama i kulturama me promijenilo. Rezidencije su možda slične, ali više hermetične, jer pri kratkom boravku ipak ne možeš baš osjetiti kompleksnosti društva druge zemlje. Vjerujem da kvaliteta rezidencije ovisi od institucije do institucije, te o tome jesu li su rezidencije više usmjerene na produkciju rada ili na networking, jesu li plaćene ili ne. Isto tako, ovisi i o umjetničkoj praksi i kako se politika rezidencijalnog programa poklapa sa praksom umjetnika. Mislim da su rezidencije općenito dobar način da umjetnici izađu iz balončića vlastitog konteksta i vide što se zbiva po svijetu, što drugi ljudi rade, i kroz taj susret sa različitim rastu i dobiju nove perspektive.

Predrag Pavić: Sustav rezidencija predstavlja jedan suvremeni pristup kojeg je iznjedrio svijet umjetnosti kako bi se demokratizirao barem iz perspektive našeg malog vilajeta, odnos periferije i centra, i odgovara suvremenom načinu života, ideologiji mobilnosti, globalnosti, dok bi se također moglo ustvrditi da i nije tako nov. Nekad su umjetnici i ostali učeni ljudi u kontekstu svojeg obrazovanja smatrali važnim posjet Italiji kako bi se upio jedan humanistički svjetonazor i kontekst koji se tamo u izobilju mogao konzumirati. Danas se pak primičemo nekim drugim središtima koja su se iskristalizirala kao relevantna. Zanimljivo je da se na ruskom za umjetnost kaže iskustvo, vrlo lijepo ilustrirajući kako bi je mogli tumačiti, pa prema tome odlazak u NY sigurno pridonosi iskustvu pojedinca. Predivna je mogućnost za prekarnu egzistenciju da može kratki period vremena u dokolici tražiti samu sebe, no ono što je ključno, jest dobro izabrati gdje otići i kako to iskoristiti. Nekada se na rezidenciji zateknete u studiju sa čekićem, čavlićem i olovkom, pa ovisno o tome čime se bavite, može biti problematično nešto isproducirati, ali se svakako možete skitati, upoznavati nove ljude i upijati ono iskustvo kojeg u rutini na mjestu prebivanja nema.

*Sabina Mikelić: “Beyond the Choir” / foto: Bojan Mrđenović

*Sabina Mikelić: “Beyond the Choir” / modelirani 3D crtež (autorica crteža: Tajana Tkalčić)

*Sabina Mikelić: “Oda radosti” / modelirani 3D crtež (autorica crteža: Tajana Tkalčić)

► Prije nekoliko godina rezidencija u New Yorku produžena je na dva mjeseca, što daje više prostora i vremena za istraživanje. Kako zamišljate svoje vrijeme tamo, u kojem kontekstu mislite da će vam najviše koristiti; razmišljate li o institucijama, galerijama ili neizostavnim punktovima koje nikako ne biste zaobišli? Što bi bio vaš fokus u NYC? 

Tin Dožić: Rezidenciju u NY-u bih maksimalno iskoristio za upoznavanje lokalne DIY i nezavisne sound art scene, s najvećim naglaskom na pokušaj ostvarivanja novih suradnji, bilo s umjetnicima, bilo s hakerima ili znanstvenicima. Suradnje kao oblik produkcije umjetničkih radova su mi najzanimljivije, osobito u međukulturalnom kontekstu gdje svi ulaze s različitim iskustvom, znanjem i senzibilitetima u zajednički proces. U ovom trenutku nisam detaljno istražio tamošnju scenu, no znam da me najviše zanimaju izvaninstitucionalne i nezavisne inicijative, a smatram da u tako velikom gradu to ne bi trebalo biti teško pronaći.

Božidar Katić: Trenutno sam na posljedipomskom studiju u Berlinu na Institute for Art in Context gdje studiraju mlađi umjetnici iz cijelog svijeta. Imam izuzetnu priliku vidjeti kako se mladi iz različitih dijelova svijeta odnose prema društvu, umjetnosti, koliko je kritičko mišljenje razvijeno i kakva je pojedina pozicija prema rješavanju određenih problema. Vjerujem da boravak u NY-u nudi još konkretniji pogled, kako u suvremeno društvo, tako i u suvremenu umjetnost, tržište umjetnina i suvremene vrijednosti u art svijetu. Neizostavan je i networking koji može otvoriti prilike za nove suradnje, pružiti platformu za daljnji profesionalni razvoj i stvoriti prostor za učenje i individualni napredak.

Sabina Mikelić: Planove ću raditi ukoliko me izaberu. Koliko sam shvatila, rezidencija je poprilično ispunjena već unaprijed sa strane instituta, tako da sam sigurna da će puno stvari doći u mom smjeru (ako budem izabrana). I inače koristim svoju praksu za susret sa okolinom tako da me ne bi čudilo da dobijem potrebu stvoriti “zapis” svog iskustva te možda i napraviti istraživanje, a možda i isproducirati rad.

Predrag Pavić: Mislim da je odlično što traje dva mjeseca. Ono u što sam siguran, jest da ću biti predivno izgubljen kada posjetim taj veliki grad, u kojem nikada nisam bio, a hoću li biti i što ću raditi baš ovom prilikom… tek se nazire kao mogućnost.

*Predrag Pavić: “Succeeding Dangerously (Parachute)”

► Suradnja između umjetnika i kustosa je usko povezana i možemo reći jasno vidljiva kada je suvremena umjetnost u pitanju. Kakvo je vaše iskustvo s kustosima i mislite li da je takva suradnja danas neophodna, te da doprinosi kvaliteti i boljoj percepciji vašeg rada? 

Tin Dožić: Volim raditi s kustosicama i kustosima koji su mi dragi kao osobe, i čiji su interesi slični mojima, isto kao i u umjetničkim suradnjama. Suradnje umjetnika/ica i kustosa/ica su bitne, ali ne mogu odgovoriti jesu li i neophodne. Smatram da umjetnici koji žele nešto napraviti, to će i napraviti, makar u obliku samoorganizacije i “uradi-sam” etike.

Božidar Katić: Ako je suradnja dogovor u kojem dvoje ili više suradnika zajedničkim snagama radi u svrhu ostvarivanja zajedničkog cilja, onda je kustoski diskurs prednost suvremene umjetničke prakse i vrijedan je partner u izgradnji suvremene umjetničke misli.

Sabina Mikelić: Smatram da kustosi trebaju umjetnike i umjetnici trebaju kustose. Ja volim surađivati s ljudima, volim učiti i mislim da moja umjetnost nije produkt singularnosti, nego svega i svakoga s kim sam se do sada susrela. Umjetnost je dijalog, ili bi barem trebala biti. O suradnji s kustosima imam nekog iskustva, ali ne prevelikog, i uvijek mi je drago uspostaviti odnos. Naravno da rad s dobrim kustosima pridonosi kvaliteti i percepciji rada. Ja smatram da ja kao umjetnica ne znam sve o svemu, i kroz iskustvo rada, recimo na filmu, naučila sam da postoje ljudi koji su talentiraniji i sposobniji u nekim stvarima od mene, i zato onda s tim ljudima surađuješ – jer oni znaju nešto što ti ne znaš, i obrnuto. Isto tako gledam i na kustose. Pa i oni su u tom poslu iz istog razloga kao i ja, iz iskrenog interesa. Zašto ne surađivati na doprinos svih?

Predrag Pavić: Nisam imao neke bitne suradnje sa kustosima. Ljudi nekad zovu, nekad se sam javim na natječaj i tako se perpetuira moja izlagačka djelatnost. Kolega i prijatelj Boris Greiner mi često napiše tekst za predgovor izložbe, nekada netko drugi. Suradnja svakako može biti korisna i plodonosna.

*Božidar Katić: “Artist in Resistance”
#howtopostmalevich #howtobrakethewall #newwallheritage #suprematismaftertesla #10000lux #lightshower @kontejner_org #backtoblack #whiteonwhite #kazimirmalevich #jamesturrell #olafureliasson #illuminati #artificialsun #antidepressantlight #freemasons #gohomeedison #artistinresidence #lazymonday #oberflaechenunterstuetzung #easternbunny #francoisduchamp #1918 #2018

► Koji su umjetnici/e i/ili teoretičari ostavili najviše utjecaja na vaše stvaralaštvo, kako u domaćem tako i u inozemnom kontekstu? Možete li podijeliti s nama što trenutno čitate i/ili, proučavate, gledate, pratite, što vas autorski inspirira i intrigira?

Tin Dožić: Od teorije najviše me zanimaju diskursi koji pokrivaju hibridne prakse i pristupaju određenoj temi s neočekivane pozicije. Vrlo draga knjiga mi je Geology of Media autora Jussija Parikke, koja spaja ideje dubokog vremena, mineralogije, tehnološke produkcije i medijske umjetnosti. Također, drag autor mi je Timothy Morton koji pristupa ekologiji kroz temu antropocena i suprotstavlja se romantičnoj dihotomiji čovjek-priroda. Još neki dragi autori/ice koji mi prvi padaju na pamet su David Toop, Donna Haraway, Rebecca Solnit, Mark Fisher. Zadnje vrijeme čitam puno manje nego što bih htio, a trenutno vrlo sporim tempom čitam Why Look at Animals? Johna Bergera. Trenutno sam u pripremama pisanja teksta o medijskoj arheologiji i svojem radu za amsterdamski Institute of Network Cultures, pa se nadam da ću zbog toga čitati više. Što se tiče umjetnika i umjetnica, stvarno je teško istaknuti neka imena koja su me obilježila (kada ih ima tako puno!), bilo lokalno, bilo internacionalno. Inspiriraju me različiti senzibiliteti, od nostalgičnosti Jonasa Mekasa do agresije industrial noisea. Više me inspiriraju glazba i sound art od vizualnih umjetnosti.

Božidar Katić: Ako bih morao nekog izdvojiti kao cjelokupnog autora, bio bi to Nikola Tesla. Trenutno čitam The Art of Memory Francesa Yatesa. Proučavam ljudsko ponašanje u odnosu na različite kontekste. Svašta me fascinira, svašta me inspirira, a ponajviše neobični uzorci u običnom okruženju. Previše je toga, pa ne znam ni sam što bih reko.

Sabina Mikelić: Još su za vrijeme studiranja na Likovnoj akademiji u Zagrebu, Leonida Kovač i Ladislav Galeta ostavili velik trag na moje gledanje na umjetnost, i kasnije na praksu. Školovanje na odsjeku za Nove medije je također utjecalo moju praksu.
Kasnije sam puno naučila na Masteru u Nizozemskoj od redatelja i teoretičara Eyala Sivana. Naravno. mislim da na moj rad utječu i kolege sa kojima sam okružena i sa kojima sam studirala.
Što se tiče umjetnika inspirira me puno toga, od rane renesanse do suvremene umjetnosti. Moja praksa ponekad nema očite veze sa umjetnicima koji mi nešto znače, možda tek dubljim gledanjem. Na mene su utjecaj ostavili stari majstori kao što su Hieronymus Bosch, El Greco, braća Breugel, Johannes Vermeer. U suvremenijem kontekstu to su razni i umjetnici i redatelji: Mark Rhotko, Sophie Calle, Chantal Akerman, Agnes Varda, Straub Huillet, Sergej Parajanov, Andrej Tarkovsky, James Benning, Bruno Dumont, Abbas Kiarostami, Mikhail Karikis, Pier Paolo Pasolini, Gillian Wearing, Hiroshi Sugimoto, Meredith Monk… A iz regije bi to možda bili Karpo Godina, Braco Dimitrijević, Božena Končić Badurina…
Čitam materijale ako su mi u okosnici onoga što trenutno istražujem. Puno više učim kroz praktičan rad nego kroz teoriju. Ali imam par autora koje rado čitam – Johna Bergera, Vivian Shobchac. U zadnje vrijeme posjećujem knjigu Imaginarni Balkan Marie Todorove. Volim čitati i knjige koje nemaju veze sa teorijom, kritikom ili umjetnošću. Zadnje otkriće mi je knjiga: Tajni život drveća Petera Volebena, u kojoj sam naučila da drveće ima poprilično napredno razvijeno društvo. Mislim da me intrigira sve što mi mijenja perspektivu. Također me inspirira sve što me tjera iz pozicije nepovjerenja u kontakt i odnos. Zato su valjda i ljudsko biće i odnosi koje stvara sa kontekstom, sveprisutna tema u mom radu.

Predrag Pavić: Još na akademiji sam bi jako fasciniran Dadom, koja je ostala do današnjeg dana izvor po kojem čeprkam. Nekad u šali kažem KKK, to su Knifer, Kožarić, Kristl. Puno je autora od koji se može učiti. Zanimam se za različite stvari, i pažnja mi je katkad rasuta na puno frontova, što zna biti i kontraproduktivno. Trenutno čitam jako zanimljiv Deep time of the media Zielinskog i neke Solženicine koje sam spasio sa smeća, a nisam ih prije imao prilike čitati. Za novi rad sakupljam rasute fragmente biografije Arthura Cravana, i često prelistavam Magiu naturalis Giambattiste della Porte, zabavno štivo u kojem ima fascinantnih opisa života 16. st., od recepta za kuhanje žive patke do baruta, i primitivnih holograma.

*Predrag Pavić: “Instalacija za zimu” / foto: Boris Cvjetanović

*Postav izložbe “Succeeding Dangerously” Predraga Pavića u Galeriji SC / foto: Damir Žižić

► Tehnike i vještine (samo)promocije, self managementa, PR-a i osobnog marketinga mogu igrati značajnu ulogu u gradnji karijere. Nažalost, u Hrvatskoj ovi “poslovi” često završe na leđima samih autora, jer alternative skoro da i nema.  Slažete li se s tim, koliko mislite da je to važno; od održavanja i vođenja profila na društvenim mrežama pa sve do ozbiljnog predstavljanja kustosima i galerijama? Kako komunicirate vaš rad, kroz koje kanale, radite li na stjecanju novih vještina kada je ovaj segment u pitanju, i vjerujete li da se situacija da umjetnici “moraju” odrađivati i ovaj dio može promijeniti?

Tin Dožić: Nažalost, PR je neizostavan dio umjetničke prakse. Svoj PR odrađujem vođenjem Facebook i Instagram profila, imam web stranicu (tindozic.space) i to je manje više to. PR je svakako bitan, pravila igre su takva. Isto kao i za nagrade, mislim da kada bi uvjeti bili idealni PR također ne bi bio potreban.

Božidar Katić: Nije lako.

Sabina Mikelić: Ranije mi je samopromocija bila jedna od najnapornijih stavki i većinu toga sam ostavljala slučaju. Nisam samu sebe shvaćala ozbiljno i uvijek sam se borila s ne-samopouzdanjem i bila u konfliktu sa time što i kako umjetnik treba živjeti i djelovati. Radovi su mi često bili osobni i trebalo mi je vremena da razvijem distancu od radova (a zadržim njihovu intimnu kvalitetu) i vjerovatno je to stvaralo otpor prema dijeljenju i samopromociji. Mislim da sam s mojim osobnim sazrijevanjem i prihvaćanjem toga da imam praksu i da moja praksa nije nešto sa strane, nego moja profesija, poziv i posao, ujedno prihvatila samopromociju kao dio radne etike. Imam količinu subjektivnog znanja koje mogu podijeliti sa drugim, i smatram da je na doprinos ne samo meni, nego i drugome. Pogotovo ako se može stvoriti neka zajednička sinergija, od koje svi imamo koristi. To što radim nije samo za mene, nego za svakog tko želi od toga nešto primiti. U praktičnom smislu si konačno izrađujem web stranicu, na društvenim mrežama objavljujem gdje sam sa svojim radom i slično, ako želim nešto podijeliti, sama potražim načine za to. Mislim da umjetnici moraju odrađivati veći dio samopromocije dok se stvari na neki način ne pokrenu, i oni sami postanu više “traženi” sa strane kustosa i producenata.

Predrag Pavić: Mislim da sam poprilično loš u tome i ne posvećujem dovoljno pažnje toj problematici. Svako malo si kažem, evo baš sad idem napravit web stranicu, pa počnem, pa onda stanem negdje na pola, pa me onda nešto drugo preplavi, i tako taj moj naivitet traje do danas.

*Sabina Mikelić: “Pismo” / foto: Sabina Mikelić

Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Sabini, Tinu, Božidaru i Predragu na ustupljenim vizualnim materijalima.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Nagrade su poticaj za nastavak prakse appeared first on vizkultura.hr.

O još uvijek dobrim dijelom neistraženom opusu arhitekta Dragana Petrika (Požega, 1901. –  Cape Town, 1988.), koji je neke od značajnih realizacija ostvario u Južnoafričkoj Republici između šezdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, razgovaramo s arhitekticom dr.sc. Jasenkom Kranjčević koja se bavi njegovim afričkim i životnim opusom.

*Izgradnja upravne zgrade tvornice Iscor, Pretoria ( arhitekat: Dragan Petrik) / foto: Motel Trogir

► Dragan Petrik dolazi u Pretoriju 1960. godine kao već formirani arhitekt s karijerom.  Što je potaknulo odlazak iz Europe? Kakav je bio njegov životni put?

Jasenka Kranjčević: Dragan Petrik diplomirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1924. godine. Veliku prekretnicu u njegovu životu imao je Drugi svjetski rat kada je bio organizator i član zbjega u Egipat. Slijedeća velika prekretnica u njegovu životu bio je odlazak u Njemačku 1955. Svega pet godina kasnije, s dvoje djece iz drugoga braka, odlazi u Južnoafričku Republiku gdje ostaje do sve do svoje smrti.

S obzirom da je ponekad bio gost predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, natjecao se za nastavnika na Katedri za uređenje gradova (urbanizam) 1937. i 1939. Arhitektonskog odjela Tehničkog fakulteta u Zagreba, ali nije izabran. Napisao je skriptu „Gospodarsko, obrtno i industrijsko graditeljstvo“ u dva dijela. Prva je objavljena 1948. a druga 1950. kao nastavak 1950. Obje su objavljene u Zagrebu. S obzirom da je imao izuzetnu energiju i znanje jezika, a kako je smatrao da zaslužuje više, odlučio se na odlazak iz zemlje.

► Koje su Petrikove najznačajnije realizacije u Južnoafričkoj Republici?

Jasenka Kranjčević: Dragan Petrik u JAR-u živio je u Pretoriji, Johannesburgu i Cape Townu. Poznato je da je po dolasku u Pretoriju radio na projektu upravne zgrade tvornice Iscora koja je izvedena. Projektirao je još brojne zgrade u JAR-u, ali nemamo dovoljno podataka o njima.

Poznato je i da je usprkos poodmakloj životnoj dobi, 80-tih godina prošlog stoljeća, gradskim vlastima u Cape Townu predložio uređenje dijela Cape Towna u sportsko-rekreacijsku zonu. Bez obzira što mu gradske vlasti nikada nisu dale odgovor, zanimljivo je kako je za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva 2010., gotovo 30 godina kasnije, izgrađena sportsko-rekreacijska zona gotovo prema njegovim zamislima, a stadion je izgrađen praktički na istoj lokaciji koju je i on predložio, tek manjih dimenzija. Može se zaključiti da je bio vizionar prostora.

► Što je od njegovih projekata izvedeno u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji?

Jasenka Kranjčević: Vrlo slabo je poznat Petrikov opus u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a brojni projekti ili su izgubljeni ili nisu sačuvani. Poznato je da je radio na rekonstrukciji bolnice Vrapče, projektiranju bolnice Stančić kod Vrbovca, regulaciji Maksimira i dr.

Tijekom zbjega u Egiptu za potrebe obnove domovine izrađivao je urbanistička rješenja za nova naselja s tisuću i više stanovnika. Sudjelovao je na urbanističko-arhitektonskom natječaju za obnovu Zadra 1953.

O njegovom stvaralaštvu saznaje se tijekom prikaza urbanističke povijesti pojedinih gradova. Tako je evidentirano da je radio na izradi regulacijskog plana Skoplja 1948. te rješavanju urbanističkog rješenja za Beograd (Kalimegdan). U Srbiji je također projektirao bolničko naselje za tuberkolozne bolesnike 1938. koje nije realizirano.

► Petrik je bio i pripadnik pokreta otpora, partizan. Njegova ratna aktivnost je osobito zanimljiva, a osim spašavanja sugrađana Židova od ustaškog progona, tu je i epizoda s kulturnim djelovanjem kada sudjeluje na Kongresu likovnih umjetnika i arhitekata 1943. na Hvaru. Možete li reći nešto više o tome?

Jasenka Kranjčević: Nakon kapitulacije Italije 1943 Petrik se stavio se na raspolaganje NOO (Narodni organizacijski odbor) te je radio na organizaciji javnih radova. Bio je tehnički referent u Komandi srednje dalmatinskog otočkog područja.

Također bio je inicijator i sazivač I. Kongresa likovnih umjetnika i arhitekata na Hvaru 18.-19.12.1943. na kojem je sudjelovao s referatom. Na tom kongresu sudjelovao je 41 kulturni djelatnik. Od arhitekata sudjelovali su ing. Helen Baldasar, Andrija Čičin-Šain, ing. Vlatko Drašković, Ivo Kurtović, ing. Boris Katunarić, ing. Josip Kodl, ing. Dragan Petrik, Neven Šegvić, ing. Milivoj Vukasović i dr. Mnogi od njih nakon rata bili su glavni nositelji razvoja nove moderne arhitektonske misli nakon rata, a nekima se gubi trag.

► Petrik je prvi susret s Afrikom imao 1944. u egipatskom El Shattu. Koja je bila njegova uloga tamo i što je projektirao?

Jasenka Kranjčević: U ožujku 1944. u zbjegu u Egiptu osnovan je Tehnički odjelu sklopu glavne uprave Centralnog odbora zbjega. Na čelu Tehničkog odjela bila je Savka Dabčević (kasnije Savka Dabčević Kučar). Tehnički odjel sastojao se od četiri odsjeka, i to: Projektantsko-izvođački odsjek; Radionice te Uprava zgrade. Dragan Petrik bio je voditelj Projektantsko-izvođačkog odsjeka.

U Egiptu 1944.-1946. organizirana su tri privremena naselja El Shatt, El Khatadba i Tolumbat. Dragan Petrik sudjelovao je u organizaciji sva tri privremena naselja te je ukazivao koliko je važna higijena prilikom formiranja novih privremenih naselja radi sprječavanja zaraznih bolesti.

Zanimljivo je da je Petrik u zbjeg poveo malodobnog sina Zorana iz prvoga braka.

► Za Egipat je projektirao i nekoliko vila. Što znamo o tim realizacijama?

Jasenka Kranjčević: Općenito vrlo malo nam je poznato koje je vile u Egiptu, odnosno Kairu projektirao. U svojoj biografiji Petrik je naveo da je u Kairu projektirao privatne vile u naselju Maadi, koje je luksuzni dio Kaira, te da je bio bolji od najboljih kairskih arhitekata. Također je nepoznato koliko je vila izvedeno prema njegovim projektima. Također je nepoznato je li sudjelovao u izradi urbanističkog plana za to naselje vila.

► Petrik je bio i inovator. Što je patentirao?

Jasenka Kranjčević: Iako je patentirao više patenata za sada su poznata samo dva. Zbog socijalne osjetljivosti i iskustva iz Drugoga svjetskog rata Petrik je u Americi patentirao minimalne betonske stanove,  a koji bi se proizvodili kao montažni. Također je patentirao podvodne montažne tunele što svakako ukazuje na njegov inženjerski pristup rješavanju konkretnih problema.

Autor: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku.

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/

The post Hrvatski arhitekt u Južnoafričkoj Republici appeared first on vizkultura.hr.

U sklopu ciklusa Kinematografije otpora, koji Subversive Festival organizira u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti i Galerijom 90-60-90 u Zagrebu, predstavljaju se filmske autorice i autori čiji opus nastaje na sjecištima strategija i praksi suvremene umjetnosti i filma, spajajući izražajne mogućnosti umjetničkog filma, filmskog eseja i otvorenosti prema eksperimentiranju. Na aktualnom izdanju festivala, koji je započeo u nedjelju, 5. svibnja, Kinematografije otpora predstavit će višekanalnu multimedijalnu instalaciju umjetnice Sabine Mikelić pod nazivom Beyond the Choir. S autoricom smo kratko porazgovarali o ovom radu!

*Beyond the Choir

► U sklopu Subversive Festivala predstavit ćeš svoj novi projekt Beyond the Choir, koji je rezultirao istoimenom multimedijalnom instalacijom. O čemu se radi?

Sabina Mikelić: Beyond the Choir je multimedijalna instalacija i jedan od produkata koji je proizašao iz mog dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja kroz medij filma na Masteru na Nizozemskoj filmskoj akademiji. Istraživanje sam nazvala Filming Beyond, u kojem istražujem čin snimanja koji mi postaje društvena praksa a filmski kadar koji postaje prostor izražavanja, otkrivanja i osnaživanja pojedinca.

Kroz projekt Beyond the Choir ispitivala sam mogućnost nadilaženja stereotipa i onoga što već znam, odnosno nadilaženje konteksta mog otoka Raba, njegovog položaja i stanovnika,  procesom snimanja.

Kroz projekt postavljam pitanja: može li istraživanje intimnog odnosa ljudi s određenim mjestom u isto vrijeme biti i dublja analiza procesa snimanja i uloge kamere u društvenoj interakciji? I može li onda biti i način na koji ću ja, kao autorica, „riješiti“ pitanje vlastite pripadnosti? Kako mogu iskoristiti kameru i snimanje da bih podijelila trenutak s drugim?

Instalacija na neki način postaje prostorna i umjetnička reprezentacija tog procesa.

Sastoji se od 7 filmova, dvije projekcije i mape otoka sa “zvučnim lokacijama” susreta mene i protagonista, pjevača iz klape Krijanca sa otoka Raba.

Instalacija će biti izlagana u sklopu Kinematografije otpora, na poziv direktorice festivala Dine Pokrajac i kustosice Leile Topić, te je partnerski projekt MSU-a, Subversive Festivala i Galerije 90-60-90, uz podršku grada Raba.

► Polazište za ovaj film bila je zanimljiva “igra” koju si vodila s protagonistima, članovima klape s tvog rodnog Raba. Kako je teklo snimanje filma i što se unutar te unaprijed zadane strukture stvorilo tijekom snimanja?

Sabina Mikelić: Da, Beyond the Choir se sastoji od 7 sekvenci u kojima me svaki od sedmero članova tradicionalne muške klape vodi na sebi važno mjesto na otoku Rabu sa kojeg sam i ja sama. Dio ove metode, koju sam nazvala “Vodi me nekuda”, je da mi oni nisu smjeli unaprijed otkriti kamo će me odvesti, baš kao što ni ja njima nisam otkrila što ću ih pitati.

Posjećivanjem tih lokacija htjela sam dobiti uvid u intiman odnos mojih protagonista sa specifičnim mjestom kako bih vidjela lokaciju njihovim očima i emocijama.

U samom trenutku snimanja na površinu izlaze naši odnosi i otkriva se sam proces snimanja; dok moji protagonisti glume sami sebe, a ja preuzimam ulogu redatelja. Mislim da sam sa samom metodom u kojoj ja ne znam gdje će me protagonisti odvesti a oni ne znaju što ću ih pitati, pokušala stvoriti uvjete da se dogodi nešto neočekivano, ali isto tako na jedan način mi je bilo bitno da nemam kontrolu nad filmskim procesom u potpunosti. I pokušala sam donekle izjednačiti naše pozicije. Samom montažom u tih 7 filmova sam htjela naglasiti proces, pa su tako sve “greške” u snimanju dio filmova isto kao i autentičnost naših susreta. Za mene je kamera alat koji omogućava da se situacije dogode i često koristim alat sa jasnom namjerom da se pred kamerom izvodi, jer me zanima dokumentaristika koja ne pokušava anulirati postojanje kamere. Unutar zadane strukture su se dogodili proboji humora i nelagode, i ljudskog kontakta posredovanog samim snimanjem.

*Beyond the Choir

► U tvojim su radovima pitanja identiteta ishodišna. Koliko je film “zahvalan” medij za takav tip istraživanja?

Sabina Mikelić: Pa film je po meni jako zahvalan jer film posjeduje nešto što dopušta da se pitanje identiteta nekako razotkrije u finom ritmu ili samo po sebi, a to je vrijeme. Ja naprosto volim raditi sa vremenom, bile to kratke snimke u realnom vremenu kada čekam da se nešto jednostavno otvori u procesu, ili kada montažom navodim gledatelja da gleda u smjeru u kojem ja želim. Shvatila sam da nekako prirodno slušam ljude, i da imam neku sposobnost biti prisutna sa drugim i u tom smislu koristim i film. Film je za mene vrijeme provedeno zajedno, bilo to sa protagonistima ili na kraju sa publikom. Ne znam sa kojim bi drugim medijem mogla pokazati trajanje tog odnosa na izravan način. Isto tako emocije, glas, i zvuk su jako bitni elementi mog rada, opet nailazim da se sa medijem filma lako mogu igrati time elementima.

*Beyond the Choir, instalacija

► Glas je okosnica ove instalacije; on ovdje postaje svojevrsno filmsko sredstvo u ovome radu, ali i glavni nositelj emocije i oznaka lokalnog identiteta. Kako si to postigla?

Sabina Mikelić: Glas je za mene fascinantan, u isto vrijeme on izlazi iz tijela, povezan je sa tijelom a nematerijalan je, isto tako glas jako brzo pokazuje stanje osobe. Za mene je glas nešto što ide onkraj jezika direktno u emociju (slično kao i film) i to me fascinira. Pošto sam radila sa pjevačima – imam osjećaj da nisam morala puno postizati, nego samo manevrirati. Rad sa glasom sam podijelila na dvije vrste; jedna je bila iz perspektive tradicije, gdje pjevači pjevaju narodnu pjesmu Omili mi u selu divojka. Oni su za mene tada postali ne samo klapa nego grupa muškaraca koji se nalaze u grupi kako bi izrazili emociju kroz pjesmu.

