Simboličnu točku početka građanskog otpora protiv institucionalne devastacije glavnoga grada Hrvatske označila je inicijativa u zagrebačkom kvartu Travnom kojom se te 2005. godine nastojalo sačuvati lokalni park od izgradnje. Pobuna koju je pokrenula stanovnica kvarta Svjelana Lugar u konačnici nije uspjela spasiti park na čijem je dijelu uguran crkveni kompleks, ali je otvorila vrata borbe za prostornu pravdu. Više od deset godina kasnije, s istom gradskom upravom, građanska inicijativa na Savici tamošnji je park uspjela sačuvati od nasrtaja poništavanja javnog interesa. O politikama prostora, demokratskom procesu, građanskoj participaciji i progresivnim alternativama postojećim pristupima upravljanja gradom, u nastavku Vizkulturine serije o Zagrebu, govori arhitektica i aktivistica Suzana Dobrić Žaja, jedna od članica inicijative koja je obranila javni park u zagrebačkom kvartu Savica.
![]()
*Suzana Dobrić Žaja / foto: R. F.
► Savica za park / Čuvamo naš park je ne samo jedna od recentnije najeksponiranijih, već i najuspješnijih grassroot građanskih inicijativa u Zagrebu, budući da je park opetovano obranjen, a vaša je borba postala i primjer uspješnog otpora nasrtajima nazadnih vlasti. Nakon što je Grad konačno odustao od prijenosa vlasništva javnog parka na Crkvu, odnosno od izgradnje crkvenog kompleksa posred središnjeg parka u naselju – čime bi ga poništio – sada je ta izgradnja pomaknuta na alternativnu lokaciju koja je, međutim, također od ranije predviđena za posve drugu javnu namjenu. Naime, hram, stanovi za kler, garaže i poslovni prostori će se, po najavama, sada graditi na lokaciji koja je, temeljem znanstvenih kriterija u urbanističkom planiranju, desetljećima čuvana za sport i u GUP upisana kao sportsko-rekreacijska zona. To znači da će se za potrebe novog vjersko-poslovnog sadržaja mijenjati GUP i to na štetu sportsko-rekreacijskog standarda Zagreba. Da stvar bude još gora, pritom je ista gradska uprava za predmetnu lokaciju već provela i idejni arhitektonsko-urbanistički natječaj za uređenje Sportsko-rekreacijskog centra Chromos –Savica, na kojem je odabrano rješenje za izvedbu, no od te 2005. godine do danas nije izgrađeno. Kako se postaviti prema činjenici da se u prostor za rekreaciju i sport sada nagurava vjersko-poslovni kompleks, a o izgradnji sportsko-rekreacijskog nema ni riječi? Kako komentirate taj potez gradske uprave?
Suzana Dobrić Žaja: Tada, u rano proljeće 2017. godine, gradska uprava našla se u nezahvalnoj situaciji. Ministarstvo graditeljstva je početkom ožujka zbog grubog kršenja odredbi Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba poništilo lokacijsku dozvolu za izgradnju crkve i pastoralnog centra zamišljenih posred središnjeg kvartovskog parka. Naša borba za park bila je iznimno dobro i pozitivno medijski popraćena, približavali su se lokalni izbori i trebalo je brzo pronaći zamjensku lokaciju za gradnju crkve, pa se Grad “snašao” tako da je za izgradnju crkve opet ponudio prostor javne namjene, odnosno dio postojeće sportsko-rekreacijske zone.
Gradonačelnik je odabir nove lokacije vjerojatno usuglasio s Kaptolom, ali za ovu ad hoc predizbornu improvizaciju nije imao relevantna stručna mišljenja niti obrazloženja. Kao i većina važnih gradskih odluka, i ova je donesena u njegovom uredu, a onda su gradske službe dobile zadatak da je uklope u zakonske okvire ili, ako to nije moguće, da zakone modificiraju u skladu s njom.
U samo mjesec dana otkupljeno je privatno zemljište koje se nalazilo u jednom dijelu zone Chromos-Savica, naime sve ostalo već je bilo u vlasništvu Grada, i to za iznos od 9 milijuna kuna. Kupnja je opravdana strateškim interesom grada u privođenju zemljišta važećoj prostorno planskoj namjeni, odnosno izgradnji sportsko rekreacijskog centra prema natječaju provedenom 2005. godine. Dakako, to je bilo samo formalno pokriće, jer je istovremeno gradonačelnik javno govorio da će se tu graditi crkveni kompleks, dok su mu iza leđa stajali isti ljudi koji su sastavljali očitovanje o strateškom interesu.
Sa stanovišta gradske uprave ovakav potez je prilično očekivan, jer je ustupanje ovog zemljišta crkvi rijetka prilika da ga se monetizira. Naime, prema nagodbi o zamjeni zemljišta sklopljenoj 2007. godine između Grada i nekoliko zagrebačkih župa, crkva na Savici treba dobiti parcelu površine oko 4.500 m2. Važno je reći da u postojećoj planskoj dokumentaciji ne postoji nikakva prepreka da se crkva i pastoralni centar ne sagrade na nekom drugom slobodnom prostoru mješovite namjene, ali grad takva zemljišta čuva za komercijalnu gradnju. Tu dolazimo do apsurda koji je prisutan posvuda po Zagrebu, jer umjesto da se sve postojeće javne i zelene površine štite i proširuju, one se tretiraju kao rezerva jeftinog gradivog prostora u koju se poseže kad god se pokaže interes i potreba.
U izmjenama GUP-a koje gradonačelnik nasilno i agresivno gura zadnjih nekoliko mjeseci već je upisana izmjena dijela zone Chromos-Savica iz planske oznake R1, sport s gradnjom, u oznaku Z4, javna gradska površina – tematska zona. Načelno na takvoj površini nije moguća gradnja, ali za prostor Trnjanske Savice GUP predviđa iznimku prema kojoj se baš tu graditi ipak može. Dio koji se izdvaja iz zone sporta i rekreacije nije nimalo beznačajan – od 13.7 ha, koliko zona sada obuhvaća, izuzelo bi se otprilike 3 ha, odnosno 30.000 m2, što je još jedno pogodovanje crkvi koja ugovorom potražuje znatno manju parcelu.
Dodatno bih istaknula kako su u ovom slučaju apetiti crkve prilično veliki. Snažnoj mobilizaciji i revoltu stanovnika Savice zbog gradnje u parku jako je doprinijelo to što je planirana crkva bila ogromna, s čak 400 sjedećih mjesta i s čitavim nizom dodatnih sadržaja kao što su garaže, stanovi za župnika, vikara i domaćicu, blagovaonica za 30 ljudi. Bojim se da će gradnja na novoj lokaciji biti još i veća, jer se u posljednje vrijeme u crkvenim krugovima više ne govori o crkvi posvećenoj Stepincu, već o svetištu. Ako se krene u smjeru hodočasničkog turizma, to znači potencijalnu gradnju hotela i poslovnih sadržaja koji bi se vremenom mogli širiti i dalje i dovesti do potpunog ukinuća sportsko-rekreacijske zone, tim više što Grad nije izgradio ništa od sportskih sadržaja planiranih natječajem.
![]()
*Prvonagrađeno rješenje Studija UP za sportsko-rekreacijski centar Chromos-Savica. Umjesto toga, po sredini parcele sada se planira izgradnja vjersko-poslovnog kompleksa, dok ostatak parcele nominalno ostaje za sport, ali bez planova izgradnje.
► Inicijativa Savica za park jasno se odredila u prilog stvarnog demokratskog procesa u urbanističkom planiranju. Kako bi po pitanju građanske participacije koja ima smisla i razloge, stanje ocijenili sad? Na koji način proceduralno unaprijediti pristup procesu definiranja javnih prostora kod javnih natječaja? Što vidite kao mogućnosti koje su jednostavno provedive ili koje bi se zapravo trebale podrazumijevati, a to u Zagrebu (i Hrvatskoj) danas nije slučaj?
Suzana Dobrić Žaja: Našim važećim zakonima definiran je i reguliran čitav niz procedura koje uključuju participaciju građana prilikom odlučivanja o prostoru i drugim važnim temama koje utječu na njihov život. To je, primjerice, Zakon o pravu na pristup informacijama koji propisuje obavezu provedbe javnog savjetovanja kod donošenja zakona, Zakon o prostornom uređenju koji regulira javnu raspravu kod izrade prostornih planova, a tu su i različite preporuke i konvencije koje idu u smjeru demokratizacije procesa odlučivanja, kao što su Aarhuška konvencija ili Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Zakonske pretpostavke, dakle, postoje, ali stvarna participacija građana je slaba ili nikakva. Razlog tome je djelomično neznanje, a djelomično aktivna ili pasivna opstrukcija od strane vlasti.
Javna rasprava prilikom izrade prostornih planova jedan je od najstarijih demokratskih mehanizama uključivanja građana u proces odlučivanja. Osim što se često događaju u neprikladno vrijeme i slabo su oglašene, po meni je najveći problem što se na javnoj raspravi pokazuju materijali pripremljeni na neadekvatan, pretjerano stručan način koje građani onda jednostavno ne razumiju i time ih se demotivira u sudjelovanju. Ponekad se u planovima teško snalazi čak i struka educirana za čitanje takve vrste dokumenata i zato je nužno pronaći način da se materijali za javnu raspravu prevedu na razumljiv i čitljiv jezik.
► Na koji način se procesom pritom manipulira? Što sve to znači u praksi?
Suzana Dobrić Žaja: Nažalost, praksa naše gradske uprave je takva da se kroz prostorne planove većinom izigrava javni interes, budući da ih vrlo često financiraju upravo investitori za potrebe vlastite komercijalne gradnje. Dogovorom izrađivača plana, investitora i gradske uprave koja plan donosi posve je jednostavno u njega ugraditi dvosmislene odredbe koje na prvi pogled ne djeluju problematično, a koje investitoru mogu donijeti dodatnu zaradu, primjerice smanjiti minimalni udio prirodnog terena na određenoj parceli ili javne prostore planirati u zonama teško rješivih vlasničkih odnosa. Grad koji bi tu trebao zastupati interes građana i javni interes, u pravilu to ne čini, već se otvoreno stavlja u službu kapitala. U tom slučaju je i javna rasprava tek nužno zlo koje se provodi zato što to nalaže zakon, a ne zato što se zaista želi saznati što građani žele i izvući maksimum iz prostora koji se tematizira. U osnovi se svodi na to da se na nekorektan način dobije demokratski legitimitet za provođenje štetnih odluka.