A pjesma postaje kanal kodiran kulturom, u ovom slučaju ona je ljubavna, melankolična pjesma koja govori o običajima, o odnosu muškarca i žene, o žrtvovanju i časti, i možda je taj kanal i nešto što postaje jedan od prihvatljivih kanala za izražavanje emocije unutar konteksta mog otoka. Tradicionalno pjevanje zahtjeva međusobno osluškivanje i oslanjanje pjevača jednog na drugog, i za mene je taj oblik dijeljenja i komunikacije između muškaraca bio jako zanimljiv.

A druga vrsta rada sa glasom je bila iz perspektive eksperimenta gdje sam se bavila “golim glasom”, gdje su pjevači pjevali samo jedan ton, bez jezika, bez melodije, samo njihov osoban glas, njihova vibracija i frekvencija. U tom trenutku oni nisu više grupa već je njihov ton individualan, ne teži polifoniji nego je rudimentaran element, ne mora se konformirati da bi pasao uz druge. Tako da sam se igrala i konstrukcijom i de konstrukcijom glasa, ali i odnosom samog glasa i lokacijom. Isto tako sam sa učiteljicom pjevanja Martom Kolegom održala radionicu pjevanja u kojima je Marta radila sa pjevačima na drugačiji način od njima poznatog, gdje su išli više u improvizaciju i u puštanje samog glasa bez obzira na strukturu kojom se inače bave. I ta radionica je bilo jedno dirljivo i transformirajuće iskustvo za sve nas uključene.

*Beyond the Choir, instalacija

► Tvoji su radovi izrazito autoreferencijalni; kroz svoje filmove progovaraš i o samome mediju, o filmskom procesu. Tako se stvara zanimljiva dinamika i međuodnosi koji otkrivaju tvoju “dvostruku” ulogu; Kako činjenica da si s jedne strane ti redateljica koja smišlja i programira strukturu, a da si pritom ujedno i na osobnoj razini involvirana u samu temu, utječe na dinamiku onoga/onih što/koje snimaš, na njihove i tvoje međuodnose?

Sabina Mikelić: Pa moja involviranost proizlazi iz mog stava da jedino mogu na neki način govoriti o stvarima koje su mi donekle bliske, i koje poznajem iz vlastitog iskustva. Moj rad i interes je uglavnom uvijek uključuje čovjeka. Budući da na neki način tražim put i načine da stupim u kontakt sa ljudima i od njih tražim svojevrsnu spremnost na bivanje pred kamerom, mislim da je najmanje što ja mogu napraviti da donekle budem spremna na isto, pa sam tako dosta često prisutna u radu ili putem glasa, ili kao sam lik u vlastitom radu. Ono što sam spoznala da moja involviranost donosi u moj rad je specifična vrsta intimnosti i bliskosti sa materijalom, ali isto tako donosi na neki način subverzivan pogled na aparatus filma, jer se stalno pitam ne samo što snimam, nego kako snimam i što to znači za mene, za moje protagoniste i za film.

Na neki način kako ispitujem protagoniste tako ispitujem i samu sebe i svoju poziciju.

Moj rad nikad nije o Njima, nego o Nama. O susretu. Ako i krećem iz nekog vanjskog pogleda prema protagonistu, iz znatiželje, to kroz proces rada prerasta u kontakt, i za sada je većina mog rada služila da se kroz umjetničku praksu stvore ili barem ispitaju povezanosti i mostovi sa čovjekom sa druge strane objektiva, zato moja kinematografija ide onkraj rada na filmu u društvenu praksu.

Izložba Beyond the Choir otvara se u Galeriji 90-60-90 u Pogonu Jedinstvo u utorak, 7. svibnja u 20 sati, a u dvorani Gorgona u MSU-u istoga dana, s početkom u 18 sati, autorica će razgovarati s kustosicom Leilom Topić o umjetničkom istraživanju kroz medij filma. Izložba će se moći pogledati do 13. svibnja.

Program Subversive Festivala možete pratiti na službenim mrežnim stranicama subversivefestival.com.

The post O mogućnostima nadilaženja stereotipa appeared first on vizkultura.hr.

U četvrtak, 6. lipnja u 19 sati u galeriji Bernardo Bernardi (u zgradi Pučkog otvorenog učilišta Zagreb), svoju samostalnu izložbu pod nazivom Kuće koje su mi otvorile vrata otvara Nina Bačun, dizajnerica i umjetnica, jedna od članica dizajnerskog kolektiva Oaza. Ovu je autoricu spomenuta galerija imala priliku ugostiti još prije tri godine, kada je ondje izlagao Oazin tim, a na svojoj predstojećoj samostalnoj izložbi više ćemo doznati o njezinim projektima iz Latinske Amerike, kamo je redovno odlazila u više navrata od 2015. godine, pa do danas. Interes za ovaj topos pak seže puno dalje u prošlost, kada je 2006. godine kao studentica otišla po prvi puta u Ekvador.

O njezinim razmišljanjima o dizajnu danas, o novim projektima, kako onim osobnim tako i onima kolektiva Oaza te o izložbi koju je pripremila za galeriju Bernardi, popričao je član savjeta galerije, Sven Jonke.

*Nina Bačun / ilustracija: Adriana Lozano

Sven Jonke: Što je zanimljivo na suvremenoj dizajnerskoj sceni?

Nina Bačun: Iskreno, malo toga. No da si mi to pitanje postavio prije desetak godina, moj bi odgovor bio drugačiji. U to sam se vrijeme prvi puta susrela s pojmom kritičkog dizajna, spekulativnim praksama i interdisciplinarnim projektima koji su obećavali bolje sutra, moglo bi se reći, svojevrsnom dizajn nadgradnjom. Međutim, čini mi se da u posljednje vrijeme po izložbama dizajna gledamo jedno te isto, samo se stvari drugačije nazivaju. Internet je učinio svoje, dizajn se unificirao; možemo govoriti o pojedinim trendovima, strujama, školama i zemljama koje su se istaknule. Od masovne proizvodnje, preko malih craft serija, do arhiviranja istih te pokušaja da se umjetna inteligencija uključi i u procese oblikovanja. Sve češće pomišljam kako dizajneri više ne rade dizajn za stvarni svijet, ako su ga ikada i radili. Pozitivno je da je suvremeni dizajn, više nego ikad, orijentiran na proces, a ne finalni rezultat. Održivi sistemi, a ne pojedinačni proizvodi, vode ka revoluciji u struci.

*Zavjetno metalno srce corazón de hojalata (Oaxaca, Meksiko, 2017.)

Sven Jonke: Kako izgleda tvoj karakteristični radni proces?

Nina Bačun: Radni proces prvenstveno ovisi o zadatku i danim uvjetima. Budući da kolektiv Oaza, u kojem djelujem, radi u domeni vizualnih komunikacija, ali i prostornih i grafičkih intervencija, proces ovisi i o mediju.

Uglavnom je pragmatičan, rekla bih da je to stvar škole. Proces započne prikupljanjem informacija o zadanoj temi, odmah ili tijekom istraživačke faze definira se i osnovni koncept. Tek kada procijenim da imam dovoljno informacija, slijede faze oblikovanja i razrade koncepta. Metodologija je važna, jednako kao i kriteriji koje si zadajemo.

Ne mislim da postoji idealan proces ili metodologija. Idealno je ono što vodi do najboljih rezultata, kako god to nazivali, i iz koje god discipline preuzeli.

Sven Jonke: U kojim aspektima današnjice nalaziš inspiraciju? U kojim autorima?

Nina Bačun: Današnjica je inspirativna na mnogo nivoa. Od promjene komunikacije i međuljudskih odnosa korištenjem suvremenih tehnologija, do politike migracija, bile one uzrokovane nužnošću ili odabirom pojedinca.

Neobično je vrijeme u kojem živimo. Nedavno sam pročitala članak koji govori kako su japanski znanstvenici uspjeli informaciju konvertirati u energiju. Konstantno se susrećemo sa scenarijima različitih utopija i distopija. Brojne mogućnosti i izbori stvorili su od nas neodlučne ljude. Ne žalim se na mogućnost kretanja, u jednom trenu si na jednom kraju svijeta, a za samo nekoliko sati na drugom kontinentu, nevjerojatno je to, a prihvaćamo zdravo za gotovo.

Nomina sunt odiosa, imena su mrska, kaže latinska izreka. Inspiraciju nalazim u ljudima koji uživaju u svom zanimanju. Bilo da je riječ o bravaru, glazbeniku, kiparu, arheologu, postolaru ili redatelju. Ne radim distinkcije među njima. Nedavno sam u posjeti jednom obrtniku češljaru čula način na koji priča o rogu – materijalu u kojem radi već 50 godina, o magiji i ljekovitosti istog, oduševio me. Ljudski entuzijazam me oduvijek pokretao. Osim u ljudima, inspiraciju nalazim u predmetnom svijetu i nematerijalnoj kulturi. Priroda je, također, nepresušan izvor.

U radu nastalom na umjetničkim boravcima u Latinskoj Americi, koje ćete imati prilike vidjeti na izložbi koja slijedi, inspiracija su lokalne zajednice, njihov život, hrana, svakodnevica te prostori u kojima žive.

*Fotografije kućnih oltara uz portrete vlasnika iz serije “Preciosa Sangre” (Teotitlan, Meksiko, 2017.)

*Studije pročelja kuća Carrilla Puerta, te detalj prozora uz fotografije pročelja, iz serije “Las casas que me encontraron” (Carrillo Puerto, Chiapas, Meksiko, 2017.)

*Fotografije procesa izrade keksa, u suradnji s lokalnom pekaricom Marinelom Vicente Garcia (treća generacija pekara, “4 Hermanas”) (Carrillo Puerto, Chiapas, Meksiko, 2017.)

*Drvene modlice za kekse u obliku prozora kuća iz serije “Las casas que me encontraron” (Carrillo Puerto, Chiapas, Meksiko, 2017.)

*Fotoknjiga “Las casas que abrieron sus puertas” (Contralmirante Cordero, Rio Negro, Argentina, 2017.)

Sven Jonke: Što je danas duh vremena?

Nina Bačun: Pitaš me za Zeitgeist. Po meni živimo u vremenu bez duha.

If you are scared, you die every day. If you are not scared, you die only once. Giovanni Falcone

Čak se ni u 21. stoljeću nismo uspjeli osloboditi šovinizma, rasizma, seksizma, a fašizam je poprimio još šire razmjere. Transhumanizam, kaptalizam, neofašizam, neoliberalna retorika i new age pokreti samo su dio naše svakodnevice.

Nedavno sam pročitala odličan intervju s Majom Solar, čini mi se da je vrlo točno sažela duh vremena. Kaže kako mladima nedostaje besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, krov nad glavom, siguran, dobro plaćen posao, više slobodnog vremena te država koja je demokratska, politički život u kojem mogu sudjelovati, odlučivati i mijenjati društvene odnose. Rad u kapitalizmu nije jednostavan i uglavnom nije izbor. Ljudi su prisiljeni raditi poslove koji ih ne zanimaju. Profit je postao osnova svega. Tek kad budemo imali drugačije društvo u kojem se rad ne organizira na osnovi stvaranja profita – mogli bismo razmišljati o tome kako organizirati rad da bude ispunjujući.

“Nije više ideal ne biti eksploatiran, nego biti zaposlen i stalno ekspolatiran”, i tako dalje.

Sven Jonke: Sjaj i bijeda rada u kazalištu?

Nina Bačun: Zanimljivo da me pitaš za kazalište, jer je moj prvi angažman bio upravo rad na scenografiji u kazališnoj predstavi. Volim kazalište, praznu scenu, mrak, miris, svjetlo kazališta, volim gledati čitaće probe, volim nastanak predstave, uživam biti dio tog živog, složenog i dugotrajnog procesa. Doduše, u kazalištu nisam uspjela postići reciprocitet naplate posla i uloženog vremena, ali nije važno, rad u kazalištu više doživljavam kao osobnu katarzu. Jer dobra predstava za mene ima tu snagu.

Sven Jonke: Kozmopolitizam i ukorijenjenost – reci nešto o “etničkoj” crti svoga rada… 

Nina Bačun: Tko je od vas bez grijeha, neka baci kamen prvi! Šalim se.

Od samih početaka moj rad je vezan uz kulturni sektor, tako će i ostati. Možda jesam idealist, ali kada spominjem riječ dizajn, spominjem definiciju u kojoj ta riječ nema veze s onim što prodaje, već s onim što čini život boljim, lakšim, ugodnijim, ljepšim. Mnoge stvari koje gledamo na izložbama dizajna za mene nisu dizajn.

Odabrala sam freelance profesiju jer mi se činilo da ću jedino tako imati autonomiju i kontrolu nad svojim radom i odlukama. Slogan radim ono što volim, i volim ono što radim, rekla bih da je povlastica, ali i kletva današnjeg vremena. Freelancer nema klasično radno vrijeme, ono ovisi isključivo o tome kako se osoba postavi. U idealnim uvjetima, freelancer bira posao, a mišljenja sam da treba naučiti reći ne, po svaku cijenu.

Budući da radu pristupam s entuzijazmom, teško mi je baviti se nečime u što ne vjerujem. Nadam se da ću i ubuduće biti privilegirana da kažem NE onome što se kosi s mojim uvjerenjima.

Pokušavam svemu pristupiti što je moguće iskrenije, a za postavljene norme ne marim puno, dokle god osjećam da ne činim ništa što povrijeđuje druge.

Sven Jonke: Sloboda u slobodnom kolektivu – iskustva iz Oaze…

Nina Bačun: U prijašnjem pitanju spomenuo si kozmopolitizam; u pravu si, prije svega građanin sam svijeta, tek nakon toga član kolektiva Oaza. Za spol, dob, rasu, etničku pripadnost, religiju i ostala opredijeljenja ne marim, ona su za mene ljudske tvorbe koje svijet ne čine boljim, već ga dijele.

Sloboda u slobodnom kolektivu, upravo tako. Svaka od nas funkcionira samostalno, pojedine projekte radimo u manjim grupama, a složenije radimo zajedno. Priznajem, želja za radom u zajedništvu ili kolektivu me zadržala u Zagrebu. Činilo mi se, tako najbolje mogu doprinijeti zajednici i struci. Ne događa se često da se spontano oformi grupa ljudi koja je različita, a razumije se. Mi smo imale tu sreću. Vjerovale smo si, i tijekom godina uspjele smo izvući jedne iz drugih maksimum. Ideja horizontalnog kolektiva u praksi nije jednostavna, ali je moguća. Zajedničkim radom, brojnim pokušajima, uspjele smo pronaći moduse funkcioniranja, iako taj proces nije završen, on još traje.

Posebno mi je drag projekt izdavaštva oBook (Oaza Book) kojeg smo pokrenule 2015. Trenutno se grana na središnji projekt aBook (Artist‘s book, 2016., u suradnji s kustosom i urednikom Klaudijem Štefančićem) i projekt Oaza&Sons (2018.) ilustrirane knjige. Oslanjajući se na tradiciju umjetničke knjige, osobite vrste izdavaštva, program aBookima za cilj intenzivnije povezati tri kulturna područja: suvremenu umjetničku praksu, grafički dizajn i izdavaštvo, slično tome projekt Oaza&Sons povezuje četiri kulturna područja: ilustraciju kao suvremenu umjetničku praksu, književnost za djecu, grafički dizajn i izdavaštvo.

*OAZA izdavaštvo

Izložbu Nine Bačun Kuće koje su mi otvorile vrata možete pogledati sve do 5. srpnja 2019.

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet

Intervju priredila: Ana Mušćet

Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.

The post Egzotična svakodnevica kao izvor inspiracije appeared first on vizkultura.hr.

Malo je poznat podatak da je početkom 19. stoljeća guverner tada još portugalskih Zelenortskih otoka bio rođeni Dubrovčanin Anotonio Pušić. Njegova kćer Antonia, rođena na Zelenortskim otocima, bila je, između ostaloga, prva portugalska novinarka. Veze Hrvatske i Cabo Verdea nisu nikad bile osobito razvijene, ali ih je bilo, a postoje i u arhitekturi.

Posredstvom tadašnjeg Republičkog zavoda za međunarodnu tehničku suradnju, zagrebački arhitekt Boris Pejnović 1979. godine odlazi u glavni grad Zelenortske Republike, gdje će u iduće dvije godine surađivati na niz urbanističkih planova i samostalno izvesti sportski kompleks i dječje igralište. O svom i radu kolega u sklopu međunarodne pomoći i suradnje socijalističke Jugoslavije i Zelenortske Republike, govori arhitekt Boris Pejnović.

Intervju je dio serijala portala Vizkultura i projekta Motel Trogir/program Mediteranska mreža modernizma.

*Sportska dvorana u Praiji, arh. Boris Pejnović / foto: Boris Pejnović

► Kako je došlo vašeg angažmana u Zelenortskoj Republici?  

Boris Pejnović: Zapravo slučajno. Urbanistički institut iz Zagreba bio je nositelj jedne misije u kojoj je sudjelovao arhitekt Zvonimir Krznarić koji je bio prvi od stručnjaka iz Hrvatske koji je išao u Zelenortsku Republiku, odmah nakon njihovog oslobođenja 1975. godine. Tamo su bili kolega Krznarić i kolega Aleksandar Tezić iz Sarajeva. Ta je misija trajala nekoliko mjeseci, a radili su na generalnom urbanističkom planu glavnog grada Praije (port. plaža, op.S.Š.). Kako sam bio u Industrogradnji planer, a iz Urbanističkog instituta nije bilo interesa ni kandidata koji bi išli ponovo tamo, onda su me zamolili da odem ja pa sam zajedno s kolegom Nenadom Ostrogovićem (sin Kazimira Ostrogovića, op. S.Š.) otišao u Cabo Verde. To je bilo krajem 1979. godine.

*Praia / foto: Boris Pejnović

► Koje vam je bio zadatak?

Boris Pejnović: Bio sam dio glavnog tima urbanista koji smo činili Nenad Ostrogović, Zoran Bosnić iz Sarajeva i ja. Naš je rad uglavnom bio vezan za planiranje industrije i više aerodroma. To sam iskustvo imao iz Industrogradnje, budući da sam radio industrijsku zonu Lomnica pored Zagreba. No, ubrzo smo se primili svega i svačega. Bili smo samo trojica stručnjaka, uz šefa koji je bio Caboverdijanac, educiran u Brazilu i radio je tamo u Zavodu za planiranje. Nakon godinu dana on je otišao, pa smo dobili novog šefa, no po prirodi posla oni su bili više angažirani na organizaciji nego na izvršnom dijelu, gdje smo imali slobodu.

*Cabo Verde / foto: Boris Pejnović

► Čitavim tim uredom je de facto dominiralo jugoslavensko osoblje? 

Boris Pejnović: Odjel za urbanizam pri Ministarstvu javnih radova smo bili mi. Nas tri, taj šef i njegova supruga koja je bila Brazilka i sociologinja. Od drugog jugoslavenskog osoblja u Zelenortskoj Republici, tada je bila i grupa Makedonaca koji su također bili angažirani putem Zavoda za tehničku suradnju na realizaciji jedne farme svinja koju je Jugoslavija, pretpostavljam, poklonila zemlji. To se nalazilo u unutrašnjosti najvećeg otoka Santiago. Tu sam pomagao više kao prevoditelj nego kao stručnjak, budući da govorim i makedonski, a portugalski sam naučio ubrzo po dolasku u Zelenortsku Republiku. Bio je tamo još jedan naš čovjek, liječnik Dušan Kostiov iz Splita, koji je radio kao kirurg u gradu Mindelu na otoku San Vincente. Jako interesantan čovjek, vidio je cijeli svijet.

► Na kakvim ste aerodromima radili i što?

Boris Pejnović: Glavni erodrom je bio na otoku Sal, a ostali otoci osim jednoga imaju male aerodrome. Na glavnom aerodromu sudjelovao sam u izradi zakona za zaštitu od buke i elaboratu zaštite od buke prema Aneksu 14 civilnog zrakoplovstva Ujedinjenih naroda. To i danas postoji kao dio skupine integriranih propisa koji reguliraju različite aspekte sigurnosti aerodroma, odnosno preporuka za civilno zrakoplovstvo, gdje se vide utjecaji buke na okoliš i kako se treba planirati aerodrom. Incijativa za izradu tog elaborata došla je s moje strane budući da sam pri izradi industrijske zone Lomnica, koja se nalazi pored zagrebačkog aerodroma, to također radio, odnosno pri izradi programa za industrijsku zonu Lomnica Urbanistički institut Hrvatske koristio je Aneks 14 za izradu planske dokumentacije i dobio suglasnost od Uprave civilnog zrakoplovstva SFRJ da se ta zona uopće može formirati u odnosu na Aerodrom Zagreb.

Još sam na Aerodromu Praija (od 2012. zove se po Nelsonu Mandeli, op. S.Š.) radio pristupnu prometnicu, parkiralište i prometno rješenje VIP zone.

*Praia, Cabo Verde / foto: Boris Pejnović

► Kako ste angažirani na izgradnji sportskog centra u Praiji?

Boris Pejnović: To je isto došlo slučajno. Oni su imali proslavu petogodišnjice nezavisnosti i to je padalo 5. srpnja 1980. godine, a naš šef arhitekt Jose Gomes bio je jedan od nositelja tog programa proslave. Kako smo bili okretni, trebali smo im da napravimo nešto u okviru tog obilježavanja. Zoran Bosnić je bio zadužen za novi izložbeni park gdje su izgrađeni paviljoni u kojima su se prikazivala njihova dostignuća u pet godina nezavisnosti. To još uvijek postoji i zove se Park 5. srpnja. Osobno sam radio na opremanju tih paviljona koje je Zoran Bosnić projektirao, od postava izložbi do vizualnih komunikacija unutar kompleksa kao što su putokazi, smjerokazi itd., a dizajnirao sam čak i stolice i stolove. Te drvene stolice su proizvedne u samom Ministarstvu javnih radova, koje je imalo svoje radione. Koristili smo materijale koje su imali, bili su siromašni. To je bila radionica gdje su djeca učila zanat.

Uz opremanje paviljona, projektirao sam i dječji park unutar kompleksa koji je uređen nakon proslave, na incijativu Carlosa Viege, koji je kasnije postao i premijer. Sadržaj dječjeg parka bio je planiran za igru i edukaciju. Sadržaji su bili  ljuljačke, tobogani, penjalice, pista za koturaljke, sjenica za nastavu na otvorenom, ulica sa raskrižjem i semaforima, inače prvima u zemlji koje sam stavio da djeca znaju kad odu u Portugal i drugdje. U sklopu tog parka postavili smo i stari avion, Antonov 28. Imali su dva pa sam birao koji ćemo uzet, a potom je bio prilagođen za dječju igru. Sva oprema za park proizvedena je u lokalnim radionama.

Vezano uz tu proslavu, mene je zapalo i da radim sportski objekt, koji se tada zvao Paviljon afričke omladine Amilcar Cabral (vođa za oslobođenje Zelenortskih otoka i Gvineje Bisao, op. S.Š.) a koji se danas zove Sportska dvorana Vava Duarte (Gimnodesportivo Vavá Duarte, preimenovan po sportskom djelatniku, op. S.Š.). Taj objekt, međutim, nije bio dovršen do proslave, ali kasnije jest.

*Sportska dvorana Vava Duarte / foto: Boris Pejnović

► Kakav je bio projekt paviljona omladine tj. sportskog centra?

Boris Pejnović: Za objekt sam radio i urbanizam i idejni projekt. Portugalski arhitekt Francisco Guedes de Carvalho i njegov tim iz Odjela za projektiranje radili su izvedbeni projekt po kojem je realizirano. Statičar je bio Caboverdijanac inženjer Orlando Cruz.  To je polivalentna dvorana koja je planirana za razne sportove, rukomet, košarku i ostalo, a mogla je služiti i kao kinodvorana, odnosno neka vrsta kazališta. Kao kinodvorana se koristila, ali kao kazalište mislim da nije, tj. nemam informaciju.

*Praia / foto: Boris Pejnović

Kako je gradnja išla sporije, kasnije sam, 1981. ili 1982., sudjelovao u odabiru aluminijske stolarije. Došla je portugalska firma Technal Ltd, koja je predložila i ponudila neki asortiman. Mislim da crvenu boju nisam zahtjevao, moguće da su oni iz omladine, ali sjela je fino. S nekih vizura je taj srebrni krov od aluminijskog pokrova i ta jedna crvena, a dole njihov vulkanski kamen.  Kasnije je to farbano itd.

Dvorana u Praiji je intersantna jer je nastala u skromnim uvjetima i na skroman način. Tribine su na nasipu, od ostataka kamena, a cijela konstrukcija je od jednog krova na stupovima koji je dovezen iz Bilbaoa gdje je proizveden i vjerojatno je bio poklon Španjolske. Portugalci su za dvadeset dana to izmontirali, a onda je došla fizička radna snaga. Na taj su način zapošljavali stanovništvo, to je po meni jako socijalno.

Dvorana je bila u sportskoj zoni gdje je bilo golf igralište za vježbanje, tenis tereni i nogometni stadion. U međuvremenu se sve preparcelirano, pa je sad tamo nedaleko dvorane sjedište vlade. Mijenjali su i prometnice od prvotnoga plana. Jedna je trebala prolaziti ispred te dvorane, a ona je sada iza, pa glavni ulaz više nije glavni i dvorana je izgubila u orijentaciji, ali im služi.

*Stanje sportske dvorane 2008. godine / foto: Wikipedia

► Radili ste na niz urbanističkih zadataka. Možete li izdvojiti još neke?

Boris Pejnović: Radio sam na prostornom planu otoka Sal i u mjestu Santa Maria na jugu otoka planirana je turistička zona koju sam odredio i koja je realizirana, a danas predstavlja značajan gospodarski čimbenik Zelenortske Republike.

► Kakav ste dojam imali o glavnom gradu?

Boris Pejnović: Tad sam prvi put bio u Africi. Ljudi su bili ljubazni i komunikativni. Na kavu se ide prije i poslije posla. Jezik sam naučio relativno brzo. Kretali smo se u međunarodnom okruženju jer je bilo stručnjaka iz raznih zemalja, npr. liječnici iz Čilea su se bavili iskorjenjivanjem lepre u leprozoriju na otoku Fogo.

Kad sam kretao, nisam znao ništa o zemlji, a kad sam došao tamo, oni nisu ništa znali o Jugoslaviji, osim Tita, Dinama i Rijeke. Za Tita su svi znali, za Rijeku su znali jer je luka – Mindelo je 1950-ih bio peta luka u svijetu po pretovaru roba jer je tamo bila veza za Brazil – a Dinamo je bio prvak Kupa velesajamskih gradova. Tu sam i izgubio flašu šampanjca na utakmici Bencifa-Dinamo.

Povijesna jezgra Praije je iz portugalskog doba, a okruženje je bilo siromašno. Grad tad nije bio u nekoj velikoj izgradnji ili ekspanziji, ali se gradilo. Ceste tada nisu bile asfaltirane, a danas jesu.

*Scena iz Praije (lijevo); Karneval u Praiji (desno) / foto: Boris Pejnović

► Što su radili ostali kolege tamo?

Boris Pejnović: Krznarić i Terzić radili su na zoniranju Generalnog urbanističkog plana Praije. Nenad Ostrogović je radio na revitalizaciji stare urbane jezgre Praije i sudjelovao u renovaciji predsjedničke palače, ali ne znam u kojoj je to fazi završeno. Bilo je to staro kolonijalno zdanje. On je inače bio vrstan arhitekt. Poginuo je u prometnoj nesreći kad se vratio u zemlju. Zoran Bosnić je nastavio na radu Generalnog urbanističkog plana Praije, spomenuti Park za proslavu petogodišnjice nezavisnosti, planiranje stanovanja i slično. Nakon tri godine u Capo Verdeu, otišao je prvo u Belem u Brazil, budući da mu je supruga bila od tamo. Kasnije je bio direktor za planiranje u jednom mjestu u Amazoni, između Belema i Manausa. Zvao je da dođem tamo, no nisam nikad otišao.

► Koje bi realizacije u vašem radu općenito izdvojili i zašto?

Boris Pejnović: Možda dvije stvari. Jedna je ansambl od četiri urbane vile u Mlinovima iz 1997. godine. I jedan stambeno-poslovni objekt na Ilici 425 iz 2012., za koji kolege kažu da je “iscurio” na ulicu, a to sam tako namjerno napravio.

U arhitekturi se ne bavim ljepotom, već funkcijom. Osmišljavanjem prostora kao dijela grada ili urbane sredine. Uvijek sam radio nešto što je vezano uz funkciju i konstrukciju, pa što ispadne. To je možda malo grubo, ali je tako.

*Zgrada u Ilici 425

Foto: Arhiva Borisa Pejnovića, Wikipedia/Xandu (aktualno stanje dvorane)

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/

The post Arhitektura u skromnim uvjetima appeared first on vizkultura.hr.

Sve češće mi ovi intro tekstovi za intervjue postaju pomalo obvezujući, zbog vlastitog pritiska da u par linija uvoda uspijem potencijalne čitateljice i čitatelje segmentarno uvesti, pa nabrijati na priču, opus i tekstualno-vizualni sadržaj o ljudima s kojima razgovaram, a još više da prenesem vibru koju ja imam ili osjećam. U slučaju NJI3 to je neka prirodno kreirana pozitiva, humor i onaj, možda mnogima već izlizani stav, da s nekim jednostavno klikneš. Upravo taj klik pa niz dugih i kontinuiranih klikova dogodio mi/nam se s dizajnericama iz NJI3 – Tessom Bachrach Krištofić, Dinom Milovčić i Frankom Tretinjak. Ove mlade autorice su, između niza ostalog što ćete tek vidjeti, krive za dizajn Vizkulturinog V magazina. Znam, možebitno nekima od vas već izlazimo na uši s magazinom, no vjerojatno vas je mnogo koji nemate pojma tko ga je dizajnirao ili tko su te tri djevojke za koje ste čuli da jesu.

Dugo smo zainteresirano promatrali i pratili rad NJI3. Od njihovih virusa i bakterija koje su zarazile vizuale nekog davnog Dan D festivala, preko niza drečavih covera albuma bendova za koje nikad nisam čuo, do plakata za naše Plakatiranje – gdje su razvalile konceptom, ilustracijom i legendarnim rozim dlakavim Samo Ljubav.