A građani su istinski zainteresirani za prostor u kojem žive, ali im je potreban poticaj da naprave onaj prvi korak. Pokazuje to i veliki broj stanovnika Savice koji su podržali i uključili se u rad naše inicijative. Ispočetka su sve aktivnosti bile vezane uz prostor parka, ali su se kasnije širile i na druge kvartovske teme, primjerice na problematiku stare i derutne škole. Kada je 2017. godine provedena javna rasprava o izmjenama GUP-a, u prostoru mjesnog odbora organizirali smo odlično posjećenu tribinu na kojoj smo građanima jasno objasnili što izmjene plana donose našem kvartu.
Kao jedan od načina na koji smo komunicirali s građanima istaknula bih višetjedno neformalno anketiranje gdje smo pozvali stanovnike Savice da napišu svoje prijedloge za uređenje parka. Dobili smo dvjestotinjak prijedloga koje smo razvrstali i analizirali; neki od njih odnosili su se na nove sadržaje, neki samo na dodatnu urbanu opremu, ali iz velikog broja prijedloga mogla se iščitati želja da se u park ne intervenira previše. Sa stručnog stanovišta prijedlozi su bili iznenađujuće dobri i razumni i zaista su odražavali potrebe stvarnih korisnika. Na temelju analize prijedloga sastavili smo smjernice koje bi se mogle ugraditi u program, odnosno projektni zadatak nekog budućeg javnog natječaja za uređenje parka.
Ovakav model stručno provođenih anketa lokalnih korisnika o konkretnoj temi ili prostoru bio bi dobar početak za aktivniju participaciju građana. Mogao bi se provoditi kroz suradnju stručnih udruga, gradskih službi, mjesne samouprave i udruga civilnog društva. To zahtijeva aktiviranje građana, ali prije svega poštenu i odgovornu gradsku upravu, te otvorenu, proaktivnu mjesnu samoupravu. Suštinski je važno da se ovakve ankete provedu prije izrade natječajnog programa, odnosno da se već u programu obuhvate prijedlozi i sugestije dobiveni anketiranjem.
![]()
*Obuhvat natječaja za tematski park Hrvatska u malom koji bi imao sadržavati replike objekata iz raznih dijelova Hrvatske. Umjesto cjelovitog rješenja jednog od dva najveća parka novozagrebačke Plave potkove, nudi se fragmentirani pristup i neoriginalni sadržaj.
► Recentno je raspisan arhitektonsko-urbanistički natječaj za jedan od dva najveća buduća planirana parka novozagrebačke Plave potkove. Natječajem za tematski park Hrvatska u malom, budući veliki park južno od Islandske ulice – jedan od najvećih u gradu, rješava se samo u jednom manjem dijelu. Na stranu to što se u Zagrebu natječaji provode i u 90 posto slučajeva rezultati nikad ne izvedu, što mislite o takvom fragmentiranom pristupu? Bi li park trebalo rješavati kao cjelinu, pa čak možda i u nekakvom programskom odnosu s onim drugim južno od Sigeta, a onda eventualno unutar jednog od njih imati tematski dio? Tema Hrvatska u malom je prilično neoriginalna, a znači i park s kontroliranim režimom ulaska. Je li to uopće ono što nam treba ili je potencijalu velikog parka s brojim sadržajima kakve suvremeni parkovi trebaju i imaju, trebalo dati prednost?
Suzana Dobrić Žaja: Ako ne postoji strategija i planiranje na višim razinama, teško je očekivati cjelovit i sveobuhvatan pristup i na onim nižim. Naravno da Plava potkova, zamišljena kao sustav povezanih otvorenih prostora i parkova, traži ozbiljan i cjelovit pristup kakav izostaje. Od vremena kada je osmišljena sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bitno su se promijenile političke i društvene okolnosti. Sedamdesetih je Zagreb bio grad koji raste, živjeli smo u drugačijem društvenom uređenju i nismo bili svjesni klimatskih promjena koje se približavaju. Upravo u svjetlu klimatskih promjena koje već počinjemo osjećati, kada europski gradovi koji promišljaju svoj razvoj grade zelenu i plavu infrastrukturu i okreću se inovativnom i održivom razvoju, jedan ovakav prostor za Zagreb može biti zelena prekretnica. Iako nedovršen i premda su mu dijelovi nagriženi izgradnjom, ovaj prostor ima golemi neiskorišteni potencijal i zato mu se mora pristupiti s posebnom pažnjom – od temeljitog istraživanja vlasničke strukture zemljišta, geoloških i osobito hidroloških karakteristika i detaljne analize svih drugih prostornih mogućnosti.
Točkasto ubacivanje sadržaja na samo jednom dijelu, bez promišljanja cjeline i odnosa prema okolnim dijelovima grada, štetno je i može biti kočnica nekom budućem ozbiljnijem razvoju.
Prostor ove veličine i od ovakvog značaja za grad u cjelini trebao bi se rješavati kroz proceduru gradskog projekta, na način kako gradske projekte provode gradovi poput Beča i kakav je kod nas započet pred desetak godina za prostor Velesajma. To su u pravilu multidisciplinarni projekti zasnovani na ozbiljnim stručnim studijama i analizama i čija provedba do konačnog završetka može trajati i više od dvadeset godina.
![]()
*Novozagrebačka Plava potkova niz je u urbanističku cjelinu povezanih, dijelom već uređenih ali i urbanistički naznačenih no krajobrazno nedovršenih velikih javnih parkova.
► Kako ocjenjujete način na koji se u Zagrebu pristupa malim, kvartovskim parkovima koji na razini svakodnevice, na neki način, pripadaju skupini najvažnijih javnih prostora?
Suzana Dobrić Žaja: Pristup uređenju većine zagrebačkih zelenih površina, a osobito malih kvartovskih parkova, krajnje je neinventivan. Iako su se zadnjih nekoliko godina uložila ogromna sredstva u uređenje lokalnih dječjih igrališta, krajnji rezultat je loš. Posvuda po gradu nailazimo jednoobrazna igrališta opremljena uvijek istim spravama i uvijek istim antitraumatskim podlogama, ograđena jednakim ogradama za koje se na prvi pogled vidi da su osmišljena u jednom te istom uredu Zrinjevca u kojem se takvi projekti “štancaju” praktički na dnevnoj bazi.
Pri tome je vrlo problematična uloga Zrinjevca koji svoj monopolistički položaj koristi da bi kao posrednik u kupnji sprava za dječja igrališta podigao njihovu cijenu u prosjeku 30-40%, a ponekad i više. Najdrastičniji primjer koji sam pronašla je penjalica na dječjem igralištu u Remetinečkom gaju koja u slobodnoj prodaji košta 178.000 kuna, a Zrinjevac ju je preprodao Gradu po nevjerojatnih 441.000 kuna.
Kao posebno promašeno spomenula bih uređenje igrališta za djecu s posebnim potrebama na prostoru istočno od Bundeka, uz sam nasip. Iako na Bundeku postoje dva igrališta za različite dobne skupine djece, ovo je izdvojeno i dislocirano od njih, čime se djeca s poteškoćama dodatno stigmatiziraju, umjesto da ih se integrira s drugom djecom. Smješteno je na suncu, bez visokog zelenila, s tamnim antitraumatskim podlogama koje dodatno privlače toplinu. Zbog svega toga je ovo skupo plaćeno igralište praktički neupotrebljivo veći dio dana i godine, što je posebno žalosno, budući da se radi o najranjivijoj skupini u društvu.
Upravo javne i zelene kvartovske površine malog mjerila, čije uređenje u gradskim okvirima ne predstavlja kapitalnu investiciju, vidim kao prostor mašte, inovacije, potrage za novim i održivim rješenjima, prostor eksperimenta gdje je bez velikih posljedica moguće i pogriješiti, a s druge strane, ekonomičnim, maštovitim i inovativnim rješenjima značajno podignuti kvalitetu života. Dobro rješenje ne mora nužno biti skupo rješenje.
![]()
*Zapušteno sportsko igralište na Gagarinovom šetalištu / foto: Saša Šimpraga
► Nekoliko je aktivnih građanskih inicijativa koje se protive izgradnji prometne infrastrukture na sada zelenim površinama koje su po GUP-u, desetljećima, koridori za planirane prometnice. To je ono što im je zajedničko, a prostori kojima se bave su različiti. To su inicijative u Sigetu i Trnskom gdje bi trebala doći cesta koja spaja Podbrežje. U Središću se radi o javnom parku koji je kao privremeno rješenje formiran na koridoru Stonske, a u naselju pritom nisu planirani novi javni parkovi. Kod parka Pravednika na nekadašnjoj trasi Samoborčeka radi se o planiranoj cesti, a u stvarnosti pogodovanju privatnom investitoru, bez planova ikakvih konkretnih prometnih koridora, a još manje parka. Tu je i inicijativa Spasimo potok Črnomerec koja se zalaže za otvorni tok potoka i javnu šetnicu, umjesto nove ulice koja bi imala prekriti potok, odnosno za progresivnije shvaćanje mogućnosti prostora. Koji kriteriji trebaju prevladati? Kako pomiriti legitimne (onda kad jesu) zahtjeve s jedne i druge strane?
Suzana Dobrić Žaja: Sve to je posljedica već spomenutog stihijskog planiranja ili njegovog potpunog odsustva. Jedan od najvećih zagrebačkih problema je promet, odnosno planiranje – i to loše – grada po mjeri automobila i potpuno zanemarivanje javnog i drugih vrsta prijevoza. Već desetljećima se ne širi tramvajska mreža, tramvaji voze prosječnom brzinom od nevjerojatnih 14 km/h jer se na gradskim prometnicama isprepliću s automobilima, kojih je sve više, budući da je javni prijevoz loš i začarani krug se tako zatvara. Problem se u ionako zagušenom središtu grada dodatno povećava najavljenom gradnjom novih javnih garaža koje će samo privući još više automobila.
Mislim da grad treba korjenito i sveobuhvatno promijeniti pristup prometnoj problematici, što je ozbiljan i dugotrajan proces koji zahtijeva veliki napor i sredstva, čiji se rezultati ne mogu brzo vidjeti i zato se time nitko ne bavi. Naručene prometne studije kojima se u posljednje vrijeme opravdavaju ideje poput gradnje novih javnih garaža ispod HNK i Arheološkog muzeja ili takozvani Pješački centar izvrsnosti čak i meni koja nisam prometne struke djeluju u najmanju ruku neozbiljno i metodološki sporno. Problem je što se takvi stručni dokumenti donose ispod radara javnosti, a jednom kada su usvojeni, vrlo ih je teško osporavati.