Dobro se sjećam trenutka kada se pružila prilika da ih pozovemo da rade V magazin i vala zadovoljstva da ću/ćemo konačno na nečem velikom i ozbiljnom s NJI3 surađivati. Godinu dana kasnije iza nas imamo fantastičnu knjigu na koju smo ponosni do vrha sljemenskog tornja i nazad, a Tessa, Dina i Franka su još zrelije i još bolje dizajnerice čiji portoflio niže sve više impresivnih projekata i klijenata. Njihovi radovi spretno preklapaju i nadopunjuju prirodno im urođenu opuštenost, zaigranost i humor s nasljeđem zagrebačke dizajnerske i tipografske škole, smjelosti ka eksperimentiranju i odvažnom, a možda bi rekao i milenijalski hrabrim pristupom sagledavanja, nekad i dekonstruiranja dizajnerskog procesa, prakse te odbacivanje nekih ustaljenih stereotipa, kako u glavama tako i u radu.

S NJI3-ovkama sam se sjeo i razgovarao u totalno opuštenoj atmosferi Dininog stana, baš namjerno da nismo u uredu, u danima nakon promocije V magazina, kad smo na krilima nekih opipljivih lovorika nazdravljali rakijama, pljeskali sami sebi, trusili neke zdrave grickalice i jako se puno smijali. Smijeh u zagradama brisali smo iza skoro svakog pitanja i odgovora, da ne pretjeramo, da fokus stavimo na sve teme koje smo pokrili.

Često nam, neki (samoprozvani) vizkulturni dušebrižnici napominju, ističu, savjetuju ili čak zamjeraju da moramo biti svjesni kako, zbog dosega i etebliranosti Vizkulturine platforme danas, samo jednom objavom, a pogotovo ovakvim, razgovornim i opširnim fokusom na pojedine autore/ice, možemo stvoriti neke mini zvijezde na domaćoj sceni i gurnuti ih do nekih još većih medija, poslova, klijenata i karijera. Ruku u vatru, za NJI3 mi ništa od toga ne bi bilo draže.

*NJI3: Dina Milovčić, Franka Tretinjak i Tessa Bachrach Krištofić, u svom uredu u Ilici / foto: Tjaša Kalkan

► Krenut ćemo od vaših početaka, ne samo zajedničkog rada nego i početaka rada za kulturu, u kojoj dosta često i dosta dobro plivate. Ako se ne varam bile ste sve tri zajedno na istoj godini Studija dizajna. Kako ste krenule raditi zajedno?

Dina: Hm. Ovako nekako… Za one koji ne znaju, petnaestak studenata na Vizualnim komunikacijama Studija dizajna podijeljeno je u tri grupe, po mentorima. Tada smo bile na trećoj godini, a svaka od nas je bila u drugoj grupi, kod drugog mentora. Naši su tadašnji asistenti (Tomislav Vlainić, Marina Jakulić i Luka Borčić) iz svake grupe birali po jednu osobu za tim koji će biti angažiran na projektu vizualnog identiteta festivala KRADU – kazališne revije Akademije dramske umjetnosti, za koji studenti Studija dizajna svake (druge) godine rade. Izabrali su nas tri i to je bilo to!

Franka: Čista lutrija! Zanimljivo je da se prije toga nismo družile…

Tessa: … nismo si bile zanimljive… (smijeh)

Dina: …Da! Na zadatku za KRADU smo prvi put surađivale, intenzivno se družile i bilo nam je super zabavno! Treća godina je baš razdoblje kad se dizajner razvija, kad prepoznaješ svoje vještine važne za suradnju i eto, nekako se sve posložilo.

Franka: Možda nam je najznačajnije bilo što smo, osim u autorskom dizajnerskom smislu, super profunkcionirale i u onom operativnom, iako se prije toga nismo uopće družile pa nas je sve skupa potaknulo da dalje radimo zajedno.

*NJI3: dizajn vizualnog identiteta za festival KRADU / Kazališna revija Akademije dramske umjetnosti, ujedno i prvi zajednički projekt, 2012.

► Kako se dalje nametnula kultura kao česti “klijent” pa onda i neki sljedeći poslovi i vaša daljnja zajednička suradnja?

Dina: Nakon KRADU se dogodilo par projekata na kojima smo zajedno radile, a koji uglavnom nisu bili iz niše kulture, često za marketinšku agenciju koje danas više nema (Amodomio, Marijane Omazić Hržić), a onda i na nekim projektima za dizajnersko-fotografski duo (Tessine roditelje) Sanju Bachrach i Maria Krištofića.

Tessa: Onda se dogodio angažman za Galeriju Inkubator, mali izložbeni prostor u Tkalčićevoj. Za njih smo radile dvije godine, dizajnirale smo deplijane i materijale za izložbe. To nam je bio totalni gušt i imale smo veliku slobodu, a i bili su nam prvi klijenti, baš od NJI3. Osim toga smo se prijavljivale na sve živo i neživo (natječaje), radile plakate za neke koncerte, događanja za studente sa filozofskog… Ljudi među kojima se inače privatno krećemo su manje-više vezani za neku vrstu kulture, književnosti, glazbe… pa na neki način nismo mogle “pobjeći” od toga. Sve ovo što pričamo događalo se dok smo još uvijek bile na faksu.

Dina: Zapravo nismo puno birale, nismo imale puno filtera i dosta smo toga prihvaćale, iz kojeg god konteksta dolazilo – željele smo samo raditi zajedno i stvoriti dobar portfolio.

*NJI3: dizajn plakata za koncert benda Vlasta Popić u Klubu Kocka, Split, 2015. / NJI3: dizajn plakata Samo ljubav za projekt Plakatiranje, Vizkultura, 2016.

► Čitav taj period, od spajanja za KRADU preko kasnijih suradnji pa do danas, bile ste uvijek vas tri? Nije bilo nekih drugih kombinacija, niti ste ponaosob bile negdje zaposlene i angažirane?

Franka: Da, cijelo to vrijeme bile smo samo nas tri i sve smo radile skupa. Za nekim ekstra nije bilo potrebe… Surađivale smo s Vanjom Cuculićem, radile knjige standarda i slične poslove za njegov studio, pa za par agencija – ali stalno smo bile nas tri. Nismo nikada bile zaposlene kod nekog, uvijek smo bile vanjske suradnice i prihvaćale hrpu različitih poslova, samo da radimo.

Dina: Sjećam se da smo tad vidjele oglas za posao dizajnera kod Šesnića&Turkovića pa smo se prijavile – skupa. Slale smo prijavu za jedno radno mjesto i poslale zajednički portfolio s planom da radimo sve tri za cijenu jedne (smijeh).

Tessa: Dečkima nije baš bilo jasno kako smo si mi to zamislile birokratski i operativno, ali bile smo odlučne da u tom periodu završetka studija samo želimo raditi zajedno i da se ne želimo zaposliti ponaosob.

Franka: To nam je bio jedini kriterij; što god, za koga god samo da radimo skupa.

► I onda ste diplomirale? Što se onda promijenilo?

Dina: Taman pred kraj ljeta, nakon što smo diplomirale, mislim da je bio deveti mjesec, našle smo se Tessa i ja na sastanku, Franka nije bila u Zagrebu. Napravile smo neko sumiranje situacije i poslova, i rekle smo si; OK, treba nam novac za život, trebaju nam novi poslovi, zaposlit će se svaka negdje pa kad bude prilike ćemo sve tri dati otkaz u isto vrijeme i krenuti raditi zajedno. Kad smo Franki javile taj prijedlog rekla je da nismo normalne, da nema šanse da se to ikad poklopi i dogodi i da ne može!  (smijeh)

Tessa: I poslušale smo je! (smijeh) Onda smo intenzivno krenule tražiti ured. Nismo znale gdje bismo, postalo nam je dosta komplicirano raditi poslove preko Skypea. Često smo funkcionirale tako da svaka radi od doma, da šaljemo screenshotove i fajlove… Sad nam je bilo kristalno jasno da nam što prije treba neki radni prostor.

Dina: Prvo smo radile kod mene doma, ali to nije dugo trajalo…

Tessa: …onda smo se preselile u atelje mojih roditelja. Tamo smo radile Dan D, neke izložbe, različite projekte i jako puno random stvari koje su bile OK plaćene. Bile smo donekle i pri ruci mojim starcima – koji su nam outsourceali neke svoje projekte. Nismo se možda mogle ludo autorski izražavati kod velike većine tih angažmana, jer su imali svoja pravila i ograničenja, ali smo stjecale iskustvo i praksu.

Franka: Od sedam godina koliko radimo skupa, za prve tri možemo reći da smo više bile ispomoć etabliranim dizajnerima i odrađivale različite dizajnerske poslove (u kojima bismo uvijek nastojale dati nešto svoje), a tek ove posljednje 3-4 godine smo se mogle više osamostaliti svojim dizajnerskim izričajem i autorskim potpisom.

*NJI3 / foto: Tjaša Kalkan

► Pitanje koje valjda svih zanima – vaše ime? Kako su nastale NJI3?

Dina: Još na faksu smo radile na nekom projektu za štand Studija dizajna na Ambienti, slale smo Vedranu Kasapu (profesoru na Studiju dizajna) neke prijedloge i potpisala sam nas s “njizitrizi“. Vedranov odgovor odmah je bio “Ok, ime firme imate! jer Njizi trizi je genijalno!”, ali nismo ga shvatile ozbiljno (smijeh). Nedugo nakon toga zaredalo se par projekata koje je trebalo nekako potpisati I to je bio finalni znak da moramo pod hitno smisliti pravo ime.  Znam da smo radile popis imena, uopće se ne sjećam koja su bila druga, ali među njima je bilo NJI3. Rekle smo ajmo s NJI3 za sad, pa što bude – i eto, tako je ostalo!

Tessa: Ljudi to naše ime ili jako vole ili mrze (smijeh)…

Franka: …ili nas shvaćaju dosta neozbiljno!

► Da, upravo me to zanima. Iako ime sasvim korespondira s vašim karakterom i radovima, sigurno klijentima, ako vas ne znaju i nisu ništa radili s vama, može imati dozu neozbiljnosti? Zanima me i ova druga činjenica, a to je da će za vas uvijek reći “ženski kolektiv” i da vas, kako ste mi spomenule, ljudi često oslovljavaju deminutivima i svakojakim izvedenicama te činjenice da ste mlade dizajnerice. Kako bi rekle vaše starije kolegice iz studija Kuna zlatica  – “taj dizajn vam je baš krasan posao za ženske”…. (smijeh)?

Tessa: Mislim da smo baš nedavno potegnule tu temu, kako nas ljudi vide i doživljavaju. Iskreno, klijenti nas ponekad u komunikaciji oslovljavaju s klinke, curice, djevojčice, djeca… svakako nas se percipira i to se stvarno osjeti. Nekad se šalimo da bi nam, koliko god to zvuči apsurdno, bilo sto puta lakše da smo muškarci – da smo tri frajera vjerojatno bi nas doživljavali puno ozbiljnije. Zamisli situaciju da dođeš na neki ozbiljni sastanak s klijentom i oni te oslovljavaju s “djevojčica”… onda se pitamo na koji način to promijeniti…

Franka: …ali smo već naučile to nadići, ne zamarati se i iskoristiti to kao svoju prednost, ne manu…

Dina: … ali događa nam se to stalno!  Prošle smo godine radile s Andreom Šarić (kreativnom konzultanticom) na strateškom planu i ona nam je također dala dosta čistu sliku o tom kako nas ljudi doživljavaju. Zaključila je da je percepcija baš takva – da smo ženski tim, da smo “ružičasti” tim, da smo “roze” dizajnerice (smijeh). Možda zbog plakata za Vizkulturu….? (smijeh).

Tessa: Da, to je posebno često… Kad klijenti vide neke od tih “rozih”, zaigranih radova, vjerojatno se ljudima to učini neozbiljno, a još kad vide da se radi o tri mlade djevojke… Ali tako je najčešće samo dok se klijent s nama ne uhoda u suradnju i ne shvati koliko ozbiljno doživljavamo posao i koliko smo odgovorne u izvršavanju zadataka.

► Ali svejedno je nevjerojatno da u 2019. još uvijek postoji kontekst u kojem se morate dodatno dokazivati, više angažirati i truditi zato što ste žene, k tome i jako mlade žene?

Dina: Apsolutno se to još uvijek osjeti, a posebno je izraženo s nekim klijentima. S druge strane, recimo kod Nizozemaca (odnosno svih klijenata koji nisu u Hrvatskoj i fizički ne borave s tobom u nekom prostoru) je kultura komunikacije na sasvim drugom nivou. Uopće te ne doživljavaju kroz predrasude, već isključivo kroz tvoj rad.

Tessa: Do sad su nam sva iskustva sa stranim klijentima bila takva, toliko normalna komunikacija neovisno o tom jesmo li žene i koliko godina imamo, dali su nam beskrajno povjerenje, objeručke prihvatili naše sugestije i radove, a ovdje svako malo naletiš na neki problem, često jer te netko ne doživljava ozbiljno jer si mlad(a) i još k tome žena.

*NJI3: dizajn i prijelom programskog filmskog vodiča za Netherlands Film Festival, 2018., foto: Marija Gašparović

► Kad ste već spomenule inozemne klijente, kakav vam je stav o tome? Iz promatračke uloge mi se čini da je u dizajnerskom poslu to imanje klijenata posvuda, koje nikad ne moraš uživo upoznati niti vidjeti, relativno lako?  Znam da vam možda trenutno stranci nisu množina na listi klijenata no je li vam to možda segment budućeg fokusa?

Dina: Definitivno! Pričale smo dosta o toj temi – o proširivanju rada na vanjsko tržište, širenju mreže i kontakata, na čem trebamo još puno raditi, no nažalost često ne stignemo.

Tessa: E, zato ćemo sada iskoristiti priliku! Ideja nam je naći četvrtu osobu, koja bi nam pomogla u traženju poslova, dogovarala ih, komunicirala s klijentima, dok mi radimo dizajn! Nama taj moment networkinga i biznisa stvarno kiksa (smijeh).

Franka: Zapravo nam treba pravi Project manager. Zbog manjka iskustva na tom planu na kraju dana izgubimo previše vremena, to nas često i intenzivno odvlači od dizajnerskog posla i fokusa.

► Skroz zrelo razmišljanje, da taj kontekst želite izmijeniti!  Iz vlastitog iskustva i iskustva brojnih kolegica i kolega iz arhitektonskih i dizajnerskih krugova – činjenica je da se potroši ogromna energija na birokraciju. Razgovarajući unazad par godina s ljudima sa scene; svi uvijek napominju već kontinuirani problem – taj potrebni, ali nepostojeći menagerski segment – odnosno apsolutno nedostajanje istog u obrazovanju, koje nikome od nas nije pruženo kroz edukaciju? 

 Tessa: Naučiš biti dizajner, a onda ne znaš kako to plasirati, kako napraviti portfolio, kako postaviti cijene, kako sve to komunicirati… Naravno da puno toga naučiš kroz vrijeme i nama je lakše jer nas je više pa smo se nekako podijelile… Ali da – često nakon faksa nemaš nikakve organizacijske, birokratske, ma čak i prezentacijske i samoprezentacijske vještine – sve što je u poslu nevjerojatno potrebno, a u edukaciji nedostaje.

Franka: Da nam se javi netko tko se vidi u opisu tog posla – bile bismo jako sretne!

Tessa: Jako puno vremena nam odlazi na pisanje mailova, postavljanje cijena, pregovaranje…

Dina: … a imamo tu dijagnozu da smo sve tri control-freakovi i navikle smo da svaka mora dati pečat na odluku, složiti se i potvrditi – da sve tri u potpunosti stojimo iza svega što “ide van”.

Tessa: Doslovno potvrđujemo sve bitne mailove i svjesne smo da apsolutno pretjerujemo….

Franka: …da ih prekinem u ovome i da se nadovežem na ono što si ti nedavno u nekom intervjuu naglasio: vani, na nekom europskom tržištu, nitko te neće otkriti i pronaći ako se sam ne nametneš i ne ponudiš. Taj dio u kojem se prezentiramo i nudimo svoje usluge  – to nam nedostaje, tu stvarno kiksamo!

*NJI3: dizajn i prijelom knjižice za plesnu skupinu Trupa To, 2018., foto: Marija Gašparović

► Kad već radimo neku komparaciju rada u Hrvatskoj s nekim europskim kontekstom, ipak mi se čini da u dizajnerskom poslu ponekad ima velikih prednosti male države. Mislim primarno na činjenicu da vjerojatno u Europi ne postoji primjer gdje su dizajneri(ce) vaših godina, ali i godina vaših prethodnika Zorana Đukića i Daria Devića, koji su prije vas radili taj posao, angažirani da čitavu sezonu rade za najveću i najvažniju kazališnu kuću u državi. Koliko vam je ta uloga bila teška?

Tessa: Da, nad glavom nam stalno visi to pitanje “Jesmo li najmlađe koje su radile čitavu sezonu za HNK, događa li se to zaista?“… Trebalo nam je da procesuiramo tu misao kada smo krenule raditi za njih.

Dina: Sjećam se kad nam se javio Dario Dević, koji nas je preporučio za taj angažman. Nismo još znale da ćemo raditi za HNK, a poruka je glasila otprilike ovako: “Imate li vremena da se nađemo, radi se o povijesnom trenutku za HR dizajn?”. Mislim da smo imale mini napadaj panike pomiješan s uzbuđenjem kojeg si uglavnom ne dozvolimo dok sve nije potvrđeno i dogovoreno.

Tessa: Naravno, super nam je taj posao, no ogroman je, težak i intenzivan, znale smo kakav nas angažman čeka i kojeg je obima i ne mogu reći da nam je bilo svejedno…

Dina: …ali jednostavno je bila ona situacija – “ponuda koju ne možeš odbiti”… I da, možda jesmo najmlađe koje su ju prihvatile, ali smo se trudile i naradile kao nikad do sad.

Franka: Polako smo kroz djelovanje razvijale prepoznatljivi jezik.Već dugo smo ga htjele unaprijediti i nikako nam, uz sve male, povremene i kratkotrajne te različite poslove, nije uspijevalo da dođemo do toga – da se isprofiliramo… Zato je ovo bila fantastična prilika. Dosta su nas motivirala ta pitanja, kako svemu što radimo dodati nešto svoje, kako ispolirati svoj rukopis, kako se autorski razviti dalje – i HNK nam je bio super platforma za eksperimentiranje i bavljenje ovim temama!

► Gledajući  na taj angažman iz pozicije godinu dana kasnije, na kraju sezone – je li vam u autorskom i izvedbenom kontekstu uspjelo sve što ste željele? Koliko vam je ta čitava priča kompletna i zadovoljavajuća?

Tessa: Najveći izazov bio je što smo lani, paralelno sa startom sezone HNK, krenule sa suludom idejom – da započnemo raditi u novom softveru – u Cinemi 4D. Znači skroz novi program, ništa InDesign, ništa Illustrator… Krenule smo prvo raditi neke eksperimente u Photoshopu, ali smo shvatile da nam treba nešto više od toga da bi nam “vizuali zaživjeli”  – pa smo odlučile probati nešto što nismo nikad radile.

Franka: Imale smo viziju kako bi taj novi pristup trebao izgledati, inkubirale smo to u sebi već jako dugo i kad se dogodio HNK, to je bila idealna prilika za start. Imaš pozitivno uzbuđenje, imaš velika očekivanja od sebe i okoline, i sve tri smo odmah znale u kojem smjeru to treba ići, i još kad smo otkrile nova sredstva izražavanja – bam, to je bilo to!

Dina: U svom radu uvijek imamo taj moment da, ako radimo plakat – idemo korak dalje, radit ćemo video ili gif! Angažman za HNK je zbilja bio zahvalan jer znaš da će sve što radiš i što izađe “van” biti viđeno, isproducirano i posvuda. Jako nas je to motiviralo, ta činjenica prisutnosti i da će sve što napravimo proći kroz taj filter publike, a onda i kritike.

*NJI3: serija plakata za HNK u Zagrebu, sezona 2018./19.

► I je li na kraju bilo prave iskomunicirane kritike? Sjećam se da je s nekim plakatima koje su radili Zoran Đukić i Dario Dević često bilo komentara, podužih threadova u kojima su ljudi sa scene komentirali, lajkali, hejtali…. Je li do vas došla neka doza feedbacka? Osim emojija, srculenca i lajkova na instagramu?

Tessa: Malo nam je to čudno, ali kao da se nisu dogodile neke velike kritike i komentari…

Franka: …da, kao da nije bilo agresivnih kritiziranja. Bilo je doduše komentara da plakati izgledaju kao da ih je radila ženska ruka… (smijeh)

Tessa: S druge strane, nije da smo mi zatvorene, ali mislim da se krećemo i družimo u nekom svom bubbleu prijatelja i kolega pa možda neke stvari ni ne dođu do nas. Trudimo se kod svih projekata biti fokusirane da nešto završimo, da to izađe gotovo van i onda odmah to pustimo i idemo dalje, ne pokušavamo kopati je li netko nešto komentirao…

Dina: Ako se i dogodilo nešto tog tipa možda nam je prošlo ispod radara, nismo vidjele…

Franka: …misliš “nismo imale vremena pratiti internet”… (smijeh)

*NJI3: animacija za predstavu Čarobna frula, HNK Zagreb, sezona 2018./19.

► Usprkos vrlo analognoj formi plakat koja je, možemo to tako reći, nekako po pitanju publike najdalekosežniji i najvidljiviji segment angažmana za HNK, kod vas se uvijek analogno (i statično) pretvara u digitalno (i dinamično). Osim toga, zbog ovog, nazovimo ga “renderskog” pristupa formama na plakatima, generiranima novim softverom, te finesama kojima ste ih zaokružili u profinjene vizuale, plakati ipak izgledaju jako suvremeno i digitalno – korespondiraju s godinama u kojima nastaju. Koliko teško ili lako vam je bilo to “prodati” kao neku skroz novu estetiku za HNK?

Tessa: Odgovor je “About blank” , ali stvarno. Sve skupa se dogodilo jako postepeno!

Franka: U pitanju je ipak Hrvatsko narodno kazalište. Nama je apsolutni imperativ bio da sve bude jako suvremeno pa smo do krajnjih granica dovukle koliko god to “smije” biti apstraktno, a da bude prihvatljivo nekoj široj publici. Varijante nastanka svakog od plakata su jako raznolike, proces od početne realizacije do plakata je zbilja ogroman. Čini mi se čak da smo odmah na početku, na inicijalnim sastancima imale dosta radikalne pristupe, pa je ovo sve kasnije, reducirano, bilo puno prihvatljivije (smijeh).

Tessa: Uglavnom smo kroz taj proces rada na plakatima za HNK shvatile da ne možemo s Photoshopom napraviti ono što bismo htjele, i postavile si zadatak da sve što radimo mora imati i animaciju i GIF, mora dobiti svoj digitalni početak i kraj.

Franka: Koncept je bio “stvarnije od stvarnijeg” – kao što kazalište i umjetnost imitiraju život, tako život imitira umjetnost. Zbog tog koncepta došle smo do zaključka da nam treba nešto jače od oružja u Photoshopu da bi se mogle boriti sa zadacima koje smo si postavile – tu se nekako sve posložilo.

*NJI3: serija plakata za HNK u Zagrebu, sezona 2018./19., foto: Marija Gašparović

► Super mi je zanimljivo da je od plakata za HNK Lane Cavar, koja ih je radila u sezonama 14/15  i 15/16, gdje je jako njegovala autorsku suvremenu fotografiju i za plakate “koristila” fotografije nekih etabliranih domaćih fotografskih imena, pa preko Đukićevih autorskih portretnih fotografija koje su dominirale plakatima, danas došlo do toga da su materijali od kojih radite ponekad Stock fotografija. Od umjetničke autorske fotogafije do stocka?

Franka: “It’s not where you take it from, it’s where you take it to!” (smijeh)  To ti je odgovor na pitanje!

Imale smo viziju kako pristupiti plakatima za HNK. Čini mi se da je generalna poanta iskustva u dizajnu upravo to – da dođeš od ideje do egzekucije najkraćim mogućim putem. Osobno nam se to počelo s puno većom lakoćom događati – odgovoriti na zadatak u rekordnom roku i dobiti što želiš.! Stock fotografije nam nikad prije nisu bile izvor materijala za rad, a i u ovom smo ih angažmanu uglavnom koristile više kao pomoćna sredstva za neki suludi asemblaž nego kao generičke vizuale.

*NJI3: animacija za predstavu Svaki tvoj rođendan, HNK Zagreb, sezona 2018./19.

► Kako danas, iz svoje pozicije gledate na Studij dizajna, fakultet na kojem ste diplomirale, i na edukaciju dizajnera na pragu 2020. godine? Koliko mislite da dizajnersko obrazovanje, imajući na umu brzinu razvoja struke, uopće uspijeva biti “up to date”?

Tessa: Mislim da je bitno napomenuti da smo mi za vrijeme studija imale Nikolu Đureka i Damira Bralića kao profesore- što je bilo izuzetno važno. Danas sigurno možemo reći da su oni, ne samo nas nego niz generacija, formirali kao dizajnere/ice.

Dina: Mislim da je za nas masu bitno bilo to što smo bile na godini s Markom Hrastovcem i nizom kolega koji su jako “brijali” na tipografiju i imali tu ludu energiju koja je nas je sve vukla. Kao generacija smo dosta dobro funkcionirali i generalno smo svi bili zagrijani za dizajn, međusobno se nabrijavali. Dvije godine iznad nas bili su Dević i Živčić i sve nas je to jako motiviralo. Čini mi se da takve energije danas ima puno manje…

Tessa: Često čujemo kako su današnje generacije studenata puno manje aktivne i zagrijane, kao da vlada neka letargija…I ne samo na dizajnu. Osjeti se to…

Franka: Nama je bilo najbitnije kolegama pokazati što radiš, koje nove stvari si napravio, na kakav dizajn briješ, što pratiš…

Tessa: Čini mi se da se događa isti scenarij kao i u naše vrijeme, da su, sada zbog Hrastovca, današnji studenti jako zagrijani za tipografiju, a da postoji manjak entuzijazma za vizualne komunikacije…

Dina: Mislim da je uvijek pitanje pristupa, kako pristupiti znanju i edukaciji da uneseš svježinu. Sve što je nama bitno i na što “brijemo”, smjerove u kojima želimo da nam radovi izgledaju, da su animirani, da nisu statični – to nas nitko na faksu nije naučio. Čak nismo na taj način naučile razmišljati ni konceptualno niti u izvedbi. Uglavnom smo same potegnule… I uvijek smo si uz faks nastojale proširivati praksu i znanje. Ne znam, teško je to pitanje, pogotovo jer sam kratko i sama bila dio mentorskog tima na vizualnima pa znam probleme s kojima se i oni susreću, ali generalno mi se čini da novije generacije zahtjevaju drugačiji pristup (da im treba više motivacije) nego što je to bilo dok smo mi studirale, samo koji i kakav…

* Dina Milovčić, Tessa Bachrach Krištofić,Franka Tretinjak / Foto: Tjaša Kalkan

► Nedavno sam od jednog kolege, koji je već dugo u dizajnerskoj edukaciji, čuo jednu zanimljivu tezu. Kaže da je nekada prije činjenica koji su dizajneri jako dobri, a koji manje dobri na faksu manje-više uvijek bila proporcionalna s kasnijim poslovima i karijerama. Danas se, kaže mi, i najlošiji dizajneri s godine u milisekundama mogu zaposliti u nekoj od digitalnih agencija, često zarađujući višestruko ili znatno više od najtalentiranijih i najboljih kolega s godine, koji najčešće rade ovaj, nazovimo ga, dizajn u sferi kulture, nekomercijalnosti, umjetnosti, edukacije… Kako to komentirate?

Dina: Da, točno to se događa danas…. Baš u vrijeme kad smo mi studirale dogodila se ekspanzija digitalnih agencija, sve to skupa je nekako započinjalo i studenti su kretali raditi za agencije, ali su paralelno “brijali” na faks. Danas valjda svi rade za agencije, još za vrijeme studija, i to na dizajnerskim poslovima za koje ti najčešće ne treba neka luda kreativa i koncept. Naravno, nije to pravilo, ali je čest slučaj. Znamo dosta ljudi koji na Junior pozicijama u agencijama zarađuju jako jako dobru lovu, i čini mi se da će dalje biti samo sve jače i jače.

Franka: Mi biramo svoje tekme za više ciljeve (smijeh).

Tessa: Lijepo si to sročila! (smijeh)

► Ovo mi se čini kao neka super zanimljiva tema za širu diskusiju u struci. No vi niste krenule tim striktno komercijalnim niti korporativnim smjeru. Daleko od toga da ga gledam s visine no, čini mi se, da je ovaj vaš smjer puno hrabriji i neizvjesniji.  Koliko vam je ta (ne)sigurnost problematična i je li se kroz period zajedničkog rada dogodio period dvoumljenje u vama, da bi možda išle u drugom smjeru, na isplativije poslove, za puno manje rada, a više dolara?

Tessa: Da nismo tu gdje jesmo, i još važnije – da nismo skupa, te da ne vjerujemo u neki viši cilj i projekte koji nam imaju smisla, ne znam baš gdje bismo bile i što bismo radile – pitanje je to! Ne znam bismo li u tom slučaju išle na opciju poslova gdje se osjećaš sigurno financijski, a znaš za koji korporativno-kapitalistički kontekst radiš. Sigurno je sigurno, čini mi se da ljudi najčešće tako razmišljaju. Iako možda ne radiš što bi htio, ipak od toga možeš suvislo živjeti i sasvim je logičan takav izbor kolega, sve ovo što smo mi uspjele postići ipak je neki povlašten položaj.

Franka: Mi vrlo otvoreno i transparentno pričamo o svemu ovome. Još uvijek smo “die hard” nastrojene na ovakav način posla, uspijevamo biti više nego održive, imamo pozitivan trend rasta poslova i klijenata. Sve što smo napravile od kad smo krenule govori nam “vjerujte u to i radite kako radite” – tako da smo strpljive.

*NJI3: dizajn i prijelom karte Mornaričkog parka za Društvo arhitekata Istre / Società architetti dell’Istria, 2018., foto: Marija Gašparović

► Idemo na nešto skroz drugo. Jako me zanima imate li unutar tima svoje SuperPowers?