U tom kontekstu apsolutno sam nepovjerljiva prema svim aktualnim gradskim prometnim planovima koji uključuju gradnju prometnica na zelenim površinama, pa čak i onda kada su te zelene površine privremenog karaktera i nalaze se u planiranim prometnim koridorima. Ne zbog toga što se protivim razvoju, već zato što u ovom trenutku nisam sigurna da su odluke gradske uprave opravdane, stručno argumentirane i da su nastale na temelju dobre prometne politike. Svakako će se neki odavno planirani i sačuvani prometni koridori morati aktivirati, ali nadam se da će odluku o tome donositi neka druga, odgovornija gradska uprava u novim okolnostima nakon što zacrta osnove drugačije, održive prometne politike. Također se nadam da će takvoj gradskoj upravi biti samo po sebi razumljivo da se javni prostor mora očuvati, a ako to nije moguće, da se mora pronaći način da se on nekako nadomjesti. Postojeći standard ne samo da treba održati, već bi ga trebalo i unaprijediti.
![]()
*Masarykova / foto: Saša Šimpraga
► Pitanje prometa neizostavno je vezno uz progresivni trend širenja pješačkih zona. U Zagrebu taj proces nikad nije doživio kapitalne iskorake i zapravo stagnira. Recentnije su pješačkim zonama proglašene zone oko današnjeg Trga Europe što je rezultat inicijative arhitekta Branka Silađina koja je nailazila na otpore u Gradu, a u konačnici se pokazala kao dobar, važan ali nedovoljan iskorak za grad veličine Zagreba. Tu je i Teslina koja je formalno proglašena pješačkom, što u stvarnosti tek otprilike funkcionira, a “uređenje” se svodi na postavljanje terasa kafića. Pješačke zone odmah mogu postati npr. Masarykova – što je u anketi stanovnika te ulice svojevremeno podržalo njih čak 95 posto – a u perspektivi npr. i Martićeva i Tratinska kao potpuno novo mjerilo Zagreba 21. stoljeća i novi zamah urbaniteta. Koji je vaš stav o pješačkim zonama u Zagrebu?
Suzana Dobrić Žaja: Osobno puno hodam i godinama sam malo-pomalo od korisnika javnog prijevoza postajala hodač. Ispočetka na kraćim relacijama, a kasnije na sve dužim i počela sam shvaćati da se širi centar Zagreba može posve udobno obilaziti pješice. Osim što dobro djeluje na psihofizičko stanje svakog čovjeka, hodanjem ćemo drugačije i ljepše doživjeti grad i uvidjeti da putovanje od jedne do druge točke može biti ugodno provedeno vrijeme, a ne samo transfer. S druge strane, iz pozicije pješaka puno se bolje vidi koliko je naš grad zapušten u svakom mogućem smislu. Dovoljno je pogledati pločnik uz autobusni kolodvor koji je prva točka susreta s gradom za brojne turiste i posjetitelje.
Pješački standard ne smijemo promatrati samo u kontekstu pješačkih zona, nego kroz sve gradske pješačke površine. Trebamo čiste i široke pločnike, podne plohe s oblogom koja je ugodna za hodanje, zelene ulice s drvoredima, uredne rubnjake, lijepu i funkcionalnu urbanu opremu, ekološku rasvjetu koja ne stvara svjetlosno onečišćenje. U središtu grada je stihijsko i neumjereno postavljanje kontejnera i kanti za prikupljanje različitih vrsta otpada dovelo do zakrčenih pločnika na kojima se građani i turisti guraju i sudaraju s kantama, a normalno kretanje je praktički nemoguće.
Kao potpuno promašenu ideju gradska je uprava lansirala projekt takozvanog Pješačkog centra izvrsnosti koji je bio opravdanje za sporno preuređenje Trga žrtava fašizma. Iduća faza projekta je uklanjanje parkirališnih mjesta iz središnjeg dijela ulice Franje Račkoga i formiranje potpuno besmislene pješačke površine u kojoj se pješaci kreću u koridoru između dvije trake tramvaja i tri trake automobila. Ako je to najbolje što grad može, možda bi mudrije bilo da ipak ne radi ništa.
► Pokušaj radikalnog i kontraverznog redefiniranja južnosavskog prostora s aktualnim namjerama gradske uprave i arapskih investitora naišao je na organizirani otpor bez presedana u angažmanu građana, građanskih inicijativa, nevladinih organizacija poput strukovnih udruženja, pa čak i desetljećima uglavnom potpuno pasivne skupštinske oporbe. Sve te inicijative donekle su različite po pristupima, no zajedničko im je da brane prepuštanje grada interesima tuđeg profita. Što je meritum problema aktualnih izmjena GUP-a na prostoru Hipodroma i Velesajma?
Suzana Dobrić Žaja: Ukratko rečeno, radi se o lošem i štetnom poslu za Zagreb i njegove građane. Prema Memorandumu o razumijevanju kojeg je Bandić potpisao s arapskim investitorom, Grad i investitor osnivaju zajedničku tvrtku u koju Grad ulaže zemljište kompletno infrastrukturno opremljeno za gradnju, te u tvrtki dobiva manjinski udio koji zasad nije precizno definiran, ali upućeni tvrde da on neće biti veći od 30%. Obaveza Grada je također pripremiti svu prostorno-plansku dokumentaciju. Investitor uzima hipoteku na zemljište i kreditom gradi projekt. U slučaju da posao propadne, sav rizik preuzet će Grad koji u tom slučaju ostaje i bez zemljišta i bez dobiti. Eventualna dobit dijelit će se tek kada investitor otplati sve kredite.
To su samo financijski aspekti posla, no problematično je to da se aktualnim izmjenama GUP-a omogućuje investitoru da tamo gradi što god hoće i kako god hoće. Iako se u javnosti o ovom prostoru govori kao o budućem središtu Novog Zagreba, činjenica je da izmjenama GUP-a, ako se prihvate u ovom obliku, neće biti propisan ni minimalni udio javnih sadržaja koji Novom Zagrebu trebaju. O svemu što će se graditi odlučivat će arapski partner kao većinski vlasnik tvrtke, a posve je jasno da njega interesiraju profit i komercijalni kvadrati, a ne dobrobit i kvaliteta života stanovnika Novog Zagreba.
Osim toga, jednim potezom pera u potpunosti je poništen višegodišnji studiozan rad na pripremi strateškog gradskog projekta Zagrebački velesajam kojeg je provodio Arhitektonski fakultet u suradnji s Gradom. Odluka o suradnji s novim investitorom je donesena u tajnosti, bez znanja ne samo građana, nego i Gradske skupštine, a gradonačelnik je vrlo vjerojatno potpisivanjem memoranduma prekoračio svoje ovlasti. Poznajući način na koji Bandić vodi grad, sva zvona zvone na opasnost.
Kako to izgleda u praksi možemo vidjeti u bliskom susjedstvu, gdje isti investitor gradi kontroverzni projekt Beograd na vodi. Beogradski kolege projekt su opisali kao pravni Blitzkrieg u kojem se investitoru pogodovalo na svim razinama, od zakonodavne do financijske, gdje je država uzela ogroman kredit od investitora da bi infrastrukturno pripremila zemljište. Analiza projekta u smislu namjene prostora pokazuje da, kada se oduzmu ceste i ostale prometne površine, javnih sadržaja ima ravno 1%.
Poučen beogradskim iskustvom, Zagreb je reagirao drugačije. Do sada neviđena zajednička reakcija i pritisak građana, stručnih udruga, oporbe i udruga civilnog društva zaustavili su, zasad privremeno, donošenje štetnih izmjena GUP-a. Međutim, rezultat je neizvjestan, a borba još uvijek traje.
![]()
*Zagrebačke obale Save / foto: Katarina Zlatec
► Na velikom natječaju za zagrebačke obale Save provedenom 2003. godine prvom nagradom nagrađena su tri jednakovrijedna rada, no ponuđene su u osnovi dvije koncepcije. Ugrubo, jedna savski prostor tretira kao dominantno parkovni, dok druga favorizira gustu izgradnju u manjem središnjem dijelu (Hipodromu) i formiranje svojevrsnog cityja. Nijedna nije nova i obje su ponudili timovi s kompetencijama i argumentima. Obje su legitimne i dobre. Ono što je problem je da ne postoji društveni dogovor koja bi od te dvije bila ne nužno bolja, nego iza koje bi se stalo. Pokušaji da se iznađe zajedničko rješenje nisu rezultirali ničim, koliko god uopće bilo neobično tražiti od timova da se usuglase. Danas se ni ne spominje predmetni natječaj i koncepcije koje su legitimne, nasuprot onih koje forsira gradska uprava Milana Bandića. Što bi istaknuli kao nešto čime se treba voditi kod odluka oko takvih velikih, po grad i identitetskih, odluka?
Suzana Dobrić Žaja: Prostorni razvoj Zagreba je loš i neravnomjeran zato jer ne postoji uravnotežen utjecaj temeljnih dionika prostornog planiranja, a to su javnost, dakle građani, struka, politika i gospodarstvo. Utjecaj politike i gospodarstva na planiranje prostora je velik, a onaj struke i građana praktički nikakav. Pritom i politika i gospodarstvo u slučaju Zagreba imaju jednu nakaradnu formu, jer politika znači ostanak na vlasti sadašnjeg gradonačelnika, a gospodarstvo pogodovanje njegovim “kumovima”, odabranim pojedincima i skupinama.
Sve velike gradske odluke trebalo bi izbalansirati i uskladiti zahtjeve ovih četiriju zainteresiranih dionika prostorne politike. Isto tako, u konkretnom slučaju uređenja savske obale pozivanje na natječaj proveden 2003. godine je legitimno i poželjno, ali budući da je od tada prošlo više od 15 godina, potrebno je provesti neku vrstu revizije ili novelacije natječajnih rješenja, imajući u vidu sve novonastale okolnosti i promjene. Možda će upravo sagledavanje nekog rješenja s određenim vremenskim odmakom biti dobar test njegove uspješnosti.