Dina: Tessin superpower je tipografija, Frankin je ilustracija…

Franka: …a Dinin je reketarenje! (smijeh)…

Dina: Znam nešto i izdizajnirati, ali uglavnom reketarenje

Tessa: Dina ima taj posebni talent: naprimjer; tek stigne mail, Franka i ja se gledamo, razmišljamo, ma poslije ćemo, tko će odgovoriti… sto pitanja, a Dina je za to vrijeme već odgovorila, dogovorila i sve odradila…

Dina: Nije da guštam u tome, ali napravit ću to odmah da se riješim zadataka!

Tessa: Da se pita mene i Franku, sve može pričekati, ništa nije hitno, hitno više ništa ne znači…

Dina: Ma istina, točno je da imamo različite brzine operativnosti. Tako da, ako moram reći svoj superpower onda je to speed, a najveća mana mi je ultra-speed.

Franka: Ali još uvijek si možemo međusobno reći “daj malo lakše“, tako da je sve OK.

► Koliko pratite neke inozemne trendove, tendencije, magazine, novotarije, stilove…? Koliko vam je to važno u smislu “otvaranja prozora” i inspiracije?

Tessa: Pratimo trendove zato što želimo biti u toku, ne zato da ih vizualno slijedimo. Važno nam je sve pratiti, ne mora nužno biti u našem stilu, ali volimo vidjeti što je aktualno i svaki put kad smo vani, upiti što više…

Franka: Što god nam se čini da nas može inspirirati – dapače! Najčešće se vratimo s izleta s kuferima težim 10 kila zbog papira…. Bitan nam je to segment, ne bismo htjele ispasti iz đira.

Dina: Posjete konferencijama, festivalima i sličnim manifestacijama vani često koristimo da se nabrijemo, vidimo što ljudi rade i inspiriramo se ne samo po pitanju projekata, stilova i načina rada, već i za oblike samoprezentacije.

*gore: NJI3: cover art za Baden Baden bend, 2016. / NJI3: cover art za kantautoricu Pi, 2016.
dole: NJI3: cover art za kantautoricu Irenu Žilić, 2019. / NJI3: cover art za Marko Marković brass bend, 2019.

► Što mislite o strukovnom izlagačkom segmentu dizajna, primarno me zanima stav o Bijenalnoj izložbi Hrvatskog dizajnerskog društva?

Dina: Izložba HDD-a je dobar presjek dizajna, no mislim da bi glavni fokus Bijenalne izložbe trebao biti da na taj način dizajn “izbije van” i dođe do šire publike, a čini nam se da to nije tako. Imam dojam da ispada da dizajneri takve stvari rade sami za sebe, odnosno za druge dizajnere, jer izložba jednostavno ne dopre do velikog broja ljudi mimo struke. Ne bih ulazila u analiziranje što se izlaže i kako se izlaže, nego tko ide na to, za koga se to radi, tko je publika koja to posjećuje, ako nisu (samo) dizajneri? Jer dizajneri na ovako maloj sceni ionako manje više znaju što se događa i što je tko napravio. Nama se uvijek čini da treba ići dosta koraka dalje i da, ako se takve stvari događaju i rade, da to i neki slučajni prolaznik “Mate” mora doživjeti, posjetiti, ili barem znati za to.

Tessa: Na kraju se često dogodi da naši prijatelji koji nisu u sferi kulture nisu niti svjesni da se nešto tog tipa u gradu događa, ništa im to ne znači i ne predstavlja… To je velika šteta.

Franka: Kao da šira javnost gubi interes i takve stvari do nje ne dolaze, a šteta je!

Tessa: HDD s druge strane, na svojim izložbama u Društvu, ima mogućnost da bude ekskluzivan i cilja na uži krug, jer to ipak je fokusirano dominantno na struku i jako je dobro da imamo ustanovu koja se bavi tim temama na taj način.

► Kako komentirate Tjedan dizajna Zagreb odnosno Zagreb Design Week, koji svakako ima taj komercijalniji kontekst?

Dina: Oni su sigurno otvoreniji prema široj publici. Omjer sadržaja ‘dizajnerskog interesa’ i sadržaja za ‘ostale’ koji nude je nešto što privlači širi auditorij i javnost, i vjerojatno će pokriti mnogo raznolikih tema. Jedino što znamo da za TDZG nema toliki broj prijava dizajnera pa presjek radova nije presjek stvarne slike aktualnog dizajnerskog stvaralaštva u Hrvatskoj.

Tessa: Daleko od toga da kažemo da je jedno i drugo samo dobro ili samo loše.

Franka: Problem je što niz takvih manifestacija, od strane različitih timova, generira klanove. Mislim da bi uz spomenuta dizajnerska događanja, i recimo Dizajn Distrikt i Plan D koje nismo spomenule, trebali imati još puno više toga, jer onda ne bi bilo klanova, ne bi bilo onog “ovi” ili “oni”, sve bi se na neki način stopilo u jednu širu svijest o dizajnu i to bi za sve bilo puno bolje.

Franka: Od tih klanova i pripadanja tamo ili ovamo nama ni iz džepa ni u džep, nije nam to prirodno kao što nam ni networking i biznis nisu prirodni, tako da nigdje ne pripadamo (smijeh).

*NJI3: dizajn i prijelom knjige Autoimuni Nutrivor — priručnik i kuharica bez alergena autorica Ivane Zovak i Petre Krolo, 2019., foto: Marija Gašparović

► Pripadate u naš klan! (smijeh). Zato sad pričajmo malo o nama (smijeh)… Volio bih da prokomentiramo i V magazin, sve što ste napravile za njega. Ja sam davno prestao biti objektivan po pitanju toga, ali posljednjih dva mjeseca, od promocije do danas, kontinuirano čujem hrpe riječi hvale i odličnog feedbacka. Je li vam sve skupa, nakon malo vremena, “sjelo” i kako sad gledate na projekt?

Tessa: Imale smo i ranije projekata gdje smo dobile dosta veliku slobodu u dizajnu, ali nam je to znalo biti jako naporno jer ti nekad ograničenja daju smjernicu i samim time budu izazov. Mislim da je kod rada na V magazinu ključno bilo to da smo se vi i mi super kliknuli, da smo jako brzo i efikasno, kroz vaše moodboardove, usmjerenja i sugeriranu estetiku, pronašli zajednički jezik i smjer u kojem ćemo magazin vizualno povući.

Dina: Super su nam bile sve smjernice, a kako se radilo o odličnom sadržaju i autorskim fotografijama, jednostavno smo “zajahale” taj val razumijevanja i sve skupa nastojale uspješno uklopit.

Tessa: Al’ zbilja je najvažniji bio taj dijalog i povjerenje. Koliko god to suludo zvučalo, da nije bilo toga, da se nismo skužili, moglo je sve izgledati skroz drugačije. Ali nas je jednostavno sadržaj inspirirao… Ogroman dizajnerski izazov bio je taj koncept da svaki tekst odnosno prilog ima svoj tretman. Naravno, neki od priloga su zahtijevali više tretmana i iziskivali puno više promišljanja kako ih vizualno oblikovat, a da odgovaraju tekstu….

Franka: … no činjenica da ste nam dali toliko povjerenje, da ste vi preuzeli odgovornost potvrđivanja izgleda priloga i da ste tretirali naš stav kao autorski, to nam je bilo posebno važno i stvarno se ne događa stalno. Zbilja se rijetko pojave situacije da ti klijent ne ulazi predetaljno u to kako nešto izgleda, puno su češća pretumbavanja, komentari i brojni zahtjevi koji potpuno izmjene konačni izgled nekog materijala. Na kraju ostane malo onoga gdje do kraja imaš sebe.

Dina: Zato moramo reći da smo zbilja mega ponosne na V magazin, pogotovo u usporedbi s nekim projektima za koje znamo da smo na njima jednako dugo radile, a danas kad ih gledamo nismo sasvim zadovoljne. Nekad tako ispadne da na kraju, unatoč trudu, nisi s finalnim produktom sasvim sretan. No s V magazinom je baš suprotno – ovo baš svima želimo pokazati! (smijeh)

*NJI3: dizajn i prijelom V magazina za Udrugu Vizkultura, 2019., foto: Marija Gašparović

► Zadovoljan sam odgovorom (smijeh…)! Pred kraj još dvije meni zanimljive teme. Prva je pitanje gdje se vidite za 10 godina? A druga, kao neki nastavak na to, s obzirom na vaš pristup projektima, multidisciplinarnu i(li) multimedijsku radoznalost i eksperimentiranje te sve što znam o vašem radu; postaje li vam dizajnerska niša ograničavajuća? Jesu li neki izazovi budućnosti upravo u tom smjeru, izlaska iz okvira (grafičkog) dizajna?

Dina: O svemu tome smo dosta pričale u zadnje vrijeme i s Andreom koja nam je pomogla napraviti strateški plan, kako se vidimo da “rastemo” u sljedećim godinama. Ne razmišljamo previše o brojčanom rastu, puno nam je važnije da nas tri i dalje funkcioniramo zajedno. Svakako nam polje djelovanja ne treba, odnosno neće nužno i ekskluzivno biti dizajn, nego neka šira sfera djelovanja.

Tessa: Da, voljele bismo u neko skorije vrijeme, kad ćemo si to moći priuštiti, izaći iz čistog dizajnerskog okvira gdje mi (samo) prelamamo i gdje imaš onaj tipičan odnos dizajner-klijent-zadatak…

Franka: …rado bismo se bacile u neke samoinicirane projekte i inicijative. Ono čemu stremiš kad radiš nešto za sebe i društvo, za neke osnovne vrijednosti.  Šljakerski dio dizajna u tom segmentu, koliko ga god mi voljele, baš i nije ispunjavajuć. Nadamo da ćemo u nekoj bliskoj budućnosti biti dovoljno održive da si s nekom novom osobom za bizmis, ili možda sa zaposlenicima, oslobodimo prostora za neke više ciljeve i nama važnije projekte, možda i potpuno van grafičkog dizajna.

Dina: Još uvijek nam je to sve neopipljivo, ali kao što smo već spomenule, uvijek radimo “van kutije”; netko nas traži plakat, mi vidimo animaciju, uvijek gledamo korak dalje. Tako funkcioniramo!

Franka: Svakako se radi o nekoj vrsti multidizajna, koji povlači svu interdisciplinarnost i sve što nas izvan struke zanima.

Dina: Imamo ogromnu želju proširivati vidike i prostorno djelovanje, čak i formate izražavanja, koji su nam postali ograničavajući i “tvrdi”. Što god to značilo… Nemamo još čistu viziju, ali i do toga ćemo doći.

*NJI3: dizajn i prijelom monografije za Pannonian Challenge, 2019., foto: Marija Gašparović

► I za sam kraj “hot” projekt na kojem ste upravo završile radit?

Tessa: Najsvježiji projekt nam je monografija za Pannonian Challenge koja predstavlja njihovih 20 godina rada i presjek je svih muka s kojima su se nosili dok nisu postali sjajno organizirano natjecanje u ekstremnim sportovima. Stvarno smo zadovoljne s tim kako izgleda i posebno zahvalne Aleksandri Živković, urednici i autorici monografije koja je nas je zvala da surađujemo!

Dina: Zadovoljne smo i s vizualnim identitetom za Prikaze, iza kojih stoji arhitekt Viktor Vdović čiji su primarni drive arhitektonske vizualizacije.

Franka: Osim ta dva projekta, nedavno je izašao novi album Small Hours Irene Žilić za koji smo radile cover, a uskoro izlazi i album Mastika srpskog benda Marko Marković Brass Band koji izdaje engleska izdavačka kuća State 51. Obožavamo surađivati s glazbenicima!

P. S. Stvarno tražimo nekog tko bi nam pomogao sa poslovanjem, od vođenja projekata i financija do traženja i komunikacije s klijentima pa nam se slobodno, ako se nalaziš u tome, javi na ciao@nji3.com

Primamo ozbiljne i neozbiljne ponude

*NJI3 / foto: Tjaša Kalkan

Zahvaljujemo dizajnericama iz kolektiva NJI3 na ustupljenim vizualnim materijalima

Više o NJI3 pratite na nji3.com i instagram.com/nji3_/

Razgovarao: Ivan Dorotić

Portreti: Tjaša Kalkan

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Dizajnerske utakmice za više ciljeve appeared first on vizkultura.hr.

Malo ljudi mi zrači kao Papa Sheriff. Sjećam se kao jučer dana kada se otvarao njegov dućan u Medvedgradskoj, sjećam se da je to bilo “proper” otvaranje. Sjećam se da mi je odmah tada nešto bilo sasvim jasno, a mislim da je danas jasno baš svima, a to je da Mauro Massarotto, iliti Papa Sheriff, glavno i odgovorno lice Sheriff&Cherryja, uvijek radi stvari na ispravan način. Od Sheriff&Cherryja, preko velike i uspješne revitalizacije domaćih Startasica, pa do mnogih suradnji sa Ellesse, ne moram vam prodavati Maura, sve to već vjerojatno znate, sigurno ste njegov rad vidjeli, a možda ga i “nosite”.

Dugo sam htjela popričati s njime o svemu što Sheriff&Cherry danas radi, jer smatram da ima znanja i iskustva kakva rijetko koja osoba iz Hrvatske u ovom poslu ima. Jedna od super pozitivnih stvari vezanih za Maura jest i to što nikada nije odustao, samo se “reinventao”, ostajući konzistentnim u svom radu, a čini mi se da je danas to rijetkost.

Kako Mauro već dugo ne živi u Hrvatskoj, već u Barceloni, a budući da nisam fan ostalih formata intervjuiranja, osim forme uživo, pričekala sam priliku da se ulovimo. To smo i uspjeli prošli mjesec. Jako sam bila uzbuđena što ću napokon vidjeti gdje se Sheriff&Cherry stvara, i upoznati najuži kreativni tim S&C-a. I sasvim je opravdao sve što mislim o njegovom radu i načinu na koji promišlja o ovom poslu.

*Mauro Massarotto / foto: Bruna Kazinoti

► Znam da S&C postoji već niz godina, znam i da si svašta radio i stvarao kroz sve te godine, ne samo po pitanju Sheriffa nego i ostalih brandova. Možeš li naše čitatelje i čitateljice malo updateati; gdje su Sheriff & Cherry i Mauro Massarotto danas?

Mauro Massarotto: Ima već godinu dana da smo se “bacili” u odjeću, tekstil i asortiman za plažu. Došlo je vrijeme da se uz naočale proširimo i na druge proizvode, da nadogradimo brend. Predstavili smo Boatlife Capsule Zero kolekciju prije nekoliko mjeseci, ovih dana predstavljamo i našu kolekciju za iduću 2020. u Europi i Sjevernoj Americi. Uz to postavljamo cijelu novu mrežu distribucije kakvu nismo imali dosad, cijela kompanija i sam brend se rekonstruiraju. Nakon nekoliko godina rada, konzaltinga za velike brendove, kada sam bio vrlo vremenski limitiran za nešto drugo, sada je došlo vrijeme da se posvetim vlastitom projektu, svojoj bebi.

Sheriff ima puno utakmica u nogama. Dućane smo otvorili 2004. godine, počeo sam raditi Startas 2008. godine kao prvi veliki projekt studija, zatim sam odradio Ellesse, i onda je samo krenulo; radio sam dvije godine za Ecco i upravo sam završio svoj posljednji projekt, kao konzultant za retail experience za Grand Park Hotel u Rovinju.

Primarni cilj u posljednjih godinu dana bio nam je postaviti Sheriff&Cherry brand na noge. Počeli smo od etikete, osvježenja loga. Postavili smo proizvodnju, formirali smo proizvod, stigli smo do neke razine s kojom smo zadovoljni i s koje možemo krenuti dalje. Iznimno smo pazili na kvalitetu proizvoda, ali i dalje smo uspjeli zadržati pristupačne cijene. Imali smo prvu prezentaciju u Parizu u lipnju, reakcije su odlične, interes velik. Sve je to velik izazov, svakodnevno. Vidjet ćemo gdje će nas to odvesti.

Najbitniji su mi ljudi s kojima smo se susreli u cijelom ovom procesu. Vizija mi nikad nije predstavljala problem, uvijek sam znao što želim. Najkompliciranije je bilo odrediti kakav je Sheriff, definirati DNK. Na globalnom tržištu ima svega i svačega, mislim da smo uspjeli naći svoju nišu i imati svoj stil.

*Boatlife Capsule Zero S19 kolekcija / foto: Bruna Kazinoti

►  Za mene je Sheriff oduvijek bio kul, ali prije svega svjež. Što bi ti rekao, kakav je zapravo Sheriff?

Mauro Massarotto: Sheriff je uvijek na godišnjem odmoru, ono što radimo predstavlja opuštenost, uživanje, zadovoljstvo, sreću…  Kada smo bili mlađi, Sheriff je bio print, boja, energija, što i dan danas postoji uz uvijek prisutne mornarske motive koje ja volim. Ne bježimo od te neke svoje klasike, no uvijek postaje pomaci, izleti u nešto novo, neobično, neočekivano.

I u ovoj najnovijoj priči s tekstilom naš fokus je na tzv. leisure wear. Imamo i towel program, zanimljive komade izrađene od frotira poput kratkih kombinezona, hlačica, topova, ogrtača i poncha.

Ono što stvaram, što predstavlja Sheriff, je ustvari ono što živim. Radim ono što bih i sam nosio, što predstavlja moj lifestyle, po čemu ljudi prepoznaju i mene i Sheriff, i s čime se mogu identificirati. Želim stvarati, predstavljati, prodavati komade u kojima i s kojima ljudi žive, a ne da ih samo nose jer je to sada cool ili trendi, jer tada ti komadi neće izgledati dobro.

*Boatlife Capsule Zero S19 kolekcija / foto: Bruna Kazinoti

► S obzirom na to da dolazim ovdje svake godine, i prva asocijacija na Barcu mi jedino može biti odmor, možemo li zaključiti da je Barcelona najbolje mjesto za stvaranje takve odjeće?

Mauro Massarotto: Ovdje je klima dobra, lijepo je vrijeme, more je u zraku, kvaliteta života visoka, i tu se osjećam kao kod kuće. Ako radiš odjeću za godišnji, plažu, zabavu i uživanje, teško da ćeš naći bolji grad u Europi.

► Jedinu osobu koju uvijek vidim ispred S&C-a si ti. No znam da za ovakvu “operaciju” mora postojati cijeli tim ljudi koji s tobom provodi ovu viziju. Možeš li nam otkriti tko je sve u kreativnoj jezgri Sheriffa, koliko vas ima, gdje ste sve locirani i kako funkcionirate?

Mauro Massarotto: Mi smo doista globalna kompanija jer djelujemo s nekoliko adresa diljem svijeta. U Barceloni je naš kreativni studio – grafičko-tekstilni dizajneri, product manager, stilistica. U Münchenu su naša brand managerica i koordinator prodaje. U Zagrebu imamo logistiku, back up office, online prodaju sa showroomom i cijeli press tim. U Singapuru imamo naš biznis tim. U osnovi naš core tim čini 10 ljudi, no imamo mnogo vanjskih suradnika. Trenutno radimo na formiranju snažnijeg tima za digitalni marketing i digitalni PR, digitalne sadržaje. Nekoliko je destinacija u igri (smijeh).

Ljudi s kojima radim, moji najbliži suradnici, ujedno su i moji prijatelji posljednjih 20 godina, i u ovom su poslu isto toliko dugo. Kažu da je teško raditi s prijateljima, ali s druge strane, ako su prijatelji profesionalni, onda je sve puno lakše odraditi, jer svi su dio toga. Kada je tim manji, lakše možeš kontrolirati očekivanja i zadovoljstvo. Posebno je zadovoljstvo raditi jedan ovakav projekt od temelja, svi su puno više u tome, više se daju, znaju put kojim prolazimo.

A s godinama sam naučio i da ne mogu sve raditi ja, sudjelovati u svakom segmentu, pa je povjerenje u druge i njihov rad iznimno bitno. Svatko neka odradi ono što najbolje zna. Sada sve više, i s više povjerenja, delegiram zadatke. Ponekad kada forsiraš nešto da bi se brže dogodilo, ne dogodi se, ali u pravilu s vremenom sve dođe na svoje, ako je kvalitetno i ako ima dovoljno vremena. Zadovoljan sam i sretan sam jer radim ono što volim, živim gdje želim i imam dobre ljude oko sebe, i na kraju krajeva to je najbitnije.

*Boatlife Capsule Zero S19 kolekcija / foto: Bruna Kazinoti

► Tko su tvoji i Sherrifovi ostali suradnici na projektima? Fotografi sigurno uvijek dolaze u prvi plan jer ipak tim kampanjama i odjeći daju prozor u svijet. Znam da često radiš sa fotografkinjom Brunom Kazinoti, što je s ostalima?

Mauro Massarotto: Da, sa Brunom često radimo jer jako volim Brunu, još od Startasa radimo skupa. Ali također radimo i s raznim drugim fotografima, jer ispada da danas nikad nemaš dovoljno sadržaja. S jedne strane imaš puno materijala, ali ubrzo shvatiš da nije isto što ide za društvene mreže, što ide za prezentacije, što za PR, a što ide za prodaju. Sada upravo surađujemo s jednom engleskom fotografkinjom, zove se Kate Bellm. Malo ćemo promijeniti image, idemo iz edge u seksi, jer ipak je i Sheriff odrastao.

► Zahvaljujući internetu, pored svih ostalih prednosti, biti na nečijem ekranu, instant, bilo kada, ogroman je plus (i) za shopping. Vi također imate svoj mini online shop, no zanima me gdje je Sheriff sve prisutan? Kakva je pokrivenost eyewear segmenta, a kakva je situacija s odjećom?

Mauro Massarotto: Posvuda smo, mi smo doslovno globalni brend, u svim segmentima, organizacijski i s prodajnim mjestima. Bili smo svjesni kako ćemo s naočalama doći do nekog limita, jer tržište postaje sve zasićenije, dolaze super jeftini brendovi, kupovna moć opada. Stoga je i ova ideja s odjećom bila pomalo marketinška. U ovoj fazi tražimo nove adrese na kojima želimo biti prisutni i gdje se želimo prodavati.

S naočalama smo imali jako veliku pokrivenost, od Skandinavije do Australije i Japana, Tajvana i Kine. S odjećom nam je isti cilj; počinjemo s Europom, plan je zatim odraditi Aziju i Australiju, tamo imamo spremnu distribuciju, i onda pomalo krenuti prema Americi.

Smatram kako ljudi danas više prate lifestyle jednog branda, stoga je potrebno prezentirati svoju viziju kroz više proizvoda. Uvijek je bolje razmišljati u smjeru kako napraviti jedan “total look”, nego biti fokusiran samo na naočale.

*Boatlife Capsule Zero S19 kolekcija / foto: Bruna Kazinoti

► Želi li Sheriff imati svoju fizičku adresu u obliku dućana i ako da, gdje bi to bilo? Kakav je plan razvoja te prodajne mreže?

Mauro Massarotto: Sheriff dućane i adrese na kojima se prodajemo zamišljam na moru, u ljetovalištima, po otocima… Radimo vrlo aktivno na tome, na raznim destinacijama. Plan su i pop-up storeovi na nekim poznatim mjestima na kojima smo i prije bili prisutni, kao i na velikim prestižnim adresama. Uz fizičku prodaju, jako nam je važna online prodaja, više nego ikada. Postoji poseban tim koji radi na tome. Mislim da je izglednija budućnost imati showroomove po raznim lokacijama i onda imati odličan online shop. Ljudi ionako, kad vide nešto u dućanu, odu tražiti ima li toga negdje jeftinije u online ponudi, to nam je u prirodi. Uz sve te svjetske adrese, želimo biti prisutni i u Hrvatskoj sa showroomom.

► S obzirom na to da si prisutan na svjetskoj sceni, i da se često  krećeš u svim modnim krugovima gdje možeš čuti i saznati što se događa i što će se događati, moram te ovo pitati: tko danas diktira trendove u modi? Može li se taj ludi tempo pratiti?

Mauro Massarotto: Internet, društvene mreže, pogotovo Instagram.

Ja smatram da zapravo danas ne postoje trendovi. Postoji ono što ljudi vole, i to je velika razlika. Nekad je to funkcioniralo u smislu “sad je trend ovo, pa je trend ono”, a sada je trend sve, odnosno trenda nema. Imaš milijun ciljnih skupina, svaka nešto voli, svaka nešto nosi, ljudi su puno informiraniji, naučili su u čemu se osjećaju dobro, naučili su kako više tražiti, imaju pristup i potpuno nepoznatim i velikim brendovima, svatko ima nišu, bio solo igrač ili velika korporacija. Mislim da je to velika prednost Interneta.

S druge strane, pratiti što Internet i društvene mreže diktiraju, to me ne zanima. Cilj nam je da odjeća uvijek bude in, a ne da bude trendovska. Mi gledamo što mi želimo nositi i pokušamo to na što bolji način prezentirati kako bi privukli ljude toj ideji. Danas ljudi uglavnom kupuju ono s čime se mogu poistovjetiti i povezati, mislim da je to najbolji način.

Kao mali brand nikad nećeš moći konkurirati velikom, jer su budžeti koje troše i količine kolekcija koje iznose na godišnjoj bazi neusporedivi. Mi ćemo raditi dvije kolekcije godišnje – ljeto i zimu – i naravno, između ćemo ubacivati suradnje, više kao neke male capsule kolekcije.

Sve više od toga podrazumijeva suludi tempo, jer izgoriš i ti i tvoja okolina i tržište, stvara se jedna mašina koja više nema dušu koju želimo zadržati. Dokle god možemo ovako funkcionirati, s tim planom ćemo nastaviti.

*Boatlife Capsule Zero S19 kolekcija / foto: Bruna Kazinoti

► S obzirom na taj isti “nesretni” Internet pa suludi tempo kojim se trendovi mijenjaju (odnosno ne mijenjaju), te na činjenicu da danas svi imaju svoje mišljenje i svi su jako individualni, a opet estetski nisu diferencirani, događa se da je danas svatko dizajner. Misliš li da je novim generacijama dizajnera sada lakše nastupati na tržištu ili ne, i koja je razlika potencijala nastupa između neke zapadne zemlje i Hrvatske?

Mauro Massarotto: Velika razlika je što imaju puno veći izlog i što danas mogu doći do puno više informacija pa možda manje idu glavom kroza zid. Ali bilo tko, tko je autentičan, tko ima svoju priču i tko odskače od ostalih ima puno lakšu platformu za to sve dokazati, stvoriti svoj krug ljudi, pratitelja i svoj business. Jako su bitni kontakti u ovom poslu. Kada npr. pogledaš sve te britanske dizajnere, oni imaju cijelu industriju iza sebe, imaju podršku, imaju medijsku mašineriju u kojoj oni forsiraju i guraju svoje. A tržište poput hrvatskoga toga nema. Nema sustavne državne podrške, strukovna udruženja nisu dobro organizirana i moćna, ne postoji poslovna i politička podrška, medijska scena je ograničena, nema publike…

► Osim toga da nemamo većinu stvari koje si spomenuo jer smo malo tržište, misliš da kod nas ljudi cijene i imaju razvijen senzibilitet prema malim i manjim brendovima? Ili je zapravo ta needuciranost od tržišta napravila publiku koja puca isključivo na mainstream high end imena?

Mauro Massarotto: Možda pucaju na imena, ali to je tržište koje za to nema lovu. Hrvatska je premalo tržište i financijski nije moćno za pratiti sve to. Mislim da je naše tržište dosta slično situaciji koja se trenutno događa u Španjolskoj, postoji Inditex i cijeli niz brandova unutar grupe, i svi su navikli kupovati odjeću za male novce, zašto bi se brinuli za druge stvari? Ako možeš kupiti majicu za 20 eura, zašto bi je onda kupio za 100 eura.

Kod nas nema modne kulture, imamo nekoliko fashion weekova, umjesto da smo to sve stavili pod jedno, postrožili uvjete, educirali ljude, stvorili nove generacije ne samo dizajnera već i ljudi u biznisu, marketingu, PR-u i prodaji koji će pratiti sve te dizajnere i njihovo stvaranje. No, to ipak izgleda nije bio cilj. Sve se gleda kroz osobnu korist, kroz neko javno dokazivanje i pozicioniranje koje nema smisla. Vani je sve propalo, a kako ne bi kod nas. Mi smo jedna zemlja koja živi isključivo od turizma, i to je jedino što nam je ostalo, pitanje dokad.

► Kada si već spomenuo sve te stvari, znam da je uvijek problem naći dobru proizvodnu podršku, bilo to u modnoj ili nekoj drugoj industriji. Kakva je situacija na svjetskoj sceni, gdje proizvodite odjeću?

Mauro Massarotto:  Odjeću za sada proizvodimo u Turskoj. Zadovoljni smo sa proizvodnjom, pogotovo što se tiče pamuka. S godinama shvatiš da je najbitnija stvar od svega proizvodnja. Mi smo već prošlo ljeto bili spremni izaći s kolekcijom, ali nismo bili zadovoljni s kvalitetom. Bili smo uvjereni da možemo bolje i sada vjerujem da imamo konkretan, konkurentan proizvod i to se vidi.

► A naočale?

Mauro Massarotto:  U Italiji, tamo proizvodimo već 6 godina i jako smo zadovoljni. Naše prve naočale, kao i mnoge godinama poslije, smo proizvodili u hrvatskom Gethaldusu no nažalost i ta se tvornica ugasila pa smo otišli u susjedstvo. Naravno, presudila je tu i kvaliteta i pristup poslovanju, ali smo jako sretni što spremamo re-ediciju naših g11, upravo u Hrvatskoj, u novom proizvodnom pogonu Damira Kokanovića.

► Spominjao si ranije consulting suradnje sa raznim partnerima. Imaš li u planu i dalje to raditi ili ćeš se samo posvetiti Sheriffu?

Mauro Massarotto: Upravo sada sam si uzeo vrijeme da ne radim ništa sa strane, nikakav consulting, da se mogu posvetiti samo Sheriffu, jer je došlo vrijeme za to. Imao sam nekoliko ponuda, ali sada ne želim ni razmišljati o tome. Ovaj posljednji projekt za Maistrin Grand Park Hotel u Rovinju, koji je trajao dvije godine, htio sam odraditi jer je Rovinj ipak moj grad i mislim da je ta suradnja bila super prilika. Projekt je dobar u svakom segmentu i zajedno smo ga super izveli. Ponosni smo, super je ispalo i mislim da ništa slično takvoj shopping zoni nema na Balkanu.