► “Moj stav o aktivizmu (suprotno mom mišljenju pri završetku fakulteta) je da suvremeni arhitekt, a i građanin, posebno u kontekstu našeg društva, mora biti spreman za aktivističko i volontersko djelovanje u svrhu zaštite prostora u kojem živi, jer je jedini relevantni filter i brana protiv prostorno neodgovorne politike, zapravo, strukovni i građanski integritet. Upravo taj integritet se stvara i jača javnim djelovanjem temeljenim na iskrenoj i direktnoj brizi za prostor, prihvaćajući ključne aspekte njegove prošlosti, te željene (društveno korisne i održive) smjerove razvoja u budućnosti.” Ovo su riječi predsjednika Društva arhitekata Splita Dragana Žuvele. Koji je vaš stav o važnosti građanskog angažmana na pitanjima prostorne pravde, i to iz pozicije nekoga tko kroz praksu djeluje kao korektiv institucijama koje su u niz slučajeva svedene na servis interesa koji nije usklađen s onim javnim?
Suzana Dobrić Žaja: Potpuno se slažem s kolegom Žuvelom. U sadašnjem društvenom i političkom trenutku sveprisutnog nepotizma, korupcije, neodgovornog i stihijskog upravljanja naivno je očekivati da će promjenu donijeti ista politika koja je generirala takvo stanje u društvu. Promjena mora doći s druge strane i u tom smislu pozdravljam ono što se sve češće događa u posljednje vrijeme – da ujedinjena struka, aktivni građani i civilno društvo zajedničkim pritiskom zaustavljaju štetne projekte. Jedan kolega je s čuđenjem i veseljem primijetio kako je na prosvjedu protiv GUP-a koji se održao ispred Gradske skupštine početkom srpnja po prvi put bilo više arhitekata nego aktivista.
Za našu borbu za kvartovski park ključan je bio trenutak kada nas je podržalo Društvo arhitekata Zagreba koje je tada vodio Rene Lisac. Samo suradnja s udrugama civilnog društva nije bila dovoljna, tek je podrška DAZ-a našim zahtjevima dala stručni legitimitet i dodatnu snagu argumenta, što je ojačalo našu poziciju i potaklo mnoge građane koji su do tada možda bili neodlučni da nas podrže. A bez široke i opće podrške stanovnika Savice nikada ne bismo uspjeli. Zato je neizmjerno važno da se, onako kako to kolega Žuvela radi u Splitu, stručne udruge aktivno angažiraju oko brige za prostor.
Uspjeh inicijative Čuvamo naš park pokazao se kao važan motivacijski faktor i pozitivan primjer drugima. Puno puta sam čula riječi: “ako su oni na Savici uspjeli, zašto i mi ne bismo pokušali?”. Međusobno smo se povezivali s drugim, sličnim lokalnim inicijativama, surađivali, pomagali jedni drugima kada je trebalo. Upravo su neformalne građanske inicijative odradile ogroman terenski posao i prikupile preko 10.000 prigovora građana tijekom javne rasprave o izmjenama GUP-a i tako pomrsile račune gradskoj upravi koja je, provodeći javnu raspravu u prvoj polovici kolovoza, računala na mali i nikakav odaziv.
Iako se po pitanju našeg parka već duže vrijeme ne događa ništa značajno, nama u inicijativi je bilo posve prirodno da se i dalje bavimo svim lokalnim prostornim, a povremeno i širim temama, aktivno uključujući građane. Vrlo sam ponosna na stanovnike Savice koji se uvijek u velikom broju odazivaju na naše pozive, redovito nam pomažu i sudjeluju. Iako su ovim izmjenama GUP-a u potpunosti usvojeni svi naši zahtjevi po pitanju parka, mi smo se kao inicijativa jasno odredili protiv njega jer je štetan za grad u cjelini i sretna sam što u tome imamo punu podršku građana Savice koji razumiju da je ovo situacija kada se brani jedan viši interes. Takav odnos povjerenja ne nastaje sam od sebe, bilo je potrebno puno rada i odricanja da bi se do njega došlo, ali naši informirani, angažirani i aktivni susjedi sada su naša najveća snaga.
![]()
*Šubićeva / foto: Saša Šimpraga
► Aktualni GUP ima više od 500 iznimki. Tim dokumentom ste se bavili dubinski kroz vaš aktivistički (i potpuno volonterski) rad. Može li uopće na takav način postavljeni dokument osigurati upravljanje prostorom koje je u javnom interesu? Koji su neki primjeri tih iznimki koje to ne bi uopće trebale biti ?
Suzana Dobrić Žaja: Trenutno važeći GUP donesen je još 2007. godine, a do danas je imao nekoliko što većih, što manjih, izmjena i dopuna. Struka godinama ukazuje na nedostatke Generalnog urbanističkog plana kao najvažnijeg gradskog prostornog dokumenta koji u osnovi nema strateški, već provedbeni karakter. Ističe se kako je temeljen na lošim, zastarjelim stručnim podlogama, a planiranje s pogrešnim ulaznim podacima mora rezultirati lošim planom. Ovako koncipiran GUP koji se u osnovi bavi parcelom, a ne zonom primjer je točkastog, fragmentiranog urbanizma kod kojeg ne postoji odnos pojedinačnog prema cjelini i koji zato ne može osigurati ni minimalne prostorne standarde.
Nisam sigurna je li broj iznimki zaista iznad 500, ali svakako ih je previše. Instrument iznimke služi kako bi se neka parcela ili zona izuzele od odredbi koje bi za njih inače vrijedile. Naravno da iznimke moraju postojati jer se uvijek može pojaviti neki prostor specifičnih obilježja za kojeg je iznimka od pravila potrebna i poželjna, ali ovoliki broj iznimki ukazuje na dvije stvari: osnovna pravila nisu dobro koncipirana pa se pojavljuje previše situacija koje nije moguće uklopiti niti u jedno pravilo, ili se kroz instrument iznimke pogoduje pojedinim investitorima koji tako na svojoj parceli mogu dobiti više.
Status iznimke nikada se ne argumentira i potpuno je nejasno na osnovu kojih kriterija i u kojim slučajevima se on dodjeljuje. Dobar primjer je zona Z4 koju sam spomenula na početku razgovora. U GUP-u se navodi kako se u zoni Z4 na Krugama, Trnjanskoj Savici, zoni južno od Autobusnog kolodvora i na prostoru Racinjaka iznimno mogu graditi građevine za kulturu, znanost, rekreaciju i vjerske građevine. Zašto se baš na tim prostorima može graditi, a drugdje ne, plan nam ne govori. Ili slučaj gdje je za sve donjogradske blokove dopuštena gradnja garaža za potrebe stanovnika bloka kapaciteta najviše 100 mjesta, ali iznimno za blok Bornina-Erdödyjeva-Branimirova-Domagojeva bez ikakvog obrazloženja dopušta se 200 mjesta, što će investitoru omogućiti da na tom prostoru izgradi više stanova. Sve ovakve nejasne situacije generiraju nered i pravnu nesigurnost i ukazuju na moguće pogodovanje.
Ranije sam govorila o nečitljivosti planova koje jedva da razumije struka, a građanima je praktički nemoguće i najosnovnije snalaženje. Sve to odnosi se i na GUP. Mišljenja sam da takav pristup nije sasvim slučajan jer se u teško prohodnom dokumentu lakše provuku dvosmislene i problematične odredbe. U više navrata proučavala sam prijedloge urbanističkih planova koji su bili na javnoj raspravi i nažalost redovito sam u njima pronalazila više ili manje skrivene “podvale” i pogodovanja investitoru na štetu javnog interesa.
► Možete li navesti neki primjer u kojoj fazi su rizici manipulacije jednostavniji?
Suzana Dobrić Žaja: Posebno opasna praksa kod donošenja prostornih planova događa se na samom kraju procedure, u trenutku kada ih treba potvrditi Gradska skupština. Skupštinski zastupnici tada imaju zakonsku mogućnost da putem amandmana u plan ubacuju dodatne izmjene. Ta se mogućnost vrlo često zloupotrebljava i koristi za političku trgovinu i pogodovanje nekim partikularnim interesima. Brojne su pojedinačne točkaste prenamjene zelenih površina u zone stambene ili mješovite namjene, ali ima i ozbiljnijih intervencija. Tako su primjerice neki od amandmana na ovim izmjenama GUP-a bili prijedlozi da se koeficijent iskoristivosti za donjogradske blokove poveća s 3 na 4.5, ili da se unutar blokova dozvoli gradnja podzemnih garaža s više od dvije podzemne etaže. To su ozbiljne promjene plana kakve treba donositi struka, a ne politika.
► Možete li izdvojiti jedan, po vama, urbanistički prioritet Zagreba i reći zašto je važan?
Suzana Dobrić Žaja: Zagreb ima toliko ozbiljnih prostornih problema da je nemoguće izdvojiti najvažniji. Moramo biti svjesni da je u posljednjih dvadeset godina grad teško devastiran lošim i neodgovornim vođenjem i da će se počinjena šteta popravljati barem jednu cijelu generaciju. Godine zanemarivanja i nebrige dovele su do toga da je komunalna infrastruktura pred kolapsom. Ne funkcionira sustav zbrinjavanja otpada, vodi se promašena prometna politika, ne ulaže se u nove javne i društvene sadržaje, a s druge strane ogroman novac se rasipa na loše projekte kao što je Ljeto na Savi ili na posve nepotrebni Spomenik domovini.
O smislenom planskom razvoju nema ni govora jer sve gradske stručne službe i zavodi rade prema izravnim uputama gradonačelnika, a posao im se svodi na pakiranje Bandićevih želja u legitimne zakonske okvire. Zato je sasvim očekivano da je ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba pravnik, a ne urbanist.
Međutim, odnekud se mora početi, pa kao prioritet vidim najprije donošenje realne, zelene i održive strategije razvoja grada. Grad svoje trenutačne planove gradi na statističkim podacima iz popisa stanovništva 2011. Klimatske promjene svi već osjećamo na svojoj koži i krajnji je čas da grad krene razvijati zelenu i plavu infrastrukturu. I zato nam je potrebna nova strategija koja uvažava sadašnje društvene i druge okolnosti, kao i realnu projekciju budućih. Samo tako ćemo dobiti zdrav temelj i dobre smjernice za donošenje novog razvojnog generalnog urbanističkog plana koji će omogućiti bolju budućnost za Zagreb i njegove građanke i građane.
![]()
*Maksimir / foto: Saša Šimpraga
Fotografije:R.F., Saša Šimpraga, Katarina Zlatec
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
![Logo AEM]()
The post Struka, a ne politika appeared first on vizkultura.hr.