Ove godine želim imati ljeto, napokon uzeti pravi godišnji odmor, jer prošle godine to nisam stigao. Tempo s kojim je godina započela bio je jako dinamičan, imao sam više od stotinu letova… Super je to sve, jako dobro zvuči, jesam sretan, ali umori te. Mislim, navikneš se na to, imaš neki cilj, raduje te uspjeh koji ostvariš, ali ipak nemaš vremena za sebe, ispadneš iz neke redovne životne rutine jer si cijelo vrijeme negdje.

*Boatlife Capsule Zero S19 kolekcija / foto: Rita Puig-Serra

► Znam da nisi tu, ali sigurno si upućen, pratiš ili ti netko dojavi da pogledaš kada netko nešto (novo) radi na domaćoj modnoj sceni. Postoji li netko tko ti je kod nas zanimljiv, čija ti se estetika sviđa?

Mauro Massarotto: Ima kod nas puno njih koji rade kvalitetnu odjeću i jako se trude. Ne pratim baš hrvatsku scenu u posljednje vrijeme jer ne stignem, više mi suradnici kažu što se događa, ali konkretno zapravo ne znam baš sve. A’marie radi jako kvalitetno i vidi se da stoji iza svoje odjeće. Jako mi je simpatična Gala Marija Vrbanić iz Price on Request. Nisam nikad vidio proizvod uživo da bih mogao detaljnije komentirati, ali čini mi se da ima svjež pristup. Smatram da od Aleksandre Dojčinović svi u Hrvatskoj mogu jako puno naučiti kako se profesionalno pristupa poslu i vođenju brenda. 

► A na svjetskom tržištu? Za koje brandove misliš da rade dobro? Što misliš o omjeru cijene i kvalitete, i je li održiva ta precijenjenost danas u modnoj industriji?

Mauro Massarotto: Ima jako jako puno brandova, ali kako sam spomenuo, nisam neki trendovski tip da sve stalno pratim. Volim psihodeliju Alessandra Michele za Gucci, craft i eleganciju Picciolija za Valentino.

Ima i jako puno tih malih brandova koji super rade, mada mi je puno zanimljivija skate scena, volim Palace, Ader Error… Uvijek volim malo više humora u svemu, da se ljudi ne shvaćaju preozbiljno…

Čudno sve funkcionira danas; ono nešto što je dobro i ima dobru cijenu, nikad se ne proda. Nešto što je osrednje i jako skupo, odmah se proda. To i dan danas nisam shvatio, kako ljudi dođu do takvih zaključaka, kako odlučuju što kupiti, za kojim brendom ludovati. Ne postoji više nikakva sigurnost, nema pravila. Imam osjećaj kako će se dogoditi jedan veliki reset svega, čini mi se kako ovo nije održivo.

Dugo sam u ovom poslu, i radim odjeću i pričam s kolegama, i svi se slažemo kako su cijene postale presulude. I kad radiš u tome, onda možeš procijeniti vrijedi li to, ali uglavnom se iznenadiš koliko košta, a ne vrijedi niti izdaleka toliko. Kao i kod formiranja cijena – odlučiš biti veliki brand pa navodno moraš biti skup. Mene to nikada nije zanimalo. Meni je najbitnije da napravim nešto u čemu ljudi mogu uživati i s čime mogu živjeti, pritom se dobro osjećati i zabavljati u odjeći i s odjećom koju nose.

Zahvaljujemo Mauru Massarottu na ustupanju vizualnih materijala.

Razgovarala: Sanja Nikolić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pogledajte na linku

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post O modi, tržištu, podršci i humoru appeared first on vizkultura.hr.

Jesensku shemu zagrebačka galerija Bernardo Bernardi, smještena u zgradi Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, započinje izložbom Škatula mladog autora i (kako sam sebe voli zvati) pripovjedača Marina Nižića, koji se izdvaja svojim interdisciplinarnim pristupom dizajnu te svojim angažiranim radom i samoiniciranim projektima. Ovog smo talentiranog studenta dizajna predstavili još prije više od dvije godine, kada je za naše Plakatiranje osmislio i izradio plakat koji zorno ocrtava studentsku svakodnevicu, a pisali smo i o njegovom impresivnom i originalnom maturalnom radu. O tome što i koliko za njega znače dizajn i arhitektura, Rijeka i tradicija, doznajte iz razgovora koji je u ime Savjeta galerije Bernardi s Marinom vodila Ivana Fabrio. Izložba se otvara u četvrtak, 12. rujna u 19 sati, a moći će se pogledati do 11. listopada.

*Marin ispred zagrebačkog Zoološkog vrta, 2004.

Ivana Fabrio: Marine, tvoj je portfolio, unatoč tome što si mlad student, vrlo bogat i sadržajno raznonovrstan, iako se jasno čita fokus na kulturnu produkciju i društveni angažman. Vizualni jezik koji evidentno proizlazi iz temeljite uronjenosti u temu prepoznatljiv je u svakom tvom projektu, bazičan je i ogoljen, a uz to se i vješto poigravaš s narativom. Što je i kada obilježilo tvoju odluku da se baviš dizajnom? Pritom s rezervom koristim termin dizajna jer tvoj opus nadilazi granice medija i holistički se bavi umjetničko-projektantskom produkcijom.

Marin Nižić: Prije trinaest godina, što znam po datumima koje su moji roditelji kasnije dodavali, rezao sam slike i ilustracije iz kućnih enciklopedija, pisao svoje tekstove i slagao sav taj novonastali sadržaj na prazan papir. Izrađivao sam enciklopedije nekog svog svijeta, spajao ilustracije atomske elektrane sa slikama botaničkih vrtova. Tada sam jasno naučio par stvari — ne smijem uništavati knjige, knjige su neiscrpni izvor znanja, a znanje mogu stvarati i sam.

Onda kad je trebalo odlučiti, posvetio sam sebe srednjoškolca slaganju pravih informacija na papir, vjerojatno s idejom da je to ozbiljniji dio posla. Trebalo mi je nekoliko tinejdžerskih godina da se vratim onom dijelu koji je u suštini igra— promatranju, sistematiziranju, stvaranju znanja i provokacija. Što sam po putu naučio? Možda to da smijem uništavati knjige i da je njihovo znanje uvijek labilno, podložno tipično ljudskoj kategorizaciji. Svijet, samim time i čovjek u njemu, pa i međuovisnost čovjeka i svijeta, kompleksniji su od kategorija. Ja se svakim danom sve više vidim u tom međuprostoru, negdje gdje ih mogu sagledati i izabrati onu koja odgovara na postavljeno pitanje, problem i kontekst. Kad me pitaju, kažem da sam pripovjedač — zašto, objasnit ću kasnije.

*Grafički dizajn (2017.-2019.)

Ivana Fabrio: Uz bavljenje dizajnom u svim formatima, od vizualnih do prostornih, autor si i provoditelj samoiniciranih, često angažiranih, projekata. Koje je tvoje osobno tumačenje veze između dizajna i društvenog angažmana?

 Marin Nižić: Za bavljenje svijetom potrebno je baviti se tradicijom. Kad pričam o tradiciji, pričam o usmenoj (i pisanoj) predaji svega što je ljudsko — znanja, vještina i obrazaca ponašanja. Kad pričam o tradiciji, jednako tako pričam i o ideji svega što mislimo da tako treba biti. Tradicija je slušanje onih koji su bili prije. Tradicija nonšalantno odbija predati se onima koji trenutno žive. Tradicija je sigurnost, a produktivno je biti nesiguran. Stoga, tradicija nije nešto što se nasljeđuje per se, već se mora razumjeti. Za razbiti tradiciju potrebno je razbiti samog sebe.

Postoji priča o čovjekovoj specifičnoj nadmoći, majstorstvu nad prirodom i velikoj budućnosti izobilja i blagostanja. Ono zbog čega je ova priča opasna jest upravo u tome što je ispričana toliko puta da smo zaboravili da je priča. Čovjek je uvijek živio od priča, a oni s vještinom pripovijedanja oduvijek su zauzimali posebno mjesto. Pripovjedač plete ono racionalno u tkaninu života skupa s onim komičnim, tragičnim i bestidnim. Često, doduše, čovjek negira značaj priča, odbacuje njihovu snagu kao nešto primitivno, dječje i nešto što je prerastao. Čudnost leži u ideji da postoji nehotična i ležerna informacija. Nedostaje razumijevanje informacije kao opreme kojom navigiramo stvarnošću. I tako, uz pomoć (i unatoč) svim pričama ikada ispričanim, živimo u Antropocenu. U takvom trenutku pripovjedač ima kritičnu ulogu — igrati se. Kreativnost ostaje onom ljudskom snagom koju je najteže kontrolirati. Bez nje, veliki projekt civilizacije je nezamisliv. Riječ i slika mogu promijeniti um, srce, pa na koncu i tijek povijesti. Vrijeme je da priče budu potpuno nove, budući da one uvijek moraju biti nove, ovog puta počevši od trenutka u kojem se nalazimo.

Pripovjedač — i to u onom najprijateljskijem smislu, koji obuhvaća pisce svih vrsta, slikare, glazbenike, arhitekte, dizajnere, tvorce i izrađivače svih stvari — ima odgovornost da odvoji čovjeka od tradicije. Promjene su u tijeku, a u povijest će baciti sve što smatramo našim načinom života. Mislim da živimo u trenutku za postavljanje velikih pitanja, ali i onih najmanjih. Zašto postoje parking mjesta? Zašto sjedimo na stolici? Gdje se stvara znanje? Gdje je granica rasta i razvoja? Što je kapitalizam? Tko je učitelj? Što će biti kada se povisi razina mora? Što sam ja u svemu tome?

Na sva ova pitanja odgovore mora pronaći, bolje rečeno prihvatiti, čovječanstvo. Ta ista pitanja mora formulirati i postaviti dizajner (i arhitekt i pisac i redatelj…). Stoga, za mene dizajn nije promjena svijeta per se — onako kako ga ja shvaćam, on je mehanizam postavljanja pitanja.

*Produkt dizajn i arhitektura (2017.-2019.)

Ivana Fabrio: Neraskidiva je i tvoja veza s rodnim gradom Rijekom. Gdje se vidiš u odnosu na Rijeku u nekoj daljoj budućnosti? Do kuda sežu tvoji interesi u odnosu na taj grad?

Marin Nižić: Teško je sažeti grad u riječi, još malo teže kada si u mogućnosti gledati i mapirati cijeli svoj život samim time što otpješačiš navrh brda deset minuta, ili otplivaš od obale tri minute, ili se odvezeš busom petnaest. I onda je još teže kada grad nema nikakvog smisla, a takva je Rijeka. Moja je Rijeka u posljednjih stotinu godina promijenila dvanaest država. Moja Rijeka nekada negira (ili zaboravi) temeljna ljudska prava, a da nije ni svjesna — pravo na rad, pravo na zaštitu okoliša, pravo na dostojanstvo i pravo na samu sebe (grad). Negdje u tom kaosu, što jest Rijeka, upravo se nalazi njena ljepota. Nije prekrasna ni sunčana ni velika, nije dioklecijanska i eufrazijeva, a nije ni na moru. Rijeka je između svega isto kao i ja, ona zahtijeva rješenja koja nisu jasna i logična. Ako poznajem neku tradiciju, poznajem njenu, a to znači da je mogu razbiti. Kako? Možda dizajnom, edukacijom, emancipacijom građana, možda time da postanem gradonačelnik. Naš odnos nije recipročan, ja njoj dajem puno više nego ona meni. Ako nešto volimo, to nešto je vjerojatno lijepo, a lijepo je ono što je posebno. Rijeka je najposebnije što znam.

*Marin je jedan od organizatora RE:EASA-e u Rijeci (info ovdje); foto: Alexandra Kononchenko

Ivana Fabrio: Spomenuli smo društveno angažirane i edukacijske projekte koje iniciraš i provodiš. Posljedice implementiranja takvih aktivnosti obično nisu momentalno uočljive, već se radi o promjenama koje su vidljive tek godinama, čak desetljećima nakon. Često je potrebno da stasa čitava generacija obrazovana kroz promjenu stava u odnosu na društvena pitanja. Zanima me razvijaš li neke alate za mjerenje učinkovitosti takvih projekata? Kako pratiš vrijednosti svoje intervencije?

Marin Nižić: Dio problema leži upravo u tradiciji o kojoj pišem. Možda je najvažniji alat svaki onaj trenutak u kojem shvatim da sam nekome promijenio naviku, ritual i poimanje stvari. Tada to u nekoj mjeri ide dalje samo, taj proces nije samo na meni. Samog sebe vrednujem uvijek po tome koliko zapravo izostajem iz onog što radim — koliko sam služio samo kao onaj koji će skupiti sve kriterije, misli i zahtjeve u djelo, vodeći ih na pravi put. Onda se vrednujem po tome izabiru li ljudi taj moj put.

Metodologija i svi popratni instrumenti mjerenja radikalno se razlikuju od projekta do projekta. Projekti, kao periodi velike aktivnosti, često imaju život za sebe, sa svojim grozničavim razvojem, preustrojavanjem, rušenjem starog i građenjem novog. Život teško pratljiv projektantu kojemu ostaje inventura, popis i otpis aktive, kao temeljno sredstvo rehabilitacije. Prosijavanjem, pročišćavanjem, popravljanjem i klasificiranjem projektant utvrđuje svoj stvarni položaj prema samome sebi te okolišu. Tek pomna analiza svega uključenog može pokazati što se zapravo uopće dogodilo — kvantitativno i kvalitativno, etnološko, sociološko, demografsko, najveće i najmanje. Koliko god postavljao ciljeve, pratio i dokumentirao proces rada, pravo projektiranje leži u težnji ostavljanja dovoljno mjesta za neočekivano i neprojektirano. Jedino kasnije, tijekom popisa i otpisa, uviđamo sve predivne propuste, sve što se skrilo projektantskom oku.

*Detalji iz pedagogije (2016.-2019.)

Ivana Fabrio: Aktivan si i u području arhitekture, često i vodiš radionice u tom području, a dojma sam da posebnu pažnju polažeš na procese i metodologiju. Koja je tvoja osobna metodologija u stjecanju i prenošenju znanja, osobito u neformalnom kontekstu?

 Marin Nižić: S obzirom da mislim da se ovo pitanje ne tiče samo mene, već da iz odgovora drugi mogu puno naučiti, ovdje ću biti najkonkretniji i najdoslovniji. Jedina razlika između dizajna i arhitekture je u mjerilu. Dizajn i arhitektura discipline su koje sintetiziraju, izvode zaključke iz širokog i kompleksnog opusa specijaliziranog znanja. Dizajn je iterativan — provodi se kao istraživački proces, postupno križajući jednu po jednu stavku, ciklično i u etapama dolazeći do zaključka. Upravo u procesu i metodologiji leži posebnost i potrebni fokus naših praksi. Dizajneri i arhitekti tako postaju pripovjedači sposobni osvijetliti društvene izazove. Institucionalno treniranje i njegovanje dizajnerske i arhitektonske forme treba osvijestiti kao tradiciju.

Podučavati podrazumijeva konstantni eksperiment, prilagodbu, reinvenciju, kritiku, doprinos i, važnije od svega, njegovanje ovih sposobnosti u mašti i srcima učenika. Napose, učenik je taj koji svjedoči efikasnosti ikoje pedagogije. Ona pedagogija koju nije strah preispitati svoju svrhu, ona brine više o najboljem načinu učenja, a ne najboljem načinu podučavanja. Pedagogija nije samo stvaranje i prijenos znanja, već i vrsta kulturne produkcije. Ona je mjesto eksperimenta, stvaranja novih načina kolektivnog komuniciranja, zamišljanja i konstruiranja. Pedagoški prostor nije nužno i samo prostor škole, ma koliko god on bio važan. Potrebno je zaista promatrati gdje i kada izniču pedagogije, kako se strukturiraju u različitim dimenzijama individue, grupe i institucije. Učenje nije samostalan period vremena i mjesta u kojem magično postajemo odrasli, već cjeloživotno stanje, proces koji prožima sve i svugdje, svo vrijeme. Okej, sad kad smo riješili takozvane ciljeve učenja, kako doći do njih?

To razvijam svakodnevno, ali u tri stvari sam siguran: prvo, većina znanja i vještina rađa se i raste izvan institucije u procesu koji je često nenamjeran i nesvjestan. Drugo, profesor i učenik su horizontalni, njihove su titule u korijenu krive, jer oboje su učenici. Treće, ono što nazivamo neformalnom metodologijom učenja nerijetko nas uči puno više od onog formalnog. Moja borba leži u traženju rupa unutar akademskog obrazovanja gdje je potrebno integrirati svo drugo obrazovanje, ne bi li proces podučavanja postao proces učenja i obratno.

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet

Intervju priredila: Ana Mušćet

Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.

The post Dizajnom se trebaju postavljati pitanja appeared first on vizkultura.hr.

Francuska umjetnica sa zagrebačkom adresom, Charlotte Fuentes, svoju umjetničku praksu temelji na svakodnevnim izvedbama koje brišu svaku vrstu granica između Života i Umjetnosti. Pomičući granice, ona aktivira svoje likove. Vodi nas na putovanje, stvarajući komične situacije i pričajući priče kako bi napokon mogla napisati vlastitu priču. Zagrebačka publika upoznat će Charlotte Fuentes na KONTEJNER-ovom festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav, koji će se održati u HALI V Tehničkog muzeja Nikola Tesla od 18. rujna do 10. listopada, a na kojem će izložiti instalacije pod nazivom Ljubav je negdje drugdje. Njezin rad, koji je nastao u koprodukciji s Muzejom prekinutih veza, usredotočen je na četvoricu ljudi koje voli – njezinog djeda, Richarda Brautigana, Vincenta Macaignea i Basa Jana Adera. Povodom nadolazećeg festivala i centralne izložbe, fokusirane na temu ljubavi, razgovarali smo s umjetnicom kojoj je dosadilo čekanje.

*Charlotte Fuentes

► Ekstravagantna ljubav istražuje što znači voljeti, koga je sve moguće voljeti i kako tu ljubav izražavamo. Tko voli, a tko je voljen u tvojem radu?

Charlotte Fuentes: Tu se ne radi o konvencionalnoj ljubavi jer se ovdje ja nalazim u ljubavnoj vezi u kojoj je reciprocitet nemoguć. Oni koje volim ne znaju da su voljeni. Ovaj projekt usredotočen je na četvoricu ljudi koje volim, a to su: moj djed, Richard Brautigan, Vincent Macaigne i Bas Jan Ader. Većinu vremena privlače me ljudi čiji su životi ispunjeni neizvjesnošću, puni zamagljenih i neobjašnjenih stvari, ljudi koji nisu sasvim prisutni, već vrludaju između fikcije i stvarnosti. Ljubav sam otkrila putem umjetnosti i to je uvelike utjecalo na način na koji volim. Otada su granice između fikcije i stvarnosti izblijedjele. Dugo sam bila jedan od onih ljubavnika kakve Roland Barthes opisuje u svojoj knjizi Fragmenti ljubavnog diskursa:

Jesam li ja zaljubljena? – Da, jer čekam. Druga strana nikada ne čeka. Ponekad i ja poželim biti u ulozi onog koji ne čeka; pokušavam se zaokupiti nečim drugim, kasnim na dogovore; ali u toj igri uvijek izgubim. Što god učinila, eto me, bez ičega pametnijeg za raditi, dolazim na vrijeme, čak i uranim. Fatalan identitet onoga koji voli je upravo to: ja sam ona koja čeka. U nekom trenutku shvatila sam da me takva ljubav uopće ne ispunjava. Dosadilo mi je čekanje. To nije bilo ono što sam očekivala od Ljubavi. Stoga sam odlučila djelovati i u stvarnom životu izazvati jedan od prizora koje sam zamišljala. Konačno sam na kušnju stavljala svijet koji sam htjela upoznati. Razvijala sam opsesije iz želje ili potrebe za intenzivnijim življenjem.

*Charlotte Fuentes

► Kako je ljubav izražena u tvojem radu?

Charlotte Fuentes: Ljubav se manifestira u mojim postupcima tijekom poetičnog putovanja na koje sam krenula kako bih doprla do ljudi koji su mi daleki. Ljubav je putovanje, a umjetnost je medij koji tu ljubav čini mogućom.

► Koje su teme i osjećaji vezani uz ljubav u tvojem radu?

Charlotte Fuentes: Uzbuđenje, opsesija, nadanje, melankolija, poezija, slučajni susreti, mogućnosti.

*Charlotte Fuentes: “Richard and I, Hand in Hand”

► Festival Ekstravagantna tijela pokrenut je 2007. godine i otad se bavi granicama između normalnog i patološkog. Kako se tvoj rad predstavljen na festivalu i tvoja umjetnička praksa općenito bave istraživanjem ekstravagantne ljubavi?

Charlotte Fuentes: Moj umjetnički rad istražuje ljubav koja je ekstravagantna jer predlaže neobičan i drugačiji način voljenja. On pokazuje moć mašte u transformiranju života, slijedeći opsesije i maštanja putem medija umjetnosti i života.

Opsesija je u svakodnevnom životu usko povezana s medicinskom dijagnozom. Opsesivna neuroza vas zasljepljuje, sluđuje. Ali kad je opsesija svjestan čin, ona nije zasljepljujuća, već može predstavljati ravnotežu, “egzistencijalističku” ravnotežu. Opsesije nam daju motivaciju koja nas tjera prema naprijed. One su kao cilj. Opsesija ne bi trebala imati nikakvu svrhu i upravo je to čini uzbudljivom. Štoviše, opsesija ne bira nas, mi odabiremo nju. Čini mi se da u početku gotovo uvijek dolazi do određene stagnacije, dosade, čekanja na stimulativni događaj koji će poremetiti rutinu. U nekom trenutku svi pomislimo “ok, trenutno želim ostaviti sve i otići, nestati, pobjeći iz ove situacije”, no tko to zaista i učini? Zašto to ne činimo? Što nas sprječava u tome? Uvijek imamo tu mogućnost.

Moje opsesivno ponašanje prema mojim ljubavnicima je izvor spoznaje i istraživanja, ono me tjera da se usudim učiniti stvari koje zbog društvenih pritisaka i normi inače ne bih učinila. Koristeći život kao medij, pokušavam pomaknuti granice i dati novu perspektivu normalnosti.

Što je normalno? Što je dozvoljeno? Što je ispravno? Mislim da nema dobrog ili lošeg načina za nešto. Društvo stvara norme kako bi nam pokazalo što bismo trebali jesti, što misliti, kako bismo trebali voljeti ili mrziti. No ne postoji samo jedan način za to. Načina je onoliko koliko i ljudi na svijetu. Razliku čini ono što je ekstravagantno. Ekstravagantno je prirodno ponašanje. To je put ka slobodnom djelovanju i to je ono što nas čini jedinstvenima.

Neurolog Oliver Sacks, čiji rad cijenim, razvio je poetičnu znanost. Pomoću slučajeva svojih pacijenata on pokazuje da je patologija bonus identitetu i kreativnosti pojedinca, a ne samo nedostatak. Za njega bolest nikad nije samo manjak ili višak; često se radi o borbi, a ponekad i o tajnom sporazumu između sila patologije i kreacije. “Kakav paradoks, kakva okrutnost, kakva ironija je ovdje na snazi – taj unutarnji život i imaginacija možda će biti umrtvljeni i mirni ako ih se ne otpusti i ne probudi opijenošću ili bolešću! Upravo tako.”

*Charlotte Fuentes: “Tsunami for Richard”

Program petog izdanja festivala Ekstravagantna tijela predstavili smo ovdje, a za više informacija posjetite službenu internetsku stranicu, Facebook stranicu ili Instagram profil.

The post Nova perspektiva normalnosti appeared first on vizkultura.hr.

Studio UP jedan je od međunarodno poznatijih hrvatskih ureda novije generacije. Iako su studio osnovali 2003. godine, nakon pobjede na natječaju za gimnaziju u Koprivnici za koju su 2009. nagrađeni prestižnom EU Mies Van der Rohe Award  – nagradom Europske unije za suvremenu arhitekturu (Emerging Architect Special Mention), Toma Plejić i Lea Pelivan rade kao tandem još od 2001. godine. Tijekom svoje karijere izveli su zgrade i objekte najrazličitijih mjerila i tipologija te su bili nagrađivani od strane strukovnih udruženja u Hrvatskoj, ali i svijetu. Tema razgovora s Tomom i Leom bila je fokusirana na usporedbu vremena kada su stasali kao studio i vremena danas, te tipologije kojom se, poput većine hrvatskih ureda, danas ponajviše bave – a to je turizam.

*STUDIO UP: Ria Tursan, Dora Karamatić, Toma Plejić, Lea Pelivan, Sara Nasić, Stanislava Odrljin, Izvor Simonović Majcan. (Foto: Iva Martinis)

► Negdje sam pročitao kako je dvadeseto stoljeće završilo padom berlinskog zida dok je dvadeset i prvo počelo padom blizanaca u New Yorku. Razdoblje između ta dva događaja je period na koji se vi često referirate kao krucijalan za vrijeme u kojem započinjete raditi. Možete li za početak usporediti taj period u kojem ste stasali kao ured i vrijeme u kojem radite danas?

Lea: Uh, ovo zvuči kao da smo jako stari (smijeh). Dobro se sjećamo tog početka 21. stoljeća kako ga ti nazivaš, jer je 11. rujna označio početak tog jednog nestabilnog i nesigurnog doba koje je obilježilo i naš početak bavljenja arhitekturom. To uvijek volimo navesti kao referencu jer nam je šokantno označio prekid školovanja i početak rada.

Toma: Nevezano za taj tragičan događaj, bila je pozitivna atmosfera u zraku. Atmosfera slobode i početka. Kada smo diplomirali 2001. godine počeli su prvi kontinuirani nizovi natječaja i bila je u jeku era programa POS-a – poticajne stanogradnje, koja je izbacila niz mladih timova i niz jako zanimljivijih projekata. Mislim da je razlika tadašnjeg i sadašnjeg vremena dramatično različita: trenutno smo u deficitu javnih i otvorenih natječaja, a procedure provođenja natječaja su zamršenije. Danas nije lako, ili uopće nije moguće samostalno startati s 26 godina, kao što smo mi startali.

Lea: Da se nadovežem, mislim da svako vrijeme nosi svoje izazove, ali i prednosti. Prednost vremena kada smo mi započinjali je svakako bila velika količina natječaja, ali i činjenica da nije bilo puno velikih ureda koji su nam mogli konkurirati u tim konceptualnim i idejnim izazovima. Nakon generacije koju je formirao POS otvorili su se natječaji za javne zgrade i sportske dvorane te u planove ulazi odredba koja obavezuje organizaciju natječaja za sve zgrade javne namjene, i na našu sreću te su odredbe u planovima ostale do danas. Također mislim da sreću treba i zaraditi; iako se čini kako je natječaj za gimnaziju u Koprivnici bio naš prvi projekt, mi smo prije njega odradili nekolicinu natječaja unutar drugih ureda, kao i barem dvadesetak projekata u Splitu s intencijom da se vratimo dolje, tako da smo mi već kao mladi stručnjaci bili dobro uigrani.

* GYMNASIUM 46º09’N-16º50E – Monovolumen zgrade gimnazije i sportske dvorane u Koprivnici: snimak iz zraka prilikom otvaranja 2007. (Foto: Robert Leš)

*GYMNASIUM 46º09’N-16º50E Natječajna maketa iz 2003.godine. (Foto: Toma Plejić) / Izložbena maketa 30 x 30 cm za fluktuirajuću izložbu Mies van der Rohe Award. (Foto Robert Leš)

*GYMNASIUM 46º09’N-16º50E – ‘Dan Koprivnice’ pod ‘polikarbonatnim nebom’, uoči koncerta 2007. godine.

► Čini li Vam se da je, osim samog broja objavljenih natječaja, na neki način i pao interes arhitekata da uopće sudjeluju na njima?

Lea: Možemo reći da je kvaliteta natječaja opala, pogotovo u usporedbi s vremenom prije krize. Čini mi se da se danas prilikom žiriranja previše fokusira na izvedbu i regulativu pa samim time ubija svaka mogućnost da se dogodi neka ambicioznija arhitektura. Mi smo mogli punim plućima projektirati, a danas raditi natječaje znači raditi puno kalkulacija. Žiriji su raznorodni, tako da često pobjeđuju osrednji radovi koji su više posljedica kompromisa žirija, a manje jasnog stava koji stoji iza projekta… Ali nije to samo problem u Hrvatskoj, već je općenito problem naše struke, jer očito se uredi mnogo više bave projektima sa sigurnijom zaradom, dok su natječaji uvijek rizik. Mi ih i dalje jako volimo jer stvaraju jednu dobru sinergiju unutar ureda i smatramo ih dobrom mentalnom vježbom.

*Proces Paromlin: Javna gradska knjižnica u Zagrebu, STUDIO UP / 2019. – Interpolirane skošene ‘plaže’ tematskih otvorenih čitaonica s javnim krovnim parkom (čitaonicom) na vrhu, dok se u zaštićenim silosima industrijske arhitekture čuva građa knjižnice.

► Kada govorimo o Vašim početcima, jeste li imali drukčija očekivanja kako će Vaš ured izgledati u budućnosti? Pitam iz razloga jer mi se čini da ste svjesno odlučili zadržati manji ured s kojim ćete raditi manji broj projekata kojima se možete posvetiti..?

Lea: Iskreno, nismo nikada imali ambiciju imati veliki ured. Kroz rad smo shvatili da ne želimo hendlati veliki broj ljudi jer onda to postaje projekt za sebe. Mi intenzivno sudjelujemo u projektima koje radimo, a mislim da to ne možeš napraviti s većim uredom. Sasvim je drugačije donošenje odluka kada imaš veliki i kada imaš mali ured: praktički moraš standardizirati dobar dio posla i tu se ubija kreativnost. Kada držimo predavanja i pokazujemo naše izvedbe ljudima koji ne poznaju naš rad, uvijek im se čini da je svaki projekt radio neki drugi ured. Razlog tome je što se nakon svakog projekta na neki način „resetiramo na tvorničke postavke“ i krećemo svježi u novi izazov. To je jako teško postići unutar velikog ureda.

Toma: Jednostavno, sve što se od nas tražilo uspjeli smo realizirati s ‘manjim’ uredom, do deset, dvanaest ljudi. Čak i velike zahtjevne tipologije poput hotela Amarin u Rovinju (link) s pratećim bazenima, satelitima i plažama izveli smo u super kratkom periodu. Uvijek smo gledali na ured kao na malu specijalnu jedinicu koja je brza i fleksibilna, a ne kao tromu korporaciju. Također, uz mali ured možemo paralelno raditi na fakultetima, a nama je to izuzetno bitno. Dijalog sa studentima je osvježenje. U kombinaciji edukacije i prakse nalazimo zadovoljstvo rada. Zapravo smo od početka imali sreću raditi na taj način, prvo u Zagrebu pa Splitu, i sada ponovno u Zagrebu.

*BOUTIQUE HOSTEL FORUM, STUDIO UP / 2012. (Foto: Robert Leš). – Superpozicija slojeva na antičkom forumu, javni prostor, javne sobe.

► Kažete kako ste kao mali ured izvodili zahtjevne projekte poput hotela, što mislim da je dobar uvod u tu nesretnu temu turizma o kojoj pričam gotovo sa svakim sugovornikom. Kako gledate na recentni turistički bum i njegove reperkusije na prostor?

Toma: Ja mislim da je turizam sretna tema! Turizam je fantastičan pokretač, detonator promjene, šansa za novo, šansa za regeneriranje starog. Turizam sintetizira situacije i međuodnose privatnog i javnog, domaćeg i stranog, novog i starog u jedan opći benefit. Turizam nudi šansu za veliko ulaganje i razvoj, šansu za izvrsnu arhitekturu; nudi šansu za super brzi rast poput nekog ubrzanog gledanja filma. Turizam je adrenalinska injekcija iz filma Pulp Fiction, a Uma Thurman je teritorij.

Lea: Turizam je, bez obzira na tipologiju o kojoj pričali, arhitektima jako izazovan jer se stalno mijenjaju potrebe, navike i standardi.  Dogodilo se da smo radili hostel u Splitu koji je postao jedan mali grad unutar stare robne kuće i uspjeli smo dovesti kritičnu masu koja je inducirala neke promjene u gradu kroz organiziranje raznih predavanja, koncerata i okupljanja. Slično smo uspjeli ponoviti i u Zadru na projektu hostela Forum (link), gdje smo uspjeli stvoriti vibrantni prostor koji je dio gradskog tkiva i koji mijenja tokove unutar urbane strukture u kojoj je nastao. Mi vidimo taj turizam kao pomoćni faktor koji može doprinijeti energiji i razvoju na sličan način kako se to  događalo na našoj obali u drugoj polovici prošlog stoljeća. Danas se to ne događa kroz neku herojsku arhitekturu, jer su promjene toliko brze da ih arhitektura ne može pratiti, ali zato imamo mnogo veću slobodu u programatskom i tipološkom promišljanju zadataka.

* BOUTIQUE HOSTEL FORUM, STUDIO UP / 2012.: Pročelje kao ‘Stage’, nastup grupe LET3 u prozorima BHF 2016.godine. (Foto: STUDIO UP) / Modernistički trijem kao ’Stage’, priprema za nastup grupe ‘Dječaci’ prilikom otvorenja 2012. godine. (Foto: Toma Plejić)

► Vaš projekt za hostel Goli i Bosi je pionirski upravo zbog inovativnog promišljanja programa kuće. Naime, kada je građen gotovo da nije ni postojalo gradskih hostela na obali, pa ste praktički postavili referentni primjer, dok su oni već sada pomalo i passé…

Lea: Hospitality domena je inače jako zanimljiva u arhitekturi, pogotovo jer je gotovo jedina koja se trenutno gradi u Hrvatskoj. Međutim brzina kojom se ona mijenja je fascinantna. Primjerice, trenutno radimo na projektu prenamjene i dogradnje našeg hostela Forum u Zadru kojeg recikliramo u hotel te se obnavljaju kino dvorane u multifunkcionalne prostore kao dodatni sadržaji turističkoj ponudi. Investitor je shvatio kako smještajnim kapacitetima treba dodatna vrijednost kako bi privukli goste te je odlučio žrtvovati izvjestan broj soba kako bi se stvorio jedan poseban urbani ambijent. „Zvjezdice“ više nisu uopće bitne, nego upravo to iskustvo po koje dolazi turist, a iskustvo se uglavnom postiže uvođenjem javne namjene u turističku, koja ju onda čini vibrantnim i energičnim prostorom. Shvatili smo kako smo zapravo tom odlukom obuhvat na neki način vratili inicijalnoj zamisli Bruna Milića, što mislim da je dosta uspješan iskorak. Mi smo to uvođenje javnog u  turističku namjenu odavno predlagali investitorima, međutim oni nisu odmah pristali na tu ideju. Nakon desetak godina zajedničkog poslovanja, shvatili su da smo ipak bili u pravu jer su osjetili i sami kako se grad mijenja te na koji način moraju formirati ponudu.

*GOLLY BOSSY DESIGN HOSTEL, STUDIO UP / 2010. – Isijavajuća sumporno žuta unutrašnjost javne sfere, prenamjenjene robne kuće u hostel, referira se na boju javnog transporta u Splitu.

*GOLLY BOSSY DESIGN HOSTEL, STUDIO UP / 2010. – Zajednički javni prostor kao kontinuitet ulice u ovom slučaju kao ‘izložbeni’ prostor – isijavajući fluo rad Viktora Popovića ‘Mid Career Artst’ u sklopu splitskog salona. (Foto:Toma Plejić)

► Koliko Vaš ured zapravo ovisi o turizmu u smislu poslovanja?

Lea: Turizam čini više od pola poslovanja  i to ne samo našeg ureda… čitava struka jako ovisi o turizmu.

► Zvuči malo zastrašujuće…

Lea: Da. Ali sve je u Hrvatskoj zastrašujuće (smijeh). Kroz dvadesetak godina rada shvatiš da je nestabilnost jedina konstanta i da zapravo nema smisla dugoročno planirati poslovanje. Reakcije su na dnevnoj razini i svi ti projekti imaju nenormalno kratke rokove. Hostel Goli Bosi je osmišljen i izveden u sto dana i to je jedna nevjerojatna brzina koju smo mi naučili upravo od poduzetnika s kojima smo radili. Također, recikliranje prostora postojećih zgrada su sve aktualnija i sve će biti manje investicija na praznim ledinama, a sve više ponovnog oživljavanja. Arhitekti pomalo postaju specijalisti koji kreativno reinterpretiraju već zatečeno stanje.

*VITAR LIFESTYLE HOTEL, STUDIO UP / 2018. – Redizajn unutarnjeg uređenja i vanjskih brisoleja.

► Hoće li se naša uloga – uloga arhitekta, pretvoriti u to da kroz procese reciklaže prostora stvaramo neke nove dodane vrijednosti?

Toma: Da. Goli-Bosi će na primjer ponovo postati robna kuća ili ured, ili mega-dječja igraonica. Prolaznost programa i fleksibilnost struktura intrigira. Promjena godi. Split je neprepoznatljiv u odnosu na Split kada je Goli-Bosi izgrađen. Čitav grad vrvi, gotovo da se ne razaznaje kada je ‘Ultra’, a kada nije. Međutim, nedovoljno se reflektira benefit te fluktuacije gostiju u infrastrukturi grada.

► Koliko se grad promijenio utjecajem turizma u odnosu na Vašu mladost? Naime i sam sam odrastao u Splitu i osjetio tu promjenu na svojoj koži, međutim čini mi se da je danas Split dosta tolerantniji i otvoreniji grad. Koliko turizam ima zasluge za to?

Toma: Mi smo formativne godine srednje škole proveli u kontrastnom Splitu, u ratnom periodu devedesetih. To je bilo vrijeme polu-ilegalnih koncerata u atomskim skloništima, doba neke čudnovate neartikulirane lude kontrastne energije, redukcija struje i šumova agregata, poput neke vrste ’mediteranskog Blade-Runner-a’…superkul. Međutim, sve je bilo prazno. Nezamislivo.

Lea: …Pa zima u Splitu danas i ne izgleda drastično drugačije. (smijeh)

Toma: Mislim da si u pravu. Postoji ljeto i ne-ljeto. Tu se vidi koliko je loša orijentacija na jednu ekonomsku granu i kakve posljedice monokultura može imati na prostor.

*AMARIN FAMILY HOTEL, STUDIO UP / 2016. – Planet Amarin u izgradnji, proljeće 2016. (Foto: STUDIO UP)

*AMARIN FAMILY HOTEL, STUDIO UP / 2016. – Planet Amarin u funkcijii, ljeto 2016. (Foto: Robert Leš).

► Možemo li se mi arhitekti nositi s tim promjenama koje turizam donosi ili je to izvan naše domene?

Toma: Jean Nouvel ima teoriju o hotelima koju često citiramo: On tvrdi da su hoteli postali makroi, a gradovi prostitutke, odnosno komentira kako prostori hotela nedovoljno participiraju u ritmu grada i dnevnih rituala grada. Radimo niz projekata koji se bave baš temom regeneracije zatečenog kroz ubrizgavanje novih sadržaja u stari kalup. Prije desetak godina hosteli su nam bili jako zanimljivi jer su brzo i efektno, doslovno preko noći, promijenili susjedstvo, promijenili predodžbu o pejorativnom hostelu, o programu i tipologiji. Jednostavni, progresivni, neopterećeni standardima turističke ponude alarmirali su promjenu. Arhitekti mogu i moraju utjecati na ‘javno’ koje Lea spominje. Na primjer Amarin je dijametralno suprotan primjer s istim ciljem. Amarin ne regenerira zatečeno, ali stvara neki novi „planet Amarin“ u smislu potpuno uređenog krajolika koji čini 50% zahvata u ‘javnog dobra’. Da, 5 ha je otvoreni javni park, infrastrukturno opremljen. Amarin je u ovih par godina postao vrijednost za sebe.

*Super-Lungo-Mare / Transferij, Projekt istočne obale u splitu (Gradski projekt br.2 ) natječajni rad 1.nagrada, STUDIO UP, 2012. (Foto:STUDIO UP)
Interpolirana mega-forma s kontinuiranom javnom šetnicom i javnim atraktorima (olimpijski bazen) koja se nadvija nad operativnim površinama luke osiguravajući superiorni kontinuitet javnog u gradskoj luci.

► Predavali ste u Splitu, dok je od prošle godine Lea na fakultetu u Zagrebu, pa imate dosta dobar pogled na obje škole arhitekture. Na koji način koncipirate radionice arhitektonskog projektiranja da se bave istraživačkim temama i ima li sličnosti u pristupu tih dviju škola?

Toma: Prošle godine je Lea u Zagrebu na katedri za stambenu arhitekturu radila „Instagram dom“ gdje su studenti reinterpretirali stanovanje kroz prizmu društvenih medija i digitalnog doba u kojem živimo. Mi smo pak u Splitu radili radionicu „Cloud 9“ za gradski projekt 9  između MHASA i galerije Meštrović gdje su studenti radili velike gradske projekte najrazličitijih tipova sadržaja poput studentskog grada, umjetničke akademije, zoološkog vrta, muzeja… Eksperimentirali smo i dali smo potpunu slobodu studentima, rezultati su bili fascinantni! Količina koju studenti uspiju isproducirati je svake godine sve bolja. Škole su slične i kompatibilne, splitski fakultet je bitno manji, fleksibilniji, ima otvoreniju strukturu, prisutniju radikalnost…

Lea: …hoćeš reći divljinu? (smijeh)

Toma: Da! Mediteran.

►  Što mislite, je li bolje da se studenti na fakultetu drže manje realnih projekata ili bi ih se trebalo čim prije ubaciti u problematiku struke?

Lea: Ne može jedno bez drugoga i nije nužno odvojivo, ali je bitno za arhitekte da budu vezani uz kreativnost i slobodu koja prati rad na nastavi. Nekada arhitekti koji su isključivo u praksi „otupe“ pa se uglavnom bave ispunjavanjem raznih urbanističkih i administrativnih zahtjeva koje nam nosi praksa. Mi smo tu važnost otvorenosti u pristupu shvatili kroz suradnju s umjetnicima i dizajnerima i upravo se iz tog razloga na fakultetima pokušavamo najviše baviti programiranjem arhitekture, a ne pukim ispunjavanjem zahtjeva koje pojedine definirane tipologije zahtijevaju.

Toma: Sa studentima smo se u sklopu radionice arhitektonskog projektiranja intenzivno bavili temom Grad-Hotel polemizirajući međuodnose i stvarajući nove hibridne odnose gradskih potreba uz nužne hotelske sadržaje, često smo se nadovezivali (npr. na Bačvicama u Splitu) na Airbnb saturirano susjedstvo i isključivo predlagali deficitarne javne sadržaj. Istraživački rad na fakultetu je dobar način za dubinsko i brzo sondiranje tema, pogotovo kompleksnih poput turizma.

*CLOUD 9 / Gradski projekt br. 9 / Diplomski studio 2: 2019., Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Voditelji: Zrinka Visković, Jure Bešlić, Saša Begović, Toma Plejić.
CLOUD 9 – Komunalne platforme / STUDIO 2: Mirna Duvnjak, Sara Markovina, Marta Ivačić, Lucija Šimundić Bendić, Kristina Brajković, Ines Marković (Foto: Toma Plejić)
CLOUD 9 – ‘NOT A ZOO’ / STUDIO 5: Mia Pejić, Vedran Kustura, Mia Nerlović, Silvia Lobera, Marina Šegedin (Foto: Toma Plejić)

► Koji vam je najveći izazov u radu sa studentima?

Lea: Individualni rad! Jer je to kombinacija arhitekture i psihoterapije (smijeh). Najteži zadatak kao mentoru je pomoći mladom studentu da napravi ono što želi i u što vjeruje. To znači da se moraš svakom studentu prilagoditi, ući mu u glavu i pomoći mu dovoljno a da ne riješiš problem umjesto njega, to nam je oduvijek najveći izazov.

Toma: Najveći izazov je postaviti zadatak da bude dobar okidač. Svake godine mijenjamo pristup. Svake godine je sve bolje. Veselimo se novoj sezoni.

*Paradise City (Planirani grad za 10.000 ljudi) / STUDIO UP + Studio Silvio Vujičić, 2019.
Zračni prelet preko planiranog grada i arhipelaga.(Foto: STUDIO UP)

*Paradise City (Planirani grad za 10.000 ljudi) / STUDIO UP + Studio Silvio Vujičić, 2019.
No-Stop-Paradise-City Villa – detalj unutarnjeg arboretuma s bazenom. (Foto: STUDIO UP)

Zahvaljujemo Studiu UP na ustupljenim vizualnim materijalima. Studio UP možete pratiti na instagram.com/studioup_official/ i na studioup.hr

Razgovarao: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Nestabilnost kao jedina konstanta appeared first on vizkultura.hr.

U zagrebačkoj Galeriji Spot prošloga je tjedna otvorena izložba umjetnice Petre Mrše koja nosi naziv Killing, Arranging, Walking. Istoimenim radom, sastavljenim od serije fotografija i videa, Petra tematizira ljudski odnos prema vlastitoj okolini i okolišu, istražujući načine na koje kulturološki konstrukti oblikuju naš doživljaj prirode.

Više o ovom radu i izložbi možete pročitati na službenoj web stranici Galerije Spot / Ureda za fotografiju, a mi smo Petri postavili nekoliko pitanja o procesu njegova nastanka i idejama koje su ga oblikovale!

*Petra Mrša, “Killing, Arranging, Walking”

► Na ideju za ovaj rad došla si tijekom rezidencijalnog programa u Kubertonu, šumovitom području na sjeveru Istre, na granici sa Slovenijom. Što je iskustvo boravka u tom gotovo nenaseljenom području donijelo, a što je potom formiralo ideju za rad?

Petra Mrša: Iskustvo u tom krajoliku bilo je konfrontirajuće spram ideje i očekivanja da je boravak u prirodi ugodan, da se čovjek osjeća povezano i prihvaćeno. To je ujedno bila i polazišna točka rada: prihvaćanje antagonističke pozicije osobe odrasle u urbanoj sredini naspram prirode koja je, iako nije netaknuta, dovoljno rijetko u susretu s ljudskom vrstom da se ponaša slobodno i neustrašeno, što se s druge strane može doživjeti kao invazivno. Ovakvo ponašanje životinja drugačije je od ponašanja u prilagođenim prirodnim krajolicima, kao što su šumske staze, vidikovci ili planinarski domovi, koji su namijenjeni za ugodno bivanje u neurbanom okolišu.

*Petra Mrša, “Exploring the environment 2”, serija fotografija

► 15 fotografija smještenih u bijelu kutiju, poput svojevrsnog herbarija, dokumentiraju biljke i životinje izdvojene iz njihovog prirodnog staništa. Snimljene su na neutralnoj pozadini, zajedno s pomagalima koja fiksiraju njihovu strukturu za podlogu; fotografije s jedne strane preuzimaju “jezik” enciklopedija i prirodoslovnih muzeja kao dominantnih izvora znanja o svijetu prirode, no s druge strane izrazito su estetizirane, što potencira i bijela plišana kutija. Koja poruka leži iza ovakvog postupka estetizacije?

Petra Mrša: Uljepšavanje prizora nasilja, dodavanje informacije o o načinu izdvajanja (-ubijanja) vrste koja je prikazana, te uključivanje u prizor pomagala za fiksiranje “modela” u najfotogeničnijoj pozi, formalni su elementi koji razlikuju ovu zbirku od znanstvenih zbirki na koje reagira. Iako su svi ti elementi prisutni i iza proizvodnje znanstvenih zbirki, u radu  Exploring the environment 2 stavljeni su u prvi plan. Neke od takvih znanstvenih zbirki (prepariranih primjeraka ili ilustracija) su također čuvane u kutijama, pa je tako plišana kutija metoda preuzeta iz načina zbrinjavanja vrijednih zbirki u muzejima, institutima i knjižnicama. Bijela, mekana, ugodna, zaštitnička, u diskrepanciji je, čak licemjernoj, sa sadržajem kojem služi.

*Petra Mrša, “Exploring the environment 2”, serija fotografija u plišanoj kutiji

► U videu, koji je također dio ovoga rada, bilježiš procese vlastitog boravka u šumi. Gledatelja, međutim, umjesto dokumentarnih snimki (kakve bi bile očekivane) dočekuje niz inscenacija čiji su glavni protagnisti plišane igračke, crteži iz slikovnica, makete… Zašto si se odlučila na takav pristup? 

Petra Mrša: U videu se šetnje šumom isprepliću s vizualnim materijalima o prirodi i životinjama koji naviru iz sjećanja, te diktiraju doživljaj i razumijevanje tog prostora. Ti su materijali društvom i kulturom posredovane reprezentacije prirode, poput Garfielda, Tweetyja, plišanih životinja, ZOO-a, suvenira, ali i manje ugodnih prizora poput istraživanja provođenih na životinjima ili prizora iz prehrambene industrije.

Svi ti izvori znanja, u trenutku fizičkog bivanja u prirodi, pokazali su se ne samo beskorisnima, već i otežavajućim i disfunkcionalnim. Iako je veliku količinu znanja moguće prenijeti posredno – putem Interneta, tekstom i slikama – snalaženje u ambijentima poput Kubertona otvara pitanja o granicama takvih izvora znanja i važnosti neposrednog, tjelesnog učenja.

*Petra Mrša, “It’s so calm, no one around”, kadrovi iz video rada

► U jednom od popratnih tekstova za ovaj rad istaknula si da si nakon rada na njemu postala vegetarijanka. Zanimljivo je da su, kako si i sama istaknula, naše iskustvo boravka u prirodi i njezin doživljaj ovisni o prethodno usvojenim znanjima – gotovo pa i nema nepristranog, neposredovanog doživljaja… No s druge strane, čini se da se sličan proces događa i u umjetničkom radu – da rad i istraživanje određene teme direktno utječe na tvoja osobna stajališta, iskustva, odnose..?

Petra Mrša: Najčešće se iskustveno, posredovano, zamiješano, raspetljano bavim temama do kojih, nakon što sam završila rad, imam drugačiji odnos.

► U svojim radovima uglavnom preispituješ i nastojiš izvrgnuti uvriježene koncepcije, ideološke konstrukte koji vladaju i upravljaju našom svakodnevicom i međusobnim odnosima. Događa li se kroz rad na nekoj takvoj temi i sličan paralelni proces i u samom mediju fotografije? Drugim riječima, podvrgavaš li na neki način i samu fotografiju određenom preispitivanju obrazaca koji su joj svojstveni?

Petra Mrša: Fotografski medij više koristim nego što ga preispitujem. Odnosno koristim karakteristike koje definiraju nastanak i recepciju fotografske slike: reproducibilnost, masovnost, dostupnost. Iako postoje alati koji lako izmijene izgled fotografije,  i dalje njezini prizori imaju moć da ih se interpretira kao slike stvarnosti. Reagiram na takvo stanje proizvodnjom fotografija koje postojeće slike “stvarnosti” nastoje izazvati.

Druga karakteristika medija koju iskorištavam je svijest protagonista, koji se nalaze ispred aparata, da ono što je zabilježeno fotografijom može doći do i biti viđeno od nezamislivog drugog, što može imati transformativni učinak na “izvedbu” ponašanja.

Izložbu Killing, Arranging, Walking možete pogledati do 27. rujna; Galerija Spot otvorena je svakog radnog dana između 16 i 20 sati.

The post Dekonstrukcija postojećih slika stvarnosti appeared first on vizkultura.hr.

Razgovor između Barbare Šarić, Vizkulturine stalne suradnice, i kipara Nikole Vrljića. Sugovornici su inače supružnici.

Odgovorit ćeš na svako pitanje, čak i ako ti je glupo. Dogovoreno?

Mogu iskoristiti kviska?

Ne. S novinarom ne bi tražio kviska.

Bi.

Ne.

*Nikola Vrljić, fotografije: Ivan Dorotić

Najlakše je s Nikolom razgovarati – o umjetnosti. Umjetnost ga budi, oči mu se šire, a ritam riječi, kod Nikole uvijek nešto sporiji – razmišlja upravo u tom trenutku što zapravo želi reći, a jako mu je važno da kaže upravo ono što želi – gotovo neprimjetno, ali ipak, ubrzava. Možda je to ubrzanje čak i samo prividno – jer Nikola baš o umjetnosti ima najviše za misliti i upravo mu je tu, kao nigdje drugdje, važno da se izrazi točno – ali ton je viši, veseliji, sve oko Nikole, dok govori o umjetnosti, oživi. Najviše on sam. Nešto nalik – sreći.

A najteže je s Nikolom razgovarati – o umjetnosti. Ne trpi neslaganje, krivo usmjerena pitanja, “pogrešne” zaključke; jer kad govori o umjetnosti Nikola ima, ako ne kronološki, onda, barem, čini mu se ontološki već utvrđene, čvrsto, možda i tvrdoglavo – sigurno tvrdoglavo – utemeljene stavove. Kad Nikola govori o umjetnosti govori kao da izgovara istine koje nadilaze njega, mene, društvo ili vrijeme, a neslaganje s tim istinama u najmanju je ruku nerazumijevanje, ali zapravo glupost. Nesposobnost, ona za njega najgora: nesposobnost gledanja. Jer za to nema isprike. Sreća je – naša, njegova i moja, da ja oko umjetnosti imam uglavnom pitanja. Baš kao i on oko onog drugog, u vezi čega moja mišljenja prestaju biti samo to, a onaj “ja mislim” postaje tek puka formalnost, ostatak nekog davno usvojenog bontona.

Svi imamo to nešto. Naravno, ako imamo sreće.

Što misliš, kada je moguće kod nekoga prepoznati talent?

Ne znam. Ovisi. Talent nije u dječjem crtežu. Sva djeca super crtaju, a ne znam kad točno prestaje dječji crtež. Hoću reći, dječji crtež ima šarm, ima tu neku logiku dječjeg razmišljanja, ali tek u trenu kad netko napravi nekakav pomak, kad uoči problem – poput perspektive, nekog skraćenja – i taj problem uspješno riješi, onda možemo pričati o potencijalu. Premda, teško mi je procijeniti kad se pojavljuje talent kad uopće ne mogu objasniti što je talent.

Ali vjeruješ da postoji?

Da! Teško ga je definirati, ali ga je lako prepoznati. Talent je sinonim za moć.

Gledajući unazad, jer gledajući unazad stvari često tako izgledaju, umjetnost je došla prirodno. Otac slikar, stric slikar, gotovo renesansna konstelacija. I dok nije tu bilo usmjerenog učenja, šegrtovanja, a, svakako, ni pritiska, bilo je ono možda najvažnije: otpočetka svijest da postoji nešto što je – biti umjetnikom.

I Giacomettijev otac bio je slikar.

Rodinov je bio policijski službenik.

Imao sam, zbog tate i strica, umjetnost od početka pred sobom kao legitimnu mogućnost. U smislu zanimanja. Nešto što može biti “posao”, nešto od čega “možeš živjeti.” Iako mi to sa zarađivanjem nije palo na pamet dok se nisam morao početi uzdržavati. O tome uopće nisam razmišljao. Zapravo, uopće nisam planirao, nisam imao planove. Upisao sam Primijenjenu pa Likovnu akademiju jer je za mene to bila jedina opcija. Samo sam to htio upisati. Dvoumio sam se samo da li upisati slikarstvo ili kiparstvo. Slikarstvo mi je bilo poznato. Odrastao sam u slikarskom ateljeu. A kiparstvo me uvijek privlačilo, bilo mi je nekako skriveno i malo mistično. Njušio sam mnoštvo novih materijala i njihove otpore.

Činilo se tada kao velika odluka, ali kasnije sam shvatio da jedno ne isključuje drugo. Danas radim oboje, ne naravno u isto vrijeme, to je drugačija vrsta pažnje, ali volim misliti da se te dvije stvari, slikarstvo i kiparstvo, nadopunjuju. Nešto započnem u crtežu, a završim u skulpturi, nešto se završi u crtežu, nešto nikada ni ne bude crtež nego odmah bude skulptura. Mislim da je izražavanje u raznim medijima na kraju opet pitanje znatiželje, volje i satnice.

A kako znaš treba li nešto biti crtež ili skulptura?

Vjerujem da svima pa tako i meni, radovi u glavi dolaze kao prizori. Kao slike. Znači, dvodimenzionalno. Iz iskustva znam kada nešto ima potencijal biti trodimenzionalno. Crtež je puno brža disciplina pa je neke stvari lakše provjeriti u crtežu. Ipak, ako planiraš napraviti skulpturu, nemoguće ju je u crtežu istražiti do kraja. Skulptura je 360 vizura, 360 crteža samo oko jedne osi. Ako se pomakneš dva centimetra gore ili dolje, opet je to nešto drugo, znači ima bezbroj vizura i bezbroj prizora. Hoće li nešto biti crtež ili skulptura na kraju ima veze i sa samom idejom, kojem materijalu i kojem mediju odgovara. Svoje sam sfinge, na primjer, uopće jako malo crtao. Skicirao sam čisto neke natuknice – od početka sam imao snažan poriv da budu u prostoru. Negdje sam pročitao da su ono što danas nazivamo “sfinge” Egipćani označavali izrazom koji se otprilike prevodi kao “skulptura koja je oživjela”. Pa se i to uklopilo u moju ideju i priču oko nje.

Kad kažeš “provjeriti u crtežu” – što to provjeravaš?

Opet ću uzeti sfinge za primjer. Sfinga je spoj velike mačke – lava, ako pričamo o Egiptu – i čovjeka. Htio sam napraviti prepoznatljivo tijelo velike mačke, nije mi bilo važno čita li se kao lav, tigar, gepard, leopard, svejedno, važno da nije kućna mačka nego velika mačka, zbog proporcija i snage koju velike mačke imaju u tijelu. Taj spoj životinjskog tijela i ljudske glave mi je bio prvi veliki problem. Da ne izgleda kao da sam lavu odrezao glavu i umjesto nje nasadio ljudsku, nego da taj stvor djeluje kao organsko biće, kao da je “moguće”. Radi se o apstraktnom momentu koji je možda teško shvatljiv nekome tko se time ne bavi – da je kiparski moguće. Likovno. To znači da izgleda kao da je postojao razlog da se to napravi. Da ne posumnjaš u to. Da ne izgleda kao spoj dvije skulpture. Ako čak izgleda tako, da funkcionira. To je definitivno spoj dvaju bića, samo po sebi je to disharmonija; da odrežeš pravom lavu glavu i nalijepiš ljudsku napravio bi monstruma. Ali kad gledamo egipatske sfinge, one ne izgledaju kao monstrumi. Izgledaju kao nekakva bića koja su mogla postojati. Zato što su kiparski oblikovane jednim jezikom. Ta glava i to tijelo su spojeni istom logikom. Sfinga izgleda isto kao i skulptura faraona, nema razlike. E sad, kako to napraviti, a ne ponoviti egipatsku sfingu, kako to napraviti, a da ta glava bude suvremena glava i da nema stilizaciju Egipta…

Ideja ima i previše, bilježnice su mu pune citata, skica, nekakvih možda i šifriranih poruka, koje samo on može odgonetnuti. A nekad i ne može pa se smije. Čuo je, kaže, da se neki znaju mučiti, između radova i ciklusa zapeti, ne znati što sad: “To je sigurno jako teško.”  Njemu ovaj jedan život neće biti dovoljan za sve što već sada želi napraviti. O smrti do nedavno nismo smjeli ni pričati, sama pomisao izazivala mu je paniku; ne toliko zbog vlastitog nepostojanja već zbog nezavršenog posla. U zadnje vrijeme mu se smrt ne čini baš tako strašna pa se pita je li to znak usporavanja, možda mu nije više toliko stalo?

“Fuck death,” napisao je Leon Golub, pet godina prije nego je umro. Golub je doživio osamdeset i treću, a Nikola će i više, barem devedeset i koju, i u ateljeu će raditi do zadnjeg dana. Kod kipara je to, navodno, naprosto tako. Iako crtanje, modeliranje i ta umjetnost koju radi više nisu, samo, igra, s odrastanjem se nije puno promijenilo – ulog je veći, neuspjesi su teži, uspjesi, možda, manje apsolutni, ali Nikola u svom ateljeu i dalje, uglavnom, uživa. Svaki dan.

Treba mi ta rutina i izolacija. Ne moraju svi tako, ali ja moram ići u atelje svaki dan, manje više. Na primjer, ovo more  (op. a. ovaj razgovor upravo vodimo na terasi s pogledom na Šibenski zaljev, ustupak za mene i našeg šepavog psa) me skroz razjebe. Odem tjedan dana na more i treba mi barem toliko da se vratim u rutinu.

Da si to mogu priuštiti, vjerojatno bih bio razmaženo derište u samo svom pješčaniku i da za nikog ne moram ništa raditi. Da je sve po mom, da samo ja diktiram raspored.

I kako bi to izgledalo?

Bio bih još gori. Bilo bi mi još gore. Ne bih se nikad naučio raditi kompromise, što znači da bih većinu vremena bio frustriran. Bio bih sretan i očajan! Imao bih sve po svom u odnosu na okolinu, ali u ateljeu bih i dalje imao iste probleme i ne bih se znao nositi s time da nešto nije onako kako hoću, da nije uspjelo. Lako je kad je nešto jasno, kad imaš sve ili ništa, kad nešto valja ili ne valja, ali većinu vremena sam zapravo u međuprostoru. U kompromisima. I sad, kako pristati na kompromis, a ne izgubiti kvalitetu? Kvalitete?

Ne znam.

Kako to izgleda kad si razjeban?

Kao da mi je neka špaga prerezana i treba ju ponovno spojiti, moram ju zavezati, ali onda tu imam čvor, nije glatko, zapinjem. Osjećam se kao da moram opet ispočetka – sve. Onda okolišam, radim sve samo ne ‘to’. Idem na tri kave umjesto na jednu.

I to je grozan dan?

Grozan dan. Grozni dani.

Grozan dan je, naravno, ali na drugi način, i kad mi se nešto uništi. Kad nešto fizički, odnosno tehnički upropastim. Na primjer upropastim kalup, što znači da sam ostao bez skulpture, koja je prethodila kalupu. To je možda najgore, jer nema natrag. Osrednji ili nekakav mlitav dan, kad nisam ništa uspio napraviti, to prođe, već idući dan može biti sjajan. Ali kad mi se nešto uništi, kad nešto uništim, to znači da sam izgubio ono na čemu sam radio mjesec, dva, tri. Nepovratno izgubio. Nema natrag, tj. nema naprijed, mogu samo početi nešto novo, a to je onda nešto drugo, jer vjerujem da je svaka stvar neponovljiva – bez obzira je li bila loša ili dobra, tim gore ako je bila dobra. Novi rad može biti jednako dobar, može biti drugačiji, lošiji, pa i bolji, ali nije isti.

Jedne večeri, s deset, jedanaest godina, nikako nije uspijevao “anatomski točno” nacrtati ljudsko tijelo – “ne sjećam se više, mislim da je bio neki Rambo” – i onda je, u naletu dječjeg bijesa, zgužvao, rastrgao, “ma podemonio sam” čitav bunt praznih papira.

Živo se sjećam jer to je bio prvi put pa je i mene iznenadilo – eksplozija kakvu ne očekuješ. A od onda se više puta dogodilo da sam demolirao radove – mislim onako, u afektu. U bijesu. Nije problem uništavanje, naravno da treba radove filtrirati, ali ovo moje uništavanje, izvan kontrole, mislim da proizlazi upravo iz neke potrebe za kontrolom. Osjećaj nemoći nad pomanjkanjem kontrole. Vadim kip iz kalupa, počne se raspadati i onda popizdim do kraja, naprosto prođem kroz rad – čekićem ili s nogom.

I bilo ti je lakše?

Bilo mi je instantno žao! Instantno.

Više to ne radim.

Kako znaš da je nešto dobro?

Osjetim. Negdje između želuca i usta.

Tada je najsretniji, kad je vidio nešto dobro, kad se sjeti – da dobre stvari postoje.

Nešto te lupi, neki rad, nešto te privuče…  Sad pričam o tuđim radovima. I onda kreneš u analizu. No tu trebam biti precizan: meni dobre stvari su meni bliske stvari, zato me privuku. Nema dobar rad neki apsolutni magnetizam, koji može privući bilo koga, nego osjetiš vezu sa sobom.

S vlastitim radovima mi je drugačije. Sporo završavam radove, to je uvijek bilo tako. Često radim varijante da provjerim, kroz cijeli proces ispočetka, zašto je nešto uspjelo ili nije. Često mi se događa da napravim pet varijanti bez da ijednu završim i krenem na nešto drugo. Mislim da u svakom trenu u glavi imam pedeset nedovršenih radova koje sam započeo i negdje zapeo. I zato, budući da sve toliko dugo traje, nema onog iznenađenja i teško mi je u jednom trenutku procijeniti je li nešto na razini. Nekada mi se čini da nije na razini zato što nije onako kako sam planirao – što, zapravo, ne znači da je promašaj. Pa sad, hoću li inzistirati na onoj originalnoj zamisli ili ću prihvatiti novo kao kvalitetu – e to je pitanje odluke. Ali, nekada mi se dogodi da mi neka moja skulptura zabljesne – okrenem se preko ramena, ugledam ju kao prvi put i pomislim “A u PM, to sam stvarno ja napravio?” To je najbolji osjećaj na svijetu.

Vrijeme je zapravo dobra stvar. Izostane možda taj ekstatični trenutak “prepoznavanja”, bude antiklimaktično, sporo, ali mislim da, barem kod mene, radovima treba vrijeme da sazru. Ne vidim odmah valja li nešto ili ne. Nekad znam odmah, ali nekad i tek nakon pet godina. Jer nije pitanje samo sazrijevanja rada nego i mojeg sazrijevanja. Skupljanja iskustva,i u radu i u gledanju, razvoja svijesti.

Bojiš li se tuđeg utjecaja?

Tuđe radove koristim kao reference. Ako radim neku temu kojom su se i drugi bavili, pogledam kako su to drugi riješili, a onda to ili iskoristim ili ne. Neke ljude to opterećuje pa izbjegavaju gledati sve što ima neke veze s time na čemu oni trenutno rade, ali mene ne. Kad krenem istraživati uglavnom već imam donekle razvijenu ideju. Na faksu sam često provjeravao radove umjetnika s kojima sam osjećao likovnu povezanost tako što sam ih koristio kao predloške. Kroz praktičnu analizu dešifriraš nečiju kompoziciju, proces gradnje. I bio sam, pogotovo tada, svakako otvoren prema utjecajima: što mi se sviđa, što mi je blisko, kako bih ja neke stvari riješio drugačije; ako bih vidio neku dobru kombinaciju boja, pokušao bih to prevesti u svoju gamu. Pogotovo za slikarstvo, Šebalj mi je bio neprocjenjiv. On je opet cijeli izrastao iz Picassa, iz Picassove stilizacije, ali bio je u tome autentičan; pogotovo što je bio stariji, to je više bio svoj. I ti se utjecaji, naravno, mogu prepoznati. Blizak mi je u nekom trenutku bio Beckmann i čim sam počeo koristiti crni crtež, a onda još i boju na taj ekspresionistički način, netko tko poznaje Beckmannov rad i moj rad, mogao je znati: aha, sad gledaš Beckmanna; ili sad gledaš Grosza, Bourdellea… Ali sve su to kao mali izleti iz vlastite jezgre. Uzimaš ono što te intrigira i brzo shvatiš ima li to vezu s tobom. To je oblik učenja. E sad, ja sam imao sreće da sam dosta rano osjetio svoj karakter u radu i to je nekako odmah bilo vidljivo, i meni i drugima, pa je onda to možda lakše nadograđivati. Kad krenemo studirati počinjemo od sebe, ali je teško filtrirati utjecaje tako da se ne pogubiš u njima, nego da zadržiš integritet. Iako je to najjednostavniji put, teško ga je izdržati. Kad kreneš od gledanja – od modela, od prirode, poznatih kriterija – brzo se pojaviš ti, vlastiti sistem zaključivanja i interpretiranja, reduciraš, riješiš se elemenata koje su tebi suvišni. Ali okruženi smo gomilom radova, tuđih rješenja, ideja koje su atraktivne i neke ljude odvedu u nekom smjeru, dalje od njih samih. Krenu od tuđeg rada kao polazišne točke, ali u njenoj zoni ostanu, ne uspiju se odmaknuti. Zato mi se čini da je puno sretnije stajati u svojim temeljima, a onda od drugih usput čupkaš i ugrađuješ u ovo što već imaš.

A inspiracija?

Djelomično dolazi, naravno, iz izvora kojih nisam svjestan, uvjeta unutar kojih postojim i kojih sam produkt. Osim tih, u početku sam, kroz školovanje i učenje, sisao prvenstveno unutar domaćeg umjetničkog kruga i nasljeđa – kao vampir početnik koji tek uči kako jesti pa prvo pojede ljude oko sebe. Lakše je učiti iz okoline jer su te informacija iz prve ruke, fizički prisutne i opipljive. Okrenuo sam se s vremenom i drugim izvorima a danas, iako mi, kao što sam rekao, život još uvijek nekad smeta, imam osjećaj da se život i rad sve više isprepliću. Danas inspiraciju nalazim oko sebe, u prirodi i društvu, više nego u umjetnosti. Također, danas se duže zadržavam, provodim više vremena na pojedinom vratu, osluškujem otkucaje bila i tražim svoju krvnu grupu.

I kroz sve te promjene, čisto u pogledu sadržaja, konstanta tvog rada je zaokupljenost tijelom. O čemu misliš da se tu radi, zašto te to toliko privlači, drži?

Privuče me određena snaga, gustoća u tijelu. U pokretima, čak i u sitnim gestama, čitam kako je neko tijelo konstruirano “iznutra”. Učini mi se da je “lako” prevodivo u kip, da samo po sebi ima neku skulpturalnu pojavnost. Možda je tu odgovor zašto sam primarno kipar. Više sam svjestan pojedinih figura – volumena u prostoru nego scena u kojima jesu. Čak i kad radim dvodimenzionalno, uglavnom prikazujem jednu figuru.

Koliko vrijednost nekog rada ovisi o sadržaju, ima li to uopće veze?

Meni je moj sadržaj jako važan. Od toga krećem, to je manifestacija mišljenja – ne mislim mišljenje kao stav nego kao proces. Ali je li sadržaj primaran za tuđu procjenu mog rada, mislim da ne. Meni sadržaj tuđih radova nije važan, u smislu da ću na temelju priče procijeniti je li neki rad dobar, ili nije. Čini se da umjetnici drugačije gledaju nego, na primjer, povjesničari umjetnosti. Praksa puno pomaže u gledanju. Povjesničari umjetnosti uglavnom gledaju komparativno, a mislim da takav pristup nije potpun, to jest nekako ide mimo same “poante”. To je pogotovo izraženo kada se govori o suvremenoj umjetnosti, u tom razgovoru više nema mjesta za osjećaj prema nečemu. Osjećaj je postao sporedan, poezija nebitna. Bojim se da danas i sami umjetnici izbjegavaju poeziju.

“Hardly anyone really feels about painting: they read things into it.”  Francis Bacon

Nikola onaj svoj osjećaj, između želuca i usta, sa mnom dijeli najčešće izrazom lica, rukama pokuša obuhvatiti i opisati koliko je nešto dobro. I bude mi, uglavnom, jasno što je htio reći. Kad je nešto “loše” ili naprosto “nije dobro” s tim mu je lakše – može pokazati gdje je neka greška, gdje je nešto trebalo biti drugačije, bolje. Ali tuđe greške ga ne ljute, ljuti ga odustajanje, izostanak pokušaja – manjak truda ili hrabrosti. Što je često jedno te isto.

Stilizacija je, na primjer, lakši put. Dobro, tu se vraćamo na ono pitanje talenta. Moćan likovnjak će stilizirati inteligentno i ta stilizacija će bit pokušaj, potraga za novim jezikom. Ali u puno slučajeva stilizacija je izbjegavanje problema. Na primjer, ne možeš dobiti jednostavnu, snažnu glavu, pa ćeš onda maknuti oči – i definitivno pojednostaviti stvar. I dalje će se vidjeti da je to glava, ali riješio si se jednog problema. Pa ćeš maknuti uši – uši su jako veliki problem, teško ih je napraviti da izgledaju kako treba, a i usitnjavaju veliku plohu profila. Ako ih ne možeš napraviti kako treba, jednostavno ih makneš i tako dalje. To je stilizacija koja me smeta. Ne mislim na stilizaciju Grčke, Egipta, skulpture Modiglianija… Ovo mi je zapravo isto teško za objasniti, to isto spada u ono prepoznavanje, kad je nešto uspjelo ili nije. U Grčkoj je sve stilizacija. Proporcije Apoksiomena ne odgovaraju proporcijama ljudskog tijela, Apoksiomen je stilizirano ljudsko tijelo. I k tome je tip. Toliko i toliko su mu izdužene noge, članci na prstima su u toj i toj proporciji naspram šake, naspram cijelog tijela, i te su mjere, odnosi, točno ponovljeni kod svakog Apoksiomena. To je napravljeno radi umnožavanja, ali je, ujedno, i pronalaženje novog jezika. Stilizacija o kojoj ja pričam, koja je bijeg od problema, boljka je novijeg doba.

Primjećujem sličan principu slučaju javnih radova. Javno postavljene skulpture su tu “zauvijek”, to jest vjerojatno barem do kraja tvog života, a ako si nešto zajebao, onda su ta greška i neuspjeh zauvijek tu. Mislim da zato umjetnici često javnim radovima pristupaju ziheraški, smanjuju zonu nesigurnosti. Ima kipara čiji su radovi jako uzbudljivi, a spomenici im mogu biti nevjerojatno dosadni. Ima puno dosadnih spomenika.

Ima li tamo vani neki tvoj “neuspjeh”?

Meni se za sad još nije dogodilo da sam neki javni kip, kojih nemam puno, požalio. Sva sreća, jer ne mogu zamisliti nešto gore. Ali dogodilo mi se da su mi skulpture kriminalno postavljene. Iako je to “manje” zlo, jer nije problem samog kipa, nego konteksta, koji bi se teoretski jednog dana trebao promijeniti no u praksi se to gotovo nikada ne događa i ukupni dojam ostaje – loš. Autori, odnosno kipari, žele i trebaju imati puno veći utjecaj na postav nego što je to slučaj. Postav je gotovo jednako važan kao i rad. Ban Jelačić je, na primjer, dobro postavljen spomenik. I Goldoni u Jurišićevoj, Sunce u Bogovićevoj… Fenomenalno je sjeo Radaušev Petrica Kerempuh na Dolcu. Slabo je postavljen onaj Kožarićev crveni “cik-cak” spomenik u Gajevoj. Postav Vucinog Tina Ujevića nije najsretnije riješen, ali ne znam kako ga se moglo drugačije postaviti. Postojala je ideja da bude nisko, na podu, ali to je skoro utopijski potez, to se nitko ne bi usudio napraviti. Zdenac života je sjajno spušten, a malo bi bilo potrebno da i spomenik Stjepanu Radiću na onom nezahvalnom mjestu pristojno stoji. S tim da nisam pobornik nekakve umjerenosti po pitanju interpolacija – da bi skulptura trebala biti prirodno uklopljena u okoliš. Okoliš se mijenja a, još više, čini mi se da skulpture koje su se negdje “uklopile”, zapravo budu nevidljive. Suvremeni grad je vizualno izuzetno agresivan – u boji, u vizurama, pozadina je uvijek neki jumbo plakat, led svijetlo, izlog, reklama, tramvaj, suncobrani, štandovi, advent, glupe crvene kravate i ostali prigodni folklor… I to je nešto s čime se spomenik, kao javna skulptura, treba moći nositi. Zato ovaj nasilno postavljeni spomenik Tesli u Masarykovoj uopće nije loš. Izgleda suludo, na dobar način.

Koliko su spomenici utjecali na tebe, možda i prije nego si ih sam počeo raditi?

U djetinjstvu su skulpture i slike koje smo imali po kući najviše utjecale na mene. I spomenici po Gornjem gradu, gdje sam provodio najviše vremena. Recimo zdenac preko puta Klovićevih dvora, gdje onaj tip davi zmiju. To mi je bilo super. Bio mi je privlačan jer sam mu se mogao vješati oko vrata i motati se oko njega, nije bio na nekoj distanci odakle ga samo možeš gledati nego si se mogao fizički s njim suočiti, doživjeti ga taktilno. I ono što mi je tada  dodatno bilo uzbudljivo je ta scena. On nešto radi, davi zmiju, bori se protiv nje – akcija. Bliže je tom nekom dječjem, fantastičnom doživljaju nego Šenoa ili neka druga stojeća figura.

To je prednost javnih radova i zato ih volim raditi – doživljeni su. Nije mi važno da ja za to znam, da imam feedback, nego me veseli činjenica da svojim postojanjem nužno utječu na druge – bar da ih zaobiđu, da ih vizualno vrijeđaju ili da su im privlačni, da uživaju u njima. To znači da i ja postojim.

Izložbe su jedna druga vrsta rizika, tu izlažeš nešto intimno, sebe.

Svakako. Ali vjerujem da je rizik idealna pozicija u ovom poslu. Pod riskiranjem mislim da svaki rad gledaš ne kao jedan u nizu nego kao da je prvi. Nije moguće to postići, naravno, ali da tome stremiš. Tako izbjegavaš maniru. Pri tom ne mislim da uvijek iznova mijenjaš stil i izričaj nego da radiš pomake. Riskiraš jer ideš u nepoznato, napuštaš ono već potvrđeno i nesiguran si. Ne mora biti bolje pa čak ni jednako dobro, često bude i lošije.

I to je ono što bih volio da ljudi osjete u mojim skulpturama – to kopanje, frustracije, eventualni uspjeh, čitav proces. Na taj način mislim da se izlažem, da to pokazujem ili želim pokazati. Želim da ljudi imaju potrebu neko duže vrijeme provesti gledajući ih ili da ih više puta pogledaju. Da su vam privlačne. To bi mi značilo da uspijevam. Oko drugih stvari nemam previše pitanja, ako sam nešto odlučio izložiti mislim da je dovoljno uspjelo, kao skulptura, tako da se ne osjećam izložen tuđim komentarima u tom smislu. Ono što me rani je manjak podrške. Tu sam osjetljiv i osjećam se ugroženo kad je mojim radovima uskraćena vidljivost. Ignoriranje je Ahilova peta za nesigurni ego kreativaca.

A nakon izložbe se osjećam uglavnom prazno, kao nakon nekakvog sportskog natjecanja. Ne u smislu pobjede ili poraza, nego u onom smislu da sam se za nešto pripremao tri mjeseca, ili pet godina, i sad sam to pokazao, i gotovo je. I kako god da je prošlo, čini se nedostatnim u odnosu na uloženi trud.

A zašto su ti izložbe važne?

Bitno mi je da svoje radove vidim negdje drugdje, u nekom novom kontekstu, to je još jedan način provjere. I sam postav mi je privlačan zadatak – balansiranje skulptura unutar određenog prostora. To također može biti kiparski zahvat i vrijedno iskustvo. Uvijek inzistiram da sam postavljam svoju izložbu jer je i stvaranje odnosa među figurama kreativan čin. Pokušavam stvoriti neku napetost koja usmjerava i fizički aktivira gledatelja. Ne kažem da to ne može nitko drugi, ali čuvam ekskluzivno pravo na taj izazov.

A prodaja radova?

Do prije nekoliko godina mi je odvajanje od radova bilo na rubu neprihvatljivog. Danas ovisi od rada do rada. Neki su mi jako važni i teško se odvajam od njih, a ako već moram radije bih da odu negdje gdje ću im i dalje imati pristup – da su kod nekog koga poznajem ili u nekoj javnoj zbirci. Definitivno ne želim da lošji radovi dođu u tuđe ruke. A bolji, naravno, želim da su vidljivi, ali opet kad mi je nešto dobro, volim da mi je blizu. Kad odu… ostajem bez dokaza jednog iskustva.

Hm, to je zapravo malo ludo, da mi je važnije da ja mogu vidjeti svoje radove nego da ih mogu vidjeti drugi. To je možda neki problem?

Možda.

Što bi bio da nisi kipar?

Genijalni violinist. Ili poznati violinist. Ili violinist.

Ili mesar!

Sjetim se Soutinea i njegovih raščerečenih životinjskih tijela. I Rembrandt je naslikao zaklanog vola, braća Carracci (ili samo Annibale?) slikali su mesnicu. Proust je pisao o mesarima a svoju je kuharicu, Francoise, usporedio s Michelangelom. Sve to kao da ima neke veze, nekog smisla. A Nikola dok priča o mesarenju, rukama opisuje zrak – modelira.

Pitaš li se ikad čemu sve to?

Ma nemam ja kapacitet za takva pitanja.Ponašam se kao da je to što radim najvažnije na svijetu – iako je drugima potpuno nevažno.

Ne pitam se, a da se pitam, mislim da bih na kraju ostao s argumentom: ali ja to volim.

Fotografije: Ivan Dorotić

Rad Nikole Vrljića možete pratiti na Instagramu instagram.com/nikola.vrljic/

Razgovarala: Barbara Šarić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Sretan i očajan appeared first on vizkultura.hr.

Dizajnerski kolektiv Oaza, prepoznatljiv na domaćoj kulturnoj sceni, proizašao je iz dugogodišnjih suradnji šest autorica – Nine Bačun, Ivane Borovnjak, Roberte Bratović, Tine Ivezić, Maje Kolar i Maše Poljanec. Njihova uloga u društveno angažiranim projektima kao što su Made In, Dizajnerice 1930-1980 ili Forum za budući muzej davno je prerasla onu dizajnerica i zahtijevala da postanu medijatorice, istraživačice, arhivistice i mentorice. U srži takvih projekata nalazi se želja za temeljitom i dugoročnom promjenom, uključivanjem lokalne zajednice, dokumentiranjem onoga što je dotada bilo nevidljivo ili nepoznato, stvaranjem novih platformi za razmjenu znanja, očuvanjem i davanjem novog pogleda na baštinu.

U svom specifičnom načinu rada, u kojem mijenjaju ustaljene (hijerarhijske) relacije, teže uspostavljanju trajnih odnosa kako s drugim dizajnerima, tako i s obrtnicima, umjetnicima, arhitektima, dramaturzima, glazbenicima…

O prošlim, sadašnjim i budućim projektima razgovarale smo jednog vrućeg ljetnog dana u Oazi, u prostoru koji je više od dizajnerskog studija, koji postaje mjestom susreta, okupljanja i kulturne razmjene.

*Oaza (slijeva nadesno: Tina Ivezić, Nina Bačun, Roberta Bratović, Maša Poljanec, Ivana Borovnjak, Maja Kolar) / foto: Karla Jurić

► Kako je nastala Oaza? 

Oaza: Oaza se formirala organski, kroz rad na zajedničkim projektima, suradnje i preklapanja u interesima i promišljanjima. Rad u većim ili manjim timovima je započeo već za vrijeme studiranja na Studiju dizajna, pa se okupljanje u istom prostoru dogodilo spontano. Oaza je u početku označavala zajedničko mjesto za rad i razmjenu. Postupno je krenuo kontinuirani rad na zajedničkim samoiniciranim i naručenim projektima, a time i njihova komunikacija pod zajedničkim nazivnikom. S obzirom na senzibilitet prema projektima u kulturi najlogičniji korak bio je formiranje umjetničke organizacije 2014. godine. Različitim znanjima iz područja dizajna, stečenima kroz samostalni rad i edukaciju na fakultetima: švedskom Konstfacku, nizozemskom Eindhovenu i engleskom Saint Martin’su, sve smo doprinijele formiranju Oaze gdje danas radimo projekte iz područja vizualnih komunikacija, produkt dizajna, postave izložbi, dizajn interijera i svoje samo-inicirane projekte koji uključuju istraživanja, izdavaštvo i edukaciju.

► S obzirom da djelujete u kolektivu, kako individualni projekti jedne ili dviju članica djeluju na teme i projekte kolektiva? Kako funkcionira podjela poslova?

Oaza: Kako nam je od početka svojstven timski rad, tako se i dizajnerski kolektiv kao format nametnuo sam od sebe. Možda je neobično da nas je šest i da smo organizirane horizontalno, što nas razlikuje od uobičajenog okruženja dizajn studija ili agencije. Za različita područja unutar projekata radimo sa stručnim suradnicima izvana, a neki od njih s nama dijele i prostor, ali su autonomni. Unatoč nekim prognozama da ćemo se kroz takav vid samoorganizacije teško održati, do sada smo dokazale suprotno.

Rad u kolektivu nas je na neki način definirao i još uvijek snažno utječe na dinamiku rada. Odluke tko će s kim raditi na pojedinim projektima ovise uglavnom o vještinama, afinitetima i vremenu kojim raspolažemo. Kako su projekti i klijenti različiti, modeli rada se prilagođavaju potrebama svakog projekta. Ljudi su nas skloni angažirati upravo zbog toga što imamo specifičan pristup. Uvijek zajedno s naručiteljima oblikujemo zadatak kroz zajedničku komunikaciju, pa i oni sami postaju dio tima. Zvuči logično, ali u praksi je ta komunikacija između dizajnera i naručitelja često reducirana na minimum.

Novi oblici rada zanimljivi su nam i kao tema. Eksperimentiramo s tom idejom kroz rad u kolektivu, kroz odabir suradnika, radnih metoda, medija i materijala. Vjerujemo da je došlo je do zasićenja ustaljenim oblicima rada. Također, uloga dizajnera se znatno promijenila, barem u odnosu na onu definiranu modernizmom.

► Čini mi se kao lajtmotiv u vašim projektima (npr. Projekt Ilica, MADE IN) izjava da je budućnost dizajna u održivim sistemima, a ne u pojedinačnim proizvodima. Koji je vaš dojam, nakon rada na više takvih društveno angažiranih projekata koji uključuju zajednicu, koliko je to održivo?

Oaza: Istina, takvi su nam projekti u fokusu jer smatramo da bi takav rad trebao biti temelj odgovornog društvenog djelovanja.

Proces rada na projektima koji uključuju razvoj sistema je dugotrajan, zahtjeva kontinuirani angažman i postupno se dolazi do stvarnih utjecaja, pogotovo u onim projektima koji uključuju rad sa zajednicom. Primjerice projekt MADE IN, koji se bavi uspostavljanjem modela samoodrživog razvoja lokalne zajednice, kroz suradnje dizajnera i obrtnika, traje od 2013. godine. U takvim projektima, najprije treba izgraditi povjerenje zajednice kroz akcije i aktivnosti koje uključuju direktnu komunikaciju s predstavnicima zajednice, uključivanjem novih suradnika, širenjem mreže kroz izložbe, predavanja, radionice, rezidencijalne programe i sl.

Ovakav model rada zahtjeva promjenu paradigme i drugačiji je od “klasičnog dizajn procesa” koji uvjetuje da se stvar isporuči brže. Naši samoinicirani projekti često traju i po nekoliko godina, što nam dozvoljava promišljati široko i slobodno. Takvi su Design Tourism, Dizajnerice, Oaza publishing…

*MADE IN

► Koliko ste zadovoljne tijekom takvih procesa; što su najjače, a što najslabije karike?

Oaza: Prestale smo rezultate vrednovati na klasičan način. Bitni su i mali pomaci u dužem vremenskom periodu koji često vode do dobrih rezultata. Stvari se grade od dolje prema gore, pa tek onda obrnuto. Trenutno na projektu MADE IN dovršavamo radionice suradnje studenata dizajna sa zagrebačkim obrtnicima. Finese u komunikaciji, potrebne da bi se takva suradnja ostvarila, nemoguće je opisati u izvještaju Europi, a upravo one imaju stvaran utjecaj na živote ljudi.

Problem nastaje kada šira (i dosljedna) primjena rezultata tih procesa nije moguća zbog neefikasnosti lokalne samouprave, odnosno instanci koje su u stvarnoj poziciji da donose odluke. Ta spoznaja da je utjecaj moguć tek do jedne granice često dovodi do nezadovoljstva, pogotovo kad angažman osim dizajnerskog pokriva i uloge inicijatora, organizatora, koordinatora, medijatora, promotora i slično. Nekad smo u poziciji da provodimo i organiziramo projekte kojima nedostaje potrebna sustavna podrška za implementaciju, stoga često ostaju na razini ilustracije ili ukazivanja na moguće strategije i akcije koje bi dovele do pozitivnih promjena.

► Na koji bi se način moglo više zainteresirati državne/lokalne institucije i investitore u podržavanje takvih projekata? Jeste li se u ovom novom, širem formatu međunarodnog projekta MADE IN više posvetile tim temama? Postoji li mogućnost za trajnijim odnosima/suradnjom između dizajnera i obrtnika?

Oaza: Projekt je fokusiran na formiranje platforme koja je svojevrsni arhiv obrta u regiji, koja facilitira suradnje dizajnera i obrtnika, i produbljuje diskurs o održivim modelima suradnje dizajna i obrtništva. Provodi se u suradnji s još 5 partnera iz regije (MUO, MAO, Werkraum Bregenzerwald, Nova Iskra i Mikser). Trenutno stvaramo bazu kroz realiziranje radionica i rezidencijalnih boravaka, u kojima je naglasak na kolaboraciji, edukaciji i metodama rada. Rezultati će se manifestirati kroz izložbu i knjigu za širu publiku. Uključeni strani partneri su zainteresirani za nastavak i razvoj projekta, vidjet ćemo koliko će za isto biti zainteresirani potencijalni lokalni partneri, a onda i lokalne institucije. Naša ideja je da platforma nastavi s radom i da svi potencijalni novi sudionici kreiraju nove sadržaje i suradnje kroz korištenje njezinih resursa i nakon predviđenog dvogodišnjeg perioda koji je financiran sredstvima EU.

*MADE IN – ILIČKI NAKIT, kolekcija ručno rađenog iličkog nakita u suradnji sa zlatarskim obrtom Bashota, Ilica 37, 2018. Koncept iličkog nakita temeljen je na odnosima vrijednosti zlata i srebra, tako svaki komad iz kolekcije svojim oblikovanjem jasno prikazuje trenutni odnos 1 : 10.

► Jedan od ciljeva seminara kao diskurzivnog dijela projekta MADE IN bio je pronaći odgovore na pitanja koja se tiču suvremenog dizajna i obrta, primjerice: Treba li obrtu dizajn i obrnuto? Postoje li novi modeli razmjene znanja između obrtnika i dizajnera? Koje su nove metode, ishodi i distribucija obrtničkih radova? Što dizajneri mogu naučiti iz obrtničke tradicije? Kako sagledati obrt izvan konteksta baštine i nacionalnog identiteta? Koji su obrti aktualni u odnosu na suvremeni način života i svakodnevne navike? Postoji li “digitalni obrt”? Postoje li modeli održivosti za tradicionalne obrte izvan turističkih i suvenirskih predmeta?… Smatrate li da su projekt i održani seminari dali odgovore na barem neka od tih pitanja?

Oaza: Ne zavaravamo se da smo kroz dvodnevnu konferenciju u stanju ponuditi odgovore, ali možemo potaknuti dijalog na temu. Radi se o kompleksnim i djelomično retoričkim pitanjima, koja funkcioniraju ovisno o kulturološkim, sociološkim, ekonomskim, političkim uvjetima – u kontekstu svake zemlje drugačije. Dakle, ona su služila kao poticaj za otvaranje rasprave na temu, sa stručnjacima različitih specijalnosti: medijatora i moderatora suradnji obrtnika i dizajnera, dizajnera, obrtnika i muzejskih kustosa.

Zato kroz MADE IN pokušavamo etablirati održive modele suradnje dizajnera i obrtnika koji rezultiraju progresivnim idejama i zapravo posredno nude odgovore kroz praksu. Rezultati će premijerno biti predstavljeni javnosti unutar već spomenute izložbe sljedeće godine, na prvoj od 4 europske lokacije u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt.

*MADE IN – letak za seminar / foto: Karla Jurić

*MADE IN – seminar u zagrebačkom kinu Europa / foto: Miran Hrčadinac

► Etički dizajn, održivost, fair trade i slične inicijative sve se više javljaju na globalnoj sceni i u određenoj mjeri se suprotstavljaju kapitalističkim počelima proizvodnje i konzumerizma. Postaju li u tim okolnostima dizajn i proizvodnja svojevrsni politički čin? Koliko ste vi kao dizajnerice spremne biti politične u svom djelovanju?

Oaza: Bilo koji oblik javnog djelovanja uključuje stav, nemoguće je biti apolitičan. Mi smo politične u svom djelovanju – kroz način na koji radimo, i pažljivo biramo, a nekad i same pokrećemo projekte u skladu s nama prihvatljivim uvjerenjima i idealima.

► Primjećujete li interes samih potrošača za takvim sadržajima i onime što iz njih proizlazi? I same ste kao dizajnerice osmislile nekoliko proizvoda inspiriranih tradicijskom baštinom – čini li vam se da postoji komercijalno tržište za konkretne proizvode koji nastaju? 

Oaza: Unutar trenutnog prevladavajućeg narativa o mogućem katastrofičnom ishodu po čovječanstvo u bliskoj budućnosti, ljudi postaju svjesniji svojeg utjecaja, bitno im je što kupuju, konzumiraju, kakav je njihov odnos prema potrošnji. U tim smislu čini se da raste interes publike za projekte koji uključuju lokalne resurse, obrtnike, dizajnere, koji stvaraju ne samo proizvode nego usluge i scenarije koji su održivi u kontekstu tih lokalnih zajednica. Uloga dizajnera nije samo u proizvodnji kvalitetnih proizvoda nego i u odgovornosti da dizajnira nove procese.

Cijela kolekcija Oazinih proizvoda unutar projekta S ruke na ruku bavi se reinterpretacijama tradicijskih znanja i vještina. Nastali radovi rezultat su strategije korištenja povijesnih i kulturno-socioloških resursa u razvoju proizvoda unutar lokalnog konteksta. Posredna kvaliteta ovakvog pristupa reflektira se u aktiviranju i prezervaciji zaboravljenih zanimanja, razmjeni znanja između dizajnera i obrtnika, te uspostavi zajedničkog diskursa. Inicijative poput ove otvaraju prostor za edukaciju sljedećih generacija.

Ako govorimo o komercijalizaciji proizvoda kao što je primjerice ruksak Rogoz, tu smo se našle u neobičnoj poziciji. Ruksak je u potpunosti proizveden i ručno izrađen u Hrvatskoj i zbog toga mu se količinom ne smanjuje proizvodna cijena, što ga čini nekonkurentnim na lokalnom tržištu. Upravo u tome leži paradoks – ako želiš poticati lokalnu proizvodnju, ne možeš biti tržišno konkurentan. Zato je interes za naše proizvode često veći na inozemnom tržištu. Upiti nam stižu iz Danske, Nizozemske, Španjolske…

S druge strane, investitori u Hrvatskoj uglavnom ne vide mogućnost zarade u sektoru maloserijske manufakturne proizvodnje, jer je najčešće riječ o dugoročnom ulaganju koje zahtjeva dodatni razvoj proizvoda kroz obuku radnika, unapređenje vlastite proizvodnje, uvođenje novih tehnologija, i sl. Sukladno tome, bez ozbiljnijih investicija, proizvođače nije lako uvjeriti na uvođenje novih materijala, prijelaz na novu tehnologiju proizvodnje kao ni modifikaciju postojećih alata za proizvodnju određenih segmenata proizvoda.

*Rogoz / foto: Mare Milin

*Sijelo, izložba u Galeriji Bernardo Bernardi, Zagreb, 2015., dio kolekcije “S ruke na ruku”

► U raznim društveno angažiranim projektima djelujete u različitim ulogama – istraživačice, arhivistice, kustosice… U projektu Paradoks fikcije bile ste u ulozi mentorica. O kakvom se projektu radi i kako pristupate toj ulozi?

Oaza: Radi se o temi neformalnog obrazovanja i potrebi za alternativnim načinima proizvodnje znanja, koji su dopuna, a ponekad i reakcija na zatvorene institucionalne programe. Na fakultetima, bez dovoljno vremena koje bi mogli posvetiti novim metodama ili radu u interdisciplinarnim timovima, program uglavnom nije fokusiran na drugačije pristupe i eksperimente. Ovakve radionice služe i polaznicima i nama za propitivanje postojećeg stanja i širenje perspektiva i znanja.

Kao mentorice osmislile smo i provele nekoliko edukativnih programa, najčešće u formi višednevnih ili višemjesečnih radionica. Dobar je primjer uspješna suradnja s udrugom Metamedij iz Pule, koja u svoje projekte aktivno uključuje lokalnu zajednicu. U njihovoj produkciji realizirana su tri radionice: Digitalna manufaktura bavila se reinterpretacijom lokalne proizvodnje i materijalne baštine kroz upotrebu novih tehnologija, s održana je u partnerstvu s Etnografskim muzejom Istre u Pazinu. Paradoks fikcije – Bilješke industrijskih mjesta proizvodnje usmjerio se na interdisciplinarne timove polaznika (dizajneri, etnolozi, antropolozi i komparatisti) koji su metodom dizajnerskog istraživanja mikrokultura mjesta industrijske proizvodnje u Istri (brodogradnja Uljanik, rudnička radnička kultura Raša) kreirali fiktivne tekstualne, vizualne i/ili fizičke narative s ciljem poticanja dijaloga o detektiranim zanimljivostima i njihovim širim društvenim implikacijama. Radionica se odvijala u suradnji s ko-mentorom Ognjenom Rađenom (Udruga Zvona i Nari). Na trećoj radionici Digitalni vokabular polaznici su bili srednjoškolci koji su kritički promišljali nastanak i konzumaciju medijskog sadržaja te oblikovali sustav elemenata zajedničkog digitalnog jezika, a pod vodstvom ko-mentora Damira Prizmića iz udruge RADIONA testirali su kulturološki značaj upotrebe novih tehnologija u svakodnevnoj komunikaciji.

U projektu Forum za budući muzej provedeno je nekoliko radionica: u Zagrebu s Klubom mladih MSU, u okviru Međunarodnog festivala dizajna Dan D sa studentima dizajna, sa studentima i srednjoškolcima u Kunsthausu u Grazu i Muzeju suvremene umjetnosti KUMU u Tallinnu, a sve u okviru međunarodnog projekta Museum as a Toolbox s ciljem razvijanja novih alata i strategija komunikacije institucija muzeja suvremene umjestnosti sa mladima u dobi od 15 do 25 godina. Rezultat je i online Forum for future museum digitalni arhiv.

S Drugim morem iz Rijeke surađivale smo na dvije radionice: Freiraum na temu slobode u javnom prostoru, u ko-autorstvu s dizajnerom Leom Kirinčićem, kao dio međunarodnog projekta Luxflux u tandemu s luksemburškim partnerima i Goethe-Institutom. Druga je radionica bila nazvana Na licu mjesta u budućnosti, a odvijala se s ciljem vizualnog i zvučnog istraživanja te popratnog arhiviranja urbanog okoliša i različitih prostora u Rijeci, u suradnji s glazbenim producentom i DJ-em Nikolom Kosom i dramaturginjom Vedranom Klepicom.

S udrugom BLOK radile smo na jednokratnom pilot projektu Pro(iz)vedi mladost u kulturi, koji je potaknut podzastupljenošću ili potpunim izostankom likovne kulture u kurikulumu srednjoškolskog obrazovanja. Sa srednjoškolcima zagrebačke Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića tijekom dva mjeseca realizirala se umjetnička knjiga Asanaginica 2.0.

S Arheološkim muzejom u Zagrebu u okviru Europskog socijalnog fonda provele smo program radionica za mlade nezaposlene osobe strukovnih zanimanja pod nazivom Artefakt+Dizajn=Prototip. Višemjesečni program se temeljio na korištenju dizajna kao sredstva za inovativno promišljanje arheologije, odnosno korištenju arheoloških artefakata kao inspiracije za dizajn proizvoda.

*”Artefakt+Dizajn=Prototip” / foto: Karla Jurić

*”Asanaginica 2.0″ / foto: Vanja Babić

*”Pro(iz)vedi mladost u kulturi”, ilustracije: Ana Kovačić / foto: Vanja Babić

*Projekt “Forum za budući muzej”

*Barbara Radelja, rad pod nazivom “Istrian Štrigon”, 2016.; suvremena interpretacija zaštite od uroka, nastao kao jedan od rezultata radionice održane u partnerstvu s udrugom Metamedij / foto: Barbara Radelja

► U širokom spektru uloga koje pokrivate je i ona istraživačica. Formirale ste i Arhiv ženskih dizajnerica. Odakle interes za tu temu i što se trenutno događa s projektom?

Oaza: Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija, utjecaji je samoinicirani, višegodišnji projekt koji uključuje prikupljanje i istraživanje građe, pokretanje i dizajn digitalnog online arhiva, stvaranje i oblikovanje izložbe s pregledom autorica i njihovog djelovanja u tom periodu, uz niz javnih panela i razgovora te stručnih predavanja u sklopu europskih mreža koje se bave mapiranjem sličnog sadržaja. Projekt je, kao i spomenuta arhiva, otvoren te se nastavlja ovisno o dodatnim kontribucijama istraživača i zainteresirane javnosti.

Dizajnersko istraživanje kao metoda predstavlja zajednički interes članica Oaze, a ono je baš kao i entuzijazam inherentno ovom projektu. Tema o ženama dizajnericama kreće još od maturalnog rada Žene na Bauhausu, kroz seminare na fakultetu, a onda i kroz rad u ženskom kolektivu. Primjerice, u vrijeme studiranja na studiju dizajna nije bilo profesorica iz predmeta projektiranje, i tada nismo poznavale niti jednu profesionalno aktivnu dizajnericu stariju od 40 godina, a žene generalno nisu bile zastupljene u povijesti dizajna koju smo učile. Trebalo je istražiti zašto je tako, koja je bila njihova uloga, zašto nisu zabilježene. Počele smo istraživati prvenstveno zato da sebi razjasnimo i provodile smo istragu kao praktičarke dizajna.

Recepcija projekta nas je ugodno iznenadila, pogotovo s obzirom da je započet iz osobne znatiželje, a tijekom provedbe istraživanja stekle smo i nove prijateljice, starije kolegice. Neke od dizajnerica koje predstavljamo unutar arhiva pomogle su nam u prikupljanju i selektiranju građe, priključile su se otvorenjima i javnim razgovorima te su bile podrška tijekom projekta, a ujedno i ponosne na njega. I dalje ostajemo u kontaktu, sada kao dio široke međugeneracijske mreže dizajnerica.

Slični projekti pokrenuti su i unutar regionalnog konteksta, potaknuti pričom iz Oaze, te tako saznajemo za sve veći broj lokalnih akterica i zbog toga nam je iznimno drago. Arhiv će se u budućnosti spojiti sa planiranim Arhivom dizajna HDD-a te će se tamo nastaviti razvijati i nadograđivati. Projekt je uključen i u europsku mrežu MoMoWo za sabiranje ženske produkcije u domeni dizajna i arhitekture, tako da su rezultati sada prisutni i na široj europskoj sceni.

Informacije o autoricama su se priključile u službenu povijest dizajna, navodno i u skripte na fakultetu, njihovi radovi u kolekcije i izložbe muzeja pa prezentiraju dizajnerice na način na koji to zaslužuju, a zastupljene su i u publikacijama drugih autora… Neki predmeti su ušli u arhivsku građu. Mislimo da je to najveći uspjeh projekta. Naravno, pozitivno je bilo i što je pokrenut niz diskusija, a na panelima je otvoreno više širih tema: tko i kako piše povijest dizajna, kako arhivirati dizajn, što je s muzejem dizajna u Hrvatskoj itd. Projekt je dobio i nagradu za najbolji rad u kategoriji koncept/ inicijativa/ kritički dizajn na Izložbi hrvatskog dizajna 1516., održanoj 2016. godine.

*Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija, utjecaji, 2015.

► U zadnje ste vrijeme prilično aktivne na području publikacija – Oaza&Sons, artists’ books… Kako je došlo do tih publikacija i umjetničkih suradnji?

Oaza: Jedan od važnijih aspekta našeg svakodnevnog djelovanja je dizajn publikacija, kataloga i knjiga. Tijekom godina u Oazi je nastao veliki broj knjiga za naručitelje (BLOK, Organ Vida, Centar za mirovne studije, Kamizdat, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, Sveučilište u Zagrebu, Arheološki muzej u Zagrebu, Arheološki muzej u Istri, Institut za arheologiju u Zagrebu, SKUD Ivan Goran Kovačić, EPK u Rijeci…), a počele smo se baviti i izradom knjiga za vlastite projekte. Oazino izdavaštvo pokrenuto je tiskanjem publikacije Projekt Ilica / Vol. 1 Registar nositelja znanja 2016. godine. Ove godine u planu je i nastavak tada započetog istraživanja u formi publikacije za projekt MADE IN. Naša izdavačka aktivnost okuplja nekoliko edicija. OBook predstavlja tiskana izdanja vlastitih samoiniciranih projekata, kao i nastojanje za predstavljanjem projekata iz domene teorije dizajna i umjetnosti. Edicije pod nazivom aBook su knjige umjetnika, koje nastaju u suradnji s kustosom i urednikom Klaudiom Štefančićem i umjetnicima. Do sada su ostvarene suradnje sa Hanom Miletić, Tinom Gverović, Norom Turato, Michaelom Karglom i Ninom Kurtelom. aBook nam otvara prostor za redefiniciju klasične forme knjige. Oaza&Sons su ilustrirane umjetničke knjige za djecu nastale u suradnji s umjetnicama, književnicama i ilustratoricama. Cilj našeg izdavaštva je intenzivnije povezati različita kulturna područja: suvremenu umjetničku i dizajnersku teoriju i praksu, grafički dizajn i izdavaštvo, zauzimajući pritom kritičku perspektivu i otvarajući mogućnosti za interdisciplinarni pristup radu te uspostavljanje veza između disciplina u kulturi i socijalno-političkih i drugih pitanja.

U prostoru Oaze održavamo promocije knjiga Oazinog izdavaštva. Najčešće se radi o neformalnom druženju, često popraćenom performansom ili jednodnevnom izložbom. Ideja je da se u bliskoj budućnosti aktivira “Salon Oaza”, kao mjesto susreta.

*oBook Projekt Ilica / Vol. 1 Registar nositelja znanja, 2016. / foto: Vanja Babić

*aBook – knjiga Nore Turato, 2019. / foto: Karla Jurić

*aBook – knjige Tine Gverović, 2017. (lijevo) i Hane Miletić, 2018. (desno)

*oBook “Gen” Juana Echeverryja / foto: Karla Jurić

*Oaza&Sons – knjiga “Pisma na kraju šume”, 2018. / foto: Karla Jurić

*Fotoknjiga “Grad” Borka Vukosava, izdavač Organ Vida, 2018.

*Katalog izložbe “Staged Salvations” (kustos: Lovro Japundžić), održane u Aarhusu (Danska) 2019., u suradnji s Organom Vida kao dio platforme PARALLEL / foto: Karla Jurić

► Postoji li još neki aspekt vašeg djelovanja koji ne smijemo zanemariti?

Oaza: Naručeni radovi, a posebno izložbe. Većinom javno pričamo o našim samoiniciranim projektima, ali zapravo dio našeg radnog vremena je i rad za naručitelje, za kulturnu scenu, NGO, institucije, kazališta i muzeje. Radimo koncepcije i postave izložbi, koje uz prostorne elemente uključuju i vizualnu komunikaciju. Istaknule bi putujuću izložbu In a Nutshell – Croatian Contemporary Design koja je obilježila početak našeg zajedničkog rada davne 2010. godine, a nastala je u koautorstvu s Androm Giuniom. Njen postav se trasformira iz transportne kutije u postament, a sustav se prilagođava bilo kojem prostoru. Od novijih, tu je postav za Zgraf 12 ULUPUH-a u Laubi, dinamični krajolik pod promjenjivim svjetlom, a projekt je proglašen njihovim najboljim projektom za 2018. godinu. Izložbom Vrijeme Giganata u Muzeju grada Zagreba kroz neobično oblikovanje studije slučaja i fragmente rekonstruirale smo industrijsko naslijeđe. U dobru i zlu / Vjenčana odjeća od 1870. do 1970. slojeviti je prikaz povijesti mode i običaja, a izložba Šezdesete u Hrvatskoj: Mit ili stvarnost u koautorstvu s Nikolom Radeljkovićem iz Numen/ForUse pokušala je prikazati složenu mrežu informacija kroz paralelnu usporedbu A i B eksponata. Obje ove izložbe održane su u Muzeju za umjetnost i obrt. Niz godina surađujemo i s Međunarodnim festivalom za fotografiju Organ Vida, kustoskim kolektivom BLOK, Galerijom Galženica, Društvom arhitekata Zagreb, Hrvatskim dizajnerskim društvom… Posebno smo ponosne na višegodišnju suradnju s BLOK-om, s kojima smo nedavno osvojile međunarodnu nagradu The Hans and Lea Grundig Prize za projekt Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja.

*Postav izložbe Zgraf 12, Lauba, Zagreb, 2018.

*Postav izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj”, MUO, Zagreb, 2018.

*Postav izložbe festivala Organ Vida, Francuski paviljon u Zagrebu, 2016. / foto: Borko Vukosav

*Postav izložbe “Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja”, BAZA, Zagreb, 2017.  / foto: Srđan Kovačević

► Za kraj – budući projekti?

Oaza: Ostatak godine je u znaku promocije spomenute MADE IN platforme i Oazinog izdavaštva, koje ćemo pokušati čim više javno promovirati i proširiti na međunarodnu publiku.

Ima i otvorenih projekata koji traju ili upravo kreću, kao što je rezidencijalni boravak u Aarhusu i publikacija posvećena tome, zatim projekt s Hrvatskih nacionalnim kazalištem u Zagrebu – vizualni identitet HNK za novu sezonu, vizualni identitet za Sajam knjiga u Istri, suradnja na projektu Centar oblikovanja svakodnevice (COS) na postavu izložbi Dizajn u gradu, te novi edukativni programi u suradnji s udrugom Metamedij u Puli…

U daljoj budućnosti želja nam je i otvoriti knjižaru s izlogom na ulicu. To je za sada samo san, kao i da u sklopu MADE IN projekta otvorimo showroom sa svim nastalim proizvodima.

*Prostor Oaze u Ilici 132

Razgovarala: Kristina Stakor 

Zahvaljujemo Oazi na ustupljenim vizualnim materijalima.

O radu kolektiva Oaza možete doznati i na službenoj web stranici www.o-a-z-a.com.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Eksperimentiranje s novim oblicima rada appeared first on vizkultura.hr.

Peti trijenalni festival Ekstravagantna tijela danas, u četvrtak, 10. listopada u 21 sat zatvara vrata performansom jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera – Josipom Pinom Ivančićem. Festival je otvoren 18. rujna u HALI V Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu  međunarodnom izložbom Ekstravagantna ljubav koja je prezentirala 23 rada hrvatskih, regionalnih i međunarodnih umjetnika. Izložbu su kurirali Stahl Stenslie, Klara Petrović i Luja Šimunović, dok je izložbeni prostor dizajnirao arhitekt Marko Gusić. Njegov je zadatak bio transformirati prostor upečatljivim dizajnom koji na nenametljiv način komunicira s radovima. Zanimljiva scenografija razlog je zbog koje smo kustosicu Luju Šimunović i arhitekta Marka Gusića pozvali na razgovor u industrijski prostor, kako bismo iz prve ruke otkrili proces dizajniranja prostora za izložbu koja je potaknula kritičko razmišljanje i propitkivala naučene norme ljubavi.

*Marko Gusić / foto: Sanjin Kaštelan

Luja Šimunović: Bok Marko! Nalazimo se u Hali V Tehničkog muzeja gdje se trenutno održava festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav. Radi se o prostoru koji je ujedno polazište naše suradnje: tebe kao arhitekta, koji si dizajnirao prostor za izložbu, Klare i mene kao kustosice izložbe, a konačno i cijelog produkcijskog, tehničkog i dizajnerskog tima. Ideja postavljanja izložbe u prostoru Hale V za nas je bila od početka uzbudljiva, ali smo bili i svjesni izazova.

Marko Gusić: Pa da. Glavni izazov izlaganja u Hali V, s kojim vjerujem da su se susreli i svi drugi koji su tamo organizirali svakojake događaje, upravo je nedostatak infrastrukture za održavanje izložbi, evenata i sličnih događanja. Sama Hala V nikada nije bila projektirana kao izlagački prostor niti je adekvatno opremljena. Kada kažem neadekvatno opremljena, primarno mislim na nedostatak rasvjete te na dosta lošu prostornu akustiku. Također, zadnje preuređenje u supermarket je dovelo do nekih čudnih prostornih situacija unutar zgrade. Tijekom projektiranja postava, čitavo vrijeme razmišljao sam o tome koliko bi dobro bilo zapravo obnoviti zgradu, a ne samo raditi privremena rješenja. Kada općenito sagledam situacije Hale V, ona ima stvarno fenomenalan potencijal zbog lokacije. Ukoliko bi se obnovila i revitalizirala, uređenje iste bi mogao biti katalizator uređenja cijelog tog najzapuštenijeg sjeverozapadnog dijela trokuta između tri pruge, praktički u centru Zagreba. Taj trokut se urbanistički, s cijelim sklopom Studentskog centra, Haberlovim Tehničkim muzejom, Cibonom i Halom V, trebao bi se sagledavati kao jedinstvena urbanistička cjelina društvenih sadržaja u centru grada. Brojni sadržaji i događanja već postoje, ali uređenje je krajnje neadekvatno. Mislim da je tema same zgrade i cijelog tog prostora dosta zanimljiva, ali vratimo se na temu postava i izložbe.

*Izložba “Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav” / foto: Anton Mažuranić

Luja Šimunović: Razmišljajući upravo o arhitekturi Hale V, kako bi opisao današnje stanje zgrade i polazište za razmišljanje o postavu izložbe?

 Marko Gusić: Hala V ima klasični industrijski tlocrt s pravilnim rasterom stupova i galerijama koje dominiraju prostorom. Prije ulaska u prostor, imao sam svojevrsnu sliku u glavi i jedino čega sam se sjećao je da nešto s tim prostorom ne funkcionira baš najbolje. Neovisno o dizajnu postava, nekoliko glavnih problema je bilo potrebno riješiti. Jedan od njih je da postojeća rasvjeta nikako ne odgovara radovima te da će se trebati provesti u potpunosti nova rasvjeta. Drugo, akustika je krajnje neprihvatljiva za neke tihe i intimnije radove, a treći je problem što takav open space prostor ne odgovara izlaganju radova. Glavni inputi od KONTEJNER-a su bile želje za potpunom transformacijom prostora, za međusobnim odjeljivanjem radova te nenametljivost dizajna. Primarno se trebalo voditi idejom na koji način uopće bilo što napraviti s tim sredstvima na gotovo 3000 m2.

*Luja Šimunović u razgovoru s Markom Gusićem / foto: Sanjin Kaštelan

Luja Šimunović: U kontekstu festivala, ali i KONTEJNER-ovog dosadašnjeg rada – izložbi koje je prethodnih godina dizajnirao umjetnik i dizajner William Linn – s naše strane svakako je bila ideja transformacije prostora, jake i izražajne intervencije koja istovremeno ne prodire u umjetničke radove. Kako bi opisao tu želju za balansom upečatljivog dizajna, koji istovremeno odgovara na temu, a funkcionira i s umjetničkim radovima?

 Marko Gusić: Cilj mi je bio stvoriti svojevrsnu neutralnu scenografiju koja se gotovo ni ne primijeti. Za sve radove s jednakim uvjetima za sve umjetnike. Kroz prostor je postavljena dosta tvrda ortogonalna mreža pregrada koja od svakog rastera stupovlja čini jednu sobu za umjetnika. Komunikacija kroz mrežu je postavljena osno i simetrično s idejom da posjetitelju jako suptilno daje osjećaj izložbenog prostora asocirajući ga na enfilade u velikim baroknim i renesansnim zgradama europskih muzeja. Tamo se umjetnost sagledava na sličan način: iz sobe u sobu. Takvo klasično kretanje kroz prostor trebalo je biti kontrast suvremenoj umjetnosti koja se izlaže te na taj način maknuti naglasak s dizajna postava na same radove. S time na umu, kao materijal za pregrade odabrano je bijelo translucentno platno koje difuzno rasprši rasvjetu, a ujedno akustično popije puno zvuka. Njegova translucentnost i izbjegavanje nekog težeg ili čvršćeg materijala pružila je međusobnu interakciju susjednih soba te osjećaj cjelovitosti cijelog prostora.

Luja Šimunović: Uz to, trebalo je voditi računa o više stvari: prostorno kretanje, odnos među radovima – zapravo nesigurnost hoće li radovi samostalno funkcionirati u tako velikom prostoru, a zatim i prostor koji ostaje za popratni program – na katu. Što misliš o tom odnosu, od čega si polazio i kako bi komentirao finalni produkt, odnosno realiziran dizajn i prostorni raspored?

Marko Gusić: Međuodnos radova te raspored umjetnika u prostoru je u potpunosti prepušten vama kustosima. Mislim da vam je ta sloboda igre unutar zadane mreže prostorija omogućila da optimalno rasporedite radove te ih prezentirate javnosti u redoslijedu kojim vi želite. Time se svatko mogao optimalno koncentrirati na svoj dio posla. Neki radovi su, naravno, imali neke ozbiljnije zahtjeve poput prostorije za štence Maje Smrekar te su takvi radovi smješteni na katu u zasebnim prostorijama. Odluka da se svakom radu dodijeli gotovo identična soba neovisno o veličini rada je bila malo riskantna, naročito jer smo znali da se neki radovi sastoje od izložaka veličine knjige, dok drugi popunjavaju čitavu prostoriju. Jako sam zadovoljan realiziranim projektom, a naročito s atmosferom i ugođajem u prostoru koji se možda fotografijama teže prenese.

*Izložba “Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav” / foto: Sanjin Kaštelan

Luja Šimunović: Inače radiš u arhitektonskoj firmi koja se bavi projektiranjem ozbiljnih, velikih zdanja s nemjerljivo većim budžetom nego što govorimo u slučaju dizajna izložbe. To si već spomenuo, kontekst malog budžeta – a velikih želja i velikog prostora. Možda bi bilo zanimljivo razmisliti o tome, o odnosu posla kojeg inače radiš, tom pristupu i radu kao dizajnera izložbe na nezavisnoj sceni?

Marko Gusić: Pa što se cijena tiče – definitivno sam navikao na stavke većih građevinskih radova. Za postav cijele izložbe se potroši manje nego na prosječnu veću staklenu stijenu. Naravno, to je gotovo uvijek tako kada se gleda odnos trajnosti izložbe ili građevine/konstrukcije, ali navede čovjeka na razmišljanje. Upravo ta privremenost postava i brzina izvedbe je zanimljiva jer veoma brzo možemo vidjeti čitav projekt realiziran. Ovaj puta je iz zahtjeva za velikom brzinom postavljanja izložbe proizašao i konačni izgled i dizajn samog postava. Zbog odnosa veličine građevine/hale i budžeta, razradio se modularni sistem identičnih panela (njih 150) te se tih 800 m2 izgradilo u samo nekoliko dana. Pristup projektiranju od većih do manjih mjerila je zapravo veoma sličan. Uzima se potrebni program te smješta u prostor, neovisno o veličini i sadržaju programa. Ono što me ovdje veselilo i što je drugačije, jest to što projektantski program zapravo sačinjavaju radovi umjetnika, za razliku od nekog generičkog programa poput x broja stanova ili slično.

*Luja Šimunović u razgovoru s Markom Gusićem / foto: Sanjin Kaštelan

Više o ovogodišnjem izdanju trijenalnog festivala Ekstravagantna tijela možete saznati na službenoj internetskoj stranici.

The post Sloboda prostorne igre appeared first on vizkultura.hr.